U osvrtu na javnu tribinu pod nazivom Zadarski 3P iz sad već daleke 2014. godine, Ana Gospić Županović podvlači sljedeće: “U simulacijskoj viziji svjetlije budućnosne kulturne projekcije grada presudnim se čimbenikom […] ukazuje apsolutna nužnost uvažavanja potencijala nezavisne i alternativne scene mladih kao ravnopravnog i mobilizacijskog sudionika u kreiranju kulturne politike grada”. S odmakom od nekoliko godina i u pokušaju boljeg razumijevanja sličnosti i razlika dviju distinktivnih vremenskih točaka, ovaj tekst kao svoju središnju nit uzima dva elementa izdvojenog citata – potencijal zadarske nezavisne scene te nasušnu potrebu njegovog uvažavanja.

U godinama koje su uslijedile nakon spomenute tribine najvažniji događaji vezani uz zadarsku nezavisnu scenu kronološki bi se dali podvesti pod sljedeće: početak djelovanja i afirmacija AKC Nigdjezemska; prestanak djelovanja platforme Okret potpora; zatvaranje starog Kazališta lutaka; uspješan otpor pokušaju oduzimanja prostora Knjigozemske; prijava i provedba projekta ZadrugArt u režiji “oživjele” Zajednice udruga Centar nezavisne kulture; najava preseljenja Županijskih ureda u prostor Nigdjezemske i Menze; konačni početak izgradnje dugoočekivanog Centra za mlade te s tim povezani prvi koraci ka pokretanju nove platforme izvaninstitucionalnih kulturno-umjetničkih aktera. Dodamo li ovom nizu i izmjenu na poziciji prve osobe Upravnog odjela za kulturu i sport, tvrdnja da se u odnosu na razdoblje o kojem piše Ana Gospić Županović stvari i nisu bitnije promijenile može zvučati suludo, ili barem neuvjerljivo. Međutim, premda su posljedice nekih od navedenih zbivanja itekako opipljive naravi, na horizontu promjene i dalje se ne nazire ono najvažnije – strukturni pomaci. No, za početak – malo konteksta.

Učvršćeni na margini

Pisati o nezavisnoj kulturnoj sceni bilo koje lokalne sredine gotovo da podrazumijeva već uhodani predložak – red borbi za prostore, red organizacijske potkapacitiranosti, red neadekvatne i/ili nenaklonjene kulturne politike. Ipak, ukoliko bismo iz ovakve usual suspects liste morali izdvojiti specifikum zadarske priče, moguće je reći da su je u najvećoj mjeri obilježili nedostatak adekvatnih prostora za djelovanje i posljedična borba za iste. Ovaj aspekt ponavljajući je motiv gotovo svakog teksta o zadarskoj nezavisnoj kulturi, o čemu, između ostalog, svjedoče i iskazi dugogodišnjih protagonista scene – Samante Stepčić i Jurja Arasa. Budući da tekstovi u kojima su preneseni pružaju dosta detaljan uvid u historijat borbi zadarskih nezavisnih aktera za prostore, ovdje ćemo se suzdržati od njegovog ponavljanja, zadržavajući se na činjenici da je riječ o problemu koji od samih začetaka scene uvelike diktira tempo njenog razvoja.

Štoviše, kao što su pokazala iscrpna recentna sociološka istraživanja u čijoj je provedbi sudjelovao i potpisnik ovih redova, znatan dio nezavisne kulturne scene i dalje je suočen s nedostatkom (adekvatnog) prostora za pripremu i predstavljanje svog rada. U osvrtu na stanje zadarske nezavisne scene, Željka Tonković i Nenad Pepić u MONOgrafiji – kojom je 2018. obilježena desetogodišnjica festivala suvremenog plesa Monoplay – ističu da je u takvoj konstelaciji najpropulzivniji dio nezavisne kulture okupljen oko inicijativa i prostora Knjigozemske i Nigdjezemske. Unatoč – ili upravo zahvaljujući – njihovoj učvršćenosti “na margini, potpuno izvan strukturnih tokova i s minimalnom podrškom”, ovi prostori uspjeli su se profilirati kao neformalni društveno-kulturni centri koji su prepoznatljivi i van lokalnih okvira, a koji se s pravom mogu smatrati utočištima zadarske nezavisne kulture.

