Pilot epizoda bavi se temom odnosa kulture i turizma, istražujući izazove prekomjernog turizma u gradovima poput Pule i Splita te potencijalne prijetnje intenzivnog turističkog razvoja u Rijeci i Zagrebu. Kroz razgovore sa stručnjacima i stručnjakinjama, emisija otvara pitanja održivog razvoja turizma i uloge kulture u očuvanju identiteta gradova.

U Rijeci su Marina Jakšić i Ivan Draganić-Gjuro razgovarali sa Svetozarom Nilovićem-Tozom, voditeljem muzeja Peek & Poke, o ulozi lokalnih kulturnih inicijativa u turističkom i društvenom životu grada. Jana Perković, urbanistica i novinarka, analizirala je kako javni prostori doprinose oblikovanju identiteta grada.

Zagrebačku temu obradila je Ivana Pejić kroz audio reportažu koja donosi primjere dviju velikih gradskih manifestacija, Adventa i Festivala svjetla, te privatne inicijative Sit & Meet. Kroz ove primjere istražuje ulogu i mjesto kulture u zagrebačkom turističkom boomu.

 U Splitu su Kristina Tešija i Dario Dunatov o problemima turistifikacije razgovarali s dugogodišnjim novinarom i turističkim vodičem Ivicom Profacom, dok je u Puli sugovornica Igoru Zenzeroviću bila Kristina Nefat iz Hrvatskog društva interdisciplinarnih umjetnika.

Emisija je uživo emitirana u subotu, 28. prosinca 2024. u 12 sati.

Suradnja sa zajednicom ključna je za održivost neprofitnih medija jer osigurava relevantnost i povjerenje publike, što su temeljne pretpostavke za njihovo dugoročno djelovanje. Aktivno uključivanje zajednice omogućuje medijima da bolje razumiju potrebe svojih čitatelja_ica i stvaraju sadržaj koji odražava njihove vrijednosti, potrebe i interese. Takva suradnja također može potaknuti podršku zajednice u vidu donacija ili volonterskog rada, čime se osigurava financijska stabilnost i neovisnost medija.

Na interaktivnoj sesiji raspravljat ćemo o različitim metodama povezivanja i suradnje sa zajednicama te istražiti kako bolje razumjeti svoje zajednice, učiti jedni od drugih, a time i proširiti društveni utjecaj. Razgovarat ćemo o praktičnim tehnikama uključivanja zajednica, dijeljenja znanja i resursa te izgradnje održivih i uključivih medijskih platformi.

Webinar vodi Tanja Kalčić, konzultantica s bogatim iskustvom u razvoju publike, participativnim praksama i jačanju kapaciteta u kulturnom sektoru. Cilj ove radionice je identificirati učinkovite strategije koje omogućuju medijskim organizacijama bolje razumijevanje i suradnju s njihovom sadašnjom i budućom publikom, stvarajući zajedno pozitivne promjene.

Sudjelovanje je otvoreno za sve zainteresirane. Webinar se odvija na engleskom jeziku, putem platforme Zoom te je za sudjelovanje potrebno ispuniti prijavni obrazac.

Webinar se održava u sklopu projekta Come Together koji se temelji na partnerstvu i peer-to-peer učenju između medija zajednice iz šest europskih zemalja. Jedan od ciljeva projekta je osmisliti nove modele održivosti kroz razmjenu znanja i iskustava kojima raspolažu partnerske organizacije.

Ostale webinare potražite ovdje. 

Nedavni EU reformski moment pružio je mogućnost za definiranje demokratskih strateških ciljeva i promišljanje novih institucionalnih struktura. Usprkos tome, Akt o digitalnim uslugama (Digital Services Act ili DSA) kojim se nastoji uspostaviti nova ravnoteža među ulogama korisnika, platformi i javnih tijela u digitalnom društvu, prošao je gotovo nevidljivo. Nije bilo okruglih stolova, radionica ni ad hoc povjerenstava. Ne radi se o tome da taj Akt donosi nešto posebno revolucionarno (za kritiku vidjeti ovdje i ovdje). Radi se o tome da je u pripremama za implementaciju te reforme potrebno pozicionirati se na odgovarajući način i definirati bitne demokratske ciljeve.

Prema Europskoj komisiji, DSA je važan zbog toga što “zahvaljujući preraspodjeli odgovornosti između korisnika, platformi i javnih tijela u skladu s europskim vrijednostima u prvi plan dolaze građani”. Ciljevi su veća pravna sigurnost, jedinstveni skup pravila u cijeloj EU, lakše osnivanje i širenje poduzeća u Europi, pristup EU tržištima putem platformi i bolji uvjeti poslovanja. Za građane i društvo ističe se bolja zaštita temeljnih prava, više kontrole i izbora, bolja zaštita djece na internetu, manja izloženost nezakonitom sadržaju, veća demokratska kontrola i nadzor sistemskih platformi te suzbijanje sistemskih rizika kao što su manipulacije ili dezinformacije. Obaveza je država članica da do 17. veljače 2024. imenuju tzv. Koordinatora za digitalne usluge (čl. 49-55). Ovlasti se mogu proširiti već postojećim regulatorima ili se može osnovati novo regulatorno tijelo. 

U otvorenom e-savjetovanju prijedlog je da se prošire ovlasti brojnim regulatorima te da Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (HAKOM) bude Koordinator za digitalne usluge uz financiranje iz državnog proračuna. Činjenica da se agenciji koja se bavi infrastrukturnim i tehničkim pitanjima elektroničkih komunikacija, poštanskih i željezničkih usluga predlažu ovlasti koje se odnose i na sadržajne dimenzije protoka informacija na digitalnim platformama otvara brojna pitanja i nejasnoće. Njih bi trebalo zasebno analizirati. No, recimo hipotetski, da je plan bio osnovati novog digitalnog regulatora koji bi implementirao DSA, ali i promicao “europske vrijednosti” bitne za razvoj digitalnog društva i demokratizaciju. Kako ga se moglo financirati? Koji mu je mogao biti opseg djelovanja? Kako je mogao promicati europske vrijednosti?

Prvo, potencijalni model financiranja digitalnog regulatora već postoji. Agencija za elektroničke medije (AEM) financirana je iz iznosa od 0,5 % od ukupnog godišnjeg bruto prihoda koji su u prethodnoj godini ostvarili pružatelji usluga elektroničkih medija. Isti bi se model mogao primijeniti na godišnje bruto prihode pružatelja digitalnih usluga. DSA navodi pružatelje usluga koji nude mrežnu infrastrukturu (pružatelji usluga pristupa internetu, registri naziva domena), usluge smještaja na poslužitelju (oblak i smještaj internetskih stranica), internetske platforme koje povezuju prodavače i potrošače (internetske platforme za trgovanje, trgovine aplikacija, platforme ekonomije suradnje i društvene mreže) te vrlo velike internetske platforme koje koristi više od 10 % od 450 milijuna korisnika u Europi. Dio godišnjeg bruto prihoda navedenih usluga omogućio bi značajno financiranje digitalnog regulatora.

Drugo, praktično je pitanje kakav je mogao biti opseg djelovanja hipotetskog digitalnog regulatora. Većina ovlasti Koordinatora za digitalne usluge već je definirana kroz DSA, uključujući i sankcije za nepridržavanje zakonskih odredbi (Članci 51. i 52.). Također je bio otvoren prostor za definiranje ovlasti na razini svake države članice, pod uvjetom da ne narušavaju ključne odredbe Akta i koordinaciju na razini cjelokupne Unije. 

Treće, u hipotetskom scenariju osnivanja digitalnog regulatora ostalo bi pitanje promicanja “europskih vrijednosti”. Institucionalni model i ovdje postoji. AEM upravlja Fondom za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija financiranim dijelom pristojbe za javni radiotelevizijski servis. Na sličan način, aktivnosti digitalnog regulatora mogle bi se financirati iz oporezivanja velikih digitalnih platformi. Nakon dviju neuspjelih EU direktiva iz 2018. (COM/2018/0147; COM/2018/0148) države OECD-a su 2023. postigle konsenzus oko modela oporezivanja digitalne ekonomije. Izvjesno je da će se pitanje ujednačenog oporezivanja ponovno otvoriti na razini jedinstvenog EU tržišta. Političko i demokratsko pitanje unutar država članica postat će preusmjeravanje novih poreznih prihoda. U takvom scenariju, smislenim bi se činilo osnivanje svojevrsnog Fonda za digitalni pluralizam kojim bi se financirala medijska proizvodnja društvene uključivosti, promicanja ljudskih prava i europskih vrijednosti.

U tom je kontekstu moguće bilo i jasnije definirati strukturnu ulogu trećeg medijskog sektora, odnosno neprofitnih medija koji u hrvatskom sustavu najbliže odgovaraju međunarodnoj definiciji medija zajednice. Međunarodni je demokratski doseg (UNESCO, 2017; Vijeće Europe, 2007, 2009; Europski parlament, 2008) definirati medije zajednice kao neprofitne medije koji doprinose demokraciji i pluralizmu kao javno dobro (Seethaler i Beuafort, 2017) koje treba transparentno financirati (Agnes, 2023). Mediji zajednice specifičan su medijski sektor, uz privatni i javni, kojemu je cilj djelovanje i angažman oko važnih društvenih tema. Zdrav treći medijski sektor presudan je za pluralizam i važan indikator demokratskog društvenog razvoja.

Usprkos činjenici da su postojali različiti razvojni scenariji, aktualni je prijedlog da Koordinator za digitalne usluge bude agencija u čijem opsegu nije predviđeno promicanje medijskog pluralizma, demokratizacije i društvene uključivosti. Prostor za sistemsko djelovanje bio je otvoren, a donositelji odluka trebali su dokazati da su internalizirali međunarodne demokratske vrijednosti i zacrtali jasni smjer demokratizacije digitalnog društva i medijskog sektora. U predloženom scenariju svizac neće nikad navijestiti proljeće, a digitalno društvo, demokracija i pluralizam ostat će prazne riječi prepisane iz EU dokumenata te još jedna propuštena razvojna prilika.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Posebno se ističe ograničenje fizičkih susreta i posljedični digitalni zamor, nakon kojih se predviđa intenzivniji “povratak novinarstva zajednici”. Tako ravnatelj informativnog programa australske javne radiotelevizije objašnjava kako su se krizi prilagodili crowdsourceanjem sadržaja i najavljuje daljnje kreiranje programa u suradnji sa samim gledateljima. Sa sličnim pristupima eksperimentirala je i BBC-eva Služba za izvještavanje o lokalnoj demokraciji, kao i reporteri koji djeluju u okviru Facebookovog novinarskog projekta, pokrivajući medijski nedovoljno zastupljene teme i područja.

Novinarski pristupi čiji se boom očekuje u 2021. godini u osnovi pripadaju okviru medija zajednice, koji se kao koncept danas često koristi, iako je u formalno-pravnom smislu i dalje nedovoljno definiran. Na njegov neodređeni status ukazao je i Paško Bilić u uvodnom dijelu panel rasprave Mediji zajednice u DKC-ima, održane 21. siječnja u sklopu online konferencije Društvo u centru. Istraživač s Instituta za razvoj i međunarodne odnose moderirao je razgovor u kojem je sudjelovao predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko, te Kristina Tešija sa splitskog radija KLFM, Ana Galant s Radio Rože i Mirjana Radulović s Radio Rojca. Unatoč nedostatku preciznijeg određenja, Bilić je uvodno najjasnije određenje medija zajednice prepoznao u smjernicama Europskog parlamenta koji ih definira kao neprofitne i nezavisne medije, angažirane u pogledu javnog interesa i ciljeva koji imaju širi društveni značaj. Dodaje se i kako je riječ o medijima koji su otvoreni zajednici kojoj služe i sadržajima koje ona stvara.

U hrvatskom zakonodavstvu ne postoji jasna definicija medija zajednice. U tu kategoriju po različitim osnovama mogu spadati manjinski mediji, te mediji koji djeluju na lokalnoj i regionalnoj razini, no najbliži pravnom okviru su neprofitni mediji, prema onome kako ih određuje važeći Zakon o elektroničkim medijima. Riječ je o elektroničkim publikacijama, pružateljima audiovizualnog i radijskog programa – najčešće udrugama civilnog društva koje promoviraju informativne, edukativne, znanstvene, stručne, umjetničke, kulturne i druge potrebe javnosti. Zajednički im je izostanak sustavne podrške, o čemu je govorio Hrvoje Zovko koji je u svom izlaganju istaknuo važnost medija zajednice te iznio plan za njihov opstanak.

“Za dugoročnu egzistenciju medija zajednice potreban je javni fond za novinarstvo. Takav fond već postoji pri Agenciji za elektroničke medije, ali ono što HND zahtijeva je da Vlada iznos tog fonda poveća za tri ili četiri puta. Fond bi se mogao puniti oporezivanjem prihoda koje od oglašavanja na Internetu ostvaruju digitalni monopoli”, istaknuo je. Osiguravanje dugoročne podrške jedna je od mjera za spas novinarstva koje su HND i Sindikat novinara Hrvatske u travnju 2020. uputili predstavnicima vlasti, a o njima i dalje pregovaraju s Ministarstvom kulture i medija. U njima je kao posebno ranjiv istaknut sektor neprofitnih medija, upravo onaj koji je u prethodnoj ekonomskoj krizi bio utočište za brojne novinarke i novinare koji su u njima nastavili svoj profesionalni put. “Riječ je o novinarima i medijima koji otvaraju teme od javnog značaja i daju prostor društvenim skupinama koje ne vidimo u komercijalnim medijima”, ističe Zovko.

Taj bi prostor trebali osiguravati i lokalni mediji koji imaju potrebne kapacitete i infrastrukturu, no umjesto davanja glasa zajednici, u Hrvatskoj su oni najčešće glasila vladajućih koji ih koriste kao platformu za vlastitu političku promidžbu. U tom kontekstu Zovko navodi podatak prema kojem se za lokalne radio postaje godišnje izdvoji i preko 120 milijuna kuna javnog novca, bez jasne ideje što šira javnost time dobiva. “Tražimo da se zabrani da se javne institucije oglašavaju u lokalnim radijima – to je prelijevanje javnog novca u privatne dežpove, drugi naziv za korupciju”, zaključuje.

