Iva Nenadić, znanstvena koordinatorica Centra za slobodu medija i medijski pluralizam (CMPF) Europskog sveučilišnog instituta, predstavila je EMFA-u kao rezultat saznanja koja je Centar godinama prikupljao kroz Monitor medijskog pluralizma, alat kojim se iz godine u godinu prate indikatori razine medijskog pluralizma u državama članicama. Potom je Paško Bilić, organizator ovog susreta i voditelj Centra za sociologiju medija i digitalno društvo, predstavio stanje medijske sfere u Hrvatskoj i neke članke ovog akta u svjetlu njihove nadolazeće implementacije, nakon čega su uslijedila pitanja i komentari ostalih sudionika rasprave, uglavnom predstavnika struke i javnih tijela vezanih za medijsku politiku.

Temeljni zadatak novog akta je, kako se uostalom i istaknulo prilikom njegova usvajanja, prepoznati i smanjiti rizike koji postoje u digitalnom medijskom okruženju, a usmjeren je prvenstveno na pružatelje medijskih usluga, odnosno njihovu strukturnu poziciju. Ta pozicija sve je više određena digitalnim platformama, poput Googlea i Facebooka, koje EMFA prepoznaje kao pravne subjekte čiji je položaj u odnosu na medije specifičan. Aktom se, između ostalog, pružatelje medijskih usluga pokušava zaštititi od neopravdanog uklanjanja ili ograničavanja distribucije, odnosno cenzure medijskog sadržaja na digitalnim platformama.

Na planu regulacije tržišta, EMFA s člankom 22 uvodi procjenu koncentracije, kojom se nastoji postići “ravnoteža između rizika koncentracije i ekonomske održivosti medija (uključujući u odnosu na platforme)”. Određivanje kriterija koji bi pokazali što je dovoljno, a što previše koncentracije medija u rukama ograničenog broja ekonomskih subjekata, odnosno pitanje postojanja medijskog oligopola i monopola, prepušta se državama članicama. EMFA ovdje samo nalaže da neki kriterij mora postojati, čime se zapravo ostavlja mogućnost za tendenciozne, odnosno baždarene interpretacije o tome što je štetno, a što nužno. Ostavi li se u inače obvezujućim europskim dokumentima previše prostora za prilagodbu novih akata i odredbi specifičnoj lokalnoj situaciji, ponekad postoji rizik da se cijela inicijativa amortizira i prilagodi postojećem stanju bez postizanja željenog učinka.

Kako bi na planu koncentracije medija stvari bile jasnije, EMFA predviđa i veću transparentnost u pogledu javne dostupnosti informacija o vlasničkoj strukturi svih pružatelja medijskih usluga, za što se predviđaju pregledni i integrirani registri na nacionalnim razinama. Hrvatska to planira ostvariti spajanjem postojećih registara, no glavna tajnica Hrvatskog novinarskog društva Melisa Skender u raspravi je istaknula upitnu korisnost te mjere, jer Zakon o trgovačkim društvima i dalje omogućuje postojanje tajnih vlasnika. Ipak, kad jedna nacionalna baza podataka o vlasništvu nad medijima u Hrvatskoj zaživi, u njoj bi se, između ostalog, trebali nalaziti i podaci o iznosima koje su mediji dobili za oglašavanje javnih subjekata, čime bi se mogla lakše uočiti potencijalno favoriziranje pojedinih medija kod oglašivača iz javnog sektora.

Dosta komentara odnosilo se i na problem ignoriranja medijskih statuta, kojima se zakonski uređuje odnos između izdavača s jedne i medija s druge strane, odnosno utvrđuje prava urednika i novinara u postupcima imenovanja glavnog urednika. Potpisivanje statuta medija, kao uvjet za ostvarivanje prava smanjenja PDV-a na 5 % na novine, izdavači u pravilu promatraju kao formalnost, zbog čega je HND još tijekom rasprave uoči donošenja EMFA-e pozvao da se takvi medijski statuti raskinu.

Javni mediji između politike i tržišta

Uz naglašavanje odgovornosti svih pružatelja medijskih usluga za opstanak medijskog pluralizma i demokracije, posebna pažnja u EMFA-i posvećena je javnom medijskom servisu kao ključnom dijelu slagalice zdravog medijskog sektora. Člankom 5 planira se, između ostalog, zajamčiti neovisnost u postupcima imenovanja i razrješenja ravnatelja i upravnih odbora javnih medijskih servisa u odnosu na aktualnu političku većinu, čime bi se spriječio politički utjecaj i smjene nepodobnih kadrova. U hrvatskom kontekstu, uz imenovanje ravnatelja, Sabor ima odlučujuću ulogu i u imenovanju Programskog vijeća HRT-a, kao i članova Vijeća za elektroničke medije. Prema zadnjem stavku članka 5, države imaju obvezu uspostave neovisnog tijela koje će provoditi imenovanja, odnosno mehanizma koji će nadzirati njihovu transparentnost i rezultate predstavljati javnosti.

Na temu HRT-a, Paško Bilić istaknuo je i to da u planovima njegova restrukturiranja ne treba ići iz perspektive menadžmenta u privatnim kompanijama, odnosno kako ne treba komercijalizirati HRT i učiniti ga još sličnijim privatnoj televiziji. Nasuprot tome, poziva znanstvenu i akademsku zajednicu da promiče ideju javnog servisa kao pružatelja vrijednih medijskih sadržaja koji u tržišnim uvjetima ne bi mogli zaživjeti. U tijeku rasprave spomenut je i nedavni aneks ugovora između Vlade i HRT-a kojim se potonji, osim putem mjesečnih pristojbi, sufinancira i direktno iz državnog proračuna, što može dodatno ugroziti njegovu autonomiju naspram političke garniture. Alternativa tome bilo bi povećanje iznosa mjesečne pristojbe, no to bi se teško moglo opravdati sadašnjom razinom kvalitete sadržaja.

Za razliku od javnog medijskog servisa, većina preostalih medija dijeli ozbiljniji strukturni problem. Osim klasične “dvostruke lojalnosti” prema publici i oglašivačima, istaknuto je i to da se sve veći udio samog oglašavanja obavlja preko digitalnih platformi i za njih, čime se zapravo ugrožava jedan od rijetkih preostalih izvora prihoda medija u digitalnoj sferi. Povrh toga, kao dodatni pokazatelj niske razine medijskog pluralizma u Hrvatskoj Bilić spominje i sve veću homogenizaciju sadržaja. Medijskim portalima danas je lakše no ikad prenijeti sadržaj, bilo s državne novinske agencije, bilo s drugih portala, pri čemu najčešće izostaje njegova kritička, a ponekad i leksičko-stilska obrada. Uz sve to, portali u svrhu privlačenja (preostalih) oglašivača sve češće teže “klikabilnim” naslovima i thumbnailovima, što rezultira daljnjom tabloidizacijom digitalnog medijskog prostora.

Izazovi regulacije digitalnog medijskog prostora

Što više znamo i razmišljamo o medijima danas, svjesniji smo težine izazova na koje bi sustavna medijska politika trebala odgovoriti. Unatoč sve većoj homogenosti, medijski prostor danas, upravo zbog toga što se izmjestio prvenstveno u digitalnu sferu, postaje sve teže definirati, potom regulirati, a onda i ocijeniti njegov utjecaj na, recimo, demokratsku kulturu ili politički pluralizam u nekom društvu. Medijski sadržaj na društvenim mrežama u sve većoj mjeri kreiraju anonimni pojedinci, influenceri, ali i botovi. Uostalom, osim prijetnje od dezinformacija, širenje primjene umjetne inteligencije i sve veća uvjerljivost deepfake sadržaja još nisu postali predmetom zakonske regulacije, a nose implikacije koje je teško u potpunosti sagledati. 

Na Lupigi je prošle godine donošenje ovog akta opisano kao retorički korak naprijed. Po obuhvatnosti i sustavnosti istraživanja na kojem se temelji, kao i po broju zajedničkih problema koje prepoznaje u medijskom polju, EMFA svakako predstavlja korak naprijed. Platforme su, uostalom, konačno prepoznate kao relevantan strukturni faktor, i to je veliki pomak. Međutim, budući da se jednim dokumentom nastojalo zahvatiti što više toga odjednom, odnosno pročešljati cijeli sektor – od prava čitatelja medijskih sadržaja, preko sigurnosti urednika i novinara, do transparentnosti u javnom oglašavanju i imenovanju na upravljačke položaje u javnim medijima – ostaje dojam da se nekih stvari akt dotaknuo tek da ih spomene i prepusti nekim budućim, konkretnijim legislativnim rješenjima. 

