Simpozij je vodio ravnatelj svjetski poznatog vašingtonskog Kennedy Centra za izvedbene umjetnosti, Michael Kaiser. Organizirao je festivale u Kini, Japanu i arapskim zemljama, radio s Bolshoi teatrom, Marijanskim baletom i operom, savjetovao uprave njujorške opere i detroitske simfonije, vodio je britansku kraljevsku opernu kuću, izvukao iz dugova i spasio kompaniju Američki baletni teatar… Iskustvo Michaela Kaisera iznimno je bogato, a ako tome još dodamo da u kulturni menadžment došao iz korporativnog sektora, ne čudi što se ponekad čini da čovjek u ruci ima čarobni štapić za rješenje financijskih problema.

KP: Koja je formula financijske stabilnosti kulturne institucije?

M.K.: Najvažnije je stvarati dobru umjetnost – i usredotočiti se na to ona bude uzbudljiva i da je ljudi žele podržati. Zatim je važno dobro komunicirati s publikom – ukazati joj na rad i na organizaciju s kojom bi se možda željeli povezati. Obavite li te osnovne korake kako treba, novac se obično pojavi. Koraci jesu osnovni, no za njih je potrebna domišljatost i hrabrost jer zainteresirati treba – ne svoju publiku, koja će ionako doći na predstavu, nego gledatelje kojima ste na rubu interesa. One koji bi vas možda došli gledati, a umjesto toga možda odu na večeru ili ostanu kod kuće pred televizorom. Zato treba znati biti uzbudljiv. U baletnom svijetu plakat s mladom balerinom u arabeski je već otrcana kampanja koja potvrđuje stereotipe o zastarjelosti i staromodnosti baleta. Umjesto toga publiku treba “poškakljati” nečim drugačijim – možda polugolim muškim likom u dramatičnoj pozi. Dakle, motivima koji neće zaokupiti samo pozornost znalaca.

KP: No, ostvariti vidljivost i dobru medijsku poziciju nije nimalo lako, ako niste eventualno spremni ponuditi žutilo i golotinju jer u nas su rubrike kulture sve manje ili posve nestaju, dok se za trač uvijek nađe mjesta. Kako biti vidljiv bez narušavanja umjetničkog integriteta?

M.K.: Projekte treba osmisliti tako da se, što je bolje moguće, uklapaju u vašu misiju. Ja nikada ne radim projekte samo da bih postigao vidljivost ili skupio novac. Nikada ne tražim umjetničke kompromise da bih privukao sponzore, no svaki projekt planiram nekoliko godina unaprijed i takav pristup je ključan za pronalaženje izvora financiranja.

KP: Dugoročno planiranje svakako stoji, no u našim je okolnostima to gotovo nemoguć zadatak jer proračuni i natječaji se raspisuju iz godine u godinu. Hrvatski problem je i nedostatak kulturnih menadžer. Oni rijetki znanje stječu uglavnom u inozemstvu. Kako pokrenuti obrazovni ciklus?

M.K.: To nije samo hrvatski problem, nego stanje na koje možete naići u svim dijelovima svijeta. Jednostavno se ne ulaže dovoljno novca u obrazovanje ljudi koji vode umjetničke organizacije. Puno više se troši na obrazovanje umjetnika i to je globalni problem. Zato sam pri Kennedy centru i pokrenuo Institut za kulturni menadžment gdje educiramo kulturne menadžere iz SAD-a, ali i iz inozemstva jer duboko vjerujemo u to da umjetnički svijet ispašta zbog nedostatka menadžmenta. Volio bih da to osvijeste i Vlade, i da shvate da dio novca za kulturu moraju uložiti i u obrazovanje menadžera.

KP: U Hrvatskoj gospodarski, ali i diplomatski potencijal kulture još je nedovoljno iskorišten. Kakva bi bila vaša preporuka?

M.K.: Mislim da je vrlo važno koristiti institucionalni marketing. To znači da se organizacije trebaju pokazati uzbudljivima i važnima za život zajednice. Kada sam izvlačio jednu američku plesnu trupu iz dugova, dao sam si puno truda i organizirao im nastup na Clintonovoj inauguraciji što je pokrenulo niz drugih aktivnosti – objavljene su knjige o njima, nastupali su na televiziji, čak su dobili i svoju ulicu. To su koraci koje treba obaviti prije nego što se pokuša utjecati na zakonodavstvo.