Time se, naravno, ni približno ne iscrpljuje lista aktivnih i prepoznatljivih izvaninstitucionalnih aktera zadarske kulturno-umjetničke scene. Zadarski plesni ansambl, Teatro VeRRdi, Zadar snova, Teatar Dragon i In Flux samo su neke od udruga i umjetničkih organizacija koje se s manje ili više uspjeha nose s kronično neadekvatnim uvjetima djelovanja. Kolektivi pritom vlastite prostorne potrebe zadovoljavaju na najrazličitije načine, od upotrebe vlastitih i unajmljivanja poslovnih ili institucionalnih prostora do korištenja prostorija drugih udruga i mjesnih odbora. No, potreba neprestanog promišljanja uvjeta djelovanja nedvojbeno ostavlja traga na potentnosti organizacija, koje su u takvim okolnostima primorane usmjeravati vrijeme, stvaralačku energiju i materijalne resurse prema pitanjima i problemima koji nisu izravno vezani uz samu umjetničku produkciju. Štoviše, čini se opravdanim zaključiti da je uslijed preokupacije strategijama vlastitog preživljavanja “stradao” upravo potencijal kojeg ističe Ana Gospić Županović – da se scena razvije u nezaobilaznog i ravnopravnog aktera u promišljanju i kreiranju društveno-kulturne mape grada. Ovoj tezi u prilog govore i iskazi samih protagonista nezavisne scene, koji spomenuti potencijal ocjenjuju kao “nerealiziran”, “začahuren” i “upitan”, ističući pritom brojne strukturne prepreke njegovom ostvarenju.

U svjetlu trajno privremenog karaktera (rijetkih) prostora koje scena nastanjuje, kao potencijalno rješenje navješćuje se dugoočekivani objekt koji je u projekcijama gradskih vlastodržaca prije više od desetljeća ponio naziv Centra za mlade. Najavljen još davne 2007. godine kao svojevrsna kompenzacija za bivši Omladinski dom – kasnije preimenovan u Dom hrvatske mladeži – koji je tada ustupljen Sveučilištu, ovaj objekt s vremenom se u percepciji lokalne zajednice prometnuo u simbol lažnih obećanja i nepromjenjive naravi vladajućih struktura koje nikad nisu pokazale dovoljno sluha i razumijevanja za stvarne potrebe aktera nezavisne scene, ali i šireg civilnog društva. Premda su radovi na rekonstrukciji zgrade konačno započeli u veljači ove godine, praćeni različitim edukativno-praktičnim sadržajima koji su u sklopu projekta ZadrugArt bili usmjereni ka pripremi terena za programski, ali i upravljački model budućeg centra, dio scene i dalje ne pokazuje interes za uključivanjem u priču koju percipiraju kao top-bottom pristup s unaprijed poznatim ishodom u vidu još jednog institucionalnog prostora kulture.

No, iako je teško osporiti tezu da priču dominantno uokviruju elementi pristupa “odozgo prema dolje”, posebice ukoliko je usporedimo s nekim ranijim zadarskim primjerima poput projekta Artikultura, osnivanja Zajednice udruga Centar nezavisne kulture ili platforme Okret potpora koji su odisali grassroots logikom, zabrinjavajućim se doima izostanak svijesti aktera scene o ulozi vlastitih dugogodišnjih zagovaračkih aktivnosti. Držeći se podalje od klizavog terena kauzalnosti, time se, dakako, ne želi sugerirati da su upravo višekratni pritisci nezavisne kulturne scene odigrali važnu, pa možda čak i ključnu ulogu u pomicanju tog projekta s mrtve točke. No, u svjetlu procesualnog karaktera društvenih fenomena, ali i implicitne, no nažalost ne i točne pretpostavke o proaktivnoj gradskoj upravi koja osluškuje potrebe vlastitih građana, tvrdnja o obolu aktera scene nastojanjima da Zadar dobije društveno-kulturni centar kakav zaslužuje čini se ne samo legitimnom, već i veoma bitnom.

Lutanje u koncepcijama

Vraćajući se na visoku razinu nepovjerenja prema vladajućim strukturama, vrijedi istaknuti da iste u potpunosti nije lišen ni dio scene koji zasad aktivno participira u promišljanju različitih aspekata funkcioniranja nadolazećeg objekta. Usprkos načelnoj spremnosti na suradnju, u dobroj mjeri uvjetovanoj tendencijom ka konačnoj mogućnosti djelovanja u za to prikladnim uvjetima, evidentna je i značajna doza skepse glede udjela (upravljačke) moći koju je Grad spreman prepustiti civilnim akterima. Dodatni razlog za nepovjerljivost leži u dosad ne baš uspjelim pokušajima predstavljanja projekta kao zaokružene, jasno koncipirane cjeline; upravo suprotno, teško se oteti dojmu da se ovim objektom teži rješavanju dugogodišnjih prostornih potreba šireg i šarolikog spektra civilnog društva, pri čemu izmiče mogućnost stjecanja jasnije predodžbe o njegovoj koncepciji. Iako je za pretpostaviti da će Centar u konačnici – s obzirom na svoje gabarite – ponuditi dovoljno prostora za veliki broj zainteresiranih aktera, “lutanja” od prvotno naglašavane kulture mladih, preko nezavisne kulture pa do mekše postavljenih okvira izvaninstitucionalnog sektora ukazuju na izostanak konkretnije vizije profila koji stoga i dalje balansira između community, društveno-kulturnog i angažiranog kulturno-umjetničkog centra.

