Ima li riječ na hrvatskom za ono kada nešto ne samo da ti je toliko dobro da uživaš u svakoj sekundi, nego te i stalno bombardira s toliko toga sa svih strana da jedva i stigneš sve pohvatati? Na engleskom je to overwhelming, a na hrvatskom… štajaznam – “preplavljujuće” je vjerojatno najbliže, mada ni to nije baš to?

Uglavnom, to je osjećaj koji sam imao dok sam gledao zadnju epizodu The Good Placea, u kojoj se… uhhh… Kako da to uopće objasnim sa što manje spojlanja?

A ne znam, evo, mogu probati! Pa ajmo reći da su naši glavni junaci četvero pokojnih ljudskih duša te dvoje neljudskih entiteta što ih prate po putešestvijama u zagrobnom životu. I dok neljudski dvojac u dotičnoj epizodi ispipava situaciju u birokratskom limbu u kojem se određuje tko će od umrlih ići u raj, a tko u pakao (koji se u seriji ne zovu tako nego su Dobro mjesto i Loše mjesto), ljudska četvorka se skriva u Praznini unutar jednog od spomenutih entiteta, pri čemu svi usput moraju preuzeti njezino obličje… Sve to, plus predavanje o konceptu osobnog identiteta prema učenjima Johna Lockea, Dereka Parfita i Davida Humea!

A sve je počelo tako jednostavno. U uvodnoj epizodi The Good Placea, Eleanor Shellstrop (fantastična Kristen Bell) umre i završi u Dobrom mjestu, zagrobnoj utopiji nalik raju kroz koju je vodi nadnaravno biće zvano Michael (još fantastičniji Ted Danson). Uz začkoljicu da Eleanor sa svojim nimalo uzoritim životom i nije baš zavrijedila vječnost u Dobrom mjestu te je završila tamo greškom, čega nije svjestan nitko osim nje – ili se bar tako čini isprve.

U Dobrom mjestu se potom počinju događati neobični incidenti, da bi onda zatim Eleanor upoznala i još troje pokojnih duša koje su također uljezi poput nje… I tako se ležerno razvija priča ususret velikom obratu u finalu sezone, e da bi se onda stisnulo po gasu: neće proći ni četvrtina druge sezone, a već će se izvrtjeti sve ono što biste očekivali da će se musti još barem pet-šest epizoda, a razmatranje filozofsko-etičkih pitanja više nije samo preokupacija jednog od glavnih likova nego postaje jednim od ključnih elemenata serije, koja sada pokriva sve od Sokrata i Aristotela do deontologije i utilitarizma.

Ako niste još gledali The Good Place, neka vas ovo ne uplaši: serija pristupa filozofiji i etici na laiku sasvim razumljiv i pitak način (i to vam osobno garantiram kao netko tko je jednom probao čitati Mille Plateaux i odustao nakon nekoliko stranica uz zaključak “Ja sam preglup za ovo LOL!”). The Good Place je ponajprije nadnaravni sitcom koji vam drži pažnju s pametnim humorom i uzbudljivom radnjom i tek onda uz to servira pop-filozofiju u njezinom najboljem izdanju, onome kada je pristupačna svakome, a da se pritom ne žrtvuje kompleksnost materije.

Što se kakvoće humora tiče, dovoljno je reći da iza serije stoji Michael Schur, tvorac američkog The Officea, Parks and Recreation i Brooklyn Nine-Ninea. No to su sve redom bile serije u kojima manje-više svaka epizoda ima svoju zasebnu, zaokruženu priču i gledali ste ih zbog šala i likova – za razliku od The Good Placea, koji povrh toga ima još i strašno zanimljivu priču koja se nastavlja i nadograđuje iz epizode u epizodu, od kojih svaka završava cliffhangerom u maniri Losta (s čijim se autorom Damonom Lindelofom Schur, uostalom, i konzultirao dok je pripremao prvu sezonu TGP).

