U svojim multimedijalnim performansima i svojevrsnim varijeteima, oslanjaju se na postupke nove burleske koja je 90-ih godina uvela feminističku i queer optiku u prostor takozvane “niske” zabave i razonode. Ujedno, Feminalz se nadovezuje na širu tradiciju eksperimentalnih, multimedijalnih i izvedbenih praksi u regiji, kao što su bili punk i novi val, propitujući društvene norme i ukazujući na apsurdnost trenutka u kojem živimo – uvijek s ironijskim smiješkom i zdravom dozom crnog humora.  

Sa svojom “tehnoburleskom” Kradljivci slika gostovat će u Pogonu Jedinstvo 3. srpnja. Predstava je doživjela više od 110 izvedbi, a sastav izvođača kao i repertoar igrokaza uvijek se iznova mijenjaju ovisno o situaciji i kontekstu.

S članovima kolektiva Feminalz, Majom Delak, Lukom Prinčičem i Metodom Zupanom razgovarali smo o razvoju i radu kolektiva, o malim umjetnostima, kao što su burleska i kabaret, u slovenskom i regionalnom kulturnom prostoru, te o transgresivnom humoru kao lijeku protiv političke i društvene paralize u vrijeme rastućeg fašizma.

Možete li reći nešto više o tome kako ste se udružili kao kolektiv i opredijelili se za formu burleske i kabareta?  

Maja: Možda da ja počnem jer sam nekako najviše upoznata s “prapovijesti” naše burleske. Još 2007. g. koreografirala sam predstavu Expensive Darlings/Drage Drage koja se bavila feminističkom pozicijom i ženskim otporom unutar slovenske plesne scene. U Sloveniji, naročito u 90-ima, žene su bile vrlo prisutne u suvremenom plesu i umjetnosti, ali su uvijek bile nekako gurnute na rub, na marginu, po pitanju egzistencije, odnosno materijalnih uvjeta za rad, ali i statusa unutar šire umjetničke scene. Pritom su naši muški kolege koreografi bili vrlo zastupljeni i imali puno više vidljivosti. To je bio neki opći povod da se udružimo i napravimo umjetnički projekt koji bi otvorio tu temu. Na kraju, u izvedbi je sudjelovalo sedam žena, pet plesačica i dvije glumice, i ustanovile smo da toj tematici trebamo pristupiti spekulativno, s određenom dozom humora i samorefleksije. 

U to vrijeme, pozvali su me da postavim premijeru Expensive Darlings/Drage Drage na festivalu Mesto žensk, koji se te godine bavio temom humora. Tako smo došle do određenih strategija u kojima smo zauzele pozicije unutar same izvedbe koje inače ne možemo dosegnuti u svakodnevnom životu. Tu sam se i prvi put susrela sa svojom drag king personom, uprizorenjem neke muške pozicije kroz koju je realizacija toga što sam željela, a nisam imala mogućnost ostvariti, bila puno lakša.

Nakon toga smo ja i još nekoliko umjetnica iz iste predstave počele opširnije istraživati umjetničke i kritičke potencijale burleske i kabareta. U tom razdoblju, od 2007. do 2013., organizirali smo nekoliko radionica na temu kabareta i burleske preko instituta Emanat i u suradnji sa Mestom žensk, te pozvali u Ljubljanu značajna imena neoburleske, kao što su Ursula Martinez, Moira Finucane i Marisa Carnesky. One su tada pustile korijene u slovenskom kulturnom prostoru. 

Iz tih suradnju nastali su ne samo Feminalz i Kradljivci Slika, već i Red Cabaret. Dosta toga se odvijalo oko kluba Tiffany, oko Lezbične četrti, znači oko ŠKUC-a. Tako da je ta scena nastala u slovenskom kulturnom prostoru ne samo zbog nas. Apsolutno ne. Ona ima dosta širok raspon, od različitih vrsta performansa do kabareta i cirkusa, koje smo kasnije – ima tome već devet godina – okupili oko Platforme malih umjetnosti. To je termin koji smo usvojili iz njemačkog govornog prostora i mapirali ga u slovenskom kulturnom prostoru. Htjeli smo prvenstveno prikazati formalni razvoj takozvanih malih umjetnosti i napraviti više prostora za njih.

Do danas, imamo nekih 150 igrokaza na repertoaru. Svaki put je neki drugi sastav i izvedbe se stalno mijenjaju.

Aktivni ste u polju burleske i kabareta od 2013. g, a vaše izvedbe su zadobile kultni status, između ostalog, jer uranjaju u polje takozvane “niske” i masovne kulture, ali s određenom mjerom ironijske distance. Kako biste se pozicionirali unutar šire slovenske i regionalne kazališne scene?

Luka: Mislim da je naša ideja od samog početka bila da radimo u klupskom kontekstu. I sama premijera, a potom i ostale izvedbe su se prvo održale u klubu Gromka u Metelkovoj, i to je bilo ciljano s naše strane. Htjeli smo raditi s tom publikom, budući da sama forma burleske proizlazi iz tog konteksta. Ciljali smo na to da izvedbe budu zabavne ali ne i eskapističke, već da kroz popularnu i “klupsku” formu kritički promišljamo aktualne društvene i političke teme.

Metod: Iz produkcijske perspektive, ovo je projekt unutar nezavisne scene ljubljanskog kazališta, ali naša estetika prvenstveno proizlazi iz klupskog konteksta. Zato u našim izvedbama nema četvrtog zida, što omogućuje širi kontakt s publikom nego u kazalištu.

Maja: Samo bih se kratko nadovezala na ovo što su rekli Luka i Metod. Nismo krenuli s određenom pretpostavkom o publici, odnosno nismo ciljali na proizvod koji bi popunio sjedala. U prvoj godini nastupa, na prve četiri predstave, pojavilo se čak vrlo malo publike. Ali onda se dogodio preokret. Još uvijek ne znam zašto je do toga došlo, ali počelo se pričati o našim predstavama i uspostavio se taj odnos između nas i publike.

Kao plesačica ili koreografkinja suvremenog plesa doživljavam to kao ogroman kompliment i jako sam zahvalna za to što već godinama imamo rasprodane predstave. Zaista sam doživjela taj osjećaj da je četvrti zid pao, recimo u našoj zaključnoj točki, baš zbog te komunikacije koja se dogodila između nas i publike. Bio je to totalno nevjerojatan doživljaj za nekoga tko se profesionalno bavi izvedbenim umjetnostima. To mi je vrlo bitno i mogu reći da zadnjih godina sve svjesnije radimo na tome kako više uključiti publiku u naše izvedbe.

Kabaret i burleska imaju dugu tradiciju popularnog otpora prema političkoj represiji, konzervatizmu i fašizmu kako u regionalnom tako i u međunarodnom kontekstu. Možete li izdvojiti neke povijesne uzore i inspiracije po tom pitanju?

Metod: Iz neke povijesne perspektive, Jugoslavija nije imala neku razvijenu tradiciju burleske i kabareta. Prije bih izdvojio novu burlesku koja je nastala 90-ih, naprimjer La Pocha Nostra iz San Francisca i The Burlesque Hour iz Australije, koji su uveli nove diskurse i queer estetiku u te postojeće forme. Kao što je Maja već spomenula, Emanat je organizirao radionice s njima koje su imale veliki odjek na ljubljanskoj sceni, tako da je to neka direktna linija utjecaja.

Maja: Iako kabaret i burleska nisu nužno bili prisutni u Jugoslaviji, postojala je vrlo živa punk i novovalna scena koja je kombinirala glazbu, eksperimentalnu umjetnost i performans. Tako da je i u regionalnom prostoru postojala neka tradicija, možda malo drukčija, ali svejedno je imala taj kritički sadržaj prema suvremenom trenutku. Bio je prisutan i taj format različitih glazbenih, plesnih, komičnih i drugih točaka unutar šireg programa.

Tu možemo svrstati i Kazalište Ane Monro koje je radilo urnebesno zabavne programe, recimo predstavu Sanremo iz 1990. koja je također posjedovala tu kritičku oštricu. Poanta je zajebavati se s vremenom u kojem živiš, ukazivati na sve ono što bi osoba htjela ostvariti, a ne može, razotkrivati različite mikro i makro represije koje stvaraju situaciju u kojoj pomisliš: “Kako je to uopće moguće?” U tom smislu mi se čini da je danas toliko apsurda da se redovito pitam koliko se dugo još možemo smijati svemu tome. Jer je sve postalo toliko tragično da ne znam više kako to preokrenuti u šalu i smijeh. Ali rekla bih da je doprinos punka upravo u tom prikazivanju sveopćeg apsurda u kojem živimo.

Luka: Kada je počela epidemija, u Sloveniji je Janez Janša opet došao na vlast. Opet smo dobili te janšiste-fašiste na vlasti. Tada smo počeli pričati o tome kako se boriti protiv toga, i bilo nam je jasno da na neki način trebamo humor i smijeh kako bi preživjeli tu političku stravu. Jer prvi poriv je uplašiti se, ugasiti se, a tada ne možemo ništa. Smijeh, satira, groteska i ironija razbijaju tu paralizu, potiču na aktivnost, stvaraju neki drugačiji efekt. To su načini suočavanja s rastućim fašizmom i vlastitim osjećajem bespomoćnosti.

Metod: Još sam samo htio dodati da je Američka kultura draga i ballrooma, koja je predstavljala otpor marginaliziranih skupina dominantnoj kulturi, dosta utjecala na naše izvedbene postupke, ali inspiracije za same igrokaze dolazi iz raznih područja masovne kulture, od gluposti koje govore političari do senzacionalizma koji je sveprisutan u vijestima i reklamama. Tako da pratimo sve i puno raspravljamo o tome koje postupke, pokrete i fraze koristiti u našim izvedbama, kako oblikovati tekst ili glazbu kako bi što učinkovitije predstavili neke ideje.

Sam naziv izvedbe Tehnoburleska: Kradljivci slika upućuje na umjetničke strategije krađe, preuzimanja, aproprijacije, ali i poigravanja sa širim kontekstom masovnih medija. Kako gledate na kritični potencijal tih strategija? Ima li nešto queer u tim strategijama?

Luka: Ja prvenstveno dolazim iz područja underground elektronske glazbe. Za neke igrokaze koristimo originalne pjesme, ali za ostale radimo remikse ili sempliramo postojeće pjesme. U tom smislu, mi nismo samo kradljivci slika već i kradljivci zvuka ili melodija. Meni je osobno bilo bitno da preradimo glazbu na neki divlji punk način koristeći remikse i sempliranje. To je možda za mene neka glavna strategija.

Suvremeni projekti koji se mogu smatrati burleskom, često nisu suvremeni i progresivni u tom glazbenom smislu. Tako da imamo neke igrokaze koje koriste ili sempliraju neke suvremenije glazbene pravce, kao što su trap, breakbeat, tehno i UK bass. To su sve neki žanrovi koji dolaze iz klupske elektronske scene, zato smo i izmislili novi žanr tehnoburleske. Što se tiče queer elementa, osobno ga doživljavam, između ostalog, kao umjetničku metodologiju začuđivanja postojećih normi.

Metod: Queer kultura je uvijek bila kodirana kultura jer – povijesno gledano – nije mogla biti previše vidljiva. Queer umjetnici_e su zato uvijek preuzimali slike ili diskurse iz dominantne heteroseksualne kulture te čitali, kodirali i preobražavali ih u queer ključu, odnosno stvarali skrivene queer sadržaje od fragmenata dominantne kulture u kojoj nisu bili zastupljeni. Mislim da se tu nalazi politički potencijal tih strategija “krađe” i usvajanja dominantnih sadržaja.

