Radnim uvjetima freelance novinara_ki u Europi bavilo se nedavno objavljeno izvješće koje je provela platforma za monetizaciju novinarskog sadržaja Taktak u suradnji s platformom Display Europe, uz podršku Europske unije. Na nepovoljan položaj freelancera upozorio je i najnoviji izvještaj Centra za medijski pluralizam i slobodu medija, koji je za Hrvatsku sastavio Paško Bilić s IRMO-a, navodeći kako se freelance novinari_ke u Hrvatskoj suočavaju se s nesigurnim uvjetima rada, niskim plaćama, neadekvatnom socijalnom zaštitom i lošim ugovorima o autorskim pravima.

Između poziva i prekarijata

Unatoč nepovoljnom položaju u kojem se nalaze, većina freelancera daje sve od sebe i “vođeni su snažnim osjećajem profesionalne svrhe i sviješću o svojoj važnoj ulozi u demokratskom društvu”, navodi se u izvješću Taktaka. Od pozitivnih aspekata freelance rada ispitanici su istaknuli mogućnost da sami biraju teme i koriste osobniji pristup, općenito veću razinu autonomije i neovisnost o tradicionalnim medijima, dok negativni aspekti, očekivano, uključuju niska primanja, nesigurnost posla, manjak socijalnih i zdravstvenih prava, nedostatak slobodnog vremena te loše mentalno zdravlje.

Dalje saznajemo da su glavni izvor prihoda u novinarstvu plaće (47,2 %), honorari (46,4 %) te različite potpore i stipendije (29,4 %), što pokazuje, između ostalog, da je vanjsko ugovaranje usluga (outsourcing) postalo uobičajena praksa u medijskoj industriji. Čak i u najpovoljnijim okolnostima, freelance rad rijetko predstavlja jedini izvor prihoda za novinare_ke. 

Lišeni stabilnih prihoda, prisiljeni su, dakle, tražiti dodatne poslove i angažmane – često i izvan vlastite profesije. Čak 74,2 % ispitanih freelance novinara izjavilo je da moraju raditi poslove izvan novinarstva kako bi preživjeli, a to uključuje područja kao što su odnosi s javnošću i komunikacija, edukacija, prevođenje, oglašavanje, filmska produkcija, pa čak i poljoprivreda ili čuvanje djece.

Ovdje svakako valja spomenuti i istraživanje Sindikata novinara Hrvatske iz 2022. o položaju atipičnih radnika i freelancera u hrvatskim medijima, koje je dalo slične rezultate. Dok značajan dio medijskih radnika radi za televiziju ili digitalne medije, mnogi u isto vrijeme rade za različite tipove medija, ili u filmskoj produkciji, kulturnom polju, za streaming platforme i društvene mreže ili, ponovo, u profesijama koje nemaju veze s medijima.

Istraživanje SNH-a pokazalo je i da velik udio freelanacera ima iskustva s kašnjenjem uplate honorara (49,7 % vrlo često i često), a 28,9 % ispitanih često i vrlo često nisu uopće plaćeni za obavljeni posao. Također se često susreću s nemogućnošću uzimanja bolovanja (jer svaki neradni dan znači potpuni gubitak prihoda), neispunjavanjem kriterija za podizanje kredita i neostvarivanjem uvjeta za mirovinu. Takva prekarna pozicija nosi negativne posljedice na čitav niz prava iz polja socijalne i zdravstvene zaštite, stoga je i Europsko udruženje novinara (EFJ) u svojoj Deklaraciji freelance novinara upozorilo na nužnost osiguravanja pristupa ovim uslugama.

Nevidljiva cijena slobodnog rada

S tim u vidu, Taktakovo izvješće posebno se osvrće na problem sagorijevanja (burnout), koji nastaje zbog dugotrajne izloženosti stresu, pritisku ili iscrpljenosti poslom. U Hrvatskoj burnout nije (još) uvršten na listu profesionalnih bolest, ali jest prisutan kao dijagnoza u zdravstvenom sustavu; u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti, koju koristi i HZZO, postoji šifra Z73.0 “Krajnja iscrpljenost (burnout)” temeljem koje se može otvoriti bolovanje. U faktore rizika spadaju upravo glavna obilježja freelance rada: ekonomska nestabilnost, nesigurnost zaposlenja, nepredvidivi raspored i prekovremeni rad, a sve češće i pritisak da se proizvodi što više sadržaja koji će ostvariti što veći broj klikova. Stoga ne čudi da je čak 60 % Taktakovih ispitanika_ca izjavilo da su doživjeli burnout, bilo da se bave isključivo novinarstvom ili ga kombiniraju s drugim poslovima.

Važno je spomenuti i rodnu dimenziju burnouta: istraživanje je pokazalo da ga freelancerice češće doživljavaju od svojih muških kolega, što se može pripisati dodatnim pritiscima ili preprekama s kojima se susreću žene, poput poslova skrbi i emocionalnog rada, diskriminacije ili uznemiravanja na radnom mjestu. 

U izvješću se također navodi da diljem Europe raste broj žena u freelance novinarstvu, što reflektira i rodni sastav ispitanih: 69,1 % su bile žene, 35,8 % muškarci, a 1,1 % su odabrali “drugo” ili su odbili odgovoriti. S jedne strane, rad u ovom polju omogućio je brojnim novinarkama da se bave temama koje su dosad bile marginalizirane, što je svakako doprinijelo kvaliteti i raznolikosti medijskog pejzaža. S druge strane, položaj freelance novinarki osobito je prekaran iz niza razloga – od nemogućnosti usklađivanja poslovnih i privatnih obaveza, preko izloženosti diskriminaciji i prijetnjama, do nametanja nepovoljnih ugovora i kašnjenja/neisplaćivanja honorara. 

Izvješće Taktaka stoga ukazuje na svojevrsni paradoks: mnoge novinarke i novinari moraju žrtvovati svoju autonomiju i kvalitetu rada kako bi ostvarili ekonomsku stabilnost, ili pak pristaju na ekonomsku nestabilnost kako bi zadržali željenu kvalitetu i način rada. Riječ je o, kako objašnjavaju Lukan i Čehovin Zajc, o etici “rada iz ljubavi”, što znači da su radnici_e u ovom sektoru spremni odreći se boljih radnih uvjeta ili jasnih granica između poslovnog i privatnog života kako bi obavljali posao koji vole i koji vide kao svoj poziv.

