O razvojnom putu festivala, važnosti plesa za suvremenu kulturnu sliku Zadra i položaju plesne umjetnosti u hrvatskom kulturnom polju razgovarali smo s umjetničkom voditeljicom festivala, plesnom umjetnicom i pedagoginjom Petrom Hrašćanec.

KP: Iza vas je deset izdanja Monoplaya. Kako vidite njegov razvojni put od početaka do danas, posebno u kontekstu razvoja zadarske kulturne scene?

Na prošlom, jubilarnom izdanju dobili smo pohvale za rad koji ulažemo već jedno desetljeće u razvoj suvremene izvedbene scene, koje su nam potvrdile da je festival prerastao okvir “zadarskog” proizvoda i postao relevantno mjesto za suvremeni ples u Hrvatskoj, ali i šire. Kvaliteta samih programa i predstava je ono što najviše naglašavamo u svom radu jer smo svjesni da odgovorna uloga programatora znači promišljati promjenu. Iznimno nam je drago da tu promjenu vidimo iz godine u godinu u vidu ljudi koji dolaze na festival, diskursa koji se stvara oko samog pojma izvedba te povećane potrebe za širenjem u nove formate kulturnih sadržaja. Od samih početaka ideja festivala je bila detektirati što nedostaje u kulturnoj ponudi grada te se i danas vodimo tom idejom, stvarajući kontekst i uvjete u kojima omogućujemo gledateljima presjek suvremenih tendencija u plesu, ali i izvedbenim umjetnostima općenito. Svake godine program je “radikalniji” od prethodnog izdanja i to vidim kao prostor za rast kako samog festivala, tako i načina na koji naši gledatelji razumiju i prate solo izvedbu bilo koje vrste.

Zadarska kulturna scena (kao i svaka druga koja nije zagrebačka) ima specifične uvjete u kojima stvara, te su injekcije poput Monoplaya sigurno bitne inicijative, posebice ako zadrže neki kontinuitet.  Zadar je imao raznoliku festivalsku povijest te je kroz glazbu, kazalište, performans i film nudio druge svjetove koji su nas gradili. Zadnjih četrdeset godina ples je jedan od stanovnika Zadra, konstanta koja iz godine u godinu raste i tjera nas da nadrastamo regionalne potrebe u suvremenom plesu i težimo puno širem kontekstu izvedbenih umjetnosti, kojem i pripadamo. Možda najbitnije od svega je da festival s cjelokupnom ekipom ljudi koja ga organizira svake godine pokazuje da se ipak može – stvara neko afirmativno polje za različito, drugačije, nekonvencionalno i sve ostalo što tjera na promišljanje. Dati nadu pojedincima ili jednostavno preskočiti pitanja poput “Tko će to gledati? Tko će to razumjeti?” je sigurno važno za budućnost suvremene kulturne slike Zadra.

KP: U Zadar i ove godine dovodite sjajna imena domaće i inozemne plesne scene, od kojih se mnogi u svojim izvedbama referiraju na stanje današnjeg svijeta i društva. Koliko vam je angažirani pristup važan u odabiru projekata? 

Festival otvara plesna izvedba Strangely Enough uspješnog talijanskog umjetnika Francesca Scavette u izvedbi Gry Kippeberg, koja se bavi vezom između fizikalnosti i percepcije intimnih stanja. Scavetta i Kippeberg posljednja dva desetljeća djeluju u sklopu plesnog kolektiva Wee, čije predstave, mijenjajući format i estetiku, propituju i istražuju ulogu koju kazalište i izvedbe mogu imati u suvremenom životu. Srž istraživanja ansambla bavi se fragilnosti i paradoksom, iznenadnim otkrićem i snom, empatijom i iznenađenjem, izbjegavanjem narativnog i fizičkog klišeja te propitkivanjem stvarnosti i identiteta humorističnom nevjericom.

Norveška koreografkinja i izvođačica Mette Edvardsen drugog dana festivala predstavit će solo Black. Ta izvedba predstavlja igru u vremenu i prostoru gdje je samo tijelo fizički prisutno, gdje izvodi radnje i barata nevidljivim predmetima te neprestano pokušava premostiti nepobjedivi jaz između misli i iskustva, između onoga ovdje i ondje.

