Predstava govori o akutnom stanju burnouta, “trenutku kad se unutarnji i vanjski svjetovi razilaze, kad u sistemu dolazi do pucanja, a pojedinac to još ne prepoznaje ili teško prepoznaje”, stoji u najavi. No filozof Finn Janning nudi i drugi pogled na tu problematiku: burnout nije izgorjeli sustav nedorastao tempu neoliberalnog kapitalizma, već prvi korak ka oporavku i sreći te mogući oblik otpora i strategija preživljavanja. Predstava tako istražuje navedene prostore straha i jeze, ali i zdravog otpora i mogućnosti sreće.

Plesna umjetnica Koraljka Begović autorica je i koreografkinja predstave, Ivana Vuković potpisuje dramaturgiju, Hrvoje Nikšić glazbu, a izvode Maja Drobac, Lara Kapeloto, Iva Katarinčić i Mia Zalukar.

Cijena ulaznice je 6 eura, a više o izvedbi pročitajte ovdje.

Drugi blok festivala započinje okruglim stolom Što vam je potrebno da budete umjetnici?.  Pitanje i razgovor pokreću se u petak, 10. studenoga 2023. u 12 sati u Kinu Edison u okviru projekta Mreže izvedbenih umjetnosti. U razgovoru će sudjelovati recentni hrvatski umjetnici i stručnjaci: Alexandra Madsen, Koraljka Begović, Tea Kantoci, Zvonimir Dobrović, Matija Ferlin i Antonia Kuzmanić. Moderirat će Maja Purgar. Namjera okruglog stola je otvoriti potrebnu diskusiju o položaju plesnih umjetnika i radnika u kulturi te preispitati i učiniti vidljivijim uvjete prekarnog rada u području suvremene plesne umjetnosti.

Festival službeno otvara predstava HEROES  autora Brune Isakovića i Mie Zalukar  u petak, 10. studenoga u 20 sati u kazalištu Zorin dom. Predstava je nastala u produkciji Udruge Domino i Umjetničke organizacija Malo sutra, a izvode je Gendis Putri Kartini i Mateja Miković.

Jesenska edicija zatvara se predstavom MOJA BABUSJA NE POZNAJE IZRAZ BIOPOWER autora Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića u subotu, 11. studenoga u 19 sati u Kinu Edison.  Ova intimna predstava je nastala kao reakcija na rusku invaziju Ukrajine, a vezuje se na ukrajinsko porijeklo autorice.  Predstavu izvodi Nastasja Štefanić Kralj koja ujedno potpisuje i koreografiju. Dramaturgiju potpisuje Jasna Jasna Žmak, koja je i autorica tekstova zajedno sa Matijom Kraljem Štefanićem. Za dizajn svjetla zadužen je Anton Modrušan. 

Pored spomenutih predstava, i ova edicija uključuje edukativni program. Kreativnu plesnu radionicu voditi će Koraljka Begović. Radionica će se održati 10. studenoga od 14.30 do 16.30 sati u Ateljeu suvremenog plesa.

Ulaznice za predstave u kazalištu podižu se na izvedbenim lokacijama (blagajni GK Zorin Dom ili Kino Edison). Detaljnije informacije o festivalu pronađite na ovdje. 

Festival, 20.  listopada u 20 sati u Gradskom kazalištu Zorin dom, službeno otvara predstava Vulenra.  Riječ je o novom radu autorice Mie Zalukar koji nastaje u produkciji umjetničke organizacije Malo sutra i Udruge Domino. Predstavu izvodi Jovana Zelenović koja zajedno sa autoricom potpisuje i koreografiju. Preostali festivalski izvedbeni dani u listopadu uključuju predstavu Nevidljiva šuma: Buđenje Mariane Tengner Barros i javnu prezentaciju rada u nastanku La lola/Ona koja zna Teoddore Ezhovske. Obje izvedbe prezentirati će se u Kinu Edison, u subotu 21. listopada.

