U 2023. godini MPC će ugostiti osam umjetnika i/ili umjetničkih kolektiva na rezidencijalnim boravcima između travnja i studenog.

U sklopu rezidencijalnog programa osiguran je boravak za do pet osoba po projektu u pojedinačnom trajanju između 7 i 10 dana. Ako je za realizaciju/istraživanja projekta nužan veći broj osoba/suradnika ili dulji boravak, to je potrebno obrazložiti u prijavi. Osigurano je i korištenje prostora dvorane MPC-a za umjetničko istraživanje i rad, smještaj u spavaonici otvorenog tipa, a na raspolaganju su garderoba, skladište, kuhinja, prostor za odmor te sanitarne prostorije. Pokriveni su i troškovi prehrane za vrijeme trajanja umjetničke rezidencije.

Od umjetnika ili umjetničkih kolektiva očekuje se pokrivanje troškova prijevoza te javna prezentacija rada i/ili radionicu za amatere ili profesionalce. Prijedlozi ostalih aktivnosti, poput okruglih stolova, radionica i diskusija, ili izvedbe drugog autorskog rada su dobrodošli.

Proces prijave uključuje osnovne informacije o prijavitelju, dosadašnjem radu, novom projektu te dokumente kojima se informacije potkrepljuju. Prijavitelji su pozvani da, prema vlastitom izboru i mogućnostima, uplate donaciju kojom će se potpomoći pokrivanje troškova prijavnica, a neposredno i razvoj kontinuiranog programa Mediteranskog plesnog centra. 

Rok za prijave je 20. veljače 2023. u 23:59. Prijavnica se ispunjava na hrvatskom ili engleskom jeziku. U slučaju dodatnih pitanja organizatore možete kontaktirati putem elektroničke pošte, najkasnije do 10. veljače 2023.

Rad ispituje mogućnost vođenja dijaloga u kojem se potvrđivanje sebe može odvijati izvan igara moći. Koreografskim istraživanjem autorica istražuje moć pogleda – oko kao stroj, akciju, ogledalo, pokretač žudnje, nametanje.

Prije same prezentacije autorica će održati radionicu od 17:30 do 19:30 sati. Radionica se temelji na percepciji vlastitog “ja” i drugog te načinima na koje percepcija utječe na naše djelovanje: jesmo li u mogućnosti sačuvati vlastitu autentičnost unatoč vanjskim utjecajima i devijacijama? Polaznici će istraživati tijelo i pokret u odnosu s drugima, prostorom i vremenom. Radionica je namijenjena polaznicima starijim od 18 godina.

Aurora Pica karijeru plesnog učitelja i voditelja radionica započinje 2005. godine. Bavi se istraživanjem veza između plesačkog tijela, prostora u kojem se ono nalazi i gledatelja. Istraživanjem pokreta postavlja plesača u igru neravnoteže tražeći nove mogućnosti za pokret, zapažanje i interpretaciju prostora. Koreografskim eksperimentiranjem uvlači gledatelja u aktivno sudjelovanje. 

Ulaz na izvedbu (i radionicu) je slobodan uz prethodnu najavu mailom.

Umjesto plaćanja ulaznica, organizatori mole one koji su u mogućnosti da donacijom u iznosu po želji podupru program i daljnji razvoj MPC-a.

Mediteranski plesni centar od 2. kolovoza ugošćuje sudionike projekta 4. Međunarodni ljetni plesni kamp koji je pokrenut u Kini 2015. godine. Nakon što se tijekom prve tri godine održavao u različitim dijelovima Kine, ove je godine Kamp po prvi puta preselio na europsko tlo, u Hrvatsku i Mađarsku. Kako stoji u najavi radionica, jedan od najvažnijih ciljeva Kampa jest “vratiti se korijenima plesa, istražiti ih i preispitati ples i njegov značaj u današnjem vremenu”. 

Tijekom boravka u Istri, sudionici kampa svakodnevno razmjenjuju iskustva i znanja uz pomoć vrsnih pedagoga iz Kine (Shi Bo, Ding Lin, Tan Hao), Latvije (Olga Žitluhina), Mađarske (Ferenc Fehér), Poljske (Sylwia Hefczyńska-Lewandowska) i Hrvatske (Martina Terzić i Martina Tomić – suvremeni ples, Koviljka Marečić, Dario Marušić, Zoran Karlić i Branimir Šajina – istarski narodni plesovi i istarski restaurirani plesovi). 