Sudeći po ovom dokumentu, čini se da Europa u ovim izazovnim vremenima na planu zaštite slobode medija ipak zna što želi i koje vrijednosti zastupa (uredničku autonomiju, novinarske standarde, sigurnost novinara i urednika, transparentnost vlasništva) i to treba pozdraviti, no prema odgovoru na pitanje kako doći do toga, odnosno implementaciji, znat ćemo hoće li korak naprijed ostati samo retorički.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Ova pitanja nastavak su našeg rada u kojem zahtijevamo ozbiljne medijske politike koje se iz godine u godinu pokazuju sve važnijima. U krizi uzrokovanoj pandemijom Covida-19 vidjeli smo kako brzo novinarstvo i novinari stradaju, ali i koliko su važni, ponekad doslovno u spašavanju ljudskih života”, rekla je uvodno predsjednica Sindikata novinara Hrvatske Maja Sever. Od tema na koje očekuju očitovanja političkih aktera izdvojila je prije svega medijsku strategiju koja se najavljuje još od pretprošle vlade, ali još uvijek nije donesena.

Upozorila je i na brojne probleme medijskog zakonodavstva, prije svega na loš Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji te problematičan prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, podsjećajući kako je zbog zanemarivanja svih prijedloga struke HND istupio iz radne skupine za njegovu izradu. Posljednji Nacrt prijedloga zakona koji je upućen u javnu raspravu – onaj o autorskim pravima – toliko je manjkav da mu je nemoguće pobrojati sve kritike, ali ih se može sažeti u tri riječi – neupućeno, zastarjelo i štetno. “Nema zakona za koji bismo mogli reći da smo sindikalno, a vjerujem i strukovno zadovoljni”, zaključila je Sever.

Sa sindikalnog aspekta istaknula je potrebu bolje zaštite radnika i radnica u medijskom sektoru koja je, kao i zaštita radnika općenito, sve slabija. Navodi kako u hrvatskom medijskom polju trenutno postoje tek dva kolektivna ugovora, a poražavajući podatak tim je gori ako se usporedi s njih jedanaest, koliko ih je bilo 2011. godine. Kao poseban problem nameće se i pitanje freelancera, honorarnih suradnika koji su u pandemiji među prvima osjetili učinke krize, baš kao što je bilo i u slučaju financijskog kolapsa 2008. godine. Sindikat stoga traži da se zakonski regulira status slobodnih novinara/ki i drugih medijskih radnika koje aktualni Zakon o radu uopće ne prepoznaje.

Sever je podsjetila i na prošlogodišnji prosvjedni skup Oteli ste medije, novinarstvo ne damo!, potaknut bujanjem sudskih progona protiv novinara i medijskih kuća. Tom prilikom Vladi je dostavljeno je osam zahtjeva koji artikuliraju stavove “tužene, napadane i na sve moguće načine ušutkivane, ali još uvijek ponosne i glasne novinarske zajednice”. U njima se od tužitelja – a posebno od državnih institucija, javne televizije te političkih i financijskih moćnika – traži da prestanu zloupotrebljavati tužbe kao sredstvo pritiska na novinare, a od Vlade zahtijeva hitna izmjena zakona koji će takve zloupotrebe onemogućiti. Iako su ti zahtjevi još uvijek itekako aktualni, nitko od vladajućih se na njih dosad nije osvrnuo.

Na temu sudskih tužbi nadovezao se predsjednik HND-a Hrvoje Zovko koji je tekućoj brojci od 905 sporova koji se u Hrvatskoj trenutno vode protiv novinara i medija pridodao najnoviji, 906. slučaj. Riječ je o tužbi protiv ogulinskog OG portala, od kojeg bivši “Krim tim” specijalac Leon Lučić potražuje 120 tisuća kuna, za duševne boli koje su izazvali prenošenjem tekstova s Jutarnjeg lista i KAportala. “Iznos od 120 tisuća kuna velika je svota i za medij na nacionalnoj razini, a kamoli za jedan mali portal koji radi na lokalnoj razini. Takvi iznosi predstavljaju zastrašivanje i znače uništavanje portala”, ističe Zovko i najavljuje pravnu i drugu pomoć ogulinskom portalu čiji se odštetni iznos pridružuje iznosu od 68 milijuna kuna koliko se trenutno od novinara i medija potražuje pred hrvatskim sudovima.

Kako će na ovo i na druga pitanja koja se tiču borbe protiv cenzure i političke neovisnosti institucija u medijskom sektoru odgovoriti vodeće političke stranke, Zovko je pokušao doznati analizom njihova izbornog programa. Međutim, među onima koji su ga dosad objavili ne nalazi više od lijepih želja, pa se tako u 30 strana programa Restart koalicije mediji pojavljuju tek dva puta, i to u načelnim formulacijama, bez konkretnih ciljeva i planova. Kao program koji se u svom sadržaju najkonkretnije bavi medijskim politikama, Zovko izdvaja onaj Domovinskog pokreta Miroslava Škore, koji je u svojim odrednicama, pak, na tragu Hasanbegovićevog medijskog plana iz 2016.  Za ilustraciju, navodi pasus iz poglavlja Znanost, obrazovanje, kultura i mediji koji kaže kako su “Umjetničke i medijske slobode zagarantirane, ali Domovinski pokret smatra da se iz državnog proračuna ne trebaju financirati tzv. nevladine udruge kao ni mediji koji su izrazito ideološki obojeni, a neki od njih služe kao prostor sustavne protuhrvatske kampanje”.

“Programima koje smo pročitali nikako ne možemo biti zadovoljni, jer smatramo da u njima ne postoje ozbiljne medijske politike, a ove koje sam istaknuo za nas zvuče poprilično zlokobno”, zaključuje Zovko koji od političkih aktera očekuje jasne i konkretne odgovore na upućena pitanja. Oni koji na njih odgovore imat će priliku sudjelovati u forumskoj raspravi koja se, u slučaju odgovarajućih epidemioloških okolnosti, planira održati 30. lipnja u Velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nakon neuspješnog sastanka Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu koji se trebao održati u ponedjeljak, na inicijativu šest članova Odbora za informiranje, informatizaciju i medije sazvan je sastanak na istu temu – odluku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića o razrješenju dužnosti članova Povjerenstva za neprofitne medije. Sastanak je održan u petak, 5. veljače, a na njemu su osim članova Odbora sudjelovali, bez prava na glasanje, i članovi Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Željko Jovanović i Sabina Glasovac iz oporbene stranke SDP. 

Nakon uvodnog slova predsjednika odbora Andrije Mikulića, inicijator sastanka Nenad Stazić pozvao je ministra Hasanbegovića da objasni zakonske temelje, razloge i motive za svoju odluku, za koju je upozorio da je stigla dan nakon što mu se obratila udruga U ime obitelji otvorenim pismom u kojem se obrušila na stručno povjerenstvo nizom takozvanih argumenata. 

Hasanbegović je na početku istaknuo da ima posebnu čast što može pred saborskim odborom iznijeti razloge zbog kojih je donio odluku i izrazio nadu da će to postati dobra praksa te da će uvijek biti na raspolaganju za sve upite vezane uz rad njegova resora. Još je jednom ponovio, kao i u obraćanju novinarima u ponedjeljak, da se radi o presedanu što se saziva sjednica o nečemu što nije u saborskoj nadležnosti ističući kako pokazuje svoju dobru volju uvažavanjem ovog tijela. U svom je izlaganju iznio genezu nastanka Odjela za medije, pa i Povjerenstva, te cijele priče oko izrade medijske strategije za koju je na kraju zaključio da je završila kao beživotan teorijski elaborat. O samom programu potpora neprofitnim medijima naveo je kako je 2013. upućen javni poziv za dodjelu bespovratnih sredstava neprofitnim medijima te da su do sada provedena tri natječaja, a prisutne je uputio na tablicu korisnika i članova Povjerenstva, koju im je podijelio na početku rasprave.

