Riječ je o monografiji koja “kroz spoj analitičkog teksta Melite Čavlović i fotografskog istraživanja Marka Ercegovića donosi slojevitu interpretaciju nejednakosti, konflikata i neravnomjernog razvoja zagrebačkog Trnja i Vukovarske ulice. Polazeći od modernističkog arhitektonskog nasljeđa, publikacija zahvaća širi povijesni i prostorni kontekst, prateći transformacije grada — od jasno definiranih urbanističkih koncepata do njihovih dugoročnih, često neželjenih posljedica vidljivih u gradskom tkivu, uvjetima stanovanja i organizaciji svakodnevice. U tom procesu politika se prepoznaje kao jedan od ključnih čimbenika koji oblikuju prostorne i društvene odnose ove središnje gradske zone”, stoji u najavi.

Snimak postojećeg stanja: rijeka, pruga ulica odabrana je među 12 najljepše oblikovanih hrvatskih knjiga za 2025. godinu na natječaju Nacionalne i sveučilišne knjige u Zagrebu u suradnji s Hrvatskim dizajnerskim društvom (HDD), te je nominirana za nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA).

Na predstavljanju u ARL-u sudjelovat će autori, Melita Čavlović, docentica na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i Marko Ercegović, umjetnik i fotograf i urednica Iva Prosoli, kustosica u MUO.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Tom će prilikom biti predstavljena i publikacija 15 godina Pogona, a Pogonov tim govorit će o 15 godina rada ovog centra nezavisne kulture. Posjetitelji_ce su pozvani_e da u zajedničkom druženju podijele svoja sjećanja i priče o Trnju.

“Trnje je kvart urbanističkih i prirodnih, ali i kulturnih zanimljivosti, gdje se topli ruralni momenti isprepliću s modernističkom i postmodernističkom gradnjom, a grad se susreće s rijekom. Na samom južnom rubu ovog starog zagrebačkog kvarta, u posture bivše tvornice Jedinstvo na sjevernoj obali Save, smjestio se Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade. U istoj zgradi su i klub Močvara i Parainstitut kazališnog umjetnika Damira Bartola Indoša, dok veliko dvorište u toplim mjesecima možete prepoznati po crvenom šatoru CirkoBalkane”, piše u najavi.

Više informacija pronađite ovdje.

“Susret ‘neformalnih’ individualnih kuća i nasuprot njih kanonskih primjera poslijeratne moderne arhitekture, ili preciznije, sukob projicirane geometrije urbanističkih planova s prirodnim terenom i njegovim ruralnim matricama, trajni je leitmotiv još uvijek urbanistički nedovršenog trnjanskog prostora. Narativ o trnjanskim kontrastima, konfliktima i paradoksima, stoga iznova pruža priliku da se urbanistička planerska intencija susretne s nepredvidivim procesima i izmjenama na terenu”, stoji u najavi izložbe.

Ovom izložbom bit će prikazana metoda istodobnog proučavanja strateških akcija odozgo i malih reakcija odozdo, s terena. Izložba predstavlja tematski nastavak niza vrijednih projekata koji su se bavili ovim prostorom, prvenstveno izložbi: Trnje. Prostorni plan i stvarnost (Radovan Delalle, 1989), odnosno Dossier Vrbik (Radovan Delalle, Fedor Kritovac, 2000) koja je također održana u galeriji Modulor. U velikoj mjeri se temelji na istraživanju autora pod nazivom From tabula rasa to genius loci: ‘skipping over’ the informal construction in central Zagreb koje su predstavili na bijenalnoj konferenciji Europske mreže povjesničara arhitekture (EAHN 2022) održanoj u Madridu.

Melita Čavlović je arhitektica i istraživačica čiji je rad usmjeren proučavanju hrvatske arhitekture 20. stoljeća s naglaskom na evoluciju i transformaciju arhitektonske profesije u odnosu prema političkim, ekonomskim i specifično strukovnim okolnostima određenih lokalnih miljea. 

