U svojim multimedijalnim performansima i svojevrsnim varijeteima, oslanjaju se na postupke nove burleske koja je 90-ih godina uvela feminističku i queer optiku u prostor takozvane “niske” zabave i razonode. Ujedno, Feminalz se nadovezuje na širu tradiciju eksperimentalnih, multimedijalnih i izvedbenih praksi u regiji, kao što su bili punk i novi val, propitujući društvene norme i ukazujući na apsurdnost trenutka u kojem živimo – uvijek s ironijskim smiješkom i zdravom dozom crnog humora.  

Sa svojom “tehnoburleskom” Kradljivci slika gostovat će u Pogonu Jedinstvo 3. srpnja. Predstava je doživjela više od 110 izvedbi, a sastav izvođača kao i repertoar igrokaza uvijek se iznova mijenjaju ovisno o situaciji i kontekstu.

S članovima kolektiva Feminalz, Majom Delak, Lukom Prinčičem i Metodom Zupanom razgovarali smo o razvoju i radu kolektiva, o malim umjetnostima, kao što su burleska i kabaret, u slovenskom i regionalnom kulturnom prostoru, te o transgresivnom humoru kao lijeku protiv političke i društvene paralize u vrijeme rastućeg fašizma.

Možete li reći nešto više o tome kako ste se udružili kao kolektiv i opredijelili se za formu burleske i kabareta?  

Maja: Možda da ja počnem jer sam nekako najviše upoznata s “prapovijesti” naše burleske. Još 2007. g. koreografirala sam predstavu Expensive Darlings/Drage Drage koja se bavila feminističkom pozicijom i ženskim otporom unutar slovenske plesne scene. U Sloveniji, naročito u 90-ima, žene su bile vrlo prisutne u suvremenom plesu i umjetnosti, ali su uvijek bile nekako gurnute na rub, na marginu, po pitanju egzistencije, odnosno materijalnih uvjeta za rad, ali i statusa unutar šire umjetničke scene. Pritom su naši muški kolege koreografi bili vrlo zastupljeni i imali puno više vidljivosti. To je bio neki opći povod da se udružimo i napravimo umjetnički projekt koji bi otvorio tu temu. Na kraju, u izvedbi je sudjelovalo sedam žena, pet plesačica i dvije glumice, i ustanovile smo da toj tematici trebamo pristupiti spekulativno, s određenom dozom humora i samorefleksije. 

U to vrijeme, pozvali su me da postavim premijeru Expensive Darlings/Drage Drage na festivalu Mesto žensk, koji se te godine bavio temom humora. Tako smo došle do određenih strategija u kojima smo zauzele pozicije unutar same izvedbe koje inače ne možemo dosegnuti u svakodnevnom životu. Tu sam se i prvi put susrela sa svojom drag king personom, uprizorenjem neke muške pozicije kroz koju je realizacija toga što sam željela, a nisam imala mogućnost ostvariti, bila puno lakša.

Nakon toga smo ja i još nekoliko umjetnica iz iste predstave počele opširnije istraživati umjetničke i kritičke potencijale burleske i kabareta. U tom razdoblju, od 2007. do 2013., organizirali smo nekoliko radionica na temu kabareta i burleske preko instituta Emanat i u suradnji sa Mestom žensk, te pozvali u Ljubljanu značajna imena neoburleske, kao što su Ursula Martinez, Moira Finucane i Marisa Carnesky. One su tada pustile korijene u slovenskom kulturnom prostoru. 

Iz tih suradnju nastali su ne samo Feminalz i Kradljivci Slika, već i Red Cabaret. Dosta toga se odvijalo oko kluba Tiffany, oko Lezbične četrti, znači oko ŠKUC-a. Tako da je ta scena nastala u slovenskom kulturnom prostoru ne samo zbog nas. Apsolutno ne. Ona ima dosta širok raspon, od različitih vrsta performansa do kabareta i cirkusa, koje smo kasnije – ima tome već devet godina – okupili oko Platforme malih umjetnosti. To je termin koji smo usvojili iz njemačkog govornog prostora i mapirali ga u slovenskom kulturnom prostoru. Htjeli smo prvenstveno prikazati formalni razvoj takozvanih malih umjetnosti i napraviti više prostora za njih.

Do danas, imamo nekih 150 igrokaza na repertoaru. Svaki put je neki drugi sastav i izvedbe se stalno mijenjaju.