Drugi blok jesenske edicije Karlovac Dance Festivala uključuje i popratni program: okrugli stol pozdnazivom Što vam je potrebno da budete umjetnici? koji će se održati  u petak, 10. studenoga u 12 sati u Kinu Edison. Program se odvija u suradnji organizacija Free Dance, Domino i Pozitivna sila u okviru projekta Mreža izvedbenih umjetnosti 2023. koji podržava Zaklada Kultura nova. Istoga dana, plesni umjetnici Bruno Isaković  i Mia Zalukar na KDF festivalu će prezentirati predstavu Heroes, u 20 sati u kazalištu Zorin dom.  

Jesenska edicija zatvara se 11. studenoga u 19 sati u Kinu Edison predstavom Moja babusja ne poznaje izraz biopower koreografkinje Nastasje Štefanić Kralj. Program iste predstave provodi se u okviru projekta Mreža izvedbenih umjetnosti 2023.

Paralelno s festivalom Perforacije, u AKC Attacku će se 26. lipnja održati Noć performansa čija je ovogodišnja tema feministička umjetnost i umjetničke prakse. Svoje će interdisciplinarne radove u okviru Noći performansa i Perforacija predstaviti umjetnici i umjetnice: SoXe, žuж, Nikolina Butorac, Igor Zenzerović, Ana Katulić, Irena Boćkai, Lucija Žuti, Škart, Matea Bilosnić, Ana Kreitmeyer, Žiga Divjak, Arijana Lekić – Fridrih, Via Negativa, Sonja Leboš, Bruno Isaković, Mia Zalukar, Jasna Žmak, Domagoj Ivanković i Juraj Šantorić.

Organizatori iz programa izdvajaju premijernu izvedbu Priprema za sadašnje Ane Kreitmeyer, koja će svojom novom koreografijom na krovu Centra mladih Ribnjak 27. lipnja u 21:30 zaintrigirati publiku predstavom koja plovi od anksioznosti do borbenosti.

Od gostujućih predstava, zagrebačka će publika imati priliku pogledati slovenskog prvaka drame Marka Mandića kako razigrava sve svoje glumačke kreacije od početka vlastite karijere u izvedbi MandićCirkus u Kerempuhu 1. srpnja u 21 sat. MandićCirkus: Undressed gostuje u sklopu suradnje sa slovenskom kompanijom Via Negativa, organizacijom koja više od 15 godina pomiče granice izvedbene umjetnosti. Perforacije u Zagrebu zatvorit će renomirana izvedbena i interdisciplinara umjetnica Sonja Leboš 2. srpnja u 22:00 sata. U Kineskom paviljonu Zagrebačkog velesajma izvest će performativno čitanje Opere Commerciale 2 zajedno s kolektivom Jednostavno rečeno iz Beograda, povezujući fenomene suvremene povijesti s (neiskorištenim) mogućnostima primjene tog izvanrednog arhitektonskog i urbanističkog kompleksa.

Čitav program Perforacija možete pronaći ovdje.

Udruženi u umjetničku organizaciju Malo sutra, dugogodišnji izvođački par Mia Zalukar i Bruno Isaković predstavio se na festivalu Perforacije predstavom Bill Is Dead nastaloj u koprodukciji s Tjednom suvremenog plesa i Dominom, a kojom su ujedno i zaokružili svoj izvedbeni doublebill. U obje predstave dramaturgiju potpisuje Vedrana Klepica, dizajn rasvjete Saša Fistrić, a dizajn zvuka Hrvoje Nikšić. Inspirirani popularnim filmom Kill Bill Quentina Tarantina, autorski tim razlaže problematiku odnosa. Dok su se u prvoj predstavi Kill B. bavili analizom hijerarhije i složene strukture intimno-poslovnog scenskog i partnerskog odnosa, koji je zbog intenziteta i kompleksnosti uvijek na rubu preobražaja u patroniziranje, pa i konflikt, Bill Is Dead to pitanje širi na društveno uvjetovane odnose zarobljene u stereotipe muškosti i ženskosti. Bill Is Dead je igra nadmudrivanja i borba za moć likova u pat-poziciji.

