Nastavljajući se na projekt Izvan vremena kojim je započela svoje “bavljenje temama pogreba, zagrobnog života i pogrebnih običaja”, umjetnica je za ovu instalaciju, “u tehnici quilta izradila duplikat postojećoj, pronađenoj nadgrobnoj ploči na groblju u okolici Muća”, piše Ana Čukušić u najavnom tekstu. Umjetnica je, iz poštovanja prema pokojnicima, u svojoj viziji nadgrobnih spomenika izostavila tekstualni dio, a “stilizirani vizualni predložak je oplemenila svečanim, obrednim brokatnim uzorkom”. Koristeći tekstil, Kuzmić transformira ulogu nadgrobnog spomenika iz “dostojanstvene oznake ‘drugog’ doma i čvrste utvrde koju je nemoguće oskvrnuti” u estetsku. “Razlog odabira quilta krije se u oponašanju ritualnosti pogreba osobinama zajedničkim i ručnom radu, poput procesualnosti i posvećenosti”, napominje Čukušić.

U performansu, umjetnica će “ceremonijalno postaviti rad na predviđeno mjesto”, nakon ćega će zašiti posljednji šav nadgrobnog “pokrova”. U galeriji koja je smještena ispod zemlje, smještaj tkanine na betonski zid osvijetljen ambijentalnom gradskom rasvjetom, odražava atmosferu groblja. “Prema Michelu Foucaultu groblje posjeduje začudnu heterokroniju, istovremeno obuhvaća konačnost i vječnost, koju odašilje i prostor podzemne galerije”, piše Čukušić. Arhiv same galerije čine umjetnički radovi koji s vremenom “ipak ne prestaju blijedjeti i nestajati”, a tekstilni nadgrobni spomenik koji umjetnica šiva tako postaje “spomenik zaboravu, kojeg je nemoguće preduhitriti”.

Više informacija možete pročitati ovdje.

Chiara Bersani leži na boku na oktagonalnom postolju / oltaru ukrašenom nanizanim perlicama kojeg je osmislila scenografkinja i dizajnerica svjetla Valeria Foti. Leđima je okrenuta publici, duge kose raspršene po postolju, u tamnosmeđoj svjetlucavoj haljini bez rukava čija tekstura podsjeća na riblje ljuske. Predstava počinje u 16:30, danje svjetlo u kombinaciji s reflektorima stvara vizualne efekte na Chiarinoj haljini. Jeste li zamislili Chiaru prema ovom opisu? Ako niste, zamislite. 

Ulaz u Old Bailey, koji je specijaliziran za najozbiljnije zločine, strogo je kontroliran: prolazite kroz sigurnosne provjere kao na aerodromu, a to vrijedi i kad dolazite kao gledatelj predstave u sklopu festivala LIFT (London International Festival of Theatre). L’animale izvedbene umjetnice Chiare Bersani izvedena je u subotu, 22. lipnja, u vrijeme kad sudovi ne zasjedaju, na hodniku prvog kata, u centralnom monumentalnom prostoru zeleno-bijelog prošaranog mramora, ispred velikog prozora s predugim bijelim zavjesama i ispod murala sa scenom iz Drugog svjetskog rata, napravljenog za vrijeme obnove zgrade stradale u bombardiranju. Kontekst ulaska u zgradu, kao i njena povijest, stvaraju dojam da ćete prisustvovati nečemu izuzetnom, čak i opasnom, animalnom (naravno iz antropocentrične perspektive), kao i da ćete sudjelovati u procjeni toga je li netko uistinu počinio strašan zločin za koji ga se tereti i kakva će mu biti kazna. 

Važan detalj koji sam propustila spomenuti je da je Chiara visoka 98 centimetara, a oltar nije puno veći od nje. Jeste li sad morali iznova zamišljati? Na molbu da zamisle čovjeka, većina ljudi zamislit će muškarca, a ne ženu. Na molbu da zamisle žensku osobu koja leži na boku, većina ljudi zamislit će konvencionalno “normalnu” osobu, prosječne visine. Ali neće svi. Možda, u nekoj iteraciji ove vježbe, neće ni većina. Možda će zamisliti prijatelja s alopecijom, svoju sestru bez lijeve ruke ili poštara sa zečjom usnom i heterokromijom. Chiara radi na tome da tako i bude. 

Umjesto izvanjskog suda Old Baileya – koju sudac i porota vrše nad optuženikom – Chiara Bersani nudi manifest autonomije: “Ti nisi taj koji mene interpretira, ja ću ti pokazati način da me shvatiš. Preuzimam odgovornost za sliku koju će svijet imati o meni.” U nekom zlokobnijem kontekstu, ova bi rečenica mogla zvučati sociopatski, ali ovdje je prvenstveno emancipatorska jer se tiče uzimanja u svoje ruke vlastite scenske prisutnosti i umjetničkog rada, koja je dugo bila zanijekana osobama s invaliditetom. Uklještena između freak showa i nevidljivosti, OSI je svoju umjetničku autonomiju u svijetu izvedbe morala izboriti, u napetosti između priznanja vlastitih tjelesnih specifičnosti i procesa njihove koreografske transformacije. 

