<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>McKenzie Wark &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/mckenzie_wark/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Wed, 10 Jun 2026 15:35:26 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>McKenzie Wark &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>O vektoralizmu i kako se s njime nositi</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/diskurzivno/o-vektoralizmu-i-kako-se-s-njime-nositi/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Sara Gurdulić]]></dc:creator>
		<pubDate>Wed, 10 Jun 2026 15:35:24 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[HackLab]]></category>
		<category><![CDATA[hakerski manifest]]></category>
		<category><![CDATA[mama]]></category>
		<category><![CDATA[McKenzie Wark]]></category>
		<category><![CDATA[vedran gligo]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?post_type=kp_22_announcement&#038;p=84008</guid>

					<description><![CDATA[U petak, 19. lipnja, s početkom u 19 sati, u klubu MaMa (Preradovićeva 18), održat će se prvo izdanje diskurzivnog programa Vektori – perspektive digitalne kulture, koji započinje kružokom o vektoralizmu, pojmu koji McKenzie Wark uvodi u Hakerskom manifestu. Prema Wark, vektori su sredstva koja prenose, obrađuju i pohranjuju informacije, a javljanjem &#8220;generativne umjetne inteligencije i...]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">U petak, <strong>19. lipnja</strong>, s početkom u 19 sati, u klubu <a href="https://mi2.hr/">MaMa</a> (Preradovićeva 18), održat će se prvo izdanje diskurzivnog programa <em>Vektori – perspektive digitalne kulture</em>, koji započinje kružokom o vektoralizmu, pojmu koji <strong>McKenzie Wark</strong> uvodi u <em>Hakerskom manifestu.</em></p>



<p class="wp-block-paragraph">Prema Wark, vektori su sredstva koja prenose, obrađuju i pohranjuju informacije, a javljanjem &#8220;generativne umjetne inteligencije i nove industrijske revolucije koju pokreće internet, naša svakodnevica sve više nalikuje svijetu koji Wark opisuje. Neumoljiva komodifikacija i kontrola podataka omogućile su vektoralističkoj klasi da preuzme sve veći nadzor nad aspektima svakodnevnog života, gurajući svijet prema rubu. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Ipak, infrastruktura koja sve to pokreće izgrađena je na leđima hakerske klase. Generativna umjetna inteligencija, urušavanje radničkih prava i nova ekonomija podataka samo su neki od simptoma te transformacije&#8221;, istaknuto je u najavi.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Kružok u sklopu <a href="https://hacklab01.org/">HackLaba</a> vodi međunarodni tim koji čine <strong>ai carmela netîrk</strong>, <strong>Joyce Ng</strong> i <strong>Vedran Gligo</strong>.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Više detalja pronađite <a href="https://mi2.hr/2026/05/o-vektoralizmu-i-kako-se-s-njime-nositi/?fbclid=IwY2xjawSWXuxleHRuA2FlbQIxMABicmlkETE3NUE0dWg2QW1MVmZYZHo4c3J0YwZhcHBfaWQQMjIyMDM5MTc4ODIwMDg5MgABHiQltm6Hjofndi1sGEG152ugwuZqAY1QpxF4-3h3eC-CH2mUJB45lC1-DUVr_aem_5Lo0kKSFTbc54dIXCWLTyQ">ovdje</a>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Autotekstualnost i (ne)majčinstvo</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/najava/predavanje/autotekstualnost-i-nemajcinstvo/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Ana Vučić]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 13 Feb 2025 13:34:28 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[kolektiv igralke]]></category>
		<category><![CDATA[majčinstvo]]></category>
		<category><![CDATA[maša grdešić]]></category>
		<category><![CDATA[McKenzie Wark]]></category>
		<category><![CDATA[rajna racz]]></category>
		<category><![CDATA[sheila heti]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?post_type=kp_22_announcement&#038;p=71937</guid>

					<description><![CDATA[U utorak, 18. veljače u 16:30 na platformi Zoom održat će se čitalački kružok i predavanje Maše Grdešić pod nazivom Autotekstualnost i (ne)majčinstvo. Ovo je prvi iz niza susreta koji će se održavati online tijekom sljedećih mjeseci, a sve u sklopu umjetničkog istraživanja koje zajednički provode Kolektiv Igralke i Rajna Racz. Istraživanje je vezano za...]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="wp-block-paragraph">U utorak, <strong>18. veljače</strong> u 16:30 na platformi Zoom održat će se čitalački kružok i predavanje <strong>Maše Grdešić</strong> pod nazivom <em>Autotekstualnost i (ne)majčinstvo</em>.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ovo je prvi iz niza susreta koji će se održavati <em>online</em> tijekom sljedećih mjeseci, a sve u sklopu umjetničkog istraživanja koje zajednički provode <a href="https://www.facebook.com/kolektiv.igralke">Kolektiv Igralke</a> i <strong>Rajna Racz</strong>. Istraživanje je vezano za novu dokumentarnu predstavu <em>Majke</em> koja će se baviti odlukom žene o majčinstvu i koja će premijeru imati u srpnju ove godine. </p>



<p class="wp-block-paragraph">Za razgovor i uvodno predavanje koje će održati Grdešić preporuča se pročitati knjigu <em>Majčinstvo</em> <strong>Sheile Heti</strong> te članak <strong>McKenzie Wark</strong> <em><a href="https://www.e-flux.com/journal/140/572300/critical-auto-theory/">Critical (Auto) Theory</a></em>. Nakon uvodnog dijela posvećenog teorijskim pitanjima vezanim uz autobiografsko pisanje, u razgovoru će se pokušati pokazati kako se autotekstualne retoričke strategije koriste u knjizi <em>Majčinstvo</em> i komentirati glavne tematske preokupacije knjige te razgovarati o odnosu (ne)majčinstva i umjetnosti.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Broj mjesta je ograničen, a prijave se primaju na e-adresu <a href="mailto:igralke.kolektiv@gmail.com">igralke.kolektiv@gmail.com</a>.</p>



<p class="wp-block-paragraph"></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Drugačija imaginacija je moguća</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/kritika/drugacija-imaginacija-je-moguca/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Ivana Pejić]]></dc:creator>
		<pubDate>Wed, 02 May 2018 08:34:57 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Kritika]]></category>
		<category><![CDATA[Galerija Miroslav Kraljević]]></category>
		<category><![CDATA[gaming]]></category>
		<category><![CDATA[Keller Easterling]]></category>
		<category><![CDATA[lovro japudžić]]></category>
		<category><![CDATA[Mario Mu]]></category>
		<category><![CDATA[McKenzie Wark]]></category>
		<category><![CDATA[videoigre]]></category>
		<category><![CDATA[Walkthrough]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=drugacija-imaginacija-je-moguca</guid>

					<description><![CDATA[<p>U deborovskom "društvu spektakla" virtualno postaje stvarno, i obratno, a koncept zabave i igre koju nudi&#160;<em>gaming</em>&#160;industrija doveden je do ekstrema.&#160;</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<h2>Walkthrough, Galerija Miroslav Kraljević</h2>
<p>Piše: Jelena Pašić</p>
<p>U trileru <em>Elle</em> (2016.) nizozemsko-američkog redatelja <strong>Paula Verhoevena</strong> uspješna poslovna žena na čelu tvrtke koja proizvodi video igre (koju u još jednoj maestralnoj izvedbi tumači francuska glumica <strong>Isabelle Huppert</strong>), analizirajući problematične elemente nove igre koju upravo razvijaju, svojim zaposlenicima napominje: &#8220;Naš je cilj prilično jednostavan, kao što znate. Kada igrač ubije orku, on mora osjetiti krv na svojim rukama. Gustu, toplu krv&#8221;.&nbsp; U <em>video gaming</em> industriji, kao i u ostatku našeg korporativno vođenog i kapitalom uvjetovanog (kako virtualnog, tako i stvarnog) okoliša afekt je zamijenjen <em>efektom</em>, kako zorno svjedoče i riječi Verhoevenove junakinje. Kada se u ovom filmu dogodi stvarno nasilje, njemu se također – u skladu sa žanrovskim konvencijama – prilazi kao efektu; ono predstavlja okidač za početak nove, stvarne &#8220;igre&#8221;, grozničave potrage za počiniteljem i nadmudrivanja koje s vremenom prerasta u patologiju, poigravajući se pritom s gledateljskim iščekivanjem krajnjeg ishoda: tko će naposljetku biti gubitnik, a tko pobjednik.&nbsp;</p>