U bijeloj sobi lišenoj konteksta, vremenskog ili prostornog određenja publiku dočekuje žena (Zalukar). Na njezinim ramenima lebde baloni pričvršćeni na svjetlucavu srebrnu haljinicu ispod koje se jasno nazire trudnički trbuh u odmaklom stadiju. Nježno se kreće na sceni s rukama u zraku i pogledom u daljinu, kao da nešto traži ili barem pokušava odgonetnuti smjer kretanja. Neodlučna je. U namjeri da pronikne u scensku radnju, kao pomoć gledatelju javlja se Glas (Zvonimir Dobrović), koji predstavlja protagonisticu i razlaže njezinu motivaciju. Ona je u bijegu pred konjanicima i odvažuje se na putovanje. Kada liježe kako bi predahnula, njezini minimalni pokreti tijela omeđeni balonima stvaraju privid levitiranja. Mir i harmoničnost lebdećeg stanja prekidaju prodorni zaglušujući zvuci. U velikim i teškim drvenim klompama koje nalikuju na kopita, ogrnut plaštom od širokih traka, muškarac (Isaković) stupa na scenu. Pojavljuje se teškim koračanjem i napetošću tijela, dominantnim stavom kojim osvaja teritorij i uspostavlja vlast. On je mračan i silan, vizualno nadmoćan, pa čak i opasan, ali samo na prvi pogled. Njihov susret pokreće niz konfliktnih situacija koje komuniciraju pokretom i dijalogom.

Pojavnost likova jasno ocrtava arhetipska obilježja muškarca i žene pa ih se u tako izložene bijeloj prostoriji može promatrati kao jedinke vrste u laboratoriju. Eksperiment je to izravnog promatranja bez sudjelovanja, u kojem publika može pronaći mnoge točke poistovjećivanja i prepoznati društvene mehanizme kojima su i sami podvrgavani u procesu samoodređivanja. Naracija gledatelje vraća u okvir radnje, objašnjavajući složenost prirode odnosa na sceni. Servira tumačenje samim pripadnicima vrste, gledateljima, pa tako situaciju stavlja u okvir komičnog paradoksa.  

Zanimljiva kostimska rješenja Ane Fučijaš vizualno prizivaju arhetipske motive mitoloških bića, od antike pa sve do futurističkih likova filmova znanstvene fantastike. Likovi se ogoljuju napuštajući kostimske elemente. Oslobađajući se “kopita” i plašta: on postaje sasvim običan muškarac koji postupno probija njezine balone pa ona tako gubi svoje levitirajuće moći. On je ukroćuje i prizemljuje. Njezina transformacija se pak gradi u suprotnom smjeru, pa se bespogovornim mirenjem sa situacijom iz pasivne promatračice polako transformira u krotiteljicu uzurpatora. Ovaj prikaz cikličnosti odnosa implicira na beskrajno vraćanje na početak i zarobljenost u modalitetima djelovanja.

Vizualno zanimljive scene poigravanja kostimom dobivaju na snazi naglom promjenom dotad nenametljivog dizajna rasvjete, pa pod jakim strobo-svjetlima muškarac pod plaštom poprima monumentalne oblike, a svojim kretanjem i pozicioniranjem u prostoru snažno projicira napetost emocionalnih stanja. Potencijali kostima ipak nisu dovoljno iskorišteni u pokretu pa gledateljici ostaje da se pita kako bi teška kopita utjecala na Isakovićev pokret ili što bi se sve moglo uprizoriti na sceni igrom plašta, balona, pa i detalja poput pernatih zaušnjaka kod Zalukar.

