“Samo unazad posljednjih godinu dana svjedočile smo kako se iz saborskih klupa, s koncertnih pozornica i navijačkih tribina otvoreno veliča i rehabilitira ustaštvo, sve to uz svesrdnu podršku vlasti i pojedinih državnih institucija.

Dok se s vrha pokušava diskreditirati svaki otpor fašizaciji, stranačka opozicija prema antifašizmu se odnosi s nelagodom i rezervom te propušta graditi zajedničku frontu. Jer zauzimanje jasnog stava u raspravi oko ustaša i partizana nije samo odnos prema prošlosti, već se u njemu reflektira vizija budućnosti”, poručuju organizatorice.

Program Trnjanskih kresove započinje u popodnevnim satima, a uključuje niz radionica, izložbu, književni kružok i sitotisak uživo. Detaljnu satnicu, popis kolektiva koji sudjeluju u programu, te opise radionica možete pronaći na službenoj stranici manifestacije.

Po završetku dnevnog programa, u klubu Močvara održat će se punk koncertna večer Antifa night na kojoj će nastupiti Atheist Rap, Kriva istina i Žasu, a za after će se pobrinuti NIKAPIKA. 

Paljenje kresova kreće u 19:30 sati.

Kako ističu organizatori_ce programa, “svjedočimo politikama vječnog ratovanja, opće militarizacije, suučesništva u genocidu, stvaranja novih izbjegličkih kriza, huškanja na migrantske radnike, napada na temeljnu zdravstvenu skrb žena, zanemarivanja radničkih prava i forsiranja podjela u društvu, a sve uz cinično pitanje gdje mi to vidimo fašizam”. Da je riječ o opravdanoj brizi o rastućoj fašizaciji i njenoj normalizaciji, svjedoče i postupci oporbe na sjednici Gradske skupštine koja je pokrenula polarizirajuću raspravu, a zatim napustila prostoriju pri glasanju o svečanom pokroviteljstvu Grada nad Trnjanskim kresovima. No pokroviteljstvo je ipak izglasano.

Pretprogram Trnjanskih kresova, uključuje predstavljanja knjiga i glazbene nastupe posvećene partizanskoj borbi, a pored toga i niz diskusija o nedavno (re)aktualiziranim pitanjima o aktivističkom organiziranju, suvremenim etičkim izazovima u (umjetničkoj) produkciji, te antirodnim pokretima. Program otvara tribina Aktivizam i organiziranje u doba hiperpolitike u kojoj 4. svibnja, s početkom u 19 sati sudjeluju Karla Crnčević, Stipe Ćurković, Vedrana Bibić i Robert Faber. Diskusija se odvija u Srpskom kulturnom centru, a preporuka za sudjelovanje u razgovoru je čitanje teksta Everything is hyperpolitical: a genealogy of the present Antona Jägera koji se bavi globalnom političkom svakodnevicom nakon 2008., obilježenom upražnjavanjem pojma političnosti u kontekstu digitalne ere i manjka odgovornosti uslijed rastuće polarizacije društva.

Povratak u povijesni kontekst partizanske borbe, kroz svjedočanstva žena koje su sudjelovale u NOB-u, predstavit će film Šume Šume koji je na rasporedu u utorak, 5. svibnja s početkom u 19 sati u MaMi i suorganizaciji fAKTIV-a. Ovaj dugometražni film u režiji vizualne umjetnice Renate Poljak kroz narativne elemente i razgovore sa živućim partizankama predstavlja osobne povode i motivacije za sudjelovanjem u borbi, kao i posljedice na njihove živote nakon povratka u poslijeratnu svakodnevicu. Film prati soundtrack etno zbora Ladarice, a nakon projekcije svoj novi album posvećen pjesmama otpora pod nazivom Partizanske premijerno će izvesti amaterski ZborXop koji se bavi pjevanjem tradicionalne etno glazbe s područja Balkana. Osim toga, u sklopu programa održava se razgovor o filmu s Poljak i povjesničarkom umjetnosti Sanjom Horvatinčić, u moderaciji Sare Panjkote i Dore Čiče, članica fAKTIV-a.

Treći dan pretprograma uključuje tribinu posvećenu temama “estetike otpora i etike rada”, te pozicioniranju umjetnosti i poezije u kontekstu kapitalističkog sustava unutar kojeg radimo i djelujemo. U diskusiji naslovljenoj Sto % art, nula % kuja sudjeluju Mara Đukez, Katarina Bošnjak, Marija Andrijašević i Dean Duda, a moderira ju Marija Skočibušić. Kako piše u najavi, “polazeći od ironične figure ‘art kuje’, tribina pomiče fokus na jezik i rad: na to kako se u poeziji proizvodi ozbiljnost, tko je ima pravo zauzeti i što sve ostaje izvan teksta da bi tekst bio priznat”.

Filmski program nastavlja se u četvrtak, 7. svibnja, projekcijom i popratnim razgovorima u Dokukinu KIC. Na rasporedu je film La Predstava iz 2023. čija radnja prati kazališnu družinu Pokreta otpora koja obilazi napuštena ruralna područja i kroz izvedbe prenosi ratnu svakodnevicu. O filmu će razgovarati redatelji Eric Ušić, Teo Morosin i kritičarka Višnja Pentić. Nakon filma i prve diskusije, u Dokukinu slijedi promocija knjige Zidovi pamte: Vizualna etnografija političkih grafita iz Drugog svjetskog rata i poraća u Istri i razgovor s Ericom Ušićem i Sanjom Horvatinčić.