Rezultati nedavno objavljenog regionalnog istraživanja SNH-a koje otkriva razmjere seksualnog uznemiravanja, nasilja, diskriminacije i kršenja radnih prava novinarki, pokazali su da je svaka druga medijska radnica u regiji doživjela seksualno uznemiravanje – od toga polovica slučajeva dolazi od kolega iz redakcije, a trećina od nadređenih. Nažalost, većina medija nema preventivne mjere niti jasne procedure te velika većina slučajeva ostaje neprijavljena zbog straha od gubitka posla ili odmazde. Posljedice takvih ukorijenjenih obrazaca nejednakosti i nasilja, koji oblikuju svakodnevicu novinarki u Hrvatskoj i regiji, nisu samo osobne, već, kako upozoravaju iz SNH-a, utječu i na kvalitetu novinarstva, jer strah, autocenzura i izostanak institucionalne podrške izravno ugrožavaju medijske slobode.

Konačno, izvješće donosi i preporuke za medijske organizacije, za donositelje odluka i za same freelance novinarke i novinare, koje su svakome tko radi u medijskom polju toliko bjelodane da ih nema ovdje potrebe detaljno navoditi (npr. sindikalno udruživanje, različiti mehanizmi zaštite, pravedni i pravovremeno isplaćeni honorari, itd.). Nažalost, unatoč tome što nam je svima jasno što bi trebalo poduzeti, čini se da većina toga – barem zasad – ostaje izvan dohvata.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Fact-checkere se najčešće optužuje za cenzuru, čime navodno ograničavaju slobodu govora. Mnogi se ne zaustavljaju samo na optužbama, već koriste i konkretne prijetnje kako bi zaustavili fact-checkere. Novinari i novinarke koje su iskusile takav oblik zlostavljanja tvrde da cyber nasilje ima više ciljeva: ušutkavanje novinara, gušenje medijske slobode i plasman dezinformacija. Slučajevi online nasilja u Hrvatskoj nažalost nisu rijetkost, kao ni u drugim državama u regiji, kako pokazuju rezultati istraživanja Harassment of Fact-checking Media Outlets in Europe iz 2023. godine. Situacija se zaoštrava otako su velike američke tehnološke tvrtke prekinule suradnju sa svojim fact-checking partnerima, koji su im pomagali s moderacijom sadržaja na društvenim mrežama.

U Hrvatskoj je prvi na udaru fact-checking portal Faktograf. Petar Vidov, donedavno glavni urednik Faktografa, a sadašnji glavni urednik Klimatskog portala, kaže da je “nemoguće osjećati se sigurno kada praktički svakodnevno primate prijetnje”. Vidov je za vrijeme dosadašnje novinarske i uredničke karijere iskusio praktički sve vrste online zlostavljanja, od uvreda i dezinformacija do prijetnji fizičkim nasiljem: “Uvrede su najčešće, ali redakcija Faktografa primala je i brojne prijetnje smrću, od kojih je najveći broj bio adresiran na mene. Tijekom pandemije covida-19 sam policiji prijavio 50-ak takvih prijetnji. U zadnje vrijeme ih je nešto manje, ali i dalje redovito primamo prijetnje.”

Vidov kaže da su tijekom pandemije prijavljivali prijetnje smrću i fizičkim nasiljem dok su uvrede ignorirali, no u međuvremenu su promijenili praksu i više ništa ne prijavljuju. “Prijave su se pokazale beskorisnima. Policija iz nekog samo njima znanog razloga online prijetnje ne tretira naročito ozbiljno. Ako i podignu optužnicu, potencijalno nam mogu stvoriti dodatne probleme jer u tom slučaju osoba koja prijeti dobiva u sklopu optužnice osobne podatke osobe kojoj je prijetila, uključujući i adresu stanovanja”, pojašnjava.

Glavna miskoncepcija u vezi fact-checking novinarstva jest da se ono bavi cenzuriranjem narativa koji se kose s navodnim interesima financijera takve vrste novinarstva. No primjer suradnje Mete i fact-checkera pokazuje da fact-checkeri nemaju ovlasti za brisanje sadržaja, već su, primjerice, dostavljali izvješća o rezultatim svojih istraživanja o specifičnim tvrdnjama. Drugim riječima, fact-checking ne briše informacije, već ih potvrđuje, osporava i/ili kontekstualizira.

Međutim, do burne pa i agresivne reakcije dolazi kada se ospore tvrdnje koje su u službi nečije ideologije, pogotovo ako se pri tome angažiraju javne ili političke figure huškajući svoje sljedbenike na fact-checkere jer preuzimaju “monopol nad istinom”. Poziv na linč dolazi i od medijskih outleta, kao što su Narod.hr ili Liberal.hr, a vrste online zlostavljanja kreću se od neukusnih komentara i prijetnji fizičkim nasiljem pa čak do zastrašivanja novinara i novinarki silovanjem ili ubojstvom. Fact-checkeri su često žrtve i tzv. SLAPP tužbi, odnosno tužbi koje ciljano odvraćaju novinare, medije i aktiviste od tema koje se tiču javnog interesa.

Online zlostavljanje posebno je usmjereno prema novinarkama, kako se navodi i u članku objavljenom na stranici Sindikata novinara Hrvatske. Tako, primjerice, uvrede u komentarima ispod članaka rijetko imaju veze s tematikom teksta, a često sa širenjem mizoginije. Novinarke se ne kritizira zbog onoga o čemu pišu, već ih se napada zbog toga što su žene i degradira ih se na spolnoj osnovi. Prema članku SNH-a, porast online nasilja u direktnoj je vezi s porastom širenja dezinformacija, osobito za vrijeme pandemije koronavirusa. Osim toga, razdoblja pojačanog online nasilja su i izborni periodi, oružani konflikti, prirodne katastrofe, korupcijske afere ili politički skandali i ostalo.

