U sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji okuplja tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova, provedena su istraživanja tamošnjih nezavisnih kulturnih sektora s fokusom na prostorne resurse i problematiku vezanu uz iste. Provedba projekta ispunjava se u suradnji partnerskih organizacija – Operacije grad iz Hrvatske, slovenskog Društva Asocijacija i Zaklade Lumbardhi s Kosova.

Istraživanja u ovim trima zemljama provodile su tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. Svaka od njih je tijekom svog istraživanja boravila u nematičnoj zemlji, gdje su provodile intervjue i ankete među akterima tamošnjeg nezavisnog kulturnog sektora – Babič je svoje istraživanje provodila u Hrvatskoj, Sutlović svoje na Kosovu, dok je Basha bila u Sloveniji. Iako se bave različitim znanstvenim područjima i disciplinama, ove tri istraživačice dijele iskustvo rada i/li suradnje u nezavisnom sektoru i organizacijama civilnog društva. Pripremajući zajedno pitanja prije odlaska na teren, istraživačice su u obzir uzele i svoja profesionalna i osobna iskustva.

Karolina Babič, koja je po obrazovanju filozofkinja, iza sebe ima bogato iskustvo suradnje s organizacijama civilnog društva, i to ne samo istraživačkog iskustva. Naime, bila je uključena i u praktični razvoj svojevrsnih centara u području socijalne ekonomije u Mariboru. Ističe kako je upravo zbog toga vrlo dobro razumjela probleme s kojima su se suočavali ispitanici_e s kojima je razgovarala u Hrvatskoj:

“Imala sam iskustva s pritiscima na takve centre, koji su nezavisni ili ih vode organizacije civilnog društva, a uvijek su u odnosu s javnim institucijama, uglavnom zbog vlasništva nad prostorima. Mislim da je to dosta utjecalo na način na koji sam razgovarala s ispitanicima u Hrvatskoj, mogla sam osjetiti njihovu agoniju u borbi za prostore i druge izazove.”

Rozafa Basha je arhitektica i sveučilišna profesorica iz Prištine, koja se bavi pristupačnošću javnih prostora. Upravo je to bio glavni fokus njezinog rada i istraživanja. Proteklih godina aktivno surađuje s organizacijama civilnog društva koje se bave pitanjima invaliditeta. Basha je oko sedam godina bila članica izvršnog odbora u Zakladi Lumbardhi u Prizrenu. Također, nekoliko godina je bila dio njezinog odbora za revitalizaciju, radeći blisko s lokalnom zajednicom te joj pomažući, između ostalog, pri izradi nacrta projekta za revitalizaciju zgrade. Zahvaljujući tome, vrlo dobro se upoznala s nezavisnim kulturnim prostorima u Kosovu, te je poput Babič, prethodno stečeno znanje i razrađen sluh za problematiku odlučila primijeniti u kontekstu svog istraživanja u Sloveniji.

“I naravno, s obzirom na moje iskustvo rada na nekim, recimo, istraživačkim projektima vezanim za nedovoljno iskorištene i napuštene javne prostore i javne zgrade, na kojima sam ranije radila, imala sam i tu perspektivu koju sam pokušavala sagledati dok sam sudjelovala u intervjuima”, nadodaje Basha.

Leda Sutlović, istraživačica društvenih znanosti, svoj istraživački pristup smješta na raskrižje političke sociologije i rodnih studija, pritom ističući da je taj “društveni i politički znanstveni habitus” oblikovao i njezin pristup ovom istraživanju.

“Što se tiče praktičnog iskustva, sudjelovala sam, i donekle još uvijek sudjelujem, na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a to opće znanje o zajedničkim temama, izazovima i borbama bilo je, naravno, vrlo korisno za razumijevanje trenutne situacije kulturnih radnika na Kosovu. Također sam sudjelovala u sličnim istraživačkim projektima ranije. S platformom Kooperativa provela sam istraživanje kulturnih prostora u regiji, a jedan od njih bio je u Prištini, što mi je dalo važan uvid u širi kontekst u kojem te organizacije djeluju.” Sutlović drži da su to bile polazne točke istraživanja, dok je opća ideja bila “razumjeti načine na koje društveno-politički kontekst oblikuje mogućnosti tih organizacija i aktera da se angažiraju sa svojim zajednicama i ostvare svoje ciljeve”. “Bilo je važno staviti ljude koji rade na tim pitanjima, stvaraju kulturni sadržaj i organiziraju zajednice, u središte”, ističe Sutlović.