Posljednji segment diskurzivnog programa ostvaruje se u suradnji s Duginim obiteljima, a odvija se u petak, 8. svibnja u Šesnaestici. U razgovoru naslovljenom Tko govori u ime obitelji? sudjeluju Ivan Tranfić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, Maja Gergorić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a za moderaciju je zadužen Daniel Martinović iz Duginih obitelji.

Osim sudjelovanjem na raznolikom pretprogramu Trnjanskih kresova, samu manifestaciju moguće je podržati novčanim donacijama ili volontiranjem, jer kako ističu organizatori_ce: “Dolazak na nasip ove godine znači pružiti direktni otpor državnoj politici normalizacije ustaštva. Znači prihvatiti nasljeđe borbe za bolji svijet, borbe koja je spasivši civilizaciju od mraka udarila temelje naprednog društva.” Poziv za volontiranje otvoren je do 2. svibnja.

Na natječaj se mogu prijaviti svi mladi autori i autorice u dobi od 18 do 30 godina, bez obzira na obrazovanje, zanimanje ili prethodno iskustvo, a otvoren je za interdisciplinarne, osobne, eksperimentalne i kreativne pristupe. Prihvaćaju se eseji, istraživački radovi, kritike i analize, osobne refleksije i svjedočanstva, književne, hibridne i kreativne forme te tekstovi koji spajaju teoriju, umjetnost, aktivizam i životno iskustvo.

Teme mogu uključivati (ali nisu ograničene na): povijesne i suvremene manifestacije fašizma, zaštitu ljudskih prava i sloboda, revizionizam i politizaciju povijesti, diskriminaciju, isključivanje i nasilje nad manjinama, govor mržnje u javnom prostoru i na internetu, solidarnost, otpor i građansku hrabrost, kulturu sjećanja i kulturu solidarnosti, umjetničke i aktivističke prakse u antifašističkom kontekstu, vlastita iskustva s nepravdom, otporom i borbom za ravnopravnost.

Svoj rad i ostale upite možete poslati u .docx formatu putem e-maila croatia@yihr.org. U prijavi je potrebno priložiti ime i prezime, dob, grad, e-mail kontakt i kratku biografsku bilješku (do 500 znakova). Tehničke upute i smjernice možete pronaći ovdje.

Radovi izabrani za objavu na platformama MAZ-a i YIHR-a bit će honorirani. Puni tekst poziva pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 15. veljače.

Glavni povod ovom okupljanju bilo je predstavljanje novog Bučkviriševog fanzina posvećenog Palestini. Sadržajan i stilski šarolik, ovo izdanje donosi pregled antirodnih pokreta u Hrvatskoj, preporuke lipsync klasika, promišljanja o “labavom zglobu” (limp wrist) kao gesti – označitelju kvir identiteta, dnevničke zapise o aktivizmu užitka, kvir stripove, seks kolumne i još mnogo toga. Iako nema tekstova o Palestini, kupnjom fanzina posjetitelji_ce su dobili_e poster Queers for Palestine na čijoj su poleđini ključne informacije o genocidu u Gazi i povijesti okupacije, kao i poziv na bojkot tvrtki koje financiraju izraelsku vladu.

Program je, uz kašnjenje, započeo upoznavanjem s Bučkvirišom i njegovim predstavnicima: Dolinom Bralom, Disko Tetom i Mist. Naziv kolektiva, kako pojašnjava Dolina, iskristalizirao se tijekom partije Katana, kao igra riječi, svojevrsni kalambur. Kolektiv je dobio kreativan naziv spajanjem riječi “bućkuriš” i “kvir”, što dosljedno odražava njihovo djelovanje, koje opisuju kao “kombinacija svega pomalo s ciljem promicanja lokalne kvir kulture i iskustva”. S formatom fanzina upoznali su se na radionici nevladine udruge gdje im se medij učinio pogodnim za bućkuriš sadržaja i tema kojim se bave. Iako njihovo djelovanje proizlazi iz političkog angažmana, Disko Teta je istaknula da “ne mora nužno sve u vezi njihovog fanzina biti političko, jer ipak okupljaju ljude s različitim interesima i ciljevima, pa se među stranicama fanzina mogu pronaći i veganske kuharice, preporuke kvir plejliste, itd”.

Osim kreativnog djelovanja kolektiv povezuje i aktivizam. Svake prve subote u mjesecu članovi_ice Bučkviriša sudjeluju¹ u kontraakciji tzv. klečavcima, nadglasavajući ih drugačijim metodama: nekad je to transmutacija u puževe pod geslom “puževni budite” (ironična preformulacija imena organizatora klečanja Muževni budite), ponekad narodnjačkom disko plejlistom koja bi rasplesala i klečeće bokove, a nerijetko akcijama podizanja transparenata. “Jako je emotivno iscrpljujuće stajati tamo i biti izloženi fašističkim porukama”, objašnjava Dolina, dodavši da je njihov ludički pristup aktivizmu došao spontano, iz potrebe da sami sebe zabave i zaštite od burnouta.