Maja: Već u Drage Drage, sama strategija rada je bila da imamo sedam različitih solo izvedbi koje zauzimaju jednak prostor. Te solo izvedbe nisu bile postavljene koreografsko hijerarhijski, već baš po principu koji je Eve Kosofsky Segdwick nazvala beside. Svjesno smo radili na tom “bivanju jednih uz druge”, odnosno na tom izjednačavanja prostora za zajednicu. Meni je to bilo strašno inspirativno, i to je jedna od glavnih strategija koje se i dalje pokušavamo držati kao neka mala umjetnička zajednica. Radimo što je više moguće bez uspostavljanja hijerarhije. To uopće nije moguće izvesti u potpunosti, ali se trudimo donositi neke odluke kao kolektiv, kao ravnopravna zajednica.

To prvenstveno znači slušati svačije mišljenje i stvoriti neki konsenzus oko odluka koje su bitne za grupu. Kao voditeljica Emanata, ja ne mogu reći, to mora biti tako, nego se svi moraju složiti oko toga. Za svakoga mora postojati jednak prostor. Nije bitno možeš li dignuti nogu dovoljno visoko ili posjedovati svo znanje o burleski. Tu feministička i queer teorija mogu bivati jedna uz drugu u istom prostoru, ili principi koje svatko od nas nosi sa sobom. Više nam je bitan odnos prema radu i prema svijetu, i kako to iskoristiti u našem radu. Pitanje hoće li to biti ovakva ili neka druga vrsta burleske je nešto oko čega se svi moramo složiti. Najbitnije je da što više funkcionira taj princip besidenessa, tog “bivanja jednih uz druge,” a to uopće nije lako. Zapravo je jako komplicirano i zahtijeva veliku odgovornost. Nekad mi jako ide na živce.

Kako biste opisali svoj humor?

Metod: Da se poslužim riječima Katje Čičigoj, “smijeh koji zapinje u grlu”.

Vaše izvedbe ciljaju na humor, društvenu satiru i parodiju, ali i na erotiku i žudnju prema različitim, posebice ne-normativnim tijelima, koje su ugrađene u formu burleske. Možete li reći nešto više o ulozi tjelesnosti i erotike u vašim izvedbama?

Metod: Užitak je obilježje kako uma tako i tijela. Kada se neke mentalne inhibicije oslobađaju kroz humor, oslobađa se i samo tijelo. Tu se zapravo vidi taj osjećaj slobode na pozornici i u publici, i zato su nam užitak i humor bitni u svemu što radimo.

Ipak, za ovu priliku nagrade i priznanja nisu tek povod za tekst i neće poslužiti kao uvod u moguću kritiku ili osvrt na nagrađene izvedbe i održane manifestacije. Ovaj tekst zaustavlja se upravo na nagradama, on nastaje u metaforičkom mraku koji nastupi nakon gašenja reflektora; u onom mraku koji je na prvu duboko crn, samo da bi nam se ubrzo oči naviknule na njega i počele u obrisima zagasitog sivila prepoznavati njegove zakutke i skrivene zamke. Metaforički je to mrak u koji se vraća svaki_a autor_ica s nezavisne domaće izvedbene scene nakon gostovanja na festivalima i s dodjela više ili manje prestižnih, poznatih i cijenjenih nagrada. Mrak je to svakodnevice prekarnog rada u nedostatnim financijskim i prostornim kontekstima i uvjetima, prepunjen opetovano zatvorenim vratima i brojnim izazovima.

Mogu li nagrade i priznanja promijeniti uvjete rada na nezavisnoj sceni? Što uopće znače nagrade? U promišljanju ovih pitanja pridružili su mi se Jasna Jasna Žmak, Sendi Bakotić, Vanda Velagić i Šimun Stankov. 

“Što za vas znači osvojena nagrada?” – pitanje je koje smo svi nebrojeno puta čuli pri medijskom izvještavanju s dodjela bilo kakvih nagrada, a nameće se kao izvrstan uvod i u ovaj razgovor. Ipak, imam potrebu na ovo pitanje odmah na početku nadodati još jedan sloj, s obzirom na vaš rad i umjetničko djelovanje na nezavisnoj sceni. Kako biste na pitanje “Što vam osvojena nagrada znači?” odgovorili iz perspektive autora_ice, a kako iz perspektive radnika_ce u kulturi?

Jasna: Mislim da njihovi odgovori zapravo i ne bi bili toliko drugačiji, obje su bile u priličnoj nevjerici kad se nagrada dogodila. Jasna autorica je možda malo više sretna zbog sebe, a Jasna radnica u kulturi možda malo više zbog scene, ali im je objema dosta drago da su dobile nagradu. Inače su obje Jasne ambivalentne oko nagrada jer su se nagledale i naslušale priča o tome kako procesi žiriranja i dodjeljivanja umjetničkih priznanja znaju izgledati i svjesne su da je uvijek djelomično i riječ o spletu sretnih okolnosti. A Moje nagrade Thomasa Bernharda su im jako draga knjiga. Ipak, znaju i da se ponekad stvari odviju baš onako kako treba i da nagrade odu u prave ruke pa vole misliti da je ovo bila jedna od tih situacija. Jasna autorica dodatno je sretna jer joj je to prvi autorski projekt oko kojega nije imala velikih ambicija nego joj je samo bilo važno da se dogodi, a sve što je uslijedilo je dosta nadmašilo njena očekivanja.

Šimun: Iskreno, Nagrada mi znači samo zato što mojoj obitelji znači. Volio bih da Nagrada ima značaj u financijskom i medijskom smislu, ali daleko je more. Što se tiče Arbajt Kolektiva, ono što iz ovog iskustva možemo zaključiti jest da trebamo još više inzistirati na temama kojima se bavimo, biti vokalni i još bolje iskoristiti prilike za prodrmati fiktivni glamur. Jermanov natpis Ovo nije moj svijet najbolje opisuje taj osjećaj.

Sendi: Radnica u kulturi u meni likuje što je i selektorski tim BITEF-a, a onda i žiri, dao priliku i spotlight “manjim” i regionalnim autorskim radovima, za razliku od neusporedivo “većih” zapadnjačkih imena i produkcija (iz Belgije, Švicarske,…). Suludo je uopće bilo biti u konkurenciji sa zvijezdama poput Mila Raua ili Caroline Bianchi. Kako lijepo da su uz njih kroz nagradu odlučili dati vidljivost nama kojima to trenutno može nešto značiti. Naime, Vanda i ja, kao autorice i izvođačice, ipak nismo dovoljno poznate da bismo privukle interes (mainstream) medija uspjesima u slovenskoj produkciji.

Vanda: Srećom, Spolni odgoj II nastao je u produkciji Zavoda Maska, Slovenskog mladinskog gledališča i Mesta žensk pa smo, za razliku od inače, Sendi i ja ovaj put bile samo u ulozi autorica i glumica, tako da ovu nagradu više doživljavam iz perspektive izvedbene umjetnice i više mi na tom planu znači. Nažalost, kulturna radnica u meni je razočarana jer bolji uvjeti za rad organizacije tj. produkciju dobivaju se kroz vidljivost, a mi je nismo dobile.

Mainstream medijska vidljivost kao (minimalni) mogući nusprodukt osvojenih nagrada otvara se kao prilika koju valja iskoristiti, kao moguća prečica za dostizanje ne samo šire buduće publike, već i podizanje vidljivosti same nezavisne izvedbene scene i autora_ica koji na njoj djeluju. Biste li rekli_e da su osvojene nagrade doprinijele tome? 

Jasna: Ovo mi je jedna od “omiljenih” tema jer je ove godine vijest o Grand Prixu u domaćim mainstream medijima, uz jednu-dvije iznimke, prošla totalno nezapaženo. Ipak, moram spomenuti da sam istovremeno nakon BITEF-a dala dosta intervjua za različite “manje” ili specijalizirane medije. No, kod najčitanijih i najgledanijih dnevnih medija, koji drugim nagradama sličnog ranga pune duplerice i prime time, ovdje se dogodila jedna velika šutnja. Zašto je tomu tako, o tome mogu samo spekulirati, ali kako je to jedna prijateljica opisala, možda je stvar u ovoj “bermudski trokut” jednadžbi: nezavisna scena, feministička predstava + srpski festival = jedan lijepi hrvatski ignore. 

Šimun: Rijetki su mainstream mediji koji su uopće zainteresirani za sadržaje koji nisu usmjereni prema trendovima i content kreatorima. Praksa je da se uglavnom umjetnici_e i kulturni_e radnici_e javljaju medijima u nadi da se objavi njihova priča ili rad. Potreban je detaljniji rad i angažman medija za goruće teme nezavisne scene. Naše izvedbe gleda više ljudi zato što smo, osim umjetnički, na sceni prisutni i kroz rad u strukovnim udrugama, kroz medijski angažman i panel diskusije, zato što tematika kojom se bavimo reflektira realnost mnogih u publici. Bavimo se angažiranim kazalištem i to je ono što privuče ljude, transparentni smo i ne okolišamo. 

Sendi: Nemam osjećaj da smo ušle u mainstream, niti kazališni, niti medijski. Također mislim da je velika razlika u hrvatskim medijima radi li se o BITEF-u ili recimo Nagradi hrvatskog glumišta, i opet o kojoj kategoriji nagrade se radi. Dramsko kazalište i dramski glumci, pogotovo institucionalni, uvijek dobivaju više pažnje. Autorsko i dokumentarno kazalište ostaju “off” program, a u Hrvatskoj nemaju ni svoju kategoriju nagrada, dok su već u Sloveniji cijenjeni. Prije nagrade na BITEF-u održao se najvažniji kazališni festival u Sloveniji, Borštnikovo srečanje, na kojem smo također dobile nagradu za Spolni odgoj II, a u izvještajima u hrvatskim medijima nismo spomenute, dok su neki drugi, poznatiji dramski glumci, hvaljeni.

Vanda: Žao mi je da je nagrada, budući da je rad nastao u slovenskoj produkciji, u hrvatskim medijima prošla ispod radara. Već smo dijelom naučene na manju prisutnost u nacionalnim medijima jer nismo iz Zagreba. Mislim da o ovoj temi dovoljno govori činjenica da sve nagrade koje imamo dolaze iz Slovenije, Srbije i BiH. U Hrvatskoj smo, što se većih festivala tiče, uspjele gostovati samo na Marulićevim danima, i to zato što je Jelena Kovačić bila selektorica. I upravo smo na Marulićevim danima osjetile da ne pripadamo tom tradicionalnom kovu. S druge strane, dio anonimnosti nam i odgovara jer možemo nesmetano govoriti o temama poput seksualnog odgoja i prava na abortus. Nismo na meti kao što je nekad u našem gradu bio Oliver Frljić, možda i zato što se bavimo ženskim pitanjima.

Donose li gostovanja na festivalima i osvojene nagrade prilike za neke dotad manje dostižne suradnje i financiranja, imaju li potencijal da otvore neka vrata, kako metaforička, tako i ona konkretna u smislu igranja na nekim dotad nedostižnim lokacijama, mogu li, naposljetku, omogućiti pošten(ij)u naplatu rada? 

Jasna: Mislim da će za odgovor na ovo pitanje trebati pričekati da prođe malo duže od “pet minuta” otkako sam dobila nagradu. Ono što definitivno mogu reći jest da su me neke stvari koje su se dogodile u tih pet minuta dosta nasmijale jer sam, npr. početkom listopada dobila pozive da govorim na čak pet tribina. Mislim, i inače me često zovu da gostujem na tribinama, ali ipak ne baš toliko često. Čini se da je BITEF mnoge baš dosta dodatno motivirao da me se najednom sjete. Osim toga, dobila sam i dva malo ozbiljnija inozemna poziva za neke nove projekte koje prije BITEF-a definitivno ne bih dobila, ali kako sam s tim stvarima dosta spora, vidjet ćemo kako i kada će se dalje razvijati moj autorski rad u kazalištu. Što se tiče naplate rada, to ćemo još vidjeti, ali nekoliko me kolegica s nezavisne scene s kojima surađujem na nekim edukativnim projektima u šali (i strepnji) pitalo “Hoćemo te sad moći platiti?”, a moj odgovor je da će mi nezavisna scena zauvijek biti u srcu.

