Prekretnu 2015. godinu mnogi pamte po takozvanom “dugom ljetu migracija”, razvučenom u “dugu migracijsku jesen i zimu”, kada je otvaranje Balkanskog koridora omogućilo prolazak ljudi u pokretu kroz našu, tada većinom tranzitnu, zemlju. Na kretanje više od 660 000 ljudi u bijegu od ratnih sukoba, progona, političkih i ekonomskih neizvjesnosti odgovoreno je humanitarnom mobilizacijom. Kroz urgentan, ali ustrajan rad s ljudima na granicama, u tranzitnim centrima, izbjegličkim kampovima i prihvatilištima za tražitelje azila, kroz razgovore i prva analitička filtriranja onoga čemu svjedoče (ne samo te 2015. godine, već i tijekom turbulencija europskog režima migracija koje će uslijediti) radnice, volonterke i aktivistice prikupljale su iskustva i lekcije – temelje današnjeg djelovanja. 

Kako su istaknule panelistice tribine Deset godina od dugog ljeta migracija, i danas sve posvećene srodnim borbama, posljednjih je deset godina pokazalo koliko je ta jesen na zimu 2015./2016. ostavila otisak u kontinuitetu solidarnog djelovanja na polju izbjeglištva, započetog još ranih 2000-ih u jeku ratova devedesetih, uz velike zasluge ljudi okupljenih oko Centra za mirovne studije. Period otvaranja, pa zatvaranja balkanske rute zapamćen je kao neponovljiv po širini mobilizacije i broju volontera, da bi se mnogi ad hoc oblici organiziranja zatim slijevali u smjeru profesionalizacije. 

Uz proces oformljivanja inicijativa, akteri borbe za migrantska prava kroz posljednje desetljeće iskusili su i različite oblike pritisaka, od kriminalizacije solidarnosti, preko nevidljivog rada i skrbi, do nemogućnosti progovaranja o direktnom i strukturnom nasilju te mašineriji kontrole kojoj ono služi. Aktivisti su se suočavali kaznenim prijavama i policijskim pritiscima zbog postupanja koje su smatrali nužnim humanim djelovanjem, a građane se zastrašivalo porukama da pružanjem pomoći ljudima u pokretu riskiraju kazneni progon. O takvoj klimi govori i predsjednica AYS-a Suzana Rendulić, ističući da su slučajevi kriminalizacije solidarnosti služili “svima nama kao opomena da ipak ne budemo tako glasni”.

No ti se pritisci nisu odvijali samo na razini pojedinačnih slučajeva. Zakonodavni, ali ponajprije ideološki okviri unutar kojih su akteri primorani djelovati kontinuirano preusmjeravaju definicije i načine direktne pomoći i zagovaračkog rada. Takvi okviri ograničavaju ljudske i financijske kapacitete te određuju tko i kojim alatima preuzima odgovornost za potrebe izbjeglica. Istodobno, dominantni diskurs oblikuje “prihvatljive” modele rada s ljudima u pokretu, svodeći migrantska kretanja na “krizno stanje” na koje se odgovara humanitarnim radom, pritom potiskujući njegovu političku dimenziju.

“U susretu s tzv. humanitarnom industrijom dolazimo do pitanja projektnih ograničenja, financijske održivosti i načina na koje su organizacije civilnog društva i civilne inicijative prisiljene funkcionirati”, kaže Romana Pozniak, znanstvenica s Instituta za etnologiju i folkloristiku koja se i volonterski uključila u rad s izbjeglicama. Ističe kako projektna logika često sužava prostor djelovanja: “Ako ste pod projektom koji financira pružanje određenih usluga, vi se pušbekovima, nasiljem na granicama, skrbi, radom i pitanjima kojima su doista transformativna, koja su smislena i snažna – marginalno ili čak uopće ne stignete i ne možete baviti.”

Treba naglasiti da samo zato što je radnicama i volonterkama bilo otežano baviti se ovim pitanjima, ne znači da to polje kritike nisu ustrajno načinjale. Upravo su oni koji su bili aktivni na terenu često prvi prepoznavali manjkavosti postojećih odgovora na prisilna kretanja te ih nastojali artikulirati.

Etnologinja Marijana Hameršak, koja migracije istražuje iz akademske i etnografske, terenski utemeljene perspektive, danas ocjenjuje: “Mediji su tada povlačili paralelu s izbjeglištvom devedesetih, ali se to radilo pojednostavljeno, bez poveznica na iskustva diskriminacije, zatvorenih granica i deportacija za naše izbjeglice. Govorilo se više u kategorijama gostoprimstva, nego solidarnosti. Ostajalo se na razini spektakla, isključivo na humanitarnom, bez političkog – bez da se uopće prepoznavalo da se i tu radi o pravu na samoodređenje, pravu na život u konačnici, svemu onome o čemu danas govorimo primjerice u kontekstu Palestine.”  