Suočavajući se s kulturnim razlikama tragaju za onim što ih povezuje pomoću tijela i pokreta, a kako bi zajedno stvorili nešto novo. Radionice europskih i kineskih tradicionalnih, folklornih i suvremenih formi plesa održavaju se u Mediteranskom plesnom centru, ali i na drugim lokacijama, u prirodi i gradovima Istre (Dvigrad, Hum, Rovinj, Pula, Roč). U suradnji s umjetničkom organizacijom Liberdance jedna od radionica održala će se i na lokaciji Rt Kamenjak. 

Prvi dio Kampa održava se u Svetvinčentu do 12. kolovoza., a prije nastavka edukacije u Mađarskoj sudionici kampa prezentirat će rezultate dosadašnjeg rada i stečenih plesnih vještina.

 Ulaz na prezentaciju je slobodan, no broj mjesta je ograničen, stoga organizatori pozivaju zainteresirane da svoj dolazak najave mailom.

U Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu 25. studenog održana je premijera Staging a Play: Tartuffe, nove predstave plesača, koreografa i redatelja Matije Ferlina. Klasiku svjetske komedije Molièreovom Tartuffeu Ferlin se posvetio nakon inscenacije drame Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa 2015. godine pokrećući time ciklus Staging a Play kojega je i nova predstava dio. S Matijom Ferlinom iza kojeg su brojni autorski plesni projekti poput još jednog ciklusa SaD SaM, zatim Samice, Istovremeno drugi, Mi smo kraljevi a ne ljudi razgovarali smo uoči zagrebačke premijere koja se u Zagrebačkom kazalištu mladih održava 4. prosinca.

KP: Možete li opisati kako je došlo do suradnje između Zagrebačkog plesnog ansambla, Gradskog kazališta Pula, Mediteranskog plesnog centra i Zagrebačkog kazališta mladih na produkciji predstave Staging a Play: Tartuffe?

Suradnja je započela 2016. na poziv ravnateljice Zagrebačkog plesnog ansambla Petre Glad. Iako nam je ovo prva suradnja na produkciji predstave, veže nas dugogodišnje poznanstvo, koprodukcijske suradnje na pojedinim projektima te gostovanja mojih radova na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta čija je Petra producentica. Stoga smo ponovno odabrali moj rodni Svetvinčenat i Mediteranski plesni centar čiji program nosi upravo spomenuta producentica kao mjesto zajedničkog interesa za premijeru predstave. Kako MPC još uvijek nije tehnički opremljen za zahtjevnije produkcije poput ove, da bismo napravili iskorak koji je MPC-u toliko potreban, INK – Gradsko kazalište Pula za tu nam je priliku omogućio uvjete za realizaciju. Osim toga, nakon istarske premijere u Svetvinčentu, Staging a Play: Tartuffe će od siječnja redovito igrati na sceni INK u Puli.

Partnerski odnos sa Zagrebačkim kazalištem mladih ostvaren je obzirom da ansambl ZPA tamo djeluje i igra svoje predstave dugi niz godina pa će tako zagrebačka publika našu predstavu gledati u sklopu repertoara tog kazališta. Iznimno mi je drago što se ostvarila suradnja s ovim partnerima te Zagrebačkim plesnim ansamblom kao jedinim domaćim ansamblom s kojim ranije nisam imao prilike surađivati.

KP: Kako je došlo do odluke da se Staging a Play realizira kao ciklus i što ta odluka uključuje? Mislite li nastaviti ciklus i nakon Tartuffea?

I prije ovog ciklusa, u skupnim projektima koje sam realizirao proteklih nekoliko godina, interesiralo me istražiti odnos između tijela i teksta, pokreta i riječi. Samice, moj prvi projekt baziran na tekstualnom predlošku, nastao prema tekstu dramaturginje Jasne Jasne Žmak s kojom surađujem i na ovom projektu, označio je početak višegodišnjeg istraživanja koje se na specifičan način razvijalo iz projekta u projekt i ciklus Staging a Play zapravo se nekako logično nadovezuje na te prethodne radove, s tim da je ovdje, po prvi put, tekst “nestao” za scene, a iza njega je ostao “samo” pokret. Nakon rada na Staging a Play: The Glass Menagerie shvatio sam da je prostor koji se otvara prevođenjem tekstualnog dramskog materijala u onaj tjelesni zapravo neiscrpan te me interesiralo vidjeti što je u tom smislu moguće napraviti s predloškom koji je stilski vrlo obilježen, čiji je jezik visoko kodificiran, kao uostalom i epoha u kojoj je napisan i u kojoj se odvija. Tako da je posezanje za Molièrovom komedijom na neki način bilo logičan idući korak. Ali, mogao bih zapravo reći da na neki način uvijek razmišljam u ciklusima, iako oni možda nisu nužno eksplicirani u naslovima radova. Tako i projekte Samice, Istovremeno drugi i Mi smo kraljevi a ne ljudi vidim kao dio iste istraživačke putanje, a isto vrijedi i za seriju Sad Sam koja se sastoji od mojih solo radova. Tako da – da, naravno da imam planove za nastavak ciklusa, ali hoće li se oni realizirati, odluka o tome nadmašuje moje osobne planove i uključuje širi kompleks aktera i okolnosti.