KP: U nas se zbog krize smanjuju sredstva za kulturu, što je uobičajena pojava u takvim vremenima, no vi kritizira takve metode jer smatrate da kulturni programi ne smiju biti prvo na čemu će se štedjeti. Čini se, zato, da smo u čitavoj regiji od osvješćivanja potencijala kulture još daleko.

M.K.: Kao prvo, kultura može igrati važnu ulogu u razvoju gospodarstva i turizma, koji znam da je jako važan za vašu zemlju. Kultura ima i snažan utjecaj na razvoj gradova. Tek kad vlada to prepozna, može se razgovarati o zakonskim okvirima za unapređivanja sustava kulturne produkcije. Trebalo bi se poticati i filantropiju, velike i male individualne donatore, malo poduzetništvo i obrazovanje kulturnih menadžera.

KP: Mali donatori u zemlji u kojoj je čovjek sretan što uopće prima plaču baš i nisu obećavajuće rješenje. No, ako ipak dočekamo izlazak iz krize, možete li nam ponuditi par zgodnih savjeta kako okupiti male donatore?

M.K.: Morate osmisliti što ćete im dati zauzvrat. U umjetničkom svijetu prečesto smo fokusirano na ono što tražimo, a ne na ono što dajemo. Zato treba ponuditi nešto što će publici biti zanimljivo i uzbudljivo. Ja volim osmišljavati ponudu iskustava, a ne već otrcanih promotivnih predmeta kao što su majice, šalica ili kišobrani. Ljudima se može ponuditi i dolazak na probu, odlazak iza scene… Takvim se ponudama može privući donatore koji će pokloniti skroman iznos.

KP: No takvih se donatora zato može skupiti jako puno, što potvrđuje vaše iskustvo iz Velike britanije gdje ste oko Kraljevske opere okupili 26 tisuća malih donatora. Oko vašeg zagrebačkoga gostovanja okupilo se, pak, 200-tinjak predstavnika kulturnih institucija i organizacija iz regije. S kakvim utiscima odlazite?

Udruga Domino, u svom djelovanju primarno usmjerena na LGBT tematiku, u 2009. godini pokrenula je festival Perforacije izmještajući tematski fokus organizacije. Iako joj je izvedbeni aspekt blizak, jer se festival Queer Zagreb bavi queer tematikom upravo kroz prizmu izvedbenih umjetnosti, u Perforacijama je interes usmjeren na nezavisnu produkciju u regiji povezujući performance art i scenske izvedbene prakse s ciljem podizanja njihove vidljivosti.

Osim poticanja nezavisne izvedbene produkcije, festival je usmjeren i na decentralizaciju, pa se tako program odvija, pored Zagreba, u Rijeci i Dubrovniku, a ove godine program predstavlja radove D. B. Indoša, Kazališta Hotel Bulić, Željka Zorice, Ive Korenčić i Martine Nevistić, Montažstroja, Bacača sjenki, Vlaste Delimar, BADco.-a, Siniše Labrovića, Slavena Tolja, Ivice Buljana, Ivane Sajko, umjetničke grupe Pop Skroz. Od regionalnih umjetnika tu su Marko Milić, Nikola Uzunovski, Igor Josifov, Filip Jovanovski i Natalija Mitrović.      

KP: Možeš li ukratko predstaviti koncept festivala Perforacije? S kojim je ciljem pokrenut i koje slabe točke ste željeli njime ojačati?

Z.D.: Perforacije imaju za cilj okupiti nezavisnu scenu iz Hrvatske i regije u opširan program, jer dajući joj festivalsku platformu i ko-produkcijske poticaje povećat ćemo vidljivost, intervale aktivnosti te relevantnost tzv. nezavisnih u općoj kulturnoj sferi. Smatram da ništa od toga većina umjetničkih imena na toj sceni nema.

KP: Ove godine Perforacije se održavaju po drugi puta. Prvo izdanje predstavljeno je u Dubrovniku i Zagrebu, a već drugo se programski proširilo i na Rijeku. Iz kojeg ste se razloga odlučili na ova tri grada? Možemo li već sljedeće godine očekivati da još neki gradovi budu uključeni u projekt?