Podsjetio je kako su “provedbu projekata od početka pratile brojne kontroverze, učestalo prozivanje za sukob interesa, prikrivena suradnja, vidljiva i nevidljiva povezanost, javne svađe, polemike, kritike za nepotizam, klijentelizam, ideološku uskogrudnost i sektaštvo, dodjela sredstava mimo natječaja diskrecijskom odlukom ministrice”. Ocijenio je kako je time promašena sama svrha projekta jer je i “površnom promatraču vidljivo da su se poticale ideološki podobne publikacije što je promašeno” te nastavio kako se “ova praksa trebala još ambicioznije nastaviti sukcesivnim povećanjem na šest milijuna kuna u 2016. godini” što je bilo ključno za njegovu odluku. “Sredstva su dodijeljena za 2015. i za povjerenstvom kao takvim više nema potrebe, neovisno o mom osobnom mišljenju o njegovom sastavu, mjerilima”, rekao je ministar i najavio da će biti donesen novi proračun i nova medijska strategija. Praćenje, što je bila zadaća Povjerenstva, ministar se obvezao da će raditi sam i da “osobno na sebe preuzima tu odgovornost”. Za kraj je istaknuo kako je njegovo “načelno stajalište da nema potrebe za nastavkom novčanog podupiranja bilo kojeg neprofitnog medija putem medijske politike Ministarstva kulture. Ukoliko Vlada utvrdi da je to potrebno, postoje drugi resori i modaliteti. Iako to sve stoji u formalnom obrazloženju, procedura razrješenja je utemeljena na zakonu i pravilnicima, ovo Povjerenstvo nema propisanu proceduru razrješenja, jer nije riječ o kulturnom vijeću”. Osvrnuo se i na pitanje vezano uz otvoreno pismo udruge U ime obitelji te kazao kako je “dobio barem stotinu otvorenih i zatvorenih pisama s tim u vezi, dakle riječ je o potpunoj koincidenciji, i to na nikoji način nije imalo utjecaja na donošenje ove moje odluke”. 

Na ministrova obrazloženja reagirao je zastupnik SDP-a Nenad Stazić upozorivši ga kako je “sve što radi bilo koji ministar u domeni Sabora, isto tako i svaki vaš potez podliježe kontroli ovoga Sabora”. Što se tiče obrazloženja za ovakvu odluku, Stazić je započeo od pitanja sukoba interesa ukazujući kako postoji Povjerenstvo za utvrđivanje sukoba interesa i da je ta institucija nadležna za donošenje odluka u ovoj domeni te da o tome ne može odlučivati ni ministar, ni on niti novinari te da se u slučaju takvih sumnji trebao obratiti tom tijelu. Napomenuo je i da sve odluke moraju biti zakonite, a da ova odluka nema ni obrazloženje ni uputu o pravnom lijeku te da se time može smatrati ništavnom. Za kraj je Stazić upozorio da je demokracija procedura i poštivanje zakona te da ako ministar smatra neprofitne medije nepotrebnima da će to prethodno morati ozakoniti da bi imao pravni temelj za takvo postupanje te pozvao ministra da povuče odluku zbog nezakonitosti, odnosno ništavnosti. 

U raspravu se uključio i zastupnik Željko Jovanović koji je napomenuo da je možda ministar pogriješio i da je u redu priznati pogrešku i ispraviti je, te podsjetio na čitav niz pogrešaka koje su se potkrale novoj Vladi, od odustajanja i odustajanja od odustajanja od kurikularne reforme, preko smijenjenog ministra branitelja. Pridružio se kolegi Staziću u zahtjevu da se povuče odluka te podsjetio da je jedno od osnovnih prava zastupnika ono da govore u ime građana, a ne “u ime obitelji” upozoravajući na novi trend u prijetnjama slobodi govora od etiketiranja civilnog društva bolesnim preko proglašavanja medija prijetnjom demokratizaciji te zahtjevima za provedbom lustracije nad njima. Zaključio je kako je “udar na civilno društvo, na neprofitne medije, nešto čemu se morate oštro suprotstaviti, a ne poticati to svojim odlukama”. 

Davor Bernardić iz redova SDP-a je “očekivao da ćemo dobiti platformu i program rada”. Podsjetio je ministra da predstavlja sve hrvatske građane, bez obzira što pripada određenoj političkoj platformi. “Nemam ništa protiv da se sredstva dodjele udrugama različitog spektra, sve dok nisu u suprotnosti s Ustavom i zakonima ove zemlje. Vi ste Povjerenstvo pripisali ideološko-kulturnom krugu i na taj ste način odgovorili zašto ste ga raspustili. Da ste izašli sa strategijom, definiranjem procedura i onda ga ukinuli kao nepotrebno, onda bismo s pravom rekli da je taj potez u skladu s programom, no vi ovim potezom potičete podjele u ovom društvu. Demokracija je procedura i dobre namjere”, kazao je Bernardić i pozvao ministra da predstavi “program kulturne politike koji misli provoditi za sve građane ove zemlje, a ne da prva rasprava bude o evidentnoj čistki”. 

Jasen Mesić, zastupnik HDZ-a i bivši ministar kulture koji je tu dužnost obnašao od prosinca 2010. do prosinca 2011, napomenuo je kako je dobro upoznat s ovom problematikom jer je uz Ministarstvo kulture vezan još od 1993. godine i prati rad i programe tog tijela više od dvadeset godina. Podsjetio je na svoja upozorenja koja je iznosio prilikom saborskih rasprava o dopunama Zakona o elektroničkim medijima i prilikom kojih je isticao da je “ovaj način financiranja pogrešan. Neću ni danas tvrditi suprotno. O tome možemo razgovarati i na tematskim sjednicama gdje ću obrazložiti što mislim da je pravi put”. Podsjetio je kako su poticali bivšu ministricu da donese medijsku strategiju, no da su se donosile jedino raznorazne izmjene medijskog zakonodavstva na raznim nivoima. Također je upozorio i na nizove zaključaka koji su doneseni na odborima, a na koje su se oglušivala različita tijela poput ravnateljstva HRT-a. Stoga je pozvao prisutne da ne podižu potenciju tamo gdje nije nužno. Mesić smatra i kako je pitanje medijske politike iznimno kompleksno pitanje koje brzinom razvoja te raznolikošću aspekata koji ulaze u domenu medija nadilazi sektor kulture te smatra kako kulturna politika ne može pratiti i neće moći pratiti medijsku politiku. Smatra da se ta politika mora oblikovati i provoditi intersektorski te opetovano pozvao da se ministru dopusti postavljanje te politike o kojoj će se zasigurno raspravljati i na ovom odboru. Osvrnuo se i na upute za prijavitelje na natječaj za potpore neprofitnim medijima iz koji se vidi da su usmjerene na teme ljudskih prava, raznolikosti te da se one uklapaju u one teme kojima se bavi Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, a ne uz teme vezane uz polje kulture. 

Zastupnik iz redova HSLS-a Darinko Kosor iskazao je šokiranost dijelom rasprave: “Mi smo saborski zastupnici, predstavljamo sve, imamo svoje ovlasti i njih se trebamo držati. Osobno smatram da neprofitni mediji trebaju postojati, da se trebaju financirati od države, osobno imam simpatiju prema jednom dijelu medija koji su na ovoj listi, ali rasprava ovdje me podsjeća na politički prijeki sud iz nekih davnih vremena”. Ministra je pozvao da radi u skladu sa zakonom te razmisli još jednom o podršci neprofitnim medijima ističući kako treba pronaći novu formu. 

Zastupnica SDP-a Sabina Glasovac, također u gostima na ovom Odboru, smatra neprihvatljivim izjave da “smo uzeli ulogu prijekog suda” i “ako neka tema dominira deset dana u medijskom i javnom prostoru mi smo dužni postaviti pitanja. Sablažnjava me izjava ministra koji je najavio ukidanje financiranja neprofitnih medija od strane države”. Podsjetila je i na uvjete u kojima djeluje neprofitni medijski sektor te da mu je podrška države od egzistencijalne važnosti. Podsjetila je kako bi ukidanjem potpora medijima došlo do ukidanja preko 340 radnih mjesta i prostora za rad preko 1000 suradnika. “Točno je što ste rekli da su do sada uspješno provedena tri natječaja, osnovne odluke bazirale su se na tri kriterija – inovativnost, participativnost i transparentnost”, napomenula je Glasovac te podsjetila kako se radi o svega dva promila državnog proračuna te kako je ovo jedan od rijetkih natječaja koji su bili na širokoj javnoj raspravi i jedini uz koji se objavljuju recenzije svih prijavljenih projekata kao i tablice ocjena svih članova Povjerenstva. 