<p>Tvrditi da nasilje počinjeno u virtualnoj, digitalnoj sredini utječe na ono počinjeno u stvarnosti bilo bi posve neutemeljeno, pa čak i naivno, no svakako je nedvojbeno da slike masovno distribuirane (a često i generirane) putem digitalnih tehnologija oblikuju realnost, točnije našu percepciju realnosti. Dovoljno je prisjetiti se u javnoj svijesti sada već duboko ukorijenjenih snimki nebodera WTC-a obavijenih plamenom ili pak fotografija gljivolikog dimnog oblaka nastalog uslijed nuklearne eksplozije, koje je britanski modni dizajner <strong>Christopher Kane</strong> svojedobno aplicirao na odjevne predmete. &#8220;Sama <a href="http://www.e-flux.com/journal/49/60004/too-much-world-is-the-internet-dead/" target="_blank" rel="noopener">stvarnost je post-producirana</a> i skriptirana, afekt renderiran kao <em>after-effect</em>. Slika i svijet nisu suprotni polovi nepremostivog ponora, već su u mnogim slučajevima samo svoje međusobne verzije, a raskorak između njih otvara put za spekulaciju i intenzivnu anksioznost&#8221;. U deborovskom &#8220;društvu spektakla&#8221; virtualno postaje stvarno, i obratno, a koncept zabave i igre koju nudi <em>gaming</em> industrija doveden je do ekstrema. Preuzimanje fiktivnog, virtualnog identiteta u načelu se može doimati emancipatorski, no ključno je pitanje: tko posjeduje prostor koji nastanjuju ovi likovi, kakve su naravi pravila igre i tko ih uvjetuje?</p>
<p><img fetchpriority="high" decoding="async" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2018/05/walkthrough_1_630.jpg" alt="Walkthrough_1" title="FOTO: Miran Kramar" width="630" height="433"></p>
<p>Ova i slična pitanja predstavljaju ishodište multimedijalnog rada hrvatskog umjetnika s berlinskom adresom, <strong>Marija Mua</strong>, nedavno predstavljenog na izložbi u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević (GMK). Projekt <a href="http://www.kulturpunkt.hr/content/progresivno-podrucje-videoigara" target="_blank" rel="noopener"><em>Walkthrough</em></a>, naime, osmišljen je kao svojevrsna kritika i inverzija uobičajenih principa koje otkrivamo u digitalnoj, binarnoj gaming strukturi, ali &#8220;čija logika seže daleko izvan svijeta videoigara&#8221;, kako u pratećem tekstu piše kustos izložbe <strong>Lovro Japundžić</strong>. Virtualni prostor, u ovome slučaju prostor videoigara, naime, pripada sferi globalnog kapitala, koji u eksploataciji nesvjesnih, automatiziranih ljudskih reakcija te manipulaciji osnovnim emocijama pronalazi kôd za protezanje neoliberalnih principa i tržišne logike u domenu virtualne igre. &#8220;Sve posjeduje vrijednost samo onda kada je rangirano u odnosu na nešto i nekoga drugog. Svaka je situacija &#8216;win-lose&#8217;, osim ako nije &#8216;win-win&#8217; – situacija u kojoj igrači mogu surađivati samo zato što nagrade traže u različitim igrama&#8221;, piše <strong>McKenzie Wark</strong> u <a href="http://www.hup.harvard.edu/catalog.php?isbn=9780674025196" target="_blank" rel="noopener">knjizi</a>&nbsp;<em>Gamer Theory</em>, kritičkoj teoriji <em>gaminga</em> u kojoj autor videoigrama pristupa kao svojevrsnim alegorijama stvarnoga svijeta.&nbsp;</p>
<p><img decoding="async" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2018/05/Walkthrough_2_630.jpg" alt="Walkthrough_2" title="FOTO: Miran Kramar" width="630" height="433"></p>
<p>U radu <em>Walkthrough</em> Mario Mu igrače lišava virtualnog svijeta, prepuštajući ih u potpunosti stvarnom prostoru, fizičkim ograničenjima vlastitih tijela te sferi osobne individualne imaginacije. Igrači sudjeluju u četiri igre, od kojih je svaka ograničena maksimalnim trajanjem od po dvije minute. Igre su uvjetovane jednostavnim, unaprijed postavljenim pravilima: u prvoj je potrebno zamisliti veliku &#8220;pilates&#8221; loptu i ući u interakciju s njom; u drugoj igrač/ica mora pronaći izlaz iz situacije u kojoj fiktivno dizalo visi iznad njega/nje, polako se spuštajući i prijeteći da pritisne njegovo/njezino tijelo; u trećoj igri igrač/ica na raspolaganju ima zamišljenu drvenu stolicu, uredsko sjedalo s kotačićima te sofu; a u četvrtom zadatku igrač/ica se mora spustiti imaginarnim spiralnim stubama do prizemlja. Sudionici su slobodni u bilo kojem trenutku prekinuti igru i skinuti kostim, sjesti i ignorirati pravila, slijediti ih, mijenjati ili pak izmisliti nova. Crno-bijeli kostim koji igrači/ce nose, načinjen od čvrste samoljepljive trake (<em>duct tape</em>), ne predstavlja samo &#8220;prepreku&#8221; (<em>obstacle</em>) u slobodnom kretanju ispražnjenim fizičkim prostorom, već je i u službi simboličkog označitelja njihovog novog, virtualnog identiteta – tzv. avatara.</p>
<p>U autorovom subvertiranju osnovnih počela gaminga ključna je činjenica da se avatar, odnosno kostim &#8220;dijeli&#8221; između sudionika: svaki sljedeći igrač/ica odijeva neobično odijelo, koje se svojom formom djelomično prilagođava svakom novom korisniku, ostavljajući pritom u svojoj materijalnoj strukturi zapisanima tragove prethodnih korisnika. U konceptu doslovnog dijeljenja (<em>sharing</em>) u posvemašnje otuđenom ambijentu današnjice moguće je prepoznati uzorak formiranja neke nove privremene zajednice. Nakon svake odigrane etape kostim se renderiranjem &#8220;vraća&#8221; u digitalni svijet, &#8220;implodirajući&#8221; pritom u brojnim varijacijama svoje apstrahizirane forme.&nbsp;</p>
<p><img decoding="async" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2018/05/Walkthrough_3_630.jpg" alt="Walkthrough_3" title="FOTO: Miran Kramar" width="630" height="433"></p>
<p>Ono što <em>Walkthrough</em> priziva mogućnost je drugačijeg imaginiranja svijeta i zajedništva. U dubinski podijeljenom, hijerarhiziranom svijetu današnjice, čije obrasce <em>gaming</em> industrija naprosto slijepo preuzima i prisvaja pretvarajući ih u algoritamske kôdove koji u virtualnoj realnosti nastavljaju emanirati postojeću društveno-političko-ekonomsku ideologiju, potraga za drugačijim strukturiranjem društvenih međuodnosa postaje ključnim imperativom. Ukoliko je <a href="http://www.zero-books.net/books/post-cinematic-affect" target="_blank" rel="noopener">vizualni prostor</a> &#8220;prazan, protežan i homogen, puki spremnik za objekte locirane na fiksnim točkama unutar njega&#8221;, mogućnosti njegova korištenja otvorene su prema različitim smjerovima.</p>
<p>Slijedeći misli <strong>Brune Latoura</strong>, <strong>Keller Easterling</strong> <a href="https://www.versobooks.com/books/2163-extrastatecraft" target="_blank" rel="noopener">tvrdi</a> da tehnologija također djeluje aktivno; ona je oblikovana kao odgovor na ljudske potrebe, i ne samo da u obliku različitih uređaja potiče daljnje korištenje, već zauzvrat kreira i nove mentalne strukture. U ovom uzajamnom, recipročnom odnosu oba su aktera – i čovjek i tehnologija – podjednako odgovorni za buduće oblike odnosa, distribuciju slika i jezika, prava i slobode, za afirmaciju emocije, a ne pukog efekta. Zamišljanje potencijalnoga novog svijeta započinje i zamišljanjem novih odnosa u virtualnom svijetu današnje tehnologije. Prvi je korak pritom da postanemo emancipiranim gledateljima, gledateljima svjesnima obrazaca aktualnih politika percepcije i reprezentacije, te da i u <em>gamespaceu</em> kao proširenom prostoru susreta virtualnog i stvarnog pronalazimo nove maksime djelovanja. Startajmo ponovno s još jednim novim svijetom, ali ovog puta doista <em>novim</em>.&nbsp;</p>
<div>&nbsp;<span style="font-size: small; margin: 0px; padding: 0px; border: 0px; font-variant-numeric: inherit; font-variant-east-asian: inherit; font-stretch: inherit; line-height: inherit; font-family: Arial; vertical-align: baseline; color: #888888; background-color: #ffffff; white-space: pre-wrap;">Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta </span><span style="font-size: small; margin: 0px; padding: 0px; border: 0px; font-style: italic; font-variant-numeric: inherit; font-variant-east-asian: inherit; font-stretch: inherit; line-height: inherit; font-family: Arial; vertical-align: baseline; color: #888888; background-color: #ffffff; white-space: pre-wrap;">Zamagljene slike budućnosti</span><span style="font-size: small; margin: 0px; padding: 0px; border: 0px; font-variant-numeric: inherit; font-variant-east-asian: inherit; font-stretch: inherit; line-height: inherit; font-family: Arial; vertical-align: baseline; color: #888888; background-color: #ffffff; white-space: pre-wrap;"> koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.</span></div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Tehnologija i proizvodnja znanja</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/vijesti/teorija/tehnologija-i-proizvodnja-znanja/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Tomislav Žilić]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 25 Feb 2014 12:15:44 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Teorija]]></category>
		<category><![CDATA[access gallery]]></category>
		<category><![CDATA[incredible machines]]></category>
		<category><![CDATA[McKenzie Wark]]></category>
		<category><![CDATA[mohammad salemy]]></category>
		<category><![CDATA[nick land]]></category>
		<category><![CDATA[reza negarestani]]></category>
		<category><![CDATA[tehnologija]]></category>
		<category><![CDATA[umjetnost]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=tehnologija-i-proizvodnja-znanja</guid>

