D. M.: Čini mi se da je u izvedbenim umjetnostima mainstream određen institucijom, a ne pojedinačnim radom. Institucije stvaraju jedno specifično okružje u kojem gledatelj/posjetitelj navigira pokušavajući od ponuđenih elemenata stvoriti smislenu sliku. Među tim elementima posjetiteljima jednaku vrijednost imaju status institucije, sam umjetnički rad i društvena situacija – od foajea do pozornice. Ako tako pogledamo stvari riječki mainstream su HNK i Festival malih scena bez obzira što se tamo nalazi na repertoaru. Na taj način Frljićeve ili Šeparovićeve predstave pripadaju riječkom mainstreamu jer se izvode u tom okruženju. U slučaju Frljića zaista mislim da je posebna vrijednost predstava kao što su Turbo folk ili Bakhe što nastaju u okrilju tog mainstreama i što bitno otežavaju navigaciju uobičajenog posjetitelja tih institucija. Nastajući u ovom kontekstu one zapravo rade pomak u značenju koji prevazilazi mogućnosti jedne predstave. Za to je naravno potrebno posebno umijeće. U tom smislu Zoom ne predstavlja odmak u umjetničkom smislu – i mi bi željeli prikazati Pippa Delbona, što su učinile Male scene, ili HNK-ov Turbo folk – nego više želju da se stvori jedno novo okružje. To okružje trebalo bi se razlikovati od postojećeg mainstreama po elementima koje uvodi u interpretaciju događaja – teorijski diskurs, estetiku novih medija, egalitarniju socijabilnost, itd.

 

 

 

D. M.: Kao što sam već napomenuo ključni moment je stvaranje ukupnog okružja i zbog toga ono što će se moći vidjeti na Zoomu, a to nisu samo predstave, jest u funkciji ovog okružja. Naravno, s druge strane samo okružje koje želimo stvoriti prije svega je proizvod prikazanih umjetničkih radova. Ono što ove radove povezuje jest odnos prema gledatelju koji je takav da gledatelje uzima u obzir kao referentnu točku nužnu za nastanak predstave. Naravno, nema predstave bez gledatelja i zato svaka predstava uzima u obzir gledatelja, ali za ove radove je ovaj odnos karakterističniji nego li, npr., odnos izvođača spram teksta. Ako siđemo s ove apstraktne visine onda bi se onome što se prikazuje na Zoomu prije mogla prilijepiti etiketa pripadnosti suvremenoj umjetnosti nego neka specifična kazališna odrednica i upravoje to i bio ključni kriterij u izboru predstava, pa stoga Zoom i nije uobičajeni kazališni festival. Ja sam postavio koncept festivala i donosio konačne odluke, koje su naravno uvjetovane brojnim izvanjskim elementima, ali ono što je bitno je to da se ovdje ne radi o uobičajenom procesu selekcije gdje selektor putuje, gleda i bira. Zoom je plod dogovora organizatora, umjetnika, teoretičara, producenata, a ja više imam ulogu moderatora nego selektora.

 

 

 

D. M.: Sav rad Drugog mora karakterizira pokušaj refleksije odnosno shvaćanja onoga što nam se događa u životu. Zoom u tom smislu nije iznimka nego se zaista radi o nastojanju da se izgradi meta pozicija u kojoj je moguće donositi vrijednosne sudove. Zoom je u tom smislu nagovor na prosuđivanje.

 

 

KP: Naglasak je stavljen na predstavljanje više radova jednog umjetnika ili grupe kako bi publika mogla steći uvid u autorska obilježja odabranog umjetnika, a u fokusu prvog festivalskog izdanja je Janez Janša (ex Emil Hrvatin). Zašto je odabran baš ovaj autor i koji će se sve njegovi radovi naći na programu?  .

 

D. M.: Cijeli život Janeza Janše sumira ono što želimo postići festivalom Zoom. Janša je kao autor prisutan u različitim umjetničkim i teorijskim radovima, godinama je uređivao časopis Maska,  vodi producentsku kuću, a intenzivno se bavio i kulturnom politikom. Mi u nekoj svojoj fantaziji Zoom vidimo kao mjesto gdje se prepleću umjetnost, teorija i politika, a Janša je paradigma tog prepletanja. Zbog toga je bilo logično da započnemo festival suradnjom s Janšom. U početku smo ovu suradnju daleko ambicioznije zamislili, no zbog recesije morali smo se odlučiti na predstavljanje svega tri Janšina rada. To su Život (u nastajanju), Pupilija, papa Pupilo pa Pupilčki i Slovensko narodno gledališče što bi se u Hrvatskoj trebalo shvatiti kao Hrvatsko narodno kazalište. Svi ovi radovi su vrlo različiti i gledaoci koji ih pogledaju će moći dobiti sliku o Janšinom rad i uvid u širinu njegovih interesa. Život (u nastajanju) je rad koji je istovremeno i izložba i predstava, i u tom smislu predstavlja jednu neuobičajenu formu. To je rad, kao što i naslov kaže o životu, životu svakog od nas. Pupilija je rekonstrukcija predstave Dušana Jovanoviča iz 1969. godine, a sama rekonstrukcija se odvija na više nivoa. SNG je tragedija u kojoj možemo pratiti tok događaja vezan uz prisilno preseljenje romske obitelji Strojan.