Doduše, ako čitate ovaj tekst, velike su šanse da znate tko je Chiara Bersani i da barem djelomično poznajete njen rad. Ova koreografkinja i izvedbena umjetnica gostovala je u Rijeci 12. lipnja ove godine s predstavom Gentle Unicorn, u HKD-u na Sušaku, u sklopu Festivala inkluzivnih scena preOKRET u suradnji s Tjednom suvremenog plesa. Gentle Unicorn njeno je djelo-manifest za koji je 2018. osvojila nagradu UBU (najvažniju talijansku nagradu za izvedbene umjetnosti) za najbolju izvođačicu / glumicu mlađu od 35 godina. Ta ju je nagrada, koja nije bila jedina koju je primila, učinila vidljivom kao umjetnicu i olakšala joj put do umjetničkih suradnji, produkcijske podrške i pozicioniranja na europskoj i svjetskoj sceni, osobito u području danza di ricerca odnosno istraživačkog plesa. Omogućila je da ona sama postane kriterijem vlastite vidljivosti, kao što to obično bude s emancipacijama koje nikad nisu isključivo naše, već su pitanje odnosa s drugima.  

Za razliku od izvedbe L’animale, gdje sjedimo na praktikablima postavljenima ispred “oltara”, uputa koju smo tada dobili prilikom ulaska u prostor izvedbe Gentle Unicorna u Rijeci bila je da svakako sjednemo na jastučiće na podu. Prvo što sam pomislila bilo je da nema nikakve šanse da sjedim na podu za vrijeme trajanja predstave, s tri protruzije diska u lumbalnom dijelu i smrznutim ramenom. Odmah sam se potom sjetila prigovora sjedenju na podu koji sam čula prije dvadesetak godina iz usta uvaženog kulturnog djelatnika – o tome koliko je ne-inkluzivno očekivati da ljudi sjede na podu bez naslona. Tada mi je prigovor zvučao razmaženo, komotno i bahato. Riječ inkluzivno nije 90-ih bila u širokoj upotrebi, i vjerojatno je to formulirao nekako drugačije, ali temeljna ideja je bila ista – nemamo svi zdrava i gipka tijela koja se mogu jednostavno prilagoditi bilo kakvim fizičkim zahtjevima. Međutim, bilo je nešto u toj formulaciji kojoj je fokus bio na stolicama – na ideji da je “normalno” da se u kazalištu sjedi na stolicama, a da je sve drugo “nenormalno” i “pomodno” – što me je iritiralo i tada, između ostalog i zato što je faktički netočno. Nema ništa ontološki “normalno” u očekivanju da se u kazalištu sjedi na stolicama, osim ako normalno ne opisujemo isključivo kao ono što je učestalo u većini kazališta. To je sigurno produkcijski najlakše, najpraktičnije, najviše ljudi stane u kazalište na taj način i slično, ali je prije svega pitanje konvencije koja uvijek može biti i drugačija. Ali potrebno je malo mašte da se toga sjetite, a Chiara Bersani utabava put do te de-normalizacijske misli.

Prije nekoliko dana bila je četrdeseta godišnjica smrti Michela Foucaulta. Foucault je “pitao povijest da ispriča priču o univerzalnostima, kao da univerzalnosti uopće ne postoje.”¹

Njegovo možda najveće postignuće snažna je kritika aparata društvene normalizacije (u smislu konstrukcije optimalnog modela ponašanja i bivanja te pritiska na sve i svakog da se uklope u taj model). Kao što piše Sohrab Ahmari, “normalizacija ja bila težak zločin, prema Foucaultu – možda jedini koji je prepoznao i osudio, onoliko koliko je uopće bio sposoban išta osuđivati.”² “Normalizacija” je danas, barem u nekim društvenim centrima kao što su anglosaksonska sveučilišta i liberalni umjetnički krugovi s njima pripadajućim institucijama, prepoznata kao jedna od najopresivnijih karakteristika / zahtjeva koji se uopće mogu postaviti. Normalno i abnormalno su bili (jesu) korišteni kao pojmovi uz pomoć kojih su se društvenoj kontroli odnosno discipliniranju podvrgnule rasne i seksualne manjine, osobe s fizičkim ili mentalnim invaliditetom, neurodivergentne osobe kao i one s psihološkim problemima, ali i svi drugi koji ne pripadaju. Neki teoretičari Foucaulta pak smatraju odgovornim za svojevrsnu de-politizaciju odnosno inzistiranje na “identitarnim uzrocima i emancipaciji sebstva od normativnih struktura bilo koje vrste”³. Naravno, paradoksalno je da je danas otpor normalizaciji postao oružje u normalizaciji i mjesto samolegitimacije.

Pitanje je kako pisati o radu Chiare Bersani bez stalne usporedbe njenog tijela s imaginarnim prosječnim tijelom, čime normalizacijska pitanja, u pokušaju da se izbace kroz prozor, ulaze kroz vrata. Kako da kriterij, pa makar i negativan, ne bude “tipično” tijelo i odmak od njega, što nas opet zatvara u kruženje oko “tipičnog” tijela kao središta sunčevog sustava? Kako “ispričati priču o univerzalnostima, kao da univerzalnosti uopće ne postoje”⁴?

Chiara nudi ulaz u ta pitanja, i njena emancipacija kroz inzistiranje na postavljanju vlastitih kriterija procjene vlastite reprezentacije nije samo manifestna. Gentle Unicorn, primjerice, gravitira podu, ne kao onom što nije stolica ili nije hod, već kao legitimnom prostoru plesa, formuliranom, uostalom, još 60-ih. Zato je i zahtjev da sjednemo na jastučiće bio logičan za tu predstavu – Chiara se kreće puzajući i traži kontakt s publikom. Kontakt koji traži vrlo je nježan, lagano se rukom osloni na nečiju nogu ili uspostavlja vezu direktnim pogledom i smješkom zbog kojeg sam, iako sjedeći na stolici, cijelim trupom bila savijena prema podu, kako bih joj bila što bliže.