Goran Beus Richembergh, zastupnik HNS-a, resor kulture smatra jednim od najzahtjevnijih jer kultura je vrlo teško pitanje i kao takva je kolijevka onoga što narod radi i čini te nije jednostavno propisati pravila i ciljeve u kojima će se razvijati kultura. “Nijedan ministar nije imao ambiciju da tako nešto propiše i odredi kako će se graditi identitete. Na početku svakoga mandata je najvažnije obraćanje ministra kroz programatske intervjue i istupe”, istaknuo je Richembergh, a koji su u slučaju gospodina Hasanbegovića praćeni napadima i poticanjem antagonizama. “Jasno je da nova Vlada zaziva neku novu kulturnu paradigmu, i to je posve legitimno, samo je pitanje o čemu se radi. Javnost je živo raspravljala o kulturi posljednjih godina, kao i o medijima, i oni koji su iz tog sektora znaju koliko je to zahtjevna stvar. I zato je uzimanje sjekire u ruke najgora moguća strategija kad se radi o sektoru kulture. Ja sam očekivao da ćemo zagaziti u raspravu o novoj kulturnoj paradigmi i zato mi doista nije jasno zašto se ministar odlučio napraviti nekoliko koraka koji mu vežu ruke i noge, odnosno nameću golemi teret na noge. Ukidanje ovog Povjerenstva je besmisleno, a istovremeno je teret. Novci su raspodijeljeni, i ne može više štetu činiti. To što ga nema je samo šteta Ministarstvu kulture koje će sada morati i taj dio posla obavljati. I još se mora opravdavati javnosti za odluku koja je sporna s pravnog i funkcionalnog aspekta”, konstatirao je Richembergh te nastavio: “Mogu vjerovati da ministar nije htio uvrijediti javnost, on je prilično naivno krenuo obrazlagati stavove kao znanstvenik i morat će ih stalno objašnjavati”.

Podsjetio je i na aktualnu peticiju kojom se prikupljaju potpisi za smjenu ministra kulture te kako je do sada prikupljeno 1499 potpisa istaknutih kulturnih radnika (u trenutku objave članka: 2487, op.ur.) što znači da je ministar “persona non grata” u sektoru kulture. Zamislite da krene opstrukcija. Da glumci usred predstave odluče prestati igrati zbog njegove prisutnosti. Nema pomoćnika, nema zamjenika, nema imenovane osobe koja bi branila politiku Vlade RH. Ovo se nikad nigdje nije dogodilo, ni u jednom resoru. To onemogućuje rad”. Podsjetio je i na brojne drame koje su se odvijale oko nastanka medijske strategije te kako u političkom prostoru postoje mehanizmi kojima se zaustavljaju iznimno važni procesi te da ako “ministar misli da će on to riješiti, da neće nailaziti na zidove – e pa sretno”. Istaknuo je i kako je “prostor kulture prostor imaginacije i slobode i tko krene restriktivno naići će na otpore”. Zapitao se i koje je prikladnije mjesto za financiranje medija od takvog prostora kao što je prostor kulture te tko će skrbiti o neprofitnim medijima koji su jedini prostor za prepoznavanje potreba onih koji su oštećeni u komercijalnim medijima. “Nema drugog ministarstva gdje je priča o medijima kući više nego u Ministarstvu kulture”, smatra Richembergh te podsjeća da je uvođenjem kulturnih vijeća u vrijeme ministra Bože Biškupića prije više od deset godina započeo proces decentralizacije odlučivanja o raspodjeli sredstava što je doprinijelo transparentnosti. Za kraj je izrazio bojazan da bi moglo doći do rušenja Hine, koja je spašena medijska kuća, izvučena iz minusa od deset milijuna kuna duga koju je aktualna uprava dovela u plus. 

Zaključak koji je usvojen na sastanku odbora sa 7 glasova za, 4 protiv i dva suzdržana jest da je ministar kulture Zlatko Hasanbegović odluku o razrješenju Stručnog povjerenstva za neprofitne medije donio sukladno svojim zakonskim ovlastima. 

Ministar Hasanbegović samo se kratko obratio novinarima po izlasku sa sjednice te na pitanje je li razgovorao s premijerom i kolegama o ovoj temi kazao kako će se o tome donijeti konkretna odluka i da će svi zainteresirani moći izraziti svoja stajališta te pozvao neprofitne medije da razmisle o alternativnim rješenjima. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Portal EU#MLADI nastao je kao projekt medijskog partnerstva s Europskim parlamentom, a nudi informacije o europskim politikama za mlade, te ulozi i aktivnostima Europskog parlamenta i drugih europskih institucija na područjima relevantnim za mlade, kao što su obrazovanje, zapošljavanje, kultura, sport, mobilnost, prenosi Hina.

Svi tekstovi na portalu EU#MLADI besplatni su za individualne krajnje korisnike, kao i za redistribuciju u medijima koji se obraćaju mladima, od onih u školama, na sveučilištima, u organizacijama mladeži, preko specijaliziranih TV i radijskih emisija za mlade na nacionalnoj i lokalnoj razini, do medija općega tipa i društvenih mreža, a osim tekstualnog, na portalu je dostupan i izbor iz Hininog audio i video sadržaja . 

Projektom EU#MLADI, sufinanciranog europskim sredstvima, Hina želi pridonijeti boljem poznavanju i razumijevanju institucionalnog funkcioniranja u Europskoj uniji s naglaskom na europske politike za mlade i ulogu Europskog parlamenta.

Piše: Tomislav Žilić

Početkom srpnja britanska je vlada nakon tajnih pregovora s BBC-jem iznijela u javnost plan o promjeni načina financiranja najvećeg britanskog javnog medijskog servisa. Dosadašnji model financiranja BBC-ja, takozvani “licence fee” sustav, oslanjao se na redovno oporezivanje svakog kućanstva, poduzeća ili institucija – odnosno pravnih i privatnih osoba – koji koriste bilo kakve telekomunikacijske uređaje, godišnjim iznosom od 145 britanskih funti. U sklopu tog sustava, vlada je na sebe preuzela obavezu plaćanja tog iznosa za stanovnike starije od 75 godina. Prema novom dogovoru, BBC će od sljedećeg saziva parlamenta biti zadužen za plaćanje tog iznosa, čime će budžetno opterećenje narasti za 750 milijuna funti u razdoblju od sljedećih pet godina. S obzirom da BBC već trpi financijske gubitke zbog smanjenog broja pretplatnika, ova Vladina mjera – uz dodatne kritike koje su upućene na račun BBC-ja – izazvala je žustre reakcije u javnim i profesionalnim krugovima. 

Promjene u vidu financiranja BBC-a najavljene su ranije u srpnju, kada je ministar financija George Osborne tijekom gostovanja na BBC-u iznio mišljenje da kontinuirano širenje područja rada mreže, pogotovo na internetu, nalikuje imperijalizmu, pri čemu BBC “krade posao” dnevnim tiskovinama i drugim medijskim servisima. Kada je opisivao nagodbu s BBC-jem, Osborne je izjavio da BBC “kao javno financirano tijelo mora raditi uštede, kao i ostali dijelovi javnog sektora”, čime se slučaj BBC-ja uklapa u šire planove štednje u javnom sektoru konzervativne vlade. BBC je pristao na vladine zahtjeve zbog jamstva da će moći povećati iznos godišnje pretplate u skladu s rastom inflacije, tako generirajući više prihoda od korisnika, imajući na umu da je već sada najavljeno otpuštanje više od 1000 zaposlenika zbog recentnog pada godišnjih prihoda. 

Izgledno je da su promjene u financiranju samo manji dio priželjkivanih transformacija BBC-ja, s obzirom da se pri iznošenju prijedloga u parlamentu osvrnulo i na općenito vođenje poslova unutar tog medijskog diva. Naime, problem financiranja je otvorio put za kritiku korporacije u odabiru programa i usluga, ispunjavanja javne funkcije te upravljanja i regulacije. Argument kojim Torijevci pokušavaju motivirati promjene jest taj da BBC proizvodi previše sadržaja, što se ponajviše tiče zabavnog programa poput igranih serija i reality TV-a, pri čemu komercijalne medijske kuće imaju jaku konkurenciju u proizvodnji sadržaja koji im čini glavninu programa. Naravno, zabavni sadržaj najisplativiji je dio godišnje produkcije BBC-ja, tako da je jasno da bi takvi rezovi u produkciji doveli do ozbiljnih problema u gledanosti i prihodima. Što se upravljanja i regulacije tiče, vlada predlaže promjenu dosadašnjeg upravnog odbora BBC-ja (BBC Trust) – u slučaju da sadašnja upravna struktura ostane ista, članovima bi se dala veća moć nad cenzuriranjem programa, ali predlažu se i osnivanja vanjskih regulatornih tijela ili barem djelomično seljenje regulatornih pitanja na postojeća tijela poput Ofcoma.