Nakon zajedničkog rada na upitniku, svaka je nastavila sa svojim pojedinačnim istraživanjem, a pritom su nastavile međusobnu komunikaciju. “Nakon putovanja, pripremili smo tri izvještaja koja su bila nacionalni izvještaji za svaku zemlju. Nakon toga, pripremili smo jedan zajednički izvještaj nakon nacionalnih izvještaja. Dakle, imali smo ovu vrstu paralelnog rada na tri odvojene zemlje, ali i na zajedničkom izvještaju istraživanja kao zajedničkoj usporedbi i sažetku cijelog procesa.”, objašnjava Babič.

Kako se Babič posljednjih 15 godina bavila problemima na razini organiziranog civilnog društva i lokalne politike u Sloveniji, ponajviše u Mariboru, svjesna je stresa i drugih emocija kojima su opterećeni akteri njezina istraživanja: “Čak i ako ste istraživač s iskustvom i metodologijama, prilično ste opterećeni emocijama kada istražujete svoje lokalno okruženje. No, u ovom slučaju, kada smo radili tu razmjenu između zemalja, bilo je bolje. Mogla sam razumjeti probleme ljudi u Puli, Rijeci i Zagrebu, ali nisam bila osobno uključena. Mislim da je to bio vrlo dobar pristup. Mogla sam razumjeti o čemu pričaju, ali sam isto tako mogla zadržati određenu distancu.”

U Sloveniji su istraživanje bili uključeni Ljubljana, Maribor i Koper, a na Kosovu Priština, Peć i Prizren. Kako je istraživanje od istraživačica zahtijevalo izmještanje iz matičnih zemalja koje ipak imaju zajedničku prošlost, bilo je interesantno čuti jesu li primijetile određene sličnosti te jesu li i u kojoj mjeri primjetni tragovi postjugoslavenskog nasljeđa.

U kontekstu toga, Basha primjećuje: “To bi mogla biti samo ostavština zgrada i prostora koje ljudi, zajednice i organizacije pokušavaju spasiti, očuvati ili koristiti za opće dobro, jer su to većinom bile nekadašnje javne ili zgrade u društvenom vlasništvu. S druge strane, gledajući iz perspektive Kosova, razvoj pokreta za autonomne prostore, na temelju onoga što sam vidjela u Sloveniji i onoga što sam pročitala o povijesti tih pokreta u Hrvatskoj, kao i onoga što znam o stanju na Kosovu sada, postoje razlike u smislu vremena kada su se stvari događale, kako su se događale i što predstavljaju kao ideali. Zbog geografske blizine, sličnosti između Hrvatske i Slovenije su uočljivije, stoga se “razmjena ideja, utjecaja i povezanosti među scenama čini se većom nego s scenom na Kosovu”, zaključuje Sutlović.

Prema Bashi, pri pogledu na ove tri zemlje valja uzeti u obzir različite vremenske okvire i povijesne točke kada su se scene zapravo počele razvijati. Kao primjer navodi Metelkovu i Pekarnu u Sloveniji, prostore koji su nastali početkom 90-ih, a čiji ideali potječu iz kraja 80-ih. “S druge strane, većina sličnih prostora na Kosovu postoji tek oko deset godina”, ističe Basha. Na tom tragu, Sutlović dodaje da se “na Kosovu nezavisna kulturna scena kakvu danas poznajemo formirala kao dio poslijeratnog optimizma 2000-ih”. Ipak, smatra kako su na razvoj tih scena najviše utjecali sociopolitički faktori, zbog čega je teže identificirati zajednička pitanja. “Možda je najveća sličnost borba za očuvanje i ponovno korištenje starih zgrada koje propadaju u kulturne svrhe. Svaka scena ulaže velike napore da to postigne, jer razumiju arhitektonsku, simboličku i zajedničku vrijednost koju te zgrade imaju. Kako bi se precizno utvrdila ostavština kulturnog sustava uspostavljenog tijekom socijalističke Jugoslavije, potrebno je provesti dodatna istraživanja”, naglašava Sutlović.