Antun Sevšek je arhitekt, istraživač i aktivist koji se bavi razvojem strategija urbanističkog planiranja i njihovim disrupcijama u doticaju s društvenom i materijalnom stvarnosti grada. Autori zajedno rade na istraživanju arhitektonske i urbanističke povijesti planiranja, kako Zagreba, tako i istočne obale Jadrana kroz intenzivne periode njihove transformacije, s posebnim fokusom na drugu polovicu 20. stoljeća.

Izložba u galeriji Modulor može se pogledati do 23. lipnja 2023.

KP: Možeš li reći nešto više o projektu Teritorij kao zapis: tko ga provodi, tko su ljudi uključeni u njega i što mu je “cilj”? 

LL: Izložba je prikaz dosadašnjeg rada na projektu koji se bavi razvojem Novog Zagreba, a provodi ga udruga SF:ius – Socijalni rub: zanimljive neispričane priče. Projekt je podržan od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba. U rad na projektu uključeno je troje istraživača, uz mene tu su Melita Čavlović i Antun Sevšek. Osnovna motivacija projekta je osim urbanističko-arhitektonske i sociološke analize, inventarizacije i valorizacije Novog Zagreba, promišljanje novih oblika istraživačkog djelovanja i prezentacije. Vaninstitucionalna pozicija bavljenja ovom temom ovdje ujedno pruža i slobodu osmišljavanja formata i mogućnost taktičkog napuštanja registara ili formalnih obaveza akademskog djelovanja, no ujedno je i zahtjevna budući se temelji uglavnom na entuzijazmu. Nadamo se da će se daljnim radom na projektu realizirati svi potencijali koje smo uočili dosadašnjim djelovanjem, a ne bi bili mogući u nekom drugom organizacijskom obliku.

KP: Izložba kroz kartografsku i arhivsku građu istražuje nastanak današnjeg Novog Zagreba. Radi se o, ako dobro shvaćam, dostupnim i poznatim, ali do sada neobljavljenim kartama. Kako je tekao proces istraživanja i što se novo iz tog rada i materijala može iščitati?   

AS: Spoznaja da se povijesne karte mogu koristiti i za iščitavanje sadašnjeg trenutka, a da one po okolnostima nastanka i načinima instrumentalizacije nisu mimalo bezazleni prikazi, već svjedočanstva geopolitičkih, vojnih ili prostorno planerskih stremljenja tih povijesnih perioda bila je poticaj da se njima ozbiljno pozabavimo. U sklopu ove izložbe prikazuju se kartografski prikazi iz nacionalnih i gradskih arhiva, ali i nekoliko europskih institucija. Sama brojnost izvora i različite politike pristupu građi i osiguravanja dozvola za korištenje glavni su problem u kontekstu vaninstitucionalnog bavljenja znanstvenim istraživanjem u Hrvatskoj kojem ova izložba pripada.

Čini nam se da je ključni doprinos pokušaj dekonstrukcije nekoliko dominantnih urbanoloških tema Zagreba, primjerice onoj o nekadašnjoj desnoj obali Save kao praznom prostoru lišenom bilo kakvog identiteta ili o herojskom prelasku Save kao linearnom slijedu događaja vođenih jedinstvenom krovnom idejom. Ono što je rad na izložbi pokazao je niz pojedinačnih tragova otpora, disonantnih razmišljanja ili odbačenih i “krivih” razmišljanja. Oni nisu možda presudno utjecali na konačni ishod razvoja ovog prostora, ali su otkrili neke nove perspektive u monolitnom ishodišnom mitu današnjeg Novog Zagreba.

KP: Zašto baš Južni Zagreb? 

MČ: Uvriježila se misao da je teren južno od rijeke Save u određenom smislu tabula rasa koju je niz inžinjerskih intervencija i generacija urbanističkih promišljanja oživio i postavio u fokus rasprave čineći ga novom sastavnicom grada. Metafora onoga što je južno od Zagreba, višestruko se puta selila u percepciji prostora, tako je južno isprva bilo ono što je južno od Gradeca i Kaptola, nakon toga je južno bilo ono što je ispod željezničke pruge da bi konačno južno postalo ono što je preko rijeke Save. Rekuperirajući termin Južnog Zagreba iskrenije pratimo sljednost razmišljanja o razvoju grada, a izložba upravo poseže u povijest ne bi li ilustrirala da je ‘južno’ koncept koji je uvijek obuhvaćao ono periferno, a kojime se ujedno i iznova promišljao opseg i značenje dotadašnjeg centra.