Napetost eskalira zadiranjem u tabu ženske promiskuitetnosti pod velom komike, a eruptira Isakovićevim solom, dinamičnim pokretom punim ukroćene usiljenosti. Sasvim jasno prikazane klišeizirane slike rodnih polariteta vizualno podupire pokret koji prelazi u karikaturu. Snažnije je naglašena preobrazba maskuliniteta u kojoj se Isaković od suverenog vladara transformira u kicoša, da bi završio kao puka nakupina mišića bez puno intelektualnog angažmana, a Zalukar od nezaštićene i izgubljene djevojke u vladaricu ipak nespremnu za raspolaganje tako moćnim resursom. 

Beskrajna nadmudrivanja u borbi za prevlast postaju zamorna zbog ponavljanja obrazaca; nastojanje da se generira moć, odustajanje, pokoravanje ili pak očuvanje pozicije kada Zalukar jednolično izdaje naredbe Isakoviću koji ih beskompromisno izvršava. Zamor scenskim zbivanjima prekida Glas, koji od neutralnog postaje autoritaran, ali i problematičan, obraćajući se direktno protagonistima na sceni, suočavajući ih s vlastitim slabostima. Razotkriva banalnost njihovih motiva, banalnost iz koje proizlazi predvidivost akcija, što pak generira naizgled beskonačnu agoniju koja niče iz robovanja ulogama. Je li to ujedno i prihvaćanje beznadnosti odnosa, pomirenje s nemogućnošću nadilaženja i odstupanja od zadanog?

Bill Is Dead ironičnim pozicioniranjem likova u kojem se sudaraju stereotipne slike često svedene na nagonske motive, kroz društvene i psihološke klišeje odlazi u krajnost i uprizoruje pitanja koja preispituje svaka epoha. Govor koji dominira nad glazbom, svjetlo koje je u drugom planu i reducirane plesne sekvence odmiču Bill Is Dead od kanona klasične plesne predstave. Autori su na tragu onog što je inspiriralo i samog Tarantina za film – minimalistički način pripovijedanja, potraga za slobodom, osveta – ali, za razliku od Tarantinovog Kill Billa, ne kreiraju baš uvjerljivo pobjedonosan ženski lik.

Predstava ne ide toliko daleko da kategorički odbacuje postojeće ili predlaže nove moguće modele odnosa niti nudi strategiju pronicanja u postojeće društveno uvjetovane zamke, stoga bi se moglo reći da uzmiče pred kritičkom refleksijom. Kako god, autorski tim izvršava misiju: Bill Is Dead kao odgovor na Tarantinov poziv na djelovanje: Kill Bill. I što sada? Je li spor napokon riješen? Sveznajući Glas ipak implicira na drugačije stanje stvari, pa tako na kraju ostaju status quo i iscrpljeni protagonisti u bijeloj sobi, ironičan prizor koji vraća na početak igre likova u pat-poziciji.

Tekst je nastao u sklopu Radionice perforacijske kritike, edukacije i mentoriranja mladih kritičara/ki koja se održala u suradnji Kurziva i udruge Domino. Program je nastao u sklopu projekta Svijet oko nas – Očuvanje prostora kritike uz potporu Zaklade Kultura nova.

Dok ulazimo u dvoranu, igra stvarnosti već je započela i na pozornici nas (ne) čekaju četiri plesačice, već posvećene izvedbi igre koju će ponavljati u varijacijama dok s našim smještanjem na gledateljsku nizbrdicu, na koju se potom spušta mrak, ne krene stvarna igra igre stvarnosti. Predstava Playing Reality, premijerno izvedena u sklopu ovogodišnjih Ganz novih Perforacija, obigrava oko igre kao pojma i prakse središnje za umjetnički rad, predstavljajući je kao prirodni nastavak djetinje djelatnosti s gotovo svim njezinim bitnim funkcijama otvorenog i besramnog reflektiranja mašte, intenzivnog afektivnog angažmana, oblikovanja paralelnog univerzuma s vlastitim pravilima. Komponirana kao relativno pravilan niz sukcesivnih epizoda možda i suviše jasno odijeljenih kratkim mrakovima (koje je oblikovao Saša Fistrić), predstava je rađena po ideji Koraljke Begović i vođena konceptom i dramaturgijom Jasne Jasne Žmak. Koreografski su je od nekadašnjih igrališnih hitova djetinjstva oblikovale izvođačice Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić, Mia Zalukar i Koraljka Begović koju je na premijernoj izvedbi zamijenila Martina Tomić, u programu imenovana kao umjetnička savjetnica. Glazba Nenada Kovačića postepeno se pojačava dok se i sama ne pretvori u još jednu prisutnost na sceni koja potom iščezava i vraća se u valovima dok nam pažnju kradu dinamični skečevi.