Babič naglašava kako svrha njihovog istraživanja nije bilo dokazivanje postoji li još uvijek neki oblik kulturnog identiteta ili kulturnog prostora bivše Jugoslavije, niti su na to bile usredotočene: “To nije bila svrha ovog projekta, više smo bile usmjerene na to da kroz sličnosti i razlike pronađemo neke niše kroz koje možemo naučiti kako se uhvatiti u koštac s problemima koji postoje na nezavisnim scenama. Kako pronaći potencijalne točke za razvoj, kako identificirati one točke koje su točke snage i potencijala za promjene, za transformacije”, pojašnjava Babič.

Kada se u obzir uzme činjenica da su sve tri zemlje zahvaćene istraživanjem ipak bile dijelom nekadašnje Jugoslavije, neizbježno je primijetiti se time stvara zajednički jezik, kojim se olakšava međusobno razumijevanje i prepoznavanje određenih polaznih točaka ovog istraživanja, tvrdi Sutlović. “Na primjer, razumijevanje pojmova poput zajednice, javnog prostora ili privatizacije uvelike je oblikovano prethodnim iskustvima. Iako je došlo do raspada tih koncepata, također je postojao vrlo svjestan napor scene da ih očuva i ponovno artikulira za suvremeno doba. Ovo je još jedno, suptilnije zajedničko pitanje triju zemalja koje treba obznaniti”, ističe Sutlović.

Izmještanje iz matičnih zemalja sa sobom nosi, u kontekstu postjugoslavenskog prostora, djelomično ili potpuno izmještanje iz materinjeg jezika. 

Babič je pripremila upitnik i upute na engleskom jeziku, no uzimajući u obzir krhkost jezičnih granica, kao i vlastito poznavanje hrvatskog jezika, dopustila je ispitanicima da odgovaraju na hrvatskom jeziku. Usprkos svojoj odluci da im se obraća na engleskom, naposljetku bi razgovor provela na svom krnjem “balkanskom miksu” jer se naprosto nije mogla dosljedno držati engleskog. Svjesna je kako već pripada generaciji Slovenaca_ki koji ne govore hrvatski tako dobro kao što su nekoć prethodni naraštaji zbog suživota u Jugoslaviji. Prilikom tih razgovora jezične barijere bi brzo iščeznule, a novi balast za Babič predstavljao je zapravo njihov sadržaj. “Moram priznati da sam osjećala određenu nelagodu, jer sam imala dojam da su ljudi jako iskreni. Govorili su o tome što se događa, o generacijskim promjenama u nezavisnoj kulturi, o utjecaju ljudi iz nezavisne kulture koji prelaze u politiku.” 

Iako joj je albanski jezik materinji, Basha se vrlo dobro služi srpsko-hrvatskim, no kako većina s prostora bivše Jugoslavije odlično vlada engleskim, nije nailazila na poteškoće u komunikaciji. Bilo joj je jako zanimljivo kada je uočila da svako malo čuje albanski jezik u Sloveniji zbog zamjetne koncentracije kosovarske emigracije. Čak je otkrila da je i majka jednog od ispitanika zapravo Albanka porijeklom s Kosova. 

Za Sutlović, boravak na Kosovu bio je iznimno zanimljivo iskustvo te ju je dojmila sva živost, ljudi, njihovo gostoprimstvo, entuzijazam, a posebno iskustvo i sposobnost mladih aktera. Upravo smjelu i agilnu omladinu kosovarske scene smatra najvećom razlikom u usporedbi sa Slovenijom i Hrvatskom. Tempo je bio veoma zahtjevan prilikom istraživanja, jer je odradila 12 intervjua u pet dana u tri grada. Ipak, zahvaljujući tome, u kratkom je razdoblju uspjela dobro upoznati gradove te se susresti s mnoštvom ljudi. 