 

 

 

D. M.: Every house has a door je nova grupa koja je osnovana između ostalog i kako bi autorski dvojac Hixon/Goulish napravio odmak od rada u Goat Islandu. Kako oni sami kažu Every house has a door je nastao kako bi proširili tematske interese i načine prezentacije. Goat Island je gostovao u Hrvatskoj, ovdje su radili radionice, a časopis Frakcija posvetio im je svoja izdanja. Zbog toga, vjerujem, postoji velik interes da se vidi što će to novog ponuditi Every house has a door. Predstava se referira na Bergmana, Makavejeva, bečki akcionizam i eseje Stanleya Cavella. Moto predstave je rečenica Dušana Makavejeva kako je “Glavna uloga filmske umjetnosti pretvoriti teška, komplicirana, zbunjujuća i ružna pitanja o ljudskome postojanju u nešto nalik pjesmi ili letećem tepihu.”

 

 

D. M.: BADco. premijerno izvodi predstavu Poluinterpretacije ili kako objasniti suvremeni ples nemrtvom zecu. Ako savlada strah od naslova publika će sigurno moći uživati u radu ove neobične i po mom mišljenju najinspirativnije umjetničke skupine. Njihove smo radove u Rijeci više puta prikazivali i svi su ostavili duboke tragove. U programu predstavljamo izraelsku skupinu Ensamble 209 koja djeluje u okviru Performance Art Zone. Skupina je ostvarila već zavidnu međunarodnu karijeru, a dio umjetnika iz ove skupine prošle je godine gostovao u Art radionici Lazareti. Na programu su i izvedbe Lois Weaver, Mile Čuljak i Milijane Babić. Mila Čuljak se ponovo vraća s predstavom Heroine i osobno mi je vrlo drago što je obnovila ovu predstavu jer se radi o predstavi koja je ključna za razvoj riječke plesne scene. Ova predstava uspostavila je standarde koji kasnije na žalost nisu ponovljeni. Lois Weaver kao ikona feminističkog teatra u HNK-u igra Krležu. Može li biti što intrigantnije? Milijana Babić pak izvodi svoj performans Duchampovi svjedoci koji je zaista višeznačan i vrlo otvoren za interpretaciju. U meni je ovaj performans posijao zrno sumnje o sektaškom karakteru suvremene umjetnosti i otvorio čitav niz asocijacija vezanih uz Bourdieuova istraživanja kulturnog kapitala.

 

 

D. M.: PSI je Zoomu došao kao kec na desetku. Radi se o savršenoj kombinaciji jer mi uvijek pokušavamo kombinirati teoriju i praksu kao što to činimo u okviru manifestacije Moje, tvoje, naše ili projekta Refleks. Dolazak PSI-a u Rijeku posljedica je dogovora s ljudima iz CDU-a, prvenstveno Marinom Blaževićem.

 

 

 

D. M.: Skromnost produkcije nije samo pitanje nedostatka novca, mislim da je problem daleko kompleksniji i na žalost ne bi ga riješio velik priljev novca. Festivali su pak odgovor na društvenu situaciju. Oni su prije svega distribucijska platforma koja omogućuje susret publike s kulturnim proizvodima bez obveze da se uzme u obzir društveni kontekst. U tom smislu festivali su najsličniji putujućim izložbama freakova. Naša fascinacija na festivalima jest fascinacija deformacijom i neuobičajenošću, nakon čega se vraćamo u uobičajenu stvarnost. Sama forma festivala određuje ovaj odmak i potiče ovu fascinaciju. Zoom u tom smislu nije iznimka i on je festival poput svih drugih. Za organizaciju festivala odlučili smo se nakon gotovo desetak godina organizacije pojedinačnih gostovanja istih ovih radova. Uvjeti u kojima radimo su takvi da se preferira forma festivala – više ga cijene umjetnici, publika, donatori – i zbog toga smo se odlučili prilagoditi. Nadamo se samo da će naš festival uspjeti inkorporirati i socijalni kontekst u okružje koje proizvodi. U suprotnom bit će tek još jedna kičasta manifestacija u nizu.

 

 

 

D. M.: Institucije su povlaštene u financijskom smislu. To je sigurno. No imaju i one svojih problema. Reorganizacija sustava financiranja trebao bi biti tek prvi korak u reformi kulturnog sustava, ali ako bi se stalo na tome napravili bi još veći kaos. Naime, naš problem je što mi nemamo sve elemente sustava. U našem kulturnom sustavu imamo edukaciju, produkciju, distribuciju i konzumaciju. Bez obzira koliko manjkavi bili oni postoje, no nedostaju ključni elementi koji su korektivni, a to su medijacija i valorizacija. Osim toga, stvari dodatno komplicira što u kulturi nema mogućnosti za nezavisnu kritičku poziciju. Ona gotovo svugdje u svijetu nestaje, a u Hrvatskoj je odavna nestala. Sve ovo zapravo znači da nisu problem institucije kao takve nego cjeli sustav. Pozicioniranje Zooma zato od početka nije usmjereno na ovaj sustav jer tu nemamo šanse. Naša jedina šansa je ulazak u određenu nišu u kojoj mi možemo biti jedan od važnijih aktera. Tada naša snaga lokalno postaje cijela ta niša, a ne samo festival ili udruga, što nam bitno poboljšava (iako ne i garantira) izglede i ovdje.