Kroz razgovor, predstavnici kolektiva istaknuli su da djeluju gotovo isključivo offline, uz izuzetak korištenja e-maila i newslettera. Razlog tome je njihova želja za zajednicom koja će uistinu sudjelovati jer u svoj rad unose “puno toga osobnog”. Bučkviriš surađuje s lokalnim anarhistima i udrugama koje im povremeno ustupaju prostore za organizaciju događanja, a osim aktivističkih akcija često organiziraju druženja, radionice i akcije u caffe barovima. “Ljudi su usamljeni, što nas dodatno potiče da nastavimo djelovati offline kako bismo izgradili zajednicu kroz druženje i stvorili siguran prostor za kvir ljude ne samo u Rijeci nego i diljem Kvarnera”, napominje Dolina.

Rat u Palestini eskalirao je istovremeno s početkom rada kolektiva na drugom broju fanzina, što ih je navelo na promišljanje o načinima na koje mogu pomoći palestinskom narodu. “Ne možemo zaustaviti rat, ali možemo educirati ljude i usmjeriti profit od prodaje fanzina ka kvir zajednici u Palestini”, ističe Dolina, uz poruku kako solidarnost proizlazi iz spoznaje da smo svi žrtve patrijarhata i kapitalizma. 

Disko Teta osvrnula se na komentare poput “ovo nije vaša borba”, često upućene kvir zajednici koja stoji uz palestinski narod, i istaknula da se “radi o borbi protiv opresije i borbi za čovječanstvo, stoga nije pitanje samo kvir prava nego pitanje ljudskih prava”. Usprkos srčanosti, u čitavom diskursu solidarnosti Bučkviriša nedostaje snažnije kritičko raskrinkavanje štetne, kvazi-liberalne politike koja instrumentalizira kvir prava s ciljem prikrivanja i opravdavanja drugih oblika nasilja. Moderator Lovro Turalija iz SZP-a doskočio je tome uvodeći pojam pinkwashinga, služeći se primjerom vojnika_inja IDF-a koji_e se fotografiraju sa zastavom u duginim bojama.

Obično kada se priča o pinkwashingu, neologizmu nastalom po matrici whitewashinga, misli se na prakse velikih korporacija koje se tijekom mjeseca ponosa odjednom prigodno odjenu u dugine boje, dok njihove vrijednosti nisu nimalo u skladu s vrijednostima LGBTQ+ zajednice. Posljedično s okupacijom Gaze, pojam pinkwashinga dobiva dodatni značenjski sloj i postaje propagandnom metodom kojom Izrael gradi lažnu sliku progresivnosti koja bi trebala poslužiti kao moralno opravdanje za genocid nad Palestincima_kama. 

Ta licemjerna propagandna strategija za cilj ima odvraćanje pažnje od problematičnih politika kolonizacije i aparthejda u okupiranoj Palestini, a kao kontrapunkt idiličnom imidžu liberalnog, gay-friendly Izraela hrani rasističku predrasudu o nazadnom palestinskom društvu kao barbarskom i homofobnom. Mitu o Palestini kao monolitnoj i homogenoj cjelini bez unutarnjih rodnih (i svih drugih) antagonizama suprotstavljen je mit o naprednom Izraelu, u čijoj je službi kolonijalnog nasilja odjednom i zastava u duginim bojama. Eva Marija Jurešić, jedna od organizatorica iz SZP-a, dodala je: “Globalna LGBTQ+ zajednica zatrovana je homonacionalizmom i imperijalističkim narativom o moralnoj superiornosti zapadne civilizacije, što čini svako progovaranje o kviru iz dekolonijalne perspektive, a pogotovo one koja u fokus stavlja palestinska kvir iskustva, prijeko potrebnim.”

Program se nastavio filmskim blokom koji je moderirala drag kraljica Cali Sorbet, a uključivao je projekcije triju kratkih filmova kvir tematike, od kojih su dva posvećena umjetnicima_ama palestinskog porijekla. Prvo je prikazan kratki dokufilm Sultana’s Reign o palestinskoj drag kraljici Sultani. Kroz intimne kadrove Sultaninog ulaska u drag tijekom kojih se ona šminka, odijeva, namješta periku i majčino krzno umjetnica progovara o izazovima svog kvir iskustva. Odrastanje na Bliskom istoku i povijest raseljavanja njezine obitelji, strah od suočavanja s ocem i nostalgija za glamurom egipatskih filmskih diva, dio su Sultaninog iskustva o kojem tako ranjivo i dostojanstveno pripovijeda. 

Sve te senzacije u mom trbuhu nagrađivani je animirani kratki film hrvatskog redatelja Marka Dješke, koji je raznježio sve okupljene. Vizualno prekrasan i imerzivan, film prati Matijinu tranziciju iz muškog u ženski rod / spol i izazove u pronalasku iskrene romantične povezanosti s drugom osobom. Kvir odrastanje je emotivno prikazano prvim šminkanjem, vršnjačkim maltretiranjem, prvim spojevima i izlascima, a protagonistica Matia unatoč svim izazovima ne odustaje od sebe. Posljedni u nizu bio je Wifi Rider u režiji Roxy Rezvany, film koji portretira mladog palestinskog modnog dizajnera Shukrija koji spaja globalnu estetiku pop kulture sa svojim kulturnim nasljeđem. 