KP: Koliko je suvremena urbana kartografija (i, generalno, arhivistika) važna za razumijevanja prostornih, društvenih, ekonomskih i kulturnih odnosa nekog područja?

AS: Unutar konceptualnog okvira “teritorija kao zapisa” kartografski prikazi koriste se kao odčitanja procesa transformacija prostora kako kroz analizu razvoja nekih ključnih lokaliteta poput Zagrebačkog velesajma i Brodarskog instituta tako i kroz oscilaciju pojedinih ideja i fenomena kroz vrijeme. Kronološkim nizanjem omogućeno je istovremeno čitanje niza karata koje otkrivaju ostatke izbrisanih “figura” bilo aluvijalnih i geoloških tragova, katastarskih relikata ili morfoloških anomalija. Pogled mimo i ispod postojećeg stanja nudi prekrivene povijesne slojeve koji otkrivaju supostojanje brojnih, a ponekad i proturječnih sustava i procesa. 

Izložba Teritorij kao zapis — figure južnog Zagreba ostaje otvorena do 15. travnja.

Na natječaju Ministarstva kulture RH ocjenjivački sud u sastavu Dubravko Bačić, Vanja Ilić, Tomislav Pavelić (predsjednik), Sanja Šaban i Berislav Šipuš, za hrvatsku izbornicu nastupa na 14. Međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji 2014. godine izabrao je Karin Šerman odnosno predloženu koncepciju naslovljenu Kultura apstrakcije: hrvatski arhitektonski modernizam 1914. – 2014. autorskog tima u sastavu Andrej Uchytil (voditelj), Zrinka Barišić Marenić, Melita Čavlović, Igor Ekštajn, Nataša Jakšić, Mojca Smode Cvitanović, Marina Smokvina i Karin Šerman.

“Kao jednu od programskih smjernica Koolhaas postavlja tezu da su nacionalni identitet i globalizam modernizma nespojivi. Karin Šerman s ostalim članovima autorskog tima kojeg vodi Andrej Uchytil postavlja protutezu, koju istodobno nude na raspravu Koolhaasu i bijenalskom istraživačkom nad-timu”, stoji u obrazloženju ocjenjivačkog suda, “mišljenja smo da je pobjednički tim kompetentan napraviti sustavan i objektivan presjek kroz fundus hrvatske modernističke arhitekture, s kojim će se Hrvatska uključiti u radnu, istraživačku diskusiju o temi međuodnosa nacionalnog (arhitektonskog) identiteta i modernističke paradigme”.

“Naš pristup – poznavajući Koolhaasov diskurs i habitus – uzima njegovu postavku prvenstveno kao teorijski izazov i provokaciju te upućuje protutezu da korpus hrvatske arhitekture 20. stoljeća dokazuje upravo suprotno, ili barem komplicira takvu jednostavnu postavku. Naš odgovor nastoji pokazati da arhitektonski modernizam, bez obzira na svoju eklatantnu autonomnost i transcendenciju, zapravo može biti duboko retoričan, uvjerljivo figuralan te da kao takav ujedno može biti i istinski nositelj kulturne memorije i konstruktivni stvaratelj nacionalnog i kulturnog identiteta. Osnovna ideja našeg postava stoga je da kroz prezentaciju ključnih djela hrvatske arhitekture iz zacrtanog perioda, od 1914 do 2014. – dakle, arhitekture koja se, na različite načine, kroz cijelo to razdoblje uglavnom oslanja na diskurs modernosti – iznese, elaborira i dokaže tu tezu”, navela je u programskom tekstu Karin Šerman.

Izvor: MINK / Fotografija: Nate Robert