					<description><![CDATA[<p>Access Gallery i nezavisni kustos Mohammad Salemy organiziraju konferenciju <em>Incredible Machines</em>, koja će adresirati proširenja uloga mrežnog povezivanja i digitalnih procesa.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p><span style="line-height: 20.80000114440918px;">U minulom poimanju modernog doba znanstveni autoritet i njemu pripadajuća objektivnost najčešće su bili utjelovljeni u konkretnim objektima poput atlasa, enciklopedija, knjiga i fotografija. Materijalnosti i kredibilitet ljudskog znanja u suvremenom trenutku velikim dijelom su određeni skupljanjem i dijeljenjem, kao i algoritamskim obrađivanjem i vizualizacijom digitalnih podataka.&nbsp;</span></p>
<p>Ovaj novi prostor materijalizira se tehničkom sintezom masovnih telekomunikacija i masovnih računalnih kalkulacija, pri čemu se uspostavlja nova vrsta kolektivne proizvodnje znanja, do sada neviđena u ljudskoj povijesti. Oslanjajući se na obećanja kontinuiranog razvijanja hardevrskih, softverskih i mrežnih tehnologija, razvio se je vizualno dinamičan, statistički pogonjen te objektno orijentiran oblik strukturalnog pozitivizma, koji dominira uvjetima za proizvodnju i širenje znanja.</p>
<p>Započevši u prirodnim i društvenim znanostima, a kasnije i u humanistici, zaokret ka digitalnom nedavno je počeo nanovo oblikovati načine na koje umjetnici promatraju svijet, promišljaju svoje prakse te ostvaruju kontakt s publikama.</p>
<p>Konferencija<em> Incredible Machines</em> (&#8220;Nevjerojatni strojevi&#8221;) istražuje posljedice proizvodnje znanja koja je ovisna o tehnologiji i mehaničkoj misli, kao i teorijsku i praktičnu spregu tehnoloških aparata s estetskom teorijom i umjetničkim praksama, a održava se 7. i 8. ožujka u Vancouveru u Kanadi.</p>
<p>Mnogi umjetnici, filozofi i mislioci iz raznih polja slažu se u tome da je široka primjena umreženih računala tijekom posljednja dva desetljeća zauvijek promijenila isprepletene odnose između umjetnosti, tehnologije i procesa proizvodnje znanja. Ono što je još osporavano su načini na koje ova promjena utječe na preklapanja između znanja i moći, odnosno načini na koje tehnološke promjene mogu biti uvrštene u inherentno političko razumijevanje suvremene teorije znanja.&nbsp;</p>
<p>Glavni govornici na konferenciji su <strong>Alexander R. Galloway</strong>, <strong>Suhail Malik</strong> i <strong>Reza Negarestani</strong>, a u radu iste će, među ostalima, sudjelovati i&nbsp;<strong>Benjamin H. Bratton</strong>, <strong>Clint Burnham</strong>, <strong>Michael Ferrer</strong>, <strong>McKenzie Wark</strong>, <strong>Kate Henderson</strong>, <strong>Judith Rodenbeck</strong>,&nbsp;<strong>T’ai Smith</strong>, <strong>Kate Steinmann</strong>, <strong>Jayne Wilkinson </strong>te&nbsp;<strong>Nick Land</strong><span style="line-height: 20.799999237060547px;">.</span></p>
<p>Konferencija je nastala u suradnji vankuverske <a href="http://accessgallery.ca/" target="_blank" rel="noopener">Access Gallery</a> i samostalnog kustosa <strong>Mohammada Salemya</strong> koji je trenutno gostujući kustos u galeriji.&nbsp;</p>
<p style="text-align: right;"><span style="color: #888888; font-size: x-small;">Tomislav Žilić / Art &amp; Education / Foto: Garnet, <em>Floor Arc</em>, 2011.</span></p>
<p>&nbsp;</p>
<p>&nbsp;</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Između nemoći i stjecanja moći</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/vijesti/teorija/izmedu-nemoci-i-stjecanja-moci/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[ante]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 15 May 2012 16:38:09 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Teorija]]></category>
		<category><![CDATA[David Harvey]]></category>
		<category><![CDATA[kritička teorija]]></category>
		<category><![CDATA[McKenzie Wark]]></category>
		<category><![CDATA[michael hardt]]></category>
		<category><![CDATA[occupy wall street]]></category>
		<category><![CDATA[saskia sassen]]></category>
		<category><![CDATA[subversive forum]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=izmedu-nemoci-i-stjecanja-moci</guid>

					<description><![CDATA[<p>Predavanjem u sklopu Subversive Foruma Saskia Sassen dopunila je tekst <em>Divljačko razvrstavanje na dobitnike i gubitnike</em> čiji prijevod donosi <em>Up &#38; Underground.</em></p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Posljedice strukturnih prilagodbi koje provode globalne regulatorne institucije i visokorizični drugorazredni zajmovi odredili su u posljednjim godinama optiku kroz koju valja promatrati gibanja na svjetskom planu. U središtu logike kapitalističkog razvoja u posljednje vrijeme, kako napominje <strong>Saskia Sassen</strong>, nije vrednovanje ljudi kao radnika ili potrošača, već njihovo isključivanje u procesu uništavanja tradicionalnih kapitalističkih oblika kako bi se utažile potrebe visokih financija i potrebe za prirodnim resursima. Mehanizam prvobitne akumulacije djelatan je i danas. Pojmom se u tekstu i izlaganju, slijedeći <strong>Davida Harveyja</strong>, imenuju prakse komodifikacije zemlje i nasilnog izbacivanja seljačkog stanovništva, pretvaranje društvenih u privatna prava, komodifikacija radne moći i potiskivanje alternativnih oblika proizvodnje i potrošnje, lihvarenje nad državnim dugom i s njime povezano sofisticirano kolonijalno prisvajanje posjeda diljem svijeta. Paradigmatski primjer potonjeg je kupovanje golemih posjeda u subsaharskoj Africi i dijelovima Latinske Amerike koji se koriste za prekomorsku poljoprivredu i iskorištavanje nalazišta podzemnih voda, metala i minerala. U izlaganju su apostrofirani slučajevi kineskog djelovanja u Kongu i Zambiji koje je povezano je s usponom Kine kao svjetske sile. Prirodni resursi većeg dijela Afrike i dobrog dijela Latinske Amerike po sebi imaju veću vrijednost od one koju kao potrošači i radnici imaju ljudi koji tamo žive. Za razliku od imperijalističkog grabeža, trenutni je mehanizam otimanja, što je prikladan naziv, direktno strano ulaganje. Nužna pretpostavka opisanih procesa danas je postojanje države koja, sa svojim monopolom na primjenu nasilja i određivanja legalnog i ilegalnog djelovanja, često djeluje kao agentura kapitala. Ne iznenađuje činjenica da je jedna od glavnih značajki našeg vremena &nbsp;da se svijet sastoji većinom od nacionalnih država koje su prepoznate kao suverene bez obzira na to da je ta suverenost, u mnogim slučajevima, gotovo fiktivna.&nbsp;</p>
<p>Sassen upozorava na nagli porast isključenih. Radi se o porastu u broju stravično siromašnih raseljenih ljudi koji su uskladišteni u raznim izbjegličkim kampovima, pripadnicima manjina koje se krivično goni i &nbsp;trpa u zatvore te obespravljenim radnicima koje se eksploatira do krajnjih tjelesnih granica. Analiza ne dozvoljava održivost koncepta triju svjetova. Treći svijet možemo bez ikakvog problema prepoznati u prvom svijetu kad se razmatra periferizacija jezgre u vidu susjedstva opustošenih zaplijenom domova koji su bili pod hipotekom ili gradova duhova nastalih gašenjem proizvodnih pogona. Pozicionirati Hrvatsku u kontekstu analize Saskije Sassen doista nije teško. U opisu vanjskih pritisaka zbog kojeg vraćanje duga ima prioritet nad razvojem infrastrukture, bolnica, škola i ostalih ciljeva od općeg interesa lako je prepoznati stvarnost koju živimo. Kao i činjenicu da je socijalno discipliniranje u slučajevima poput hrvatskog dugoročno puno važnije od vraćanja duga. Sassen uvjerljivo pokazuje kako preoblikovanje koncepta prvobitne akumulacije u ovom smjeru omogućuje dublje razumijevanje kreditiranja kao mehanizma pustošenja bitnih sektora tradicionalnih ekonomija, uništavanja velikog dijela sitne buržoazije pojedinih nacionalnih država i naglog osiromašenja naroda i same države.&nbsp;</p>
<p>Jedan od trenutno postojećih načina otpora&nbsp;<span style="line-height: 20px;">ovom stanju</span>, istaknula je Sassen u jučerašnjem predavanju &#8220;Globalna ulica:nastajanje političkog&#8221;, prosvjedi su poput onih na trgu Tahrir ili pokret Occupy! Sasken se prisjetila svoje rasprave s Ericom Hobsbawmom o transformativnim i emancipatornim potencijalima pokreta Occupy. Ne dijeli vrijednosni sud s ljevičarskim nestorom. Njena analiza uvelike podsjeća na <a href="http://www.kulturpunkt.hr/content/kako-okupirati-apstrakciju-o-occupy-wall-street">onu</a> McKenzieja Warka. Occupy prema Saskiji Sassen predstavlja stvaranje novog teritorija koji, uz zauzimanje prostora, podrazumijeva i određeno uređenje. Javni prostor prema uobičajenom europskom poimanju predstavlja prostor za ritualne prakse odvijaju procesi određeni kodovima koji dijele njihovi sudionici. Occupy očuđuje te kodove, započinje proces njihove dezintegracije, čime se aktivno stvara prostor za drugačiju vrstu praksi. Sasken pokretu Occupy pripisuje, između ostalog, operaciju kolektiviziranja semantičkog prostora u kojem se mogu odvijati određene vrste rasprava kakve inače nisu moguće. Pokret &nbsp;nema definiran oblik, ali svojom otvorenošću može privući mnogo ljudi. Njegov program nije jasno naznačen, ali s obzirom na brojnost i različitost mjesta na svijetu kojima se proširio, nepotrebno ga je, ali i nemoguće, unificirati. &nbsp;Occupy je zona između nemoći i stjecanja moći, prostor koji dozvoljava razvoj političkog i socijalnog, teritorij mogućnosti i obećanja.</p>