Nakon kratke pauze za promjenu scenografije i tehnički setup, sa svjetlima reflektora pojavila se Disko Teta. U šljokičastom crveno-crnom kompletu, lipsyncajući uz disko himnu Love Sensation, Disko Teta je užarila plesni podij svojim energičnim nastupom. Savršeno tajmirani zamasi kose, dramatične piruete i preuveličane geste kanalizirale su neustrašivu powerhouse energiju Loleatte Holloway. Svoju performans sekvencu zatvorila je izvedbom domaćeg hita Dolje na koljena, izmamivši publiku da doslovce – padne na koljena. 

Slijedio je nastup Cali Sorbet, koja je iznenadila svojim eksperimentalnim pristupom dragu. Njen nastup bio je čista suprotnost od Disko Tete: intenzivnu camp energiju zamijenio je intiman, eksperimentalni performans koji je uključivao videoprojekcije s kadrovima iz njezinog svakodnevnog života i izlazaka. Odjevena u spavaćicu s bijelim korzetom i čipkastim ovratnikom, Kali je lipsyncala na pjesme MC Sajsi, Nipplepeople i Bojane Vunturišević i hipnotizirala publiku atmosferičnošću nastupa u koji je utkala puno emocije i ranjivosti.

Nakon zasluženih ovacija, drag kraljice su nas pozvale da se rasplešemo i da ostanemo “kontra patrijarhata, kontra homofobije”. Uz velikodušne količine pelinkovca i najšarenija disko svjetla, dio okupljenih ostao je plesati uz selekciju najvećih hitova, a svi su prije ili kasnije otišli doma s primjerkom fanzina i inspiracijom za promišljanje međunarodnog kvir pokreta i intersekcionalnosti kao ključnog pristupa u borbi protiv opresije.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

1. Izvorna objava teksta sadržavala je netočnu informaciju da kolektiv Bučkviriš organizira kontraprosvjedne demonstracije. Ispravak je objavljen 10. studenoga 2025. ↩︎

No dokazi o življenoj stvarnosti i entuzijazmu naših pra-sugrađana još uvijek postoje, a povodom osamdesetog jubileja prikazuje ih izložba Zagreb: Oslobođenje. Postav bogate arhivske građe, povijesnih zapisa i dokumenata koji reanimiraju zamrlu memoriju možete pogledati u Srpskom kulturnom centru Zagreb do 31. svibnja, a prikazana je i u Pogonu Jedinstvo tijekom vikenda Trnjanskih kresova.

Autorski tim izložbe čine Sanja Horvatinčić, Josip Jagić, Petra Šarin, Mario Šimunković i Saša Vejzagić, istraživači i istraživačice u polju povijesti, studija sjećanja i baštine. Njihov dosadašnji individualni rad na oživljavanju memorije otpora sastoji se od niza izložbi, istraživačko-obrazovnih programa, publikacija i međunarodnih istraživačkih projekata, a na Oslobođenju su s njima surađivale i grafičke dizajnerice Petra Milički i Katarina Perić.

O izložbi i njezinom povijesnom kontekstu te političkim manipulacijama i institucionalnom tretmanu antifašističkog sjećanja razgovaramo s četvero članova i članica autorskog tima.

Prema tekstu deplijana, vaša “izložba rekonstruira ključne događaje vezane uz oslobođenje grada kroz bogat vizualni narativ fotografija, filmskih zapisa, dokumenata i osobnih svjedočanstava”. Kako je tekao proces produkcije izložbe i kako ste prikupljali arhivsku građu?

Petra: Izložba je nastala na inicijativu Mreže antifašistkinja Zagreba i uz podršku i produkciju Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Čitava produkcija odigrala se u vrlo kratkom roku, svega nekoliko mjeseci. Prezentirana povijesna građa, uglavnom fotografska, svjedoči o dominantnom osjećaju sreće i uzbuđenja, što zbog oslobođenja i kraja ustaškog režima, što općenito zbog završetka rata i ratnih razaranja.

Fotografska građa prikupljena je iz bogatih fundusa baštinskih institucija: Hrvatskog povijesnog muzeja, Muzeja grada Zagreba, Hrvatskog državnog arhiva, Muzeja Jugoslavije u Beogradu, Muzeja grada Siska i Muzeja novejše zgodovine u Ljubljani. Nažalost, u Zagrebu taj značajan fotografski fundus već desetljećima nije sustavno prezentiran. Teško je pregledan, a katkad i nedostupan čak i istraživačima. Izložba je stoga namijenjena široj zainteresiranoj javnosti kojoj su desetljećima, od raspada socijalističke Jugoslavije, prezentirani narativi o okupaciji umjesto oslobođenja grada.

Sanja: Na suradnju su me pozvali kolege i kolegice čiji rad pratim već niz godina. Smatram da je važno da akademska zajednica podrži i uključi se u ovakve inicijative. Upravo iz takve sinergije nastao je i ovaj kustoski koncept za koji se nadam da će potaknuti realizaciju budućeg kompleksnijeg muzejskog postava o antifašističkom, slobodarskom Zagrebu koji njegove građanke i građani zaslužuju i već predugo čekaju. S povijesnim nasljeđem i građom kakvu imamo na raspolaganju po prašnim depoima, mnogi bi europski gradovi osnovali ne samo muzeje, nego ozbiljne edukativne i istraživačke centre.