U radikalno drugačijim uvjetima funkcioniraju radiji zajednice koji djeluju u sklopu društveno kulturnih sredstava. Osuđeni na projektno financiranje, njihovi urednički i novinarski timovi program stvaraju mahom na volonterskoj bazi, no uz izniman entuzijazam, predanost i upornost uspijevaju kreirati kvalitetan i za zajednicu značajan sadržaj. U slučaju KLFM-a koji djeluje u splitskom Domu mladih, za takav je sadržaj zaslužan edukativni program koji udruga provodi od 2017. godine, i zahvaljujući kojemu svake godine imaju priljev novih suradnika i suradnica.

Ove su godine, prema riječima Kristine Tešije, imali najveći odaziv dosad, što je rezultiralo time da je na proljeće, u vrijeme lockdowna kada je i potreba za različitim kulturnim sadržajima bila izraženija, njihov program bio bogatiji za šest ili sedam novih emisija. Pored toga, pokrenuli su i Radio karantenu, ciklus kolaž-emisija koje su uključivale i glasovne priloge slušatelja iz čitave Hrvatske. “Te male intervencije ukazale su na važnost medija zajednice u kojima se bilo koji pojedinac može osjećati sigurno da progovori o nečemu o čemu mu je bitno progovoriti”, objašnjava Tešija koja upravo u širenju zajednice i njenom aktiviranju vidi ulogu medija zajednice u društveno-kulturnim centrima.

Slično kao i KLFM, riječka Radio Roža dobila je priliku za uspostavljanjem osnovne infrastrukture zahvaljujući projektu Žiroskop, realiziranom u okviru poziva Kultura u centru – potpora razvoju javno-civilnog partnerstva u kulturi. Svoju ulogu u riječkoj civilno-društvenoj sceni vidje kao “ljepilo” koje povezuje različite aktere, a kako navodi Ana Galant, kroz svoj program trude se posvetiti i ostalim temama koje zanimaju širu lokalnu zajednicu. Šarolik program koji pokriva različite kulturno-umjetničke i društvene teme kreiraju Rožini volonteri, a zanimljiva je i suradnja na GDD podcastu koji je inicirala riječka gamerska zajednica, dok im radio pruža tehničku podršku u realizaciji. Galant ističe i suradnju s Vijećem mladih Benčić koji su svoj fanzin Brickzine u pandemijskoj izolaciji realizirali i kao audio emisije.

Rad u okviru Omladinskog kulturnog centra Palach Galant smatra važnim za njegovu daljnju popularizaciju i profiliranje kao mjesto okupljanja, stvaranja i aktivizma. Nešto kompleksnija svakako su pitanja tehničkih uvjeta rada i financijske održivosti, koja muče i Rojcovu Mirjanu Radulović, čija je radio drama Pola Città Puttana recentno nagrađena HND-ovom Zagorkom za radio novinarstvo. Rojcu je nedavno dodijeljena i koncesija za obavljanje djelatnosti pružanja medijske usluge radija, a za prelazak s internetskog streama i slabe privremene frekvencije na regularni FM neće im biti dostatan second-hand mixer koji su kupili uz pomoć zajednice u kojoj djeluju. Programski i tehnički uvjeti za dobivanje koncesije jednaki su za sve prijavitelje i sustav u tom pogledu ne razlikuje profitne od neprofitnih aktera, bez obzira na kapacitiranost i na koncept koji nude, naglašava Radulović. Ipak, Rojc kao neprofitni medij unutar programa smije imati samo tri minute marketinškog programa po satu, dok profitni mediji imaju pravo na trostruko veću minutažu.

“Ostaje nam projektno financiranje, a dugoročno se njime ne može ispuniti sve ono što bismo htjeli od radija”, kaže Radulović. U tom smislu, javni fond za novinarstvo koji bi predstavljao sustavnu podršku medijima zajednice omogućio bi razvoj i stvaranje medija koji će biti lokalnog karaktera i progovarati o temama koje su u javnom prostoru marginalizirane ili ih uopće nema. Bez osiguranja sistemskog i formalno-pravnog položaja njihovo će životarenje i dalje će ovisiti o partikularnim političkim interesima, a opstanak – kako nam je pokazala i prethodna godina – o nepredvidivim društvenim okolnostima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Udruga za promicanje kultura Kulturtreger, nakladnik portala Booksa.hr i nakladnik Kulturpunkta Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva započinju provedbu projekta I to je pitanje kulture?, usmjerenog jačanju sustavnog izvještavanja o pristupu i sudjelovanju u kulturi različitih ranjivih skupina. Cilj je projekta senzibilizacija javnosti o izazovima s kojima se one suočavaju, ali i afirmacija njihovih kulturnih potreba i povećanje njihove socijalne uključenosti. Projekt pritom fokus stavlja na mlade, slijepe i slabovidne, migrante, siromašne i Rome kao skupine kod kojih se participacija u kulturi prelama na specifične načine.

Projektom konkretno želimo povećati kapacitete medijskih radnika za prepoznavanje važnosti pristupa i sudjelovanja u kulturi ranjivih skupina, kao i izazova s kojima se one suočavaju te povećati vidljivost ranjivih skupina u društvu kroz iscrpnu produkciju istraživačkog i analitičkog medijskog sadržaja. Medijski radnici i radnice bit će osposobljavani tijekom sedam dvodnevnih radionica – pet tematskih, posvećenih svakoj od skupina, te dviju posvećenih metodama istraživačkog novinarstva. Radionice će se provoditi u suradnji s ključnim organizacijama koje djeluju u području zaštite i zagovaranja prava ranjivih skupina na koje se projekt fokusira.

Prva novinarska radionica posvećena je temi mladih, a održava se 23. i 24. rujna u prostorijama kluba MaMa (Preradovićeva 18, Zagreb). Radionica je namijenjena medijskim radnicama i radnicima, kao i studenticama i studentima novinarstva, koji će se u njezinu sklopu educirati o mladima kao ugroženoj društvenoj skupini i osposobljavati za istraživačko i analitičko pisanje o problemima s kojima se mladi u Hrvatskoj suočavaju.

Voditelji_ce radionice su Sven Janovski i Ivona Eterović iz Mreže mladih Hrvatske, a teme obuhvaćaju medijske i šire društvene stereotipe o mladima, egzistencijalne probleme mladih, njihovu političku participaciju, obrazovanje, pristup kulturi, mentalno zdravlje te pregled specifičnih podskupina mladih, njihovih karakteristika, problema i potreba. Radionica traje dva dana po šest sati, uz predviđenu pauzu za ručak koji će osigurati organizatori. Od polaznika_ca se u sklopu procesa edukacije očekuje i sudjelovanje u radionici istraživačkog novinarstva koja će se održati u studenom te proizvodnja sadržaja koji će biti objavljen na jednom od portala.

Prijava treba sadržavati ime i prezime, kratki životopis, kontakt podatke (e-mail, broj mobitela) te primjere novinarskog rada (link ili word dokument). Polaznicima koji dolaze izvan Zagreba organizatori osiguravaju smještaj i putne troškove (javni prijevoz). Prijave šaljite putem e-maila s naslovom “Prijava za radionicu”, najkasnije do 20. rujna 2020.

Projekt provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od kolovoza 2020. godine do srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. Sadržaj objave isključiva je odgovornost Udruge za promicanje Kultura Kulturtreger.

Istraživanje o stanju trećeg medijskog sektora u 2019. godini u dosadašnjim se nastavcima bavilo prilikama i posljedicama ukidanja potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture od 2013. do 2015 godine, a potom i radom Vijeća za elektroničke medije (VEM), natječajem za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te mogućim izmjenama Zakona o elektroničkim medijima koji u bitnom određuju mogućnosti njegova opstanka.

Na početku ovog izvještaja spomenuli smo da je posljednjih desetljeća vidljivo propadanje demokratske uloge mainstream medija. S obzirom na prevladavajuće smjerove društveno-ekonomskog razvoja, možemo očekivati da će se takvi trendovi nastaviti i u budućnosti. Shodno tome, važnost neprofitnih medija samo će rasti. U svom tekstu za Kulturpunkt sociolog i medijski stručnjak sa zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose Paško Bilić ističe da – zahvaljujući posljednjim transformacijama kapitalističkog sustava – “problem lažnih vijesti nije u tome što javnom sferom kruži puka laž ili nedostatak objektivne istine. Dublji je problem u strukturnim uvjetima u kojima lažne vijesti predstavljaju vrhunac optimizacije i racionalizacije ekonomskog sistema. Drugim riječima, lažne vijesti jesu potpuno objektivne, ekonomski opravdane i racionalne akterima čiji je glavni cilj ekonomska dobit: oglašivačima i digitalnim posrednicima, kao što su Google i Facebook. Automatizirani algoritmi pomažu tim kompanijama da pronađu najkraći informacijski put između oglašivača i potrošača. Sadržaj pritom nije relevantan – brzina, količina informacija i učinkovitost glavni su kriteriji. Problem je u tome što se ekonomski sustav digitalnog društva do te mjere odvojio od sustava političke kontrole da ne znamo definirati problem, a kamoli pronaći rješenje. Zapravo, sve bi bilo po starom da ekonomski sustav nije počeo proizvoditi negativne eksternalije i ozbiljno ugrožavati političke procese.”

Odumiranje demokratske uloge mainstream medija

“Sami komercijalni mediji zagovaraju tržišne odnose, a u situaciji u kojoj ulaze u konkurenciju s globalnim tvrtkama kao što su Google ili Facebook, oni nisu u mogućnosti ostvariti tržišne prihode. No medijska politika koja bi išla ka spašavanju komercijalnih medija je pogrešna. Ako su se odlučili na model temeljen na komercijalnom poslovanju i prihodima od oglašavanja, onda se njih treba i prepustiti tim tržišnim odnosima, koje i tako zagovaraju. Prava medijska politika trebala bi prepoznati strukturne trendove i dinamiku u oglašivačkoj industriji i fokusirati se upravo na sektor u kojem postoje zakonodavni okviri u kojima se može na njega djelovati – a to su primarno javni i neprofitni sektor, kaže Bilić u razgovoru vođenom za potrebe ovog istraživanja. To zvuči, dodaje, kao nepopularna mjera. Međutim, strukturni trendovi idu ka opadanju značaja komercijalnih medija. S jedne strane oni ne mogu osigurati prihode od oglašavanja, a s druge je strane manje od deset posto konzumenata vijesti na Internet-portalima spremno plaćati pretplatu tim portalima.

“Pritom su iznosi koji su ti korisnici spremni plaćati negdje od deset do dvadeset kuna. Dakle, ti tržišni odnosi potpuno su neodrživi. Jedini način da imamo nezavisnu javnu sferu je da se djeluje putem javnog servisa i neprofitnih medija. Tu vidim jedini put demokratskom razvitku u budućnosti”, nastavlja Bilić. Ističe da s opadanjem mogućnosti komercijalnih medija da prikupe dovoljne prihode, paralelno opada i njihova javna funkcija. Naime, ističe sociolog, “oni jednostavno mijenjaju svoj stav ovisno o onom što prepoznaju kao trenutni interes publike. Tu se ne može očekivati informiranje koje se vodi profesionalnim načelima i standardima.” Drugim riječima, komercijalni mediji svoj sadržaj prilagođavaju onome što procijene da im trenutno donosi profit – bez obzira na to da li je sadržaj koji proizvode u interesu javnosti ili ne. Danas smo jako daleko od razumijevanja novinarskog rada na način kako je on, primjerice, bio definiran u socijalizmu, bez obzira na realna ograničenja i nedostatak medijskih i općenito građanskih sloboda. Tomislav Jakić u svojoj knjizi Nisam zavijao s vukovima kaže da je tijekom njegovog školovanja na tadašnjoj Radioteleviziji Zagreb tijekom šezdesetih godina izuzetna pažnja poklanjana načelu po kojem “novinarski rad mora koristiti društvu”. U kojoj mjeri je danas, pak, sve podređeno profitu, sjajno ilustrira priča o industriji fake newsa situiranoj u sjevernomakedonskom gradu Velesu. Tijekom američke predsjedničke kampanje 2016. u kojoj je pobijedio Donald Trump, iz Velesa je upravljano s više od stotinu internetskih stranica koje su širile lažne vijesti, a svaki “klik” na te stranice njihovim je vlasnicima donosio novac.

“Ukoliko neće biti institucionalnih potpora za novinarstvo, sve više će biti raširen fake news. Međutim, to nisu lažne vijesti u smislu da je netko s namjerom napisao pa objavio određenu laž. To su čitavi sustavi i stranice koje su postavljene samo zato da se zarađuje na Google oglasima. U tom modelu najviše će se klikati na stranice koje proizvode mržnju protiv migranata ili LGBT populacije. To će sve više biti biznis, vrlo ružan i crn”, kaže urednica fact-checking portala Faktograf Sanja Despot. Drugim riječima, riječ je o tvornicama laži i mržnje, koje svojim vlasnicima donose bogatstvo. Despot ističe da bi sada bilo vrijeme da se ti trendovi pokušaju suzbiti, ali “sadašnja vlada u Hrvatskoj apsolutno ne želi to vidjeti”.

Bilić će u ovom kontekstu spomenuti i istraživanje koje je radio zajedno s kolegama sa Sveučilišta Bilgi iz Istanbula. U sklopu tog projekta istraživala se raznolikost medijskog sadržaja na vrhuncu takozvane izbjegličke krize, krajem 2015. i početkom 2016. godine.