<p style="text-align: right;"><span style="font-size: x-small; color: #00cccc;">A.J.</span></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Kako okupirati apstrakciju? (O Occupy Wall Street)</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/kako-okupirati-apstrakciju-o-occupy-wall-street/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[admin]]></dc:creator>
		<pubDate>Wed, 30 Nov 2011 12:43:03 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[_kulturoskop_tekst]]></category>
		<category><![CDATA[alain badiou]]></category>
		<category><![CDATA[antonio negri]]></category>
		<category><![CDATA[bloomberg]]></category>
		<category><![CDATA[HRFF]]></category>
		<category><![CDATA[McKenzie Wark]]></category>
		<category><![CDATA[occupy wall street]]></category>
		<category><![CDATA[okupacija]]></category>
		<category><![CDATA[slavoj žižek]]></category>
		<category><![CDATA[versobooks]]></category>
		<category><![CDATA[zucotti park]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=kako-okupirati-apstrakciju-o-occupy-wall-street</guid>

					<description><![CDATA[<p>Uoči <em>Festivala filma o ljudskim pravima</em> donosimo tekst McKenziea Warka o prosvjedima na Wall Streetu.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Autor: McKenzie Wark</p>
<p class="p1" style="text-align: left;">Dakako, okupacija se u stvarnosti ne događa na Wall Streetu. I dok zaista postoji ulica naziva&nbsp;Wall Street&nbsp;u poslovnom centru Manhattana, &#8220;Wall Street&#8221; je više koncept, apstrakcija. Dakle, okupacija u stvari preuzima mali (kvazi) javni trg u samoj blizini Wall Streeta u financijskoj četvrti te ga pretvara u nešto poput alegorije. Nasuprot apstrakciji Wall&nbsp;Streeta, ona predlaže drugu, vjerojatno ne i manje apstraktnu priču.</p>
<p class="p1" style="text-align: left;">Apstrakcija kakva je Wall&nbsp;Street&nbsp;od početka ima dva aspekta. S jedne strane, Wall&nbsp;Street&nbsp;označava stanovitu vrstu moći, oligopol financijskih institucija koje od nas ostalih izvlače rentu, a u zamjenu za što, čini se, ne dobivamo baš mnogo. &#8220;Ono što je dobro za General Motors dobro je i za Ameriku&#8221;, tako je glasio slogan starog vojno-industrijskog kompleksa. Ovih dana slogan rentijerske (posjedničke) klase glasi: &#8220;Ono što je dobro za Goldman Sachs vas se jebeno ne tiče.&#8221;</p>
<p class="p1" style="text-align: left;">Ova rentijerska klasa je oligopol prema kojem francuski aristokrati 18. stoljeća izgledaju poput ozbiljnih, dobro organiziranih administratora. Ako je vjerovati retorici njihovih političkih glasnika, ova rentijerska klasa se sastoji od tako nježnih biljčica da oni ujutro ne ustaju iz kreveta za manje od tisuću dolara na dan, a tako su osjetljive građe da će, ako bilo tko kaže što loše o njima, uzeti svoj novac i duriti se u kutu. Oni su, povrh svega toga, tako loše vodili svoje poslove da je bio potreban silni dotok javnog novca da ih održi u poslu.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Apstrakcija kakva je Wall Street znači i nešto drugo, naime nehumanu vrstu moći, koju možemo zamisliti kako struji pod našim nogama kroz čitavu financijsku četvrt. Nazovimo ovu moć vektorskom. Ona je kombinacija fiber-optičkih kablova i ogromne računalne moći. Veliki udio novca koji cirkulira planetom automatski se razmjenjuju čak i dok ovo čitate. Inženjeri danas ozbiljno razmišljaju o trgovanju brzinom svjetlosti. Wall&nbsp;Street&nbsp;u ovom apstraktnom smislu označava naše nove vladare robote, samo što ovi nisu došli iz svemira.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Kako možete okupirati apstrakciju? Možda jedino drugom apstrakcijom. <a href="http://occupywallst.org/" target="_blank" title="" onclick="" rel="noopener">Occupy Wall Street</a> preuzeo je manje ili više javni park koji se smjestio u krajoliku poslovnog centra sačinjenom od blokova tornjeva, nedaleko od stare lokacije World Trade Centera, te postavio kamp. To je okupacija koja, na gotovo jedinstven način, nema zahtjeva. Ona u svojoj srži predlaže sljedeće: što ako se ljudi ujedine i nađu način da strukturiraju razgovor koji bi mogao iznjedriti bolji način upravljanja svijetom? Mogu li ti ljudi uopće napraviti više štete od načina na koji se dosad upravljalo svijetom kombiniranim naporima Wall&nbsp;Streeta kao rentijerske klase i Wall&nbsp;Streeta kao kompjuteriziranih vektora koji trguju neopipljivim dobrima?</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Neki komentatori su upravo u skromnosti ovog zahtjeva vidjeli slabost Occupy Wall Street. Oni žele listu zahtjeva, i ne libe se da neke i predlože. Ali možda je ono najbolje u Occupy Wall Street upravo njegovo opiranje postavljanju zahtjeva. Ono što je preostalo od pseudo-politike u Sjedinjenim Državama prepuno je zahtjeva. Smanjiti dug, sniziti poreze, ukinuti regulacije. Nitko se više ni ne zamara s tim da ih previše opravdava. Naprosto se na neki način pretpostavlja da je važno samo ono što je važno rentijerskoj klasi.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Ne radi se o tome da rentijerska klasa kupuje političare u Americi. Čemu se gnjaviti kad ih se može unajmiti po satu? U ovom kontekstu, najinteresantnija stvar u Occupy Wall Street jest njegova sugestija kako ono što najviše nedostaje nisu zahtjevi, već proces. Ono što nedostaje jest politika sama.&nbsp;</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Možda će zazvučati kontraintuitivno, ali u Sjedinjenim Državama zaista nema politike. Postoji eksploatacija, ugnjetavanje, nejednakost, nasilje, kruže glasine da još uvijek postoji država. Ali nema politike. Postoji samo privid politike. Većinom se radi tek o profesionalcima koji iznajmljuju utjecaj da bi pogodovali svojim interesima. Država više nije sposobna niti pregovarati o zajedničkim interesima svoje vladajuće klase.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Simulira se također i politika odozdo. Tea Party je u stvari samo odlična marketinška kampanja. To je način da se stari zahtjevi rentijerske klase učine barem privremeno dopadljivima. Poput brze prehrane, izgledat će ukusno sve dok ne počnu probavne smetnje. To je taj Ugovor o Americi, njen Milosrdni konzervativizam, ali s novim sastojcima! Tea Party je bila prilično uspješna. Ali ne može se obmanjivati sve ljude sve vrijeme, a nesumnjivo je da nova marketinška kampanja čeka u prikrajku na svoju priliku čim ova izgubi dah. Ali sve ovo nije ništa doli privid politike.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Dakle, genijalnost okupacije je naprosto u tome što predlaže da politike može biti, one u kojoj se ljudi sreću i predlažu i pregovaraju. Ovaj prijedlog ukazuje na veliku prazninu u samom središtu američkog života: čitava nacija, dapače imperij, bez politike.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Wall&nbsp;Street&nbsp;je ime za apstrakciju s dvostrukim smislom rentijerske klase koja koristi vektorsku moć kako bi kontrolirala resurse i koja zaobilazi političke procese koji su barem morali pregovarati s narodnim interesima. Nasuprot ovome, okupacija predlaže drugu apstrakciju, a i ona ima dva aspekta.&nbsp;</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">S jedne strane, radi se o fizičkoj stvari, zauzimanju prostora. To je zbunilo njujoršku policiju koja je odgovorila neumjesnom taktikom. Njujorška policija ne zna što učiniti s okupacijom koja je mirna i uglavnom se zadovoljava da kampira vani, ali koja vikendima nabubri tisućama ljudi. Postoji opasnost da bi se okupacija mogla svesti na priču o njujorškoj policiji i njenim nespretnim uhićenjima te bilo pogrešnom bilo nekompetentnom menadžementu mase.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Moguće je da Occupy Wall Street malo zastrašio rentijersku klasu. Ne da bi se oni dali previše uznemiriti od nekoliko anarhista, ali uznemiruje ih sama mogućnost bilo kakvog prelijevanja događaja, a koje bi zaista moglo buknuti iz ove umnogome simboličke akcije. Bez ikakve stvarne kompetencije za razvoj i usavršavanje političke ekonomije, rentijerska klasa je u osnovi odlučila da otme i opljačka ono što je ostalo od Sjedinjenih Država i dovraga s posljedicama. Oni jedino ne žele da ih se uhvati na djelu.