Govoreći o poziciji volontera, Hameršak ističe da je unutar tog prostora ipak postojala mogućnost politizacije situacije: “Kad ulazimo kao volonteri u kamp, ne ulazimo samo da bismo dijelili hranu i odjeću nego da vidimo što se unutra događa, da pokušamo razumjeti situaciju i svojim duljim prisustvom tamo pokušavamo raditi na promjeni.”

Politizacija migracija – od njihovih uzroka i graničnih režima do sustava kampova i politika integracije – postala je neizbježna perspektiva za one koji su u izravnom kontaktu s ljudima u pokretu. Lekcije stečene u posljednjih desetak godina danas oblikuju nove prakse, koje unutar ograničenih okvira civilnog sektora nastoje odgovoriti na šira pitanja migracija, pravde i solidarnosti. Jedan takav pokušaj razvija se i na adresi zagrebačkog kluba MaMa.

Radi se o seriji razgovora pod nazivom Transnacionalne solidarnosti, dijelu programskog pravca Ljudi u pokretu Multimedijalnog instituta. Program vode Marija Krstanović (MaMa) i Bojan Mucko (IEF), u suradnji s Lucijom Mulalić (CMS) i Eminom Bužinkić (IRMO i Inicijativa za slobodnu Palestinu) koje uz organizacijsku najčešće preuzimaju i moderatorsku ulogu.

Sesije Transnacionalnih solidarnosti okupljaju teoretičarke, novinare, umjetnice, aktiviste te naše sugrađane_ke s manjinskim, migrantskim i izbjegličkim iskustvima čije nas životne priče, profesionalne i osobne predanosti podsjećaju na važnost nadgranične podrške i razmjene. Publici se ovim susretima nudi pogled u zajednice koje nisu dovoljno reprezentirane ili su pak dehumanizirane u hrvatskom medijskom prostoru i javnom diskursu. 

Odabiri tema i pristupa korijene ima u panel diskusiji Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva, održane povodom Svjetskog dana izbjeglica u lipnju 2024. godine, koja je bila glavni okidač pokretanja ovog programa. Panelisti i panelistkinje iz Palestine, Sudana, Konga, Eritreje i Jemena govorili su o ratnim i kriznim situacijama u zemljama iz kojih su prisilno emigrirali, ali i svjedočili o životu kao izbjeglice u Hrvatskoj. “U tijeku panela shvatile smo da ljudi žele govoriti i otvarati prostore gdje mogu pričati o krizama, ratovima, sukobima koji se dešavaju u njihovim zemljama na kritički, analitički način”, objašnjava jedna od pokretačica programa, Lucija Mulalić. 

Mulalić ističe i važnost pružanja povijesnog konteksta koji je gotovo svaki put vezan uz kolonijalnu prošlost i neokolonijalnu stvarnost. “Učinilo nam se da baš i nema prilika koje otvaraju takve prostore, okupljaju ljude koji bi pričali o svojim iskustvima, pa i zajednicu koja bi se bolje informirala, dijelila neka svoja znanja i gradila solidarnost u praksi”, dodaje.

Format ovih jednomjesečnih susreta spoj je ljudskog, interkulturnog i političkog zbližavanja – poziv da privučemo stolac bliže i slušamo. Program svojim bottom-up pristupom odgovara na uočene potrebe i stvara platformu na kojoj ljudi s migrantskim i izbjegličkim iskustvima mogu autentično govoriti o svojim životima i političkim kontekstima koji ih oblikuju. U tom smislu je podjednako riječ o ozbiljnoj geopolitičkoj analizi koliko i toploj susjedskoj kavi. 

Načini na koje stvaramo prostor za, NGO-ovskim jezikom rečeno, “korisnike” interkulturnih programa, njihovu (samo)reprezentaciju i (sve više problematiziranu) integraciju, u posljednjih se deset godina konstantno nastavljaju preispitivati. Transnacionalne solidarnosti nastaju upravo iz tog akumuliranog znanja i iskustava.

Kako ističe Lucija Mulalić, svakodnevni rad u civilnom sektoru često zapada u “folklorizaciju kulturnih identiteta” koji nam se prezentiraju gotovo festivalski, a pritom ne ostavlja mnogo prostora za smislenu tematizaciju pitanja kolonizacije, rasizma, struktura globalnih nejednakosti koje upravo proces migracija ogoljuje. Primjer Eritreje, istražene kroz razgovor sa Seidom Ibrahimom, ilustrira kako se iz samo jedne osobne priče mogu iščitati različiti slojevi sustava: od prisilne vojne službe u Eritreji, preko sustava izbjegličkih kampova Italije, do “hrvanja” s hrvatskim inspektoratom rada. 

Pomak je, dakle, u širem i dubljem ulasku u dinamike moći. Ako je politizacija (prekokontinentalnih) migracija bila ključna za promigrantski rad prije deset godina, današnji se iskorak vidi u radikalnijem tonu programa poput ovog – informiranog abolicionizmom, kritikom globalnog kapitalizma i europskih režima migracija, ali i aktualnih politika integracije koje sve jasnije otkrivaju svoje rasijalizirano naličje.