Pol Pi je brazilski umjetnik koji živi u Francuskoj, s poljem interesa koje obuhvaća šire razumijevanje koreografskog područja, sjećanje i prolaznost, jezik i prevođenje te pojam arhiva u plesu. Treći festivalski dan uključuje njegovu izvedbu Ecce (H)omo, koja se bavi pojmom nasljeđa u plesu kroz interpretaciju plesnog ciklusa Afectos Humanos njemačke koreografkinje Dore Hoyer (1911. – 1967.).

Četvrti festivalski dan predviđen je za predstavljanje solo projekata domaćih umjetnika Ivane Kalc, Nastasje Štefanić i Šimuna Stankova. Next Big Thing Ivane Kalc je predstava o produktivnosti, radu, vrijednosti i smislu umjetničkog rada, ali se bavi i frustracijom, defetizmom i nezadovoljstvom koje se može pojaviti tijekom procesa samopromocije i samoprodaje. Viola, ja i nas dvije Nastasje Štefanić predstavlja autobiografsko poigravanje i preispitivanje odnosa pokreta i zvuka te živog i neživog unutar izvedbenog formata koji je na granici između plesnog performansa i eksperimentalnog koncerta. Not So Simple Sample Šimuna Stankova bavi se principima remixa/samplea u glazbi, koji se potom prevode u plesni materijal.

Ovogodišnji Monoplay zatvara se uz nekonvencionalnu izvedbu čuvene talijanske kazališne skupine Fanny & Alexander koja djeluje već gotovo 30 godina, kreirajući projekte kroz eksperimentalno istraživačko kazalište, uz fascinantne fizičke izvedbe i kombinaciju najširih područja interesa i žanrova poput dječjih fantazija i mitova. Njihov opus uključuje autore poput Bergmana, Shakespearea, Čehova, Carrolla, Nabokova, pa sve do Marine Cvetajeve, Giorgija Manganellija, Carmela Benea, Guida Ceronettija i mnogih drugih.

Osim glavnog programa očekuju nas brojna predavanja i male site specific izvedbe kao i koncert Stiana Westerhusa u ovogodišnjoj MONOazi (prostoru crkve svetog Dominika koji organiziramo s ekipom iz zagrebačkog Botaničara). Izložba publike stvara kontekst u kojem sami korisnici kuriraju način predstavljanja skupa malih sjećanja koja vezuju za Monoplay zadnjih deset godina, a ove godine posebno smo ponosni na projekt MONOdeskripcija koji će u suradnji s udrugom slijepih Zadar omogućiti djelu publike da prati predstavu Pol Pija preko slušalica u formi live radijskog prijenosa. Ovako nešto dešava se po prvi puta u Hrvatskoj u polju plesa.

Angažirani pristup je činjenica koja prati svaki dobar rad. Ne volim podjelu na politički angažirani teatar ili onaj koji to nije, odnosno mislim da kazalište nudi pregršt načina za razvijanje svijesti o stvarima koje ne postoje u svakodnevnom obraćanju s okolinom. Nikada nije bilo važnije da na sve načine pokušamo vratiti osjetljivost pojedinca u prvi plan, a ples i pokret rođeni su i žive u toj domeni. Otvoriti nove dimenzije shvaćanja, senzibilizirati osjetila i postaviti pitanja sredstvo su i cilj plesne umjetnosti. Biram dobre predstave, a ne dobre teme.

KP: Posljednjih nekoliko izdanja festivala prati i edukativni program koji organizirate s platformom STREAM Zadar. Kakve su reakcije polaznika?

Reakcije su izvrsne i rekla bih da smo već upisani na karti dobrih mjesta za edukaciju u Europi u domeni izvedbenih umjetnosti, jer su nam radionice pune mjesec ili dva prije početka te postoji lista čekanja za neke programe. Gosti redovito dolaze iz različitih sredina i nerijetko su već bogatog scenskog iskustva. Cilj STREAM platforme bio je stvoriti mjesto za profesionalno djelovanje i nadogradnju kroz vrlo specifične srodne discipline kao naprimjer somatske tehnike, kontaktnu improvizaciju, kompoziciju i slično, što smatram da smo uspjeli izgraditi. Platforma STREAM na taj način stvara i drugačiji profil publike na festivalu te osim izvođača pridonosi  međunarodnom karakteru samih gledatelja. Profesorica Sanna Myllylahti koja mi je predavala u Salzburgu, a sada je redovita gošća i na plesnom odsjeku Akademije dramskih umjetnosti, uzela je tjedan dana godišnjeg koje provodi na jednoj od naših radionica u Zadru. Mislim da to dovoljno opisuje koliko smo zadovoljni razvojem te platforme.