Usprkos različitim izazovima i intenzitetu samog istraživanja, istraživačicama je terenski rad bio neprocjenjivo iskustvo zahvaljujući kojem su dobile neposredan uvid u puls nezavisne scene triju zemalja i probleme s kojima se akteri_ce istih suočavaju u kontekstu prostornih resursa i održivosti. Više pojedinosti o toj problematici te samim nalazima njihovih istraživanja, moći ćete saznati u idućim tekstovima ovog temata.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Da jednom izborene slobode i prava rodnih i seksualnih manjina na našim prostorima, kao uostalom i svugdje, nisu zauvijek izborena, podsjetio je nedavno homofobni napad na ljubljanski gej klub Tiffany. Tiffany i susjedni mu lezbijski klub Monokel presudni su prostori u razvoju scene i pokreta koji se u tom gradu razvija još od osamdesetih godina prošlog stoljeća i od svojih početaka bilježi raznolik spektar organiziranja i kulturnog djelovanja. Spomenimo u tom smislu, primjerice, podatak da je upravo u Ljubljani 1984. godine počeo prvi europski filmski festival s gej i lezbijskim predznakom, kao i činjenicu da je riječ o gradu u kojem se održavaju manifestacije Mesto žensk i Rdeče zore, važni festivali za razvoj feminizma i lezbijske kulture u regiji.

Upravo je o povijesti lezbijske (sup)kulture u Sloveniji nedavno u Zagrebu govorila slovenska sociologinja Nina Dragičević, čije je predavanje uputilo na važnost klupskih prostora u razvoju lezbijskog pokreta. Dragičević je u sklopu programa Mapping the Unseen održala predavanje Među njima je glazba – glazba u konstrukciji lezbijske scene u kojem je izložila svoje istraživanje čiji je rezultat i istoimena knjiga. U predavanju je skicirala razvoj američke, a zatim i slovenske lezbijske scene s fokusom na ulogu glazbe. Kako se lezbijska scena stvara i kako je moguće da ona postane zajednicom ili pokretom, te koliko ulogu u tom procesu imaju upravo klubovi neka su od važnih pitanja koja je pritom otvorila. Ukazala je i na to kako je lezbijski pokret u njegovim različitim inačicama i povijesno-geografskim inkarnacijama uvijek pratila i kulturna produkcija, no za razliku od brojnih istraživanja književne ili filmske produkcije te formacije lezbijskih kanona, glazbi koja je na različite načine pratila pokret pridavalo se znatno manje pažnje. 

Polazeći od koncepcije kontaktnog lezbijstva Terese de Lauretis, prema kojoj se lezbijski identitet ostvaruje u kontaktu ili relaciji, odnosno interakciji između žena, Dragičević je upozorila na značaj glazbe u okolnostima lezbijskih interakcija. Ključan je okvir lezbijske interakcije – zavođenje, a “lezbijsko zavođenje multiplikacijom postaje lezbijska scena”. U ovoj su seksualno-političkoj shemi klubovi posebno važni jer prostorno jamče kontinuitet zavođenja, tj. stvaraju mogućnost ponovnih susreta. Lezbijska scena, dakle, kako američka, tako i slovenska dvadesetak godina kasnije – poprima obrise u prostorima klubova, a onda se tek potencijalno organizira kao zajednica i politički mobilizira kao pokret, naglasila je Dragičević, ponudivši kratak pregled ovog procesa na primjerima dviju scena, američke i slovenske.

Američka se lezbijska kultura prije stonewallske pobune 1969., događaja koji shvaćamo kao početak LGBTIQ+ pokreta u SAD-u, razvijala ponajprije u klubovima i barovima velikih urbanih sredina. Pripadnice butch-femme supkulture lezbijske radničke klase u barovima su se okupljale uz zvukove tadašnje popularne glazbe, a stihovi koji pjevaju o heteroseksualnoj romansi u kontekstu lezbijskog zavođenja poprimali bi pritom novo značenje. U doba zabrane homoseksualnosti, prije no što se pokret stvorio, zauzeo prostore i artikulirao zahtjeve; kada nisu postojale mogućnosti da se stvori glazba u kojoj je lezbijska situacija vidljiva, prevladavao je model aproprijacije, prisvajanja tadašnje popularne glazbe. Nakon Stonewalla i mobilizacije koja je uslijedila, pojavljuje se niz kantautorica poput Maxine Feldman, Pat Harrison i Robin Tyler koje po prvi put eksplicitno otvaraju lezbijske teme, pjevaju o lezbijskoj žudnji i društvenom položaju. S razvojem lezbijskog feminizma u okviru feminističkog drugog vala 70tih, lezbijskoseparatistička grupa Furies osnovala je prvu izdavačku kuću Olivia Records koja je, poput njihove tekstualne izdavačke djelatnosti, funkcionirala kao produžetak političke borbe. 