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Zauzimanje sićušnog trga u poslovnom središtu New Yorka teško da će dirnuti u moć vektora. To čak ne ometa ni udvorice koji rade u okolnim uredima, samo što je aktualna okupacija povezana s nešto apstraktnijom vrstom okupacije, pa i najslabiji nagovještaj da bi se mogla proširiti uznemirava krhku građu rentijerske senzibilnosti.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Okupacija se širi u nedodirljivi svijet vektora, ali ne na isti način kao Wall Street. Policajca, koji je bio dovoljno glup da paprenim sprejom poprska nekoliko žena koje su već bile izolirane iza narančaste mreže, brzo su identificirali hakeri, a sve informacije o njemu pojavile su se na internetu dostupne svima. Incident na Brooklynskom mostu, gdje je policija pripustila ljude na kolnik, a onda ih hapsila jer su se nalazili na kolniku, dostupan je na internetu iz brojnih kutova. Okupacija je i okupacija vektora društvenih medija.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Takozvani <em>mainstream</em> mediji baš i ne znaju kako da se bave s ovim. Formalnost toga kako se &#8216;vijest&#8217; danas proizvodi je tako groteskna da su se odjeli za vijesti upustili u čudne rasprave o tome je li okupacija uopće &#8216;vijest&#8217;. Njome se ne bave komentatori najvišeg ranga. Nije izdala besplatne primjerke. Ne kupuje oglasni prostor. Počela je bez ijednog glasnogovornika iz svijeta slavnih. Pa kako onda može biti vijest? Okupacija je razotkrila svu bijedu izvještavanja u Americi. I to je samo po sebi vijest.&nbsp;</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Apstrakcija kakva je okupacija stoga je dvostruka, okupacija mjesta, negdje u blizini stvarnog Wall&nbsp;Streeta; i okupacija vektora društvenih medija, sa sloganima, slikama, videima, pričama. &#8220;Ustrajte u prosljeđivanju, forwardiranju!&#8221; možda ne bi bio loš slogan za okupaciju. Da ne spominjem, ustrajte u stvaranju zbiljskog jezika za politiku u prostoru društvenih medija. Tvrtke u vlasništvu ovih vektora društvenih medija i dalje će ubirati rentu od svega što kažemo i učinimo — tu se ne može puno napraviti — ali barem se prostor može zauzeti nečim drugim osim slikama ljupkih mačaka.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Dok su intelektualci upali u naviku da govore o Političkom, okupacija se nastavlja stvaranjem politike s malim početnim slovom, koja je apstraktna a ipak istovremeno i potpuno svakidašnja. Nije slučajno da je započela s onim što bi se naširoko moglo definirati kao &#8216;anarhisti&#8217;, a koji su već neko vrijeme radili i na teoriji i na praksi.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Organizirani radnički pokret počeo je obraćati pažnju kad se pokazalo da se anarhisti i sljedbenici koje su privukli neće tako lako dati odvratiti zbog lošeg vremena ili njujorške policije. Kao da se sindikalno organizirano radništvo jednog jutra probudilo, vidjelo da se okupacija još uvijek snažno nastavlja te reklo sebi &#8220;Moram ih slijediti jer sam ja njen vođa!&#8221; Ono udara pokušavajući preoteti članove već sindikalno organiziranih radnih mjesta, što je, čini se, najviše što sindikati čine.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Ono s čime dosad ovdje imamo posla jest ono što bih nazvao čudnim globalnim medijskim događajem. To je događaj utoliko što nitko ne zna što će se sljedeće dogoditi. To je medijski događaj utoliko što je njegova sudbina vezana za okupaciju dvostrukog prostora, prostora Zucottijevog trga i istovremeno okupaciju prostora medija. To je globalni medijski događaj barem otkad je njujorška policija uhapsila ljude na Brooklynskom mostu i time okupaciji priskrbila silan besplatni publicitet. (Hvala dečki!) I to je čudan globalni medijski događaj utoliko što ima elemente bez presedana koji ga smještaju izvan uobičajenih priča o dosadi, neslaganju, utopiji i svemu tome što druge stvari obično obuzdava i ublažava.&nbsp;</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Na primjer, komentatori se zapetljavaju oko toga je li to društveni pokret ili ne. To je okupacija. I to stoji u nazivu, u slučaju da ste propustili: Occupy Wall Street. Oni koji su obratili pažnju, uočit će kako je to dio globalnog vala anarhistički inspiriranih okupacija, velikih i malih. Moje sveučilište, <a href="http://www.newschool.edu/" target="_blank" title="" onclick="" rel="noopener">New School for Social Research</a>, okupirano je 2008. godine, doduše nakratko. To je taktika koju se iskušava i usavršava već godinama.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Okupacija je pojmovno suprotstavljena pokretu. Pokret stremi izvjesnoj internoj konzistentnosti unutar sebe, ali prostor koristi samo kao mjesto da okupi svoje redove. Okupacija nema unutarnju konzistentnost u svojim redovima, ali izabire značajne prostore koji imaju važan odjek na apstraktnom terenu simboličke geografije.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">To što baš ne radi neke stvari koje društveni pokreti rade dijelom objašnjava zašto funkcionira, barem do sada. Udaljena je od Političkog upravo toliko koliko bi neki intelektualci htjeli, ali je također drugačija i od politike nedavnih Socijalnih foruma. Oni koji žele teoriju koja odgovara praksi, morat ćete pogledati drugdje nego u <strong>Negrija</strong> ili <strong>Badižeka</strong> (<strong>Badiou</strong>+<strong>Žižek</strong>). Nema mnoštva; nema avangarde.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Ako je okupacija pomalo zbunjujuća za nas intelektualce, sažalite se nad našim sirotim gradonačelnikom milijarderom! <strong>Bloomberg</strong> je ukazao na to da je okupacija unezgodila običnog bankara koji se hrva sa svega 40-50 tisuća dolara godišnje. Prihodi prosječnog domaćinstva u mom susjedstvu, koje je prilično pristalo, je upravo ispod 40 tisuća dolara godišnje — a to je prihod domaćinstva. Čini se malo vjerojatno da će formula&nbsp;&#8220;Siroti bankari!&#8221; požeti mnogo simpatije.</p>
<p class="p4" style="text-align: left;">Kako će se ovo odigrati, nitko ne zna. Tako je to s čudnim globalnim medijskim događajima. To je test volja. Njujorška policija nije baš spremna da upotrijebi jake snage u slučaju da je to kontraproduktivno. Prilična masa ljudi&nbsp;— anarhista ili ne — mogla bi biti spremna na uhićenje. Mogla bi se dogoditi prilična akumulacija narodne podrške. Po prvi put je objekt okupacije nešto što općenito slabo poštuju gotovo svi koji od toga ne profitiraju. Ključno je zadržati fokus na apstrakciji kakva je Wall&nbsp;Street, čije pogubne učinke manje ili više svatko osjeća u svom svakodnevnom životu. &nbsp;</p>
<div style="text-align: right;"><span class="Apple-style-span" style="color: #696969; font-weight: normal;"><br /></span></div>
<div style="text-align: left;"><span style="font-size: x-small;"><span class="Apple-style-span" style="color: #696969;">Tekst je prevela Vesna Vuković, preuzet je iz novina <a href="http://humanrightsfestival.org/" target="_blank" title="" onclick="" rel="noopener">HRFF-a</a>, a prenosimo ga uz suglasnost organizatora. Tekst je izvorno je&nbsp;</span><span class="Apple-style-span" style="color: #696969;"><a href="http://www.versobooks.com/blogs/728-mckenzie-wark-on-occupy-wall-street-how-to-occupy-an-abstraction">objavljen</a> na stranicama</span><span class="Apple-style-span" style="color: #696969;">&nbsp;</span><span class="Apple-style-span" style="color: #696969;">Versobooksa, 3. listopada 2011.</span></span></div>
<div style="text-align: left;"><span class="Apple-style-span" style="color: #696969;"></span><span class="Apple-style-span" style="color: #696969;">&nbsp;</span></div>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Kritika u kulturi</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/intervju/kritika-u-kulturi/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[admin]]></dc:creator>
		<pubDate>Thu, 08 Oct 2009 14:12:56 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Intervju]]></category>
		<category><![CDATA[Kant]]></category>
		<category><![CDATA[kapitalizam]]></category>
		<category><![CDATA[kritika]]></category>
		<category><![CDATA[kultura]]></category>
		<category><![CDATA[McKenzie Wark]]></category>
		<category><![CDATA[neoliberalizam]]></category>
		<category><![CDATA[profit]]></category>
		<category><![CDATA[Sefik Šeki Tatlić]]></category>
		<category><![CDATA[tekst]]></category>
		<category><![CDATA[Terry Eagleton]]></category>
		<category><![CDATA[tržište]]></category>
		<category><![CDATA[ufokusu]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=kritika-u-kulturi</guid>