I na udaru Mete, koja je u vlasništvu Marka Zuckerberga, a u čijem su sastavu Facebook i Instagram, našli su se fact-checkeri, koje je Zuckerberg ukinuo i zamijenio bilješkama zajednice, koje su pak generirane od korisničkih podataka. Ovakav sustav prethodno je implementiran na X-u (nekadašnjem Twitteru), što je rezultiralo velikim porastom govora mržnje na toj društvenoj mreži, osobito nakon što ju je preuzeo Trumpov bliski suradnik Elon Musk. Ova odluka došla je kao zaokret u dosadašnjoj Metinoj politici po pitanju provjere informacija, pogotovo ako se uzme u obzir Zuckerbergovo nekadašnje oduševljenje rezultatima tog obustavljenog programa.

Iako je program suradnje između Mete i fact-checking organizacija pokrenut kako bi pomogao zaštititi milijune korisnika od prijevara i teorija zavjere, Zuckerberg je objasnio svoju odluku time da su “fact-checkeri previše pristrani” čime ugrožavaju dano im povjerenje. Taj argument koristi i novoizabrani američki predsjednik Donald Trump, što može poslužiti kao ohrabrenje da se nezadovoljna publika obračuna verbalno, a možda i fizički s novinarima koji demantiraju falsificirane tvrdnje koje češće idu u prilog desnici.

U istraživanju Harassment of Fact-checking Media Outlets in Europe od dvanaest počinitelja online nasilja, devetero ih je opisano kao desno orijentirani, dvoje kao pripadnici desnog centra, a samo jedan kao ljevičar. To je istraživanje obuhvatilo velik dio medijskih fact-checking outleta iz južne Europe te je pokazalo da je čak 90 % ispitanika iskusilo neki oblik zlostavljanja, dok ih je 29 % iskusilo redovno zlostavljanje od javnih figura. 

Meta bi promjenu moderiranja sadržaja mogla uvesti i na europsko tržište. Što se tiče Hrvatske, još nije usvojen Zakon o provedbi EU Akta o digitalnim uslugama, koji bi se bavio uklanjanjem nezakonitog sadržaja na internetu, kao što je govor mržnje te širenje dezinformacija i štetnog sadržaja za djecu.

Iva Nenadić, znanstvena koordinatorica Centra za pluralizam i slobodu medija Europskog sveučilišnog instituta, komentira Metino povlačenje iz Kodeksa djelovanja protiv dezinformacija: “Posebno je problematičan izravno neprijateljski jezik koji je Zuckerberg koristio optužujući medije i EU za cenzuru, a fact-checkere za političku pristranost. Takve izjave pridonose klimi neprijateljstva i povećavaju rizik od zastrašivanja i nasilja prema fact-checkerima, istraživačima i novinarima koji se bave dezinformacijama. Zuckerberg i Musk zloupotrebljavaju diskurs slobode govora kako bi svoj biznis izuzeli od odgovornosti za sistemske štete koje uzrokuju kako za mentalno zdravlje maloljetnika, tako i za integritet informacijske sfere i demokratske procese.”

Tijana Cvjetićanin, autorica istraživanja Harassment of Fact-checking Media Outlets in Europe, fact-checking novinarka i supokretačica platformi Istinomjer i Raskrinkavanje u Bosni i Hercegovini, tvrdi kako je promjena trenutne klime vrlo zahtjevna: “S radom fact-checkera češće su upoznati ljubitelji teorije zavjera, i to doprinosi toj dosta agresivnoj atmosferi koju doživljavamo. Pre pandemije nismo uopšte imali takva iskustva, tada je opšta publika doživljavala Raskrinkavanje kao resurs, kao redakciju kojoj se obraćaju kada stvarno imaju neko pitanje, žele da se nešto proveri, a ne zato što hoće da ih optuže da rade za Billa Gatesa koji hoće da čipuje planetu. Pandemija je stvarno dosta radikalizovala ljude i značajno je promenila diskurs.”

Na pitanje kako općem građanstvu objasniti da fact-checking nije tu zbog cenzure i nametanja vlastitog narativa, već radi osporavanja netočnih informacija, Cvjetićanin odgovara: “Zaista nastojimo da sve što radimo bude transparentno, zasnovano na činjenicama i dobro objašnjeno. Ali ono što je tu zapravo potrebno, a za što većina redakcija nema resursa, vremena i kapaciteta, jesu nekakve komunikacijske kampanje koje bi imale sličnu vidljivost i mogućnost da pariraju pozivima na linč koji se dešavaju na veoma posećenim i veoma praćenim stranicama na društvenim mrežama. Ironično, s obzirom da su to isti ljudi koji tvrde da su cenzurisani, da im je onemogućena vidljivost, a zapravo imaju veoma stabilan i značajno visok broj ljudi na svojim kanalima koji ih slušaju i shvataju ozbiljno.”

Prema Kaznenom zakonu, napad na osobe koje rade posao u javnom interesu, a među njima su i novinari, može se sankcionirati kaznom u trajanju od šest mjeseci do pet godina zatvorske kazne. No istraživanje Tijane Cvjetićanin pokazuje da fact-checkeri obično ne prijavljuju online uznemiravanja, a kada ipak prijave, policija im najčešće kaže ili da ne mogu učiniti ništa ili da će istražiti prijavu, uz malo ili nimalo povratnih informacija. Online nasilje nad novinarima se očito ne prepoznaje kao ozbiljan problem.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

Projekt se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja su autoričina i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Riječ je o ljetnoj školi koja se održava svake dvije godine, a podržava ju NextGenEU CULTMED projekt pri Institutu za razvoj i međunarodne odnose. Škola je usmjerena na istraživanje tradicionalne i suvremene perspektive na medije polazeći od kritičke političke ekonomije. Sudionici_e edukacije će se baviti načinima na koje kapital i država kontroliraju, reguliraju i formiraju medije.

Za vrijeme trajanja edukacije, kao glavni govornici sudjelovat će Mandy Tröger, koja se bavi istraživanjem digitalnog medijskog tržišta, kritičkom teorijom i transformacijom medijske industrije, te Micky Lee, autorice publikacija o ulozi globalnih medija u kontekstu prikupljanja podataka, koja se, uz komunikacijske tehnologije, bavi i feminističkom političkom ekonomijom.