Kao presudnu razliku slovenskog spram američkog konteksta, Dragičević je istaknula kako se slovenska lezbijska scena (u trenucima nastanka pokreta) povijesno ne okuplja oko figure kantautorice, već oko DJ-ice i u tom je smislu srodnija predstonewallskim tipovima konzumacije glazbe kroz aproprijaciju. Nadalje, u počecima i razvoju ljubljanske lezbijske scene presudan je jedan od klubova s početka ovog teksta – Monokel. Riječ je o dijelu autonomnog kulturnog centra Metelkova koji su lezbijske aktivistkinje okupirale krajem osamdesetih, istovremeno s gej aktivistima koji su tada prisvojili susjedni prostor Tiffany. Metelkova je i sjedište ŠKUC LL-a, lezbijskofeminističke sekcije ljubljanskog studentskog kulturno-umjetničkog centra koja je pokrenula i izdavački program te organizira različite kulturne programe. U sklopu LL-a djeluje i prva slovenska lezbijska radio emisija Lezbomanija. Opisujući ulogu glazbe u lezbijskim prostorima Ljubljane, Dragičević je napomenula kako u kontekstu lezbijske klupske scene popularnost uživa elektronička, ali prije svega se puštaju zapadni pop, kao i pop i narodna glazba prostora bivše Jugoslavije (primjerice, među najslušanijim pjesmama nalaze se hitovi Lepe Brene i Zdravka Čolića). U tom smislu prevladava aproprijacijski model koji je pak zanimljivo promišljati u kontekstu glazbe (bivših) nam prostora. 

U svakom slučaju, zanimljivo je tezu Dragičević o kontinuitetu koji jamče klupski prostori usporediti s hrvatskim kontekstom gdje se on ostvarivao drugačije. Naime, lezbijskih klubova ili lokala ovdje nije u tom obliku bilo, pa je klupski život bio više vezan uz povremene programe u organizaciji aktivističkih kolektiva. Postojala su, i postoje, friendly mjesta u kojima se ponekad organiziraju klupski programi, a trenutno jedino kolektiv Zbeletron održava koliko-toliko redovna događanja. Dakle, to što nije bilo prostora ne znači da nije bilo noćnog života koji je bio ključan za razvoj scene. Ovakvoj vizuri izmiču hibridniji i teže uhvatljivi okviri klubova ili redovitih klupskih večeri koje nisu proklamirano lezbijske ili gej, ali su popularna među lezbijkama. No, uslijed (globalnog) nestanka lezbijskih klubova i barova, odnosno u situaciji u kojoj lezbijke više nemaju prostore ni tamo gdje su ih imale, a s raznih strana dolaze pokušaji koji ublažuju političnost LGBTIQ+ borbe i svode ju na pitanja životnog stila i guraju u otprije utrte staze, važno je podsjetiti na njezin historijat, kao i na ključnu ulogu koju su u njemu odigrali autonomni prostori. Napadi na Monokel, Tiffanys ili zagrebački Super Super nisu samo napadi na klub kao fizičko, već i simboličko mjesto, baš kao i na pokret koji je te prostore izborio i mogućnosti koje je stvorio. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Riječ je o platformi u sklopu koje umjetnice i umjetnici različitih disciplina prezentiraju svoje radove. Ignor se održava svake posljednje srijede u mjesecu u klubu Gromka u Metelkovoj.

Svake godine, krajem desetog mjeseca, organizira se i festival Ignor, na kojem se tijekom tri dana može vidjeti izbor iz nezavisne umjetničke scene s područja Slovenije, država bivše Jugoslavije i zapadne Europe.