“Proučavali smo medijske sadržaje u raznim vrstama hrvatskih medija dva tjedna prije i dva tjedna poslije seksualnih napada koji su se dogodili u Kölnu 31. prosinca 2015. Naša analiza – inače objavljena u recenziranom časopisu Political Economy of Communication – pokazala je da su neprofitni mediji, ali i javni sektor, u velikoj mjeri pružali nužnu protutežu komercijalnim medijima. Čak i neki od komercijalnih medija inače smještenih na lijevom centru, nakon događaja u Njemačkoj su promijenili svoj stav prema migrantima. Naglasak je s humanitarne perspektive prešao na naglašavanje straha od izbjeglica, potrebu za kontrolom granica i priljeva migranata te u konačnici i na traženje zatvaranja granica”, kaže sociolog. Inače, dodao je i da istraživanje politologinje Dine Vozab pokazuje da je publika neprofitnih medija znatno bolje informirana i više sudjeluje u demokratskim procesima od publike koja prati drugačije tipove medija.

U odnosu na već spomenute teze ministrice kulture Obuljen Koržinek o “javnoj ulozi komercijalnih medija”, Bilić kaže da je točno da i komercijalni mediji imaju javnu funkciju, “ali mehanizmi države se trebaju usmjeriti prvenstveno prema financiranju onih skupina koje se unaprijed definiraju tako da žele proizvoditi sadržaj koji je u javnom interesu, a ne nastupati kao spasitelj komercijalnih medija koji su se zbog strukturnih uvjeta našli u problemima”. Što se tiče već problematiziranog natječaja za medije zajednice, po Biliću ih treba definirati striktno u skladu s rezolucijom Europskog parlamenta – a koja kaže da je riječ o neprofitnim medijima. “Sve drugo je čista zamjena teza. U strukturama Ministarstva kulture vlada potpuna nestručnost i nerazumijevanje medijskog polja”, kaže sociolog.

Naš sugovornik zajedno s Antonijom Petričušić i Ružicom Eterović već nekoliko godina radi na projektu praćenja medijskog pluralizma. Riječ je o istraživanju koje se provodi u dvadeset i osam zemalja Europske unije i u još ponekim europskim državama. U njegovom sklopu promatra se ukupno dvije stotine varijabli podijeljenih u četiri kategorije – osnovna zaštita medijskog pluralizma, tržišni pluralizam, politička nezavisnost i socijalna uključivost.

“Po svim tim domenama Hrvatska spada u kategoriju srednjeg rizika. Iz perspektive neprofitnih medija zanimljivo je da upravo oni djeluju u domeni socijalne uključivosti. Odnosno, tu je njihov doprinos najveći, a taj doprinos pada zbog nedostatka financija i svega ostalog. Na to je svakako utjecalo i Hasanbegovićevo ukidanje programa potpore neprofitnim medijima, koji je postojao pri Ministarstvu kulture”, kaže Bilić. Po njegovim riječima, idealna medijska javna sfera bila bi ona u kojoj bi bilo prisutno što više različitih mišljenja i što veći spektar tema, pri čemu bi najveći dio medija promovirao teme poput uključivosti manjina i rodne ravnopravnosti. Istovremeno je, međutim, važno da bude prisutno i što više različitih oblika vlasništva. Uz privatni i javni sektor, to znači i postojanje jakog trećeg – odnosno neprofitnog – sektora.

Alternativna budućnost: jedan idealni scenarij

U dosadašnjim tekstovima u više je navrata isticana nezainteresiranost aktualne hrvatske vlasti za neprofitne medije – ako se već ne radi i o njihovom svjesnom uništavanju. No kako bi potencijalno izgledalo javno financiranje jakog i održivog neprofitnog sektora? Tim se pitanjem tijekom svog rada u Ministarstvu kulture također bavio Milan Živković. Jedno od prvih pitanja je, naravno, kojim kriterijima bi se određivalo koji mediji će biti financirani. To bi pitanje vjerojatno izazivalo još veće kontroverze nego li u slučaju ukinutog programa, jer bi se u idealnom slučaju radilo o raspodjeli višestruko – ako ne i deset puta – većeg iznosa od nekadašnjih tri milijuna kuna.

“Činjenica je da u Hrvatskoj postoji praksa da ministar sam izabere kojem privatnom poduzeću će se dodijeliti milijun kuna da bi se izgradio, recimo, bazen koji će unaprijediti turističku ponudu. Iz te perspektive, način na koji smo mi dijelili sredstva izgleda vrlo demokratično. Dakle, imali smo Povjerenstvo, kojem se ministar ne petlja u posao. Međutim, netko je morao izabrati i članove Povjerenstva. Mi smo formirali Komisiju za izbor njegovih članova. U toj Komisiji nikada nisu bili dužnosnici Ministarstva, ministrica ili njeni pomoćnici. Ja nikada nisam bio član te Komisije. Ona je formirana od službenika različitih odjela MK-a, službenika koji su tamo bili i u vrijeme HDZ-ove vlade. Kada pogledate kako se, primjerice, biraju ocjenjivači za kulturne programe Europske komisije, naša metoda izgleda izuzetno demokratska.

Međutim, ta liberalna ideja o predstavničkom sloju ne rješava strukturni problem. Ono što ga rješava, to je ideja da o financiranju medija odlučuju oni kojima su mediji namijenjeni, objašnjava Živković. Naime, s obzirom da su mediji neka vrsta javne infrastrukture, bilo bi logično da o njenom financiranju odlučuju oni koji tu infrastrukturu koriste. Na tom je tragu Živkovićev Odjel za medije proveo jednogodišnji pilot-projekt public commissioninga, odnosno raspodjele novca putem odluke javnosti. Izdvojen je fond od 300 tisuća kuna, o čijoj raspodjeli su građani odlučivali putem internetskog sustava javnog glasovanja.

“Dakle, dali smo građanima da biraju kojim temama novinarskih radova bi se trebala dodjeljivati sredstva. Zanimljivo je da smo paralelno radili ocjenjivanje prijavljenih projekata putem Povjerenstva – i da su se ta dva mišljenja gotova uvijek podudarala. Naš uzorak je bio svega par tisuća glasova, pa se tom pilot-projektu prigovaralo da nije bio masovan. No, kako da nagovarate ljude da u stotinama tisuća glasaju o raspodjeli par stotina tisuća kuna, nastavlja Živković. Na tragu tog pilot-projekta postojala je ideja provedbe daleko opsežnijeg programa, koji bi se oslanjao na model koji su razradili poznati teoretičar medija Robert W. McChesney i John Nichols, novinar magazina The Nation.

“Ideja je da se neprofitne medije sufinancira putem vladinog fonda koji bi dijelili sami građani. Dakle, recimo da imamo fond od 70 milijuna kuna, i da svaki građanin dobije vaučer – McChesney ga naziva citizen news vaucher – u iznosu od 100 ili 200 kuna godišnje. Svaki građanin može sam odabrati kojem mediju će dati taj iznos, objašnjava Živković. Kaže kako bi novac dolazio iz državnog proračuna. “Samo bi nihilist smatrao dovoljnim”, kažu McChesney i Nichols, “osloniti se na profitni komercijalni interes ili filantropiju za obrazovanje naše djece ili obranu zemlje od napada.” Naime, Živković ističe kako – baš kao što su naši preci shvatili potrebu da ulože porezni novac i izgrade sustav javnog obrazovanja, javnog zdravstva, mirovina, naša bi generacija trebala shvatiti obavezu stvaranja javnog medijskog sustava zajedničkim, javnim novcem. Mediji nisu tek obična industrija: oni igraju ključnu ulogu u djelovanju demokracije jer točnim, cjelovitim i pravovremenim informiranjem omogućuju građanima da donesu obaviješteni izbor.

“Osobno mislim da bi trebalo taj fond puniti prvenstveno oporezivanjem prihoda od oglašavanja na internetu. Danas je novac iz profesionalnog novinarstva otišao u Google ili Facebook, a nitko nije osmislio kako ga vratiti. Ovo bi bio najbolji način – mnogo bolji od prijedloga Europske komisije, po kojem bi se neki mali hrvatski portal trebao nagoditi s Googleom. Jako će ravnopravni biti ti pregovori”, dodaje ironično.

Predloženim modelom ostvarila bi se direktna veza medija i njegove publike te bi se dugoročno osiguralo financiranje kvalitetnog novinarstva. Uz to bi svi mediji koji bi dobivali potporu putem tih građanskih medijskih donacija morali sav svoj sadržaj učiniti potpuno besplatnim. Također, važno je istaknuti da bi samo neprofitni mediji bili u mogućnosti dobivati tu potporu.

“Osnovni princip takve medijske politike je da nema smisla sufinancirati profit. Nigdje na svijetu ne funkcioniraju neizravne potpore, kao što je to sniženje PDV-a. Naime, kako te potpore funkcioniraju? Tako da najveću poreznu olakšicu dobije onaj koji proda najviše. To nema smisla, riječ je o pritisku vlasnika. Pri tome su najviše kukali naši medijski poduzetnici koji su imali solidne profite. Osim toga, što rade medijski poduzetnici s profitom? Ulažu ga ili u neku drugu djelatnost ili u medijsku djelatnost. Ako ga ulože u medije, imamo gubitke na strani medijskog pluralizma. Ako isti vlasnik posjeduje dva medija, neće dvojica novinara pratiti jedan događaj. Ekonomizirat će, pa će doći samo jedan novinar. Ako se, pak, novac uloži u nemedijski biznis, novinari koji rade za medije u vlasništvu tog poduzetnika neće moći slobodno izvještavati o poslovima svog vlasnika, zaključuje naš sugovornik, podcrtavajući kako je veza profesionalnog novinarstva i profitnog motiva bila povijesnim izuzetkom, a ne pravilom, te da je novinarstvo koje ne djeluje u javnom interesu, nego služi ponajprije interesima političkih i ekonomskih elita odavno izgubilo povjerenje javnosti.

U Hrvatskoj, međutim, donositelji odluka bitnih za društvo nemaju previše interesa za te uvide. Medijska politika koja bi u dogledno vrijeme dovela do značajnog snaženja neprofitnog sektora u našoj zemlji – s obzirom na sadašnju politiku vlasti i utjecaj vlasnika komercijalnih medija – predstavlja potpunu utopiju.

Bilanca: devastirani mediji i mračna perspektiva

Tri godine nakon ukinuća institucionalne potpore neprofitnim medijima kroz program Ministarstva kulture, neprofitni su mediji – slažu se svi naši sugovornici – temeljito opustošeni. Njihova budućnost izgleda prilično depresivno, a mogućnosti otpora sve su slabije.

“Neprofitni nakladnici zaista su razoreni. Tu više nema honorara, nema novinara koji rade teme. Nekoliko desetaka tisuća kuna koje se sakupe ovdje ili ondje ne mogu garantirati nikakvu održivost. Mi nemamo ni sredstva za održavanje i unapređenje informatičkih programa, pa nam često pada portal. Radi se ili bez honorara ili za honorare koji podcjenjuju novinarski rad”, obrazlaže H-Alterov Toni Gabrić. Ni veće donacije, s obzirom na nestabilnost financiranja, ne garantiraju opstanak, a kamoli kvalitetni kontinuirani rad.

“Recimo da u toj situaciji dobijete milijun kuna. Vi tada krećete okupljati novinare i formirate uređivačku koncepciju. Taman kada to obavite, prođu godina ili dvije i ostanete bez sredstava, a ti ljudi potraže druge poslove. Osobno sam tijekom deset godina četiri ili pet puta okupljao ekipu mlađih novinara. Svaki put bi im morao reći – ‘nema više novca, nađite si nešto drugo’. Kada bi našao novac, ponovno bi tražio ljude. Sve to je užasno naporno, nepravedno i prema tim mladim ljudima i prema urednicima. Radite Sizifov posao, i u jednom trenutku odustanete, dodaje Gabrić. U ovom trenutku na H-Alteru ne postoji stalna ekipa, nego tek poneki suradnici koji pišu komentare. No bez sredstava, ogorčeno kaže naš sugovornik “sve ostaje na razini malo naprednijeg bloga”. Jer, “živo” novinarstvo, koje često znači “rudarski” i krvav posao ne može se raditi besplatno.

“Iz ove se perspektive pokazuje da je naša tadašnja procjena – po kojoj je najvažniji problem novinarstva financiranje – bila ispravna. Pri tom je već tada bila ne pravovremena, nego zakašnjela. U posljednjih par godina je zahvaljujući medijskoj politici situacija još drastičnija”, reći će Milan Živković. Izvještaj o medijima – koji je Živković sastavio zajedno sa suradnicima tijekom svog rada u Ministarstvu kulture – procijenio je broj neprofitnih medija na nešto više od stotinjak. Pri tome je taj sektor zapošljavao približno tri posto svih novinara u Hrvatskoj, međutim njegov financijski obujam iznosio je svega jedan posto, odnosno tri puta manje financijske “težine” ukupnog medijskog polja.

“Sektor je, znači, imao perspektivu rasta. Poželjno bi bilo da i financijski iznosi tri posto, a ne samo po udjelu radne snage. Da bi to postigli, procijenili smo da bi ukupan iznos potpora trebao biti oko petnaest milijuna kuna – a mi smo dijelili tri milijuna”, dodaje. “Gašenjem neprofitnih medija, nastavlja, dolazi do dramatičnih negativnih posljedica za novinarstvo u cjelini i samo društvo. Naime, s krizom mainstream medija, dobar dio novinara koji je ostao bez posla utočište je pronašao u neprofitnim medijima.”

“Internet je pojeo dnevne novine, koje su upale u krizu i rješavale su se ljudi. Novinari su sami potom počeli stvarati taj treći sektor. U jednom trenutku tadašnje vlasti su to prepoznale, no nakon promjene vlasti, sve se svelo na preživljavanje. Dosta tih medija je jako siromašno, ljudi su se osuli te potpuno otišli iz novinarstva”, reći će Despot. Društvo tako ostaje bez iskusnih novinara. Hrvatska je već izgubila veliki dio novinarskog kadra. Po tome nije izuzetak: “Ukupan broj novinara u američkim novinama dosegnuo je 1989. godine 56 900, da bi se do 2013. smanjio na 36 700. Jedna studija za Europsku komisiju je utvrdila ‘dramatično, opće smanjenje zaposlenosti u redakcijama. Skoro šest od deset novinara u Europskoj uniji osjetilo je smanjenje broja zaposlenih u svojim redakcijama, dok su u više od jedne trećine slučajeva ti rezovi navodno bili drastični’. Broj zaposlenih u hrvatskim tiskanim medijima se, samo od 2008. do 2013. godine, smanjio za čak 53 posto, stoji u publikaciji Milana Živkovića Tko će platiti novinarstvo? iz 2016. godine.