Na samom ulasku u prostor Chiara, obučena u bijelu plišanu haljinicu dočekuje nas trbuhom na podu, bosih nogu, lica sakrivenog rukama, kose u repu. Publika je postavljena sa sve tri strane. Iz moje gledateljske pozicije, Chiara je bila postavljena posebno ranjivo – prepone su joj bile izložene pogledu. Nakon uvodnog dijela, Chiara opetovano, na koljenima i šakama, prevaljuje put između tri strane angažirajući nas direktnim pogledom i smješkom koji prelazi u čuđenje. Poigrava se asocijacijama na djetinjstvo, svijet izmišljenih bića i fantaziju o mogućim tijelima. Pitanje djetinjstva je osobito zanimljivo i u kontekstu tendencije stereotipnog povezivanja OSI s djetinjstvom, prisilnim protekcionizmom i zaustavljenim odrastanjem. Svojim prisustvom, kretanjem i šuškavim glasanjem / audio podlogom stvara mekani odnosno opušteni prostor – kao u nekoj nadopuni sigurnog ili hrabrog prostora (safe space / brave space) o kojem se u zadnje vrijeme puno govori u svim komunikaciji okrenutim situacijama. Ipak, taj je mekani prostor za neke (i dalje / posebno) opasan. Dok se približava jednoj osobi u publici, vidim pokušaj uspostave distance u njegovom držanju dok sakriva pogled u programskoj knjižici, držeći je visoko kako bi se zaštitio od bilo kakvog kontakta. Chiara ne inzistira, odlazi dalje, prema spremnosti za komunikaciju. Ta mekoća i slatkoća – prostora, lika jednoroga, djetinjstva – svakako ima i svoju (kritičku) oštricu otpora i rezistencije, ali i potencijal utlačivanja drugih. 

L’animale nasuprot tome postavlja Chiaru na svojevrsni pijedestal, distancirajući je od gledatelja, zatvarajući je u svjetlucavu zaštitničku opnu. Tema L’animale je umirući labud odnosno svojevrsna re-interpretacija Umirućeg labuda kojeg je Michel Fokine koreografirao za Annu Pavlovu 1950. Za razliku od znatiželjnog jednoroga otvorenog drugima, ovdje je izvedba kontemplativna, okrenuta sebi. Obje predstave fokusirane su na detalje – Chiarine izrazito ekspresivne šake, korištenje nožnih prstiju kao kakve kuke za pridržavanje, tijelo koje oblikuje trokut u kretanju, naglašeno disanje. Gentle Unicorn završava puhanjem u trubu i uvježbanim odgovorom iz publike uz pomoć lokalnih umjetničkih snaga. L’animale završava Chiarinim nestajanjem iza oltara, nakon pažljivog ophoda oko oktogonalne strukture. 

U jednom od svojih iznimno zanimljivih intervjua, Chiara govori o svom tijelu kao o corpo articolato što sam shvatila kao istovremeno izražajno i dobro oblikovano tijelo. To tijelo sasvim sigurno nije neoznačeno, u privilegiranom smislu kako neoznačenost shvaća Peggy Phelan, ali ta je označenost iskorištena kao jasna umjetnička strategija između brojnih drugih, a ne kao neizbježna trpna zadanost. Ono što posebno cijenim u ova dva rada je nešto što čitam kao svojevrsno promišljanje opresivnosti mekoće, pasivnosti i nježnosti. U L’animale je to osobito naglašeno smještanjem izvedbe u kontekst zlokobnog Old Baileya, ali i u HKD-u je došlo do izražaja u pokušaju gledatelja da se zaštiti od onog što je očito percipirao kao invazivnost Chiarinog pogleda i želje za interakcijom. Ogroman je potencijal u toj afektivnoj ambivalenciji rada Chiare Bersani, i nadam se da to još više dolazi do izražaja u radovima koji nisu solo izvedbe. Chiarin novi rad će se krajem kolovoza moći vidjeti i u Ljubljani, u sklopu festivala Mladi Levi. 

1. Sohrab Ahmari, The Bleak Genius of Michel Foucault; Compact, objavljeno 25. lipnja, 2024. ↩︎
2. Ibid. ↩︎
3. Ibid. ↩︎
4. Ibid. ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tijekom performansa održat će se ritualizirano dijeljenje knjiga Michela Foucaulta Povijest seksualnosti: Volja za znanjem (I. dio), Briga o sebi (II. dio), Upotreba zadovoljstva (III. dio).

Autor ovaj participativni performans naziva “performansom kolektivne odgovornosti”, stoga je u tu svrhu odaslao poziv za sudjelovanjem kulturnim i obrazovnim institucijama, političkim strankama, izvršnoj vlasti na državnoj i lokalnoj razini, ali i široj javnosti. Zainteresirane strane pozvane su da tijekom ili prije izvedbe preuzmu 750 primjeraka knjiga Povijest seksualnosti I, II i III Michela Foucaulta. Knjige će biti postavljene na drvenoj instalaciji 10 sati prije početka performansa tijekom kojih će svi moći “spasiti” po jedan besplatan primjerak svakog od tri toma knjige. Performans završava u 21 sat spaljivanjem drvene instalacije.

Naslov koji je motiv ove izvedbe smatra se najznačajnijim djelom Michela Foucaulta, prethodnika i utemeljitelja queer teorije. Kako stoji u najavi performansa, “glavni oslonac Foucaultovog pristupa analizi društva jest seksualnost, kao prirodna karakteristika ljudskog življenja koja se na Zapadu snažno potiskuje, posebice od XVII. stoljeća do danas”.

Queer biblioteka bogatija je za još jednu knjigu Michela Foucaulta. Nakon što je tijekom posljednjih nekoliko godina udruga Domino prevela i objavila Foucaultovu studiju Povijest seksualnosti (I.,II.,III.), prevedena je i knjiga Herculine Barbin zvana Alexina B. iz 1978. godine.