KP: Upravo ste izvedbom predstave Kompas sa Sašom Božićem zatvorili bečki ImPulsTanz, jedan od najvažnijih europskih festivala suvremenog plesa. Mogu li se usporediti produkcijski uvjeti u Austriji i Hrvatskoj?

Produkcijski uvjeti se ne mogu uspoređivati, pogotovo ako pričamo o iskustvu festivala kao što je ImPulsTanz. To je jedan produkcijski div, netipičan po količini financija i spram nekih drugih velikih europskih festivala. Ali pustimo financije na trenutak. Po cijelom Beču je toliko promotivnih materijala za ImPulsTanz da imate osjećaj kako cijeli grad živi u svrhu tog festivala. Komentirali smo svjetlosni natpis na jednom od kazališta u kojemu se festival odvija i shvatili da nije pitanje novčanog ulaganja već dozvole tog istog gradskog kazališta da dva mjeseca taj ogromni self-made natpis bude postavljen na njihovo pročelje. U tome je razlika. Festival sam ne bi mogao ugostiti profesionalne radove da za to nema adekvatna mjesta za prikazivanje, gradska kazališta, galerije i muzeje u kojima uživa potpunu podršku tehnike i zaposlenog tima ljudi. Tu nije pitanje samo financijske pogodbe već razlike u načinu mišljenja te vrlo jasnog koprodukcijskog ugovora između kazališta i festivala. Upravo tu vidim najveću razliku. U Hrvatskoj su festivali “gosti” koji po mogućnosti ne zahtijevaju puno od te iste kuće kojoj plaćaju rentu. I dalje mislim da financije nisu jedini problem već spremnost i volja naših institucija da prepoznaju vrijednost razvoja kulturne scene s određenim sadržajima. Ponekad mi se čini da nismo svjesni da svi radimo u istom polju i da na kraju krajeva svi imamo isti cilj – pružiti gledateljima iskustvo susreta s umjetnošću. Ova mala crtica o promo materijalima ImPulsTanza zapravo se može proširiti na mnoge detalje koje u Hrvatskoj smatramo egzotičnima, a svode se na istu misao: suvremena plesna umjetnost još uvijek nije percipirana kao ona koja parira dramskoj, muzičkoj ili filmskoj produkciji. Šteta da smo tako nazadni.

KP: Kako vidite razvoj suvremene plesne umjetnosti u Hrvatskoj, s obzirom na opisano stanje? 

Vidim razvoj. Ja sam klasa optimist. Iznosim (kao u prethodnom pitanju) mišljenje koje smatram trenutnom slikom stvari, ali se ne zadovoljavam njome niti me ometa u daljnjem radu.  To je kao da pričamo o globalnom zatopljenju. Da, situacija je kritična, ali sve što možemo je osobno pridonijeti glasanjem i nekom konkretnom akcijom. Svaki dan.

Najveći napredak vidim u generacijama koje izlaze s plesnog odsjeka pri ADU i sigurna sam da ti ljudi zaslužuju, ali i imaju i načina i znanja za unijeti novosti u trenutnu krvnu sliku naše scene. Stalno pričamo o tome što je najveći problem i kako riješiti trenutno katastrofalno stanje po pitanju resursa (financijskih i prostornih), ali zapravo mi smo generacija koja je čekala da netko drugi napravi bolje uvjete i nađe bolji model, a to se nije desilo. Ne znam kako i s kojom količinom energije će svi oni ući u ovu bitku (jer znamo da znanje u Hrvatskoj nije dovoljno), ali sam sigurna da hoće. Sve što smatram svojom odgovornošću u ovom trenutku je primjerom im pokazivati kako je moguće imati Mette Edvardson na festivalu u Zadru, kako je moguće igrati svoju predstavu na ImPulsTanzu i kako s veseljem prijavljujem novi projekt za 2020. godinu jer me zaista zanima rad. Nadam se da će oni probiti zidove koje mi nismo uspjeli i uspjeti postaviti novi standard rada u plesu u Hrvatskoj.