					<description><![CDATA[Nije bitno opisati pakao, nego kritizirati raj – dakle kritizirati najviši mogući ideal neke egzistencije, neke motivacije ili kako razlikovati autonomnu od iskrivljene kritičke kulture?]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Šefik Šeki Tatlić</p>
<p>Pojam &#8220;kritike u kulturi&#8221; bi trebao biti svojevrsni alogizam. Ako je jedna etimološka dimenzija pojma kulture ona koja vuče porijeklo od latinskog <em>colere</em> (što može značiti i kultivacija i inhabitacija, kao i obožavanje i zaštita) kultura je onda, ili bi bar trebala biti, imanentno kritička, permanentno kultivirajuća. Samo, pitanje je što se to kultivira, o kakvoj kulturi i o kakvom to kritičkom govorimo?</p>
<p><strong>Terry Eagleton</strong> razlikuje dvije vrste kulture, Kulturu (sa velikim K) vidi kao način struktuiranja partikularizacije u neki moćniji medij, kao &#8220;univerzalnu subjektivnost&#8221; gdje Kultura odvaja univerzalne vrijednosti u određene oblike koji reduciraju socijalne, seksualne i etničke individualizme da bi omogućila subjektu da postane univerzalan. Priroda ove dimenzije kulture svojevrsni je etički &#8220;set&#8221;, hijerarhijski determiniran dekret o znanju o društvu.</p>
<p>Recimo čak da je ovakva kultura na tragu onoga što se nekad zvalo državna kultura. Danas se tako ne zove, ali je princip njene formacije i distribucije ostao isti. Nekadašnja &#8220;državna kultura&#8221;, danas globalizirana kultura, &#8220;europska&#8221; kultura, &#8220;visoka&#8221; kultura u smislu visoke umjetnosti,&nbsp; denominacije su sa svojim načelima, etičkim referencama, verbalnim obrazcima i institucijama čije politike formira kultura koja uspostavlja spomenutu univerzalnu subjektivnost.</p>
<p>Ovo je kultura koja <em>kolonizira</em>, formira kognitivnu strukturu ideologiziranog subjektiviteta &#8220;od gore&#8221; u skladu s preciziranom hijerarhijom prenošenja znanja o toj moći. Parafrazirajući Eagletona, država inkarnira Kulturu koja na kraju otjelovljuje našu humanost. Pozitivan pol ovakvog &#8220;kulturnog&#8221; je prosvjetiteljstvo, a njen ekstremno negativan pol je <strong>Bachova</strong> muzika na razglasu u <strong>Auschwitzu</strong>.</p>
<p>Univerzalna subjektivnost koju takva kultura formira, najbanalnije rečeno, pitanje je ideologije i politike države koja ju kultivira. Kultura ili država u ovom slučaju je po Eagletonu, prerana utopija koja &#8220;ukida&#8221; socijalni konflikt na imaginarnom nivou da ga ne bi morala rješavati na političkom nivou.</p>
<p>Druga vrsta kulture koju Eagleton razlikuje je kultura s malim k, određena kultura. Ova dimenzije kulture imanentna je &#8220;običnoj&#8221; svakodnevnoj kulturi, kulturi specifične, sub-kulturne refleksije društvenog, sub-kulturi, kontra-kulturi, kulturi prenošenja i upotrebe skrivenog pučkog znanja o nekoj poziciji moći ili o njenoj prirodi.<br />
  <br />&nbsp;<br />
  <br />Kultura (s malim k) tako je, po Eagletonu, od socijalnih pokreta 60-ih počela potvrđivati određene nacionalne, seksualne, etničke ili regionalne identitete umjesto da ih transcendira. Ovo je kultura koja artikulira potrebe određene grupacije kroz divinizaciju potrebe njezinog individualnog pripadnika te ih kao takve i reprezentira poziciji moći. Ovo je kultura koja nije vezana za nikakvu hijerarhiju, ona je fleksibilna, &#8220;od dolje&#8221;, &#8220;pounutrena&#8221; u društvenom, intrinzična te je kao takva dio intime tog društvenog, ali i njen proizvođač. Ali, ne kao proizvođač određenog klasnog kolektiviteta, nego proizvođač singularnog subjektiviteta kojemu je ispunjenje njegove/njene specifične potrebe odraz funkcionalnosti i zalog svrsishodnosti tako apolitičnog društva.</p>
<p>Za razliku od kulture s velikim K, ova kultura formira parcijalnu objektivnost &#8211; ona nije prerana utopija nego amnestija distopije u smislu prihvaćanja nemogućnosti radikalne političke promjene. Prihvaćanje distopije kao rezultata takvog stava, protjerivanje je politike čak i iz domena imaginarnog. Zapravo, Kultura ne zaboravlja politiku kao artikulaciju društvenog, ali potencira samo onu vrstu politike koja joj, naravno, odgovara. Dok kultura s malim k, kao dominantna kultura u post-fordizmu, &#8220;kasnom&#8221; kapitalizmu, političkom odlukom stvara dominaciju tržišta, negira postojanje bilo kakve politike proglašavajući je ideologijom te domen socijalnog antagonizma potpuno prenosi u domen tržišta, dakle robe.</p>
<p> <strong><br />
  <br /><img decoding="async" title="apstrakcija_final" src="/UserFiles/Image3/apstrakcija_final.jpg" align="right" width="300" height="200" />Pitanje kritike </strong></p>
<p>Kritičko je, recimo to tako, sistematsko mišljenje koje transcendira određenu formativnu etičko-kognitivnu subjektivnu ili društvenu formaciju kao terminalno takvu.</p>
<p>Transcedentalno znanje (transcedentalnu dedukciju) ovdje treba shvatiti na tragu <strong>Kantovog</strong> poimanja transcedencije gdje je, parafrazirajući, transcedentalno ono znanje koje se na bavi znanjem o objektima nego se bavi modelom kognicije tih objekata dok god je ta bit kognicije <em>apriorno</em> moguća.</p>
<p>Apriorno znanje je recimo ono čije je porijeklo u znanju koje nije opterećeno iskustvom, u smislu u kojem netko zna da će njegova kuća propasti, ako se ne brine o njoj. Nečisto <em>apriorno</em> znanje je ono koje ima element iskustva u propozicji tipa &#8220;Svaka promjena ima uzrok&#8221;.&nbsp; Takvo <em>apriorno</em> znanje, ali nečisto, ima element iskustva u samom konceptu &#8220;promjene&#8221; koja može&nbsp; proizaći samo iz iskustva.</p>
<p>Transcendirati u tom smislu znači percipirati nešto bez opterećenja elementom iskustva kao već formirane, induktivne predodžbe o značenju tog nečega. Transcendentirati, banalno rečeno, znači odbacivanje empiričkog suda kao univerzalnog. Empirički sud se, po Kantu, stoga ne prikazuje striktno i apsolutno, nego pretpostavljeno, a univerzalnost koju evocira samo je komparativna. Dakle, u okviru i pod utjecajem određene društvene, ideološke formacije.</p>
<p>Iskustveni kriterij govori da je određeni objekt konstituiran na taj i taj način, ali ne govori i ne uči kako ili može li egzistirati na neki drugi način. Empirijski sud stoga se nikad ne prikazuje striktno i apsolutno jer je vezan za empiričku univerzalnost gdje je ista po Kantu, samo arbitrarni produžetak validnosti. Apriorno znanje, znanje manje ili nikako vezano za empirijsko stoga ne bi trebalo afirmirati nešto kao univerzalno takvo, nego dovoditi u pitanje poimanje tog nečega kao terminalnog.</p>
<p>Kritička kultura je, jednostavno rečeno, ona koja organizirano kritizira inhibiciju u zamišljanju nedostatnosti ili mogućnosti prevazilaženja svrhe neke društvene formacije – to je prvenstveno kritika pojma nemogućnosti, kritika inhibicije samog kritičkog. Kritičke kulture bez socijalne dimenzije nema. Ako nema socijalnu, tj. političku dimenziju koja dovodi u pitanje prirodu, smisao i hijerarhije eksploatacije unutar proizvodnih odnosa&nbsp; gdje je nastala s ciljem njihove transcedencije, a ne konstatacije, ona je jednostavno besmislena – ali upravo kao takva danas prosperira.</p>
<p> <strong><br />
  <br />Kultiviranje servilnosti </strong></p>
<p>Kritika u kulturi koja kultivira znanje o nečemu, ali vodeći se isključivo iskustvenim sudom kao univerzalnim, terminalnim sudom jeste izopačena kritika. Ona prihvaća vrijednosni kriterij režima čije proizvodne odnose kritizira, ali ujedno ne kritizira validnost tog kriterija, nego kritizira samo anomalije u proizvodnim odnosima, zapravo pomažući režimu da ih &#8220;popravi&#8221;.</p>
<p><img decoding="async" title="pok_final" alt="pok_final" src="/UserFiles/Image3/pok_final.jpg" align="left" width="300" height="200" />Prvi pol takve kulture je pasivna, najobičnija konzumentska kultura. To je kultura koja namjerno predstavlja hijerarhijski dekret kao slobodu izbora. Radi se o kulturi nastaloj u kratkom spoju između medijski reprezentirane i društvene realnosti – to je korporativna kultura koja se &#8220;izlila&#8221; izvan korporacije u biopolitičko društveno. To je kultura &#8220;znanja o banalnom&#8221; kao sredstvu društvene afirmacije, gdje samo znanje o nečemu garantira emancipaciju. Radi se o kulturi subjektiviteta, između ostalog znanih i kao &#8220;fanovi&#8221; – od fanova <strong>Pokémona</strong> preko <strong>Big Brothera</strong> do sljedbenika kulta <strong>Oprah Winfrey</strong>, štovatelja hrpe pseudo spiritualnog, <em>new age</em> i sličnog<em> life style </em>smeća, <em>chic-lit </em>literature i sličnih tv serija i tako dalje. To je ona kultura koja je nastala kao produžetak korporativne kulture u slobodno vrijeme &#8211; kultura <strong>MTV</strong>-a. To je retardacija proglašena životnim stilom ili točnije to jeste retradacija <em>kao</em> životni stil. To je domena potrošnje kulture kao robnog oblika s elementima ideološkog.</p>