KP: U Staging a Play: Tartuffe prvi se put bavite klasikom dramske umjetnosti. Koliko se radni proces i suradnja s dramaturginjom u slučaju suočavanja s kanonskim tekstom razlikuje od rada prema manje poznatom i obrađivanom predlošku?

Iako se tradicija trudi da samu sebe prikaže monolitnom i nepromjenjivom, pitanje kanona je po meni zapravo uvijek relativna stvar. Naravno, pojedini su tekstovi bremenitiji od drugih, ali to je stvar kulture i konteksta, a ne samog teksta. Za ovaj ciklus u tom sam smislu namjerno odabrao tekstove koji su na neki način kanonski, ali tu za mene staje važnost njihove kanoniziranosti. Jer za mene ne postoji suštinska razlika u načinu na koji se bavim tekstovima koji su “manje” ili “više” poznati. Ono što me uvijek interesira jest stvoriti novu vrstu pristupa tom tekstu koji koristim na sceni, otvoriti prostor da iz njega nastane nova vrsta tjelesnog vokabulara, omogućiti drugačije perspektive odnosa između nedramskog tijela i dramskog teksta. A za to su jednako pogodni i Molière i Williams i Kosovel i Žmak. Na primjeru Staging a Play ciklusa, njegova je osnovna premisa ta da se na sceni ne izgovaraju riječi već se one – plešu. Iako na prvi pogled to može zvučati prilično banalno, upravo ta naizgledna jednostavnost koncepta ono je što me u njemu uzbuđuje. Zato je ovdje, na konceptualnoj razini, bilo važno odabrati “poznatiji” tekst, iako njegovo poznavanje nije presudno za recepciju same predstave. A dramaturški rad, jednako kao i onaj koreografski, nije se suštinski razlikovao od rada na drugim tekstovima koje sam obrađivao jer, kao što sam rekao, tekst me primarno zanima iz formalne, a ne dramske, perspektive.

KP: Diplomirali ste u Amsterdamu na School for New Dance Development. Kakve su trenutne mogućnosti obrazovanja u području plesa i pokreta u Hrvatskoj?

U vrijeme kada sam ja kretao na fakultet u Hrvatskoj nije postojala mogućnost visokoškolskog plesnog obrazovanja, tako da odlazak u inozemstvo za mene, kao uostalom i za generacije kolegica i kolega prije i poslije mene, nije bila stvar izbora nego nužnosti. SNDO u Amsterdamu, SEAD u Salzburgu, SODA u Berlinu, samo su neke od škola na kojima se educirala naša suvremena plesna scena. Otvaranjem plesnog odsjeka na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu prije nekoliko godina ta se perspektiva napokon promijenila i danas mladi ljudi imaju mogućnost izbora odnosno nastavka školovanja u Hrvatskoj. Pritom je važno naglasiti da vrijednost te perspektive ostanka u Hrvatskoj, naravno, nema veze s nacionalnim sentimentom već s time što to, s jedne strane, otvara mogućnost razvijanja specifične plesačke i pedagoške tradicije koja izvire iz našeg konkretnog društvenog i političkog konteksta, a s druge, naravno, to omogućava veću pristupačnost samog studija, s obzirom na visoke troškove studiranja u inozemstvu. Istovremeno, ne treba zaboraviti da se Odsjek plesa, iako je tek nastao, neprestano suočava s brojnim, prije svega infrastrukturnim problemima, od kojih uostalom pati i čitava scena. U tom smislu, treba biti svjestan toga da je pokretanje odsjeka samo jedan od elemenata koji su nužni za normalno, zdravo funckioniranje i razvijanje suvremene plesne scene. Tu na umu prije svega imam pitanje prostora, koje je nedavno ponovo aktualizirano povodom Zagrebačkog plesnog centra, a njega slijede i pitanje adekvatnog financiranja i uopće institucionalne podrške za produkciju i distribuciju radova, istraživački rad i tako dalje. Obrazovanje je samo jedna kockica u kompleksnom mozaiku od kojeg je sastavljeno polje umjetničke proizvodnje, vrlo bitna kockica, ali ona samostalno ne može preživjeti.