Piše: Mila Pavićević

Dva relativno nova festivala, Dance Inn (u produkciji i organizaciji umjetničke organizacije de facto) i dugovječniji Ganz novi festival (u produkciji i organizaciji Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu), udružili su produkcije i kustoske snage. Format Dance Inn x Ganz novi festival po prvi put je održan u prostorima Teatra &TD početkom prosinca ove godine.

Pitanje koje se postavlja odmah na početku je ono o potrebi i relevantnosti novih festivalskih formata u gradu Zagrebu koji obiluje izvedbenim festivalima (Perforacije, Improspekcije, Platforma, Festival novog cirkusa…), a koji uglavnom prezentiraju i produciraju radove nastale na nezavisnoj izvedbenoj sceni. I dok se sredstva za produkciju na toj sceni smanjuju, obrnuto proporcionalno raste broj festivala, a prezentacijski se okviri umnogostručuju; gledamo otvorene procese, prezentacije istraživanja, taskove, izvedbena predavanja… Ne umanjujući vrijednost ovakvih formata, ne možemo se ne zapitati o povezanosti sve oskudnijih uvjeta proizvodnje s kreativnošću kustoskih odabira.

S druge strane, nemoguće je ne spomenuti činjenicu da se Dance Inn, koji je uz Tjedan suvremenog plesa jedan od rijetkih festivala koji prezentira radove isključivo plesnih umjetnika, pojavljuje u trenutku kada suvremeni ples gubi jedinu autonomnu instituciju. Zagrebački plesni centar, donedavno pod upravom Hrvatskog instituta za ples i pokret, dodjeljuje se na upravljanje Zagrebačkom kazalištu mladih. Suradnju Dance Inna i Ganz novog festivala nemoguće je, čini mi se, promotriti izolirano od gorenavedenih uvjeta proizvodnje, i to promišljajući tri prezentirana rada: No title autorice Mette Edvardsen, premijerno izveden Kompas autora Simone Aughterlony, Petre Hrašćanec i Saše Božića te otkazanu izvedbu projekta Borrowed Landscapes autora Heinea Avdala i Yukiko Shinozaki.

No title etablirane autorice i koreografkinje s belgijskom adresom Mette Edvardsen solo je izvedba koju su, uz autoricu, koproducirale neke od najvažnijih produkcijskih kuća u Europi: Kaaitheater (Bruxelles), BUDA / NEXT Festival (Kortrijk), Teaterhuset Avant Garden, (Trondheim), BIT (Bergen), Black Box Teater (Oslo). Publika ulazi u bijelu dvoranu Galerije SC i na ispražnjenoj sceni zatječe samu autoricu i izvođačicu predstave. Poželjan je to scenarij na kojem inzistiraju mnogi međunarodni festivali i producenti zbog vlastitih budžetskih nemogućnosti, a to je da na polupraznoj sceni srećemo usamljenog autora koji reprezentira vlastiti koncept zaštićen od mogućnosti vanjski suradnika.

Svojim radom Mette Edvardsen kao da produbljuje tu ideju usamljenosti i izolacije. Njezin izvedbeni svijet se gradi upravo od različitih ograničenja i nemogućnosti. Predstava se sastoji od niza negacija, koji autorica započinje približno ovako: “Početak je nestao. Prostor je prazan i nestao.” (The beginning is gone. Space is empty and gone.). Autorica nadalje gradi izvedbni prostor nizanjem jednostavnih izjavnih rečenica o onome čega nema u prostoru ili onome što se trenutno u njemu nalazi pa potom nestaje. Proces imenovanja, koji se odvija na razini jezika, služi kao univerzalni mehanizam poništavanja. U tom procesu podjednako nestaju – ili barem postaju podjednako neodrživi – i autorica i njezin koreografski rad, i vrijeme, i gledatelji koji ju okružuju.