Uz problematične točke unošenja velikih promjena u rad BBC-a izgledno je da će odnos mreže i vlade biti nategnut u naredno vrijeme, jer netom nakon što je novi model financiranja iznesen u javnost, vlada je već najavila reviziju koja bi dovela u pitanje najavljeno dizanje iznosa pretplate. Kritičari ovih poteza britanske vlade ponajviše ističu da bi ovakve promjene u produkciji i financiranju BBC-a mogle dovesti do velikog pada kvalitete sadržaja u cijeloj zemlji, jer BBC jedini proizvodi najveći dio javno namijenjenog sadržaja, koji bi najavljenim promjenama mogao vrlo lako biti ugrožen. Takav pad kvalitete obilježio bi i potencijalno prebacivanje sadržaja na komercijalne televizije, ali i vjerojatnog gašenja i privatizacije nekih BBC-jevih servisa, od kojih su neka već i najavljena. Prepoznajući opasnost koja prijeti iz dogovora vlade i BBC-a, Nacionalni novinarski sindikat (National Union of Journalists, NUJ) najavio je borbu i pravne korake protiv njegova uvođenja, dok postaje jasno da se problem na relaciji BBC – britanska vlada neće tako jednostavno i skoro riješiti te da se dovodi u pitanje samostalnost i budućnost javnog dobra.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sudionici predstavljanja su Viktorija Car, Sanja Sarnavka, Dragan Popović i Sara Dereta, Aleksandra Vejnović, te Vedrana Frašto. Moderatorica događanja je Milana Romić.

Predstavljanje će biti održano u ponedjeljak, 29. lipnja, u Kući ljudskih prava, s početkom u 18 sati.

Svi oni čiji interesi sežu u područja medija, novinarstva i komunikacije zasigurno su upoznati s dosadašnjim radom Roberta W. McChesneya, koji kroz svoj znanstveni rad i aktivizam zastupa temeljite i prijeko potrebne medijske reforme. Njegova netom na hrvatski prevedena knjiga Digitalna isključenost – Kako kapitalizam okreće internet protiv demokracije istražuje posljedice sve jačeg povezivanja kapitalizma i Interneta kao i utjecaje te sprege na novinarstvo i srodne djelatnosti kojima prijeti novi oblik državne kontrole. Ulomke iz trećeg poglavlja knjige objavili smo u suradnji s Multimedijalnim institutom te ih možete pronaći ovdje. 

“Digitalna isključenost temeljno je štivo za sve koji žele razumjeti gdje je internet danas i koja je njegova uloga u društvenim promjenama. Digitalna revolucija stupila je na pozornicu svjetske povjesti obećavajući radikalnu demokratizaciju javne sfere, istinski medijski pluralizam, decentralizaciju društvene moći, nestanak cenzure, dekomercijalizaciju kulture i učinkovita tržišta bez monopola. Dva desetljeća kasnije komunikacijski prostor interneta koncentriran je u ‘oblacima’ nekolicine monopolističkih korporacija, reklamiranje bazirano na praćenju korisnika postalo je dominantan poslovni model, elektroničke komunikacije su pod stalnim nadzorom obavještajnih službi, a informativni mediji su u krizi bez presedana. Festival demokracije pretvorio se u festival ekonomske i političke dominacije. 

McChesney, vodeći svjetski stručnjak za političku ekonomiju komunikacije, razloge iznevjerenih obećanja detektira u komercijalizaciji interneta do koje došlo uslijed promjena u javnim politikama tijekom 1990-ih godina i posljedičnom djelovanju kapitalističkih sila na njegov daljnji razvoj. Polazište za analizu sažeti je prikaz temeljnih odrednica suvremenog monopolnog kapitalizma, primjena uvida političke ekonomije na polje medijskih sistema te iscrpna povijest komercijalizacije, koncentracije i monopolizacije internetskog prostora. Knjiga završava razmatranjem budućnosti novinarstva kao ključnog elementa za demokraciju i zagovorom transformacije novinarstva i internetske komunikacije u javno dobro. Bez transformacije medija i komunikacije niti šira društvena promjena neće biti moguća”, stoji u najavi Multimedijalnog instituta povodom izdavanja knjige . 

Robert W. McChesney profesor je na Odsjeku za komunikacije Sveučilišta u Ilinoisu Urbana-Champaign. U fokusu njegovog znanstvenog rada je povijest i politička ekonomija komunkacija, s naglaskom na ulozi medija u demokratskim i kapitalističkim društvima. McChesney je posebno zainteresiran za stanje novinarstva i odnos medijskih sistema i struktura prema mogućnostima samoupravljanja. Utemeljitelj je organizacije Free Press koja se zalaže za medijsku reformu u SAD-u.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Knjiga uspoređuje medijske i političke sisteme u Istočnoj srednjoj Europi i Zapadnoj Europi kako bi identificirala razloge koji stoje iza ekstenzivne i intenzivne stranačke kontrole medija, fenomena koji je prisutan u mnogim zemljama bivšeg Istočnog bloka nakon početka političke transformacije i ekonomske tranzicije. 

Autor Péter Bajomi-Lázár zastupa stav da su razlike u medijskim slobodama i politizaciji medija ukorijenjene u razlikama između stranačkih struktura starih i novih demokracije, uz prepoznavanje činjenice da mladim strankama u novim zemljama članicama Europske unije nedostaje resursa, što ih čini sklonijima preuzimanju kontrole nad medijima te eksploatiranju medijskih resursa.

Kako bi se objasnile varijacije u medijskim slobodama i politiziranje medija, knjiga pobliže promatra pet bivših komunističkih zemalja – Mađarsku, Bugarsku, Poljsku, Rumunjsku i Sloveniju. Uz općenite opise zemalja, knjiga nudi i detaljne studije slučajeva o medijskim politikama i stranačkim povijestima dviju vlada za svaku zemlju u pitanju.  

Péter Bajomi-Lázár vodi Institut za društvene znanosti pri Ekonomskoj školi u Budimpešti, a između 2009. i 2013. godine radio je na Oxfordu kao viši istraživač na projektu Media and Democracy in Central and Eastern Europe, koji je pokrenulo Europsko istraživačko vijeće.

Knjiga je izdana u nakladi Central European University Pressa, a više informacija možete pronaći ovdje. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Razgovarao: Neven Svilar

Trpimir Matasović (1974) diplomirao je muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i studirao dopunski studij švedskoga jezika na Filozofskom fakultetu. Od 1994. do danas vanjski je suradnik Redakcije ozbiljne glazbe Hrvatskog radija, uz povremenu suradnju s Dramskim i Kulturno-znanstvenim programom. Od 1997. do 1998. bio je stalni glazbeni kritičar Vijenca, od 1998. do 2010. novinar u Redakciji kulturnog programa, a neko vrijeme i urednik-redaktor u Informativnom programu Radija 101, a od 2000. do danas novinar je i urednik u Zarezu. U Hrvatskom novinarskom društvu bio je zamjenik predsjednice (od 2007. do 2009), zamjenik člana pa član Novinarskog vijeća časti od 2008. do 2011. kada je izabran za predsjednika.

KP: Iako se čini pomalo izlišnim započinjati razgovor sintagmom “Ove je godine bilo mnogo posla za Novinarsko vijeće časti…”, s obzirom na to da svake godine dolazi do mnogobrojnih povreda osnovnih načela profesionalnog kodeksa, činjenica je da smo u posljednje vrijeme svjedočili događajima zbog kojih su uzavrele strasti, a što je nažalost utjecalo i na profesionalnost novinara i to na oba pola političkog odnosno ideološkog spektra. Dakako, u tom smislu posebno važni su bili tzv. referendum o ćirilici i ustavne promjene vezane uz definiciju braka. NVČ je u tom kontekstu reagiralo često, no činilo se da to čini sa zakašnjenjem. Koliki je realni utjecaj tih reakcija, odnosno opomena, s obzirom da su one u javnosti potpuno prešućene i ignorirane?

T.M.: Koliko god mi to nije drago reći, ključna stvar jest da su zaključci prvenstveno simboličke naravi. Nije riječ o sudu koji izriče presude, nego o samoregulatornom tijelu koje izriče svoje mišljenje o eventualnim povredama profesionalnih etičkih načela. Zbog naravi postupka pred NVČ to Vijeće reagira relativno sporo, što znači da su neki naši konkretni zaključci zapravo i bili objavljeni dosta dugo nakon što su se dogodile povrede kodeksa o kojima je bila riječ u konkretnim slučajevima. Dakle, odluke jesu simboličke, a činjenica je da šira javnost nije upoznata s njima, s obzirom da se objavljuju samo na web stranicama HND-a. Trebale bi i u strukovnom glasniku Novinar, no to se nažalost već nekoliko godina ne događa. Ono što se eventualno objavi izvan prostora HND-a ovisi o interesu pojedinih medija da te odluke objave. Naravno da nijednom opomenutom mediju nije u interesu da to objavi. Ponekad se dogodi da konkurentski mediji objave odluke na štetu drugih medija, a bilo je i slučajeva kad su neki mediji burno reagirali na neke naše zaključke pa su o tome raspravljali unutar svoga medija. 