Važno je primijetiti da oslanjanje na široke političke obzore program Transnacionalnih solidarnosti ne čini manje pristupačnim – atmosfera tople susjedske kave važan je dio ovoga formata koji i zajednicu okuplja već više od godinu dana. Taj spoj prisutan je na svakom susretu i rezultat je svjesnog traženja novih načina da se složene teme jasnije komuniciraju što široj publici. 

Dodatni izazov u ovako koncipiranom formatu predstavlja i činjenica da govornici dijele poprilično osjetljiva iskustva rata, nasilja, izbjeglištva, o kojima često po prvi put govore javno. Nužno je stoga graditi povjerenje između moderatora i gostiju, a u pozadini povjerenja, pak, ponekad stoji i dulji zajednički rad. Primjerice, prosinačka sesija tematizirala je urbanu marginalizaciju romskog stanovništva Struga i Vrtnog puta, a gosti i gošće razgovarali su s Marinom Horvat i Bojanom Muckom, aktivistima s dugogodišnjim iskustvom terenskog i zagovaračkog rada u podršci članovima romske zajednice Zagreba u borbi za prostornu i društvenu pravdu. 

Rasprave na susretima u MaMi često su otkrivale globalne sličnosti i regionalne specifičnosti konkretnih obrazaca opresije. Pored razgovora s Romima_kinjama u borbi za stambeni dignitet, imali smo prilike čuti i članove sirijske dijaspore koji u Hrvatskoj osnivaju radničke sindikate ili pak jordansku feministkinju koja je govorila o otporu patrijarhatu, islamofobiji i cionizmu. Razmjene u kojima se prepoznaju širi, dijeljeni mehanizmi isključivanja i nejednakosti konkretiziraju pojam solidarnosti koji se često lako izgovara, ali teže živi u praksi. 

Transnacionalne solidarnosti u tom smislu nude orijentir u složenim preplitanjima geografski bližih i daljih struktura moći. Kada se sve te zemlje, povijesni i politički konteksti, manjinske i klasne pozicije – zajedno s primjerima struktura represije i eksploatacije – stave u jednu programsku liniju, mozaik njihovih veza postaje jasniji.

Kontinuitet solidarnog djelovanja vidljiv je i u tome što su mnogi akteri tadašnjih inicijativa i danas među ključnim nositeljima lokalnog pokreta solidarnosti. Time svaki pomak – naprijed ili unazad – prati i iskustvo i razumijevanje kako su se konteksti, prilike i prepreke mijenjali. Mnoge radnice i aktivistice svjedoče nastavku ograničenja civilnog sektora, profesionalizaciji inicijativa koja nije uklonila prekarnost njihovog rada niti osigurala uvjete za utjecaj i način djelovanja kakav smatraju potrebnim. Kao i ranije, i danas se nastoji djelovati mimo zadanog okvira, inzistirajući na kritičnom i transformativnom pristupu migracijama. 

Transnacionalne solidarnosti pritom veliku pozornost pridaju njihovim uzrocima, i to kroz globalnu i antikolonijalnu perspektivu. Program koji teme komunicira na vremenski aktualan, a iznimno informiran i angažiran način, nastavlja privlačiti publiku i umrežavanjem je oblikovati u zajednicu. Godinu dana u provedbi, a više od deset godina u akumulaciji znanja, ovaj kulturno-diskurzivni program u dva sata razgovora svakoga mjeseca uspijeva upakirati cijeli svijet u jednu sobicu zagrebačke nezavisne kulture.

Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.

Haddad će u svom predavanju govoriti o kolonijalnoj represiji i borbi palestinskog naroda kao simbolu otpora i težnje za slobodom, pravdom i solidarnošću. Kao dugogodišnji novinar, istraživač i donedavni direktor Kenyon instituta u Jeruzalemu, s kojeg je otpušten zbog javnog govora o genocidu nad Palestincima nakon 7. listopada 2023, Haddad sustavno analizira strukturalne transformacije izraelskog društva, dinamiku palestinskog otpora te ulogu međunarodnih institucija u oblikovanju stvarnosti na okupiranim teritorijima.

Njegova knjiga Palestine Ltd: Neoliberalism and Nationalism in the Occupied Territory razotkriva povezanost neoliberalnih politika i takozvanog mirovnog procesa, s osobitim fokusom na djelovanje Svjetske banke. U MaMi će Haddad ponuditi kritički okvir za razumijevanje Gaze kao mjesta razotkrivanja povijesnih i suvremenih promašaja međunarodnog poretka, ali i kao mjesta iz kojeg, unatoč svemu, odzvanja poziv na globalnu solidarnost.

“Kad smo na proljeće 2000. godine u haustoru u Preradovićevoj otvorili klub povezan s nastajućom internetskom kulturom i aktivizmom, fizički prostor smo zamišljali kao ne-mjesto, neki fiktivni aerodrom ili privremenu autonomnu zonu”, prisjeća se predsjednik udruge Petar Milat. “Van svih očekivanja, MaMa je već brzo postala mjesto susreta mnoštva neuklopivih: hakera svih mogućih domena kulture, tehnologije i života. Entuzijasta i osobenjaka opsjednutih drukčijim modelima i praksama stvaranja i razmjene. Bezbroj susreta i dogodovština kasnije, MaMa je i dalje neizostavni inkubator novih vještina i sigurno mjesto istraživanja.”