Aktivni ste u polju burleske i kabareta od 2013. g, a vaše izvedbe su zadobile kultni status, između ostalog, jer uranjaju u polje takozvane “niske” i masovne kulture, ali s određenom mjerom ironijske distance. Kako biste se pozicionirali unutar šire slovenske i regionalne kazališne scene?

Luka: Mislim da je naša ideja od samog početka bila da radimo u klupskom kontekstu. I sama premijera, a potom i ostale izvedbe su se prvo održale u klubu Gromka u Metelkovoj, i to je bilo ciljano s naše strane. Htjeli smo raditi s tom publikom, budući da sama forma burleske proizlazi iz tog konteksta. Ciljali smo na to da izvedbe budu zabavne ali ne i eskapističke, već da kroz popularnu i “klupsku” formu kritički promišljamo aktualne društvene i političke teme.

Metod: Iz produkcijske perspektive, ovo je projekt unutar nezavisne scene ljubljanskog kazališta, ali naša estetika prvenstveno proizlazi iz klupskog konteksta. Zato u našim izvedbama nema četvrtog zida, što omogućuje širi kontakt s publikom nego u kazalištu.

Maja: Samo bih se kratko nadovezala na ovo što su rekli Luka i Metod. Nismo krenuli s određenom pretpostavkom o publici, odnosno nismo ciljali na proizvod koji bi popunio sjedala. U prvoj godini nastupa, na prve četiri predstave, pojavilo se čak vrlo malo publike. Ali onda se dogodio preokret. Još uvijek ne znam zašto je do toga došlo, ali počelo se pričati o našim predstavama i uspostavio se taj odnos između nas i publike.

Kao plesačica ili koreografkinja suvremenog plesa doživljavam to kao ogroman kompliment i jako sam zahvalna za to što već godinama imamo rasprodane predstave. Zaista sam doživjela taj osjećaj da je četvrti zid pao, recimo u našoj zaključnoj točki, baš zbog te komunikacije koja se dogodila između nas i publike. Bio je to totalno nevjerojatan doživljaj za nekoga tko se profesionalno bavi izvedbenim umjetnostima. To mi je vrlo bitno i mogu reći da zadnjih godina sve svjesnije radimo na tome kako više uključiti publiku u naše izvedbe.

Kabaret i burleska imaju dugu tradiciju popularnog otpora prema političkoj represiji, konzervatizmu i fašizmu kako u regionalnom tako i u međunarodnom kontekstu. Možete li izdvojiti neke povijesne uzore i inspiracije po tom pitanju?

Metod: Iz neke povijesne perspektive, Jugoslavija nije imala neku razvijenu tradiciju burleske i kabareta. Prije bih izdvojio novu burlesku koja je nastala 90-ih, naprimjer La Pocha Nostra iz San Francisca i The Burlesque Hour iz Australije, koji su uveli nove diskurse i queer estetiku u te postojeće forme. Kao što je Maja već spomenula, Emanat je organizirao radionice s njima koje su imale veliki odjek na ljubljanskoj sceni, tako da je to neka direktna linija utjecaja.

Maja: Iako kabaret i burleska nisu nužno bili prisutni u Jugoslaviji, postojala je vrlo živa punk i novovalna scena koja je kombinirala glazbu, eksperimentalnu umjetnost i performans. Tako da je i u regionalnom prostoru postojala neka tradicija, možda malo drukčija, ali svejedno je imala taj kritički sadržaj prema suvremenom trenutku. Bio je prisutan i taj format različitih glazbenih, plesnih, komičnih i drugih točaka unutar šireg programa.

Tu možemo svrstati i Kazalište Ane Monro koje je radilo urnebesno zabavne programe, recimo predstavu Sanremo iz 1990. koja je također posjedovala tu kritičku oštricu. Poanta je zajebavati se s vremenom u kojem živiš, ukazivati na sve ono što bi osoba htjela ostvariti, a ne može, razotkrivati različite mikro i makro represije koje stvaraju situaciju u kojoj pomisliš: “Kako je to uopće moguće?” U tom smislu mi se čini da je danas toliko apsurda da se redovito pitam koliko se dugo još možemo smijati svemu tome. Jer je sve postalo toliko tragično da ne znam više kako to preokrenuti u šalu i smijeh. Ali rekla bih da je doprinos punka upravo u tom prikazivanju sveopćeg apsurda u kojem živimo.