KP: Kakva su vaša iskustva sa suradnjama u polju plesne umjetnosti u Hrvatskoj, kako s pojednicima tako i s organizacijama te s institucijama?

To je vrlo kompleksno pitanje i zapravo se u velikoj mjeri nastavlja na ono prethodno. Specifične ekonomske okolnosti odnosno konkretni materijalni uvjeti rada koji vladaju na našoj kulturnoj sceni, onoj nezavisnoj u većoj mjeri od one institucionalne, diktiraju i definiraju način rada na pojednim projektima. I to je priča koju dobro znaju svi koji su ikada išta radili u tim okvirima. S obzirom da u biografiji imam iskustvo rada u njemačkom kulturnom kontekstu, i kao član kompanije Sashe Waltz nakon studija, i recentnije, kao koreograf u kazališnim produkcijama Mateje Koležnik, a dosta sam projekata realizirao i u Kanadi, na vlastitoj koži sam osjetio što znači raditi u posloženom sustavu, a što u sustavu koji se cijelo vrijeme pokušava održati na životu i to mu jedva uspijeva. Moja odluka da se vratim u Hrvatsku, u velikoj je mjeri bila uvjetovana upravo željom da dam doprinos oživljavanju jednog takvog sustava, ali moram reći da me, unatoč čeličnoj volji, takva realnost vrlo često demotivira. I rekao bih da je ista vrsta “šizofrenije” karakteristična za sve ostale aktere naše plesne scene, ona je na neki način neizostvan dio svakog projekta koji se ovdje realizira. S jedne strane, beskrajno beznađe, s druge determiniranost da se takvo stanje promijeni iz kojeg, ponekad, nastaje nevjerojatna maštovitost. Ali tko zna kakva bi tek ta maštovitost postala da tog beznađa nema.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Staging a Play: Tartuffe nova je predstava koreografa i redatelja Matije Ferlina u produkciji i izvedbi Zagrebačkoga plesnog ansambla. Premijera će se održati 25. studenog u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčentu te potom 4. prosinca u Zagrebačkome kazalištu mladih. Reprizne izvedbe slijede 26. studenog u Svetvinčentu te 5. prosinca u Zagrebu.

Nakon izuzetno uspješne inscenacije drame Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa 2015. godine, koja je funkcionirala kao osnova za kreiranje prvog rada iz ciklusa Staging a Play, Matija Ferlin nastavlja istraživati područje između tjelesnog izričaja/pokreta i konvencija kazališnog jezika. U drugom radu iz spomenutog ciklusa Ferlin se posvetio jednoj od najpoznatijih svjetskih komedija, Molièreovoj Tartuffe. Iako Ferlin već potpisuje nekoliko radova koji uključuju neki oblik izvedbenog teksta (Samice, Istovremeno drugi, Mi smo kraljevi a ne ljudi, Sad Sam Lucky), u ovom se ciklusu autor prvi put suočava s kanonskim djelima dramske umjetnosti.