Za sudjelovanje je potrebno platiti 60 eura, no moguće se prijaviti za djelomičnu ili potpunu financijsku podršku, što je potrebno navesti u prijavi. Po završetku edukacije, sudionici_e će predati svoje radove na recenziju međunarodnom časopisu u polju političke ekonomije. U prijavi je potrebno priložiti životopis, naslov rada i sažetak prezentacije (do dvije stranice uz reference).

Više detalja o prijavi i edukaciji možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 1. travanj.

Iva Nenadić, znanstvena koordinatorica Centra za slobodu medija i medijski pluralizam (CMPF) Europskog sveučilišnog instituta, predstavila je EMFA-u kao rezultat saznanja koja je Centar godinama prikupljao kroz Monitor medijskog pluralizma, alat kojim se iz godine u godinu prate indikatori razine medijskog pluralizma u državama članicama. Potom je Paško Bilić, organizator ovog susreta i voditelj Centra za sociologiju medija i digitalno društvo, predstavio stanje medijske sfere u Hrvatskoj i neke članke ovog akta u svjetlu njihove nadolazeće implementacije, nakon čega su uslijedila pitanja i komentari ostalih sudionika rasprave, uglavnom predstavnika struke i javnih tijela vezanih za medijsku politiku.

Temeljni zadatak novog akta je, kako se uostalom i istaknulo prilikom njegova usvajanja, prepoznati i smanjiti rizike koji postoje u digitalnom medijskom okruženju, a usmjeren je prvenstveno na pružatelje medijskih usluga, odnosno njihovu strukturnu poziciju. Ta pozicija sve je više određena digitalnim platformama, poput Googlea i Facebooka, koje EMFA prepoznaje kao pravne subjekte čiji je položaj u odnosu na medije specifičan. Aktom se, između ostalog, pružatelje medijskih usluga pokušava zaštititi od neopravdanog uklanjanja ili ograničavanja distribucije, odnosno cenzure medijskog sadržaja na digitalnim platformama.

Na planu regulacije tržišta, EMFA s člankom 22 uvodi procjenu koncentracije, kojom se nastoji postići “ravnoteža između rizika koncentracije i ekonomske održivosti medija (uključujući u odnosu na platforme)”. Određivanje kriterija koji bi pokazali što je dovoljno, a što previše koncentracije medija u rukama ograničenog broja ekonomskih subjekata, odnosno pitanje postojanja medijskog oligopola i monopola, prepušta se državama članicama. EMFA ovdje samo nalaže da neki kriterij mora postojati, čime se zapravo ostavlja mogućnost za tendenciozne, odnosno baždarene interpretacije o tome što je štetno, a što nužno. Ostavi li se u inače obvezujućim europskim dokumentima previše prostora za prilagodbu novih akata i odredbi specifičnoj lokalnoj situaciji, ponekad postoji rizik da se cijela inicijativa amortizira i prilagodi postojećem stanju bez postizanja željenog učinka.

Kako bi na planu koncentracije medija stvari bile jasnije, EMFA predviđa i veću transparentnost u pogledu javne dostupnosti informacija o vlasničkoj strukturi svih pružatelja medijskih usluga, za što se predviđaju pregledni i integrirani registri na nacionalnim razinama. Hrvatska to planira ostvariti spajanjem postojećih registara, no glavna tajnica Hrvatskog novinarskog društva Melisa Skender u raspravi je istaknula upitnu korisnost te mjere, jer Zakon o trgovačkim društvima i dalje omogućuje postojanje tajnih vlasnika. Ipak, kad jedna nacionalna baza podataka o vlasništvu nad medijima u Hrvatskoj zaživi, u njoj bi se, između ostalog, trebali nalaziti i podaci o iznosima koje su mediji dobili za oglašavanje javnih subjekata, čime bi se mogla lakše uočiti potencijalno favoriziranje pojedinih medija kod oglašivača iz javnog sektora.

Dosta komentara odnosilo se i na problem ignoriranja medijskih statuta, kojima se zakonski uređuje odnos između izdavača s jedne i medija s druge strane, odnosno utvrđuje prava urednika i novinara u postupcima imenovanja glavnog urednika. Potpisivanje statuta medija, kao uvjet za ostvarivanje prava smanjenja PDV-a na 5 % na novine, izdavači u pravilu promatraju kao formalnost, zbog čega je HND još tijekom rasprave uoči donošenja EMFA-e pozvao da se takvi medijski statuti raskinu.

Javni mediji između politike i tržišta

Uz naglašavanje odgovornosti svih pružatelja medijskih usluga za opstanak medijskog pluralizma i demokracije, posebna pažnja u EMFA-i posvećena je javnom medijskom servisu kao ključnom dijelu slagalice zdravog medijskog sektora. Člankom 5 planira se, između ostalog, zajamčiti neovisnost u postupcima imenovanja i razrješenja ravnatelja i upravnih odbora javnih medijskih servisa u odnosu na aktualnu političku većinu, čime bi se spriječio politički utjecaj i smjene nepodobnih kadrova. U hrvatskom kontekstu, uz imenovanje ravnatelja, Sabor ima odlučujuću ulogu i u imenovanju Programskog vijeća HRT-a, kao i članova Vijeća za elektroničke medije. Prema zadnjem stavku članka 5, države imaju obvezu uspostave neovisnog tijela koje će provoditi imenovanja, odnosno mehanizma koji će nadzirati njihovu transparentnost i rezultate predstavljati javnosti.

Na temu HRT-a, Paško Bilić istaknuo je i to da u planovima njegova restrukturiranja ne treba ići iz perspektive menadžmenta u privatnim kompanijama, odnosno kako ne treba komercijalizirati HRT i učiniti ga još sličnijim privatnoj televiziji. Nasuprot tome, poziva znanstvenu i akademsku zajednicu da promiče ideju javnog servisa kao pružatelja vrijednih medijskih sadržaja koji u tržišnim uvjetima ne bi mogli zaživjeti. U tijeku rasprave spomenut je i nedavni aneks ugovora između Vlade i HRT-a kojim se potonji, osim putem mjesečnih pristojbi, sufinancira i direktno iz državnog proračuna, što može dodatno ugroziti njegovu autonomiju naspram političke garniture. Alternativa tome bilo bi povećanje iznosa mjesečne pristojbe, no to bi se teško moglo opravdati sadašnjom razinom kvalitete sadržaja.