MaMa kroz godine okuplja zajednice koje povezuje interes za digitalnu umjetnost, film, glazbu, književnost, slobodne softvere i politike otvorenog pristupa, kao i borbu za prostornu pravdu. U sklopu prostora organizirano je na tisuće događanja, a MaMa je, uz suradnju s Močvarom, pokrenula i Human Rights Film Festival.

“U MaMi smo pripremili preko 100 knjiga najvažnijih svjetskih teoretičara i književnika. Iz MaMe smo poticali organiziranje kulturne i aktivističke scene te uspostavljanje novih modela suradnje”, ističe Milat.

Obljetnički program započinje u 12 sati dijeljenjem MaMinh izdanja, dok je od 19 sati na rasporedu projekcija filma The Yes Men: Pobuna! redatelja Mikea Bonanna i Andyja Bichlbauma, poznatih aktivista i provokatora koji već desetljećima svojim performansima potiču rasprave o društvenim problemima. U nastavku programa, od 20.30 sati, publiku očekuje muzički set DJ Svemira, desetogodišnjaka koji svoje setove vrti s vinila, te pizza party.

Jubilarni program održat će se u prostoru MaMe, a ulaz je slobodan.

Ovaj događaj kombinira izvedbu uživo i filmsku projekciju te predstavlja nastavak suradnje Ishibashi i Hamaguchija nakon nagrađivanog filma Drive My Car, prikazanog na 19. Human Rights Film Festivalu 2021.

Projekt GIFT razvijao se paralelno s Hamaguchijevim filmom Zlo ne postoji, prikazanim u sklopu prošlogodišnjeg festivalskog izdanja. Oba filma koriste isti materijal i scenarij, ali primjenjuju različite pristupe – dok je Zlo ne postoji tradicionalni dugometražni film, GIFT je zamišljen kao zasebni nijemi film namijenjen za glazbenu solo-izvedbu.

Rezultat je melankolična ekološka zvučna poema koja evocira svakodnevni život u ruralnim, snježnim šumama Japana. Film umjesto dijaloga koristi međunaslove, oslanjajući se na povijest nijemog filma i utjecaje redatelja poput Murnaua i von Sternberga.

Eiko Ishibashi je japanska skladateljica koja više od desetljeća spaja razne glazbene žanrove, od komornog popa do jazz improvizacije i noisea. Istaknula se suradnjama s umjetnicima kao što su Jim O’Rourke, Keiji Haino, Merzbow i mnogi drugi. Godine 2016. debitirala je kao filmska skladateljica glazbom za The Albino’s Trees, prije no što je 2021. napisala glazbu za Oscarom nagrađeni film Drive My Car.

Događaj organiziraju Human Rights Film Festival, Explicit Music i Začarana Močvara.

Vrata Močvare otvaraju se u 20 sati, dok je početak programa najavljen za 21 sat. Ulaznice u pretprodaji možete kupiti po cijeni od 7 eura, dok su na dan događanja 10 eura.

Ovim programom organizatori kroz različite formate nastoje istražiti što različita i mahom fluidna stanovništva znače za budućnost društva i gradova, nove režime rada, rodne politike i suvremenu kulturnu produkciju. Koordiniraju ga Bojan Mucko (Institut za etnologiju i folkloristiku) i Marija Krstanović (MaMa)

Na okruglom stolu koji otvara novu programsku liniju bit će riječi o praksama, politikama i mogućim promjenama režima radnih migracija. Fokus će, najavljuju organizatori, biti na problemima s kojima se suočavaju migrantske radnice i radnici u kontekstu boravka, života i rada u Hrvatskoj, kao što su nasilje i eksploatacija na radnom mjestu, kršenje prava, manjkava ili nepostojeća podrška javnih službi, rodno uvjetovano nasilje, ilegalizacija i dr.

Sudjeluju Margareta Gregurović, sociologinja i viša znanstvena suradnica u Institutu za istraživanje migracija (IMIN), Marija Vujeva, pravnica i vanjska suradnica udruga koje rade s izbjeglicama, sindikalni organizator Jakov Kolak i CMS-ov pravnik Luka Kos. Razgovor moderira Romana Pozniak, znanstvena suradnica u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.

Događaj je besplatan i otvoren za javnost.

Piše: Ivan Tomašić

“So what if I am illiterate? I still have the right to a voice!”