“Medijski sektor uskoro će pretrpjeti novi šok. Neke lokalne novine, čija je prodaja na samoj granici isplativosti, uskoro će se početi gasiti. Bez potpora koje bi to amortizirale, kompletno novinarstvo će spasti na nekoliko većih gradova, a sve ostalo bit će crne rupe. Mi smo proveli i istraživanje koje je zabilježilo da se zaposlenost udvostručila već i zahvaljujući našem malom programu. A sada je nastupio potop, objašnjava Živković. Po njegovom mišljenju, u budućnosti će biti potrebno samoorganiziranje publike i zainteresirane javnosti kako bi se otpočetka izgradili mediji, otprilike kao u doba nastanka prvih sindikata i radničke štampe, kada su radnici od bijednih nadnica odvajali sredstva za sindikalnu članarinu te financiranje glasila. Izazov je, dodaje, jako težak – no bez medija bit će nemoguće ostvariti ikakve političke ciljeve.

Paško Bilić napominje da je već nekoliko godina vidljivo urušavanje sektora. “Mi smo u istraživanjima već 2017. primijetili da je javni sektor krajnje destabiliziran te da postoje pritisci na novinarstvo i Hrvatsko novinarsko društvo. Počelo je urušavanje trećeg medijsko sektora, u prvom redu nedjelovanjem nadležnog ministarstva i ostalih aktera. U 2018. su ti trendovi bili još naglašeniji. Medijska politika kod nas zakazuje u svakom pogledu, ignorira akademska istraživanja, trendove koji postoje u Europskoj uniji, kao i sugestije koje dolaze iz tog smjera”, kaže sociolog.

Većina naših sugovornika ističe ne samo nezainteresiranost, nego otvoreno neprijateljske namjere i ciljeve aktualne hrvatske vlasti kada su u pitanju neprofitni mediji. “Po mom sudu, cilj je da se neprofitni mediji toliko iscrpe da više nemaju snage reagirati na one mjere koje će stremiti tome da ih dokrajče. Već je i sama raspodjela sredstava iz ESF-a – dakle, 15 milijuna sada, a 15 tko zna kada i tko zna kome – prošla bez jače reakcije neprofitnih medija i javnosti. Iz postupanja Ministarstva kulture prema neprofitnom sektoru – od Hasanbegovića do odgađanja ESF-ovog natječaja – jasno je da oni streme daljnjoj devastaciji kvalitetnog novinarstva”, iznosi Gabrić svoje viđenje situacije. Upitan za motivaciju takvih postupaka sadašnjih vlasti, vratio se još na prvo desetljeće vladavine Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

“HDZ od samih početaka karakterizira da ta organizacija ne trpi oporbenu situaciju – nigdje. Sjećam se kada su se devedesetih okomili na neke potpuno bezopasne sastanke u Kulturnu-informativnom centru (KIC), zato jer su sudionici na tim sastancima propitivali Tuđmanove vrijednosti. Dakle, mislim da je – kada su u pitanju neprofitni mediji – glavni problem u HDZ-u. Oni su donijeli političku odluku. Od devedesetih godina do danas provode kontinuiranu politiku uništavanja medija – od sistematskih tužbi do pozivanja urednika u rat, premlaćivanja, prijetnji i tako dalje. Ovo je samo dio tog kontinuiteta”, dodaje novinar.

Premda blažim riječima, slično rezonira i Sanja Despot. “Neprofitni mediji nisu dragi vlasti, zbog toga što smo svojevrsna oaza nezavisnog novinarstva, možemo se baviti istraživanjima te nismo pod ničijom kontrolom. To je najvažniji faktor. U mandatu aktualne ministrice svakako se vodila politika osiromašenja neprofitnih medija, a pitanje je koliko će se to korigirati ovim ESF-ovim natječajem”, kaže urednica Faktografa. Dodaje kako je njen dojam taj da se aktualna ministrica nikada nije htjela baviti medijima, odnosno “kao da joj nije drago što su mediji u njenom resoru”. Ministrica je, kaže novinarka, zadovoljna s postojećom situacijom na medijskoj sceni – ni premijer ni ona tu ne vide probleme.

Osnovni je problem zapravo taj da neprofitni mediji ni na koji način ne ovise o formalnim i neformalnim strukturama moći koje je uspostavio HDZ, te ih ova organizacija ne može ni kontrolirati. Stoga je stranka usmjerila svoje napore ka njihovom izgladnjivanju. Da – što se tiče medijskih politika vlade – nije riječ o slučajnom otezanju ili samo o aljkavosti smatra i Vesna Roller, bivša članica Vijeća za elektroničke medije. Ona upućuje na ukupni zbroj financijskih sredstava koji su posljednjih godina uskraćeni neprofitnim medijima.

“Ako zbrojimo 15 milijuna kuna iz ESF-a na koje čekamo četiri godine – ta su sredstva, naime, na raspolaganju od 2016. – s tri milijuna kuna koje je godišnje dijelila vlada Kukuriku koalicije, a ova je ukinula, onda, dakle, kako se približava kraj mandata ove vlade čini se da se jasno iskazala njihova medijska politika – a to je, de facto, destrukcija neprofitnih medija”, kaže Roller. Iznijela je i strahove da bi drugih 15 milijuna kuna iz ESF-a moglo biti nepovratno izgubljeno.

“Ministrica je ta sredstva evidentno odlučila vratiti natrag ESF-u. Naime, činjenica da je tek sada (proljeće 2019., op.ur.) raspisan natječaj za prvih 15 milijuna kuna, znači da ona niti tehnički neće prije kraja mandata ove vlade uspjeti raspisati natječaj za preostalih 15 milijuna. Recimo da se ugovori za prvih 15 milijuna kuna potpišu s neprofitnim medijima 2020. godine. U redu, ali njena vlada na jesen odlazi. Tada smo već u 2021. godini. Natječaj koji se tada raspiše neće biti moguće realizirati do kraja 2023., kada je rok za korištenje tih sredstava”, upozorava Roller.

Konačno, još jedan problem sa sredstvima ESF-a je taj da osiromašeni i izgladnjeli neprofitni mediji, čiji su kapaciteti ozbiljno narušeni, možda neće biti u stanju apsorbirati početnih 15 milijuna kuna – ali upravo tome je stremila politika MK-a, između ostalog i postavljanjem visokih zahtjeva koje je trebalo ispuniti u svrhu prijave na natječaj za prvu fazu natječaja ESF-a. Time će Ministarstvo dobiti alibi da u raspodjelu preostalih 15 milijuna kuna uključi i komercijalne medije, koji su uvelike politički podobni vladajućoj stranci. Podržavajući te medije, HDZ zapravo proizvodi pristanak javnosti za svoje politike – i to sredstvima koja su bila namijenjena cjelovitom informiranju građana.

Roller je još jednom istaknula da bi Hrvatska – “kao i svaka država kojoj je stalo do informiranih i aktivnih građana” – trebala imati sustav javnog financiranja neprofitnih medija, odnosno kvalitetnog novinarstva. “No toga nema, niti će tog sustava biti u bližoj budućnosti. Aktualna vlast radi upravo suprotno – srušila je početke uspostave takvog sustava, koji se počeo graditi između 2012. i 2015. te dovela ovaj sektor na granicu uništenja”, zaključuje. “Osnovni problem je nedostatak elementarne političke volje da se podupre ovaj medijski sektor”, ističe Paško Bilić. “The honeymoon is over. Prošao je veći dio mandata ove vlade. Jasno su iskristalizirane pozicije. Medijske politike Ministarstva pokazale su se kao neinformirane i nedovoljno educirane. U svjetlu svih dostupnih informacija o važnosti neprofitnog sektora, možemo jedino zaključiti da je ključni problem nepostojanje političke volje na najvišoj razini”, kaže sociolog.

Umiranje trećeg medijskog sektora odrazit će se na cijelo društvo, s obzirom na njihovu sve važniju funkciju za održavanje koliko-toliko demokratskih društvenih odnosa te spomenuto propadanje demokratske uloge komercijalnih medija. Despot ističe da temeljno pitanje medijske politike “ne samo u Hrvatskoj, nego na razini EU-a i globalno” predstavlja osmišljavanje institucionalnih – dakle ne-projektnih – potpora za medije, “inače će fake news uništiti sve”.

Za kraj ovog izvještaja, Toni Gabrić iznio je vrlo mračnu prognozu budućnosti hrvatskog društva.

“Neprofitni mediji su samo mali segment čitave priče. HDZ se isto odnosi, primjerice, prema reformi školstva. Oni provode sustavno dezinformiranje i zaglupljivanje građana, to je epohalnih projekt koji traje tri desetljeća. Posljedica su stotine hiljada mladih ljudi koji napuštaju zemlju. Uz negativnu selekciju kadrova, uz postojeće medijske i odgojne politike – postavlja se pitanje kakvo će ovo društvo postati. Kad gledam Dnevnik neke od nacionalnih televizija, imam osjećaj mučnine. Narod je potpuno neobaviješten i njime je lako manipulirati. Sve ide u pravcu učvršćivanja antidemokratske, antinarodne i antihumane politike. Podilaženje krupnom kapitalu, međunarodnim interesima, podilaženje lobijima koji vuku prema ustaštvu – to je kip domovine 2019.”

Izrada ovog teksta omogućena je financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.

U prvom dijelu teksta koji skicira stanje u trećem medijskom sektoru u 2019. godini te daje pregled ključnih problema i institucija, bavili smo se prilikama i posljedicama ukidanja potpore neprofitnim medijima koji je provodilo Ministarstvo kulture od 2013. do 2015 godine. Za razumijevanje situacije u kojoj se nalaze neprofitni mediji potrebno je dalje razmotriti funkcioniranje Vijeća za elektroničke medije (VEM), kao i natječaj za medije zajednice u sklopu kojeg Ministarstvo kulture dodjeljuje bespovratna sredstva iz Europskog socijalnog fonda (ESF) te moguće povezane najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima.

Možda najveći problem kada govorimo o (ne)financiranju neprofitnih medija u našoj zemlji način je na koji funkcionira Vijeće za elektroničke medije (VEM) – “neovisno regulatorno tijelo u području elektroničkih medija u RH”, kako stoji na internetskoj stranici Agencije za elektroničke medije, pri kojoj VEM djeluje. Naime, Vijeće – čije članove bira Hrvatski sabor – raspolaže s ključnim financijskim sredstvima: Fondom za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Taj se Fond puni s tri posto HRT-ove mjesečne pristojbe, što na godišnjem nivou iznosi približno 36 milijuna kuna. Za razliku od spomenutog natječaja za medije zajednice, odnosno sredstava Europskog socijalnog fonda – gdje je riječ o jednokratnim potporama – rečeni je iznos Fondu za pluralizam osiguran svake godine od 2005., odnosno otkako je osnovan. Ukratko, VEM bi zahvaljujući Fondu za pluralizam trebao biti ključna institucija (pre)oblikovanja medijske scene u Hrvatskoj u interesu javnosti. Međutim, “Fond je od početka otvoren i komercijalnim medijima (radiju i televiziji) što ga je učinilo izuzetkom u praksi država Europske unije” – primjećuje u znanstvenom radu o neprofitnom radiju profesorica Fakulteta političkih znanosti Marina Mučalo – “naime, iako su slični fondovi već postojali u mnogim europskim državama, smjeli su poticati isključivo neprofitne medije”. U Hrvatskoj su, pak, javna sredstva namijenjena i medijima koji služe stvaranju profita svojim vlasnicima.

“Da bi se ta sredstva mogla dijeliti i neprofitnim medijima, morao se promijeniti Zakon o elektroničkim medijima. To je Ministarstvo kulture i učinilo te su 2014. neprofitni mediji prvi put sudjelovali u raspodjeli sredstava Fonda. Međutim, ta su sredstva bila vrlo mala, svega tri posto vrijednosti Fonda, oko 950 000 kuna. Potom su 2015. sredstva za neprofitne medije povećana na ukupno 7 posto, što je oko 2,5 milijuna kuna godišnje. Portalima je u početku i dalje bilo namijenjeno svega 950 000 kuna, a iznos je tek od 2017. nešto povećan. Sada se portalima distribuira oko 1,700 000 kuna, približno 5 posto ukupnih sredstava Fonda. Sve skupa – mizerno i neodgovarajuće potrebama vremena u kojem neprofitni mediji postaju sve rjeđe oaze relevantnog novinarstva, kaže Vesna Roller, članica VEM-a od 2012. do 2017. godine. VEM je, dodaje, ovlašten da sam određuje koliko će novca dijeliti pojedinim vrstama medija, što je zakonodavac napravio vjerojatno u vjeri da će neovisno tijelo poput VEM-a samostalno odlučivati te biti otpornije na političke i ekonomske pritiske nego Ministarstvo kulture ili neko drugo tijelo državne vlasti.

Taoci političko-komercijalnih interesa

“Nažalost, pokazalo se da to nije tako. Komercijalni nakladnici – lokalni radiji i televizije – Fond su doživljavali kao svoje rođeno pravo. Interesno-klijentelističke sprege nakladnika i politike na državnoj i lokalnoj razini već su bile duboko usađene – te su sprege dugogodišnje, pa i desetljetne. Lokalni mediji jako su važni, bez obzira koja stranka bila na vlasti u određenoj sredini. Kako to funkcionira u praksi moglo se čuti u javnim nastupima predstavnika lokalnih radija i televizija. Njih podupiru i lokalne vlasti – plaćaju ih za prijenose općinskih skupština i tako dalje. Predstavnici lokalnih televizija su otvoreno govorili da je to normalno, a ako oporba želi da se o njima izvještava, da im i oni trebaju plaćati”, nastavlja Roller. Nitko od članova VEM-a, nastavlja naša sugovornica, nije smatrao potrebnim da reagira i objasni kako opisane prakse nikako ne predstavljaju djelovanje u javnom interesu.

