Milenijalci su užasno razmaženi. Milenijalci žele sve na pladnju, odmah i ni trenutak kasnije. Milenijalci su toliko krhki i osjetljivi da ih i ponajmanja kritika potpuno izbaci iz takta i baci u najdublji očaj. Milenijalci su narcisi koji misle samo na sebe. Milenijalci su lijeni i površni. Milenijalci su puni sebe. Milenijalcima kronično manjka samopouzdanja.

E sad, zamislite nekog pustinjaka koji je desetljećima živio u planinskoj zabiti u potpunoj izolaciji, i čim se spustio s brda da se malo vrati natrag u civilizaciju i provjeri kako tamo stvari stoje – vi ga zaskočite s navedenim, popularnim tezama o milenijalcima.

“Hm… A tko su uopće ti, kako kažeš, ‘milenijalci’?” upita vas pustinjak, pa se zamisli.

“Pa…”

“Ne, ne, čekaj, da probam pogodit! Nisam bio među ljudima ima sto godina, ali… Hmmm, ne znam… Da se tu dolje nije otvorio neki novi vrtić da se zove ‘Milenij’, pa tako zovete djecu u njemu? E, ili se možda sad tako zove ono društvo mladih pjesnika? Bilo ih je kad sam ja bio u srednjoj, malo čudni likovi, ali bezazleni… A da nije neki bend? E, ili je neki novi crtić? Likovi iz crtića, ono kao, neki Cipelići?”

“Ne, milenijalci su…” kažete i zastanete, odvraćajući nelagodno pogled. “To je skoro dvije milijarde živućih ljudi.”

Lik isprve gleda u čudu, a onda vas prostrijeli prezrivim pogledom.

“Dvije milijarde?”

“Ehm… D-da.”

“A je li, mene si našao zajebavati?”

“Ne-ne-ne, ozbiljno! Tako zovemo sve mlade rođene otprilike između 1980. i 2000.! Milenijalci.”

Pustinjak podrugljivo otfrkne.

“Dakle, ako sam dobro shvatio… Skoro dvije milijarde ljudi, različitih mladih ljudi, iz različitih slojeva društva, i s različitih krajeva svijeta…  i SVI su, kao, razmaženi, osjetljivi, lijeni, umišljeni, ovo-ono?”

“Znam da zvuči glupo, ali vjerujte mi!” očajnički zavapite. “O tome se piše u svim najvećim svjetskim novinama! Nisam sad to izmislio, majke mi!”

“Nisi moj kurac!”

Šutite i zurite u pod, najradije bi propali u zemlju od srama.

“Poglupili ste vi svi skupa, a ne samo milenijalci! Ma… Jebo sve, odo ja natrag u pećinu!”

Pa se pustinjak pokupi natrag uzbrdo, gunđajući mrzovoljno. A vi gledate za njim, i mislite si: ha, tko ga može kriviti? Mislim, okej, možemo govoriti o socioekonomskim uvjetima u kojima milenijalci odrastaju, i spekulirati kako se to odražava na njih, ali… Nabacivati generalizacije o karakternim osobinama cca 1.8 milijardi ljudi na ovom svijetu koje vezuje jedino to što su rođeni u istom razmaku od 15 do 20 godina (ovisno kojom definicijom baratate)?!? A, kao, smijemo se ljudima koji vjeruju u horoskop? LOL.

Search Party, na prvi pogled, djeluje kao dar s neba za sve koji vjeruju u stereotipe o milenijalcima, i žele da se malo nagazi tu obijesnu mladež: serija prati četvero plitkih, priglupih njujorških milenijalaca koji se upuštaju u potragu za nestalom vršnjakinjom Chantal Witherbottom jer ne znaju što bi drugo sa sobom. Njihove “detektivske” metode su otužno maloumne. Sve što izađe iz njihovih usta je banalno do boli. Imaju živote za kakvima čezne veći dio planete, a opet su duboko nezadovoljni i nesretni.

No, radi li se uistinu pritom o arhetipskim pripadnicima jedne specifične generacije – ili je možda samo riječ o arhetipskim pripadnicima dobrostojeće, privilegirane mladeži s više para nego pameti, mladeži kakve je uvijek i bilo? Jer glavni likovi Search Partyja se suštinski ne razlikuju puno od, primjerice, likova iz prvih romana Breta Eastona Ellisa, napisanih i izdanih još u osamdesetima: jest da ovi možda manje krate vrijeme ispraznim hedonizmom, ali su podjednako mizerni zarobljenici svoje duhovne pustoši.

Iako se odmah nameću paralele s Less Than Zero i Rules of Attraction, putešesvije Dory i ekipe su me podjednako podsjetile na jednu drugu Ellisovu knjigu, Glamoramu, napisanu iz perspektive glavnog lika, manekena Victora, toliko glupog da je čitatelju u nekim momentima teško razaznati što mu se uopće događa. U jednom dijelu knjige čak i postane pijun terorističke organizacije a da ne znamo ni kakva je to organizacija, ni što im je točno cilj, jer sve vidimo samo Victorovim očima – koji ništa ne kuži jer je glup k’o noć.

U Search Party smo isto tako, kao gledatelji, osuđeni na glavinjanje jadne Dory, njezina tupavog dečka Drewa, i njihovih prijatelja, gej narcisa Elliotta i praznoglave glumice Portije. U prvoj sezoni ih potraga za Chantal odvodi u niz sporednih, jednosmjernih rukavaca – sve dok se ne skompaju s detektivom koji je ionako već neko vrijeme traži. A nakon što se na kraju prve uvale u gadnu nevolju, u drugoj se moraju nositi s novonastalim problemima i pritom su uvijek dva koraka iza: sve što učine kako bi probali popraviti situaciju ih samo još dublje uvali u govna, i jedino što ih može spasiti je da eventualno i drugi akteri demonstriraju istu razinu tupila i nedoraslosti situaciji – a malo tko može baš stalno biti toliko tup i nedorastao situaciji.

Nakon prve sezone, mnogi su se pitali ima li uopće potrebe za nastavkom… Jer, tražeći Chantal, Dory je zapravo samo tražila sebe, i bilo je nečeg beskrajno tužnog u njezinoj upornoj potrazi za curom koju praktički ni ne pozna, ali joj je svejedno jedina slamka za koju se uspijeva uhvatiti u pokušaju da svom životu dade neki, bilo kakav smisao (utoliko bude pomalo tragikomično kad se ispostavi da ta mitska Chantal – nije ništa manje nepodnošljivo plitka i glupava od njezinih spasitelja).

Druga sezona nije tako metaforički bogata, ali nije ni nepotrebni produžetak boravka u Dorynom svijetu, daleko od toga: njezin život sada jest dobio smisao, samo… ne onakav kakvom se ona nadala. I cijela sezona je jedan veliki, vrtoglavi krešendo paranoje, ali nikad po cijenu gubitka humorističnog tona. A glavni glumački kvartet je senzacionalan: za Aliju Shawkat znamo da rastura još od Arrested Developmenta, a ni dosad relativno nepoznati John Early, Meredith Hagner i John Reynolds ne zaostaju. Nimalo. Čut ćete još za njih.

Jedino što zasad još nismo čuli je hoće li biti i treće sezone Search Party, ali neka vas to ne spriječi u gledanju. Ma što god da mislili o milenijalcima.