Za razliku od javnog medijskog servisa, većina preostalih medija dijeli ozbiljniji strukturni problem. Osim klasične “dvostruke lojalnosti” prema publici i oglašivačima, istaknuto je i to da se sve veći udio samog oglašavanja obavlja preko digitalnih platformi i za njih, čime se zapravo ugrožava jedan od rijetkih preostalih izvora prihoda medija u digitalnoj sferi. Povrh toga, kao dodatni pokazatelj niske razine medijskog pluralizma u Hrvatskoj Bilić spominje i sve veću homogenizaciju sadržaja. Medijskim portalima danas je lakše no ikad prenijeti sadržaj, bilo s državne novinske agencije, bilo s drugih portala, pri čemu najčešće izostaje njegova kritička, a ponekad i leksičko-stilska obrada. Uz sve to, portali u svrhu privlačenja (preostalih) oglašivača sve češće teže “klikabilnim” naslovima i thumbnailovima, što rezultira daljnjom tabloidizacijom digitalnog medijskog prostora.

Izazovi regulacije digitalnog medijskog prostora

Što više znamo i razmišljamo o medijima danas, svjesniji smo težine izazova na koje bi sustavna medijska politika trebala odgovoriti. Unatoč sve većoj homogenosti, medijski prostor danas, upravo zbog toga što se izmjestio prvenstveno u digitalnu sferu, postaje sve teže definirati, potom regulirati, a onda i ocijeniti njegov utjecaj na, recimo, demokratsku kulturu ili politički pluralizam u nekom društvu. Medijski sadržaj na društvenim mrežama u sve većoj mjeri kreiraju anonimni pojedinci, influenceri, ali i botovi. Uostalom, osim prijetnje od dezinformacija, širenje primjene umjetne inteligencije i sve veća uvjerljivost deepfake sadržaja još nisu postali predmetom zakonske regulacije, a nose implikacije koje je teško u potpunosti sagledati. 

Na Lupigi je prošle godine donošenje ovog akta opisano kao retorički korak naprijed. Po obuhvatnosti i sustavnosti istraživanja na kojem se temelji, kao i po broju zajedničkih problema koje prepoznaje u medijskom polju, EMFA svakako predstavlja korak naprijed. Platforme su, uostalom, konačno prepoznate kao relevantan strukturni faktor, i to je veliki pomak. Međutim, budući da se jednim dokumentom nastojalo zahvatiti što više toga odjednom, odnosno pročešljati cijeli sektor – od prava čitatelja medijskih sadržaja, preko sigurnosti urednika i novinara, do transparentnosti u javnom oglašavanju i imenovanju na upravljačke položaje u javnim medijima – ostaje dojam da se nekih stvari akt dotaknuo tek da ih spomene i prepusti nekim budućim, konkretnijim legislativnim rješenjima. 

Sudeći po ovom dokumentu, čini se da Europa u ovim izazovnim vremenima na planu zaštite slobode medija ipak zna što želi i koje vrijednosti zastupa (uredničku autonomiju, novinarske standarde, sigurnost novinara i urednika, transparentnost vlasništva) i to treba pozdraviti, no prema odgovoru na pitanje kako doći do toga, odnosno implementaciji, znat ćemo hoće li korak naprijed ostati samo retorički.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ciklus se nastavlja u ponedjeljak, 13. siječnja s dokumentarnim filmom redateljice Marusye Bociurkiw Analogna revolucija: Kako su feministički mediji promijenili svijet. Film okuplja priče žena iz izdavaštva, filma, festivala i drugih kulturnih područja koje su ispričale kako su uspjele uzdići ženske glasove i boriti se protiv patrijarhalnih struktura.

Dokumentarac pruža uvid u raznolikost feminističkih medijskih praksi, od tiskanih časopisa poput Broadside Feminist Review, radijskih emisija poput Dykes on Mykes, do ostalih oblika medijskog aktivizma. Film, pripovijedan glasom kanadske rock ikone Carole Pope, osvjetljava važnost decentraliziranih mreža i ulogu koju su odigrali feministički mediji u ispunjavanju informacijskog vakuuma tijekom 70-ih godina. Oslanja se na fragmente zaboravljene povijesti kako bi publici približio ključnu ulogu medija u feminističkoj revoluciji.

Projekcija filma počinje u 19 sati, a ulaz je besplatan.

Više doznajte ovdje.

Program se održava od petka, 25. listopada do nedjelje, 27. listopada u Galeriji SKD Prosvjeta (Preradovićeva 21) i Kulturno informativnom centru (KIC).

Cilj Foruma je okupiti predstavnike regionalne lijeve scene, osiguravajući prostor za dijalog i razmjenu iskustava i strategija. U trenutku kada su brojni akteri prešli iz aktivističkog u stranački kontekst, program otvara pitanja promjene organizacijskih strategija i preispitivanja programatskih smjerova u vremenu rastućih ekoloških, migracijskih i socijalnih izazova.

Kroz šest tematskih panela sudionici_e će raspravljati o različitim aspektima emancipatorne politike. Program uključuje teme poput preobrazbe lijevih pokreta u stranke, suradnje sa sindikatima, okolišne pravde, te pozicioniranja ljevice prema migracijama, rodnim pitanjima i medijima.

Više informacija o programu i raspored panela na poveznici.

Ulaz na sve programe je slobodan.