Z.D.: Širenje Perforacija na druge gradove je programski osmišljeno radi poticanja ideje decentralizacije, koja je i dalje relativno strana. Odnosno, iako može biti većini zanimljiva, rijetko se realizira. Stoga je program Perforacija konsekutivan u tri grada s različitim programima u svakom i od toga nećemo odustati.

Drugi je važan razlog i suradnja s organizacijama Art radionica Lazareti i Drugo more, koja mi dolazi posve prirodno. Da li će se Perforacije širiti na još gradova, ovisi o potencijalnim novim suradnjama. Ne želim nametati festival, već je potrebno da se “nađemo” u promišljanjima o potrebama na lokalnoj i široj regionalnoj razini i iz toga se onda može razviti još koja programska ispostava Festivala.

KP: Koji su estetski kriteriji prema kojima odabireš ono što će biti uvršteno u program?

Z.D.: S obzirom da Perforacije za svoj cilj imaju sveobuhvatniju podršku sceni, rezultat je opširni program različitih estetika. To naravno proizlazi i iz činjenice da se žanrovski ne fokusiramo na određeno područje, pa je jasno da će umjetnici koji dolaze iz prvenstveno vizuale ili likovnog smjera imati sasvim različite estetike od recimo ponekad krutijih (ili strukturiranijih) kazališnih ili plesnih autora. To šaltanje pri odabiru mi je osobno vrlo problematično i uvijek se preispitujem i pokušavam stvoriti neki odmak.

Međutim, pogled osim toga tu i tamo muti i programski cilj da se koprodukcijski vežemo što je moguće češće uz projekte, odnosno da Perforacije sudjeluju u njihovim nastajanjima, idejnima razvijanjima, konceptualizaciji. Time se zapravo ne radi samo o odabiru programa, već o pristajanju na njega mnogo prije nego su stvari gotove.

To je uzbudljiv proces sa mnogo više rizika od pukog selektiranja gotovih stvari. No, to je i draž Perforacija – barem organizacijska.

KP: Osim izvedbenog programa ove godine će se u okviru festivala održati i dvodnevni simpozij za menadžement u kulturi. Kako je došlo do suradnje s jednim od istaknutijih managera Michaelom M. Kaiserom, predsjednikom američkog The John F. Kennedy Center for the Performing Arts?

Z.D.: Kennedy Centar je jedna od najvećih umjetničkih institucija u SAD-u i jedna od važnih aktivnosti koje Centar provodi je sustavna edukacija menadžera u kulturi. Jedan od tih programa sam i ja pohađao i to mi je bila prilika da upoznam Michaela Kaisera i da počnemo razgovarati o potrebama šire edukacije u Hrvatskoj i regiji te je na moj poziv pristao doći u Zagreb. Simpozij ove vrste i razine prvi je takav u Hrvatskoj i po interesu sam siguran da je odlična inicijativa.

KP: Dovodite međunarodne producente. Je li do sada došlo do nekih suradnji ili poziva predstavljenim projektima?

Z.D.: Jedna šira prezentacija Perforacija sa sedam – osam projekata se upravo priprema. No, još mi je prerano detaljnije išta reći, jer se još finaliziraju pa ne bih volio pogrešne stvari navoditi za sada.

KP: Iako ste osmislili, a prošle godine uspješno i realizirali ovaj hvalevrijedan projekt, financijska podrška Grada daleko je od prikladne, a od Ministarstva ste obje godine dobili odbijenicu za projekt. U čemu mislite da se krije ovakav tretman festivala? Kako ga financirate?

Z.D.: Grad je i inače u velikim problemima, tako da se prikladnoj podršci ove godine nismo ni nadali. Ministarstvo je također priča za sebe. Održavanje festivala u nekoliko gradova bi trebala biti pozitivna točka ovog festivala koja će prevagnuti u našu korist, ali izgleda da za sada Perforacijama slabo išta pomaže kod Ministarstva. S obzirom da imamo višegodišnju EU potporu, koja nas zapravo i izvlači i omogućuje nam da radimo, prema Pravilniku Ministarstva o EU fondovima, mislim da će nam morati osigurati kakva-takva sredstva.

No, daleko je to još od prepoznavanja, podrške, partnerskog odnosa, poticajne atmosfere, kako god to željeli nazvati.