Šimun: Nagrada to svakako može omogućiti, ali ne na način na koji je trenutno strukturirana. U kontekstu NHG, nagrada akterima s nezavisne scene može omogućiti eventualno još manju vidljivost s obzirom na to da su institucionalna kazališta hermetički zatvorena za mlade umjetnike_ce i produkcije s nezavisne scene, a dodjela je samo jedna u nizu formalnosti. Zvučna imena mogu postati još zvučnija, dok će male produkcije ostati male produkcije. Osvojena nagrada nažalost ne otvara vrata nedostižnim lokacijama nego stavlja pečat na vrata koja su tijekom cijele godine ionako zatvorena za većinu kolega. Strukovne udruge SPID, UPUH i PULS imaju detaljne cjenike za umjetnički rad u različitim područjima i za različite uloge. Pošteniju naplatu rada su nam omogućili kolegice i kolege s nezavisne scene, nikakva nagrada to ne garantira.

Sendi: Volim vjerovati da može! Evo baš nedavno su izašli rezultati natječaja Zaklade “Kultura nova”, svetog grala za domaću nezavisnu scenu, praktički jedinog, ili bar glavnog financiranja za organizacijski razvoj, i dobile smo podršku za koju smo se prijavile, u višoj kategoriji nego prošle godine! U obrazloženju su čak spomenuti festivali Marulićevi dani i BITEF, kao simboli ili garancija kvalitete našeg rada. Naš rad ne bi bio ništa manje kvalitetan bez tog priznanja, ali nagrada na neki način postaje valuta s kojom sada možemo trgovati na svim budućim natječajima. Možda ćemo doći do toga da ćemo u nekoj od narednih sezona biti pošteno plaćene za svoj rad? Ili barem ne potplaćene? Možda!

Vanda: Sendi i ja smo o svom trošku odlučile ostati na cijelom BITEF-u pa iz te perspektive mogu reći da mi se čini da je, osim priznanja, najveća vrijednost upoznavanje drugih umjetnika i umjetnica, upoznavanje s njihovim radom, “disanje” s festivalskom publikom, višesatno glasno raspravljanje u kavanama o etici u kazalištu… Na ovaj način nam se znaju ponekad otvarati nove suradnje i razmjene ideja. 

Smatrate li da osvojene nagrade dugoročno mogu dovesti do strukturalnih promjena na nezavisnoj sceni – mogu li one senzibilizirati javnost i donositelje odluka za teme poput prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta, problema u naplaćivanju rada…?

Jasna: Bilo bi super da na strukturalne promjene koje spominješ utječu stvari poput kvalitete i kritičnosti radova, a ne nagrade, ali mislim da je istina da na te promjene (koje su također rijetke!) ne utječe ni jedno ni drugo. Kao primjer mogu navesti to da je većina naše plesne scene nezavisna, da svake druge godine ljudi s te scene osvajaju nagrade na Nagradama hrvatskog glumišta, uz bok velikim kazališnim kućama koje mahom odnose one “glavne”, dramske nagrade, pa se to nije baš odrazilo na status domaće plesne scene.

Kad već spominjem Nagrade hrvatskog glumišta, moram ovdje spomenuti još jednu poražavajuću činjenicu – dok glumačka ostvarenja u drami imaju deset različitih kategorija, dramaturzi i dramski pisci svrstani su pod jednu jedinu kategoriju koja tako glasi “Najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolja dramatizacija, adaptacija, dramaturška obrada teksta ili dramaturgija predstave”. Riječ je, dakle, o potpuno različitim autorskim djelima za koje se dodjeljuje samo jedna nagrada, a tu nagradu pritom dodjeljuje strukovna udruga koja bi trebala štititi interese dramskih umjetnika. Ovaj primjer možda najbolje svjedoči o tome koliko su jedni dijelovi scene senzibilizirani za druge.

Šimun: Mi kao umjetnici s nezavisne scene prije svega trebamo se pridržavati strukovnih cjenika prilikom ugovaranja poslova s jačim produkcijskim platformama ili kazališnim kućama. Na nama je taj prvi iskorak da se izborimo za poštene naknade pogotovo jer imamo legitimno zaleđe koje pomaže da se cijene ne određuju odokativno. Sam rad na nezavisnoj sceni podrazumijeva konstantno podsjećanje javnosti, institucija i medija na problematiku prekarnog rada, neadekvatnih radnih uvjeta i problema u naplaćivanju rada. Institucije i mediji su upoznati, ali ne i zainteresirani. 

Vanda: Kada govorimo o izazovima, rekla bih da jedino što nije izazov na nezavisnoj sceni su kreativnost, domišljatost i povezanost (u većini slučajeva) aktera te scene. U Rijeci je najveći izazov prostor za izvedbu i probe. Naše predstave, iako su manjeg formata, ipak zahtijevaju neku kvadraturu scene i tehničku opremljenost. Skoro je nemoguće pronaći prostor za probe, a kamoli barem dva tjedna na sceni s adekvatnom tehnikom. Najveća podrška je Zaklada “Kultura nova” koja se fokusirala na financiranje razvoja organizacija koje se bave suvremenom umjetnošću. Nažalost, mislim da na natječajima poput Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, nagrade i međunarodne suradnje ne nose puno bodova. U Gradu Rijeci skoro svi dobijemo isti iznos, koliko god produkcija bila velika ili održiva.

Sendi: Često ta priznanja koja čekaš nose neplaćeni rad, kao što npr. nastup na Marulićevim danima u Splitu nije honoriran. Tri dana posla bez honorara? Tko si to može priuštiti, osim nacionalnih kazališta gdje postoje plaće? Ipak, imam osjećaj da se nezavisni sektor aktivno počeo baviti svojom (prekarnom i često potlačenom) pozicijom i sretna sam svaki put kad se pojavi neka tribina, panel ili radionica. SPID i BLOK su se baš aktivirali, ali nisam sigurna da to seže izvan naših krugova. Nadam se da će ova nastojanja osnažiti mlađe generacije i da će se rad u kazalištu, od uvjeta preko hijerarhija i (zlostavljačkih) odnosa koji su normalizirani, mijenjati. Već neki protesti studenata ADU-a i istupi protiv pojedinih profesora daju mi nadu da stvari neće i ne mogu ostati iste. 

Kao nezavisne umjetnice, mi nemamo pravo na bolovanje. Nikako mi ne izlazi iz glave činjenica da nam se, kao prekarnim radnicama, praktički ne broji staž za mirovinu. Radim stalno, a država to uopće ne priznaje! I ne, HZSU nije rješenje, jer onda ne bismo mogle biti djelomično zaposlene, što želimo zadržati jer nam te male plaće daju veliku sigurnost. A o tom koeficijentu se bar pričalo…

Za sam kraj ovog razgovora koji je, umjesto na nagrađene radove i izvedbe, u potpunosti bio fokusiran na sve ono što utječe i uvjetuje umjetničku produkciju, vratimo se na sam početak i ono osobno; podvojenost uloge autora_ice i radnika_ce u kulturi. Umori li vas stalno artikuliranje izazova u radu na nezavisnoj sceni? Oduzimaju li ove vječne bitke energiju od kreativnih procesa ili su neodvojiv dio bilo kakvog djelovanja na nezavisnoj kulturnoj i umjetničkoj sceni? 

Jasna: Za mene su to dvije neodvojive priče i mislim da nisam usamljena u takvom pogledu na stvari. Mislim da je zagrebačka nezavisna scena – posebice izvedbena i plesna – dosta jaka po tom pitanju, vjerojatno zato jer je to silom prilika morala postati. Mislim da nam je svima prilično nezamisliv scenarij u kojem se bavimo samo umjetničkim radom, a ne i uvjetima njegova nastanka. I da, to definitivno umara, i ljude i organizacije, iako vjerujem da s druge strane obogaćuje scenu. Ali bilo bi za promjenu super vidjeti kako bi stvari izgledale kada bi scena bila bogata na druge, konkretnije načine, kad bi umjesto bogatog zagovaračkog iskustva jednostavno imala – više para.

Šimun: Smatram da umjetnički radovi na nezavisnoj sceni ne trebaju nositi i zagovarački teret u artikuliranju boljih radnih uvjeta. Umjetnost ima potpuno pravo imati vlastitu autonomiju dok se zagovaračke aktivnosti trebaju dešavati na strukturalnoj razini. Vrijeme je da se sve više mladih počne osvrtati na te teme i da zajedno domislimo bolje uvjete za buduće generacije, što svakako iziskuje energiju i vrijeme, ali je istovremeno riječ o neizmjerno potrebnom aspektu u našoj umjetničkoj realnosti. Nažalost, zbog toga što često nemamo zaleđe, sav rad pada na same umjetnike i umjetnice, što svakako oduzima energiju od kreativnih procesa, odnosno kreativni proces počinje dobivati i dodatnu, aktivističku vrijednost, što za mnoge može biti iznimno iscrpljujuć proces. 

U radu Arbajt Kolektiva ovo je upravo srž djelovanja, stoga je naš umjetnički proces ujedno i aktivistički. Korištenje scenografije, vlastite rasvjete, te fizički iscrpljujuć plesni materijal služe kao kanal kojim komuniciramo teme prekarnosti, nevidljivog rada i uopće percepcije umjetničkog rada i nesigurnih radnih uvjeta.

Vanda: Ne znam što je bilo prije – jesu li ljudi koji se bave zagovaračkim aktivnostima završili na nezavisnoj umjetničkoj sceni ili su ljudi s nezavisne umjetničke scene uslijed svoje marginalizirane pozicije naučili baviti se zagovaračkim aktivnostima. Svakako se bavimo i zagovaračkim aktivnostima, povezivanjima s ostalim akterima nezavisne scene i slično, no za to imamo toliko malo vremena i energije. Ja sam u Kolektivu Igralke zaposlena kao producentica, radim kao autorica i izvođačica i uz sve to sam i direktorica organizacije. Najmanje mi vremena ostaje za poslove kojima bih se kao direktorica trebala baviti, a to su upravo zagovaračke aktivnosti. Ponešto vremena pronađem zimi, kad rjeđe gostujemo i nemamo probe. U Rijeci je bilo toliko pokušaja traženja dvorane i uvjeta za adekvatnu izvedbenu scenu da su se svi već premorili nekoliko puta. Sjećam se da smo još u vrijeme studija adresirali tu problematiku, a to je bilo prije 9 godina, kada smo u inat pokrenuli studentski festival Mladi glumci gradu Rijeci – MI SMO TU. Nažalost, nakon tri godine festival je odumro kad je naša klasa završila studij i iselila se iz Rijeke jer ondje nisu postojali uvjeti za nastavak rada.