Tracy Emin

“Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo”, napisao je Miroslav Krleža u Baladama Petrice Keremupuha. I zaista, ova tautologija je potpuno točna (kao i svaka druga tautologija, uostalom): uvijek će nekako biti. I kad pomisli da je najteže, čovjek izdura još koji dan i sunce obično proviri, u jednom trenu, negdje ponad linije horizonta. Ovih dana hrvatski kulturni i medijski radnici ponavljaju Kerempuhovu mantru u nadi da se njihov višegodišnji trud neće slobodnim padom strmoglaviti u bezdan jednim dekretom novo ustoličenog ministra. Pišu se tekstovi, prijavljuje se u registar, upozorava na nepravilnosti i kršenja Ustava, organiziraju se prosvjedi. Hrvatska nezavisna medijska i kulturna scena (ono što je od nje ostalo, ili ono što se za nju izdaje), stiješnjena između revitaliziranog ultradesnog okvira koji nadire s jedne, i cinično-libertarijanskog modela s druge strane, grči se da spasi onaj miligram zdravog razuma i čovječnosti koji je preživio u hrvatskoj tranziciji dugog trajanja. Situacija je krajnje neugodna. 

Čitati novi esej Dubravke Ugrešić – Karaoke kultura – koji je svoj ponovni tisak i promociju doživio u studenom 2015., danas je svakako prikladna rabota koja čitatelja preplavljuje s više dojmova. Prvi je moment, očekivano, edukativno-prosvjetiteljski: Ugrešić je već više desetljeća prisutna na svjetskoj kulturnoj sceni kao esejistkinja, urednica, prozna autorica i prevoditeljica. Od toga je zadnjih dvadesetak godina, od protjerivanja iz domovine (slučaj desničarske hajke na “vještice iz Rija“, na temelju kojeg bi Ugrešićkina nedavna predavanja u Hrvatskoj mogli nazvati “povratkom vještice“) provela u inozemstvu, mahom Amsterdamu, pa je njena perspektiva globalno široka koliko i analitički duboka. U njenom tekstu, naravno, nema docirajućeg momenta povratnika iz bijelog svijeta koji će, eto, svojim sugrađanima što tavore u balkanskoj močvari objasniti kako stvari stoje, i utoliko je čitalački užitak veći. Međutim, cijelim se tekstom provlači turobna rezignacija intelektualca koji kao da više nema volje stajati en garde s izazovima sadašnjeg historijskog trenutka. Model rješenja se ne nudi, a je li to stoga što ga nema, samo će vrijeme pokazati. No, krenimo redom. 

Zašto baš karaoke, pita se autorica na početku eseja? Karaoke su, najkraće rečeno, simbol mehanizma koji svakom dozvoljava da bude autor, proizvođač i interpretator, bez da ikome za to polaže ikakve račune. Prema Ugrešić, komunikacijski se lanac proizvodnje i recepcije (umjetničkog) teksta zadnjih godina potpuno prebacio na stranu čitatelja (recipijenta). Vrlo pojednostavljeno, metodološka je geneza otprilike sljedeća: u početku bijaše pozitivizam, praksa tumačenja kulturnih kodova zasnovana na poznavanju autora, miljea iz kojeg potječe, njegove klasne pripadnosti, povijesnog konteksta kojem pripada, itd. Početkom dvadesetog stoljeća rađa se radikalno drugačiji koncept – formalizam, utemeljen na formalnoj analizi teksta iz kojeg se izvodi njegova umjetnička relevantnost. Ruski su formalisti dali impuls znanstvenom promišljanje književnosti te su na neki način postali šinjel iz koje su proizašle sve kasnije formalističke i strukturalističke škole, pa i one koje su popunjavale rupe i ispravljale uhodane zapadne interpretacijske kanone (feministička kritika, postkolonijalna kritika). Indikativno je spomenuti esej Rolanda Barthesa iz druge polovice šezdesetih, Smrt autora, u kojem stoji da “smrt autora znači rođenje čitatelja“.

Ugrešićkina je teza da je čitatelju dozlogrdilo uživati “pasivno“ (pod navodnicima, jer je čitanje kao aktualizacija teksta prilično aktivna radnja) i kognitivno se naprezati kako bi do tog užitka došao. Živi se brzo, informacije zuje kroz nas i pored nas, selektirati važno od nevažnog postalo je nemoguće; tko onda ima vremena za, primjerice, Jamesa Joycea! Glavni je uzrok tome, naravno, takozvana digitalna revolucija (narodski rečeno, internet). Zadovoljstvo se postiže drugačijim strategijama, koje su više u skladu s tempom našeg vremena. Autorica na jednom mjestu citira oksfordskog profesora Alana Kirbyja (The Death of Postmodernism And Beyond) koji tvrdi: “(…) taj pseudo-moderan svijet, tako zastrašujuć i neoubuzdan, neizbježno hrani želju za povratkom u dječji svijet igre, što također karakterizira pseudo-moderni kulturni svijet. Tipično emocionalno stanje, koje radikalno ukida svijest o ironiji, ovdje je trans – stanje potpune uronjenosti u vlastitu aktivnost. Za razliku od neuroze modernizma i narcisizma postmodernizma, pseudomodernizam (u tekstu još označavan i kao post-postmodernizam i digimodernizam, op. autora) ukida svijet, kreirajući novo bestežinsko nigdje nijemog autizma. Kliknete, pritisnete tipku, i vi ste involvirani, progutani, odlučujete. Vi ste tekst, nema nikog drugog, nema autora, nema ničega, nema drugog vremena ili mjesta. Vi ste slobodni, vi ste tekst, tekst je vi.“ 