Već naslov predstave skreće pozornost na temeljnu prirodu igre kao liminalnog polja na sjecištu stvarnosti i para-stvarnosti, ne sasvim fikcije, života čiji je linearni tijek privremeno suspendiran, ali se i faktički troši naočigled. Vrlo brzo nakon početka predstave postaje jasno da su sve eventualne granice između plesa i igre likvidirane i pretočene u osnovni tok koji nosi predstavu: igra postaje ples i ples postaje igra, a mi više nismo sigurne je li ikada bilo drugačije. Kao ontološki produžetak koncepta, predstava vuče pitanje izvedbenosti života, igara i uloga koje sačinjavaju tkanje svakodnevice, pozivajući na razmatranje više ili manje vidljivih šavova. Fokusirajući rad na jednu, jednostavnu premisu, jasan i prepoznatljiv motiv koji se s lakoćom varira, predstava otvara prostor za slobodnu kontemplaciju, zahtijevajući malo od publike koja sa sigurne udaljenosti svjedoči igri (odnosno) stvarnosti.

Unutarnje je afektivno iskustvo igre određeno navalom adrenalina koji djecu pretvara u neustrašive kamikaze koje posve obitavaju u svojim tijelima na način koji je kasnije u životu nepopravljivo neponovljiv. U tome je smislu zanimljivo kako tematsko ukrštavanje igre i plesa navodi na promišljanje o dualnom odnosu ovih praksi prema tijelu, odnosu koji je istovremeno prisniji no što to naše kulturno podneblje potencira ili uopće dopušta kad se jednom približimo odrasloj dobi, ali i grublji i zahtjevniji, u potencijalu na određen način i opasniji. Djetinje igre utjelovljuju odnos prema tijelu kao integralnom dijelu sebstva u odnosu na koje djeca ne stvaraju samosvjesni odmak, u kojemu nikada kasnije neće opstojati takva opuštenost, ali i takva samouvjerena grubost. Ples preuzima nešto tog holističkog pristupa vlastitome biću, ali ga nadograđuje izrazitom samosviješću, osobito očitom u predstavi poput ove, pažljivo slagane u pokretne tabloe koji se ritmički izmjenjuju pojačavajući atmosferu apsolutne artificijelnosti i savršene ozbiljnosti u oštrom kontrapunktu spram prirode igara iz koje crpi. Promatramo kako igre na sceni prestaju biti igrama kada postaju preciznom koreografijom za koju se ne čini da ostavlja prostor za nered koji dječje igre čini uzbudljivima.

Balansirajući između kompozicijske, koreografske i vizualne ispoliranosti te izvjesne konceptualne sirovosti stvara se dojam da promatramo sukcesivni niz uvježbanih vježbi koji nema razlučivi progres. Pritom od monotonije predstavu spašava samo dobro odmjereno trajanje i izvođački šarm. Koreografski su transferi toliko izravni da su u ozbiljnoj opasnosti da djeluju banalno: namjera da se ishodišni materijal apstrahira nije dosegla dovoljno daleko da bi zaista postao neprepoznatljivim. Nesporazum je u recepciji i interpretaciji nemoguć, što za umjetničko djelo u načelu nikada nije osobito dobra stvar. Izvođačice svoju publiku šarmiraju beskrupulozno, što također sadrži zasićenu ambivalenciju koja samo površinski zavodi gledateljice napadno lake i zabavne predstave. Konzistentno, gotovo neprekidno inzistiranje na vrckavom naboju, pored kojeg čak ni kratki mrakovi ne dopuštaju predah u radosnoj tenziji, stvara atmosferu koja je gotovo na rubu terora zabave, ali mu se predstava taman nikada dovoljno ne približava da bi ga se dalo jasno pripisati konceptualnoj potki rada.