Scenografiju potpisuje Mauricio Ferlin, glazbu Luka Prinčič, a dramaturgiju Jasna Jasna Žmak. Predstavu izvode Petra Chelfi, Andreja Jandrić, Domagoj Janković, Darko Japelj, Sintija Kučić, Marin Lemić, Roberta Milevoj, Petra Valentić i Kasija Vrbanac. U skladu sa specifičnom poetikom koju je Ferlin dosad razvio u svom radu na drugim projektima, modus njihove inscenacije u okviru serije Staging a Play dovodi pod znak pitanja same temelje na kojima se koncept inscenacije u dramskom diskursu interpretira. Konkretnije, to u ovom slučaju podrazumijeva prenošenje dramskog predloška iz tekstualne u koreografsku domenu. Još konkretnije, verbalne replike zamijenjene su ovdje fizičkim vokabularom, a dramski se tekst, umjesto kao tekstualni predložak, koristi kao slojevita koreografska partitura. Zadržavajući čitavo vrijeme izvedbe svih devetoro izvođača, koji plešu tijekom svih pet činova, Ferlin je kreirao kompleksni izvedbeni aparat u kojem su tijela u prostoru jedini nositelji narativa, koji za vrijeme izvedbe neprestano premješta između pokušaja dekonstrukcije i pokušaja rekonstrukcije. Tjelesna ekspresivnost pritom ne slijedi dramske konvencije, nego nastaje iz konceptualnog tretiranja pokreta koji titra na granici ilustrativnog i apstraktnog, Izbjegavanje doslovnosti gestikulacije, uz neprestano aludiranje na nju, omogućuje stvaranje suptilne koreografije značenja čiji registri nikada nisu strogo fiksirani, a kojoj se pridružuje i paralelna orkestracija prisutnosti čitavog ansambla koji ni u jednom trenu ne napušta pozornicu. Angažirajući sofisticirani koreografski mehanizam koji je razvijao i u prethodnim projektima, Ferlin ga u ovom projektu mjestimice sudara s koncizno razrađenim koreografijama koje, s gotovo konstruktivističkim kostimima, dramskom predlošku pridaju novi sloj začudnosti te tako otvaraju dodatne mogućnosti njegove inscenacije i interpretacije.

Projekt nastaje u produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla i suradnji s Istarskim narodnim kazalištem – Gradskim kazalištem Pula, Zagrebačkim kazalištem mladih i Mediteranskim plesnim centrom.

Ulaz je, kao i uvijek, slobodan i ne naplaćuje se. Predstava je na engleskom jeziku.

Svi ljudi dijele želju za izražavanjem emocija i ljubavi, baš kao i potrebu i apetit za moći i autoritetom. Sve je to na različite načine moguće pratiti kroz jednu zanimljivu pojavu u ljudskoj povijesti: rat. Jednako tako ovi su fenomeni uočljivi i kroz jedan drugi čin naše svakodnevice u kojem pokazujemo svoje najdublje osjećaje i potrebe, čin u kojem mnogi ljudi uživaju, no neki isto tako i pate, riječ je o seksu. Ove paralele upućuju na to kako nam seksualni čin može pomoći u otkrivanju razloga za ratovanje…

Ovakva razmišljanja nadahnula su autore i izvođače Chumu Sopotelu i Ahmeda Tobasija na kreiranje projekta prilikom prvog 1Space laboratory održanog u Palestini u svibnju 2014. godine.

Tri dana kasnije rad na svom solo projektu jednostavnog naziva “Solo” predstavit će Koraljka Begović koja upravo završava Master of contemporary dance performance na Sveučilištu u Limericku u Irskoj. “Solo” će premijerno biti prikazan 7. rujna na Irish World Academy of music and dance, a hrvatska će ga publika imati priliku pogledati u MPC-u 30. kolovoza u 21 sat. Riječ je o komadu koji se poigrava percepcijom osobnog i zajedničkog kroz različita emotivna iskustva. Ulaz je besplatan.

Rujan i listopad u MPC donose i nešto više događanja za najmlađe, nikako ne isključujući i odrasle. U petak, 9. rujna gostuje predstava MINIMI u režiji Sanje Tropp Frühwald i Tilla Frühwalda. Riječ je o interaktivnoj predstavi za velike i male u kojoj se upravo o njihovo odnosu i govori. Najvećim se dijelom temelji na neverbalnoj komunikaciji i pokretu, na način da su razumljivi i najmlađima, ali uključuje i druge mogućnosti pripovijedanja: govor, razgovor, glazbu i video elemente. Ova je predstava dio KLIKER platforme koja potiče razvoj plesa za mladu publiku na području cijele Hrvatske, a čiji je član i MPC gdje je u lipnju ove godine redateljica i koreografkinja Sanja Tropp Frühwald održala jednodnevnu radionicu za djecu.

U nedjelju, 25. rujna, održat će se još jedna KLIKER radionica, “Kreativni ples”, za mlade plesače, plesne amatere i profesionalce koju će voditi iskusna plesačica i edukatorica Ilijana Lončar. Radionica je besplatna za sve polaznike uz najavu koordinatorici programa Goranki Perković (098 193 92 87).

Posljednje događanje u rujnu odnosi se na rezidenciju Fattoria Vittadini Company iz Milana u Italiji koja će se održati od 14. do 24. rujna, i čija će se prezentacija održati 23. rujna u 21 sat.

Više informacija o proteklim i nadolazećim programima i pojedinostima vezanim uz predstave, radionice i rezidencije potražite na službenoj Facebook stranici.