Michel Foucault, jedan od najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća, svojim je opusom bitno utjecao na suvremene socijalne i humanističke znanosti. Bavio se promišljanjem problema moći, seksualnosti, ludila, znanja te kritikom društvenih institucija. Ovaj naslov u prijevodu Zlatka Wurzberga i Borisa Perića donosi interseksualnu ispovijest, dnevnik koji nas vodi u devetnaesto stoljeće i predstavlja glas davno zatomljene seksualnosti, te provokativno i uznemirujuće svjedočanstvo koje ima snagu pomaknuti našu perspektivu s koje promatramo tijelo – i dušu. 

Herculine Barbin rođena je kao djevojčica 1838. godine, a 1860. je primorana promijeniti spol da bi zbog nemogućnosti transformacije u muškarca 1868. godine počinio samoubojstvo. Foucault je pronašao ove zapise i predstavio ih javnosti, s posebnim interesom za društvenim i institucionalnim impulsom kontrole rodnih identiteta. Osim životopisnih memoara same Barbin tu su i izvještaji i dokumenti medicinskih pratitelja, sudskih djelatnika i svih zainteresiranih spektatora. Istovremeno tragično i trijumfalno, priča Barbin je izniman primjer kako moć taktike i brojnih strategija bivaju nametnuti onima čija su tijela definirana kao strogo dvo-spolni sistemi visoke modernosti.

“Je li nam zapravo potreban pravi spol? S postojanošću koja graniči s tvrdoglavošću, moderna zapadna društva odgovorila su potvrdno. Tvrdoglavo su ovo pitanje o ‘pravom spolu’ prosuđivala u poretku stvari u kojem smo si mogli umišljati da je jedino važna stvarnost tijela i jačina zadovoljstva. Dugo se međutim nije postavljao takav zahtjev. Dokazuje to povijest statusa koji su medicina i pravo priznavali hermafroditima” piše Foucault.

Aktivnosti organizacije Domino pod imenom Queer Zagreb uključuju cijeli spektar događaja i inicijativa čiji zajednički cilj je jačanje LGBTIQ zajednice u Hrvatskoj za život bez diskriminacije. Izdavanje knjiga jedna je od glavnih aktivnosti organizacije koja prosječno objavi četiri do pet naslova godišnje. Izdanja uključuju domaće, regionalne i međunarodne autore, a jedna od njihovih najvažnijih izdanih knjiga je Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj 1945. – 1990. 

“Lacan osuđuje varljivu narcističku ljubav. Voljena osoba je voljena samo dok uskraćuje agalmu. Jednom kad odustane od uskrate, jednom kad se preda, nestat će ljubavi otkrivenjem da agalma nije dio nje niti je ikad bila. Colette Soler nam je otkrila da postoji i druga ljubav između ljubavnika kojoj Lacan nije presudio”, stoji u osvrtu Ante Jerića.

Roman Šta znači voleti (2014.) je intimna ispovijest Mathieua Lindona o prijateljstvu s Michelom Foucaultom. Ovo nije analiza Foucaultovih djela niti izdavačke politike autorova oca, Jérômea Lindona, dugogodišnjeg direktora izdavačke kuće Minuit. Ipak, oni su tu, njihova blizina i intima otkrivaju se krajnje iskreno. Mathieu Lindon u knjizi se prepušta žudnji i zadovoljstvu koji ga vode kroz sjećanja, mjesta i trenutke epohe kada je Francuska prolazila kroz seksualno i intelektualno oslobođenje.

“Ispovijed je to žalosti, tog povlaštenog hladno-toplog mjesta s gotovo magičnim osobinama i osobnostima u kojoj sloboda pojedinca i pažnja usmjerena na iste utemeljuju nova pravila pisanja. Tekst je to koji baca kamen kušnje te podmeće emocionalnu i seksualnu inicijaciju, kako intelektualnu, tako književnu i tjelesnu”, napisao je Srđan Sandić u osvrtu. 

Knjiga Pierrea Bayarda Il existe d’autres mondes (2014.) fokusira se na teoriju paralelnih svemira te na autorove pokušaje da naglasi njezinu važnost. Prema Bayardu, ta stimulativna teorija koja je svoje uporište našla u djelima mnogih svjetskih književnika, uz svoju mogućnost da riješava mnoga zakučasta mjesta svakodnevnog života, još nije našla mjesto u humanističkim proučavanjima.

“U svakom slučaju, kada govorimo o ovoj Bayardovoj knjizi, možemo reći kako se radi o zanimljivoj inicijativi djelomičnog prebacivanja onoga što se inače zove imaginacijom ili kreativnim činom u domenu kvantne fizike i paralelnih svjetova. Fantazija je pritom rezonanca alternativnih života kojih nismo direktno svjesni, ali koji su svejedno upisani u nas”, piše u osvrtu na knjigu Neven Vulić.

Posljednji dodatak u Medijskom arhivu izlaganje je Alexandera Garcíe Düttmanna u prijevodu Ines Meštrović. Izlaganje pod nazivom Ono nemišljeno – Francuska i Njemačka u filozofiji 20. stoljeća dio je kolokvija Misliti-sa održanog 14. prosinca 2013. godine.