Ono što je bitno jest da osim NVČ koje formalno odrađuje posao, kada treba brzo reagirati to čini Izvršni odbor HND-a. Ako govorimo o spomenutim slučajevima, dakle referendumu o ustavnoj definiciji braka ili tzv. referendumu o ćirilici, tu je Društvo brže reagiralo. Uoči referenduma HND je upozorio da mediji, bez obzira na to koju stranu zastupali, ili ako su neutralni, moraju uvažavati osnovna etička načela, što usprkos usijanim strastima vezanima uz referendum većina medija ipak jest učinila.  

KP: Nije li ipak bilo mnogo slučajeva eklatantnog senzacionalističkog izvještavanja u spomenutom kontekstu?

T.M.: Nama se može činiti da je bilo dosta senzacionalizma i podgrijavanja sirovih strasti, i doista, mi jesmo izrekli opomene nekolicini medija, i to, da ne bude zabune, zastupnicima i jedne i druge strane. Dakle, mi se nismo ideološki svrstavali, nego smo tražili od medija da poštuju etičke norme.  

KP: No, kada govorimo o usijanim glavama i potpirivanju strasti, koja je zapravo svrha opomena, s obzirom na to da NVČ izriče opomene simboličke naravi? Predstavljaju li te opomene išta novinarima i medijima na drugom kraju simboličke batine?

T.M.: To je simbolička praksa. No simboličke prakse nisu nevažne. U novinarskoj struci srećom još uvijek ima mnogo novinara koji drže do profesionalne etike i kojima je bitno da se upozorava na negativne pojave u primjeni profesionalnih etičkih standarda. Također, ima novinara kojima nije nimalo svejedno kako će se NVČ očitovati o njihovom radu. Problem jest u tome što u Hrvatskoj de facto, ali ne i de iure, ne postoji samoregulatorno tijelo tog tipa koje bi imalo neke izvršne ovlasti. Takve ovlasti donekle ima Hrvatsko vijeće za medije koje je osnovano prije tri godine, no koje zapravo još nije zaživjelo sa svojim radom onako kako bi trebalo. Djelokrug tog vijeća bi trebao biti sličan onome NVČ. Kad i ako to Vijeće profunkcionira ono će imati ovlasti, među ostalim, i prisiliti nakladnika u čijem je mediju učinjen profesionalni etički propust da taj zaključak Hrvatskog vijeća za medija objavi u vlastitom mediju. To se nažalost još nije dogodilo, iako postoje naznake da će se to vijeće napokon aktivirati.

KP: Iako spomenuta simbolička vrijednost nipošto nije nebitna, čini se da joj dajemo možda i previše na važnosti. Naime, na HRT-u, recimo, postoji Etičko povjerenstvo, koje poznaje i drugu vrstu opomene koja zalazi na područje konkretnoga, a riječ je o kaznama financijske naravi.

T.M.: Da, ali tu treba jasno odvojiti činjenice. Etičko povjerenstvo HRT-a ne izriče konkretne mjere, nego samo ocjene u smislu povrede članaka Etičkog kodeksa za novinare i kreativno osoblje HRT-a i to je sve što ono radi. Tek na temelju tih zaključaka rukovoditelji mogu, ali i ne moraju, poduzeti konkretne korake kada je riječ o kažnjavanju. Praksa je pokazala da su rukovoditelji ignorirali neke zaključke povjerenstva, kao i da su neki novinari kažnjeni u slučajevima kada je Etičko povjerenstvo zaključilo da nije bilo nikakve povrede kodeksa. Dakle, i Etičko povjerenstvo HRT-a također, nažalost, ima primarno simboličku ulogu.

KP: Na stranu sa simboličkom snagom, činjenica je da ako rukovoditelji po vlastitom nahođenju ignoriraju ocjene tog povjerenstva ono neminovno postaje irelevantno.

T.M.: To tijelo nije irelevantno, jer je HRT javni servis pod posebnim povećalom javnosti, pa je s većinom odluka Etičkog povjerenstva javnost ipak upoznata. To javnosti pruža određenu sliku o kredibilitetu kako kuće, tako i pojedinačnih novinara. 

KP: Što god mislili o stanju novinarstva danas, još uvijek postoje novinari kojima je stalo do poštivanja profesionalnih uzusa kao i do ocjene svojih kolega kada je u pitanju njihovo poštivanje etičkog kodeksa. Pa ipak, neosporno je da je razina senzacionalizma u novinarstvu u Hrvatskoj odavno prešla točku koju bismo nazvali zabrinjavajućom. Koliko god senzacionalizam bio raširenom pojavom, činjenica je da mediji gotovo uopće ne izvještavaju o povredama kodeksa i zaključcima Novinarskog vijeća časti. Oni to čine isključivo u slučaju ako su se o etičke standarde ogriješile javne ličnosti – kao u slučaju Zvonka Makovića i Vitomire Lončar, ili ako su u pitanju akteri trenutačno interesantni javnosti, kao u slučaju tužbe Darka Pavičića protiv novinarke Voxfeminae Antonele Marušić. Brine li vas taj senzacionalizam koji je očit čak i kada je u pitanju izvještavanje o samim zaključcima Novinarskog vijeća časti?

T.M.: Kada govorimo o slučaju prijave Vitomire Lončar protiv Zvonimira Makovića, on je dobio dodatnu medijsku dimenziju zbog toga što su je proizveli i sami akteri. Nedavno smo imali slučaj tužbe Darka Pavičića protiv Antonele Marušić zbog sramoćenja. Ona se obratila Novinarskom vijeću časti s upitom je li njezin tekst povrijedio novinarske standarde, a zaključak je bio da nije. Taj zaključak je uzet u obzir u sudskom postupku i kolegica Marušić je oslobođena optužbe. Dakle, naše odluke nekada imaju i konkretan utjecaj.

Kada, pak, govorimo o senzacionalizmu, moramo istaknuti nešto što je zabrinjavajuće i indikativno za hrvatsku medijsku scenu. Naime, često se dogodi da dobijemo prijavu protiv nekog novinara nakon čega ustanovimo da do povrede nije došlo na novinarskoj, nego na uredničkoj razini. S nekim medijima se sustavno događa da imate sasvim korektno odrađen novinarski posao, koji je međutim opremom, primjerice naslovima, potpuno izmijenjen te je sadržaj novinarskog rada potpuno iskrivljen. 

KP: Iako je većina ljudi svjesna te činjenice, o kojoj se uostalom često i govori, ona se naizgled toliko ukorijenila na našoj medijskoj sceni da se čini da je riječ o unaprijed izgubljenoj borbi. Naime, medijima nije u interesu objavljivati ispravke, koji bi, ako bi to dosljedno činili, zauzeli preveliki prostor, koji može biti iskorišten za reklame. Može li se postići bilo kakav napredak u tom kontekstu?

T.M.: Ono što je posebno problematično jest to da živimo u brzo vrijeme kada se informacije jako brzo ispostavljaju i konzumiraju. Urednici velikog broja medija ne poštuju etičke, ali ni zakonske odredbe o objavljivanju ispravaka. To je izuzetno važan mehanizam, i zaista se ispravci često uopće ne objavljuju, ili se skraćuju, i gotovo se nikada ne objavljuju na za to zakonom i kodeksom predviđen način. Time se degradira institut ispravka. Naravno, postoji i druga strana medalje. Podnositelj ispravka često ne zna razliku između ispravka i reagiranja, a urednik ima pravo ne objaviti dio ispravka koji zapravo nije ispravak. Sve je to regulirano ne samo Kodeksom časti hrvatskih novinara, nego i Zakonom o medijima, koji propisuje i novčanu kaznu u iznosu od dvije do četrdeset tisuća kuna za neobjavljivanje ispravka ili objavu ispravka na nepropisan način. Nisam upoznat s konkretnom sudskom praksom, ali poznato mi je da se tužitelji nerijetko umjesto na Zakon o medijima pozivaju na Kazneni zakon i njegove odredbe o sramoćenju, koje su vrlo problematične, jer prema njima novinar može kazneno odgovarati čak i za objavu informacije koja je i točna i od javnoga interesa.