Sendi: Nedavno smo na Igralke festivalu organizirale radionicu koja je osmišljena kao podrška nezavisnim radnicama_ima u kulturi i višestrukim ulogama koje obavljamo i interes kolega_ica bio je gotovo nikakav. A opet, kada sama vidim neki sličan poziv, često ne mogu ići zbog drugih obaveza. Radimo puno i preumorni smo. To nije dobra pozicija za borbu, ali ne znači da smo se predali. Prakse skrbi sve su veća tema u suvremenoj kulturi i umjetnosti, a i mi radimo u toj orbiti. Nadam se da će netko osnovati sindikat, cjenik svog umjetničkog rada na predstavi (po uzoru na pisce i dramaturge), da ćemo se konkretnije boriti za svoja prava i imati se kome obratiti za zaštitu. Kolegica koja je pretrpjela seksualno uznemiravanje od strane redatelja obratila se vodećima u instituciji u kojoj radi i dobila odgovor: “A zašto nisi postavila jasne granice?” i slučaj je izignoriran. To je u instituciji, a kamoli da netko može zaštititi nas na nezavisnoj sceni! Dotle u kolektivu pokušavamo organizirati proces rada onako kako bismo htjele da on izgleda… Bez odnosa moći, s puno podrške, da radimo ovaj najljepši posao na svijetu tako da nam zapravo bude lijepo. Financijski i prostorni uvjeti daleko su od idealnih, ali možemo započeti od naših odnosa. Zato smo i pokrenule kolektiv, zato nas četiri radimo zajedno, to nam je najsigurnija i najljepša baza, a onda pozivamo suradnice_ke za koje se nadamo da će se uklopiti u naše praktične utopijske pokušaje. Odnekud moramo početi.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nagradu je na ceremoniji zatvaranja, 4. listopada, dodijelio međunarodni žiri na čelu s redateljicom i autoricom Marine Mane, uz glumice Jelenu Stupljanin i Tihanu Lazović, dramaturga i pisca Dimitrija Kokanova te novinarku i kritičarku Natashu Tripney. “Ovo je autentična, precizno artikulirana, višeslojna izvedba u formi predavanja-performansa u kojem autorica razmatra tradicionalne patrijarhalne i kapitalističke granice u praksama izvođačkih umjetnosti”, navodi se u obrazloženju žirija. “Bili smo zapanjeni mješavinom nježnosti, velikodušnosti i iskrenosti ovog solo performansa, i posebno smo željeli istaknuti i podržati krhkost i neuništiv sadržaj ovog performansa”, zaključuju.

Primajući nagradu Žmak je izjavila: “Hvala žiriju i publici, bilo mi je divno na Bitefu. Posvetila bih ovu nagradu svima s nezavisne scene u regiji, kao i svim ženama koje su žrtve seksualnog nasilja i diskriminacije, a naročito onima koje su o tome progovorile.”

Žmak se u predstavi bavi svojim odnosom prema umjetničkom polju preispitujući vlastite i tuđe autorske pozicije te odgovornost i anksioznost koje one impliciraju. Polazeći od osobnog iskustva iz 2011. godine kada je, kao članica publike na predstavi Mandićstroj redatelja Bojana Jablanovca i glumca Marka Mandića, zbog pucnja kazališnim pištoljem dobila tinitus i hiperakuziju, Žmak u ovom Žmakstroju istražuje načine na koje umjetnost oblikuje stvarnost koju živimo. Iako naizgled nepovezane, teme tinitusa i patrijarhata postaju centralne okosnice ove predstave koja operira na granici stand-upa i izvedbenog predavanja. Stajući prvi put na scenu u ulozi izvođačice, Žmak, inače dramaturginja, bavi se pitanjima istinitosti i reprezentacije, participativnosti i odgovornosti, provodeći publiku kroz vlastita dramaturška i seksualna iskustva, postavljajući pritom pitanja o važnosti i smislu umjetničke proizvodnje u doba divljeg kapitalizma. 

Izvođačica je Jasna Jasna Žmak, oblikovatelj svjetla Anton Modrušan, podrška za pokret Ana Kreitmeyer, producentice su Romana Brajša, Špela Trošt (Via Negativa) i Barbara Zonta (Mesto žensk), fotografkinja Sanja Merćep, a dizajner Pavao Kuharić. 

Iduća izvedba u zagrebačkom KunstTeatru je 24. listopada u 20 sati, a ulaznice su dostupne na platformi ulaznice.hr. 

Iva, započnimo s pozicioniranjem Mesta žensk u naš trenutni kontekst. Nedavno je Svetlana Slapšak, počasna predsjednica udruge Mesto Žensk, napisala da Mesto žensk nije samo prostor (Ljubljana) niti samo vrijeme trajanja istoimenog festivala (deset dana) – sukladno tome, ona nam je u kratkom pamfletu preporučila da bi, na neki način, Ljubljana i njen prostor i vrijeme trebali biti upravo to – grad žena. Citiram: “Prostor: Predstavnici/e, unaprijed izabrani/e putem glasanja e-poštom, vodili/e bi grad, a njihove odluke ostale bi na snazi i nakon završetka festivala. Festival bi se fokusirao na eksperimentiranje s novim demokratskim praksama, čineći Ljubljanu gradom koji je inkluzivniji za sve, posebno za marginalizirane skupine poput starijih, siromašnih, beskućnika i migranata. Vrijeme: festival bi se trebao produžiti na najmanje jedan mjesec svake godine, idealno u oktobru, kako bi se povezao s ritmovima prirode i ruralnim životom. Ovo produženje omogućilo bi dublje angažiranje u društvenim ciljevima i aktivnostima, prelazeći izvan okvira kratkotrajnog događaja kako bi se doista utjecalo na grad.” Veoma proročanski! 

I prije dolaska u Ljubljanu, koji se desio prije skoro četiri godine, imala sam prilike upoznati se i surađivati sa Mestom žensk. Kroz razgovore s ljudima, svima koji su imali kontakta i s udrugom, i s festivalom, primijetila sam tu karakteristiku bezvremenosti vezanu za Mesto žensk – veći je od gabarita jedne organizacijske cjeline. Tako ga se doživljava u nekoj percepciji velikog broja ljudi s kojima sam razgovarala. To je, naravno, povezano i s klasičnim festivalskim duhom koji stvara zajedništvo, intenzivira boravak ljudi skupa i na neki način se uvlači u njihovu svakodnevnicu i nakon festivalskog perioda. Ta vrsta kolektivnog stvara neke veze i važne odnose koji se manifestiraju i utječu na život svih povezanih. Svetlana Slapšak je zaista odlično uspostavila ovu tezu, te Mesto žensk rezonira na sceni, ne samo ljubljanskoj, već internacionalnoj feminističkoj. Ne znam kako bismo organizirale preuzimanje ključeva Grada ☺, ali sigurno ga bojimo feministički.

Razgovarajmo o periodu od posljednje četiri godine, kada si preuzela ulogu programske voditeljice festivala i udruge. U posljednje vrijeme, Mesto Žensk je ostvarilo niz različitih suradnji, osobito u polju umjetnosti i akademije. Možemo se osvrnuti na proteklu godinu s aktivnostima poput konferencije Connecting Lines te izložbe Arheologija otpora u Beogradu. U kojoj mjeri se tvoja lična praksa i koordinacija Mesta Žensk isprepliću? Kako tvoja dosadašnja umjetnička praksa utječe na viziju zajedničkog rada u Mestu Žensk? Informiraju li jedna drugu?

U procesu sam neprestanog učenja. Prilikom apliciranja na ovu poziciju, predstavila sam se kao netko tko želi učiti od organizacije, ali i tko dolazi s vlastitim idejama. Imala sam već definirane teme koje smatram važnima, a uz to sam došla s promišljanjima o programu. Od mene se tražilo da predložim program, pa sam ulogu doživljavala kao priliku za kreiranje tematskih okvira koji bi mogli doprinijeti feminističkoj sceni i otvoriti društveno važna pitanja, uz istovremeno učenje od organizacije. Mesto žensk postoji već 30 godina, što je rezultiralo uspostavljanjem nekih normi koje se ne mijenjaju, poput odluka da se manjinska pitanja stave u fokus.

Istovremeno, radila sam na afirmaciji etabliranih umjetničkih pozicija, ali i onih koje tek dolaze, što smatram važnim ne samo za dobivanje publike i sredstava, već i za otvaranje prostora za nove umjetnice koje možda nemaju priliku negdje drugdje započeti svoju praksu. Iako mnoge odluke nisu formalizirane ili zapisane, primjeri poput izmjene vodećih programskih pozicija važni su jer potiču cirkulaciju ljudi i omogućuju različitim osobama da oblikuju program i dalje razvijaju svoje ideje. Kroz razgovor s Uršulom Cetinski, prvom programskom voditeljicom i direktoricom festivala, shvatila sam da su ove ideje bile prisutne još od samih početaka festivala.

Što se suradnji koje spominješ tiče, kao i nekih drugih koje smo ostvarile na Mestu žensk, svakako je riječ o povezivanju poznanstava, tema i iskustava koje imam kao umjetnica odnosno koja donosim iz ranijih organizacija u kojima sam (ko)kreirala program, s mogućnostima koje imam kao programska voditeljica Mesta žensk. Kroz sve te uloge sudjelujem na istoj umjetničkoj sceni, a teme koje sam otvarala kroz programe prožimaju moju praksu, od umjetničke preko uredničke do kustoske.

To je bio primjerice slučaj s temom dekolonizacije Jugoistočne Europe i cijelim programskim sklopom Jug u nama, koji je obilježio 28. ediciju festivala kroz opsežan izložbeni, perfomativni i diskurzivni program, a kasnije je u manjem opsegu gostovao i u Centru za suvremenu umjetnost u Celju i u tranzitu.sk u Bratislavi. Jednako tako reagiram i na impluse i prijedloge koji dolaze kroz neke nove veze koje se stvaraju kroz suradnju s Mestom žensk pa je tako nastala i ko-kurirana konferencija Connecting Lines, koja je spajala teme feminizma, skrbi i ekologije dok je Arheologija otpora, koja se bavila feminističkim praksama otpora, nastala u okviru 29. edicije festivala, a onda smo našli okvir za suradnju sa galerijom Podroom i Kulturnim centrom iz Beograda. Ta nova znanja i iskustva se danas naravno upisuju i u moje djelovanje u kolektivima izvan Mesta žensk.

Koliko je važan tematski i formatski kontinuitet festivala, i kako različiti formati doprinose njegovim glavnim ciljevima?

Format festivala pruža kontinuitet i trajnost, a to očekivanje kod publike omogućava nam da komuniciramo sa širom međunarodnom zajednicom, ali i da pratimo razvoj umjetnica kroz godine. S druge strane, naš godišnji program cilja drugačiju, noviju publiku, kroz pokušaj da tijekom godine obradimo različite tematske cjeline iz više perspektiva. Na taj način, stvaramo priliku za dublji uvid u određene teme, iako nam nije cilj donijeti konačne zaključke, već omogućiti jasnije razumijevanje i zaokruživanje određenih pitanja kroz višestruke pristupe.

Čini se da su suradnje putem različitih formata ključne za naš razgovor, pa bih voljela čuti tvoje refleksije o tome kako najbliži suradnici i suradnice Mesta žensk doživljavaju pojam kolektiva i kolektivnog. Kako, prema vašem iskustvu, taj odnos funkcionira u kontekstu organizacije festivala, a kako se reflektira na šire koncepte očuvanja i održavanja kolektivnosti, kolektiva, kolektivnog?

U kontekstu djelovanja u organizaciji, primijetila sam da se mnoge odluke donose kroz redovite sastanke i brzo odlučivanje, što podsjeća na principe agilnog upravljanja projektima. Često na tim sastancima otvorimo više tema, ali zbog količine posla ne uspijemo ih do kraja raspraviti i definirati, pa se neke odluče u hodu. Ipak, postoji puno razmjene informacija, što je za mene izuzetno važno. Kada sam došla u Mesto žensk, programiranje je bilo centralizirano u smislu da je jedna osoba bila zadužena za komunikaciju s brojnim suradnicima i oblikovanje programa. No, s obzirom na multidisciplinarni karakter našeg festivala, brzo sam shvatila da bi podjela odgovornosti po područjima stručnosti bila korisnija. Takva podjela omogućuje dublje razumijevanje specifičnih umjetničkih praksi, ne samo kroz prizmu feminizma.