Skoro pet godina kasnije, novinarka Abir Kopty ponavlja isto upozorenje tijekom gostovanja na Grounded Festivalu u Ljubljani. Osvrnuvši se na izvještavanje zapadnih medija o izraelskim napadima, Kopty je istaknula kako zapadni novinari u pravilu propuštaju vjerno prenijeti događaje u Palestini, oslanjajući se umjesto toga na informacije dobivene od izraelskih dužnosnika ili nekritičko prenošenje informacija iz drugih medija. Jedan od primjera koje je Kopty navela jest glasina o odrubljivanju glave 40 novorođenčadi od strane Hamasa, koja je krenula iz izraelskih medija na temelju izjava pripadnika okupacijske vojske. Nakon toga su mainstream mediji na Zapadu, bez službene potvrde, počeli prenositi istu priču, da bi ona kasnije bila opovrgnuta. Iako su reda radi uslijedila ograđivanja od strane političkih aktera koji su sudjelovali u njenom širenju i koji su nakon toga nastavili materijalno podržavati Izrael, priča o masovnom ubojstvu beba još uvijek se pojavljuje u javnoj raspravi. Istovremeno, zapadni mediji koji su je potencirali nastavljaju se oslanjati na iste izvore iz mreže izraelske propagande, hasbare, iz kojih često prenose jezik i tvrdnje.

Dehumanizacija kao medijska strategija

Isti obrazac izvještavanja nastavio se i nakon što je više puta dokazano kako službeni izraelski izvori ciljano iznose fabricirane informacije. Primjer za to je tvrdnja o skladištenju oružja u bolnicama u Gazi, koju su u više navrata opovrgnule međunarodne organizacije. Unatoč tome, u zapadnim medijima se još uvijek uporno govori o navodnom korištenju palestinske civilne infrastrukture u vojne svrhe, čime se skreće pozornost s izraelskih ratnih zločina – napada na bolnice i zdravstvene ustanove. Pod izlikom raskrinkavanja Hamasovih tunela i zaliha, izraelska vojska u godinu dana je desetkovala zdravstveni sustav u Gazi, bombardirajući bolničke odjele, ciljano uništavajući opremu, i masovno hapseći zdravstvene radnike i pacijente koje nastavlja mučiti u zatvorima i logorima.

Pristup koji su komercijalni mediji u Hrvatskoj zauzeli prema izvještavanju o izraelskom ratu u Gazi ne razlikuje se od onoga koji prevladava u mainstream zapadnim medijima, s time da interes za temu oscilira ovisno o stanju lifestyle rubrika, kao što je primijetila predsjednica Sindikata novinara Hrvatske (SNH) Maja Sever na tribini Mediji i genocid održanoj u zagrebačkom klubu Močvara sredinom rujna. Kada izvještavaju o izraelskim napadima na Gazu, čak i najveći mediji poput javnog HRT-a preuzimaju narative koji umanjuju stradanje Palestinaca, izbjegavajući pritom koristiti termine poput “genocid”. Ukucate li u HRT-ovu tražilicu pojmove “Gaza genocid”, izlistat će sedamdesetak poveznica, dok će se pod pojmom “izraelsko-palestinski sukob” pojaviti preko 1000 poveznica. 

Ni odgovornost se ne pripisuje jednako objema stranama. U medijskim naslovima domaćih i zapadnih medija, Hamas ubija izraelske civile, dok Palestinci neobjašnjivo pogibaju u napadima. Ono što se lokalno ipak nešto manje primilo nego u anglosaksonskim medijima su jezične konstrukcije prema kojima su djeca u Izraelu ubijena, dok je u prošlih godinu dana u Gazi, valjda iz čista mira, “umrlo” 17 tisuća djece. Isti zapadni mediji imaju tendenciju uopće ne govoriti o djeci u Palestini, već o “mladim militantima”. Ovakvo oduzimanje djetinjstva od strane medija, u kombinaciji s izbjegavanjem priznanja da genocid u Gazi nesrazmjerno pogađa djecu i da izraelska vojska namjerno napada civilnu infrastrukturu o kojoj ona ovise, doveli su do nakaradnih konstrukcija. U razgovoru na CNN-u, šestogodišnja Hind Rajab – koju su izraelski vojnici ustrijelili dok je čekala vozilo hitne pomoći, zatvorena u autu i okružena ubijenim članovima obitelji – opisana je kao mlada žena.

Kopty naglašava kako odabir izvora, upotreba jezika i terminologije igraju ključnu ulogu u oblikovanju percepcije okupacije Palestine na Zapadu. U hrvatskim medijima, kao i u zapadnim, izraelske civile se većinom opisuje kao nevine žrtve, dok se Palestince dehumanizira i skupno prikazuje kao militante i teroriste. U kombinaciji s islamofobijom koja sve više prožima javni prostor u Europi i Sjevernoj Americi, takva terminologija pokušava opravdati zločine koji se provode nad palestinskim stanovništvom i racionalno objasniti njihov nastavak, ali i širenje na druge države zapadne Azije. Na primjer, o aktualnoj izraelskoj invaziji na Libanon u zapadnim i domaćim medijima često se govori kao o “kopnenoj operaciji” ili “ofenzivi”. 

Omalovažavanje se proteže i na glasove koji progovaraju protiv okupacije. Nakon prosvjeda koji je u listopadu prošle godine, nedugo nakon početka rata u Gazi, organizirala Inicijativa za slobodnu Palestinu, Jutarnji list je prosvjednice_ke opisao kao “čudake s anarhističkim amblemima umotane u palestinke” i “Hamasove navijačice s Filozofskog”. S druge strane, pro-izraelski glasovi, uključujući takozvane stručnjake za Bliski istok, često dobivaju neosporen prostor na javnoj televiziji unatoč tome što inzistiraju na nepotvrđenim podacima. Na primjer, Boris Havel s Fakulteta političkih znanosti čest je gost na HRT-u, gdje je među ostalim tvrdio da “50 do 75 % civilnih objekata u Gazi, uključujući bolnice i džamije, skriva oružje ili propagandni materijal kako ubiti Židova”, odnosno iznosio glasine koje nikad nisu potvrđene. Ovaj video isječak pod naslovom “Palestinsko stanovništvo prožeto željom za ubijanjem” još uvijek je dostupan na društvenim mrežama HRT-a, a jedine kritičke refleksije na njega nalaze se među komentarima gledatelja. Zastupljenost sličnih sadržaja na javnoj televiziji dovodi u pitanje poštivanje osnovnih programskih načela kojima se HRT zakonski treba voditi, a koji uključuju “trajno, istinito, cjelovito, nepristrano i pravodobno” izvještavanje javnosti te poštivanje etičkih načela i profesionalnih standarda neovisnog novinarstva.