Budući da je internet svakom omogućio da se zabavlja demijurškim kockicama, najvažniji fenomen koju Ugrešić provlači kroz tekst je amaterizam. Amaterizam poprima različite oblike u konstruiranju identiteta, a shodno tome ima i ogroman značaj na kulturu kao takvu. Wannabes, klonovi, fanovi i njihove zajednice (fandomi) i sleng (fanspeak), avatari koji u virtualnom svijetu traže mjesto za ostvarivanje intimnosti, jer tamo svi igrači imaju jednaka prava, samo su neke od brojnih varijacija bujajućeg amaterizma. Autorica se posebno osvrće na amaterizam u književnosti, u kojoj internetska gerila vandalizira kanon, u čemu samo po sebi nema ništa sporno. Implikacije su, međutim, daleko veće od puke vesele demokratizacije polja, a najživlje se dočaravaju odgovorim koji je Tracy Emin, etablirana suvremena umjetnica, uputila na primjedbu jednog kritičara da je današnja vizualna umjetnost nepismena: “Pa što ako sam nepismena! Još uvijek imam pravo na svoj glas!“

Kao što vidimo iz primjera, nije potrebno biti kreativan i informiran, ulagati napore i raditi na sebi, na autentičnom izričaju i stilu. Dapače, nepoželjno je biti autentičan, jer autentičnost zbunjuje. Igra se po pravilima tržišta koje ljubi zabavu, a demokratična praksa da “svatko hoće kad već može“ postala je globalno pravilo i dominantni proizvodni model u umjetnosti. Netko od amatera ponekad zabode u kakvu tržišnu nišu, stvorenu specifičnim društvenim okolnostima i političkim previranjima. Tako će, recimo, Europa rado bacati proračunske mrvice za pluralizam, pomicanje granica, kulturna prožimanja i ostale liberalne parole, dok će istovremeno voditi potpuno drugačije politike. Budući da Hrvatska nije imuna na globalna i europska zbivanja, situacija se donekle preslikava. Naša kulturna zajednica u jednoj mjeri proizvodi onakve tipove programa i tekstova za kakve se trenutno može dobiti novac iz onih ili ovih izvora, pa kulturni djelatnici koji se guše u birokratskim zavrzlamama niti nemaju vremena i prostora osmišljavati progresivnije kulturne politike, realnu izvedbu i praktičnu primjenu istih, a o širenju područja borbe da i ne govorimo. S druge strane, svima je poznatu kakvu ulogu igra stavka kulture u proračunu Republike Hrvatske, kao što nam je i poznato u kojem smjeru ide cijela priča. S obzirom da ministar kulture s kulturom ima veze kao vjetar s bundom, prikladni je amaterizam ušao i u sam vrh strukovnog establishmenta. 

Između globalnog stanja koje izvrsno komentira Karaoke kultura, i lokalnog sranja u kojem plivamo otkad je nezavisnosti, možda ćemo zaista i dočekati da hrvatsku kulturu potpuno preuzme ideologija. To se čini izvjesnijim nego da se promjeni tranzicijski status quo: elitama je previše dobro i svoje su ratnoprofiterske privilegije odavno pretvorile u prirodno pravo. A prijelaz iz postkomunističke tranzicije u otvoreno društvo, nažalost, nije povijesna nužnost.

“Poiesis znači stvaranje. Ali što to znači stvaranje?

Znači, između ostalog, to da poetika nije ograničena samo na područje književnosti. Gdje ima stvaranja, ima i poetike: teorije formalne prakse proizvodnje. Kad se u prvom tomu Kapitala uputimo prema “skrivenom mjestu proizvodnje”, tad smo se uputili prema području poiesisa i to zato što stvaranje nije samo pojedinačni autorski pothvat. Ono što će biti stvoreno, i način na koji će biti stvoreno, ovisi o konfiguraciji društvenih i tehničkih snaga što znači da se sve prakse umjetničkog stvaranja—film, kiparstvo, slikarstvo, arhitektura, izvedbene umjetnosti, poezija, itd.—odvijaju na zajedničkom, neravnom terenu historijske determiniranosti. Poetika, ovako shvaćena, može biti promišljanje međusobne historijske determiniranosti umjetnosti—kao što pokazuje Poetika društvenih oblika, još nezaključeni projekt Fredrica Jamesona. Teorija i praksa stvaranja, poiesis, presijeca pojedinačne umjetničke oblike te pritom, prelazeći preko granica pojedinih medija, institucionalnih okruženja i disciplinarnih protokola, povezuje metode i materijale diskrepantnih proizvodnih praksi te artikulira njihove zajedničke pojmovne, formalne i ideološke probleme.