Tako sam postepeno uključila zainteresirane kolegice koje su s Mestom žensk surađivale u drugim funkcijama i nisu bile formalno zadužene za programiranje. Kolegica Sara Šabec je još 2022. preuzela filmski program, dok je Ana Lorger, dramaturginja, ove godine preuzela izvedbene umjetnosti, a Brigita Gračner kao vanjska suradnica priprema glazbeni program već drugu godinu. Ova podjela zaduženja omogućila je veće uranjanje u pojedine segmente programa. Ova suradnička metoda rada reflektira feminističke principe – transparentnost, podjelu odgovornosti i ravnopravnost. Unutar festivala, gdje je organizacijski posao najkompleksniji zbog koncentracije programa u kratkom vremenskom okviru, većinu odluka donosimo u cijelom organizacijsko-produkcijskom timu, u plenumu, što je također važno za suradnički i transparentan rad. S vanjskim suradnicama i suradnicima također nastojimo raditi obazrivo, te omogućiti prostor i vrijeme za rješavanje eventualnih nesuglasica. Naš cilj je da se umjetnice i suradnice koje sudjeluju na festivalu osjećaju dobrodošlo i ugodno, što nam često potvrde kroz pozitivne povratne informacije.

Ovogodišnji festival nosi zajedničku temu sestrinstva. Šta je utjecalo na ovu odluku, te kako će tema biti prisutna kroz program?

Što se tiče ovogodišnjeg programa festivala, tema sestrinstva je promišljena kroz kritički kontekst koji adresira i pozitivne i negativne strane sestrinstva. U srži naše ideje su i teorije bell hooks, koja npr. u knjizi Feminist Theory: From Margin to Center formulira kritiku dominantnih pozicija bijelih feministkinja koje sestrinstvo i zajedništvo propovijedaju bez svjesnosti o vlastitim privilegijama. To se posebno odnosi na njihovo razumijevanje sestrinstva, koje se odvija kroz prizmu viktimizacije, umjesto kroz istinsku solidarnost i političku podršku. Umjesto povezivanja kroz viktimizaciju, naglasak bi trebao biti na solidarnom zastupanju i podržavanju drugih. Ove godine tema sestrinstva obilježava 30 godina našeg festivala, a predstavlja se kao refleksija nasljeđa izgrađenog na dugogodišnjem radu mnogih žena koje su prethodile današnjem timu. Ne radi se o glatkoj suradnji bez sukoba, već o solidarnoj suradnji koja uključuje dogovaranje i zajedničko planiranje, što dodatno jača kolektivnu dinamiku festivala.

Primjerice, u vizualnom programu imamo samostalnu izložbu Katarine Jazbec, čiji rad polazi od vrlo osobnog razumijevanja sestrinstva kroz odnose s članovima bliže obitelji, ali se postupno širi na temu “više-no-ljudskog” (eng. more-than-human) i briše granice među vrstama. U filmskom programu su zanimljivi naslovi poput kanonskog filma Julie Dash Daughters of the Dust, koji se bavi izoliranim zajednicama oslobođenih robova na jugu Sjedinjenih Američkih Država, prikazujući kako su odnosi među ženama bili temelj izgradnje tih zajednica. Iz izvedbenog programa izdvojila bih produkciju Sukeban koju realiziramo u koprodukciji s Cankarjevim domom, a režira je Varja Hrvatin. Predstava se bavi odnosima koji su premješteni iz realnog socijalnog konteksta na web, istražujući kulturu mizoginije koja se razvija u digitalnom svijetu, i feminističke odgovore na takva strujanja. Posebno zanimljivo mjesto zauzima i promocija njemačkog časopisa FKW, koji se bavi feminističkom kritikom infrastruktura kao istovremeno neophodnih mehanizama za održavanje života i mehanizma opresije. Časopis okuplja različite tekstove koji analiziraju infrastrukturne izazove kroz prizmu brige i podrške, ističući važnost brige za infrastrukturu kao ključnog elementa preživljavanja. Sve ove različite perspektive pridonose dubljem razumijevanju sestrinstva, ne samo kroz feminističku prizmu, već i kroz ideje koje se zauzimaju za sestrinstvo onkaj ljudskog. 

Arhiv Mesta žensk je otvoreni za javnost, a njegova građa u posljednje vrijeme promovirana i putem društvenih mreža i internetskih članaka. Zašto je arhiv važan, na koji način reflektira nehijerarhične i sestrinske umjetničke prakse koje su oblikovale povijest festivala?

Organizacijska memorija ključna je za organizacije koje su skoro pa institucije poput Mesta žensk, posebno jer priroda udruge i festivala nije takva da bismo imale stalne članice koje bi dosljedno pričale našu povijest. Još uvijek uređujemo stariju arhivu koja je dostupna na našoj web-stranici, i na platformi Mrežni muzej, a fizička arhiva je prema dogovoru dostupna u našem uredu. Ove godine obilježavamo 30 godina festivala, a sljedeće 30 godina udruge Mesta žensk, pa ćemo, kako bismo proslavile obljetnice i istakle našu dugu prisutnost na sceni, ovaj period posvetiti događajima koji se bave arhivom. Tijekom ovog razdoblja, razgovarat ćemo s bivšim programskim direktoricama i suradnicama kako bismo dokumentirale našu povijest i arhivirale informacije koje još nisu zabilježene. Želimo povezati sve informacije i učiniti ih lako dostupnima na našoj web-stranici. Arhiviranje je neprestan posao, a dokumentiranje aktivnosti Mesta žensk ključno je za razumijevanje naše povijesti. Često zaboravljamo važnost prošlih praksi, čak i kada su se neki događaji činili manje značajnima. Svaki put kada vidim projekte temeljene na arhivskom materijalu, postajem svjesna koliko je važno mladima pokazati da nisu sami, nisu prvi, i da pripadaju (kontra)kanonima, da su ove prakse postojale i ranije, da imaju svoj kontinuitet. To je ključno za širenje svijesti o našoj kulturi i podršku budućim generacijama.

Spolni odgoj II: Borba

Kišno je poslijepodne u dvorištu Nove pošte, prostoru Slovenskog mladinskog gledališča i Zavoda Maska u Ljubljani. Okupljena publika čeka početak izvedbenog maratona od pet performansa-predavanja o ženskom seksualnom užitku Spolni odgoj II, projekt nastao u produkciji dviju gore spomenutih organizacija zajedno s Mestom žensk. Pojedina mjesta u dvorištu nose žutu tablu s imenom ili opisom, poput prometnih znakova, pa tako svaki izvedbeni prostor nosi neko asocijativno ime. Po potrebi će isti prostori mijenjati imena u scenografija i gledalište, ovisno o zahtjevima i temi pojedinog performansa. Tako je sada, za početak, dvorište Nove pošte Školsko igralište gdje nam je dobrodošlicu poželio ženski autorski tim: redateljica Tjaša Črnigoj, izvođačice Lina Akif, Sendi Bakotić, Nika Rozman, Vanda Velagić i Tea Vidmar te Tijana Todorović, Barbara Kapelj i Lene Lekše koje potpisuju dizajn svjetla, scenografiju i izbor glazbe. Objašnjavaju nam zašto je školsko igralište uzeto za prvu stanicu ovog edukativnog višesatnog događaja – bila je to i njihova početna točka rada na ovom projektu. U jednoj takvoj školi, autorice su se upoznavale, razgovarale, dijelile osobna iskustva i potom istraživale što je sve za njih ženski užitak. Svako predavanje uključuje i dokumentarne snimke intervjua autorica sa stručnim suradnicama_ima i ženama koje su bile voljne podijeliti svoje iskustvo ovisno o temi performansa.

1. Dijagnoza

Črnigoj vodi publiku u Novu poštu kroz dvoranu u mraku, a put nam osvjetljavaju bljeskalice s mobitela. Ulazimo u manju sobu, svojevrsno zapozorje Pošte gdje čeka Rozman koja na crni linoleum izlijeva tube prozirnog gela, lubrikanta. Ulazak u mračne prostore i korištenje vlastite bljeskalice jedan je od provodnih motiva ovog ciklusa predavanja – da bi smo stekle znanje o (vlastitom) (ženskom) tijelu, potrebno je zaroniti u nutrinu i suočiti se s tamom koja nam krije put. Prvo predavanje, naslovljeno Dijagnoza, odvija se u izvedbenom prostoru koje nosi ime Zdjelica. Zdjelica je, prema mišljenju ginekologinje i seksologinje dr. Gabrijele Simetinger, ogledalo duše, prenosi Črnigoj. Dr. Simetinger je uključena u ovo predavanje kao jedna od stručnih suradnica_ka koji su svojim znanjem pridonijeli edukativnom aspektu projekta. Dijagnoza se bavi vaginizmom¹ i općenito boli uzrokovanom spolnim odnosom.

U pozadini se čuje snimka intervjua s djevojkom u ranim dvadesetima koja pati od tog poremećaja, čiji je put do prave dijagnoze bio težak i frustrirajući, ponajviše zbog ginekologinje koja njezinu bol nije doživljavala ozbiljno i više ju je zabrinjavalo to što djevojka odbija spavati s dečkom zbog boli. Isprva je djevojka osjećala samo peckanje za što joj je ginekologinja pripisala razne kreme, ali kasnije se bol proširila, ne samo tijekom penetracije, već i kod uzbuđenja. Njezin je glas pun ljutnje jer joj stručna osoba ne može pomoći, ne pokazuje razumijevanje ili suosjećanje, dapače, savjetuje joj da se “samo” treba opustiti i trpjeti. Za to vrijeme, nakon što je istisnula dovoljno lubrikanta, gela, kreme, Rozman ga razmazuje po podu i sebi te izvodi sitne akrobacije, kližući se s lijeva na desno. Trudi se izvesti ih što gracioznije moguće, zbog čega posrće i pada na pod, simulirajući nemogućnost dostizanja užitka tijekom neprestanog osjećaja boli i nelagode.

Dok Rozman raspoređuje hrpu ženskih gaćica po sluzavom podu u pozadini slušamo razgovor s dr. Simetinger o načinima liječenja vaginizma koji je, očekivano, povezan s internaliziranom mizoginijom i to, prema njezinim riječima, više nego što možemo zamisliti. U njezinoj je ordinaciji najvažniji instrument ogledalo. Govori kako se veliki broj žena gnuša od pogleda na vlastitu vaginu, a kamoli da ju dodiruju. Za to vrijeme, služeći se grafoskopom, Rozman na zidu projicira folije s fotografijama raznih vagina pa taj odraz na zidu zrcali po zidovima prostora koristeći se ogledalom. Korištenje grafoskopa još je jedan od zajedničkih motiva svih performansa, instrument koji vezujemo uz obrazovne institucije, mjesta gdje bi se zapravo trebalo učiti o spolnog odgoju. Služenje tim naizgled banalnim obrazovnim pomagalom, u interakciji s drugim predmetima i istraživanjem igre svjetla i sjene, autorice kao da su mu udahnule novi život izvedbenom kreativnošću.

Rozman potom uzima mobitel i snima uživo kako nježno prstima prolazi po prostoru što se također projicira na zidu, a za to vrijeme Simetinger objašnjava kako terapijom dodira liječi vaginizam. Francuska šansona koja je dosad svirala u pozadini sada se čuje iza prozora prostora u izvedbi Tee Vidmar koja sudjeluje u prva tri performansa. Vidmar krasi divan vokal i vještina pjevanja kojom uspijeva dodatno obojiti predavanja. Također je vrlo kreativna u instrumentalnoj izvedbi pa tako primjerice, u završetku Dijagnoze svira na različitim dilatatorima, instrumentima koji služe za liječenje vaginizma. Iza nje na plakatu stoji objašnjenje da im je dilatatore posudila Simetinger koja ih je dobila na poklon od pacijentice. Ipak, nedostaje jedan u setu, onaj najveći, koji je bivša pacijentica zadržala za sebe.