Tijekom tih četrnaest godina postojanja Fonda, komercijalni radiji i televizije dobili su otprilike pola milijarde kuna javnih sredstava. Istovremeno je svaki pokušaj da se poveća iznos sredstava namijenjen neprofitnim medijima dočekivan otvorenim neprijateljstvom većine članova VEM-a. Rezultat takve politike je, između ostalog, i činjenica da je u Hrvatskoj 2013. postojalo svega pet neprofitnih radija.

“Moj prijedlog je bio da se krene od 20 do 25 posto za neprofitne medije. To je također nedovoljno, međutim atmosfera je bila takva da nije bilo moguće predložiti veći iznos. Odjednom slušate argumente nakladnika komercijalnih radija i televizija da se time uzima njihov novac, da je to utjecanje na tržišnu utakmicu i da su neprofitni mediji nelojalna konkurencija. Atmosfera na sastancima bila je neprijateljska. Imala sam potporu jedne kolegice, a na drugoj su strani bile ujedinjene političke i korporativne snage. Nijedan prijedlog značajnije promjene raspodjele sredstava Fonda nije dobivao potrebnu potporu većine članova VEM-a, dakle četiri od sedam glasova”, priča dalje Roller. Ukratko, politika Vijeća otvoreno pogoduje interesima komercijalnih nakladnika okupljenih u udrugama HURIN (Hrvatska udruga radijskih nakladnika) i NUT (Nacionalna udruga televizija).

“Bilo je izuzetno teško izboriti da se potpore podignu i na ovu razinu. Otpori su bili ogromni. Ukratko, VEM se prema neprofitnim medijima odnosi kao prema neželjenom i nevoljenom djetetu. Svjedoci smo toga da se broj kvalitetnih medija konstantno smanjuje, novinari gube radna mjesta, unutar komercijaliziranog medijskog prostora demokratske se funkcije medija sve više urušavaju. U takvoj situaciji VEM je odlučio ne učiniti ništa, te su i za 2019. i 2020. godinu neprofitnim portalima podijelili svega 1,680 000 kuna godišnje, pri čemu se dodijeljeni iznosi kreću od 50 do 100 tisuća kuna. To znači obezvrjeđivanje novinarskog rada, jer će za malo novca novinari uložiti mnogo rada”, priča dalje Roller.

Također, urednica Faktografa Sanja Despot još jednom podcrtava kako se u slučaju sredstava iz Fonda za pluralizam ne radi o institucionalnoj, nego projektnoj potpori. “To znači da napišete određeni projekt i točno se obvezujete koliko ćete tekstova napisati, na koju temu i za koliko novaca. Uza sve to, riječ o prilično malim sredstvima koja se dodjeljuju neprofitnim medijima – nedostatnim za preživljavanje bilo kojeg medija, kaže Despot.

Konačno, novac koji raspodjeljuje VEM – uz medije kao što su portali Lupiga.com ili Slobodni filozofski – dobivaju i portali kao što je narod.hr. Taj medij otvoreno krši ustavne odredbe, poput onih o neprihvatljivosti diskriminacije. Većina u VEM-u, kaže Roller, slijedi oportunističku logiku da se “svima da pomalo”, jer se tako izaziva najmanje nezadovoljstava. Što se u budućnosti može očekivati od VEM-a najbolje pokazuje činjenica da je Sabor 14. lipnja 2019. za novu članicu Vijeća izabrao Katju Kušec, predsjednicu paranovinarske desničarske udruge Hrvatski novinari i publicisti (HNiP). Kušec je HNiP osnovala zajedno s Markom Juričem, zbog čijeg je govora mržnje VEM oduzimao koncesiju televiziji Z1–- te s notornim glasnogovornikom ekstremne desnice, Velimirom Bujancem. Imenovanju Kušec – koja će u Vijeću dobivati plaću od 15 000 kuna – najoštrije se suprotstavio i HND, podsjećajući da su “javni istupi te udruge (HNiP-a, op.a.) isključivo u službi vulgarnih napada, difamacija i progona njezinih neistomišljenika, najčešće profesionalnih novinara. U pravilu ih potpisuje Kušec”.

“Postojalo je opće uvjerenje stručnjaka da će neovisno tijelo djelovati samostalno. Međutim, sastav Vijeća i profil vijećnika ovisi o saborskoj većini. Inače, ovaj sastav VEM-a je iz svog rada potpuno isključio javnost. Niti objašnjava zašto su sredstva distribuirana tako kako jesu, niti održava javne skupove i radionice, što smo mi radili. Nema mogućnosti da se nadzire rad tijela koje je ključna poluga za medijsku politiku u Hrvatskoj. Mislim da javnost nije svjesna koliko je VEM zapravo moćan i s kolikim novcem raspolaže te koliko bi mogao pomoći pravednom javnom financiranju medija. Niti jedno drugo tijelo ne raspolaže s 36 milijuna kuna godišnje namijenjenih potpori medijima. Unatoč tome, unatoč činjenici da se medijska situacija bitno pogoršala posljednjih nekoliko godina te da su mediji i novinarstvo kao javni interes suštinski ugroženi, aktualni sastav VEM-a očito nije smatrao da tome treba pridati ikakvu pažnju”, zaključuje Roller.

Preživljavajući tako od sitnih dotacija Vijeća za elektroničke medije putem Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, posljednje tri godine neprofitni su mediji krpali kraj s krajem iščekujući natječaj Europskog socijalnog fonda namijenjen “medijima zajednice”. Iako sredstva predviđena u tom Fondu jesu namjenska, odnosno ne predstavljaju nadomjestak za potpore koje je dodjeljivalo ministarstvo, taj novac neprofitnim bi medijima ipak osigurao kakvu-takvu egzistenciju. Međutim, i oko ovog se natječaja isprepleo niz prijepora. 

Napraviti nešto, a da se pritom ne napravi ništa

“Natječaj za sredstva ESF-a gotovo je iznuđen nakon dugo vremena i raznih pokušaja pritisaka na Ministarstvo kulture. Naša je udruga, primjerice, o situaciji obavijestila Judith Purkarthofer iz organizacije Community Media Forum Europe, koja je potom poslala dopis Ministarstvu. Kad je natječaj konačno raspisan, moj je dojam da je on nedomišljen i nedorađen. Nadalje, u čitavom natječaju nema ništa što se odnosi na važnost novinarstva za demokraciju i služenje javnom interesu. Sve se svodi na izvještavanje o posebnim diskriminiranim grupama. Dakle svi mi – H-Alter, Lupiga, Forum i ostali – pisat ćemo samo o ljudima s invaliditetom, Romima ili srpskoj nacionalnoj manjini. To su važne teme. Ali ako se sve svodi na to, to ne znači samo da je sve drugo zanemareno, nego da se i te teme getoiziraju. Zapravo se guraju na stranu. To neće koristiti ni deprivilegiranim skupinama, ni javnosti, a ni novinarima. Konačno, u propozicijama natječaja stoji da se dobar dio novca mora potrošiti na stručno usavršavanje novinara. Ja imam 35 godina iskustva u novinarstvu i ako nisam educiran, neću više ni biti”, kaže Toni Gabrić. Natječaj za medije zajednice Gabrić uspoređuje s natječajem za suzbijanjem korupcije, raspisanim početkom 2019. U sklopu tog natječaja udrugama koje se bore protiv korupcije dodjeljuje se 85 milijuna kuna, također iz ESF-a. Preduvjet je, međutim, da te udruge moraju imati partnerski ugovor s tijelom javne vlasti koje bi trebale nadzirati.

“Dakle da bi se istraživao Milan Bandić, treba imati njegov pristanak. Možete misliti koje će udruge dobiti sredstva i kakvi će biti rezultati toga. Čini mi se da je cilj tih natječaja da se velika sredstva koja dolaze iz EU-a neutraliziraju i ne postignu nikakav društveno korisni efekt. Mi novinari dobit ćemo naše honorare, pa nekako i preživjeti. To je, međutim, tek ispunjavanje naših privatnih interesa. Javni interes natječajem za medije zajednice neće biti zadovoljen, a jako malo će dobiti i novinarstvo. Natječaj je formuliran samo da se nešto napravi, a zapravo da od svega ne bude ništa”, ogorčeno zaključuje Gabrić.

Sanja Despot, pak, pozdravlja činjenicu da je Ministarstvo kulture raspisalo ovaj natječaj.

“Unatoč strahovima da se to nikada neće dogoditi, treba priznati da je Ministarstvo ipak započelo s provođenjem natječaja za medije zajednice. S druge strane, u tom se natječaju težište stavlja na radionice ili edukaciju novinara – trebali bi jedni druge učiti kako se izvještava o ranjivim skupinama – umjesto proizvodnju medijskog sadržaja”, kaže novinarka, ironično dodajući kako su, s obzirom na stanje na sceni, sami novinari ranjiva skupina. I Gabrić I Despot ističu da su neprofitni mediji već toliko osiromašili, a njihovi novinari se rasuli ili napustili struku, da je veliko pitanje koliko će neprofitnih medija uopće biti u stanju povući sredstva iz natječaja, s obzirom da je za prijavu na natječaj potrebno ozbiljno znanje o pripremi projekata te opsežan birokratsko-administrativni rad. S druge strane, postoje i mišljenja da je natječaj namjerno raspisan uz takve uvjete, kako bi što većem broju neprofitnim medijima onemogućio prijavu.

Još jedna potencijalno prijeporna točka je činjenica da je Ministarstvo u propozicijama natječaja napisalo kako se radi o de minimis potporama. Riječ je o potporama vrijednosti do 200 000 eura – dakle milijun i pol kuna – koje po pravilima Europske komisije o zaštiti tržišnog natjecanja pojedini subjekt može dobiti unutar tri godine. Drugim riječima, to znači da neprofitni mediji mogu dobiti maksimalno milijun i pol kuna javnih sredstava u trogodišnjem periodu, odnosno da su ograničeni na pola milijuna kuna godišnje. Jednom kad dođu do tog iznosa neprofitnim bi medijima bili zatvoreni i svi drugi potencijalni javni fondovi. Naravno, ograničenje budžeta uvelike ograničava i količinu medijskog sadržaja koju je moguće proizvesti, pa posljedično i društveni utjecaj neprofitnih medija.

“Šteta što Ministarstvo nije točno objasnilo zbog čega su te potpore formulirane kao de minimis. Naveli su pravila na koja se pozivaju, no postoje i tumačenja da pojedina država-članica Unije može tražiti da se određeno ugroženo područje izuzme iz pravila o zaštiti tržišnog natjecanja. Pri tom, neprofitni mediji su u katastrofalnom stanju. Novac koji bi dobili sigurno ne bi ugrozio medijsko tržište. Čini se da nije postojala politička volja da se to pokuša”, kaže Despot. Slično Gabriću, i ona se boji da “unatoč tome što je natječaj za medije zajednice raspisan, to neće pomoći medijskom sektoru”.

Tezi da je – što se tiče definiranja potpora u sklopu natječaja za medije zajednice kao de minimis – u pitanju ipak politička volja, u prilog ide mišljenje vladinog Ureda za udruge iz ožujka 2014. godine. Ured je tada na upit neprofitnih medija dao mišljenje o pojašnjenju karaktera de minimis potpora Fonda za pluralizam, naglašavajući ipak da nije mjerodavan za tumačenje pravila o državnim potporama. U dopisu se – prema 107. članku stavka 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU-a) – tumači da je svaka potpora koju dodijeli država članica u bilo kojem obliku, a kojom se narušava tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, “nespojiva s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama”. Međutim, u istom se mišljenju naglašava da, primjerice, potpore koje organizacijama civilnog društva dodjeljuje Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva (NZRCD), “nemaju za svoj cilj podupiranje poduzetničkih aktivnosti kojima je nakana stjecanje dobiti, već se njima potiče rad i aktivnosti neprofitnih organizacija od općeg dobra i interesa”. Iako se u nastavku dopisa navodi i dodatna činjenica da se potpore NZRCD-a ne smatraju državnim potporama te se i time ne podvode pod pravila o de minimis potporama, prvi argument – da je riječ o potporama koje nisu usmjerene podupiranju poduzetništva, već javnom interesu – izgledno otvara prostora za to da se isto tumačenje primijeni i na sredstva predviđena za medije zajednice. Kako to nije urađeno, moguće je da su opravdani strahovi prisutni u dijelu organizacija civilnog društva – strahovi da će vlasti ubuduće naširoko koristiti odredbe o de minimis potporama kao sredstvo ograničavanja, financijskog gušenja te ušutkivanja organizacija civilnog društva.

Komercijalni mediji = mediji zajednice?

Oko natječaja za medije zajednice postoje barem još dva prijepora. Prvi je činjenica da je natječaj raspisan u dvije faze – u svakoj po 15 milijuna kuna – što se po prvi puta spomenulo početkom ožujka 2019. godine.

“Razgovori o tom projektu medija zajednice vode se najmanje dvije godine, i do nedavno se nikada nije spominjalo da će natječaj biti raspisan u dvije faze. Prilikom razgovora koje je Hrvatsko novinarsko društvo (HND) vodilo s Ministarstvom, rečeno je da se čeka donošenje novog Zakona o elektroničkim medijima. Tim Zakonom, rekli su u Ministarstvu, namjeravaju ‘bolje definirati kako pomoći svim kvalitetnim medijima’ – a pri tom ne misle nužno samo na neprofitne. Takve najave potiču sumnje oko toga što se točno namjerava s preostalih 15 milijuna kuna”, priča Despot. Ministrica Obuljen Koržinek je, naime, više puta isticala da država treba sufinancirati sve medije koji ispunjavaju javnu funkciju, a to su po njoj i komercijalni mediji. Takav njen stav u izravnoj je suprotnosti s podlogom za medijsku strategiju, odnosno Radnim materijalima Ministarstva kulture za raspravu o medijskoj politici RH 2015. – 2020. Riječ je o opsežnoj analizi medijskog polja, izrađenoj za mandata njene prethodnice Zlatar-Violić, koja  je za cilj imala određivanje temeljnih smjernica budućeg poželjnog razvoja medijske scene u Republici Hrvatskoj.

