Branka Benčić aktualna je ravnateljica Muzeja moderne suvremene umjetnosti (MMSU) u Rijeci koja je kao kustosica realizirala brojne relevantne skupne i samostalne izložbe i filmske programe u institucijama, muzejima, filmskim festivalima u zemlji i inozemstvu. Dugogodišnja je umjetnička direktorica Apoteke – Prostora za suvremenu umjetnost, kustosica istraživačke platforme Cinemaniac Misliti film i stručna suradnica Pula Film Festivala. Aleksandra Sekulić je programska urednica u Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu, a dvijetisućitih je bila programska urednica i producentica u Akademskom Filmskom Centru u Beogradu te članica pokreta Low-Fi Video, projekta Medijska arheologija i grupe Kosmoplovci.

Njih dvije su tijekom 2019. i 2020. godine osmislile tematski program projekcija za izdanje Oberhausena 2020. godine, koje je zbog koronavirusa bilo odgođeno. S obzirom na to da je solidarnost kao pojam i kao koncept doživjela preporod u vrijeme pandemije, kustosice su odlučile zadržati tematski okvir, kojim žele podsjetiti na njezin revolucionarni potencijal. “Namjera je programa da inspirira i redefinira promišljanje solidarnosti kao disruptivnog događaja rekonstituiranja društva te da reaktivira resurse i metode kinematografije u potrazi za novom infrastrukturom solidarnosti. Polazeći od vrijednosti zajednice ili društva, solidarnost narušava sustave nejednakosti, hijerarhije, nepravde”, navodi se u službenom priopćenju.

Program je strukturiran u šest cjelina, u sklopu kojih se prikazuju naslovi s područja bivše Jugoslavije nastali 1960-ih i 1970-ih godina te noviji radovi filmaša iz Hrvatske i regije. “Postavljajući u dijalog filmsku produkciju 1960-ih i 1970-ih godina iz područja SFRJ i recentne radove s međunarodnim pozicijama, program će istražiti arhiv i kontinuitet politike emancipacije iz prošlog stoljeća i glasove suvremenih borbi koje remete hijerarhiju i odnose moći u Europi, sustav nejednakosti, privatizaciju, eksploataciju, ili sustav umjetničke produkcije, povezanost načina proizvodnje i političke prakse, od deelitizacije produkcije (radikalni amaterizam), svakodnevne prostorne politike i ‘nesavršene solidarnosti’, do kinepolitike”, najavljuju.

Kroz filmski program kustosice istražuju povijesno nasljeđe filmske proizvodnje u relaciji s estetikama i politikama radništva. Prikazuju se tako Nezaposleni ljudi Želimira Žilnika (1968.), Specijalni vlakovi Krste Papića (1972.) te Vlak sjenki Nike Autor (2017.) koji Papićeve Specijalne vlakove stavlja u korelaciju s problematikom suvremenih migracija. Migrantima se bavi i rad Museum Songspiel: The Netherlands 20XX (2011.) kolektiva Chto Delat iz St Petersburga, čiju projekciju prate predavanje i diskusija. Programska cjelina Performativne geste bavi se filmskom tematizacijom zajedničkih javnih prostora, a uključuje projekciju radova Tomislava Gotovca, Damira Očka, Ante Babaje, Bojana Jovanovića i drugih.

Najava tematskog programa uključuje i razgovor i projekcije posvećene kolektivnim praksama i nasljeđu kinoklubova, u sklopu kojeg će se na temelju radova Ivana Martinca, Save Trifkovića i koektiva Yugantar promišljati različite mogućnosti prikazivanja ili stvaranja solidarnosti filmom. Posljednja, šesta cjelina – Nove topografije, dostupna je na platformi This is Short, a među odabranim filmovima je i nagrađivani njemačko-hrvatski film Prazni sati autora Mate Ugrine.

Umjesto uživo u festivalskim dvoranama Lichtburg kina u Oberhausenu, cjelokupan program Solidarnost kao disrupcija gledateljima je dostupan online od 3. do 8. svibnja, prema rasporedu koji možete pronaći na ovoj poveznici.