2. Pristanak (Consentire)

Črnigoj vergilijevski nastavlja voditi publiku u drugi prostor Nove pošte, nazvan Granice. Ovo predavanje je u izvedbenom smislu slabije od ostalih, ponajviše jer se odviše oslanja na upotrebu televizora za projekciju Rozman koja prenosi neugodno iskustvo djevojke čije granice i pristanak nisu bili poštovani. U isto vrijeme sudjeluju Todorović i Kapelj – jedna neprestano ugljenom crta lica muškaraca koji se nalaze iznad raširenih nogu žene pa ih potom briše, nižući tako beskrajne portrete koji ostavljaju crne, vidljive tragove na hameru, kao što svako negativno seksualno iskustvo ostavlja posljedice na osobu, dok druga hoda po tipkama na klaviru.

Na zidovima su nalijepljeni materijali i QR kodovi koji se bave temom entuzijastičnog pristanka, straha, silovanja i granica. Publika je slobodna da pogleda materijale dok se pušta snimka razgovora sa ženama o nepoštivanju njihovih granica i/ili ne pristajanju na seks. Ta velika količina materijala i sadržaja kojim je publika bombardirana izaziva preopterećenje, teško je pohvatati i upiti sve što se događa u prostoru. Rozman se vraća, ovaj put u bijelom kombinezonu s nekoliko vreća zemlje koju će rasporediti po sredini prostora na crnom linoleumu. Ritmičnim kretnjama koje blago aludiraju na erotične kretnje, ona stvara udubljenja u zemlji različitih oblika koja potom ispunjava sjemenkama i tako ispisuje riječ. Na kraju, tijekom kraće pauze, publici su uz čaj i kavu ponuđene slatke lizalice u obliku vulve.

3. Sposobnost

Treće u nizu predavanja bavi se temom seksualnosti i tjelesnosti žena s invaliditetom, a izvedbeni prostor ovoga puta nosi naziv Crna soba zato što ćemo, riječima Črnigoj, uživo pratiti razvijanje fotografija intervjuiranih žena. Osim samih fotografija, koje su opet projicirane grafoskopom, koriste se i folije crteža na kojima su (ne nužno realistični) portreti četiriju žena čije intervjue kasnije čujemo. Predavanje sad drži Lina Akif uz vokalnu i glazbenu pratnju Vidmar na maloj harmonici, i dalje se držeći repertoara francuskih šansona. Prostor je ispunjen grafoskopima i projektorima na školskom stolicama, a ispod svake stoji poveći grm mahovine, kao da signalizira mjesto projekcije intime svake od žena. Vodeći se esejem So beautiful, yet disabled Elene Pečarič, ovaj performans prije svega razbija stigmu žena s invaliditetom čija se seksualnost zanemaruje, kao i njihove potrebe i želje.

Jedan od zanimljivijih uglova istraživanja ove teme je potreba za asistentima koju iskazuju intervjuirane žene. Ti asistenti trebali bi pomoći korisnicima u istraživanju i zadovoljavanju vlastite seksualnosti, ponajprije radi zaštite dobrobiti i zdravlja osoba s invaliditetom. U razgovoru s jednim od koordinatora asistenata, on otkriva kako se nerijetko dogode ozljede kada korisnici eksperimentiraju na svoju ruku, u svojoj privatnosti. Postavljanje granica od strane asistenata u pomaganju svojim korisnicima s njihovom intimnošću pokazuje se vrlo škakljivim teritorijem, na čemu treba još raditi i razgovarati. Ono što se posebno ističe u ovom predavanju je snažan osjećaj topline koji proizlazi iz slušanja ljubavnih priča žena sa snimki.

4. Igra 

Nakon pauze za ručak u Publika baru koji se nalazi nedaleko od Nove pošte, u istoj zgradi kao i Mladinsko gledališče, po publiku stižu sve četiri izvođačice na biciklima uz vesele povike i uzvike, podsjećajući na opise woo djevojaka Barneyja Stinsona iz serije Kako sam upoznao vašu majku. Sve su odjevene u pomalo ekstravagantne kostime – Bakotić u ružičastoj haljini s bijelom bob perikom, Rozman u kostim s tigrastim uzorkom, Velagić u smeđoj bundi s čarapama i ničim drugim, a Akif, koja predvodi povorku jer drži i ovo predavanje, nosi bijelu kaćipernu haljinu i periku. Za razliku od prethodnog predavanja, ali općenito cijelog ciklusa, ovaj je performans energetski nabijen i vrlo zabavan za slušanje. Razlog tomu je zasigurno tema ovog četvrtog predavanja pod nazivom Igre – u njemu se istražuju različiti oblici fetiša i nastranosti poput BDSM-a, ne-monogamnih i drugih nekonvencionalnih praksi. Osim toga, Akifina persona je puno prisnija i razigranija od prethodnih s kojima smo se dosad mogli susresti. Kada nas dovede do dvorišta Nove pošte, radi turu svoje Kuće užitaka koja se smjestila u prostore instalacije ispred Pošte, a sastoji se od nekoliko teretnih kontejnera. U toj kući nalazi se njezin ured, klinika za besplatno testiranje i shibari soba gdje je publika pozvana da opipa kvalitetu uža koje se koristi za tu tehniku.

Ponovno smo u zapozorju Pošte koje je ovaj put namješteno kao muzej gdje se mogu pogledati Akifini rekviziti poput uokvirenog senzualnog crnog kostima za swingerske zabave koji je sama “napravila”. Na zidovima se mogu pronaći i snimke zaslona s FetLife profila, web stranice koja služi za umrežavanje zainteresiranih za nekonvencionalne fetiš prakse. Glumica daje sažet opis kako stranica funkcionira, uspoređujući ju s Facebookom za osobe željne upoznavanja i eksperimentiranja s različitim erotskim praksama. U sklopu ovog dijela velik je naglasak na spolnom zdravlju i zaštiti od prenosivih bolesti na čemu se, prema riječima Akif, inzistira u toj zajednici. Kao problem ističe nedostatak besplatnih testiranja i strah od stigme i osude liječnika koji ih provode.

Potom nas vodi na scenu Pošte, ovoga puta nazvanu Eden, koji je, kao i neki drugi prostori slabo osvijetljen i u koji treba ulaziti s oprezom. Izgled scene jako je atraktivan i kreativno dizajniran, zidovi su oblijepljeni raznobojnim flourescentnim trakama raspoređenim u slova koje tvore riječi vezane uz kinky prakse. Iste trake na podu iscrtavaju ženska tijela, a zbog svog isprekidanog rasporeda podsjećaju na cestu – moguću metaforu vrludavog i uzbudljivog puta do neistraženih putenih užitaka. Akifin bijeli kostim tako, osim što se igra s bijelom bojom kao simbolom čednosti, ima i praktičnu funkciju jer se čini kao da je sam izvor svjetlosti i olakšava praćenje njezinih kretnji po sceni. Dok se izmjenjuju glasovi četiri Slovenke iz off-a koje govore o svojim iskustvima sudjelovanja u pronalaženju zajednice i eksperimentiranju, Akif ih prati energičnim kretnjama koje simuliraju zavođenje i/ili seksualnu aktivnost što pridonosi uzbudljivim pričama, ali i blagoj nelagodi koja se može osjetiti kod žena kada govore o strahu od stigme i sramu koji bi uslijedio ukoliko njihova šira okolina sazna kako se zabavljaju u slobodno vrijeme.

5. Borba

Po izlasku u dvorište Pošte, sada se taj prostor zove Trg sindikata, a okolo je raspoređena hrpa panjeva. Posljednje predavanje Borba vraća nas u Drugi svjetski rat, u vrijeme partizanskih bitki za slobodu, do 1974. kada je pobačaj postao ustavno pravo. Međutim, ovo nije samo priča o državi, zajedništvu i nasilju – ovo je priča i o solidarnosti, ljubavi i tijelu neke nepoznate žene. Ovaj performans izvode dvije Hrvatice, Sendi Bakotić i Vanda Velagić, pa je tako jezik predavanja mješavina njihovog nespretnog slovenskog (za koji je Akif pak mislila da je hrvatski) i hrvatskog. Predavanje započinje spuštanjem u svojevrsnu kotlovnicu ispod Pošte, prostor koji je nazvan Ilegala gdje Velagić demonstrira različite načine tj. “kućne” lijekove za nesiguran abortus koristeći se zdjelom vode i grafoskopom. U zdjeli se nalazi kuglica crvene boje koja se odupire svim načinima uklanjanja, sve dok ne popusti pod pritiskom vješalice i krvava se boja počne širiti u zdjeli vode i po zidu prostora intenzivnog vlažnog mirisa.

“A ako to ne uspije…”, sintagma je koja se ponavlja nakon svakog neuspjelog pokušaja “kućnog” abortusa. 

Povratkom gore u dvorište slušamo Velagićin govor u ulozi Vide Tomšič, jugoslavenske političarke koja zajedno sa svojim suprugom ginekologom Francom Novakom-Lukom, predstavlja glavne aktere ovog predavanja i priče o borbi za reproduktivna prava u Jugoslaviji. Nakon rata, došlo je do naglog porasta opasnih pobačaja kod mladih žena koji su često završavali smrću i tadašnja je vlada odlučila tome stati na kraj tako da pobačaj zabrani i kriminalizira. Tematizira se i problem neprepoznavanja silovanja u braku kao zločina koji se jezivo demonstrira dugim nizom krvavih gaćica koje se vješaju na štriku u skladišnom prostoru Pošte gdje se izvodi ostatak predavanja, koji je ispunjen povijesnim i arhivskim materijalima. Vodeći se njihovim biografijama i radom, Bakotić i Velagić vode publiku kroz svoje istraživačko putovanje arhivima koje ih je vodilo preko gotovo cijele Europe. Naizgled suhoparni podatci i arhivistika oplemenjeni su uzbuđenjem i dinamikom koji ovaj duet uspješno nosi tijekom cijele izvedbe. Vjerojatno je tako najuzbudljiviji segment priča o potrazi za jugoslavenskom dijafragmom koja se proizvodila pedesetih godina u Savi Kranj, tvornici guma. Nažalost, nisu pronašle dijafragmu iz pedesetih, ali jesu iz osamdesetih godina, koju su svečano prezentirale izvlačenjem iz plave kutijice i pobliže ju pokazale publici. 

Borba je tako, u odnosu na ostale performanse-predavanja, možda najpunokrvniji dio koji savršeno zaokružuje sva prethodna predavanja stavljajući poseban naglasak na političku dimenziju borbe za ženska prava za koja se iznova, i iznova, borimo. Cijeli serijal predavanja predstavlja golem trud autorica da sažeto i efektno približe žensko pitanje publici, a teme koje su odabrane neizmjerno su dragocjene za trenutnu društvenu sliku u kojoj se nalazimo. Ovaj Spolni odgoj možda u imenu nosi broj dva, ali za neke je sigurno bio tek prvi susret s ovim važnim temama i pitanjima. Kao uspomenu na izvedbeno iskustvo, gledateljima se uručuju diplome sa žigom i potpisima autorica.

Pjesma Olivere Katarine Vučo Jer ljubav, to je miris belog cveća prati Borbu, a njezini stihovi raslojavaju sav koloplet emocija koji vezujemo uz motiv ljubavi – onih koje nas vesele i onih koje nas bole, a takvim se čini i iskustvo života tijela jedne, tako nam dobro poznate, žene:

„Jer ljubav, to je miris belog cveca
nežan dodir krila plave ptice
jer ljubav, to je patnja ili sreća
oluja ili vetrić tih i blag“

1. “Vaginizam se smatra jednim od najtežih seksualnih poremećaja kod žena. Vaginizam izaziva grčenje mišića zdjelice, što u potpunosti onemogućuje vaginalnu penetraciju čak i kada ju žena želi.” (citirano prema programskoj knjižici performansa) ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako bi doprinijele boljem razumijevanju sindroma sagorijevanja, tri organizacije iz Poljske, Hrvatske i Slovenije pokrenule su projekt Burnout Aid, specifično usmjeren istraživanju i sprječavanju burnouta među zaposlenima i volonterima u civilnom sektoru. U procesu istraživanja i osmišljavanja alata za prepoznavanje i prevenciju burnouta sudjelovala je poljska Fundacja Culture Shock, organizacija koja koristi nove tehnologije i nove medije u neformalnom obrazovanju, hrvatska udruga K-zona, posvećena radu sa ženama i LGBTQ+ zajednicom u području rodne ravnopravnosti, kulture i radničkih prava, te Mesto Žensk iz Slovenije, nevladina organizacija fokusirana na feminizam i rodnu ravnopravnost u umjetnosti i kulturi.