Igre su i kompetitivne, pomažu ustanovljenju dominacije i hijerarhije, mogu poslužiti kao poligon za provođenje implicitnog pa i eksplicitnog nasilja. Kao i kada je riječ o djeci, u igrama nema ništa samo po sebi nevino pa se pitamo što sve stoji iza lica izvođačica koja se zadržavaju između neutralne opuštenosti i komičke grimase. Promatrajući plesačice koje igraju da se zabavljaju, balansiraju na rubu slučajnosti koja uglavnom djeluje fingirano, izvode uz nesumnjivu virtuoznost često usporene sekvence koje zahtijevaju ozbiljnu snagu i koncentraciju, rastvara se neobičan afektivni sloj egzistencijalne nelagode i dubinske melankolije. Prisila igre te zabave općenito osobito je suptilna vrsta okrutne i neobične kazne, koja transformira središnju kvalitetu doživljaja u njegovu dijametralnu suprotnost kroz pritisak koji užitak gura preko ruba proizvodeći ovlaš maskiranu patnju. Predstava ovaj potencijal zadržava tek kao latenciju, ali ako dovoljno dugo gledamo u titrave prizore i pastelne jednobojne kombinezone, vidimo kako se ta nelagoda prikrada iza koreografske mreže. Predstava Playing Reality postavlja pitanje igrivosti igre, odnosno izvedbenosti izvedbe, u gotovo brehtijanskom dubliranju koje pokazuje na pokazivanje, stvarajući međuslojeve ispod kojih se naslućuje ništa, što je ujedno i najintrigantniji aspekt rada.

U konačnici, trud uložen u to da predstava bude (i jest) dopadljiva, estetski nepretenciozna, ali savršeno uredna, i taman onoliko slatka a da ne postane nepodnošljiva, ne ide na ruku umjetničkoj intrigantnosti predstave koja otvara, možda ne nova i inovativna, ali svakako uvijek potentna pitanja. No pomalo je problematično što je potreban arheološki kritički zahvat da bi se otključali najzanimljiviji slojevi značenja za koje, nakon izvjesne misaone investicije, nismo sasvim sigurne jesmo li ih zaista ondje pronašle ili smo ih donijele sa sobom.

Ne sjećamo se ni posljednje djetinje igre koju smo ikada odigrale, trenutka kada je djetinjstvo postepeno izblijedjelo prepuštajući prostor sljedećoj etapi života u kojoj igre postaju čvrsto ograđene naspram imerzivnog doživljaja kakav su bile ranije. Izvođačice nas u igri napuštaju, ne napuštajući igru, nego kako izlaze iz prostora i zatvaraju za sobom vrata, odnose je sa sobom i ostavljaju samo stvarnost.

Periskop je riječki festival suvremenog plesa i novog cirkusa čije će se peto izdanje održati od 9. do 13. listopada, unatoč izrazito nepogodnim okolnostima koje je izvedbenim umjetnostima donijela ova godina. Riječ je o manifestaciji koju je pokrenula udruga Prostor plus s težnjom da organizacijom festivala u Rijeci potakne decentralizaciju domaće plesne scene. Festival od svojih početaka široko pristupa umjetnosti pokreta, pa je prošle, 2019. godine svom nazivu i službeno pridodao odrednicu novog cirkusa. 