Neovisno o njegovoj koncepciji, Centar bi, po svemu sudeći, trebao slijediti primjer sličnih društveno-kulturnih centara diljem Hrvatske koji su ustrojeni po principima nekog od modela javno-civilnog partnerstva. I dok element sudioničkog modela upravljanja s jedne strane nudi određenu dozu uvjerenja da će odnos s Gradom ovog puta izgledati drugačije, logika ovakvih modela suradnje istovremeno se nameće i kao ozbiljan izazov unutarnjim kapacitetima uključenih kolektiva. Kao što je istaknuto u Strategiji razvoja nezavisnog kulturnog sektora grada Zadra koju 2013. izrađuju Željka Tonković i Nenad Pepić, “većina kulturnih udruga i umjetničkih organizacija djeluje na niskom stupnju organizacijskoga razvoja te često egzistiraju zahvaljujući angažmanu samo jedne osobe (osnivača)”. Slično vrijedi i danas, što u kontekstu zahtjevnih i iscrpljujućih deliberativnih procesa koji leže u srži sudioničkih modela upravljanja može djelovati zabrinjavajuće.

No, specifičnost zadarskog primjera, koja se ogleda u već spomenutom top-bottom ulazu, uključuje i činjenicu da je novo povezivanje civilnih kulturno-umjetničkih aktera još uvijek “u povojima”. Premda je još uvijek prerano za konkretnije zaključke, platforma u nastajanju zasad pokazuje odlučnost da na krilima povezivanja vlastitih kapaciteta s prostorom budućeg centra iznova testira domete zadarskog izvaninstitucionalnog sektora. Unatoč logičnoj i nimalo neočekivanoj usmjerenosti na objekt u izgradnji i rješavanje prostorne problematike, takav pothvat zahtijevat će i šire postavljenu sliku u kojoj bi fokus bio smješten na koloplet problema koji sceni godinama onemogućavaju adekvatnije pozicioniranje.

Na tom tragu, Željka Tonković i Nenad Pepić u MONOgrafiji iz 2018. ističu da je, unatoč skoroj izgradnji budućeg centra, ozbiljnije pomake teško očekivati bez radikalnog zaokreta u odnosu prema kulturi. Isti autori naglašavaju da neadekvatan pristup struktura nezavisnom kulturnom sektoru “proizlazi iz nepostojanja svijesti koja bi [ga] smatrala stvarnom potrebom i neizostavnim dijelom života i ritma grada”. Nepune dvije godine kasnije, moguće je utvrditi da stvari na strukturnoj razini nisu daleko odmakle, a završetak rekonstrukcije centra, planiran za svibanj 2021., izgledno će otvoriti čitav niz pitanja koja će testirati kapacitete kulturne, ali i šire gradske uprave. S obzirom na skroman udio proračuna za kulturu u ukupnom proračunu grada, ali i neuravnoteženost izdvajanja za institucionalno i izvaninstitucionalno kulturno polje, bojazan aktera scene da će nova kulturna ustanova dodatno pojačati podjele i odraziti se na izdvajanja za sektor kojem pripadaju čini se posve opravdanom.

Naznake okretanja budućnosti

Odgovore na neka od gorućih pitanja zadarske (nezavisne) kulture trebala bi ponuditi Strategija razvoja kulture Grada Zadra 2019.-2026. Međutim, iako su aktivnosti vezane uz izradu ovog dokumenta započele još u travnju 2019. godine, u trenutku pisanja ovog teksta on još uvijek nije ugledao svjetlo dana. Zapanjujuće djeluje podatak da je riječ o prvom strateškom dokumentu zadarskog kulturnog sektora iniciranom “odozgo”, što ukazuje na višedesetljetni izostanak jasne vizije kulturnog razvoja. Štoviše, kulturna administracija nije pokazala razumijevanje ni za već spomenutu Strategiju razvoja nezavisnog kulturnog sektora grada Zadra, čije smjernice – treba li spomenuti – nisu doživjele svoju implementaciju.