Završna konferencija projekta održana 20. svibnja u sklopu 16. izdanja Vox Feminae festivala bila je povod da s Urškom Jež iz Mesta Žensk razgovaramo o razlozima koji treći sektor čine posebno ranjivim kada je u pitanju sindrom sagorijevanja.

Projekt Burnout Aid započeli ste 2019. godine. Otad do danas tema mentalnog zdravlja dobiva sve veću vidljivost, no vratimo se na čas na početak. Što je za vas bio poticaj da se bavite ovim problemom? Je li sagorijevanje bilo nešto čime ste se bavili u vlastitoj organizaciji?

Dolazim iz organizacije koja radi u polju kulture, provodimo umjetničke projekte, ali nam u imenu stoji ‘udruženje za promociju žena u kulturi’, a to podrazumijeva i brigu za dobre radne uvjete za umjetnice i druge kulturne radnice. Kad nas je K-zona pozvala da se uključimo u projekt nismo to mogle propustiti. Sve češće smo govorile o tome da smo sagorjele, da radimo previše, da moramo nešto promijeniti. Činilo nam se da je ovo svakako tema koja se poklapa s našim radom i koja nas dotiče kao i sve druge organizacije civilnog društva.

Krenuli ste od istraživanja i analize postojećih saznanja o sindromu sagorijevanja, između ostalog i prisutnosti ove teme u javnom diskursu zemalja u kojima se projekt provodio. Koji je vaš dojam razumijevanja burnouta na toj općoj razini te kakav je položaj civilnog društva unutar postojećeg korupusa znanja? 

Projekt se odvijao u četiri segmenta. Prvi je bio istraživanje, odnosno desk research, tijekom kojeg smo u svim zemljama mapirali što već postoji o burnoutu – koja su istraživanja već provedena, postoje li neki mehanizmi podrške i slično. Nakon toga je uslijedilo terensko istraživanje, studje slučaja pet organizacija koje rade s različitim ranjivim grupama: starijom populacijom, osobama s mentalnim poteškoćama, LGBT zajednicom, ženama i migrantima. Unutar svake organizacije radile smo po tri intervjua s nekim iz vodstva organizacije, s nekim od zaposlenika i volontera. Nastojale smo iz različitih perspektiva mapirati koji su to ključni uvjeti koji nas tjeraju u sagorijevanje u nevladinim organizacijama. Osim terenskog istraživanja, u svakoj od zemalja u kojima se projekt provodio imali smo i pet eksperata koji se na različite načine bave ili burnoutom ili temama koje su važne za njegovo razumijevanje. Pored terapeuta i praktičara, u projekt smo uključile i osobe koje rade na pitanju radnih uvjeta iz pravnog aspekta kako bismo doznale koji su uvjeti rada specifični za civilni sektor i na što bi nevladine organizacije posebno trebale obratiti pažnju.

Ustanovile smo da u nekim zemljama postoje istraživanja vezana za školski sustav, medicinu ili neka druga područja, ali specifično po pitanju burnouta u nevladinim organizacijama nismo puno toga našle. Npr. u Sloveniji je sagorijevanje bilo riječ godine, puno se pričalo o tome, izašle su neke knjige, ali ništa što bi specifično zahvaćalo civilno društvo. No, prisutnost ove teme u javnom prostoru bio je samo jedan aspekt našeg istraživanja. Ono što nam je bilo zanimljivije je mapiranje od kad se uopće govori o sagorijevanju, kako se ono razumije unutar zdravstvenog sustava, je li prepoznato kao bolest, možeš li dobiti dijagnozu burnouta, pravo na bolovanje i slična pitanja.

Odgovore na njih tražili ste kroz istraživanje u tri zemlje – Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji. Kakvi su vaši nalasci, koji su to uvjeti koji nas tjeraju u sagorijevanje? Postoje li neka preklapanja ili specifične razlike u navedenim zemljama?

Situacija u svim zemljama je jako slična. Ključni faktori koji dovode do burnouta su sistemski, a osnove su projektni ritam rada organizacija i mali broj zaposlenika, što direktno proizlazi iz nedovoljnog financiranja. S jedne strane to su uvjeti rada koji često obuhvaćaju i nedostatak osnove infrastrukture i adekvatnog radnog prostora, zbog čega mnogi zaposlenici nevladinih organizacija rade od doma i koriste vlastite resurse. S druge strane, zanimljivo nam je bilo vidjeti i kakvu ulogu imaju korisnici s kojima organizacija radi, je li i to jedan od faktora koji utječe na burnout u organizaciji. U razgovorima sa zaposlenicima organizacija civilnog društva koje rade s ranjivim skupinama pokušali smo doznati doživljavaju li sekundarnu, tj. posrednu traumu i, naravno, ispostavilo se ona u velikoj mjeri utječe na osjećaj burnouta kod svih, osim možda kod organizacija koje rade sa starijom populacijom.

Još jedan jako važan faktor koji utječe na sagorijevanje je društvo u kojem organizacija radi i kako se ona percipira. S jedne strane dojam je da aktivistički rad nije ozbiljan posao, da to što radimo iz ljubavi ili nam je posao gotovo hobi pa se podrazumijeva da nam ne predstavlja stres. S druge strane, iz pozicije vlasti naš se rad doživljava kao prijetnja, mi smo one koje uvijek rade probleme, postavljaju nezgodna pitanja, upozoravaju na nepravilnosti… Taj antagonizam stvara pritisak koji sigurno utječe na burnout. Također, pomaci na kojima jako teško i naporno radimo su minimalni, treba dugo vremena i puno napora da se nešto promijeni – sve su to faktori koji stvaraju ‘plodno tlo’ za sagorijevanje u civilnom društvu.

Na završnoj konferenciji projekta u Zagrebu govorilo se o različitim razinama na kojima možemo govoriti o problemu sagorijevanja u neprofitnom sektoru – od individualne, preko organizacijske do strukturne razine koja definira naše radne uvjete. Mogu li se prema vašem mišljenju i iskustvu te razine adresirati odvojeno?

Na individualnoj razini možemo govoriti o preklapajućim vrijednostima ljudi koji ulaze u civilno društvo, koje obično vodi entuzijazam i želja za društvenim promjenama. No mislim da je bitno da osim osobnih razloga koji radnike i radnice civilnog sektora mogu dovesti do burnouta govorimo o ulozi organizacija u kojima rade. Važno je da ne prebacujemo odgovornost – da ne zaključujemo da burnout proizlazi iz pojedinačnih karaktera i navika koje možemo promijeniti. Jako je bitno da se priča o sistemskoj i organizacijskoj razini, jer nam nedostaje strukturirano adresiranje problema. Najčešće se o ovoj temi govori neformalno, u usputnim razgovorima ili uz kavu. To su pokazale i radionice koje smo provodile u sklopu konferencije, koje su potvrdile da se u organizacijama rijetko odvaja posebno vrijeme za razgovor o problemu sagorijevanja. Nemamo vremena stati i pričati o tome kako ćemo raditi manje, kad prije toga trebamo završiti gomilu hitnijih stvari. Ovaj ritam i način rada u velikoj mjeri nam diktira sustav u kojem djelujemo, pa se postavlja pitanje kako izaći iz tog začaranog kruga.

Ono što može pomoći je da organizacija u strateškom smislu odluči što su prioriteti, a što se može ostaviti za kasnije ili uopće nije njena misija. Puno puta pišemo i radimo projekte jer njima možemo u nekom manjem dijelu financirati ono što je bit djelovanja naše organizacije. Mislim da možemo prihvatiti da ne moramo raditi baš sve. Problem je, naravno, u nesigurnom kontekstu. Organizacije civilnog društva imaju perspektivu od pola godine, godinu i zbog toga nijedan poziv, nijedan natječaj neće proći bez prijave. No taj ritam nas dovodi do sagorijevanja i zato tu logiku trebamo osvijestiti i preispitati.

Kroz projekt ste ponudili neke alate i metode koje mogu pomoći u adresiranju problema burnouta i njegovoj prevenciji. Kakva su dosadašnja iskustva u njihovoj primjeni, postoji li otpor prema promjeni ustaljenih praksi?

Cilj svih istraživanja bio je da dođemo do alata koji su potrebni organizacijama za podršku i prevenciju sindroma sagorijevanja. Na kraju se projekt razvio u tri različita pravca. Prvo, proizveli smo scenarije za radionice prepoznavanja i sprječavanja burnouta u organizacijama, koje smo proveli i u Zagrebu. Na stranici projekta postoji osam scenarija za radionice koje se mogu provoditi unutar organizacija ili među zaposlenicima i suradnicima različitih organizacija. Na radionicama nudimo različite alate koji pomažu reflektirati procese koji se odvijaju u kolektivima, osnažuju sudionike_ce u započinjanju razgovora i sugeriraju mjere koje se mogu implementirati kako bi se postigla promjena. Proizveli smo i seriju videa koji služe u svrhu podizanja svijesti o problemu sagorijevanja u neprofitnom sektoru. Donose različite perspektive osoba koje su prošle kroz burnout, intervjue s ekspertima u području radnog prava te razgovore s terapeutima koji rade u poslovnom sektoru. I, naravno, ono osnovno – donose informacije o tome što je burnout, koji su simptomi i kako izgledaju pojedine faze.

Najvažniji rezultat projekta je upitnik koji se nalazi na web stranici, koji mogu ispunjavati pojedinci ili predstavnici organizacija. Upitnik je strukturiran tako da obuhvaća različite segmente – od poslovnih procesa i ponašanja, preko zadovoljstva poslom do radnih prava. Rezultati upitnika pokazuju nam koja područja našeg rada su održiva, a gdje trebamo korjenite promjene. Ujedno nam se nude i različite metode kojima možemo pospješiti radne procese – na individualnoj razini to je sve od vježbi disanja i meditacije, do alata koji pomažu u organiziranju to-do liste i uspješnom vođenju projekata. Za organizacije tu je predložak protokola protiv mobinga na radnom mjestu, check-lista s popisom svega što sve treba sadržavati dobar ugovor te alati koje organizacija može koristiti u sprječavanju ili izlasku iz burnouta, što je i najvažnije.

Materijala je zbilja puno i najčešće je pitanje gdje početi, što je prvi korak. Nije nužno aplicirati sve, najvažnije je odabrati ono što je realistično i ima smisla za pojedinačnu organizaciju. Dovoljno je odvojiti pet minuta svaki dan za prakse koje ciljano utječu na smanjenje faktora sagorijevanja. To mogu biti male stvari, npr. promjena načina kako se vode sastanci, koliko ih često imamo, tko sve u njima sudjeluje i slično. Najvažnije je da odlučimo da ćemo primijeniti nešto od ponuđenih alata, da se otvori prostor za sustavni razgovor o ovim temama. Činjenica je da se svijest o problemu pomakla, ali praksa i dalje kaska. Važno je da smo osvijestili problem, prepoznajemo ga i osjećamo na svojim tijelima. Svjesni smo i da zahvaća velik broj osoba koje pokušavaju pozitivno utjecati na društvo koje je u krizi već 30 godina.

Jesu li nakon posljednje, pandemijske krize vidljivi neki pomaci? Jesmo li spremniji napustiti stare mehanizme i usvojiti nove prakse?