Uz decentralizaciju plesa na nacionalnoj razini, važne su okosnice Periskopa podrška lokalnoj sceni, njezino osnaživanje, te programska selekcija koja uključuje različite generacije spajajući etablirane plesače_ice s onima koji su još na početku svog profesionalnog puta. Iako je ovogodišnje izdanje uslijed pandemijske neizvjesnosti reducirano, program ostaje dosljedan dosadašnjoj putanji festivala. 

Festival će otvoriti Kill B. Brune Isakovića i Mije Zalukar, predstava u kojoj se ovi dugogodišnji suradnici polazeći od kultnog filma Kill Bill i vlastite dugogodišnje suradnje poigravaju odnosom moći između redatelja i plesačice. Program 10. listopada nastavljaju izvedbe RAVE (ON)!, u kojoj se umjetnik Ognjen Vučinić bavi svojim odnosom prema rave kulturi, te Situacija u tijelu / No more body u kojoj Žak Valenta istražuje proces oporavka vlastitog tijela od traume. Festival će u utorak, 13. listopada, zatvoriti Kompas Simone Aughterlony, Petre Hrašćanec i Saše Božića, predstava koja interpretira Odiseju polazeći iz ženske perspektive. 

Simone Aughterlony istražuje alternativne oblike srodstva i queer odnosa, a popratni program uključuje razgovor s ovom autoricom koji će se održati 11. listopada u Filodrammatici. Usto, program uključuje i projekcije triju domaćih plesnih filmova (Pokret Tamare Bilankov, Contrada Matije Debeljuha i Pierottijeva 11 Umjetničke organizacije Škvadra) te radionički program. Zainteresirani se mogu prijaviti na radionice kontorcionizma koju će voditi Andrea Vrdoljak iz splitskog kolektiva ROOM 100, dok su radionicu Praksa i značenje pripremili Petra Hrašćanec i Saša Božić, a bavit će se praksama suvremenog plesa/kazališta i performansa.

Čitav program dostupan je na službenim stranicama festivala, a zbog epidemioloških mjera dolazak je potrebno putem maila najaviti organizatorima.

Zadnjih se nekoliko godina Milevoj u svom koreografskom radu bavi istraživanjem odnosa između prirodnog i umjetnog prostora, tragajući za načinima na koje je prirodna emotivna iskustva moguće transformirati u umjetne prostore izvedbe.

Svoje ishodišno istraživanje koncepta prirode i njegova odnosa prema koreografiji u svojoj novoj predstavi povezuje sa istraživanjem odnosa u životinjskom, točnije, u svijetu slonova. Slonovi kao vrsta koja u prirodi postepeno odumire postaju tako podloga za stvaranje specifičnog plesnog jezika koji se bavi pojmom zajedništva te počinje funkcionirati kao metafora ljudskih odnosa.

Analizirajući snimke i fotografije zajednica afričkih slonova i promatrajući složene zakonitosti njihova ponašanja, autorica je posebnu pažnju posvetila prepoznavanju potencijala njihove fizičke i emotivne inteligencije, a njihovi su habitusi kretanja postali tako predloškom za plesnu predstavu u kojoj osam plesačica stvara drugačije perspektive odnosa i iskustva izvedbenog prostora.

Preoblikovanjem izvorišnih prirodnih struktura, njihovim prevođenjem u umjetni izvedbeni prostor, u predstavi se kreira specifična koreografska zajednica koja nastaje iz diskursa o prirodi, a postaje diskurs o tjelesnosti. Kroz istraživanje životinjskog svijeta, Familija na scenu postavlja problematiku subivanja u onom ljudskom, tragajući za novim značenjima aktivne prisutnosti u zajednici.

Predstavu izvode Filipa Bavčević, Silvija Dogan, Antonia Dorbić, Ana Jelušić, Katarina Rilović, Sara Škrobe, Lana Šprajcer i Mia Zalukar.

Autor glazbe je Nenad Sinkauz, dok je za  oblikovanje svjetla bio zadužen Bojan Gagić. Kao koreografski savjetnik u izradu predstave bio je uključen Matija Ferlin.