No, budući da se odnosi i na poeziju, razumijevanje poiesisa također nam pomaže da pristupimo poetskom jeziku u njegovom vlastitom elementu. Taj element ne može biti jezik po sebi: jezik se neprestano stvara i proizvodi — proces njegove proizvodnje uvijek je u tijeku. Filologija proučava povijest jezika, uvijek tekući proces njegove proizvodnje. Ali, kako ističe Werner Hamacher u knjizi Minima Philologica, objekt filologije —jezik—također je medij u kojem se njeno proučavanje odvija te ona, upisana u beskonačno refleksivnu strukturu, neprestano stvara ono što proučava. To je područje poiesisa i upravo zato Hamacher kaže da “filologija svoj temelj pronalazi u poeziji”. Poezija je ono neprestano izvanjsko jezika i to kao unutrašnji proces njegove proizvodnje: stvaranje onog što će biti jezik od onoga što je jezik. “Poezija se”, piše Celan u Meridijanu, “održava na margini sebe same”, a ta margina nije samo njezina, nije samo margina poezije, nego i margina samog jezika.

Poiesis, stvaranje, proizvodnja neraskidivi su od rada na margini, od izlaganja danosti jezika onom što je izvan njega ne samo putem stalne rekonstitucije onog što jezik jest, nego i putem izlaganja jezika onom što nije jezik: drugim medijima formalne artikulacije i historijskim determinacijama koje ga uvjetuju. Kao rad na marginama, naš simpozij bit će posvećen teoriji i praksi poiesisa kao neprestane proizvodnje oblika pri čemu oblik neće biti shvaćen kao nešto što pripada jednom jeziku, jednom mediju, ovoj ili onoj umjetnosti, nego prije kao invencija onoga što bi oni mogli biti”, piše u uvodniku simpozija Nathan Brown.

Detaljan program potražite na stranicama Multimedijalnog instituta. 

Goldsmith će predavanje započeti pitanjem mogu li tehnike za koje se tradicionalno smatralo da ne spadaju u književnost — poput postupaka iz računalnog svijeta kao što su word processing, databasing, identity ciphering i intenzivno programiranje — nadahnuti redefiniranje spisateljske prakse? Internet i digitalno okruženje stavljaju pisce pred izazov i priliku da iznova promisle kreativnost, autorstvo i odnos prema jeziku. Sada kada je dostupna neviđena količina teksta i jezičnog korpusa pisci mogu napraviti iskorak iz stvaranja novih tekstova i pozabaviti se manipuliranjem, pretraživanjem, prisvajanjem i rekonstruiranjem već postojećih.

Goldsmith će prvo objasniti koncept nekreativnog pisanja, a zatim ponuditi čitanje radova pisaca koji su se prihvatili tog izazova. Zahvaćajući širok dijapazon tekstova i tehnika, koji sežu od upotrebe Google searcha u poetskoj praksi preko aproprijacije svjedočenja u sudnici do mogućnosti robopoetike, predavanje će ukazati na paralele između suvremenih praksi i praksi pisanja s početka dvadesetog stoljeća. Pisci i umjetnici poput Waltera Benjamina, Gertrude Stein, Jamesa Joycea i Andyija Warhola oživotvorili su etos u kojem je konstrukcija ili koncepcija teksta imala podjednaku važnost kao i sam rezultirajući tekst. Nastavljajući tu tradiciju u digitalnoj sferi nekreativno pisanje nudi nove puteve mišljenju identiteta i konstituciji značenja.

Kenneth Goldsmith predaje pjesništvo i pjesničku praksu na Pensilvanijskom sveučilištu. Od 1995. do 2010. bio je voditelj tjedne emisije na najdugovječnijoj američkoj nezavisnoj radio stanici WFMU. Objavio je deset zbirki poezije, između ostalog Fidget (2000), Soliloquy i Day (2003), The Weather (2005), Traffic (2007) i Sports (2008). Autor je zbirke eseja Uncreative Writing: Managing Language in a Digital Age (2011). Priređivač je zbirke odabranih intervjua s Andyjem Warholom I’ll be Your Mirror (2004) i suurednik antologije Against Expression: An Anthology of Conceptual Writing (2011). Ove godine njujorška MoMA proglasila ga je svojim prvim pjesnikom laureatom.

U svjetlu konceptualne pjesničke prakse koja polazi od kolektivne naravi jezika i transformacija režima pisanja i čitanja Goldsmithov tekući umjetnički projekt je Printing out the Internet, poziv sudionicima internetske komunikacije da isprintaju neki dio interneta, bilo to dio vlastite komunikacije, bloga ili primjerice, cijelu arhivu New York Timesa. Isprintani materijal bit će potom izložen i javno čitan u sklopu izložbe u galeriji LABOR u Mexico Cityju.

Predavanje zajednički organiziraju Multimedijalni institut i Kuda.org, a isto je dio je projekta Prošireni estetički odgoj, koji nastaje u suradnji organizacija Berliner Gazette, Kontrapunkt, Mute, Multimedijalni institut i Kuda.org, uz podršku programa Kultura 2007-2013 Europske komisije.