Mislim da smo kroz pandemiju naučili da je zdravlje važno, i počeli smo burnout direktno povezivati sa zdravljem. Sve više se priča o mentalnom zdravlju i kao da se prihvaća da je burnout dio ovog korpusa na koji trebamo obratiti pažnju, jer je jednako važno. U postpandemijskom vremenu sve organizacije bave se time kako prijeći s rada od doma na uredski rad. Ipak, mislim da se nijedna organizacija neće vratiti na staro već ćemo trebati naći nove mehanizme koji će biti dovoljno fleksibilni da se prilagode novim potrebama.

Važno je i da prepoznamo koji su benefiti brige o mentalnom zdravlju za čitav neprofitni sektor, ne samo za pojedinačne organizacije. Puno ljudi odlazi iz sektora, odlazi znanje i energija i to se negativno odražava na sve. Čini mi se da su na organizacijskog razini problema više svjesne radnice i radnici srednje generacije. Puno njih je već prošlo kroz burnout i tek sada govore o tome, možda su i otvoreniji jer su iskusili sagorijevanje i shvaćaju što ono znači. Kod mlađih timova i organizacija entuzijazam je još uvijek toliko visok da možda i ne prepoznaju stres, odnosno možda nisu svjesni da i pozitivan stres, da ga tako nazovem, na duge staze doprinosi burnoutu.

Kako vidite nastavak rada na ovoj temi, u sklopu projekta ili na razini vaše organizacije?

Sigurno postoji želja za nastavkom bavljenja ovom temom. Upitnik koji smo kreirale nastavlja prikupljati informacije koje će nam pružiti osnove za planiranje daljnjih koraka. Što se naše organizacije tiče, mi smo uvele neke prakse koje ćemo sigurno nastaviti, a periodički ćemo provoditi radionice i bez projekta jer to smatramo važnim.

Jako bitno pitanje koje na neki način ostaje otvoreno i na kojem bi trebalo nastaviti raditi je pitanje samostalnih umjetnika i drugih freelancera u kulturnom sektoru. Dosad smo se bavili osobama i kolektivom koji funkcionira unutar neke organizacije, a sljedećim korakom bismo voljeli zahvatiti ljude koji rade projektno – umjetnike, producente, dizajnere koji su samozaposleni, nemaju organizaciju koja bi mogla štiti njihove interese. Samozaposlene osobe ili freelanceri moraju balansirati između različitih projekata, ako žele preživjeti mjesec sustav ih tjera da rade nekoliko projekata istovremeno, no rijetko se razgovara o tome tko za njih ‘igra ulogu’ organizacije. Postoje li udruženja koja se bave ovom temom, koje nude pomoć i razmišljaju što su sistemske promjene koje će omogućiti sigurnost i zaštitu od burnouta? U nedostatku organizacijskog okvira problem se vraća na individualni nivo, zbog čega mislim da je to tema kojom se u budućnosti trebamo ozbiljnije pozabaviti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kako bi doprinijele boljem i jasnijem razumijevanju sindroma sagorijevanja, tri organizacije iz Poljske, Hrvatske i Slovenije 2019. godine pokrenule su projekt Burnout Aid, specifično usmjeren na istraživanja i sprječavanje sindroma sagorijevanja među zaposlenima i volonterima u civilnom sektoru. Provode ga poljska Culture Shock Fundacja, organizacija koja koristi nove tehnologije i nove medije u neformalnom obrazovanju, hrvatska udruga K-zona, posvećena radu sa ženama i LGBTQ+ zajednicom u području rodne ravnopravnosti, kulture i radničkih prava, te i Mesto žensk iz Slovenije, nezavisna organizacija fokusirana na feminizam i rodnu ravnopravnost u umjetnosti i kulturi. “Temom sagorijevanja na poslu odlučile smo se baviti potaknute našim osobnim iskustvima s ovim fenomenom tijekom rada u trećem sektoru. Željele smo saznati više o sagorijevanju u kontekstu nevladinih organizacija (NVO). Također nas je zanimalo je li situacija jednako zabrinjavajuća u zemljama iz kojih dolazimo – Poljskoj, Hrvatskoj i Sloveniji”, navode.

Prvi korak u procesu istraživanja bila je analiza postojeće dokumentacije o sindromu sagorijevanja, koja je za rezultat imala komparativnu studiju o prisutnosti ove teme u javnom diskursu pojedinih zemalja te prepoznatosti problema profesionalnog / aktivističkog sagorijevanja u neprofitnom sektoru. Ona pokazuje kako u sve tri zemlje, zbog specifičnog sustava vrijednosti aktivističkog angažmana, sagorijevanje ostaje nevidljivo ili se smatra sastavnim aspektom rada u organizacijama civilnog društva. U hrvatskom slučaju detektirano je podizanje svijesti o ovom problemu, no glavni problem ostaje izostanak sustavnih rješenja ili kontinuiranih programa prevencije i podrške.

U sklopu projekta 2020. godine provedeno je i kvalitativno istraživanje o svijesti o problemu sagorijevanja u civilnom sektoru, specifičnostima tog problema, njegovom utjecaju na organizacije i korektivnim mjerama koje im stoje na raspolaganju. U svakoj od zastupljenih zemalja provedeno je pet studija slučaja u organizacijama koje rade s ranjivim skupinama (osobe s invaliditetom, starije osobe, žene, LGBTQ+ osobe, migranti ili izbjeglice), jer su prema svim istraživanjima upravo osobe koje rade u pomagačkim zanimanjima najizloženije fizičkoj, mentalnoj i emotivnoj iscrpljenosti. Iako je to u dobroj mjeri i potvrđeno i ovom slučaju, istraživanje pokazuje kako sagorijevanju u okviru civilnog društva više doprinosi organizacijski i društveno-politički kontekst u kojem organizacije djeluju, a manje tip korisnika/ca kojima se bave.

Naime, iako su ispitanice rad s korisnicama njihovih usluga i aktivnosti opisale kao zahtjevan i ponekad naporan, općenito govoreći, rad s određenom ciljanom skupinom za njih predstavlja izvor zadovoljstva, a ne čimbenik koji doprinosi sagorijevanju. Ono što mu doprinosi su specifičnosti rada u trećem sektoru, a one su slične u sve tri zemlje: previše posla, premali kapaciteti, osjećaj da su rezultati nezadovoljavajući u usporedbi s uloženim trudom, te kompleksna birokracija (najčešće povezana s potrebom da se zadovolje zahtjevi donatora). “Sve navedeno dovodi do preopterećenosti, stresa i umora kod voditeljica, zaposlenica i volonterki, što u kombinaciji s nedostatnom prevencijom i intervencijom stvara visoki rizik od sagorijevanja”, zaključak je istraživačkog tima, kojeg su u hrvatskom slučaju činile Tara Gudović, Gabrijela Ivanov i Marina Milković.

Njihovi nalazi u skladu su s onima objavljenima u studiji Osvajanje prostora rada. Uvjeti rada organizacija civilnog društva na području suvremene kulture i umjetnosti, autora Valerije Barade, Edgara Buršića i Jake Primorac, koju je 2016. godine objavila Zaklada “Kultura nova”. Na temelju rezultata proizašlih iz Upitnika za zaposlene u OCD-ima, studija pokazuje da je gotovo četvrtina ispitanika doživjela burnout, odnosno da pokazuju ozbiljnije poteškoće s problemom sagorijevanja, dok u isto vrijeme iskazuju zadovoljstvo poslom kojim se bave i korisnicima s kojima rade. “Uzevši u obzir podatke dobivene kvalitativnim dijelom ovog istraživanja […] može se pretpostaviti da je problem utemeljen u nesigurnosti rada na svim razinama. Izvori prihoda za plaće su mnogostruki, rad je vezan za projekte, nemoguće je znati hoće li organizacija uspjeti dobiti sljedeći projekt, itd. U takvim uvjetima dolazi do samoizrabljivanja u smislu radnog vremena s većim udjelom izvanrednog i prekovremenog rada, radom za niske naknade i neplaćenim radom, što sve dovodi do osobnog sagorijevanja”, zaključuju autori.

Intervjui sa stručnjacima i stručnjakinjama koji čine završni dio istraživačke faze projekta potvrdili su zaključke do kojih je dovela kvalitativna analiza, te i oni upućuju na povezanost sindroma sagorijevanja s nestabilnom financijskom situacijom, prevelikom količinom birokracije ili pretjeranim poistovjećivanjem s vrijednostima i misijom organizacije koja dovodi do “suočavanja sa zidom”, kako je osjećaj burnouta opisala Orlean. Stručnjaci i stručnjakinje upozoravaju kako se saznanja o ovom sindromu i njegovoj prevenciji uglavnom zadržavaju na individualnoj razini, umjesto da im se pristupi kao sustavnim problemima koje treba adresirati na nivou organizacija. “Osobe koje vode organizaciju često nisu kvalificirane za nošenje s ovim problemom i svakodnevno su previše usmjerene na neposredne rezultate aktivnosti, pritom zaboravljajući često zaboravljajući na potrebe zaposlenika. Stoga je prije svega potrebno osvijestiti činjenicu da je promjena na razini organizacije od ključne važnosti, a tek onda ponuditi korektivne alate”, ističu.

Upravo je tim koracima krenuo projekt Burnout aid, koji nakon mapiranja stanja kreće s radionicama na kojima će se raditi na osvještavanju i prepoznavanju sindroma sagorijevanja, a potom i s izradom alata koji će organizacijama civilnog društva biti pomoć u iznalaženju adekvatnih rješenja. Važno je pritom podcrtati opasku koja se provlači kroz istraživanja: umjesto iznalaženja metoda nošenja sa stresom i iscrpljenošću koje doprinose organizacijskoj kulturi orijentiranoj na individualizam i trenutačne rezultate, rješenja se trebaju fokusirati na sustavnu promjenu. Iako do nje ne dolazi jednostavno, jedna od mogućnosti koja se u istraživanju spominje je stvaranje platforme, mreže podrške, sindikata ili nezavisnog ureda koji bi organizacijama civilnog društva omogućio kontinuiranu edukaciju i profesionalnu podršku. S obzirom na posljedice koje je ostavila pandemijska godina, u zbroju s krajnjom neizvjesnošću pred nama, takva se inicijativa čini prijeko potrebnom za prevladavanje zida pred kojim smo se kolektivno našli.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U interaktivnom projektu index.žene Andreja Kulunčić pokreće proces kojim žene osvještavaju vlastitu poziciju u privatnim i radnim okruženjima. Plakati postavljeni na nekim od najfrekventnijih javnih prostora u gradu pozivaju žene da ostave telefonsku poruku na besplatni broj odabirući osjećaju li se zadovoljne, diskriminirane ili zlostavljane. Dok se akcija odvija u javnim prostorima grada, diskusije na temu položaja žena s teorijskog aspekta organiziraju se u galeriji. 

U okviru izložbe u galeriji Aksioma – Projektni prostor predstavljena su još dva rada. Videoinstalacija U krugu bavi se pitanjem depresije koja u dvostruko većem broju pogađa žene nego muškarce, te Samo za Austrijance, rad koji otvara pitanje diskriminacije žena na crnom tržištu rada Zapadne Europe. Mara Vujić je kustosica izložbe otvorene do 17. listopada.

Projekt index.žene realizira se na ljubljanskim gradskim plakatnim mjestima čiji dizajn potpisuju Saša Kerkoš i Neja Engelsberger, te na digitalnim zaslonima gradskih autobusa od 23. rujna do 12. listopada. Rezultati se svakodnevno objavljuju na dvije frekventne gradske lokacije i u galeriji Aksioma tijekom trajanja izložbe. U četvrtak, 9. listopada, bit će održan okrugli stol koji moderira Mirjam Hladnik Milharčič uz sudjelovanje pozvanih gostiju. 

Više o festivalu i projektu Andreje Kulunčić potražite ovdje.

M.M. / A.K.