Luka: Kada je počela epidemija, u Sloveniji je Janez Janša opet došao na vlast. Opet smo dobili te janšiste-fašiste na vlasti. Tada smo počeli pričati o tome kako se boriti protiv toga, i bilo nam je jasno da na neki način trebamo humor i smijeh kako bi preživjeli tu političku stravu. Jer prvi poriv je uplašiti se, ugasiti se, a tada ne možemo ništa. Smijeh, satira, groteska i ironija razbijaju tu paralizu, potiču na aktivnost, stvaraju neki drugačiji efekt. To su načini suočavanja s rastućim fašizmom i vlastitim osjećajem bespomoćnosti.

Metod: Još sam samo htio dodati da je Američka kultura draga i ballrooma, koja je predstavljala otpor marginaliziranih skupina dominantnoj kulturi, dosta utjecala na naše izvedbene postupke, ali inspiracije za same igrokaze dolazi iz raznih područja masovne kulture, od gluposti koje govore političari do senzacionalizma koji je sveprisutan u vijestima i reklamama. Tako da pratimo sve i puno raspravljamo o tome koje postupke, pokrete i fraze koristiti u našim izvedbama, kako oblikovati tekst ili glazbu kako bi što učinkovitije predstavili neke ideje.

Sam naziv izvedbe Tehnoburleska: Kradljivci slika upućuje na umjetničke strategije krađe, preuzimanja, aproprijacije, ali i poigravanja sa širim kontekstom masovnih medija. Kako gledate na kritični potencijal tih strategija? Ima li nešto queer u tim strategijama?

Luka: Ja prvenstveno dolazim iz područja underground elektronske glazbe. Za neke igrokaze koristimo originalne pjesme, ali za ostale radimo remikse ili sempliramo postojeće pjesme. U tom smislu, mi nismo samo kradljivci slika već i kradljivci zvuka ili melodija. Meni je osobno bilo bitno da preradimo glazbu na neki divlji punk način koristeći remikse i sempliranje. To je možda za mene neka glavna strategija.

Suvremeni projekti koji se mogu smatrati burleskom, često nisu suvremeni i progresivni u tom glazbenom smislu. Tako da imamo neke igrokaze koje koriste ili sempliraju neke suvremenije glazbene pravce, kao što su trap, breakbeat, tehno i UK bass. To su sve neki žanrovi koji dolaze iz klupske elektronske scene, zato smo i izmislili novi žanr tehnoburleske. Što se tiče queer elementa, osobno ga doživljavam, između ostalog, kao umjetničku metodologiju začuđivanja postojećih normi.

Metod: Queer kultura je uvijek bila kodirana kultura jer – povijesno gledano – nije mogla biti previše vidljiva. Queer umjetnici_e su zato uvijek preuzimali slike ili diskurse iz dominantne heteroseksualne kulture te čitali, kodirali i preobražavali ih u queer ključu, odnosno stvarali skrivene queer sadržaje od fragmenata dominantne kulture u kojoj nisu bili zastupljeni. Mislim da se tu nalazi politički potencijal tih strategija “krađe” i usvajanja dominantnih sadržaja.

Maja: Već u Drage Drage, sama strategija rada je bila da imamo sedam različitih solo izvedbi koje zauzimaju jednak prostor. Te solo izvedbe nisu bile postavljene koreografsko hijerarhijski, već baš po principu koji je Eve Kosofsky Segdwick nazvala beside. Svjesno smo radili na tom “bivanju jednih uz druge”, odnosno na tom izjednačavanja prostora za zajednicu. Meni je to bilo strašno inspirativno, i to je jedna od glavnih strategija koje se i dalje pokušavamo držati kao neka mala umjetnička zajednica. Radimo što je više moguće bez uspostavljanja hijerarhije. To uopće nije moguće izvesti u potpunosti, ali se trudimo donositi neke odluke kao kolektiv, kao ravnopravna zajednica.

To prvenstveno znači slušati svačije mišljenje i stvoriti neki konsenzus oko odluka koje su bitne za grupu. Kao voditeljica Emanata, ja ne mogu reći, to mora biti tako, nego se svi moraju složiti oko toga. Za svakoga mora postojati jednak prostor. Nije bitno možeš li dignuti nogu dovoljno visoko ili posjedovati svo znanje o burleski. Tu feministička i queer teorija mogu bivati jedna uz drugu u istom prostoru, ili principi koje svatko od nas nosi sa sobom. Više nam je bitan odnos prema radu i prema svijetu, i kako to iskoristiti u našem radu. Pitanje hoće li to biti ovakva ili neka druga vrsta burleske je nešto oko čega se svi moramo složiti. Najbitnije je da što više funkcionira taj princip besidenessa, tog “bivanja jednih uz druge,” a to uopće nije lako. Zapravo je jako komplicirano i zahtijeva veliku odgovornost. Nekad mi jako ide na živce.