“Smatram da oni koji informiraju građane i uopće djeluju u području medija apsolutno ispunjavaju javnu funkciju, odnosno pružaju javnu uslugu. Međutim, ono što je velika razlika, a tako ne razmišljam samo ja nego i mnogi, u odnosu na stav iz te Strategije, to je da ne morate nužno biti neprofitni ili javni da biste pružili javnu uslugu. (…) Mislim da je fokus na neprofitne medije kao jedine koji osiguravaju javnu funkciju bio velik nesporazum pa, usudila bih se reći, i svojevrsna zamjena teza koja je stvorila nepotrebne polarizacije i zapravo nas udaljila od postizanja cilja. Smatram da naš cilj treba težiti tome da svi mediji budu relevantni, neovisni, profesionalni i da se to odnosi na sve koji pružaju javnu uslugu informiranja bez obzira kako su registrirani”, rekla je tako ministrica krajem 2017. u intervjuu za portal HND-a. To je ujedno i druga točka oko koje se spore novinari neprofitnih medija i Ministarstvo kulture. Riječ je o samoj definiciji neprofitnih medija. Zbog spomenutih je najava prisutan strah da MK namjerava do druge faze promijeniti definiciju medija zajednice kako bi pod nju potpadali i komercijalni mediji. Njima bi se time omogućilo da sudjeluju na natječaju za podjelu 15 milijuna kuna iz druge faze natječaja.

“Činjenica je da pojedini komercijalni mediji primaju javne potpore od 70-80 i više posto, pa oni onda više nisu komercijalni, oni su zapravo javni. Jasno je da medije u manjim sredinama morate sufinancirati da bi uopće postojali. To su, po mom mišljenju, uglavnom mediji zajednice, bez obzira na njihovu pravnu osobnost”, rekla je Obuljen Koržinek u istom intervjuu. Stvari postaju zanimljive kada uzmemo u obzir da je velik broj lokalnih radio i TV-postaja okupljenih u udruge HURIN i NUT blizak sadašnjoj vlasti.

“Čini mi se da se radi o potrebi lokalnih medija okupljenih u te udruge da se ubace u raspodjelu tih sredstava, što prema sadašnjim propisima ne mogu. Potreban je novi zakonski tekst da bi im se to omogućilo. Mnogi od tih medija osnovani su krajem 1990-ih, kada se tadašnja vladajuća stranka suočila s tim da će sići s vlasti. Započela je izgradnju rezervne medijske infrastrukture koja bi ostala u njihovim rukama i bila nezavisna od javnih medija“, kaže Milan Živković, savjetnik za medije ministrice Zlatar-Violić.

Informacije iz Ministarstva potvrđuju strahove da je namjera novac iz druge faze natječaja dijeliti i komercijalnim medijima, iako je Europski parlament u rezoluciji iz 2008. medije zajednice striktno definirao kao neprofitne medije. Toni Gabrić je odlukom ministrice u ožujku 2018. imenovan za člana radne skupine pri MK-u, koja je trebala raditi na prijedlogu novog Zakona o elektroničkim medijima. Inače, sam novi Zakon potreban je zato što je sadašnji formuliran u vrijeme kada nisu bili razvijeni ni internetski mediji ni društvene mreže.

“Rad je trajao otprilike godinu dana i imali smo svega tri sastanka. Bio sam član podskupine koja se trebala baviti neprofitnim medijima i elektroničkim publikacijama. Nikad mi nije rečeno koje još podskupine postoje, tako da mogu govoriti samo o toj skupini. Međutim, kada se pogleda sastav njenih članova, upada u oči da su tu predstavnici komercijalnih medija, Hrvatske udruge poslodavaca i slično, ali da nema nikog iz struke, s politologije, sociologije, Pravnog fakulteta i tako dalje. Kad smo Saša Leković (bivši predsjednik HND-a, op.a.) i ja upitali zbog čega njih nema, odgovor je bio da će oni dobiti priliku uključiti se u raspravu kada Zakon bude dan na javno savjetovanje – znači kad stvar već bude gotova“, priča Gabrić. Aktualne vlasti, kaže, medijski prostor vide kao prostor nakladničkih interesa s kojima se trebaju dogovoriti.

“Njima su legitimni interesi – interesi RTL-a ili Nove TV. Uopće ne žele vidjeti da je smisao medija javni interes za kvalitetnim informiranjem. To se vidi iz sastava radne skupine. Tu su predstavnici raznih lobija, ali nitko tko bi rekao koji je smisao našeg postojanja osim zgrtanja novca”, nastavlja. Polovicom studenog 2018. u MK-u je zaključeno da je rad radne skupine završen te da će se uskoro sastaviti prvi nacrt zakona o kojem će se razgovarati – no to se do danas nije dogodilo.

“Inače, u studenom su nam materijali za raspravu uručeni neposredno prije samog sastanka – a riječ je o vrlo kompleksnoj materiji. U tih godinu dana nigdje se nije povuklo pitanje što bi to trebali biti mediji zajednice. Više su se provlačili kao usputna digresija. Kad smo već bili gotovi s tom sjednicom u studenom, državni tajnik u Ministarstvu kulture Krešimir Partl izjavio je da njemu ne leži moja teza da su mediji zajednici isključivo neprofitni mediji. Na to sam – po ne znam koji put – odgovorio da pogleda rezoluciju Europskoj parlamenta. On je odvratio da je nije stigao pogledati. U ožujku smo imali telefonski razgovor, u kojem je rekao da ‘stoji čvršće nego li ikad kod toga da mediji zajednice mogu biti i neprofitni, ali i niskoprofitni ili neprofitabilni proizvođači radijskog ili televizijskog programa, čiji su nakladnici i trgovačka društva'”, opisuje Gabrić. Cijela stvar je završila tako da mu je obećano kako će biti održana još jedna sjednica na kojoj će moći braniti tezu o neprofitnim medijima, međutim do nje nikada nije došlo.

“Sve skupa se čini kao proturanje unaprijed zadanih političkih stavova kroz formu demokratičnosti”, zaključuje Gabrić. U HND-u je, doznajemo, postojala i ideja da se piše Europskoj komisiji kako bi je upozorili što naše vlasti namjeravaju učiniti sa sredstvima ESF-a. Međutim, isto je pokušao GONG vezano uz spomenuti natječaj za borbu protiv korupcije. Odgovor EK-a bio je, otprilike, da ministar Marko Pavić – za ESF je nadležno Ministarstvo rada – radi dobar posao. Stoga su u HND-u bili obeshrabreni u namjeri da i oni pišu Komisiji. Krajem 2019. Toni Gabrić istupio je iz radne skupine Ministarstva kulture za izradu prijedloga novog Zakona o elektroničkim medijima. Isto je učinilo i samo Hrvatsko novinarsko društvo u cjelini.

Crowdfunding i filantropija: strategije preživljavanja?

Iz do sada rečenog jasno je da su neprofitni mediji bačeni na rub egzistencije – ukinuta im je svaka institucionalna potpora, a postojeće projektne potpore VEM-a ne omogućavaju održivo funkcioniranje, pa ni samo preživljavanje. Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva nema nikakav program za neprofitne medije – H-Alter je, doduše, od NZRCD-a dobio trogodišnju institucionalnu potporu, ali – ističe Gabrić – “na H-Alter otpada samo mali dio tih sredstava. Mi smo trebali opisati našu djelatnost mnogo šire, a portal je zapravo samo jedan od nekoliko programa”. Također, treći medijski sektor nema mnogo sreće ni s prihodima od oglašavanja. Naime, kako je za naše istraživanje pojasnila Despot, “reklame se u principu daju u velike tiražne medije. Osim toga, često se dodjeljuju zahvaljujući vezama s vlasnicima medija. Kao neprofitni medij jako je teško dobiti reklamu, ili dobijete neke sitne od kojih ne možete živjeti. Taj način preživljavanja nije bio moguć”.

U tim uvjetima neki mediji okrenuli su se crowdfundingu. U Hrvatskoj je do sada provedeno nekoliko zapaženijih crowdfunding kampanja. Forum.tm je tako krajem 2016. prikupio otprilike deset tisuća dolara, što je portalu omogućilo nekoliko mjeseci života. Drugu kampanju Forum je organizirao kako bi prikupio sredstva da plati sudsku kaznu od 30 tisuća kuna, koja je portalu “odrezana” jer se njegov urednik Goran Borković nije odazvao sudu – premda poziv nikada nije primio. Što se ostalih medija tiče, krajem 2017. zagrebački Radio Student u svega šest dana prikupio je 60 tisuća kuna potrebnih za novi odašiljač. Najuspješnija kampanja, pak, zasigurno je bila ona portala Lupiga.com: tijekom mjesec dana, od 19. prosinca 2017. do 19. siječnja 2018. Lupiga je prikupio više od 255 tisuća kuna, odnosno više od 42 tisuće dolara, što je tom portalu omogućilo preživljavanje – i plaćanje tekstova suradnicima. Naime, realnost mnogih neprofitnih medija u međuvremena je postala ta da se tekstovi pišu na “dobrovoljnoj” bazi, odnosno bez honorara, a u nekim drugim medijima se zarađuje za goli život, odnosno svakidašnju egzistenciju novinara.

Međutim, crowdfunding nikako nije izvor koji bi neprofitnim medijima omogućio stabilno, a kamoli srednjoročno preživljavanje. Kao što je istaknuto na tribini o crowdfundingu, novčanu pomoć uplaćuju isti ljudi koji prate te medije – a ta publika najčešće, također, nema previše sredstava: oni zaista imućni radije financiraju utjecajnije medije od kojih mogu imati makar neizravne koristi. Kao što je istaknula i Gordana Vilović, profesorica novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, “crowdfunding nije dugoročno rješenje problema ovih medija, koji će se za određeno razdoblje ponovno naći u sličnoj situaciji”; istaknula je i da “neprofitni mediji, poput Lupige i Foruma, dugoročno ne mogu preživjeti bez potpore države.” Bez obzira što su ove kampanje demonstrirale čvrste veze između pojedinih neprofitnih medija i njihove publike koja ih je voljna podržati, teško je očekivati da bi, primjerice, uspješan rezultat prvog crowdfundinga, portal Lupiga mogao ponoviti svake godine, pa i u dužim vremenskim periodima. U nekim zemljama postoje mediji koji funkcioniraju na zadružnoj osnovi i koje velikim dijelom financiraju njihovi čitatelji – primjerice njemački dnevni list die Tageszeitung, odnosno taz. Međutim, vrlo je neizvjesno da li bi takav model funkcionirao na osiromašenom jugoistoku Europe.

Tijekom 2016. u Hrvatskoj je pokrenut još jedan pokušaj da se pomogne financiranje neprofitnih medija. Naime, 49 građana pokrenulo je zakladu Nezavisna – zaklada za slobodu medija. Među njima su – reći će jedna od osnivačica, Vesna Roller – “medijski radnici, sveučilišni profesori, aktivisti te umjetnici, i to doniranjem osobnih sredstava”. Riječ je o pojedincima svjesnim da se medijsko stanje u Hrvatskoj ne može popraviti bez razvoja neprofitnih medija, odnosno snažnog trećeg medijskog sektora.

“Do tog se cilja može doći samo osiguravanjem trajnih i stabilnih financijskih potpora za medije. Mi smo dovršili proces formalno-pravnog ustroja Zaklade te sada radimo na stvaranju inicijalne donatorsko-filantropske mreže. Ideja je da se osiguraju dugoročne potpore koje bi se dijelile putem natječaja”, kaže Roller. Izrazila je nadu da će Zaklada, odnosno njene potpore, početi funkcionirati do kraja 2019. Ideja je da se prikupe značajnija sredstva – i da se pritom svakako izbjegnu metode poput crowdfundinga, koje rade sami mediji.

“Želimo osigurati velike donatore, koji su spremni na duži rok davati sredstva. Također, želimo stvoriti zakladnu imovinu koja će sama stvarati dodatne prihode. No sve to zahtjeva vremena, naročito kako bi se izgradila stabilna mreža donatora. Radi se manje o pojedincima, a više o tvrtkama i međunarodnim akterima poput fondacija i drugih institucija. Želimo dijeliti solidnije iznose – ako pogledamo donacije od desetak tisuća kuna, nisam sigurna kolika je to pomoć, a koliko zapravo omča oko vrata. Svjesno smo da naša zaklada ne može nadoknaditi sustav javnog financiranja, ali namjera nam je da barem pomognemo da se taj medijski sektor održi na životu”, zaključuje Roller.

Izrada ovog teksta omogućena je financijskom podrškom Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost Saveza udruga Klubtura i nužno ne izražava stajalište Nacionalne zaklade.

“Većina pružatelja medijskih usluga u RH djeluju kao trgovačka društva te su samim time ove mjere usmjerene i na njih”, stoji u priopćenju Ministarstva kulture kao odgovor na medijske upite o Vladinim mjerama namijenjenima pomoći medijskom sektoru. Ipak, napominje se kako resorno ministarstvo nastavlja pratiti stanje u području medija te će “razmotriti uvođenje i dodatnih mjera kojima bi se zaštitili mediji, ne samo komercijalni već i neprofitni”. Za ove potonje, koji ionako funkcioniraju bez stalnih prihoda, osuđeni na projektno preživljavanje, predviđena je isplata sredstava Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija za 2020. godinu, uz mogućnost prilagodbe tematskih i programskih osnova posebnim okolnostima. Ministarstvo kulture dogovorilo je i ubrzanje procesa evaluacije projektnih prijava za poziv Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, financiranog iz sredstava Europskog socijalnog fonda, a koje u ladicama Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva stoje već gotovo deset mjeseci.