Izložba je koncipirana u pet tematskih cjelina, koje uz ustaški teror i “vojni aspekt oslobođenja” uključuju i sudjelovanje žena u otporu te “svakodnevicu gradskih ulica i društvene posljedice”, kako navodite u deplijanu. Kako su vaši dosadašnji fokusi istraživanja utjecali na kustosku koncepciju?

Sanja: Rekla bih da je na koncepciju izložbe primarno utjecalo to što je ova tema – toliko važna za građanke i građane Zagreba – danas uglavnom rastrgana između banalne političke tokenizacije s jedne strane, i getoizacije u vrlo specifično istraživačko polje, koje je većini ljudi nerazumljivo ili nedostupno. Taj problem nije specifičan samo za Hrvatsku, pa je tako međunarodni projekt Wer ist Walter?, na kojem sam sudjelovala, bio fokusiran upravo na bolju prezentaciju i internacionalnu razmjenu znanja o antifašističkom otporu mlađim generacijama.

Ovom izložbom smo htjeli provjerene povijesne podatke predstaviti na pristupačan, nadamo se i donekle zanimljiv način. Oslobođenje Zagreba je bitno razumjeti kao višeslojan događaj koji je imao svoj povijesni kontekst i uzroke, i koji je za sobom ostavio neizbrisive posljedice za sve koji u tom gradu žive. Konačno, htjeli smo i na svojevrstan način monumentalizirati osjećaj ponosa i veselja koji je neposredno zabilježen kamerama, iz sata u sat, na gradskim ulicama. Bitnu ulogu u komunikaciji sadržaja odigrale su dizajnerice koje su se posvetile zadatku s jednakim žarom i predanošću kao i mi.

Josip: Sad kad promislim, dosta je nevjerojatno da smo uspjeli u nekoliko mjeseci napraviti ovu izložbu. To jednim dijelom svjedoči o tome koliko su članovi tima bili iskusni i sigurni u svojim domenama rada i doprinosa.

Ja mogu samo istaknuti kako mi se čini da izložba ne bi bila moguća, bar ne ovakva i s ovim autorskim doprinosima, da nije bilo višegodišnjeg iskustva i znanja stečenog na radu kroz individualna istraživanja i Kartografiju otpora – što kroz sam zbornik radova, što kroz rad na web stranici koji još uvijek traje.

U izložbi je uz lokacije otpora velik naglasak stavljen i na osobna svjedočanstva sudionica i sudionika. Koliki značaj osobna memorija ima za kolektivno sjećanje o tom periodu?

Sanja: Svi za obiteljskim stolom – prije ili kasnije – pokrenu priče o Drugom svjetskom ratu; mnogi tada vole postati povjesničari, razumjeti i dati onome što se dešavalo našim djedovima i bakama neki smisao, a time razumjeti i položaj u kojem se nalazimo danas, bilo kao pojedinici, bilo kao društvene ili političke zajednice. Borbe koje su iznijeli i žrtve koje su podnijeli ne smijemo zaboravljati, kao što ne smijemo zaboravljati ni greške, nepravde i zablude kojima su mnogi bili zavedeni. 

Međutim, šarolikost i raznolikost obiteljskih priča i prenesenih sjećanja otvaraju i potencijal političkim manipulacijama. Njih nemali broj povjesničara, mahom onih s doktoratima i profesurama, odlučuje prešućivati pa ih čak i podržava. Uloga i velika odgovornost nas koji se bavimo prošlošću i naslijeđem je i u tome da osobne i obiteljske povijesti ne prepuštamo revizionističkom lešinarenju, nego da ljudima pružimo alate njihova razumijevanja i uokvirivanja u šire društvene i ekonomske procese. Prepoznavanje običnih, “malih”, obespravljenih ljudi kao povijesnih subjekata, prepoznavanje njihovih odluka i načina djelovanja kao oblika kolektivne snage otpora, preduvjet je za svjesno djelovanje u sadašnjosti i borbu za bolju budućnost.

Kao područje borbe protiv ustaškog terora, Zagreb je igrao zanimljivu ulogu. Prema uvodu zbornika Kartografije otpora, nije mogao biti “sredina iz koje će se rukovoditi ustankom” zbog “nemogućih strukturnih okolnosti”, no bio je i ključno logističko mjesto. Kako biste opisali položaj zagrebačkog otpora u svibnju 1945., pred i tijekom oslobođenja?

Josip: Zagreb je predstavljao centar NOP-a sve do proljeća 1942. godine. Zbog divljačke represije kojoj su strukture NOP-a izložene, zaključuju kako će biti gotovo nemoguće održati neki trajni centar u Zagrebu te da ga treba koristiti kao bazu iz koje će se partizanski pokret snabdijevati ljudstvom, informacijama i materijalom. Bilo je i politički bitno biti prisutan u glavnom gradu NDH. Zbog česte promjene članstva NOP-a radi provala, uhićenja, pogibije ili prisiljenosti na bijeg, u grad su slani instruktori koji su kao iskusne političke i organizacijske figure rukovodili svim strukturama otpora.