T.Ž. / Multimedijalni institut

Temat pod nazivom Život i dispozitiv donosi tekst Michela Foucaulta Rođenje biopolitike i tekstove Lawrencea Kritzmana o Foucaultovoj politici iskustva, Huberta L. Dreyfusa i Paula Rabinowa o genealogiji modernoga pojedinca kao subjekta te Thomasa Flynna o Foucaultovom mapiranju povijesti. U tematu Mediji – filozofija i tehnika pišu Sybille Krämer i Milan Galović, a o Shakespeareovom Timonu Atenjaninu raspravljaju Ljiljana Filipović, Daryl Kaytor i Galena Hashhozheva. Također, Tvrđa donosi ulomak iz romana Smiješak Padre Pija Dražena Katunarića i poeziju Delimira Rešickog.

Časopis Tvrđa pokrenut je 2000. godine s idejom profiliranja interdisciplinarne revije za suvremena kritička promišljanja odnosa kulture, društva i umjetnosti u Hrvatskoj i svijetu. Glavni je urednik Žarko Paić, uz njega uredništvo čine Ljiljana Filipović, Srećko Horvat, Leonida Kovač, Iztok Osojnik, Zoran Roško i Goran Starčević, a izdavač je Hrvatsko društvo pisaca.

Izvor: HND

Projekt Igora Eškinje u Muzeju Percepcije (Das Museum der Wahrnehmung) stvara pozornicu za razotkrivanje povijesti, ali djeluje i kao platforma za novu priču koja još nije napisana. Bijeli zidovi i prazna prijestolja razbacani su po prostoru označavajući fantomsku prisutnost izmještenog vremena i funkcije, te se ponekad koriste kao podloge za minimalne narativne geste. Crteži i izresci pojačavaju misterij nedostajućeg (ili nestajućeg) sadržaja. S druge strane, gostujuće pojavljivanje “meandara”, ikoničkih konceptualnih radova legendarnog suosnivača avangardne grupe Gorgona, slikara Julija Knifera, ispunjavaju Eškinjine naizgled odsutne i neobično dekadentne okvire s akrobatskim i horizontalnim linijama te labirintnim i grubim geometrijskim i apstraktnim formama izvedenim gotovo isključivo u crno-bijelom.

Izložba će biti otvorena 3. lipnja, a može se pogledati do 29. kolovoza. Kustos je izložbe Adam Budak. Muzej percepcije (MUWA) osnovan je 1990. godine, a od 1996. smješten je u izuzetnoj osmerokutnoj zgradi iz 1903. godine, bivšoj javnoj kupelji. Jedinstven je to muzej posvećen umjetničkoj i znanstvenoj proizvodnji koja se bavi osjetilnim fenomenima i ontologijom slike i vida uopće.

Igor Eškinja rođen je 1975. u Rijeci. Studirao je slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Izlagao je na bijenalu Manifesta7 u Italiji, u Casino Luxembourg – Forum d’Art Contemporain, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, MAC/Val Musee d’Art Contemporain Du Val-De-Marne u Francuskoj, Galeriji Federico Luger u Milanu, Galeriji ADN u Barceloni, Bank Austria Kunstforum, Galeriji Power Plant, Marta Herford, drugom bienalu suvremene umjetnosti Ural Industrial, u Centro de Arte Caja de Burgos, te Frac Pays de la Loire u Nantesu.

M.M. / e-flux

Derek Jarman, čiju dvadesetu obljetnicu smrti ove godine obilježavamo, označio je čitavu generaciju queerovaca svojom filmskom estetikom, otvarajući nam put k filmskoj poeziji i filozofiji, naslanjajući se na teme koje je otvarao Pasolini i nadograđujući filmski eksperiment Jacka Smitha. Brojni su filmovi Jarmana, ako ne i svi, koji bi lako našli mjesto u ovom programu, međutim igrajući se s osobnim optimizmom pronalaženja renesanse u svemu što radimo, prikazujemo Caravaggia.

Annie Sprinkle jedna je od autorica čije je iskustvo, kad se govori o seksualnosti, teško nadići, i sigurno će njezin film Inicijacije biti vrijedno iskustvo svima koji će ga pogledati. Annie je bivša prostitutka, seksologinja, kazališna umjetnica, aktivistica i nevjerojatno svestrana osoba, koja je gotovo zaštitni znak za liberalizam San Francisca, barem onoga mističnog San Francisca kakav zamišljamo i u kojem snažne autorice poput Annie Sprinkle mogu zavladati.

Pasolinijev film Salò težak je i mučan film, koji reflektira mračne strane seksualnosti, rastvarajući tjelesnost pred našim očima dok nas stavlja kao svjedoke ekstremima, estetici boli, i sramežljivom pronalasku užitka među likovima koji se na filmskom platnu oslobađaju svake konvencije i okova. Ponešto klasičniji filmski pristup temi nude nam Patrice Chereau i Jean-Pierre Melville, i čak nam se i taj moment, da se klasici u ovoj selekciji nadamo od Francuza, čini posebno dragim”, najava je projekcija u kinu Tuškanac, od 5. do 8. svibnja.

Raspored projekcija potražite ovdje.

U utorak, 13. svibnja, u 21 sat u kinu Europa bit će održan razgovor naziva Foucault i Povijest seksualnosti, povodom objavljivanja Povijesti seksualnosti u izdanju Domina i prijevodu Zlatka Wurzberga. Govore Žarko Paić i Krešimir Petković, a moderira Tomislav Brlek.