Kako biste opisali svoj humor?

Metod: Da se poslužim riječima Katje Čičigoj, “smijeh koji zapinje u grlu”.

Vaše izvedbe ciljaju na humor, društvenu satiru i parodiju, ali i na erotiku i žudnju prema različitim, posebice ne-normativnim tijelima, koje su ugrađene u formu burleske. Možete li reći nešto više o ulozi tjelesnosti i erotike u vašim izvedbama?

Metod: Užitak je obilježje kako uma tako i tijela. Kada se neke mentalne inhibicije oslobađaju kroz humor, oslobađa se i samo tijelo. Tu se zapravo vidi taj osjećaj slobode na pozornici i u publici, i zato su nam užitak i humor bitni u svemu što radimo.

Pojam nezavisne kulture najčešće povezujemo s onim oblicima kulturnog djelovanja koje se odvija izvan institucija, stasajući u okviru trećeg ili civilnog sektora. Iako je izvaninstitucionalnost važna karakteristika nezavisne kulture, njezin odnos prema institucijama čini izuzetno važan segment zalaganja njezinih aktera, a upravo je formiranje otvorenijih institucija utemeljenih na principima sudjelovanja građana i uključivanja kulturne i šire zajednice jedan od važnih smjerova organiziranja nezavisne scene na našim prostorima. Ovakvim preklapanjima institucionalnog i izvaninstitucionalnog djelovanja u kulturi, a u svjetlu nedavnih političkih zbivanja u regiji, bavila se tribina Institucionalni okviri za razvoj nezavisne kulture, održana u Ljubljani u organizaciji dviju mreža koje okupljaju udruge u kulturi – regionalne platforme Kooperativa i slovenskog Društva Asociacija. Na tribini su govorili Mirela Travar iz Operacije Grad (Zagreb), Vullnet Sanaja iz kosovskog Anibara (Peja), bivša predsjednica Asociacije Jadranka Plut i Mateja Demšič iz Odjela za kulturu Grada Ljubljane, dok je razgovor moderirao Metod Zupan s Radija Študent. Tribina je oslikala sličnosti i razlike u položaju i boljkama s kojima se susreću nezavisnokulturni akteri u svojim političkim okruženjima u regiji.

Kao država koja je neovisnost proglasila 2008., Kosovo nije imalo kulturnu legislativu ni politiku, a novostečenu samostalnost države, kao i drugdje u regiji, pratila je intenzivna privatizacija. “Organizacije nezavisne kulture ujedinile su se u zaštiti zajedničkih dobara i javnosti resursa”, objasnio je Sanaja. “Pokušavajući stvoriti mjesto za sebe, okrenule su se ponovnom prisvajanju prostora za javnost”.  Za razliku od Hrvatske gdje se borba za prostore prije svega vodila oko bivših tvornica (kao što je zagrebačko Jedinstvo) ili nekadašnje vojne infrastrukture (poput pulskog Rojca), u Kosovu su one mahom već bile privatizirane, pa su se zalaganja nezavisne scene fokusirala na prostore javnih kina kojima je prijetila prodaja. 

Festivali, prvenstveno oni filmski poput Anibara i Dokufesta, svoje su aktivnosti organizirali na privremenim lokacijama, realizirajući kulturne programe kao “poligone ponovnog prisvajanja prostora za javnost”, kazao je Sanaja. Važan primjer takvog prisvajanja predstavlja borba za bivše gradsko kino u Prizrenu, čija je prodaja nakon zalaganja kulturne zajednice ujedinjene u Inicijativu za zaštitu kina Lumbardhi uspješno zaustavljena, a prostorom od 2014. godine upravlja Zaklada koju čine akteri nezavisne kulture. Nakon prizrenskog, upitnom se pokazala i sudbina kina Jusuf Gërvalla, jedinog takvog prostora u gradu Peji, no organizacije nezavisne kulture još su jednom uspješno zaustavile privatizacijski proces, a zgradom danas upravlja Anibar i ona do daljnjega ostaje namijenjena kulturnim sadržajima za javnost. 