Izvor: Multimedijalni institut

Teško je zamisliti današnje web tehnologije bez seksa, pa je tako prema brojnim stručnim mišljenjima upravo pornografska industrija ta koja u mnogo čemu diktira infrastrukturne i tehnološke potrebe. No, koliko god značajan utjecaj seksa na tehnologiju, naši suvremenici teško prihvaćaju seksualnu raznovrsnost kao sastavni dio našeg ljudskog stanja, a da ga pritom ne žele nasilno normirati i ograničavati.

Možemo li zamisliti budućnost u kojoj bismo mogli učiti i razvijati se iz (tih i drugih) raznovrsnosti, u kojoj bi nas tehnologija ne samo bolje povezivala s istomišljenicima i nama sličnima, već nam olakšala da bolje razumijemo i da smo obazriviji prema drugima. Ako tehnološke alatke mogu pojedincima dati djelatnu snagu, a manjinama pomoći u emancipaciji, možemo li također prihvatiti da manjine mogu mijenjati tehnologije ili barem stvarati nove, kritičke i kreative načine gledanja na tehnologije.

Cilj ove tribine je sagledati gdje, u kojem obliku i kako seksualnost i (LGBT) identitet čine razliku u tehnologiji i njenoj primjeni – kako općenito, tako u specifičnim kontekstima (dating, osnaživanje, emancipacija, aktivizam, seksualni rad…) ili sadržajima (pornografija, zdravlje i ljudska prava). Također, pokušat će se dati uvid u tehnologije koje marginaliziranim i ugroženim skupinama mogu olakšati aktivističko djelovanje i kako ih koristiti da se smanji opasnost od cenzure i represije. Tribina je organizirana ususret zagrebačkom Prideu, a kao iskaz solidarnosti s Bradleyem Manningom, američkim vojnikom-zviždačem koji je revoltiran američkom ratnom politikom Wikileaksu dostavio povjerljive dokaze o američkim ratnim zločinima i protiv kojega je, nakon višegodišnjeg zatočenja u neljudskim uvjetima, prošli tjedan započeo postupak pred američkim vojnim sudom.

Tribina Tehnologije i društvo: Ponos i praksa u tehnologiji održat će se u četvrtak, 13. lipnja u 19 sati. Uživo će govoriti Željko Blaće (HR), umjetnik i aktivist, Yossef(a) Mekyton (IL, okupirana PL ’48.), programer i aktivist, a videokonferencijom će se uključiti Jacob Appelbaum (US), razvijatelj softvera za online anonimnost TOR i stručnjak za sigurnost te Florian Bischof (DE), istaknuti član berlinske Piratske stranke, član Chaos Computer Cluba i programer na platformi PlanetRomeo.com. Tribinu moderira Tomislav Medak. 

Propitivanje dosega estetike kao (filozofske) discipline i (antropološkog) projekta nije novo i ono kao sjena prati razvoj estetičkog mišljenja. Bilo da se radi o teorijskom osporavanju estetike ili o umjetničkim praksama koji negiraju vrijednosti za koje se pretpostavlja da su specifično estetičke. Kritika estetike može pak smjerati i u pravcu širenja estetičke domene, što jest primjerice poduhvat Jacquesa Rancièrea kada govori o estetici kao indisciplini. Pitanje koje se postavlja s obzirom na takva anti-, in- ili anestetička promišljanja jest u kojoj mjeri ona, unatoč nastojanju da napuste estetiku, ipak ostaju na terenu estetičkog projekta čiji zamašnjak čini spoj znanja, umjetnosti i određenog poimanja čovjeka.

Misliti umjetnosti s onu stranu estetike znači s jedne strane, dakle, potragu za filozofskom aparaturom koja umjetnosti neće konceptualizirati u vidu jedne znanosti osjetilnoga. A s druge strane to je i nepristajanje na institucionalnu kritiku umjetnosti kao relegiranje umjetnosti u sociologiju, što je svojevrsni odvjetak anti-estetičkih tendencija.

Glavni izlagači su Michel Chion, Martin Hägglund, Alexander García-Düttmann i Evan Calder Williams. Simpozij – koji organizira Multimedijalni institut u suradnji sa Francuskim institutom u Zagrebu, Kulturom promjene Studentskog centra u Zagrebu i Centrom za dramsku umjetnost – će 14. lipnja umjetnički zaokružiti Markup Popp Oval svojim predavanjem o elektronskoj glazbi u net.kulturnom klubu mama te koncert Michela Chiona 17. lipnja u Galeriji SC. 

Umjetnost pojma je ujedno i početak dvogodišnjeg projekta “Prošireni estetički odgoj: umjetnički eksperiment i politička kultura u mrežnom dobu” kojeg Multimedijalni institut realizira s kuda.org (Novi Sad), Kontrapunkt (Skopje), Berliner Gazette (Berlin) i Mute (London). Projekt Aesthetic Education Expanded je financiran sredstvima Europske komisije, u okviru programa Kultura 2007-2013.

Više o skupu možete pronaći ovdje.

Izvor: mi2 / Amanda Beech, Sanity Assassin, 2010.