Program će 6. listopada otvoriti Srećko Horvat i Dušan Maljković predavanjima o Rolandu Barthesu i Markizu de Sadeu, autoru kojem je Barthes posvetio neke od svojih najboljih stranica. Sljedeći tjedan, 13. listopada, Milan Rakita i Vladimir Gvozden pokušat će izložiti neke od zajedničkih pretpostavki postkolonijalizma koji se razvio u pozamašan korpus znanja s utjecajem na oblikovanje raznih akademskih polja. Gaspar Miklos Tamas će 20. listopada govoriti o situacionizmu, a Branko Romčević o Batailleu. Primož Krašovec i Dušan Grlja će predavanjima o nematerijalnom radu, odnosno o novoj teoriji vrijednosti,  27. listopada zaključiti prvi dio programa. Nakon stanke od mjesec dana, prosinački ciklus predavanja započet će izlaganjima Saše Hrnjeza o Gramsciju, dok će istog dana  Andreja Pavlišić nastaviti s predstavljanjem nekih aspekata situacionizma. Tjedan dana poslije Aleksandar Stojanović i Đorđe Hristov govorit će o aktualnosti altiserijanskog marksizma. Nakon njih će, prateći ustaljeni ritam, osnove queer teorije izložiti Goran Rujević i Milena Stefanović, dok će istom prilikom Adriana Zaharljević predstaviti teorijsko nasljeđe Judith Butler. Posljednji termin prije nove godine rezerviran je za prošlost i sadašnjost marksizma. Vuk Vuković govorit će o povratnim spregama između teorije i prakse u Lenjinovom radu, dok će Alpar Lošonc iscrtati konture marksizma u dvadeset i prvom stoljeću. Predavanja u dvanaestom mjesecu na rasporedu su svake subote od 1. do 22. prosinca.

Program će sljedeće godine biti nastavljen 2. veljače predavanjem o Lacanu Vladana Milanka, Lidije Prišing i Ivana Selimbegovića. Ivan Radenković i Bojan Vasić 7. veljače predstavit će osnovne postulate strukturalizma. Stipe Ćurković će tjedan dana kasnije govoriti o suvremenoj njemačkoj marksističkoj teoriji s naglaskom na opus Michaela Heinricha, dok će nakon njega Mislav Žitko objasniti konceptualni tretman novca i kredita u marksističkoj teoriji. Ovaj ciklus predavanja okončat će 23. veljače Sanja Todorović i Leonardo Kovačević predstavljanjem misli dvaju divova suvremene francuske filozofije, Alaina Badioua i Jacquesa Rancierea. Program u travnju bit će nastavljen upoznavanjem zainteresirane publike s klasicima kontinentalne filozofije. Prvi proljetni susret 6. travnja Ivan Milenković posvetit će Deleuzeu, dok će prilikom sljedećeg, 13. travnja, Aleksandar Matković i Tamara Đorđević govoriti o Foucaultu. Naredni tjedan, 20. travnja, Predrag Krstić i Petar Bojanić podijelit će termin govoreći o nekim aspektima Adornove misli, odnosno o dekonstrukciji. Zadnja  najavljena predavanja o teoriji odbijanja rada, odnosno o Brechtu, održat će Mark Lošonc i Maja Solar 27. travnja. Pojedinosti predavanja bit će objavljene kako se njihovi termini budu približavali.

Program će biti organiziran u novosadskom Omladinskom centru CK 13.

Klub studenata filozofije Gerusija osnovan je 2005. godine inicijativom tadašnjih studenata četvrte godine filozofije iz Novog Sada. Svojim aktivnostima Gerusija je ubrzo prerasla klasične studentske okvire i postala organizacija koja želi okupljanjem jedne nove generacije mladih filozofa aktivno doprinijeti stvaranju poticajnog filozofskog okruženja i otvaranju novih misaonih paradigmi. Više informacija o njenim aktivnostima možete pronaći ovdje.

KP

Poglavlja “Tiskarstvo u svojim kontekstima” i “Mediji i javna sfera u ranonovovjekovnoj Europi” bave se razdobljem između tiskarske i industrijske revolucije u kojem europski kontinent počinje preuzimati svjetsku dominaciju. Elizabeth Eisenstein, s čijim radom Burke polemizira, smatra da je u korijenu ranonovovjekovnih previranja razvoj tiska i da je njegova uloga ostala neprepoznata u tradicionalnim povijesnim prikazima. Tisak je nesumnjivo standardizirao i sačuvao znanje koje je bilo fluidnije u doba usmene i rukopisne cirkulacije te je, uslijed toga, dao poticaj kritici autoriteta čineći dostupnijim sukobljena gledišta na istu temu. Eisenstein posebno naglašava da je razvoj narodnih jezika, njihova standardizacija i kodifikacija, spontano potpomognut razvojem tiska. Je li opravdano ustvrditi da je izum tiskarskog stroja uzrokovao znanstvene i vjerske revolucije koje su uslijedile? Burke ne odbacuje Eisensteinine zaključke, ali ih s pravom drži manjkavima. Zamjera joj promatranje tiskarstva kao izoliranog fenomen i naglašava potrebu razmatranja promjena u medijskom sustavu kao cjelini. To znači da, u skladu s definicijom medija koja uključuje fizičku komunikaciju, pojavu tiska treba povezati s promjenama u prometnom sustavu, kretanju dobara i osoba u prostoru, bilo kopnenim bilo vodenim putem, budući da su informacije prenosili kopneni i morski trgovci zajedno sa svojom robom. Autor prvog dijela knjige opisuje širenje tehnologije tiska europskim riječnim kanalima i morskim putem srebra do obiju Amerika. Burkeova intervencija ipak nije dovoljna da bismo prevrednovali utjecaj izuma tiska unutar horizonta europskog uspona. U Kini se tisak razvijao stoljećima prije nego što se pojavio u srednjoj Europi, ali u kineskom socijalnom kontekstu nije djelovao kao katalizator znanstvenog i tehnološkog razvoja. U svjetlu činjenice da je Kina krajem petnaestog stoljeća, uz tiskarski stroj, poznavala kompas, barut i papirnati novac koji su se pokazali kao ključna oruđa pri kolonizaciji svijeta, uspon europskih država nužno zahtijeva objašnjenje. Uspostavljanje i održavanje trgovačkih ruta koje su služile kretanju slobodnih ljudi, viška proizvedenih roba i znanja fiksiranog zahvaljujući tiskarskom stroju, omogućio je kredit kao moćan oblik autokatalitičke dinamike. Financijska inovacija temeljena na samostimulirajućem rastu, novac koji stvara novac, otvorila je prostor europskim gradovima da zavladaju ostatkom svijeta. Zahvaljujući slučajnom međudjelovanju različitih faktora na nestabilnom europskom teritoriju počeli su se nezaustavljivo širiti kapitalistički obrasci uslijed kojih se Europa uzdignula silinom vulkanskog otoka.