KP: Kada već spominjete pravo urednika da odlučuje o objavljivanju reakcija, nije li u pitanju izuzetno negativna praksa koja se ustalila kao normalna na našem medijskom prostoru. Urednici veoma često ne dopuštaju objavljivanje reakcija u svojim medijima na novinarske uratke koji su prethodno objavljeni u njima, čime se sužava i mogućnost za polemiku, koja je u Hrvatskoj zaista spala na niske grane. Ima li uopće u ovakvom medijskom okruženju polemika ikakvu budućnost?

T.M.: To je uobičajena praksa koja nažalost traje godinama. Kultura polemiziranja u hrvatskom medijskom prostoru je vrlo niska i to je činjenica. Ovdje zaista velika odgovornost leži na urednicima medija, jer je i njihova dužnost kritički se odnositi prema vlastitom radu. Nije toliko problematično napraviti pogrešku, koliko je problematično negiranje pogreške. Posljednjih barem deset godina neki su odnosi u funkcioniranju medija posve izokrenuti. Nažalost, više nemamo situaciju u kojoj je urednik prva osoba u novinarskoj hijerarhiji, nego najniža stepenica upravljačke hijerarhije. U toj konstelaciji urednici danas vrlo često, i to posve svjesno, zaboravljaju da su prije svega novinari. To je ključan problem hrvatske medijske scene iz čega proizlazi i većina drugih profesionalno-etičkih pitanja.

KP: Ta činjenica se direktno odražava na novinarske priloge. Dobar primjer je i rat koji traje između Jutarnjeg lista, odnosno EPH, i portala Index.hr, koji je dobio posve bizarne dimenzije gdje recimo tekstovi o sportu ili kuhanju postaju poligon za napad na konkurente.

T.M.: To je istina, no također je činjenica da sve što je tema od javnog interesa može biti objavljeno u bilo kojoj vrsti teksta. Bitno je da je informacija točna. No, ovdje prelazimo s pitanja etike na pitanje novinarskog zanata, što je također dosta interesantna tema. No, kada govorimo o tome, ima i sasvim suprotnih primjera. U jednom listu je prije nekoliko godina izbio velik sukob između novinara i uprave o čemu su izvještavali svi mediji, osim dotičnog lista. Urednik tog medija je tada napisao i objavio tekst koji je zapravo bio pamflet protiv novinara vlastite kuće. Takve stvari su apsolutno nedopustive, ali nažalost nisu neuobičajene. S druge strane, Novi list ipak jest informirao svoje čitatelje o sporu unutar same kuće između novinara i uprave.

KP: Činjenica je da se mnogi otvoreno i glasno zgražaju i jadaju zbog senzacionalizma u našim medijima kao i zbog pada etičkih standarda, no isto tako je činjenica da je početkom 90-ih došlo do nacionalističke purifikacije kada je riječ o HRT-u i nekim velikim listovima, te da u našim medijskim kućama i danas važne uloge imaju ljudi koje 90-ih godina ne samo da nisu zanimali profesionalni standardi, nego su neki od njihovih novinarskih radova bili na nivou lista za odstrel, čime su direktno dovodili u pogibelj ljude o kojima su “izvještavali”. Može li naša medijska scena uopće ići naprijed s balastom takvih ljudi i takvog vrsta novinarstva?

T.M.: I danas imamo takve slučajeve, iako srećom ne toliko drastične. Danas više nema lista za odstrel, no prije otprilike godinu dana pojavio se jedan elektronički medij koji radi nešto slično. I tu je HND vrlo jasno i nedvosmisleno reagiralo. Nasljeđe 90-ih godina je svakako vrlo važno. Mi smo o tome dosta raspravljali kada smo pripremali Kodeks časti 2009. godine. Prethodni kodeks, donesen 1993. godine, zaista je bio sjajan, no pisan je u drukčijim medijskim okolnostima. Norme u tadašnjem Kodeksu su i dalje nesporne, integrirane su u Kodeks iz 2009. Ipak, valjalo je uzeti u obzir da je 1993. država bila mlada i da je kodeks tada bio usmjeren na to da zaštiti novinara od politike, problem koji je naslijeđen od bivšeg sustava i koji je u to vrijeme bio i više nego aktualan. Danas to više nije ključan problem, iako i dalje postoji utjecaj politike na novinarstvo. 

KP: Sada možemo umjesto riječi politika umetnuti krupni kapital i dobit ćemo sličan problem.

T.M.: Upravo tako. Naime, utjecaj krupnog kapitala na medije je ključan kada govorimo o današnjoj situaciji. Zato smo morali pojačati neke odredbe, primjerice o sukobu interesa ili o prikrivenom oglašavanju. No, ovdje je problem što je mnoge stvari teško dokazati. Danas su se stvari značajno promijenile u odnosu na 1993. godinu, posebno kada je riječ o senzacionalizmu i pravu na privatnost. Imali smo slučaj jednog medija u kojem je kolumnist napisao cijeli esej o privatnom životu supruge jednog haškog optuženika, osobe koja se inače uopće ne pojavljuje u javnosti, što je nedopustivo. A tu su i učestale povrede prava djece. Imamo mnogo prijava kada je riječ o tome, među ostalim i zato što Pravobraniteljica za djecu veoma agilno radi svoj posao, što je za svaku pohvalu. Jer pravo djeteta je uvijek nadređeno javnom interesu i tu ne smije dolaziti do prekršaja.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Matija Mrakovčić

Projekt punoga naziva Značaj medijskog integriteta: vraćanje medija i novinarstva u službu javnosti obuhvatio je Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Hrvatsku i Srbiju. U osnovi ovog istraživanja Medijskog opservatorija u Jugoistočnoj Europi (SEE Media Observatory) nalazi se mapiranje obrazaca koruptivnih odnosa i praksi u razvoju medijskih politika, vlasništva u medijima i financiranju medija, javnim elektroničkim servisima i novinarstvu kao profesiji.

Knjiga i projekt temeljeni su na prethodnim istraživačkim i zagovaračkim aktivnostima Mreže za profesionalizaciju medija Jugoistočne Europe (SEENPM), posebno na istraživanju i knjizi iz 2003/4. godine o vlasništvu nad medijima i njegovom utjecaju na neovisnost i pluralizam medija. Osnovni rezultati tog istraživanja i danas su valjani, a problemi identificirani 2004. u međuvremenu su postali dio sustava koji se čini nedodirljivim i samim tim otpornim na promjene. Ono što je na prvi pogled izgledalo kao “problem postsocijalističkih zemalja” pokazalo se globalnim problemom medija. 

Istraživanje polazi od pretpostavke da su vrijednosti u medijima i novinarstvu, koje im omogućuju da služe javnom interesu, ugrožene. No i sam je pojam javnog interesa problematičan. Autori istraživanja tvrde da značenje javnog interesa ne može biti unaprijed utvrđeno već da se njegov sadržaj definira u javnoj raspravi u kojoj se suočavaju posebni interesi svih sudionika. Javni interes tako “ne podrazumijeva društveni konsenzus o određenom (javnom) pitanju, nego smjernicu koja određuje poseban način upravljanja. U tom smislu, javni interes je javna korist koju baštini javnost u cjelini bez obzira na interese pojedinaca u određenom trenutku”. 

Od pada socijalizma, ni jedna zemlja obuhvaćena istraživanjem nije pokrenula sveobuhvatnu javnu raspravu o sustavnim normativnim i institucionalnim promjenama koje se odigravaju pod parolom tranzicije. Konsenzus o pitanju kakvu vrstu medija želimo nikada nije ni tražen pa stoga ni postignut. Umjesto toga, cilj je bio usvojiti i oponašati jedan ili drugi model medijskog sustava, zakona ili institucija koji se može naći u zemljama na koje se općenito gleda kao na demokratske i koje pružaju pomoć tijekom procesa “tranzicije”. Pregledom analiza medijskih politika u zemljama obuhvaćenima istraživanjem, autori zaključuju da tranzicija još traje i da se nikada neće okončati.

Također, jedno je od stajališta autora istraživanja da mediji ne mogu biti u službi javnog interesa zato što su upleteni u ekonomsku sferu. Pretpostavka da je profesionalno (objektivno) novinarstvo moguće ako se novinari pridržavaju specifičnih (zajedničkih) vrijednosti zanemaruje povezanost ekonomskog sustava u kojem mediji rade i načina izvještavanja. Analiza načina medijskog izvještavanja sama za sebe nema praktičnu vrijednost te je nužno identificirati mehanizme koji stvaraju baš takve medijske prakse, a ne neke druge. Stoga autori istraživanja polaze od premise da su mediji kapitalistička poduzeća par excellence i njihov je primarni zadatak održavanje kapitalističkog sustava. 