Uz rad na vlastitoj predstavi, ROOM 100 odvojit će jedan dan rezidencije za radionicu osnova cirkusa i plesa za djecu i mlade, i to u subotu, 8. kolovoza, od 10 do 14 sati. Izvođači koji u svome radu kombiniraju akrobatiku, kontorcionizam (poznat kao umijeće ljudi od gume) te breakdance, u intenzivna i zabavna četiri sata pružit će zainteresiranim polaznicima uvid u taj neobični svijet te u njima probuditi strast prema istraživanju fascinantnih mogućnosti ljudskoga tijela. Prijave za radionicu primaju se do 7. kolovoza na adresu elektroničke pošte. Baš kao i na prezentaciji projekta Mr. Fantastic, ulaz na radionicu također je slobodan.

Rezidencija će trajati od 2. do 14. kolovoza, u Mediteranskom plesnom centru u Svetvinčenatu.

Predstava je jednim dijelom inspirirana plesnim filmom Contrada koji je nastao u suradnji s redateljem Matijom Debeljuhom. Partneri predstave su Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu – Kultura promjene, Mediteranski plesni centar – Svetvinčenat i Hrvatski institut za pokret i ples.

Roberta Milevoj postala je 2014. dio međunarodnog projekta apap – Performing Europe. U suradnji s Tomislavom Fellerom, trenutno u Teatru &TD priprema novu predstavu radnog naziva Sound and Vision čija je premijera zakazana za 20. ožujka.

Projekt apap je europska mreža koja je osnovana 2000. godine te je od tada iznjedrila više od 100 umjetnički projekata. Fokusi su joj razmjena umjetničkih aktivnosti, kulturnih radnika i njihovim specifičnih polja. Performing Europe najnoviji je program nastao u sklopu projekta koji spaja osam europskih organizacija (između ostalih i Kulturu promjene Studentskog centra u Zagrebu) i potpomaže razvitak suvremenih izvedbenih umjetnosti.

Izvor: &TD

Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, međunarodni ljetni plesni festival, definirao se kao jedna od najzanimljivijih manifestacija u regiji i kao tradicionalno okupljalište brojnih plesnih umjetnika, pedagoga, stručnjaka, kritičara, programatora festivala, te najljepše od svega brojne i odane publike koja iz godine u godinu dolazi zbog Festivala u Svetvinčenat.

Festival plesa i neverbalnog kazališta jedinstvena je kulturna manifestacija, organizirana od strane Zagrebačkog plesnog ansambla, koja se svojom tradicijom dokazala kao omiljeno okupljalište plesnih stručnjaka i ljubitelja plesne umjetnosti koji ciljano dolaze popratiti festivalski međunarodni program sastavljen od suvremenog plesa, fizičkog teatra, mime, cirkuserije, uličnog teatra, te edukativnih seminara i radionica. Osnovan 2000. godine Festival je dosad ugostio više od 180 domaćih i inozemnih plesnih i kazališnih trupa sa preko 190 radova, ostvario kvalitetnu suradnju sa lokalnom zajednicom, inicirao otvaranje turističke zajednice općine Svetvičenat, inicirao otvaranje Kulturnog centra Svetvinčenat u čije prostore implementira programaciju Mediteranskog plesnog centra; posjećenost mu je izvanredna, te je postao nezaobilazan dio kulturne ponude županije i čitave države.

Festivalski ciljevi koji se sastoje od prezentiranja recentnih inozemnih i domaćih ostvarenja iz područja plesa, edukacije novih generacija publike, promocije interkulturalnog dijaloga i transnacionalne mobilnosti, sudjelovanja u izgradnji aktivnog, demokratskog i kulturno obrazovanog društva, poticanja kreativnosti, ideja i stavova, te solidarnosti među umjetnicima i publikom, sustavno se ostvaruju, a korist od manifestacije kotinuirano ostvaruju svi posjetioci; domaći i strani turisti, stanovništvo općine i županije, profesionalna publika i zaljubljenici u ples čemu svjedoči i sve veći broj posjetitelja ali i reputacija koju Festival uživa.

Od autora koji će se predstaviti na ovogodišnjem festivalu izdvajaju se Bo Madvig, Jo Stromgren Kompani, Maša Kolar, Les SlovaKs, Fabien Prioville Dance Company, UgrenKoulas Company, Zagrebački plesni ansambl, Andreja Široki, Bruno Isaković, Natalija Manojlović te Roberto Olivan.

Detaljan popis izvođača i program potražite ovdje.