Poglavlja “Tehnologije i revolucije” i “Novi procesi i obrasci” započinju problematiziranjem odnosa između industrijske i buržoaske revolucije od kojih se, navodno, prva zasnivala na tehnologijama, a druga na idejama. Burke i Briggs odbacuju taj shematizirani prikaz makar, unatoč navođenju čitavog niza različitih mišljenja, ne donose čvrstu interpretaciju nastanka uvjeta tehnološkog razvoja niti njegovih socijalnih implikacija. Iz teksta je jasno kako smatraju da ne postoji jednoznačna uzročno-posljedična veza između tehnološke inovacije i industrijalizacije, ali unatoč tome propuštaju ponuditi objašnjenje zašto je industrijalizacija uspjela baš na Otoku. U potrazi za tim odgovorom možemo se pozvati na kapitalnu studiju Fernanda Braudela Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća koji naglašava kako su u Engleskoj postojali brojni drugi katalitički elementi osim tehnoloških inovacija poput sirovina, velikog tržišta, stabilnog bankarskog sustava, ekstenzivne trgovačke mreže s dalekim zemljama i rastućeg poljoprivrednog sektora kojim se prehranjivala sve veća populacija. Svaki od ovih faktora bio je u međudjelovanju s drugim sudjelujući u stvaranju jedinstvenu konjunkturu koju nazivamo industrijskom revolucijom. Promatranje autokatalitičke petlje koja povezuje poljoprivredu, industriju željeza i državnu politiku može poslužiti kao primjer nužnih, ali ne dovoljnih uvjeta za industrijalizaciju. Imanentno intenziviranje poljoprivrede temeljilo se na jednostavnoj povratnoj sprezi uzgoja stoke i usjeva gnojenih njenim izmetom. Poljoprivreda je bila glavni potrošač metalnih oruđa pa je na taj način katalizirala industriju željeza, ali je istodobno i sama bila njome katalizirana. Razvoj poljoprivrede u kapitalizmu zahtijevao je okrupnjavanje zemljišta zbog čega je država počela s njegovim ograđivanjem. Pritom je nasilno stvorena armija nezaposlenih koji su svoju radnu snagu bili prisiljeni ponuditi mladim tvornicama od kojih su neke proizvodile metalna oruđa čiji je glavni potrošač bila poljoprivreda. “Industrijska revolucija”, piše Braudel, “nije se kretala prema nekom cilju, nego je na njega nabasala nošena mnoštvom različitih struja koji ne samo što su tjerali industrijsku revoluciju naprijed, nego su se prelijevali na znatno udaljenija područja”.

Proces je to koji je s vremenom otvorio nepregledni prostor mogućnosti razvoja novih komunikacijskih izuma od telegrafa, preko telefona, bežične komunikacije, gramofona, filma do rane televizije na obje strane Atlantika. Njegov dinamični razvoj živopisno, s mnoštvom anegdota iz tog protejskog razdoblja, skicira autor drugog dijela knjige, Asa Briggs. Spoj ovih dvaju poglavlja, unatoč tome što oduševljava u detaljima, najbolje otkriva temeljnu manu ove knjige. Njeni autori pokušavaju afirmirati strukturu i individualno djelovanje, ali problematiziranje njihova odnosa pokazuje se manjkavim. Kao ilustracija može poslužiti konstatacija koja kaže da se “godine 1900. bez sata više nije moglo ni živjeti ni kretati”. Zanimljiva tvrdnja koja upućuje na važnost i ulogu socijalne konstrukcije vremena nestaje u žamoru informacija o drugim izumima na granici stoljeća, sredini u kojoj su se pojavili, i titanskim ličnostima koji su stajali iza njih. To je šteta jer se upravo kratkim osvrtom na organizaciju vremena putem tehnološko-komunikacijske inovacije može skicirati različita implementacija modernizacijske paradigme u različitim socio-kulturnim kontekstima. Postavljanje javnih satova, čija je svrha da ljude pozivaju na posao podsjećajući ih na građanske dužnosti i usađujući im svjetovno shvaćanje vremena, prodrlo je na Balkan nakon što su oni u zemljama Zapadne i Srednje Europe postali nešto sasvim uobičajeno. Francuski ambasador na Porti u sedamnaestom stoljeću, kako piše Trajan Stojanović u knjizi Balkanski svetovi, smatrao je da je prepreka uvođenju javnih satova u Osmanskom Carstvu uvjerenje mujezina, koji su svakodnevno pozivali muslimanske vjernike na molitvu dugotrajnim i glasnim vikanjem s vrhova minareta, da bi time njihov autoritet bio oslabljen. Chateaubriand je sličnu stvar primijetio zapisujući dojmove o Istanbulu dva stoljeća kasnije. Nadzor nad vremenom s premrežavanjem svijeta prometnicama i prugama postupno je postajao sve važniji  da bi se početkom dvadesetog stoljeća uspostavio kao ključna sastavnica u proizvodnom procesu. Njegova racionalizacija tehnikama znanstvenog menadžmenta svojevremeno se slavila kao veliko dostignuće, u svjetlu povećanja proizvodnje, na obje strane političkog spektra. Foucault je prvi povjesničar koji je, proučavajući tehnike moći u širokom povijesnom luku, uvjerljivo pokazao kako discipliniranje rada nužno podrazumijeva discipliniranje radnika. Burke i Briggs smatraju “da je za povjesničare i stručnjake u socijalnim studijima nemoguće ukinuti podjelu između onih koji stavljaju težište na strukturu onih koji naglašavaju djelovanje”, ali meni se čini da je s uvođenjem koncepta biopolitike ta dihotomija sve manje pertinentna.