U tom svjetlu, trenutni proces izrade Strategije moguće je protumačiti kao odlučnu namjeru nove pročelnice Ureda za kulturu i sport, Dine Bušić, da se uhvati u koštac s manjkavostima kulturne administracije i boljkama sektora kojim upravlja. Zanemarimo li određene traljavosti koje se tiču istraživačkog segmenta samog procesa, uključivanje širokog kruga kulturnih aktera moguće je prepoznati kao naznaku smještanja kulturne politike gdje bi po svojoj logici i trebala pripadati – u službu građana. No, poučeni dosadašnjim iskustvom – a i primorani kašnjenjem s izradom Strategije – s donošenjem takvog zaključka ipak ćemo još pričekati.

Vraćajući se na sami početak teksta i izdvojeni citat Ane Gospić Županović, moguće je zaključiti da su godine sustavnog zanemarivanja stvarnih potreba scene rezultirale fragmentiranjem i blijeđenjem tada postojećeg potencijala. No, nakon nekoliko godina zatišja koje je odavalo dojam pomirenosti s neizbježnošću tavorenja u prostornom, ali i financijskom smislu, trenutačno stanje ukazuje na buđenje svijesti (dijela) scene o smislenosti i potentnosti zajedničkog djelovanja. Povezivanje u platformu koja bi trebala rezultati formalnim savezom udruga prvi je takav pokušaj od gašenja Okreta potpora 2015. godine. No, ono što pritom posebno veseli je popratni zaokret u prevladavajućem diskursu koji je, da se poslužimo terminom Davora Miškovića, još donedavno bio “ceremonijalne” naravi – duboko uronjen u sadašnjost, usmjeren na “ovdje i sad” vlastitih kolektiva i gotovo u potpunosti lišen promišljanja položaja i mogućnosti scene kao takve.

Proteklih nekoliko mjeseci ukazuju na mijenjanje takvog narativa, koji postupno ustupa mjesto deliberativnom diskursu okrenutom budućnosti i zaokupljenom krhkom, ali nakon dugo vremena ipak postojećom vizijom promjene. Bez dvojbe, aktere koji se odluče upustiti u ovaj pothvat očekuje izazov (sposobnosti) preuzimanja dijela upravljačke moći, ali i nošenja s mogućnošću da uslijed različitih oblika angažmana iznova ispašta sama umjetnička produkcija. Gledano iz trenutne perspektive, sigurnim se čini tek jedno – nakon dugo vremena, prostor za djelovanje u toj im priči ne bi trebao predstavljati problem.

Ako bi se sudilo prema vijestima koje dopiru do nacionalnih mainstream medija, Zadar je grad koji se nalazi u nekoj vrsti krize. Premda logici korporativnih medija koji pornografski izrabljuju priče o “gradovima-slučajevima” treba pristupiti sa zadrškom, nedvojbeno je da jezoviti zločini poput brutalnog premlaćivanja osamnaestogodišnje djevojke prošle godine u jednom zadarskom ugostiteljskom objektu – i to pred pasivnim vlasnicima i posjetiteljima – pozivaju na dublje problematiziranje stanja u Zadru.

Što se benignijeg aspekta funkcioniranja grada poput dostupnosti kulturnih sadržaja tiče, on je – tipično za naš devastirani kontekst – pretežito sveden na ionako podfinancirani minimum institucionalne kulture. Loše stanje kada je riječ o participaciji mladih u kulturi uvjerljivo oslikava istraživanje Kulturne potrebe mladih u Zadru, rezultati kojeg su predstavljeni u veljači ove godine. Istraživanje su proveli doc. dr. sc. Krešimir Krolo, doc. dr. sc. Sven Marcelić i doc. dr. sc. Željka Tonković s Odjela za sociologiju zadarskog Sveučilišta, koji su, kako prenosi Zadarski list, doši zaključka da postoji “velik raskorak između generacijske kulture i onoga što Zadar nudi. Mladi se ne smatraju pozvanima i uključenima, kažu kako nema posebnih programa i pogodnosti, a kao negativne primjere ističu HNK Zadar i Kneževu palaču”. Krolo također napominje da mladi problem dostupnosti kulture vežu i uz širi problem nerazvijenosti gradske infrastrukture, osobito prometa.