Alternativni pristupi i zamke objektivnosti

Manje medijske kuće, poput Al Jazeere Balkans, pokazale su da izvještavanje o genocidu u Gazi može biti puno opširnije od onog što nudi mainstream. Isto tako, u neprofitnim medijima lijevog spektra situacija je drugačija nego u komercijalnim medijima, kao što su na tribini Mediji i genocid primijetile i Maja Sever i Dina Vozab, docentica na Fakultetu političkih znanosti. Ipak, njihov domet i utjecaj i dalje ostaje bitno niži nego onaj javne televizije i komercijalnih medija. Iako ovaj dio neprofitnih medija sustavno donosi puno raznovrsnije materijale o okupaciji Palestine, oni cirkuliraju unutar ograničenog broja čitatelja i suočavaju se s ozbiljnim deficitom resursa u odnosu na mainstream. 

Čak i kada se radi o sadržajima dokumentarnog ili komemorativnog tipa, informacije se teško probijaju izvan tog kruga. Kao primjer, Sever je na tribini govorila o akciji koju je SNH pokrenuo na inicijativu svoje članice Ivane Perić, u kojoj su lokalni umjetnice i umjetnici izradili ilustracije preko 60 medijskih radnika ubijenih u Gazi. Čak i ta akcija, koja na neki način adresira i šire pitanje radnih uvjeta ratnih izvjestitelja, nije odjeknula u medijskim krugovima, spomenula je Sever.

Jedan od najčešćih argumenata kojim se objašnjava nepokrivanje svih aspekata okupacije i s njom povezane patnje u Gazi, kao i pokreta solidarnosti s Palestinom, jest tvrdnja da izvještavanje mora ostati objektivno. Jednom kada palestinske izvore diskreditiraju zbog pristranosti ili proklamiranih veza s terorizmom, zapadni mediji se mogu fokusirati isključivo na informacije koje dolaze iz izraelskih institucija – kao što Kopty opetovano upozorava. Druga posljedica tog pristupa jest izbjegavanje pisanja o Palestini općenito, koju su govornici na tribini istaknuli kao možda i izraženiji problem u medijima u Hrvatskoj. Zbog tih problema na lokalnoj razini imamo “potpunu katastrofu” kada je u pitanju izvještavanje o genocidu u Gazi, zaključio je novinar Novosti Hrvoje Šimičević na tribini.

S obzirom na to da Izrael svoju invaziju sada širi izvan Palestine u druge dijelove istočnog Mediterana, istovremeno nastavljajući blokadu kojom se izgladnjuje stanovništvo Gaze, postaje sve važnije promijeniti pristup izvještavanju kojem smo svjedočili do sada. Prije svega treba stvarati više javnih i medijskih prostora za palestinske glasove, ali i jačati neprofitne i neovisne medije, domaće i međunarodne, koji su već dokazali da postoji alternativa pristranom, ali i brzopletom, nepotpunom i nekritičkom izvještavanju nekih javnih i većine profitnih medija. Jačanje glasova solidarnosti i podrška neprofitnim medijima nužni su ako se želimo boriti protiv dezinformacija i dehumanizacije Palestinaca, ali i doprinijeti oslobođenju Palestine – makar to bilo minimalno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na taj period podsjetilo nas je posljednje predavanje u organizaciji kustoskog kolektiva WHW prije ljetne pauze, održano u zagrebačkom klubu Mama u sklopu diskurzivnog programa Povijest umjetnosti i društva: razgovori o odrastu. Na predavanju pod nazivom Znam što si radila prošlog ljeta, post scriptum Devetoj međunarodnoj konferenciji o odrastu sudjelovali su sociologinja Jelena Puđak i filozof Mladen Domazet – koji su i sami bili dio organizacijskog tima konferencije održane u Zagrebu od 29. kolovoza do 2. rujna 2023. godine – a fokusirali su se upravno na različite recepcije koncepta odrasta u hrvatskim medijima.

U kratkim crtama, odrast (eng. degrowth) je koncept i društveni pokret koji se temelji na ideji da beskonačan ekonomski rast nije održiv na planetu s ograničenim resursima. Zagovornice odrasta predlažu smanjenje i reorganizaciju proizvodnje i potrošnje kako bi se stvorili uvjeti za održiviji način života. Odrast se ne odnosi samo na smanjenje ekonomskih aktivnosti, već i na promjenu društvenih vrijednosti i prioriteta, pritom se fokusirajući na dobrobit ljudi i okoliša umjesto na materijalno bogatstvo. Drugim riječima, cilj odrasta je stvoriti društvo u kojem se ekonomija usklađuje s ekološkim granicama, promiče dekolonijalizaciju i socijalnu pravdu te osigurava kvalitetan život za sve, smanjujući pritisak na prirodne resurse i ekosustave. Zagrebačka konferencija o odrastu na koju se WHW-ovo predavanje referira bila je prva održana uživo nakon pandemijskih lockdownova, a označila je i važan korak u osnivanju Međunarodne mreže odrasta. Osim znanstvenog i akademskog dijela konferencija je uključivala i umjetnički program, o kojem je pisala Josipe Lulić.

Međutim, velika posjećenost i vidljivost raznolikog programa pobrinuli su se i za niz snažnih reakcija, uključujući patroniziranje i otvorene napade dijela medija. Prema Puđak i Domazet, to je bilo posebno iznenađujuće s obzirom na sudjelovanje istaknutih gostiju poput su-predsjedateljice Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), Diane Ürge-Vorsatz, marksista Koheia Saitoa, dekolonijalne feministkinje Françoise Vergès, domaće sociologinje Karin Doolan te nebrojenih istraživačica i aktivista za ekološku pravdu iz cijelog svijeta i Hrvatske. Puđak i Domazet su stoga podcrtali kako je taj otpor ukazao na potrebu za dubljom analizom načina na koje je ideja odrasta prihvaćena u medijima i društvu.