Mediji ne mogu služiti javnim interesu jer su ovisni o privatnoj koristi, ne javnoj, koja, putem prevladavajućeg izvora prihoda medija – oglašavanja – sprečava medijsku industriju da bude “demokratizirana iznutra”. Istraživanje medijskog integriteta stoga obuhvaća “politike, strukturu i prakse koje omogućuju medijima da služe javnom interesu i demokratskim procesima”. To konkretno znači da su obrađena četiri područja: razvoj medijskih politika i njihova primjena, medijske strukture (vlasništvo, financije i javni servisi), položaj novinara i (ne)mogućnost da kritički sagledaju vlastite postupke te novinarske odnosno medijske prakse.

Istraživanje o integritetu medija u Hrvatskoj vodila je Helena Popović. Poglavlje o medijskim politikama suprotstavilo je iskaze Nine Obuljen Koržinek, bivše državne tajnice za medije u Ministarstvu kulture za vladavine HDZ-a, i sadašnjeg, SDP-ova savjetnika za medije u Ministarstvu kulture, Milana Živkovića. Koliko je politika upletena u medije demonstrirano je primjerom Zakona o HRT-u koji je 2013. omogućio da glavni ravnatelj (kojeg bira Sabor) zadrži svoju poziciju zahvaljujući podršci saborskog Odbora za medije nakon što je Nadzorni odbor HRT-a (u kojem većinu, opet, imenuje Sabor) zatražio njegovo razrješenje zbog kršenja nekolicine odredbi. Još je jedno regulatorno tijelo opisano kao neefikasno i pod utjecajem dnevne politike: Agencija za elektroničke medije i njeno Vijeće. Kolika je snaga vlasnika medija u odnosu na krotku i podređenu poziciju političara u suvremenoj Hrvatskoj prikazano je primjerima smanjenja PDV-a na tiskane novine 2007. godine (HDZ) te ponovno 2013. (Kukuriku) koje je koncernima EPH i Styria grupa donijelo dobitak koji se može prevesti u izbijanje 24 milijuna kuna iz državnog proračuna. Zakon o radu i Zakon o medijima ne štite novinare od vlasnika medija, kao ni nepostojeći statuti medija. Zakon o medijima razlikuje tiskane i sve ostale medije, pogotovo u odredbi gdje registar tiskanih medija vodi Hrvatska gospodarska komora. Sva su medijska izdanja obavezna dostaviti podatke o vlasničkoj strukturi HGK-u, no ti su podaci često nepotpuni i nedostupni.

Kao primjeri dobre prakse spomenute su dvije inicijative sadašnjeg Ministarstva kulture: otvaranje Fonda za neprofitne medije i Fonda za pluralizam elektroničkim publikacijama te projekt javnog ugovaranja novinarskih radova objavljenih u neprofitnim medijima. Najveća zamjerka potonjem upravo je pitanje javnosti – koja je javnost glasala za ponuđene teme i koja je javnost o objavljenim novinarskim radovima obaviještena. U istraživanju je kao preporuka dano otvaranje Fonda za pluralizam svim informativnim medijima neovisno o platformi, sve dok proizvode sadržaj od javnog interesa, razvijanje daljnjih programa organizacijske potpore neprofitnim medijima te primjenjivanje više stope PDV-a ako u informativnim medijima dominira zabavni sadržaj.

Istraživanje medijskog integriteta daje slikoviti prikaz razvoja ekonomsko-političke sprege vlasništva medija u Hrvatskoj, od povezanosti njemačkog medijskog koncerna WAZ i EPH-a Ninoslava Pavića, nedovršene istrage o aferi Gruppo, početka dominacije Agrokora u poslu novinske distribucije, Unex Medije i Digitela, do Fimi-Medije, Ring Multimedije, Core Medije i fiktivnih marketinških usluga Hrvatske gospodarske komore. Formalno vlasništvo medija, što se najbolje vidi na primjeru regionalnih i lokalnih elektroničkih medija, ne otkriva strukturalnu povezanost aktera iz različitih društvenih domena. Istraživanje također sugerira da bi komercijalne aktere – oglašivače, marketinške agencije, agencije za odnose s javnošću te banke – trebalo inkorporirati u medijsku regulaciju.

Što se samih novinara tiče, s jedne strane podliježu prekarnom radu, kratkoročnim ugovorima, nesigurnosti i strahu. S druge su strane često nekritički uključeni u društvene prakse koje samo perpetuiraju njihov nepovoljan položaj. U tom kontekstu, najveći je naglasak stavljen na obrazovanje jer ono stvara uvjete za analitičko i kritičko promišljanje, te na profesionalne organizacije koje trebaju raditi na solidarnosti i homogenosti članova. Nažalost, u istraživanju je zaključeno da “trendovi ukazuju upravo na suprotno”.

Iako se radi o prvom cjelovitom izvješću o strukturnim uvjetima medija u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina, samo istraživanje pati od nekoliko nedosljednosti. Za početak, vidljiva je neupitna potpora nastojanjima sadašnje garniture u Ministarstvu kulture koja očito razumije osnovnu premisu istraživanja, da su proizvodni odnosi temelj specifičnih medijskih praksi. Razumijevanje te premise predstavljeno je kroz sraz iskaza Obuljen Koržinek i Živkovića i predstavljeno kao korak naprijed u razumijevanju ciljeva i svrhe medijske politike. No, samo istraživanje ne sadrži preporuke koje bi medijski sustav učinilo – sustavom, već se zadržava na nabrajanju mogućih dodataka “strategiji” Ministarstva o čijem se sadržaju, izvan povremenog projektnog planiranja i sažetaka objavljenih u šest nastavaka u Novostima u srpnju i kolovozu ove godine, može samo nagađati.

Također, iako istraživanje po prvi put donosi pregledan razvoj duopolnog medijskog krajolika u Hrvatskoj (s jedne su strane izdanja EPH i Styrije, s druge su strane distribucijske mreže Agrokora i Adrisa), zanimljiv je nekritičan stav prema ostalim akterima na tržištu, gdje je primjerice Index.hr suprotstavljen izdanjima EPH-a kao “smetnja vladama”. Jutarnji list je opisan kao bilten vlasti tek putem izjave Žarka Puhovskog, objavljene baš na Indexu, dok se za konstataciju da je srpski medijski mogul Željko Mitrović “uvijek koristio svoje medije za promociju vlastitog posla i osobnih interesa te interesa političkih struktura na vlasti” ne koristi nikakav citat ili izvor. Istraživanje medijskog krajolika, u nedostatku potpunih i vjerodostojnih podataka nadležnih institucija, svojevrsna je kompilacija novinarskih tekstova s Indexa, H-altera i iz Novosti. Njih uglavnom uzima kao izvore svojih tvrdnji, s jedne strane dajući poticaj i legitimitet istraživačkom novinarstvu, s druge pak stavljajući na njega teret argumentacijskog temelja samog istraživanja. 

Možda je to i najbolji dokaz da novinarska praksa u domaćem medijskom prostoru i dalje ima značaj no da se pomakla na marginu u kojoj, zajedno s Ministarstvom koje ju financira, nema političko zaleđe za zamah. Ostaje ipak dojam da je ovo prijeko potrebno istraživanje zastalo u odlučujućem trenutku pridobivanja šire političke volje za promjenama, što je demonstrirano na panelu koji je prilikom predstavljanja publikacije organiziran u Novinarskom domu. U polupraznoj dvorani o ideologijama i dnevnim politikama, ali ne i o nužnim konkretnim potezima, govorila je cijela svita domaćih medijskih djelatnika, novinara i članova upravljačkih tijela, a zaključak istraživanja sumirao je rečeno: “Priča je alegorijski prikaz onoga što je zadesilo medijske sustave u ovim zemljama na njihovom vječnom maršu k demokraciji”.

Projekt Medijskog opservatorija koordinirao je Mirovni institut iz Ljubljane u partnerstvu sa šest organizacija civilnog društva: Centar za istraživačko novinarstvo iz Zagreba, Centar za neovisno novinarstvo iz Budimpešte, Albanski medijski institut iz Tirane, Mediacentar iz Sarajeva, Makedonski institut za medije iz Skopja, Novosadska novinarska škola iz Novog Sada. Na internetskoj stranici projekta potražite kompletne izvještaje o svim nacionalnim istraživanjima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Dostupnost javnih dobara u demokraciji koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.