<p>Ovdje se, kako su pisali <strong>Horkheimer</strong> i <strong>Adorno</strong>, radi o kulturnoj industriji koja neprestano obećava potrošačima ono što im nipošto neće dati. Priznanica koja obećava užitak u sadržaju i opremi stalno prolongira: predstava se sastoji samo od obećanja, nikada ne dolazi ono pravo, gost se mora zadovoljiti čitanjem jelovnika.</p>
<p>Ako se (kroz kulturu) pak kultivira <em>nemogućnost</em> zamišljanja nečega kao drugačijeg; ako se kultivira inhibicija mogućeg, &#8220;vanjskog&#8221;, onda imamo posla sa izopačenom kritičkom kulturom. Ovaj pol izopačene kulture nije pasivan, nego je aktivan u kritici, ali to u masi slučajeva, manje ili više svjesno rezultira samo u kritici nedostataka slobodnog tržišta ili mana u njegovoj potpunoj instalaciji.</p>
<p>Ovakvoj, iskrivljenoj kritici cilj nije aktualizacija socijalnih antagonizama i klasni konflikt, niti je motivirana željom stvaranja polja djelovanja, društvene infrastukture, publike, koja bi što je moguće više bila separirana od tržišta – njoj je cilj &#8220;stilizirana&#8221; integracija u tržište.</p>
<p>Kako kaže <strong>McKenzie Wark</strong> &#8211; &#8220;Čak i u njenom najboljem, najapstraktnijem obliku, kada se najbolje ponaša, kada je slijepa na boje, rodno neutralna, multikulturna, država samo izlučuje vrijednost reprezentacije objektifikaciji. Namjesto da priznaje ili ne priznaje reprezentacije nekog subjekta, ona tu potvrđuje valjanost svih reprezentacija koje prihvaćaju robni oblik…. Ona ne ide tako daleko da prizna izraze subjektiviteta koji odbijaju objektifikaciju u robni oblik…&#8221;.</p>
<p>Ova, pseudo kritička kultura sve je veća prijetnja i pojmu civilnog društva koje se izgleda sve više formira kao svojevrsna &#8220;čistionica&#8221; za ulaz na tržište, a ne kao sektor emancipacije kritike tog istog tržišta.</p>
<p>Vrijedonosni kriterij ovakve kritičke kulture je vrijedonosni kriterij režima, u ovom slučaju kapitalizma. Kad kapitalizam kaže da je nemoguće zamisliti drugačiji sistem, onda ovakva kultura taj sud prihvaća, a sve antagonizme kojima se bavi tumači u okviru takvog kriterija. Ona traži afirmaciju unutar kriterija validnosti režima kojeg navodno kritizira. Umjetnik koji dopušta da ga se promovira u rubrikama koje pokrivaju &#8220;estradu&#8221;; da &#8220;umjetnički&#8221; rad bude ocjenjivan od &#8220;kritičara&#8221; koji entuzijastično rade za korporativne medije; umjetnik koji je uvučen u korporativni sistem zaštite autorskih prava; &#8220;umjetnik&#8221; koji nastupa na dobrotvornim priredbama abolirajući nesposobnu državu &#8211; sve je to dio takve kulture.</p>
<p>Dakle, ne znači da je svaka socijalno senzibilizirana kultura nužno i kritična, pitanje je kako je senzibilizirana. A ovako izopačena kultura, bar u balkanskom kontekstu, prezire samo &#8220;divlji&#8221; kapitalizam, a priziva &#8220;čisti&#8221; kapitalizam te zahtjeva svoju materijalnu komociju u istome te stoga predstavlja oportunizam <em>kao</em> borbu za &#8220;malog čovjeka jer je, eto, takva situacija&#8221;. Njena motivacija nije politička promjena, nego integracija u politički <em>status quo</em>, u tržište, a upravo zbok <em>takve</em> motivacije ona je potencijalno puno kancerogenija od nekritičke konzumentske kulture.</p>
<p>Ovo je vrsta kritike koja vjeruje u &#8220;istinsku reprezentaciju&#8221;. Kako navodi Wark, &#8220;svaka reprezentacija je lažna. Sličnost se po nužnosti uvijek razlikuje od onoga što reprezentira. Da nije tako, ona bi bila ono što reprezentira, pa stoga ne bi bila reprezentacija. Jedina istinski lažna reprezentacija je vjerovanje u mogućnost istinske reprezentacije.&#8221;</p>
<p>Naime, radi se o kulturi koja čak inkarnira socijalizam kao <em>brand</em> ili kao spomenik nekadašnjoj &#8220;nerealnoj&#8221; ideji da se neko uređenje može politički promijeniti. Verbalna eksplikacija ovakve kulture koncentrirana je u pojmu &#8220;propitivanja&#8221; te tako u stalnom izbjegavanju kritiziranja validnosti politički nametnutog suda. Ovdje se radi o kulturi koja heteronomiju iskustva divinizira kao univerzalni, terminalni vrijedonosni sud, a s druge strane, paradoksalno, ne želi uraditi ništa terminalno u svojem polju djelovanja. Ispituje, propituje, &#8220;provocira&#8221; ali ne zaključuje apsolutno ništa.</p>
<p>Jer, režim ne kaže, &#8220;Mi ne damo to i to&#8221;, režim kaže &#8220;To i to je nemoguće&#8221;. Naime, nešto je &#8220;nemoguće&#8221; samo zato što je iskustvo neke nemogućnosti uvjetovano djelovanjem istog režima, a ne zato što je &#8220;univerzalno&#8221; nemoguće. Ovu tvrdnju ovakva kritika ne želi razumijeti.</p>
<p>Poremećena kritika o kojoj govorimo ulazi duboko u domenu umjetnosti. Na području bivše <strong>Jugoslavije</strong> recimo, nakon &#8220;demokratskih promjena&#8221; posebno u postratnom periodu došlo je do <em>booma</em> ovakve kritike u kulturi. Mase umjetničkih radova, intervencija, performansa, muzičkih bendova koji se bave kritikom primitivizama u smislu nacionalizma, kritike prodora ruralnog u &#8220;urbano&#8221; i tako dalje, pričaju priču o ovoj kulturi, o stiliziranoj servilnosti. Ovakva kritika u kulturi zanemaruje pitanje <em>smisla</em> proizvodnih odnosa u kapitalizmu tako što racionalizira ne samo klasnu nego i etničku podjelu, a vodeći se ranije spomenutim prihvaćanjem režimske istine.</p>
<p>Stoga, ovo je kultura koja režimski dekret &#8220;omekšava&#8221; tako što ga familijarizira sa subjektivitetom &#8211; tako što prihvaća režimski ultimatum koji kaže da se može kritizirati, ali samo dok se njega kao takvoga ne dovodi u pitanje.</p>
<p>Metaforički rečeno, ovakva kritika je &#8220;spontana&#8221; (u smislu odabira objekta kritike) u istoj mjeri u kojoj je spontana publika koja počne pljeskati <em>stand-up</em> komičaru kada ovaj kaže &#8220;Dajte jedan spontani pljesak&#8221;.</p>
<p>Obje verzije Eagletonovo kulture &#8211; Kultura hijerarhijskog dekreta i kultura (s malim k) sa aureolom &#8220;nekontrolirane&#8221;, &#8220;pučke&#8221; kulture – stoga su, u današnjem obliku, režimske, one koje su pokleknule, kako bi rekao Wark, silama komodifikacije.</p>
<p> <strong><br />
  <br /><img decoding="async" title="Lego_final" alt="Lego_final" src="/UserFiles/Image3/Lego_final.jpg" align="right" width="370" height="200" />Bombardiranje racionalnog </strong></p>
<p>Pokret <strong>Dada</strong> i ekipa iz <strong>Cabaret Voltaire</strong>-a, dobar je decentni primjer kritike u kulturi. Potpuno odbacivanje ne samo konformizma i konvencije u umjetnosti &#8211; nego i kompletne kolonijalističko buržoaske politike (koja je i dovela do Prvog svjetskog rata) i kulture, njenih vrijednosnih kriterija, obrazaca komunikacije i ponašanja.</p>
<p>Kritika u kulturi mora sadržavati kritiku validnosti kriterija ostvarenog unutar empiričkog kao univerzalnog ili &#8220;racionalnog&#8221; te proglašavati takvo univerzalno kao nečije univerzalno, kao nečiju političku agendu. Kritika u kulturi je stoga autonomna u onoj mjeri koliko autonomnost kognicije bazira na percepciji neke društveno/ekonomsko/političke organizacije kao <em>ne</em>-univerzalne, <em>ne</em>-terminalne, kao logike koja je samo nečija logika, kao svijet koji je samo nečiji svijet.</p>
<p>U domenu muzike je, recimo, pozitivna, relativno nova pojava <em>net labelova</em> (u regiji su neke od prvih zagrebački <strong>EgoBooBits</strong> i sarajevski <a target="_blank" href="http://www.oscilator.net/" rel="noopener">Oscilator.net</a>), online izdavačkih kuća koje samim principom djelovanja, besplatnom distribucijom muzike (pod <a target="_blank" href="http://creativecommons.org/" rel="noopener">Creative Commons</a> licencama ili slično) izbjegavaju domenu tržišnog, tj. korporativnog <em>copyright</em>-a. Ovakvo djelovanje nije, ili bar u principu nije, motivirano &#8220;promocijom&#8221; u polju tržišta nego promocijom u polju kulture koja je stvorena djelovanjem sličnih labela.</p>
<p>Kad već nabrajamo, slovenski <strong>NSK</strong> i <strong>Laibach</strong> također su dobri primjeri. Dok virtualna NSK država demistficira državu kao nešto što je uvijek vještačka tvorevina, Laibach upravo suprotno do krajnjih granica intenzivira totalitarni ritual države, potencirajući do ekstremnih granica &#8220;lažnost istinske reprezentacije&#8221;. Kad smo već u regiji, u području umjetnosti, rad zagrebačkog umjetnika <strong>Mladena Stilinovića</strong> koji kaže &#8220;Ne možeš biti umjetnik ako ne govoriš engleski&#8221; je dobar rad, jer u vremenu oduševljenja euroatlanskim integracijama i iluzijama o slobodi koje iste donose rad potencira segregacijsku dimenziju tog &#8220;slobodnog&#8221;. Dok opet pozadinu iste &#8220;slobode&#8221; razotkriva kao kolonizatorsku te samim tim djelimično rasističku. Kolonizacija <strong>Istočne Europe</strong> od strane kapitala i krije taj subtekst, &#8220;Bit ćete emancipirani, <em>ali</em> ako postanete kao mi&#8221;.</p>