Briggsovim poglavljima – “Informiranje, obrazovanje, zabava”, “Medijske konvergencije”, “U cyber svijetu  i izvan njega” – sasvim lijepo pristaju epiteti “informativno”, “pregledno”, “korisno”. Povijest medijskog razvoja u najširem smislu uzorno je izložena, a njena dodana vrijednost u odnosu na slične sinteze je paralelni prikaz bitno različitih razvoja emitiranja u Britaniji i Americi s poukama o konvergencijama i divergencijama funkcija informiranja, obrazovanja i zabave koje vrijede i danas. Nedvojbena vrsnost u sažimanju kompliciranog razvoja medija i njihovih socijalnih funkcija tijekom dvadesetog stoljeća nije upitna. Ono što nedostaje je teoretiziranje odnosa između ljudi i tehnologije, odnosno načina na koji ljudi oblikuju tehnologije i kako njima povratno bivaju oblikovani. Jedan od rijetkih primjera gdje se autori skromno upuštaju u takav pothvat je, pomalo nevjerojatno, izum bicikla: “Razvoj prijevoza kao medija, kao i u slučaju oglašavanja, uz ekonomski imao je psihološki aspekt. Bicikl se mogao smatrati, kao što će Marshall McLuhan 1960-ih smatrati medije kao što su radio i televizija, ‘produžetkom’ čovjeka. Čovjek na biciklu nije bio samo čovjek i stroj. On je bio i ‘brži čovjek'”. U poglavljima posvećenim masovnim medijima izostanak problematiziranja odnosa ljudi i medija, koji još uvijek muči  humanistiku, doista je čudan s obzirom da je ulog u igri odgovor na pitanje što znači biti čovjek. Jednim od simptoma penetracije masovnih medija u društveno tkivo Timothy Melley, autor Carstva urote, vidi u osjećaju nemoći glede pojedinačnog djelovanja čije manifestacije nalazi podjednako u  akademskim raspravama, visokoj književnosti i teorijama zavjere. Doživljava je kao reaktivnu formaciju liberalnog modela osobnosti prema kojoj je pojedinac racionalni i motivirani akter koji posjeduje zaštićenu unutrašnju jezgru uvjerenja, žudnji i sjećanja. Panika glede moći djelovanja znači razotkrivanje načina na koji društvene komunikacije utječu na identitet i moć djelovanja pojedinca, ali istodobno znači i odbacivanje tog otkrića. Njeni uvidi su radikalni, ali je ona zapravo duboko  konzervativan odgovor budući da nastoji očuvati predodžbu sebstva koja se, kako vrijeme prolazi, pokazuje kao neodrživa. Treba biti pošten prema Burkeu i Briggsu. Niz zamjerki koje možete pripisati njihovoj knjizi ako očekujete redefiniranje pojmova  ljudi i medija i posljedično, njihovog međusobnog odnosa, može biti proizvoljno velik. Ostanak u granicama paradigme koja je predložena u naslovu knjige prinuđuje čitatelja da joj prizna ustrajnost u jednoj ideji koja bi trebala postati pretpostavka svakog pisanja o prošlosti.

Kad gledamo u prošlost realno za nas postaje činjenicom te smo u njoj skloni vidjeti nešto što je jedino moguće. Narativno sintetiziranje građe koje je linearne naravi ukida svaku kontingenciju zbog čega je Schlegel povjesničare nazvao prorocima koji proriču unatrag. Temeljna vrlina ove knjige leži u tome što odbacuje linearnu viziju napretka izraženu pretjeranom vjerom u jezik uzroka i posljedica. Socijalna historija možda ne posjeduje zadovoljavajuću metodologiju za proučavanje dinamike nelinearnog razvoja, ali Burke i Briggs kompenziraju taj nedostatak čestim ukazivanjima na slijepe ulice, duge zastoje, nužna skretanja i brojne stranputice na modernizacijskom putu. Prikaz medijske evolucije izložen u ovoj knjizi pokazuje kako razvoj medija nije niti neprekidan niti pravocrtan. Ponekad ljudi na njega imaju veći, a ponekad manji utjecaj. Politizacija analize jasno ukazuje na postojanje mogućnosti da obećavajuću tehnologiju zakoči  inferioran standard kao u slučaju slobodnog softvera ili električnog auta, dok mnogi obećavajući tehnološki pravci, ako vam je do primjera iz industrije zabave, poput 3-D kinematografske tehnologije ili holograma, pukim slučajem ostaju nerazvijeni. U jednom Burke i Briggs sigurno imaju pravo. Povijest je priča o kontingenciji, a ne o nužnosti. O propuštenim prilikama, a ne o mrtvim izvjesnostima. O ničim izazvanoj sreći, a ne o ispunjenim obećanjima.

	Knjiga Socijalna povijest medija: Od Gutenberga do Interneta Petera Burkea i Ase Briggsa u prijevodu Marka Gregorića izašla je u izdanju zagrebačke naklade Pelago.