Ne mogu se sjetiti nijedne druge serije koja je tako dobro funkcionirala i kao vrhunski sitcom i kao vrhunska misterija, istovremeno. Pa sam, moram priznati, lagano strepio kada se ispostavilo da će se Eleanor i društvo u trećoj sezoni vratiti svojim zemaljskim životima. “A-a-ali ja želim znati više o Dobrom mjestu i Lošem mjestu, što će mi stvarnost kad to imam i doma, koga briga za dosadnu glupu ZEMLJU!!!”, tiho sam bio zavapio u sebi.

No opet, prve dvije sezone The Good Placea su bile toliko besprijekorne da sam imao povjerenja u autore serije da znaju što rade – i nisu me razočarali. The Good Place je, na kraju krajeva, do treće sezone imao već toliko razrađene likove te njihove međuodnose da mi odmak od high concept ludorija nije nimalo teško pao, dapače. A i taj odmak je, naravno, bio samo privremen, pa smo tako u desetoj epizodi napustili Zemlju, vratili se u zagrobne sfere…

I dobili Janet(s), jednu od naj-naj-najboljih epizoda The Good Placea. Jednu od onih kada se TGP potpuno raspištolji, kao da do krajnjih granica testira što se sve može ugurati u jednu jedinu TV-epizodu od dvadeset minuta – world-building, hiperzgusnutu radnju, obrate, brzopotezne vizualne gegove, filozofske lekcije, neočekivano dirljivi klimaks, world-destroying – a da se ne pogubiš dok gledaš, da ti se zavrti u glavi koliko ti se god može zavrtjeti, a da ti pritom ne pozli. Jest da će treća epizoda druge sezone Dance Dance Resolution vjerojatno ostati šampionka u tom pogledu, ali Janet(s) je više nego impresivan kandidat za srebro i ultimativna potvrda da serija nije o’šla na kvasinu (ili preskočila ajkulu, što bi rekli Ameri) kao što su poneki fanovi znali gunđati početkom ove sezone.

I kao da to sve nije bilo dosta, epizoda još i završava jednim od najnabrijavajućih cliffhangera dosad: na samom kraju Janet(s) dolazimo do nečega do čega smo trebali doći još u… pa, prvoj epizodi serije! Možda jest malo blesavo što sam tako tajnovit kada je The Good Place sad već toliko popularan da sumnjam da ovo čita više od šačice ljudi koji ga nisu gledali, ali, eto, ne želim čak ni toj šačici kvariti užitak budućeg gledanja, niti imalo. I svesrdno ih pozivam da nam se pridruže! Jer, tko zna, možda je raj stvarno prevara za kraj – ali možda je i najbolje epizodama ispred nas.

Nije ni oplakivanje otkazanih serija što je nekada bilo! Nekoć bi na takvu vijest prošli svih pet faza žalosti – poricanje, bijes, pogađanje s višom silom, depresiju, prihvaćanje… A danas? Danas otkazane serije nerijetko znaju naći novi dom na nekom drugom kanalu ili streaming-platformi, pa se naprimjer kao fan Hannibala ni dvije godine nakon prisilnog gašenja nisam puno odmaknuo od prve faze, one poricanja (ponajprije zahvaljujući Bryanu Fulleru koji svako toliko dade neki okrutni tračak nade da bi ipak moglo biti i četvrte sezone).

A ako ste kao fan Brooklyn Nine-Ninea prošlog četvrtka navečer iz nekog razloga izbivali s interneta i tako propustili prve vijesti o njegovom otkazivanju, već u petak ujutro vas je čekala vijest da nekoliko kanala i streaming-servisa pregovara oko mogućeg otkupljivanja Brooklyna. Jest da je nastavak dana bio donio zabrinjavajuću vijest da je najizgledniji kandidat, Hulu, odustao – ali je već nekoliko sati kasnije bilo objavljeno da je NBC preuzeo Brooklyn i produžio mu život za još bar jednu sezonu.

