Kao i kod mnogih izrazito utjecajnih bandova, i kod Neutral Milk Hotel bio je slučaj da za vrijeme orginalnog djelovanja nisu imali gotovo nikakvog komercijalnog uspjeha. Tek nakon raspada benda i laganog otkrivanja od strane, prije svega, ostalih glazbenika, rastao je kult grupe. Album In The Aeroplan Over The Sea u međuvremenu je prodan u gotovo 400 tisuća primjeraka, od čega čak trećina na vinilu, a bend su kao ključni utjecaj kasnije navodili izvođači poput Beiruta, Arcade Firea i The Decemberistsa.

Vijest o ponovnom okupljanju grupe smatra se ključnim događajem na američkoj nezavisnoj sceni ove godine, a samostalni koncerti najavljeni za kraj ove i početak iduće godine rasprodani su unutar nekoliko sati. Za primjer, band svira čak šest koncerata u New Yorku u siječnju iduće godine, bili su prvi su objavljeni headliner za Primavera Festival, a očekuje se da budu i među nositeljima iduće Coachelle, kada taj festival objavi svoj line up u siječnju.

Bend za sada nema ambiciju stvarati nove materijale, a nadolazeća turneja samo je prilika cijeloj jednoj generaciji fanova nezavisne američke indie glazbe da uživo vide grupu koju zapravo gotovo nitko nije imao priliku vidjeti na koncertu. 

Koncert će se održati u ponedjeljak, 2. lipnja, cijena ulaznice u pretprodaji iznosi 140 kuna, a na dan koncerta 160 kuna. 

U Hrvatskoj će održati dva koncerta, 11. ožujka u klubu Azimut u Šibeniku i 13. ožujka u kinu Grič u Zagrebu. Također, zajedno s The Marshmallow Notebooks nastupit će 12. ožujka u The Gun Clubu u Beogradu. 

Cijena ulaznice je 35 kuna u pretprodaji, a 45 kuna na dan koncerta. 

Skromni počeci bili su više nalik na alkoholizirano provociranje susjeda nego na reinvenciju glazbenog žanra pod egidom new kind of country, new kind of soul, ali danas je to samo anegdota iz života jedne uistinu velike grupe. Prvo i osnovno, biti inovator u Nashvilleu, da parafraziram jednog tamošnjeg glazbenika mlađe generacije – gradu u kojem čak i policija nosi kapodastere, u slučaju da želite promijeniti intonaciju – u najmanju je ruku donkihotovski pothvat. 

Wagner je na vlastitoj koži osjetio dva svijeta: onaj u kojem je svakodnevno od devet do pet udisao otrovne pare ljepila za parkete, a navečer se povlačio u podrum, s prijateljima prebirao po gitari i slušao ploče Curtisa Mayfielda, i onaj njemu relativno nov, u kojem tri mjeseca godišnje putuje svijetom, tri mjeseca snima u studiju, a ostalih šest sa svoja dva baseta ljenčari na trijemu i čeka Superbowl. A na kraju svakog dobije kuvertu koja mu garantira da će sutra imati za pivo, cigarete i pseću hranu. 

Kao i na prethodnim pločama, Lambchop je ovdje na poznatom teritoriju: suptilna međuigra gitarskih arpeggia i Wagnerovog napuklog baritona uokvirena je bujnim gudačkim aranžmanima, a njegova je lirika, kao kontrapunkt glazbenim nijansama, i dalje granično pesimistična. Mr. M tako predstavlja nastavak komorne estetike započete još na hvaljenom Is a Woman iz 2002. godine, a čini se da je upravo u tom nepretencioznom držanju kursa sadržana sva veličina ove grupe. 

Od uvodne If Not I’l Just Die do zaključne Never My Love sanjivi su lirički pejzaži o “životu, gubitku, ljubavi i cigaretama” – kako ih je sam Wagner u nedavnom intervjuu za časopis No Depression opisao – praćeni melodramatskim orkestracijama koje neodoljivo podsjećaju na sekvence iz filmova Douglasa Sirka, samo bez uobičajenog sretnog završetka. Tako su u niti sat vremena albuma Mr. M sadržane sve kvalitete onoga što bi žanr nabijen konotacijama kao što je americana imao biti u 2012. godini: country, soul i orkestralni pop na tragu Burta Bacharacha i Leea Hazelwooda stopljeni u amalgam koji je istovremeno i nevjerojatno kompleksan i začuđujuće jednostavan. Nešto poput života koji dopire iz fikcionalne kuhinje gospođice Flannery O’Connor. 

Lambchop će 20. studenog u Tvornici kulture četvrti puta nastupiti u Zagrebu, a tjedan dana nakon, 27. studenog, u istom će prostoru nastupiti i Calexico.