Kako je rat odmicao kraju i kako se oslobođeni teritorij pod partizanskom kontrolom širio, uloga Zagreba je bila sve manje važna iz logističkog aspekta, ali je ostala važna njegova obavještajna i politička uloga. Manje-više kroz Zagreb i promjenu njegove strateške uloge možemo pratiti i razvojne promjene kroz koje NOP prolazi tijekom rata. Organizirani otpor u gradu postojao je do samog kraja. Pred samo oslobođenje NOP-om u gradu i dalje rukovodi instruktorica Živka Bibanović Nemčić koja formira štab za oslobođenje te putem njega vodi operaciju očuvanja komunalne infrastrukture i građana od ustaša u povlačenju. Ona i njezini suradnici iz štaba 8. svibnja susreću prve partizanske jedinice – 45. srpsku diviziju – na današnjem križanju Vukovarske i Držićeve.

Bitno je istaknuti da su žene tijekom cijelog rata imale vrlo važnu ulogu u NOP-u Zagreba, a ta uloga je posebno bila vidljiva u zadnjoj godini dana rata kada su žene rukovodile gotovo svim ključnim pozicijama u gradu. Uz Bibanović Nemčić mogli bismo navesti i Slavu Urbančić, glavnu kurirku, Ljerku Kirac Dulčić, glavnu telegrafisticu, Danicu Kleme Smilja, zadnju sekretarku Mjesnog komiteta, itd.

U deplijanu spominjete da izložba dolazi “u vremenu kada se značaj antifašističke borbe i oslobođenja Zagreba nastoji umanjiti ili iskriviti”. Takav trend progresivno izjeda sjećanje na otpor još od ‘90-ih. Kako biste oprimjerili_e taj institucionalni revizionizam i kako je on specifično utjecao na brisanje memorije Zagreba kao “nepokorenog grada”? 

Mario: Prema najnovijim istraživanjima, od 1990-ih godina do danas uništeno je ili uklonjeno najmanje 276 spomen-obilježja od 512 koliko ih je ukupno podignuto, preimenovano najmanje 239 od 338 ulica i trgova, a preimenovano je čak 155 od 177 javnih institucija. Gradska vlast nije napravila pozitivne korake u vraćanju uklonjenog ni spriječila nova uklanjanja, a spomen-obilježja koja nisu uklonjena prepuštena su devastaciji i propadanju. Možemo plakati nad onim što je izbrisano ili se aktivirati u vraćanju i obnovi.

U Zagrebu imamo desetke spomen-obilježja koja bi se u kratkom vremenu mogla vratiti ili izgraditi nova ukoliko bi postojala politička volja. Mnogo toga što je devedesetih uklonjeno iz javnog prostora je sačuvano i deponirano, a troškovi povrata tih obilježja su zanemarivi. Za ostalo postoji dokumentacija i trošak izrade iznosi od 500 do 2000 eura po spomen-ploči. Prosječno govorimo o tri spomen-obilježja po gradskoj četvrti, što znači da bismo već za godinu dana uz minimalan trud mogli vratiti ili obnoviti 50 bista ili spomen-ploča, što je petina uklonjenog. Gesta Grada povodom obljetnice oslobođenja moglo je biti bar vraćanje spomen-ploče posvećene borbi za i poginulima u oslobođenju radio stanice u Vlaškoj ulici.

Rezultati takve revizije javnog prostora vide se i u građanskoj kulturi. Mjesta nekadašnjih vješanja i otpora, poput Maksimirske ceste ili Ljubljanice, danas su lokacije grafita fašističke simbolike, a grassroots mobilizaciju protiv okupatora zamijenili su YouTube kanali koji slave NDH i predstavljaju se kao “hrvatska povijest”. Kako vratiti memoriju zatrtu takvim kretanjima? Koliko fizičko upoznavanje s lokalitetima i atmosferom antifašističke borbe kakvo oprimjeruju Kartografija i Zagreb: Oslobođenje može revitalizirati kulturno sjećanje građana? 

Mario: Muzeji i javne institucije rade ispod minimuma na obrazovanju o antifašističkom otporu, tek toliko da im netko ne bi prigovorio. Tako da sve aktivnosti ostaju na pojedincima i civilnom društvu. Postoje pozitivni primjeri upoznavanja s mjestima borbe i stradanja. Virtualni muzej Dotrščina nudi besplatne obilaske spomen-parka uz stručno vodstvo za sve javne obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj što je zapravo najbolji i najvažniji primjer organiziranog bottom-up pristupa. Postoje još i, s jedne strane, povremene vođene šetnje mjestima otpora, a s druge strane monotone i zastarjele komemoracije i proslave koje provode u najvećoj mjeri antifašističke udruge u jutarnjim terminima.

Sve to je nedovoljno i ne uključuje i ne privlači velik broj osoba. Zatrtu memoriju mogu vratiti samo inovativni i suvremeni pristupi tim mjestima i sustavna edukacija o tome što se na tim mjestima dogodilo, što je dugotrajan proces. Diljem Slovenije na mjestima antifašističkih akcija, borbi i stradanja postoje info table – iako to više nije inovativno, svakako je potrebno i u Hrvatskoj.