Ono što je čak i mene iznenadilo u cijeloj toj priči je erupcija internetske tuge i nevjerice na vijest o otkazivanju (uključujući i slavne fanove poput Guillerma del Tora, Marka Hamilla i Lina-Manuela Mirandu), jer… Pa, u svih ovih pet godina koliko se već prikazuje, Brooklyn Nine-Nine nikada nije bio serija o kojoj ljudi nešto puno pričaju. Slabo je gledan i nikada ga nije pratio neki veliki buzz. Nije osvajao bogznakakve nagrade (dva Emmyja – ali samo u kategoriji Iznimna koordinacija kaskaderskih scena u humorističnoj seriji!), i nije se skoro nikada pojavljivao na godišnjim kritičarskim listama, barem ne u njihovim gornjim predjelima. No Brooklyn Nine-Nine ima svoju relativno malu, uglavnom tihu i jako privrženu publiku – koja je tek s vremenom shvatila koliko joj zapravo puno znači.

Više je razloga zašto Brooklyn nije bio trenutna senzacija. Za šire mase je vjerojatno previše mudrijaški, posebno kad pribjegava jednoj specifičnoj, modernoj vrsti meta-humora – ono kad neki lik izvali krembilnu šalu ili igru riječi pa se, nakon što mu ne padne na plodno tlo, odmah ispričava u stilu “Hm, to je ispalo puno manje cool nego što mi je zvučalo u glavi, morat ću još poraditi malo na naglasku” i slično.

A što se pak tiče ljubitelja mudrijaškog TV-humora, to što serija potječe iz radionice Michaela Schura, tvorca američkog The Officea i Parks and Recreation (te, kasnije, The Good Place) – svakako jest bila udica, ali je mnogima istovremeno bilo teško prijeći preko toga što glavni lik, nezrelog mladog detektiva Jakea Peraltu koji obožava Umri muški i voli zaobilaziti pravila, glumi… Andy Samberg. Jedan od onih komičara sklonih fizičkom, facijalnom glupiranju, koje ili volite ili ne možete smisliti. I sami su autori priznali da im je trebao dobar dio prve sezone da poštelaju Peraltu kako treba, i on se kao lik nastavio razvijati kroz naredne sezone, suptilno subvertirajući maskuline stereotipe (ovaj Twitter thread pruža sjajan primjer iz recentne epizode), no činjenica jest da su brojni ljudi isticali kako su od serije odustali ili dugo bili sumnjičavi prema njoj upravo zbog – Andyja Samberga.

Nadalje, humoristične serije koje traže publiku lijevo od mainstreama danas ju obično najlakše nalaze ako imaju neki originalan ili jednostavno intrigantan koncept, nešto što vam se prepriča u jednoj rečenici i odmah vas zagolica. Kao naprimjer “žena nakon smrti greškom završi u raju, iako to ne zna nitko osim nje” (The Good Place), ili “olinjala TV-zvijezda se bori protiv svojih demona u svijetu u kojem skladno jedni do drugih žive ljudi i antropomorfne životinje – on je, recimo, konj koji priča” (BoJack Horseman)… A Brooklyn Nine-Nine? “Grupa njujorških policajaca rješava slučajeve, zajebava se u postaji i…” Pa, to je uglavnom to. Nije baš da vrišti “ovo se NE PROPUŠTA!”, jelda?

A tu je i faktor da takve humoristične serije svoju probranu publiku često osvoje kvantnim skokom u kakvoći negdje krajem prve ili početkom druge sezone, kada pred očima gledatelja iz simpa serije koja ima potencijala naglo izrastu u nešto ludo, ambiciozno, esencijalno. Kao što je primjerice Parks and Recreation u prvoj sezoni bio generički uštogljeni mockumentary a onda odjednom postao najsmješnija stvar na televiziji, ili kao što je Community do kraja prve sezone bio tek blago ekscentrični sitcom a onda krenuo nizati visokonaponske high-concept vratolomije.

S Brooklyn Nine-Nine to, međutim, nije bio slučaj. U njemu je manje-više sve od početka bilo na mjestu, svi likovi i svi odnosi jasno definirani i ocrtani: nije imao neki nagli skok iz serije koja obećava u seriju koja se ne propušta, nego je naprosto od početka bio dobar, i iz sezone u sezonu samo postajao – sve bolji.