<p>Lego koncentracijski logor poljskog umjetnika <strong>Zbigniew Libere</strong>, pak, sjajan je primjer kritike u kulturi. Ovaj rad, koncentracioni logor napravljen od poznatih <strong>LEGO</strong> kockica, napada (a ne propituje) efemernu jezgru etičkog, onog društva koje trivijalnu materijalnu, konzumentsku komociju zamjenjuje za politiku. Napada upravo onu trivijalnu dimenziju duha koja se (u obliku konzumerizma kao ideala demokratskog društva) isprečuje kao prepreka politizaciji koja bi konfrontirala inkarnaciju proto-fašističkih totalitarizama, a s time i tržišnih fundamentalizama. Ovaj rad na svjesno perfidan način unosi politiku direktno u dnevni boravak. Liberin rad govori da je i milisekund takozvanog slobodnog vremena zapravo isplaniran od režima te stoga govori da je &#8220;društvena struktura&#8221; rezultat političke strukture, a ne obratno.</p>
<p>Rad napada i licemjernost, nesposobnost i nedostatak volje u <strong>EU</strong> da se nosi s današnjim erupcijama fašizma u slučaju agresivnog velikosrpskog fašizma ili uspona desnice u slučaju <strong>Berlusconija,</strong>&nbsp; <strong>Sarkozyja </strong>ili svojedobnog uspona ratnog huškača <strong>Tony Blaira</strong>. Evo, ako se samo pogledaju politički trendovi u EU, zahtjevi za zabranom komunističkih simbola postaju sve glasniji &#8211; na čudovišan način pokušava se izjednačiti fašizam i antifašizam. Takva operacija će na kraju rezultirati u amnestiji fašizma kao &#8220;jednostavnijeg rješenja&#8221; za sve izraženiju klasnu podjelu koja bi ljudska prava (uništena logikom profita) dodijeljivala po biološkom, etničkom, a ne pravnom ključu &#8211; i u stigmatizaciji komunizma kao ideje (jer radikalno napada upravo biološki ključ te potencira klasni problem koji se svjesno zanemaruje). To već pokazuju kako rezultati izbora za EU parlament, tako i tretman imigranata, ali i klasno determinirana diskriminacija &#8220;domicilnog&#8221; stanovništva..</p>
<p>Kao simptom nedostatka volje za konfrontacijom s političkim fašizmom događa se ništa drugo do opskurantizam koji je najvidljiviji u polju kulture. U Njemačkoj je, na primjer, prije nekoliko mjeseci trajalo suđenje umjetniku <a target="_blank" href="http://www.fadwebsite.com/2009/07/19/german-artist-ottmar-hoerl-investigated-for-garden-gnome-sculpture/" rel="noopener"><strong>Ottmar Hoerleu</strong></a> zbog njegove instalacije vrtnih patuljaka (!) koji pozdravljaju sa uzdignutom desnicom u kojemu se umjetnik, vjerojatno opravdano, pravdao da zapravo ismijava naciste (Hoerl je u međuvremenu oslobođen svih optužbi). Međutim, ono što je ovdje bitno je da se pravosuđa EU, dok daju bezvizni režim zemlji koja štiti fašiste poput <strong>Ratka Mladića</strong>, bave vrtnim patuljcima… Kad logika profita uništi sve ideale onda i najizopačeniji ideal, fašizam, može postati &#8220;zavodljiv&#8221;.</p>
<p>Kritika u kulturi dakle, prije svega, treba biti kritika <em>motiva</em> koji vode do određenog društveno-političkog uređenja, konzekvetnih proizvodnih odnosa i kako bi Kant rekao, modela kognicije istih. Kritika je napad na uvriježenost načina na koji se nešto gleda.</p>
<p>Kao primjer, tu je još jedan rad Zbiginewa Libere – poznata fotografija koja prikazuje ubijenog <strong>Che Guevaru</strong> (koji je kao mrtav naravno pretvoren u <em>brand</em>) okruženog bolivijskim vojnicima. Ali, na Liberinoj verziji fotografija je <em>photoshopirana</em> i na njoj je Che oživio i puši cigaretu. Za razliku od konzumentske kulture koja &#8220;obožava&#8221; mrtvog Guevaru, Libera ga oživljava, stvara neuništivog zombi komunistu – što je dobar primjer kritike pojma kapitalističkog &#8220;racionalnog&#8221;.</p>
<p>Kritika u kulturi u socijalizmu je s jedne strane, ako si dopustimo malo vulgarne generalizacije, napadala određene nefunkcionirajuće elemente, anomalije, unutar sistemske totalnosti s motivom da iste postanu humanije. S druge strane, motive ovih drugih, desničarskih kritičara socijalizma imamo &#8220;čast&#8221; proživljavati svaki dan. Bitno je samo da se pojam &#8220;racionalnog&#8221; treba shvatiti kao ništa do PR operaciju.</p>
<p>Danas pak, u neoliberalnom kapitalizmu, kritika u kulturi mora napadati totalnost režima jer je u kapitalizmu sve ono što je humano &#8211; anomalija. Trik je u tome da se razumije da su motivi socijalizma fundamentalno bolji, ali zahtjevaju doradu, a motivi kapitalizma (i konzekventno fašizma) su fundamentalno monstrouzni te jedina &#8220;dorada&#8221; koju zahtjevaju je njihovo totalno rušenje.</p>
<p>Kantovo čisto <em>apriorno</em> znanje je prediskustveno znanje, nečisto apriorno znanje je ono koje u kognitivno involvira element iskustva u smislu da <em>pretpostavlja</em> značenje nečega. Teza da &#8220;svaka promjena ima uzrok&#8221; zahtijeva predkoncepciju o promjeni. Promjena za kritičara u kulturi (ili bilo koga drugog) može biti promjena određenog načina na koji neki dio režima funkcionira, dok za nekog drugog promjena može značiti nestanak režima u potpunosti koji bi bio zamijenjen humanijim režimom, ali možda i režimom još gorim od kapitalizma. Dakle, motiv je apsolutno ključan. Stoga kritika u kulturi treba <em>totalno</em> (u smislu opsega, a ne radikalizma) sagledavati doslovno sve komponente režima (dakle života) s ciljem totalne političke promjene (u smislu radikalizma kojim treba ograničiti tržište) u humaniji režim. Da izbjegnemo romantičarski <em>overdose</em>, taj &#8220;humaniji režim&#8221; ne bi bio ispražnjen od ideološkog, samo bi ideološko bilo temeljeno na radikalno drugačijim postavkama jer kritika ne bi trebala tražiti integraciju u režim, nego stvarati svoj režim. Zato kritika u kulturi mora biti kritika političkog, a ne nečeg društvenog. Metaforički rečeno, nije bitno opisati pakao, nego kritizirati raj – dakle kritizirati najviši mogući ideal neke egzistencije.</p>
<p>Dakle, ono što kapital radi je da kolonizira upravo predkoncepciju o značenju nečega, i to tako da samo <em>prediskustveno</em> na &#8220;preventivan&#8221; način smjesti unutar ideološki formirane predkoncepcije – da univerzalizira <em>svoj</em> interes. Recimo da je u tom slučaju bilo kakvo &#8220;analitičko znanje&#8221; po <em>defaultu</em> znanje koje je režimsko. Kao jednostavan primjer uzmimo recimo pojam &#8220;istraživačkog novinara&#8221;. Taj pojam, ali i praksa je po <em>defaultu</em> besmislen jer, kako jednom prilikom reče <strong>Viktor Ivančić</strong>, novinar ne mora biti istraživač da bi bio &#8220;dobar&#8221;, mora samo smjeti reći ono što svi znaju.</p>
<p>Validnost određenog kriterija, određenog vrijedonosnog suda stoga treba tražiti u okviru onog sistema za kojeg se zalaže, a ne u okviru sistema protiv kojeg se bori.
</p>
<p>
  
</p>
<p>
  <link rel="File-List" href="file:///D:\DOCUME~1\Dea\LOCALS~1\Temp\msohtml1\01\clip_filelist.xml" /><!--[if gte mso 9]><xml>
 <w:WordDocument>
  <w:View>Normal</w:View>
  <w:Zoom>0</w:Zoom>
  <w:PunctuationKerning/>
  <w:ValidateAgainstSchemas/>
  <w:SaveIfXMLInvalid>false</w:SaveIfXMLInvalid>
  <w:IgnoreMixedContent>false</w:IgnoreMixedContent>
  <w:AlwaysShowPlaceholderText>false</w:AlwaysShowPlaceholderText>
  <w:Compatibility>
   <w:BreakWrappedTables/>
   <w:SnapToGridInCell/>
   <w:WrapTextWithPunct/>
   <w:UseAsianBreakRules/>
   <w:DontGrowAutofit/>
  </w:Compatibility>
  <w:BrowserLevel>MicrosoftInternetExplorer4</w:BrowserLevel>
 </w:WordDocument>
</xml><![endif]--><!--[if gte mso 9]><xml>
 <w:LatentStyles DefLockedState="false" LatentStyleCount="156">
 </w:LatentStyles>
</xml><![endif]--></p>
<style> <!--
 /* Style Definitions */
 p.MsoNormal, li.MsoNormal, div.MsoNormal
	{mso-style-parent:"";
	margin:0cm;
	margin-bottom:.0001pt;
	mso-pagination:widow-orphan;
	font-size:12.0pt;
	font-family:"Times New Roman";
	mso-fareast-font-family:"Times New Roman";}
@page Section1
	{size:612.0pt 792.0pt;
	margin:72.0pt 90.0pt 72.0pt 90.0pt;
	mso-header-margin:36.0pt;
	mso-footer-margin:36.0pt;
	mso-paper-source:0;}
div.Section1
	{page:Section1;}
--> </style>
<p><!--[if gte mso 10]>


<style>
 /* Style Definitions */
 table.MsoNormalTable
	{mso-style-name:"Table Normal";
	mso-tstyle-rowband-size:0;
	mso-tstyle-colband-size:0;
	mso-style-noshow:yes;
	mso-style-parent:"";
	mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt;
	mso-para-margin:0cm;
	mso-para-margin-bottom:.0001pt;
	mso-pagination:widow-orphan;
	font-size:10.0pt;
	font-family:"Times New Roman";
	mso-ansi-language:#0400;
	mso-fareast-language:#0400;
	mso-bidi-language:#0400;}
</style>


<![endif]--><span style="font-size: 12pt;"></span></p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