Platformu čini dvadeset umjetnica i umjetnika iz područja poezije, proze, performansa, kazališta, glazbe i zvučne umjetnosti, koji čine i urednički odbor. Ignor je samostalna, samoorganizirana i samofinancirana grupa koja egzistira uz podršku svoje publike i članica i članova. 

U Zagrebačkom izdanju nastupat će Domen Slovinič (klavijature, električna gitara, efekti), Grega Rus (električna gitara, efekti), Iztok Osojnik (poezija), Tia Avsec (poezija), Asha Past (video), Dejan Koban (pjesnički performans), Ana Marija Garafol (poezija), Miha Maurič (poezija), Kaja Blazinšek (poezija), Anja Silovšek (poezija), a na sceni će im se pridužiti i zagrebački glazbenici, sudionici Impronedjeljaka.

U sklopu programa održat će se i predstavljanje pjesničke antologije Koordinata/Koordinate u kojoj su zastupljeni pjesnici postjugoslavenskog područja, a izdali su je Ignor i SKC “Danilo Kiš”. Na predstavljanju će svoje pjesme pročitati zagrebački pjesnik Alen Brlek.

Ulaz se naplaćuje 20 kuna, a sav prihod od ulaznica ide izvođačima.

Feminističke borbe u prošlosti pokazale su da su pokušaji definiranja “žene” uzaludni: uglavnom su se bavile metafizikom femininosti i maskuliniteta umjesto da su se okrenule svakodnevnom nepoštivanju, mržnji i iskorištavanju žena i muškaraca. Festival Rdeče zore ne želi nastaviti daljnju polarizaciju spolova; umjesto toga, kreativno miješanje sudionika Festivala postavlja pitanje o granicama koje postaju izolirajuće granice razdvajanja ljudi.

Od prvoga Festivala, mnoge su se udruge i pojedinci pridružili organizaciji, a na ovogodišnjem, četrnaestom izdanju sudjeluju i Vox Feminae festival, Befem festival te Libela.org. Radionice će održati Željko Blaće, Nataša Muševič, Marion Trotte i Eva Matarranz, najavljene su izložbe Nine Bric, Belme Bećirbašić, Dine Rončević, javna rasprava o Međunarodnom danu žena And What do Others Have to Say? New Fronts of Feminism, performans Petje Grafenauera, Zorana Srdića Janežiča i Simona Macuha, prezentacija knjige Dragoslave Barzut te mnogi koncerti i popratna događanja na dvanaest ljubljanskih lokacija. Detaljan raspored festivala Rdeče zore pronađite ovdje.

KP / rdeče zore / Fotografija: Theremidi Orchestra

Aprila 2010 smo začeli s trinajstim letnikom prenovljene šole Svet umetnosti, ki je zasnovan na podlagi večletne raziskave o različnih kuratorskih programih, analize kuratorske prakse, posvetov z relevantnimi domačimi in mednarodnimi strokovnjaki ter ovrednotenja preteklega programa. 13. letnik je sestavljen iz dveh semestrov: prvi semester (april–junij 2010) je bil posvečen pridobivanju umetnostnozgodovinskih, teoretskih in metodoloških znanj, drugi semester (september 2010–maj 2011) pa kuratorskim in kritiškim študijam in preizkušanju v praksi. Prvi semester je obiskovalo 11 udeležencev, v drugi semester se jih je vpisalo 8, pod mentorskim vodstvom Nevenke Šivavec in Jožeta Baršija pa so se ukvarjali s koncipiranjem in izvedbo zaključne razstave.

Tečajniki, Ana Grobler, Iva Kovač, Yasmín Martín Vodopivec, Špela Pavli, Lara Plavčak, Vladimir Vidmar, Asta Vrečko, Mojca Založnik, so izbrali monografsko razstavo, kar je v zgodovini šole redkost (leta 2008 je razstavljal romunski umetnik Mircea Nicolae, vse ostale razstave pa so bile skupinske).

Končno dejanje enoletnega kuratorskega izobraževanja je tako samostojna razstava Tadeja Pogačarja Petnajst do dveh, sodelovanje pa se bo nadaljevalo tudi junija na umetnikovi pregledni razstavi v Muzeju savremene umetnosti Vojvodina v Novem Sadu.