Negativni prostor koji se gradi izvedbom ispunjava se tim lišavanjima i postaje polako jedini mogući prostor. Izvedbeni prostor sa svim svojim zadatostima i konkretnostima, uključujući gledatelje, izjednačava se s fiktivnim prostorom koji izvođačica evocira jezikom. Koristeći filmsku naraciju i logiku montaže, priče, predmete i ideje koje pripadaju različitim vremenskim i povijesnim slojevima autorica smješta unutar okvira jedne te iste formalne slike – slike koja se sužava, a čiji okvir s vremenom postaje prostorom bez izlaza. Pritom su ponekad spojevi između onoga što nestaje u prostoru duhoviti i izazivaju smijeh kod gledatelja, a ponekad ostavljaju otvorena pitanja o tome što preostaje u takvim uvjetima, nakon poništavanja. 

Predstava Kompas Simone Aughterlony, Petre Hrašćanec i Saše Božića, koji je ujedno i umjetnički direktor Dance Inna, premijerno je izvedena u Velikoj dvorani Teatra &TD. Predstava je nastala u produkciji umjetničke organizacije 21:21 i koprodukciji Aughterlonyjine organizacije Verein für Allgemeines Wohl, Studentskog centra u Zagrebu, Kulture promjene i Teatra &TD, u sklopu mreže apap – Performing Europe 2020. Za razliku od rasvijetljenog prostora sola Mette Edvardsen, predstava Kompas, inspirirana motivima iz Odiseje, počinje u mraku u kojemu se oči gledatelja polagano privikavaju da bi mogle razaznati siluete dviju identično odjevenih izvođačica Hrašćanec i Aughterlony. Uz sugestivnu glazbu (Hahn Rowe) i upečatljiv krajolik koji stvara uglavnom hladno neonsko scensko svjetlo (Bruno Pocheron / Miljenko Bengez) izvođačice se otiskuju zajedno s gledateljima na slojevito putovanje.

Dok rad Mette Edvardsen sužava prostor koreografije na jedan surovi i prevladavajući koncept, Kompas širi svoj prostor na moguće obilje (simbola, znakova, citata i estetika). Prostor izvedbe se, kako predstava odmiče, postupno rasvjetljava, a na sceni pronalazimo objekte kao zaostale tragove tog putovanja i toga koreografskog rada; kosti, štap, plastičnu bocu, klupka, cigarete, bocu vina, napola pojedenu konzervu tunjevine te lokve vode s kojom Augtherlony radi sve vrijeme predstave. Putovanje se na taj način sastoji od manipuliranja elementima i objektima koji su lagano uhvatljivi ili barem manje nepredvidljivi (od štapa do uredno složene gomile kostiju) do vode koja se u nekontroliranim zamasima izlijeva i po publici, te bijele prazne vreće (scenografija: Ana Savić-Gecan) u kojoj “pleše” izvođačica. Ono što pritom postaje vidljivo je nevidljivi rad izvođača i koreografa koji, kao i u prethodnom primjeru, gledatelja vode na putovanje kroz kompleksi sustav scenskih znakova ne podliježući trendovima izvedbene jednostavnosti i lako čitljivih konceptualnih okvira. 

Serija izvedbi pod nazivom Borrowed Landscapes (Posuđeni krajolici) Heinea Avdala i Yukiko Shinozaki, a u suradnji s izvođačima Fabrice Moinet, Šiškom Horvat-Majcanom, Lanom Hosni, Natašom Kopeč, Ninom Kurtelom, Hrvojem Percom i Ivanom Rončević nije se mogla održati u sklopu Ganz novog festivala. Naime, radi se o seriji izvedbi koje koriste krajolik lokalnih supermarketa kako bi gledateljima koji se, preuzimanjem za to namijenjenih slušalica, odluče upustiti na izvedbeno putovanje. Izvedbe ove predstave odražavale su se u supermarketima diljem Europe i svijeta, a jedini put kada je do ovoga trenutka bilo došlo do otkazivanja izvedbe bilo je u Japanu gdje, kako objašnjavaju sami autori, prevladava mišljenje o javnom prostoru kao strogo kontroliranom ambijentu.