Kroz sustavno zalaganje za to da infrastruktura pod prijetnjom privatizacije ostane na raspolaganju građanima_kama s jedne strane, a s druge činjenicom da je glavni proizvođač kulturnog sadržaja u državi, nezavisna scena je na Kosovu osigurala podršku šire javnosti. Organizacije u kulturi, zaključio je Sanaja, uspješno su se etablirale kao “ozbiljni igrači” čije je djelovanje važno za zajednicu i kojima pripada mjesto za stolom u razgovoru o raspolaganju infrastrukturom i formiranju kulturnih politika. 

Ipak, da mjesto za stolom nikad nije do kraja izboreno ni sigurno, zorno pokazuje situacija u kojoj se posljednje dvije godine nalazi nezavisna kulturna scena u Sloveniji, opisana na stranicama ovog portala kao “sveobuhvatni desant na kulturu”. Podsjetimo, u Sloveniji ranjavanje kulturnog sektora, odnosno onog njegovog dijela u čijem fokusu nije očuvanje baštine ni promocija jednodimenzionalnih nacionalističkih narativa, traje od početka pandemije koji se preklopio s formiranjem još uvijek aktualne Vlade. Tamošnje se udruge u kulturi zajedno s ostatkom civilnog i medijskim sektorom suočavaju se sa žestokim i surovim nasrtajima vladajućih. Pisali smo o pokušaju evikcije Metelkove 6, zgrade u kojoj posljednja dva desetljeća djeluje niz organizacija nezavisne kulturne scene, a čija sudbina do danas ostaje krajnje neizvjesna. Destrukcija kulturne scene, kako nezavisne, tako i institucionalne, nastavila se uz poseban interes vladajućih za kadroviranje kroz seriju smjena ravnatelja_ica kulturnih institucija. Niz oštrih rezova u financiranju suvremene kulture i umjetnosti proširen je početkom ove godine ukidanjem državnog financiranja nizu relevantnih organizacija u području izvedbenih umjetnosti među kojim su Maska, Mesto žensk, Emanat, Delak, Nomad Dance Academy Slovenija i Gledališče Glej. 

Ovim primjerima, koje je nazvala tek “vrhom sante leda”, Plut je pridružila i podatak o značajno povećanom iznosu koje je Ministarstvo odlučilo izdvojiti za kulturu u ovoj godini (238 milijuna eura). Unatoč značajnom povećanju sveukupnog izdvajanja za kulturu, iznos je za kategoriju Promicanje kulturnog stvaralaštva, presudnu za financiranje udruga u kulturi smanjen je u rebalansu proračuna za 2022. godinu za gotovo polovicu – sa 6 i pol milijuna na manje od 3 i pol milijuna eura. Nasuprot nimalo suptilnoj destrukciji i rezovima usmjerenih području nezavisne kulture, vladajući su čak 14 milijuna eura izdvojili za osnivanje novog Muzeja neovisnosti Slovenije, uz potpuno isključivanje glasova struke iz procesa odvagivanja potrebe za takvom ustanovom. Ovaj Muzej je Plut izdvojila kao ilustrativni primjer manjka dijaloga s Ministarstva s vlastitim sektorom, a indikativan se čini i što se tiče vrste kulture kakvu oštre škare vladajućih žele krojiti.  

Potpuno dokidanje dijaloga kao presudan problem je istaknula i predstavnica lokalne vlasti, voditeljica ljubljanskog Odjela za kulturu Mateja Demšič, ustvrdivši kako je odlučivanje o kulturnoj politici u Sloveniji do tolike mjere centralizirano da nema dijaloga ni između državne i lokalne razine. Kao primjer je istaknula strateški osmogodišnji dokument na nacionalnoj razini koji je nedavno izradilo Ministarstvo, napisan bez uključivanja kulturne zajednice. Dokument je, njenim riječima, predmoderan – favoritizira institucije i dovodi nezavisni dio sektora u poziciju ovisnosti o njima. Raznovrsna i živa nezavisna kultura, zaključila je Demšič, “ranjena je u tolikoj mjeri da će oporavak biti dug i bolan”. Mirela Travar iz Operacije Grad zaključno je povezala slovensku situaciju s onom u kojoj su se zatekli hrvatski akteri nezavisne kulture 2016. godine, koja se također može opisati kroz prizmu izostanka svakog dijaloga. Ipak, naglasila je, u demokratskom društvu nedostatak dijaloga uopće ne bi trebao biti tema, dijalog bi trebao biti preduvjet i baza, a participacija građana u donošenju odluka cilj kojemu se stremi. Nepostojanje takve baze u kulturi ukazuje na ozbiljnu ugrozu demokratskih principa u čitavom društvu, ustvrdila je.