Tadej Pogačar: Petnajst do dveh

Leta 1994 je Moderna galerija povabila Tadeja Pogačarja in njegovo institucijo P.A.R.A.S.I.T.E. muzej, k interveniranju na razstavi del, ki so bila nedavno vključena v galerijsko zbirko. S svojim delom, naslovljenim Petnajst do dveh, je Pogačar posegel v razstavo tako, da je galerijski prostor spremenil v čakalnico. Nad osrednjim vhodom v sobo je obesil nedelujočo uro, nastavljeno na petnajst minut do dveh, čas, ko so se zaposleni že pripravljali na odhod iz službe. Izhodi v druge razstavne prostore so bili označeni z napisi smeri neba, vendar ne v pravilnem vrstnem redu, na sredino pa so bili v dveh vrstah postavljeni stoli.

Umetniška intervencija je z minimalnimi sredstvi in s formalnim razkorakom med tem delom, ki ni nikoli našlo poti v zbirko Moderne galerije, in razstavljenimi, ki so postala del te kolekcije, apelirala na idejo čakanja umetnika in umetniških del na pristojne institucije, ki imajo moč umetniška dela potrditi, zgodoviniti, privzdigniti ali zavreči.
Reformulacija dela Petnajst do dveh v letu 2011 ne pomeni trendovskega re-enactmenta, temveč ogoljevanje, radikaliziranje pozicije produkcije vednosti. V institucijo Pogačar vstopa kot v kraj prikazovanja, v prostor, kjer se vršita klasifikacija in uvrščanje, kjer delujejo mehanizmi institucije, njen red, njena cedila, kode in zbirke, ki omogočajo konstrukcijo zgodovine. Pogačarjev namen zato ni rušenje institucije, ampak s prikazovanjem mesta, ki določa načine in logiko izbiranja, hkrati pokazati tudi svojo pozicijo vstopa in prikazovanja. Pri tem gre vendarle za samoproizvajajoč se diskurz, saj institucija ni tista, ki proizvaja pravila, temveč pravila sama ustanovijo določen fenomen kot institucijo. Z drugimi besedami – gre za postavljanje neke strukturne točke pod drobnogled. Če je pri prvotnem delu Pogačar v okviru psevdoinstitucije P.A.R.A.S.I.T.E. vstopil v specifičen, z vsebino napolnjen prostor, katerega smoter je privabljanje iz nevidnosti v vidnost, iz nevednosti v sistem vednosti (umetnostni sistem), je danes sam poseg vse, kar je ostalo. Ni več pozitivne vsebine, ki bi jo bilo potrebno skozi mehanizme institucije zgodoviniti, ji dodeliti status. Vendar pa to ne vpliva na mehanizme delovanja nekega prostora, ki ga prežemajo institucionalne kode. Sla institucionalnega aparata po produkciji vednosti je odporna na vsak manko, kajti mehanizem deluje univerzalno, ne oziraje se na spreminjajoče parametre. Ura je petnajst do dveh, delovni čas se počasi izteka, uslužbenci bodo kmalu odšli domov, a koleščki mehanizma se nemoteno gibljejo naprej …

Pogačarjev jezik se infiltrira v jezik muzeja. S tem muzej prisili, da množi in reprezentira s svojim že zasnovanim jezikom hkrati tudi del jezikovnega in vizualnega koda umetnika. Torej, kljub temu da bo tudi ta intervencija prešla skozi enake mehanizme, ki jih je problematizirala, in tako vstopila v Vednost, bo hkrati z vsako svojo reprodukcijo znotraj tega sistema ponovila svojo osnovno kritično gesto.

Ana Grobler, Iva Kovač, Yasmín Martín Vodopivec, Špela Pavli, Lara Plavčak, Vladimir Vidmar, Asta Vrečko, Mojca Založnik

Produkcija: SCCA, Zavod za sodobno umetnost – Ljubljana / Svet umetnosti Koprodukcija: KUD Mreža / Galerija Alkatraz
Podpora: Mestna občina Ljubljana, Oddelek za kulturo, Ministrstvo za kulturo RS
Galerija Alkatraz, AKC Metelkova mesto, Ljubljana

Izvor: Asociacija / Foto: AKC Metelkova