Sjećanje je, dakle, svakako potrebno zaštiti na razini institucija. Saša Vejzagić je još 2023. isticao da je potrebno pokrenuti muzej otpora, no čini se da se trud i dalje odvija izvan institucija i fokusira na revitalizaciju postojećih mjesta sjećanja. Kako državne i gradske ustanove mogu doprinijeti toj revitalizaciji i osigurati očuvanje kulturne memorije?

Mario: Ono što bi institucije svakako trebale napraviti je ukinuti sve naknade za objavljivanje arhivskog gradiva u nekomercijalne svrhe. Dokumenti i fotografije iz arhiva i muzeja rijetko ugledaju svjetlo dana jer svako objavljivanje košta, i to ne male iznose. Dok se dokumenti donekle mogu prepričati, fotografije su vizualno gradivo – one se moraju vidjeti da bi se doživjele. Ako pišete znanstveni ili stručni članak, za objavljivanje svake fotografije institucijama trebate platiti određenu naknadu, što autore često obeshrabruje za objavljivanje slikovnih priloga. Nekim institucijama treba platiti i za objavljivanje digitaliziranih dokumenata i fotografija, primjerice u sklopu projekta eKultura (Vladinog portala za pretraživanje digitalnih zbirki kulturne baštine), što je suludo jer institucije koje su to javno objavile nemaju nikakve dodatne troškove.

Besplatan pristup arhivskoj građi omogućio bi većem broju istraživača, uključujući neovisne znanstvenike i studente, da provode istraživanja i razvijaju inovativne metode analize i interpretacije. Objavljivanje arhivske građe u znanstvene svrhe bez naplate doprinosi ne samo razvoju znanosti, već i očuvanju i širenju znanja o baštini. Kad bi institucije napravile taj minimum, puno zanimljivih priča i fotografija ugledalo bi svjetlo dana.

Josip: Ključno je istaknuti kako je ovom gradu, pa onda i ovoj zemlji, potrebna institucija koja bi se kontinuirano bavila ovim tipom povijesne materije. Drugi svjetski rat je previše bitna tema u našem društvu da bismo je mogli ignorirati. Što god tko mislio o temi ustaša i partizana i koliko god ta tema bila zamorna, ona je prisutna i nije je moguće ignorirati. Toj je javnoj raspravi prijeko potreban nijansiraniji pristup koji bi išao dalje od pukog revizionističkog negacionizma partizanskog pokreta. Mi mislimo da je Zagreb, kao mjesto s nevjerojatnom antifašističkom tradicijom, i još nevjerojatnijim društvenim zaboravom te tradicije, sjajno mjesto za početi takav projekt.

Mislim da bi takav muzej sa svojim kontinuiranim radom okrenutim prema lokalnoj, nacionalnoj i regionalnoj javnosti bio najefikasniji generator rasprave i narativa koji bi rezultirali upravo revitalizacijom mjesta sjećanja u ovom gradu, a onda i samim kolektivnim sjećanjem na antifašističku tradiciju čiji su nositelji svojim suprotstavljanjem ustaškoj i fašističkoj mašini smrti priskrbili Zagrebu titulu “nepokorenog grada”.

Ta tradicija nije samo samo neka priča već naša zajednička prošlost – povijesni trenutak u kojem smo htjeli i mogli bolje, u kojem smo priželjkivali budućnost bez etničke mržnje, ekonomskog nasilja i uskraćivanja slobode. Zato je to možda i najvažniji dio naše povijesti i zato još i dan danas rezonira.

Ove godine obilježava se 80. obljetnica oslobođenja grada Zagreba od fašizma i konačnog poraza ustaškog režima. 

“Okupljamo se na mjestu gdje su partizanske jedinice ušle u grad, kako bismo odali počast borbi za slobodu i poručili da antifašizam nije prošlost, već svakodnevna borba jer se ideje koje su nekoć bile neprihvatljive ponovno šire javnim prostorom, a prava za koja su se naši prethodnici borili danas su pod prijetnjom”, ističu organizatori_ce događaja u svojem proglasu.

Program sadrži radionice i štandove MAZ-ovih sestrinskih organizacija, a od zborova nastupat će ZborXop, Ličko prelo, Domaći gosti, Pjevačka skupina Prosveta i Partizanski zbor.

Građanke i građani će se u popodnevnim satima moći okrijepiti grahom, a paljenje kresova pratit će bubnjarski kolektiv Drum&Bijes. Noćni program seli u Močvaru gdje se od 21 sat održava 14. Antifa night, a sviraju Debeli precjednik, Motus Vita Est, Replicunts i Željezne pilule, te DJ Dom Smith u afteru.

Pretprogram Trnjanskih kresova započeo je u utorak, 6. svibnja, a uključuje tribine feminističkog kolektiva fAKTIV Umjetnički rad – sindikaliziranje umjetnosti (6. svibnja) i Fašizam, fašizacija, antifašizam (9. svibnja), te otvorenje izložbe Zagreb: Oslobođenje (8. svibnja). Sva tri događanja održat će se u Srpskom kulturnom centru Zagreb (Preradovićeva 21). 