Riječ je o pozivu o kojem de facto ovisi preživljavanje neprofitnog sektora, desetkovanog ukidanjem programa potpore i rezanjem subvencija, koji će se i za onaj mali dio financijskog kolača koji mu je ostao u budućnosti izgledno natjecati s profitnim medijima. Objava poziva je, podsjetimo, pomicana u više navrata još od 2017. godine, da bi natječaj konačno bio raspisan u travnju 2019., i to u polovičnom iznosu – umjesto predviđenih 30 neprofitnim je medijima u prvoj fazi na raspolaganju ostalo 15 milijuna kuna. Druga faza natječaja vezana je uz donošenje novog Zakona o elektroničkim medijima koji će, po svemu sudeći, omogućiti da za drugu polovicu sredstava konkuriraju i komercijalni mediji. U svakom slučaju, čini se da se dosad predložene Vladine mjere za pomoć neprofitnom medijskom sektoru u osnovi odnose ne provedbu ranije predviđenih programa, pa i onih s kojima se već dobrano kasni.

Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske u svom su priopćenju istaknuli kako Vladine mjere “ne obuhvaćaju dovoljno i na adekvatan način novinare i medije, unatoč činjenici da je novinarstvo u zdravstvenoj i ekonomskoj krizi kakva prijeti od epidemije koronavirusa potrebnije nego ikad”. Traže da se financijska potpora poduzetnicima, u ovom slučaju nakladnicima, veže uz obavezu zaštite prava radnika te zadržavanje razine plaća i honorara vanjskim suradnicima i slobodnim novinarima. Pritom ne treba zaboraviti da nakladnici općeinformativnih dnevnih tiskovina već uživaju značajne porezne olakšice – pravo koje su stekli uz uvjet poboljšanja radnih uvjeta novinarki i novinara i proizvodnju medijskog sadržaja od javnog značaja.

Dosadašnja praksa pokazala je da su od takve državne potpore korist imali tek najveći tržišni igrači, dok se značajnije investiranje u novinarski rad nije dogodilo, zbog čega svaka daljnja intervencija nužno mora uključivati zaštitni osigurač poput onog kojeg predlaže krovna strukovna udruga. Recentni napisi prema kojima se urednici istih medija tajno sastaju s predstavnicima Vlade, posebno u kontekstu naknadnog trošenja javnog novca na oglase u tim istim medijima, dodatno produbljuju sumnju u učinak predviđenih mjera za pomoć medijskom polju, posebno njegovom kritički raspoloženijem dijelu.

Apeli za spas medijskog sektora dolaze i iz drugih zemalja regije, pa je tako i Udruženje novinara Srbije (UNS) ovih dana zatražilo od Vlade da u svoj program podrške gospodarstvu prioritetno uvrsti mala i srednja poduzeća, među kojima je i najveći broj medija u Srbiji. U predloženim mjerama traže oslobođenje od poreza na dobit, doprinosa i poreza na zaradu te naplate komunalnih naknada i ostalih nameta gradova i općina, uključujući porez na imovinu, sve dok traje izvanredno stanje i sljedeća tri mjeseca. Navode kako se takve mjere prije svega trebaju odnositi na tiskane i lokalne medije, koji su u ovom trenutku najugroženiji.

Ni mjere donesene na razini (ne)obično tihe Europske unije ne predviđaju posebne intervencije za pomoć medijima, zbog čega je niz aktualnih i bivših europarlamentaraca predsjednici Komisije Ursuli von der Leyen uputilo otvoreno pismo u kojem, pored kratkoročnih akcija, predlažu i razvoj i implementaciju određenih politika, poput reguliranja digitalnih platformi i sektorskih strategija, neophodnih za dugoročno održanje sektora kojeg se u ovim trenucima prepoznaje kao dio “kritične infrastrukture” i “zanimanje od sistemskog značaja”.

S druge strane Atlantika interes za financijskom pomoći medijima očekivano ne pokazuje država, već neočekivano – Facebook. Nakon sporne uloge koju je platforma odigrala u američkim predsjedničkim izborima 2016. i debakla s aferom Cambridge Analytica, odlučili su izdvojiti 100 milijuna dolara za pomoć medijima u “osiguranju protoka i vidljivosti pouzdanih informacija”. Ta sredstva uključuju 25 milijuna dolara hitnih donacija za lokalno novinarstvo te 75 milijuna dolara u obliku pomoći za promociju, što – iako se na prvu možda čine velikodušnom i društveno odgovornom gestom – u osnovi predstavlja vraćanje malog dijela sredstava koje digitalni div zarađuje na oglašavanju natrag izvornim proizvođačima sadržaja.

Pored dezinformacija koje se, unatoč poduzetim mjerama, i dalje nekontrolirano šire društvenim mrežama, pandemija je donijela i zaoštravanje pitanja medijskih sloboda: od slučaja Mađarske koja će pod Orbanovom diktaturom zatvorom kažnjavati širenje lažnih vijesti (ili onog što vlasti odgovara da se takvim kvalificira), preko Egipta iz kojeg je Guardianova novinarka morala pobjeći zbog objave vijesti koja dovodi u pitanje službene informacije o razmjerima epidemije, do Brazila u kojem Bolsonaro istu naziva “medijskim trikom”. Reporteri bez granica, koji su upravo manjak medijskih sloboda u Kini prepoznali kao jedan od ključnih uzroka širenja bolesti koju uzrokuje COVID-19, pokrenuli su platformu Tracker 19 na kojoj mapiraju uplitanja u medijsko izvještavanje koja dolaze od strane državnih vlasti, kao i namjerno proizvođenje i širenje dezinformacija.

Cilj ovog, kao i nekolicine drugih pokušaja dokumentiranja nepravilnosti, pa i teških kršenja ljudskih prava, je praćenje njihovog dugoročnog utjecaja na medijske slobode te provjereno i pouzdano informiranje koje se u krizama poput ove pokazuje ključnim, ne samo za održavanje demokratskih sustava, već i doslovno za očuvanje ljudskih života.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U recentnoj Uredbi Europskog parlamenta i Vijeća o Europskom socijalnom fondu kultura ima marginalnu ulogu i spominje se tek na jednom mjestu: “ESF-om bi se također trebalo doprinijeti kulturnim i kreativnim vještinama. Sociokulturni, kreativni i kulturni sektori važni su jer se posredno odnose na ciljeve ESF-a; njihov bi se potencijal stoga trebao bolje uključiti u projekte i programiranje u okviru ESF-a.” Fond se time ipak otvara kao izvor sredstava za financiranje kulturnih aktivnosti, što je iz perspektive kulture pozitivno. U okviru ESF-a riječ je o relativno malenom iznosu, ali u kontekstu siromašnog javnog budžeta za kulturu to je prilično ozbiljna svota. No kultura je u okvirima ESF-a važna tek kao izvor potencijalnih kreativnih vještina koje otvaraju put za nove poslove. Stoga se unutar ESF-ovih natječaja primarno financiraju kulturne djelatnosti koje doprinose tom cilju. To ne bi bio problem da ti natječaji služe kao manji izvor financiranja kulture, ali u Hrvatskoj gdje se radi o značajnom izvoru prihoda, to znači da navedeno viđenje kulture uvelike određuje što kultura jest na ovim prostorima. Slikovito rečeno, kulturne organizacije kojima je ESF postao glavni izvor prihoda nemaju izbora nego baviti se primarno kulturom kao pedagoškim sredstvom. To je loše jer – treba li to naglasiti? – kultura nije samo kreativni trening za stjecanje utrživih vještina.

U prethodnom tekstu saznali smo i da provedba projekata uvelike ovisi o vladi konkretne države. Doista, kad pročitamo opise ESF-ovih natječaja koji su raspisani u Hrvatskoj, vidimo da izostaje ideja o kulturi kao poslovnom treningu – cilj natječaja namijenjenih mladima ili građanima starijima od 54 godine je učiniti te građane socijalno uključenima, a ne “istreniranima” za tržište “kreativnog” rada (kako su to vjerojatno zamislili političari u Bruxellesu). No vidimo da se svi raspisani i planirani natječaji ipak vrte unutar tema kojima se ESF bavi: to su redom natječaji fokusirani na ekonomski marginalizirane društvene skupine, s ciljem poticanja kreativnih vještina, pogodni za radioničke formate (uz iznimku natječaja Kultura u centru koji je namijenjen jačanju razvoja javno-civilnog partnerstva, u sklopu ESF-ove linije potpore jačanju organizacijskih kapaciteta). Dakle, ovi natječaji pojavili su se kao značajan izvor financiranja za jednu bitnu, ali ograničenu nišu kulturne produkcije. Kako je Ministarstvo kulture iskoristilo taj potencijal? Je li uklopilo ESF-ove natječaje u svoju kulturnu politiku?

Kako smo naveli, bitan problem ESF-a je difuzija odgovornosti: jedno europsko tijelo određuje smjernice, drugo europsko tijelo i vlada pojedine države dogovaraju operativni program, a sama vlada onda raspisuje i provodi natječaje. Stoga je čest slučaj da vlade svojom širom politikom ne prate ciljeve ESF-ovih natječaja (pa se oni pretvaraju u izoliranu i dugoročno beskorisnu mjeru) ili da im čak proturječe. U idealnom slučaju, pak, ESF i država dijele političku ideju pa se ESF-ov natječaj može pojaviti kao mjera unutar šireg napora pojedine države. Dosad raspisani i planirani ESF-ovi natječaji u Hrvatskoj mogu se, pak, razvrstati u svaku od tih kategorija.

Krenimo od pozitivnog primjera. U “Godišnjem planu za 2019.” predviđen je natječaj Čitanjem do uključivog društva koji bi trebao biti objavljen u listopadu ove godine, a rezultati bi trebali biti objavljeni u travnju 2020. U sklopu tog natječaja odvijat će se “priprema i provedba programa i projekata poticanja čitanja i razvoja čitalačkih kompetencija te aktivnosti jačanja kapaciteta u području promicanja čitanja.” Taj se natječaj direktno nadovezuje na Nacionalnu strategiju poticanja čitanja koju je Ministarstvo kulture usvojilo krajem 2017. godine. Uz to, radi se o dobrom dodatku naporima Ministarstva da reformira sustav književne produkcije i distribucije koji se ozbiljno urušio nakon sloma Algoritmovog lanca knjižara te iste godine. Predviđenih 49 milijuna kuna ESF-ova natječaja bit će više nego koristan dodatak već postojećoj dugoročnoj politici Ministarstva – a ako reforma bude uspješna, čak će se smanjiti nezaposlenost u književnom sektoru. Dakle, ako natječaj prođe kako je planirano, to će biti idealna primjena ESF-a na lokalnoj razini.

Manje idealne primjene su one koje nisu jasno vezane uz kulturnu politiku pa se čine kao kratkoročni “bonus” bez značajnih dugoročnih benefita. Općeniti je problem ESF-ovih natječaja što uglavnom financiraju vremenski ograničene projekte zbog čega dodijeljena sredstva često ne mogu služiti kao temelj za daljnji rast. Ovdje spadaju raspisani natječaji Umjetnost i kultura 54+ i Umjetnost i kultura za mlade. Recimo, u sklopu natječaja 54+ aktivnosti se provode do 18 mjeseci, a njima se socijalno uključuju stariji građani i educiraju se kulturni djelatnici za rad s tim skupinama. No što kad se projekti provedu? Jesu li polaznici aktivnosti u tih godinu i pol postali socijalno uključeni pa je daljnji rad s njima suvišan? I što da rade djelatnici “stručno usavršeni” za rad sa starijim građanima kad potpora za takav tip rada više ne postoji? Nije jasno kako bi ishodi tih projekata mogli poslužiti za daljnje bavljenje istim problemom, osim u slučaju da se isti natječaj ponovi iduće godine (kao što je za 2019. najavljeno raspisivanje natječaja Umjetnost i kultura za djecu i mlade). No ni u tom slučaju ne postoji direktna veza s ranijim natječajem. Pritom redovne aktivnosti Ministarstva kulture (ni srodnih ministarstava) nisu u tolikoj mjeri posvećene kulturnom radu s navedenim skupinama. A riječ je o natječajima za koje se izdvaja između 20 i 25 milijuna kuna – šteta je da služe samo kao prigodna i privremena mjera bez dugoročnih benefita.

Još veća šteta nastaje kad se natječaj ESF-a kosi s državnom politikom. Tako je svrha lani raspisanog i provedenog natječaja Kultura u centru bila “razvoj kapaciteta organizacija civilnog društva, osobito udruga i socijalnih partnera, te jačanje civilnog i socijalnog dijaloga radi boljeg upravljanja”. ESF nema namjeru tek dodijeliti novce koje će organizacije trošiti, nego želi doprinijeti i gradnji kapaciteta tih organizacija. To je posebno važno za udruge iz civilnog društva koje značajno sudjeluju u provedbi ESF-ovih projekata, a nemaju zaleđe javne institucije pa im je svakodnevno funkcioniranje krhko i podložno političkim promjenama. Stoga bi ovakav natječaj trebao doprinijeti tome da se izgrade udruge koje ne bi morale strahovati za svoju egzistenciju i koje bi mogle logistički provesti planirane aktivnosti. Međutim, dok Ministarstvo kulture raspisuje ovakav natječaj, istovremeno aktualna Vlada nastavlja višegodišnju politiku gušenja civilnog društva, o čemu je pisala Matija Mrakovčić. Taj primjer ukazuje na, da iskoristimo bajkoviti kliše, maćehinski odnos države koja podržava civilno društvo kad treba provesti europske projekte, ali mu ne dopušta nikakvu stabilnost mimo toga.