Brooklyn je pritom uspio zaobići jednu boljku serija Michaela Schura, a to je da s vremenom postanu previše buci-buci za vlastito dobro. Naime, njegove serije isprva u izvjesnoj mjeri pogoni konflikt, koji naposljetku potpuno ispari kada svi likovi s vremenom srastu u jednu veliku, sretnu, veselu obitelj čudaka: vidjeli smo kako se to dogodilo s obožavateljicom javne uprave Leslie Knope i libertarijancem Ronom Swansonom u Parks and Recreation, a isto to trenutno gledamo i u The Good Place, u kojem je nemeza glavne četvorke do sredine druge sezone postao njihov najbolji prijatelj…

Dok je policijska ekipa Brooklyna, s druge strane, praktički oduvijek jedna velika, skladna, etnički šarena obitelj; nije mu otupila oštrica jer nikada ni nije bio oštar, niti je tome težio. Jest da je u početku novopridošlog kapetana Holta dosta živcirala Peraltina neozbiljnost, kao što je i njemu smetala kapetanova strogost – ali je jako brzo postalo jasno da Holt cijeni Peraltine detektivske vještine i da ga smatra jednim od svojih najboljih policajaca, isto kao što i Peralta njega doživljava kao mudru, očinsku figuru za čije se poštovanje trudi izboriti na svakom koraku… Bio je tu i ne baš najsretniji podzaplet u kojem detektiv Boyle uporno gnjavi detektivku Diaz svojim udvaranjem iako mu je ona u startu jasno dala do znanja da nije nimalo zainteresirana, ali čak i to do kraja prve sezone bude prevaziđeno (i ne na način da Diaz popusti!).

Brooklyn Nine-Nine pruža onaj topli osjećaj najboljih sitcoma, kada se svakog tjedna udobno zavalite kako bi se družili sa svojim omiljenim TV-prijateljima. I stoga je pravo malo čudo kako čak ni u petoj sezoni nije izgubio na svježini (usporedbe radi, Parks and Recreation je u tom stadiju već djelovao poput istrošene serije koja ne može više iznenaditi samu sebe, pa tako ni gledatelje), nalazeći iznova načine da likovi jedni o drugima otkriju nešto novo te tako steknu bolje, dublje međusobno razumijevanje. A još je veće čudo kako pritom uvijek ostaje jako smiješan.

Jer koliko god da je ležeran i dobroćudan, Brooklyn je istodobno i neumoljiva, dobro nauljena mašina za proizvodnju šala. Najveća atrakcija je urnebesni Andre Braugher u ulozi kapetana Holta – abnormalno staloženog čovjeka koji se nikada ne smiješi, svom se mužu javlja porukom “Ja sam, Raymond Holt”, a sve što nije jazz i klasika smatra glazbom za huligane – ali su i svi ostali likovi odlično razrađeni, i glumačka ekipa je općenito fantastično uigrana. Kao i svaka vrhunska humoristična serija, Brooklyn ima specifične gegove koji se provlače kroz cijelu seriju (poput onoga s naslovima sex tapeova) i upečatljive sporedne likove kojima se rado vraća (Jason Mantzoukas tu ima možda i ulogu života), ali i zna biti jako efektan kada odstupi od ustaljenog formata, kao naprimjer u izvrsnoj nedavnoj epizodi The Box koju Braugher i Samberg u cijelosti iznose na svojim plećima.

Ništa ne traje vječno, i da je Brooklyn Nine-Nine uistinu i bio otkazan nakon majstorskog niza ovogodišnjih epizoda – bio bi to više nego dostojan oproštaj od jedne velike male serije. Ali nema razloga da ne ide dalje kada mu ovako dobro ide, pa nam umjesto žalosti slijedi pet faza radosti, počevši s onom iščekivanja: šesta sezona nam slijedi dogodine. Brooklyn Nine-Nine je živ, živio Brooklyn Nine-Nine!