Nasip će i ove godine živnuti uz mnogobrojne društveno angažirane, umjetničke, aktivističke i druge radionice MAZ-ovih sestrinskih organizacija. Građanke i građani, osim radionica, moći će vidjeti novu izložbu, kušati hranu iz kuhinje za narod, posjetiti štandove organizacija sudionica, slušati izvedbe bendova i zborova te pritom uživati u prizorima zapaljenih kresova. Na vanjskom stageu sviraju Pokle, Matija Milutin, From Another Mother i Gilbert.

Prije samog paljenja kresova aktivisti MAZ-a javno će pročitati proglas, a okupljenima će se obratiti i predstavnici Grada Zagreba i VGČ Trnje.

Po završetku programa Trnjanskih kresova započet će 13. Antifa night u Klubu Močvara na kojem će nastupiti Liquid supercharge, Neven, Loš primjer, FNC Diverzant i DJ Perrorizer.

“Ukratko, početkom listopada saznale smo da je Vrhovni sud RH napravili reviziju presude prema kojoj smo izgubile u višegodišnji spor sa Sveučilištem u Zagrebu. U skladu s novom presudom  morale smo podmiriti sudske troškove od preko dvije tisuće eura te ponovno objaviti Borasov demantij. Više informacija o cijelom slučaju i kampanji pronađite ovdje.

Kampanja je ekspresno završila jer ste nas velikodušno podržali i tako pomogli da prebrodimo ovu krizu. Naime, skupile smo trostruki iznos od onog koji je bio potreban i zaista vam svima neizmjerno hvala za drugarsku pomoć, kako pri širenju informacija i kampanje, tako i za svaku uplaćenu donaciju.

Na početku kampanje obećale smo da ćemo svaki euro koji premaši iznos sudskih troškova staviti u novoformirani Fond za crvenu pomoć nezavisnim medijima i novinarkama koje će prolaziti sličnu muku. U protekla dva tjedna sastavile smo document s uvjetima korištenja novog Fonda, te bi ga voljele predstaviti javnosti. Također, iskoristile bi ovu priliku da vam se svima uživo zahvalimo pa ćemo nakon predstavljanja nastaviti se druškati uz prigodni kulturno-umjetnički program”, poručuju iz MAZ-a.

“Trnjanski kresovi plamenom će i ove godine oživjeti Savski nasip, standardno, na istom mjestu kod Mosta slobode, gdje su 1945. partizanke i partizani ušli u Zagreb i oslobodili ga od fašista. Osim što slavimo pobjedu nad jednim od najdestruktivnijih pokreta u povijesti čovječanstva, Kresove radimo i kako bi upozorili na brojne zaostale društvene pojave inspirane fašizmom. Neprihvatljivo nam je da svijetom još uvijek dominira nepravedna raspodjela elementarnog prava na ljudsko dostojanstvo i život”, poručuju organizatori_ce. Njihov ovogodišnji proglas dostupan je ovdje.

Dnevni program Kresova uključuje radionice, štandove udruga, izložbu, hranu, čitanje proglasa, nastupe zborova i paljenje kresova. Detalji o dnevnom programu dostupni su ovdje.

Večer će se nastaviti u klubu Močvara s programom 12. Antifa nighta, a za kulturno-glazbeni program pobrinut će se ŠećeЯ, ManMachine, Iv/An, Auf Wiedersehen, Heiße Scheiße i VJ Ye1en. Satnica i detalji o bendovima dostupni su ovdje.

Tijekom 1990-ih u vrijeme vrhunca neoliberalizma u Argentini javljaju se primjeri radničkog preuzimanja tvornica. Ono postaje globalno prepoznatljivo tijekom ekonomske krize 2001. godine kada se argentinsko radništvo suočilo s masovnim zatvaranjem tvornica. Te su tvornice njihovi vlasnici napustili da bi ih zatim radnici okupirali i iznova pokrenuli proizvodnju, ovaj put u obliku radničkog samoupravljanja. Fenomen radničkog preuzimanja se nastavlja i dalje i trenutno obuhvaća oko 370 poduzeća u kojima je zaposleno oko 15 000 radnika.

Promjenom političke situacije u Argentini i dolaskom desno orijentirane neoliberalne vlade predvođene predsjednikom Mauricijem Macrijem, ta poduzeća se stavljaju pred jedan ekonomski model koji potiče deindustrijalizaciju i prekarne oblike rada. Također, agresivnost Macrijeve vlade prema svim građanskim pokretima dovodi do nasilnih deložacija, sudskih napada te isključenja struje koja uzrokuje nasilan prestanak proizvodnje unutar radničkih samoupravnih poduzeća.

Kao rezultat svega toga, pokret radničkog samoupravljanja je doveden u težak položaj, ali radnici nastavljaju braniti svoja radna mjesta i širiti pokret koji se ogleda u novim primjerima radničkog preuzimanja poduzeća i tvornica. Pokret radničkog samoupravljanja se nalazi na prekretnici gdje se istovemeno mora boriti za vlastiti opstanak pred novom političkom i društvenom situacijom, ali također mora razviti jedan novi model radničke ekonomije koja će biti alternativa dosadašnjem ekonomskom modelu koji se temelji na eksploataciji radnika i ekološkoj neodrživosti.

Predavanje će biti održano na engleskom jeziku. Ulaz je slobodan.