Naposljetku, najneobičniji, ali i paradigmatični slučaj je dugo najavljivani i upravo raspisani natječaj Mediji zajednice. Natječaj je najavljen u tri zadnja godišnja plana: prvo je trebao biti raspisan u prosincu 2017. godine, zatim u travnju 2018., a naposljetku u ožujku 2019. U planu za 2017. i 2018. natječaj je trebao biti težak 30,6 milijuna kuna, no naposljetku će se dodijeliti samo polovina tog iznosa: riječima ministrice Obuljen, druga polovina će se dodijeliti na novom natječaju koji će se raspisati nakon što budu usvojeni novi Zakon o elektroničkim medijima i Smjernice medijskih politika. To je primjer nesrazmjera između europske i lokalne razine: dok sredstva ESF-a za medije čekaju spremna nekoliko godina, Ministarstvo kulture nikako da usvoji jasnu medijsku politiku koju bi ESF-ov natječaj trebao pratiti. Medijska politika nužna je i neovisno o ESF-u: o stanju medija više se puta pisalo na Kulturpunktu, Radničkim pravima, Biltenu i u drugim medijima, a dodajmo samo da je rad neprofitnih medija praktički na izdisaju. Ne samo što Hrvatska bilježi značajan porast cenzure i tužbi za klevetu koji ograničavaju slobodu medija, nego ne postoje ni osnovni egzistencijalni uvjeti da neprofitni mediji uopće rade svoj posao.

Pomaže li tim medijima ESF-ov natječaj? Dakako, riječ je o potpori koja će mnoge medije barem privremeno spasiti od gašenja. Međutim, čini se da izvedba natječaja neće stvoriti temelje za daljnji razvoj medija. Natječaj je fokusiran na proizvodnju medijskih sadržaja o socijalno isključenim društvenim skupinama i na edukaciju novinara za rad na takvim temama. Ta tematika je iznimno bitna, no valja naglasiti da tematski opseg medija (pogotovo onih specijaliziranih za kulturu) nije ograničen samo na sadržaje o socijalno isključenim skupinama. Sama edukacija, ma koliko bila važna, čini se kao rješenje pogrešnog uzroka – primarni problem u Hrvatskoj nije manjak educiranih novinara, nego nemogućnost profesionalnog novinarskog rada zbog financijske nestabilnosti medija, na što veći broj educiranih novinara neće utjecati.

Ovi prigovori ne bi bili utemeljeni da je ESF-ov natječaj jedna od manjih mjera koje prate komplementarne politike, no u ovoj situaciji Mediji zajednice vjerojatno će postati glavni izvor financiranja medija, što nije dobro jer je natječaj ograničen kako tematikom, tako i vremenskim periodom (12 – 24 mjeseca). U svakom je slučaju riskantno da mediji ovise o jednom velikom izvoru financiranja. To će se ovdje neizbježno dogoditi: minimalna potpora po mediju iznosi 450 000 kuna što premašuje ukupni dvogodišnji budžet značajnog broja manjih neprofitnih medija. Uz to je riječ o potpori male vrijednosti, a ukupna potpora manje vrijednosti jednom nakladniku ne smije prelaziti 200 000 eura u tri godine. To znači da se bitan broj većih neprofitnih medija neće moći prijaviti na druge natječaje za potpore malih vrijednosti (kao što su natječaji Agencije za elektroničke medije). Stoga će značajan broj i većih i manjih medija postati ovisan o ESF-ovoj potpori, što nije dobro jer natječaj nije zamišljen da izgradi infrastrukturne uvjete za daljnji rad medija, nego kao privremena potpora određenom tipu sadržaja. I takva potpora u ovom će stanju značiti mnogo za opstanak i rad neprofitnih medija, no Hrvatskoj nasušno treba sustavna ideja i provedba medijske politike koja će širem opsegu medija stvoriti infrastrukturnu stabilnost.

Iz ovog pregleda možemo procijeniti koliko ESF pomaže nevladinim udrugama koje su, kako smo spomenuli, u naročito osjetljivom položaju jer nemaju garantirana sredstva za vlastitu egzistenciju. S jedne strane ESF im doista predstavlja značajan potencijalan izvor prihoda. S druge strane, u tim natječajima radi se o ograničenom setu podržanih aktivnosti, kao i o vremenski ograničenim sredstvima koja ne pružaju dugoročnu stabilnost. Pritom se te organizacije za sredstva natječu i s javnim institucijama, zakladama i profitnim organizacijama. Naposljetku, s obzirom na ESF-ovu izrazitu zahtjevnost pri praćenju projekata, od korisnika sredstava traži se razina administracije za koju manje organizacije nemaju spreman kapacitet. Dakle, dok ministrica Obuljen Koržinek ističe pozamašan iznos koji se dodjeljuje putem ESF-ovih natječaja, prešućuje da okviri natječaja ne omogućuju udrugama stabilnost potrebnu da rade svoj posao. Stoga, nažalost, ESF nije dovoljan odgovor na probleme javnog financiranja kulture.

Zaključno, ideja o europskoj zajednici država koja kroz strukturne fondove smanjuje nejednakost građana zvuči odlično. Međutim, teško se oteti dojmu da Europski socijalni fond nije uspio značajno smanjiti nezaposlenost ni socijalnu isključenost marginaliziranih skupina na razini Europske unije – unatoč značajnim ulaganjima. Uzroci toga su bezidejnost i konzervativnost na razini europskih tijela koja određuju smjernice, te nekoordiniranost europskih i lokalnih tijela u provedbi ESF-ovih operativnih programa i natječaja. Isti problem uočljiv je i na ovoj manjoj razini, u polju hrvatske kulture, gdje ESF nije izazvao tektonske promjene unatoč nominalnom povećanju budžeta. Nažalost, sad je već bolno očito da nam Europska unija neće “sletjeti” i ponuditi nikakvo idejno ni financijsko rješenje ekonomskih, političkih ni inih kriza. Novci ESF-a mogu biti koristan dodatak domišljenoj politici, no sve dok se politika svodi na puko “povlačenje sredstava iz europskih fondova”, sredstva ESF-a služit će prvenstveno za kupovanje vremena koje je unaprijed izgubljeno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Razgovarala: Martina Domladovac

Do 19. siječnja traje crowdfunding kampanja portala Lupiga.com koji prikuplja sredstva za nastavak neovisnog novinarskog rada i u 2018. godini. Lupiga je treći neprofitni medij koji je u manje od godinu dana krenuo u crowdfunding kampanju pozivajući svoje čitatelje da im pomognu premostiti razdoblje u kojem je ovim medijima uskraćena javna podrška. Forum.tm i Radio Student u svojim kampanjama premašili su zadani cilj.

Nakon što je i Lupiga u deset dana kampanje prikupila zacrtani iznos, postavili su i drugi cilj. Nadaju se prikupiti još 9 999 dolara koje u potpunosti namjeravaju uložiti u rad novih autorica i autora. Pred kraj kampanje, o njenoj uspješnosti, izazovima rada u financijskoj oskudici i ohrabrujućoj podršci čitatelja, razgovarali smo s glavnim urednikom Ivorom Fukom.

KP: U deset dana crowdfunding kampanje skupili ste zacrtanih 19 999 dolara, polovicu iznosa potrebnog da bi portal i u 2018. godini mogao nastaviti objavljivati relevantne istraživačke tekstove. Jeste li očekivali tako velik i brz odaziv zajednice? Kako ste općenito zadovoljni recepcijom kampanje u javnosti?

Da se ne lažemo – nismo. Znali smo da je Lupiga dosta čitana, ali nismo očekivali sve ovo što se dogodilo. Na sreću, podcijenili smo i sebe i naše čitatelje. Kada smo planirali kampanju odlučili smo, po prvi puta nakon više od 16 godina rada, provjeriti koliki je broj onih koji zapravo cijene ono što radimo, onih koji su spremni posegnuti u svoj džep kako bi nam pokazali da je to što radimo dobro. U tom smislu kampanja je nadmašila naša očekivanja. Dvojili smo je li previše postaviti cilj na 19 999 dolara, ali smo ga ipak postavili i pokazalo se da smo ga ispunili u vrlo kratkom roku. Moj je dojam da je kampanja u javnosti dobro primljena i da na koncu nismo podržani isključivo od naših čitatelja, nego, manjim dijelom, i od ljudi koji nas nisu ranije čitali, ali su prepoznali našu priču i uvidjeli da je vrijedi podržati. Na kraju je ipak bitno da smo ostvarili prvi cilj, ali iskreno to nisu sredstva s kojima medij može normalno funkcionirati. Recimo da je tih 19 999 dolara otprilike dovoljno da se na godinu dana zaposli jedan novinar s prosječnom hrvatskom plaćom. A što medij može s jednim novinarom? Dakle, i dalje ćemo morati raditi s dobro stegnutim remenom, ali barem naše autorice i naši autori neće više morati volontirati ili dobivati sramotno niske, usudio bih se reći, čak i uvredljive honorare. 

Sada pokušavamo dosegnuti i drugi postavljeni cilj. Kada smo ispunili prvi, ljudi koji imaju više iskustva od nas u crowdfundingu, sugerirali su nam da postavimo i drugi cilj te da održavamo kampanju do termina koji smo na startu odredili jer su jednostavno pravila “igre” takva. Stoga sada pokušavamo prikupiti dovoljno sredstava da ove godine, pored postojećih suradnika, na Lupigi angažiramo i neke nove autorice i autore, provjerena novinarska i književnička imena. Sva sredstva koja se prikupe iznad prvotnog cilja otići će baš u tu svrhu. Već smo dogovorili neke nove suradnje, a želja nam je da ih bude što više.

KP: Portal su podržale i brojne osobe iz javnog života koje su pozvale čitatelje da doniraju sredstva za rad portala. Koliko je njihova podrška i brojni perkovi koje su ponudili u zamjenu za donaciju bila važna za širenje kampanje i entuzijazma među publikom?

Planirali smo da za svaki dan kampanje imamo jedan video podrške, a na koncu su se ljudi počeli sami javljati i slati videosnimke, tako da ih imamo daleko više od predviđenog, pa ćemo u ova tri preostala dana kampanje vjerojatno biti i naporni s neprestanim stavljanjem novih videa. Te su stvari vrlo bitne, kao što su važni i dobri, zanimljivi perkovi, iako oni koji vam uplaćuju neka sredstva to ipak rade radi vas, a ne zbog perkova. Čini mi se da je u tom smislu najvažniji dobar glas koji se krene širiti od “usta do usta” i važno je dobro startati, to su nam svi govorili, a nama se dogodilo da smo imali neočekivano sjajan start i da smo u prvih 12 sati kampanje skupili već trećinu traženog iznosa.

KP: Kakva je budućnost neprofitnog medijskog sektora u situaciji u kojoj ministrica Nina Obuljen nastavlja politiku svog prethodnika koji je ukinuo potpore za neprofitne medije? Mislite li da dugo iščekivani, ali još neobjavljeni poziv za Medije zajednice unutar ESF fonda ima potencijal zaštititi i dati šansu za održanjem neprofitnih medija, ili su crowdfunding kampanje budućnost financiranja neprofitnih medija?

Ministrica se silno uvrijedila kada smo je u tekstu koji se bavi temom o kojoj govorite nazvali “Hasanbegovićem u janjećoj koži”. Odmah se gotovo plačnim glasom, šokirana, požalila pred kamerama Hrvatske radio televizije pokušavajući se prikazati žrtvom koju se bez ikakvog razloga napada. No, činjenice nisu na njenoj strani, što je ne smeta da u javnost iznosi brojne neistine. Ne sjedi Obuljen Koržinek u ministarskoj fotelji od jučer. Tamo je udobno zavaljena već 15 mjeseci i iz nje nastavlja vrlo dosljedno provoditi plan Zlatka Hasanbegovića, svog prethodnika koji je i zametnuo bitku protiv nepoćudnih neprofitnih medija. Po svemu sudeći, ako se pita ministricu, budućnost neprofitnih medija je baš nikakva. Bilo bi zgodno da je moja procjena pogrešna, ali bojim se da nije i da je ministarstvo već duže vrijeme usredotočeno samo na to da definira termin medija zajednice tako da u njemu potpuno marginalizira neprofitne medije, iako je jasno da su mediji zajednice po svojoj prirodi neprofitni. 

Upravo jučer je skupina neprofitnih medija, među kojima je i Lupiga, odaslala otvoreno pismo, u kojem se podsjeća da je Europski parlament još 2008. godine prihvatio Rezoluciju o medijima zajednice gdje se mediji zajednice definiraju kao “neprofitne organizacije odgovorne zajednici kojoj služe” i “čija neprofitna priroda znači da je njihov primarni cilj angažirati se oko aktivnosti javnog ili privatnog interesa bez ikakvog komercijalnog ili monetarnog profita”. S obzirom na to da crowdfunding kampanje jednostavno ne mogu biti jedini način financiranja ovakvih medija, uistinu strahujem da njihova budućnost nije nimalo ružičasta.

KP: Planirate li se i u sljedećoj godini nastaviti oslanjati na financijsku potporu čitatelja i koliko je takav način rada dugoročno održiv?

Za sada takvih planova nemamo, ali nikad ne reci nikad. Mi smo crowdfunding pokrenuli isključivo kao jednokratno rješenje. Ne znači da nekada u budućnosti, možda za dvije ili pet godina, nećemo biti prisiljeni posegnuti ponovno za tim ili nekim sličnim rješenjem. Podrška čitatelja ne donosi samo materijalnu korist, već vas ohrabruje i daje vam snage za daljnji rad, i to je možda i najveća vrijednost svega toga. Ipak smatramo da je država obavezna njegovati ozbiljno i kritičko novinarstvo, za svoje vlastito dobro, za bolje društvo. A to ova naša ne radi. Republika Hrvatska je na razne načine izašla u susret komercijalnim medijima, ali to u ovom društvu nije zamijećeno kao problem, jer problem je kada se bace mrvice neprofitnim medijima, u koje spada i Lupiga, pa kada se zbog uistinu skromnih potpora od lutrijskih sredstava ili pretplate HRT-a pokrene hajka protiv takvih. Nije dakle problem u veličini donacija, nego u sadržaju koji njegujete, zbog toga vlast gleda kako neprofitne medije odsjeći od bilo kakvih sredstava i ušutkati ih jednom zauvijek. Prve žrtve takve državne medijske politike već su pale.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.