Iako se radi o sasvim neinvazivnim i suptilnim akcijama koje se nastoje stopiti s postojećim krajolikom, planirana izvedba u supermarketu u jednom zagrebačkom šoping centru bila je otkazana. I to otkazana zbog pritužbe jednog od kupaca da ga izvedba ometa u kupovini. Ono što je zanimljivo u ovom slučaju nije činjenica da je izvedba otkazana – s distance nam se može učiniti da se radi o produkcijskom previdu kojemu se moglo doskočiti da je bilo više vremena (i sredstava) za pripremu terena. Ono što je zanimljivo je da je programsko vodstvo samog festivala (producentice Silvija Stipanov i Ana Letunić), umjesto jednostavnog i jednostranog  otkazivanja predstave, odlučilo okupiti autore i izvođače i zainteresiranu javnost i razgovarati o uzrocima i implikacijama toga otkazivanja. Otkazivanje predstave tako je otvorilo mogućnosti razgovora o uvjetima rada i produciranja radova te o implikacijama rada u javnom prostoru. Taj razgovor se čini samo kao početak nužnih razgovora koji trebaju okupiti, baš kao u ovom slučaju, producente, kustose, autore, kritiku i publiku.

Iako pitanje potrebe za novim formatima u moru postojećih festivala može izazvati skepsu, u slučaju Dance Inna i Ganz novog festivala odgovor na njega je više nego afirmativan. Ono što razlikuje ova dva formata je činjenica da u prvi plan stavljaju kvalitetnu prezentaciju radova ograničavajući se pritom, sukladno uvjetima proizvodnje, na manji opseg radova relevantnih autora u Hrvatskoj i inozemstvu. Pritom čine vidljivima same uvjete proizvodnje; oni postaju temom radova samih autora, o njima se diskutira s javnosti. Čini se da, unatoč činjenici da se pojedine produkcije otkazuju (ili možda upravo zbog te činjenice), unutar prezasićenog festivalskog polja, upravo ovakvi formati – moraju opstati.

Upravo zbog neadekvatnih načina financiranja izvedbenih umjetnosti – a napose plesne umjetnosti koja gubi svoje institucije – ovakvi “mali” festivali koji dovode neke od najznačajnijih međunarodnih plesnih i izvedbenih umjetnika moraju biti vidljiviji, sa svim svojim mogućnostima, nemogućnostima i ograničenjima.

Odabrani projekti tematiziraju pitanje izvedbenih umjetnosti u okolišu galerijskog prostora, te zauzimaju raspoložive prostore Zagrebačkog plesnog centra i Gliptoteke HAZU. Upravo je suradnja s Gliptotekom HAZU otvorila temu zagrebačkog okupljanja: suvremeni ples u galeriji ili teatru? Kazališne grupa de facto se udružio s Gliptotekom, institucionalnim prostorom vizualne umjetnosti koji otvara svoje prostore proširenim poimanjima suvremene umjetnosti u galerijskom prostoru. U tom smislu, prezentirat će međunarodno istaknute plesne umjetnike i diskutirati nove umjetničke forme, ne samo iz ugla suvremenog plesa i kazališne umjetnosti, nego i kroz format vizualne umjetnosti unutar koje je suvremeni ples u Hrvatskoj pronalazio svoj izvedbeni institucionalni okvir, ali i crpio kreativni potencijal. 

Izložba Spider Eventa predstavit će hrvatske umjetnike čiji rad vješto korelira izvedbeni i likovni izričaj. Konceptom se izložba poigrava inverzijom poimanja uloge prostora izvedbe, propituje izvođački odnos napram njegove interpretacije, a u svojoj srži referira se na (ne)određenost pokreta u prostoru plesnog diskurza. 

U Kinu Grič od 21. do 23. studenoga odvijat će se popratni zabavni program ovog plesnog događanja. Ulaz je slobodan.

Na festivalu svoje će radove predstaviti Meytal Blanaru, Mette Edvardsen, Leja Jurišić i Teja Reba, Loge 22, Matej Kejžar, Saša Božić i Petra Hrašćanec, Jasenko Rasol, Nina Kurtela, Irma Omerzo, Nenad Sinkauz, Davor Sanvicenti i Petra Mrša. 

Cjelokupni program potražite ovdje.