Istraživanje je, međutim, pokazalo da usprkos lošoj situaciji u Zadru postoje tri svijetle točke: Gradska knjižnica, koju su učenici izdvojili “kao pozitivan primjer participativnog djelovanja”, te Nigdjezemska i festival KvartArt. Riječ je zapravo o najbližim mogućim zadarskim kulturnim koordinatama – sve tri locirane su praktički u istom dvorištu u sklopu bivše vojarne na Voštarnici. No dok su GKZ i KvartArt primjeri inkluzivno zamišljene institucionalne kulture – organizator festivala je neobično otvoreni Koncertni ured Zadar pod vodstvom klasične glazbenice Melite Ivković – Nigdjezemska je, uz skejt park Menzu koji se nalazi u istom kompleksu, praktički jedini autonomni prostor nezavisne kulture u gradu. Riječ je o skvotiranom mjestu koje udomljava brojne kulturne, umjetničke i glazbene programe neprocjenjive za kulturni život Zadra, a sadrži i komunalnu kuhinju u koju se ljudi mogu doći nahraniti besplatno.

I dok bi se iole suvisla vlast pobrinula da se vrijedan komad samonikle kulturne infrastrukture izgrađene i razvijane odozdo, na inicijativu građana kojima u drugom najvećem gradu u Dalmaciji i jednom od najvećih gradova u državi nisu dostupni otvoreni prostori za alternativnu kulturu, ovih smo dana dočekali najpredvidivije moguće vijesti: prostor koji koriste Nigdjezemska i Menza bit će, sudeći prema najavama, prenamijenjen u dvoranu Županijske skupštine. Objavili su to prvo 19. lipnja na društvenim mrežama sami “Nigdjezemci”, koji su tada najavili da će, u slučaju da “dođe do potvrde o spomenutom planu, te se Nigdjezemska i Menza planiraju ukinuti, a time izbrisati jedini autonomni, socijalni i alternativni prostor u gradu”, početi “s kampanjom za obranu Nigdjezemske”.

Vijest je to koja stiže u trenutku kada se navodno bliži dugoočekivani početak rada na uređenju Centra za mlade, koji bi prema najavama vlasti trebao poslušiti (i) kao stanište nezavisne kulture. Međutim, to se čini samo dodatnim argumentom da se županijske i lokalne vlasti s posebnom pažnjom odnose prema Nigdjezemskoj i Menzi te da se upravo u suradnji s ljudima koji su tamo tijekom zadnjih godina udomljavali i oblikovali nezavisnu scenu osmisli jedan širi prostor za kulturu i mlade koji podjednako nudi institucionalnu sigurnost Centra kao i otvorenost skvotova. U takvoj bi konstelaciji i sâm Centar zasigurno mogao bolje ispunjavati svoju funkciju infrastrukturnog gravitacijskog središta kulture za mlade koje može samo profitirati od živosti njezinog vaninstitucionanog dijela.

Ako je vjerovati riječima zadarskog gradonačelnika Branka Dukića, koje prenosi portal 057info, gradska uprava prepoznaje vrijednost očuvanja autonomnih prostora u sklopu vojarne: “Želja je Grada Zadra da u vojarnu uđe aktivno i da svi javni prostori, mimo zgrada, pripadnu Gradu te da on upravlja i raspolaže njima onako kako najbolje zna. Samo Grad to može urediti na pristojan način kako bi ovaj prostor postao sastavni dio, odnosno centar grada. Summa summarum, Menza i cijeli ovaj dio ostaje ovakav kakav je, kakvim ga mladi vide i planiraju te zadovoljavaju potrebe ovog dijela kulture.”

Što god mislili o Dukiću i njegovim obećanjima, izvjesno je sljedeće: kada je riječ o velikim nekretninskim transakcijama na turistificiranoj obali, sva je prilika da postoji neki pozadinski investitorski interes koji diktira rasplet. Na tom tragu je Aleksandar Tešić iz portala Tris.hr kada komentirajući ovaj slučaj podsjeća na informaciju da će zadarska županijska administracija do kraja godine iseliti iz svoje zgrade na Poluotoku – praktički u najatraktivnijem dijelu Zadra. Iako o tome trenutno ne postoje nikakve idicije, ne bi, ukratko, trebalo nimalo čuditi kada bi rezultat svih ovih rošada bila privatizacija te zgrade i njezino pretvaranje u hotel ili neki drugi turizmu podređeni objekt. No o tom potom: što god bilo u pozadini ove priče, tko god bio uključen u planove oko gradskih prostora, sasvim je sigurno da će nezavisna kultura na popisu prioriteta pri njihovom definiranju biti – zadnja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.