Što se tiče društva, istraživanja provedena 2014. i 2021. godine pokazuju uglavnom pozitivne stavove ispitanika spram vrijednosti odrasta. S druge strane, mediji su se temom bavili kao “manjinskim kulturalnim interesom” – uglavnom povodom objave knjiga vezanih uz temu ili pak kao nišnim akademskim trendom. Prema Puđak, od 2014. do 2023. godine objavljeno je sedamdesetak članaka posvećenih odrastu – polovica prije i polovica poslije konferencije. Dinamika objavljivanja prije konferencije bila je otprilike jedan do četiri teksta godišnje, dok je nakon konferencije prosječno objavljeno šest tekstova tjedno u razdoblju od mjesec dana. Medijsku recepciju konferencije i koncepta odrasta Puđak i Domazet podijelili su na pozitivnu i negativnu, s tim da je oko dvije trećine članaka bilo negativno intonirano. Konferencija je prema predavačima negativno percipirana uglavnom na desno orijentiranim portalima, ali i u mainstream medijima i dnevnim novinama. Teme obrađivane na konferenciji pozitivno su pak dočekane na dijelu medijskog spektra koje su predavači nazvali lijevo-alternativnim.

Puđak i Domazet su negativnu medijsku recepciju kategorizirali u dva tipa diskursa: alarmantno populistički i poricateljsko paternalistički. Populistički diskurs obilježen je narativima uobičajenim za teorije urote. Odrast se tu pojavljuje kao nešto što planirano dolazi izvana kako bi uništilo ustaljeni način života, kako to na primjer pokazuje citat istaknut na predavanju: “Sve je to ‘proizvedeno’ daleko izvan Hrvatske, a u Hrvatsku je uvezeno uz snažan financijski poticaj originalnih tvoraca te pseudoekološke antikapitalističke političke doktrine.” Predavači su podcrtali kako je katalizator tom diskursu bila vlast u Zagrebu koja drži određene ideološke pozicije bliske konceptu odrasta. Štoviše, većina negativnih medijskih objava o konferenciji bila potaknuta dnevnom politikom i pozicijom aktualne gradske vlasti. Dakle, sama blizina vlasti i ideologije koja preispituje “samorazumljive postulate” ekonomije bila je dovoljna da se sve snage kolumnista upregnu u obranu slobodnog tržišta. 

Poricateljsko paternalistički diskurs obilježio je upravo akademski i ekonomistički pristup koji ne dozvoljava preispitivanje tržišne ekonomije. Ta se pozicija oslanja na navodnu povijesnu nužnost kapitalističkog rasta, što je dobro vidljivo u narednom citatu koji su istaknuli predavači: “Tržišna ekonomija najbolji i jedini sustav koji može funkcionirati. Otkako su tehnološke inovacije u 18. stoljeću počele generirati sveopći društveni prosperitet, politike vladajućih, neovisno o sustavu u kojem su djelovale, usmjerene su na rast i širenje gospodarstva.” Što se tiče pozitivne recepcije, ona je uglavnom bila polemička i više usredotočena na teoriju, kao i nužnost prilagodbe klimatskoj katastrofi. Predavači su kao posebno zanimljivu istaknuli činjenicu da HRT kao javni servis nije popratio konferenciju, unatoč spomenutom prisustvu brojnih relevantnih gostiju, i to u razdoblju koje ne obiluje interesantnim medijskim sadržajem.

Medijska recepcija konferencije o odrastu u konačnici nije toliko iznenađujuća. Privatni mediji i politički devastirani javni servisi teško da će ikad predstavljati prostore u kojima će biti moguća adekvatna artikulacija radikalnih politika – iako se njeni ciljevi, prema relevantnim istraživanjima, podudaraju sa stavovima javnosti. Drugačije vizije budućnosti moguće je ostvariti samo usprkos takvih ideoloških aparata – organiziranjem i borbom.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Predavački dvojac prošle je godine bio dio organizacijskog tima 9. međunarodne konferencije o odrastu koja je održana u Zagrebu od 29. kolovoza do 2. rujna, kao prva uživo održana konferencija odrasta nakon globalne pandemije. Uz veliku posjećenost i raznolikost programa, konferencija je naišla na medijski otpor i izazvala niz snažnih reakcija, te čak na porugu u dijelu medijske recepcije unatoč gostovanju su-predsjedateljice Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC) i istraživača i aktivista za globalnu pravednost iz svijeta i Hrvatske.

Puđak i Domazet predstavit će analizu tekstova o odrastu iz tiskovina i online portala kako bi ukazali na različite konceptualne okvire o odrastu koje nalazimo u medijima, te ih se usporedilo s javnim stavovima koji, prema svim istraživanjima, pokazuju podršku vrijednostima i društvenim normama kompatibilnim s odrastom.

“Ova prezentacija temelji se na istraživanju koje izvlači pouke za inicijative koje teže demokratskom prijelazu iz ovisnosti o rastu, ističući jaz između medijskog prikaza i javnih stavova o odrastu. Svjedočimo li preobrazbi odnosa elita prema odrastu, iz zanemarivanja u aktivnu porugu i zatiranje?”, pitaju se organizatori.

Predavanje započinje u 20 sati, a više detalja o temi i predavačima potražite ovdje.

Polaznici i polaznice koji propuste prvi ili neki od sastanaka i dalje mogu prisustvovati na idućem. Za sudjelovanje je potrebno prijaviti se putem maila na adresu info@kolektirv.hr najkasnije do utorka, 30. siječnja.

Prvo predavanje održat će Diana Avdić i Espi Tomičić iz udruge kolekTIRV. Cilj njihovog predavanja, nazvanog Jezik i transfobija u medijskom prostoru, je upoznati se s ispravnim izvještavanjem o trans zajednici uz analizu medija kroz osobna iskustva. Korištenjem praktičnih materijala i dijeljenjem iskustava polaznici i polaznice upoznat će se s terminologijom, mitovima i transfobijom u medijskom izvještavanju.

Na sljedećem predavanju u veljači, kojem će tek objaviti točan termin, sudjelovat će Barbara Matejčić i Nora Verde. Razgovor će voditi novinarke s iskustvom u izvještavanju o marginaliziranim skupinama, koje će kroz vlastito iskustvo otvoriti raspravu o odgovornim praksama izvještavanja, kako iz novinarskog iskustva tako i osobnog.