Duh kapitalizma i menadžerska ideologija kreativnosti i fleksibilnosti doživjela je svoj vrhunac i kraj u digitanim monopolima nekolicine globalnih platformi o kojima sam prethodno pisao. Drugim riječima, tržišni je princip pobijedio, a kreativnost je postala samo prazna ljuštura novog duha kapitalizma. O učincima aktualnog društveno-povijesnog trenutka još će se dugo raspravljati jer se nanovo postavlja pitanje autonomna djelovanja uslijed očiglednih monopola, dominacije transnacionalnog kapitala i radikalno desne politike. Odnos autonomna djelovanja prema izvanjski nametnutim obrascima središnja je tema sociologije i filozofije. U analizama kulture očituje se u proučavanju kulturne industrije i reakciji kulturnih studija na ono što su, donekle opravdano, smatrali elitizmom i pesimizmom Frankfurtske škole. Frankfurtska je škola isticala manipulativni karakter kulturne industrije, a kulturni su studiji isticali autonomiju u svakodnevici i subverzivnoj interpretaciji kulturnih praksi i simboličkog sadržaja. Međutim, danas je potrebno nanovo ispitati neke od teorijskih tenzija koje su nastale između kulturnih studija i prve generacije teoretičara Frankfurtske škole. Autonomija za koju su se zalagali kulturni studiji, kako se pokazalo u digitalnom društvu, autonomija je unaprijed definiranih, profitnim motivima kontroliranih digitalnih prostora. Drugim riječima, ta je autonomija ograničena dosega jer pravila igre postavljaju dominantni interesi. S sjedne strane, riječ je o ontološkoj ravni svakodnevna života, a s druge strane o objektiviranim društvenim strukturama moći. Razrješenje te proturječnosti zahtijeva nova promišljanja, novu kritiku i nove političke projekte.

Monopoli i kreiranje želja i potreba

Ekonomske osnove digitalnih monopola neupitne su strukturne dimenzije suvremena društva. Digitalne tehnologije produbljuju postojeće klasne nejednakosti i jaz u pristupu i uporabi digitalnih tehnologija. Monopoli stvaraju zavisnost društvena djelovanja i definiraju tržište i kulturne prakse u skladu s dominantnim interesima svojih vlasnika i dioničara. U društvima poput hrvatskoga u kojem se građani još uvijek dominantno koriste tradicionalnim medijima poput televizije, digitalizacija se često nameće kao najpoželjniji smjer razvoja, iako su ishodi takvih javnih i/ili privatnih strategija najčešće nepredvidljivi. Naprimjer, reklamne kampanje tvrtke A1, nekadašnjega VIP-a, svjedoče o raširenim poimanjima digitalizacije utemeljenima na idejama tehnološkog determinizma i menadžerske ideologije o kojoj govore Boltanski, Chiapello i Stiegler. Međutim, kada se razmakne debeli sloj diskurzivna premaza, postaje jasno da se u pozadini događaju već viđeni društveni fenomeni kao što su koncentracija i centralizacija kapitala te negativne društvene eksternalije ekonomskih procesa. U prošlom smo članku analizirali eksternalije kojima digitalni kapitalizam utječe na političke procese i distribuciju lažnih vijesti. Ovdje se usmjeravamo na kulturne eksternalije koje se odnose na proizvodnju želja i potreba u monopolno-financijskom kapitalizmu, a time i proizvodnju specifičnih kulturnih praksi uporabe digitalnih tehnologija.

U takozvanim izgubljenim poglavljima objavljenima postumno gotovo 60 godina nakon objave knjige Monopoly Capital, Paul Baran i Paul Sweezy ističu blisku povezanost monopola, želja i potreba potrošača. U 1960-ima dogodile su se specifične transformacije kapitalizma jer kompanije koje imaju monopol više ne proizvode potrošne robe koje samo zadovoljavaju osnovne ljudske potrebe (eng. needs). Monopoli omogućuju kompanijama da stvaraju želje (eng. wants) za novim proizvodima, čime se stvara potražnja i stimulira daljnja proizvodnja. Monopolni proizvođači kontroliraju cijene proizvoda, određuju količinu proizvodnje odnosno ponude te stvaraju želje za novim i dorađenim proizvodima. Slična su razmišljanja Herberta Marcusea, suvremenika i osobnoga prijatelja Paula Barana (vidi Foster u popisu referenci za njihovu privatnu korespondenciju), koji je iz prve ruke promatrao i kritizirao porast konzumerizma i moći američke kulturne industrije. Marcuse se usredotočuje na socijalno-psihološke posljedice monopolnoga kapitalizma kad govori o bujanju lažnih potreba (eng. false needs) u američkom društvu. Smatrao je da je industrija zabave postala sredstvo kontrole slobodna vremena, odnosno sredstvo represivna državnog aparata koji kontrolira libidalnu energiju pojedinaca. Za Marcusea su psihopatološki fenomeni sve većega konzumerizma u razdoblju monopolna kapitala istovremeno i sociopatološki fenomeni. Kad govorimo o suvremenom monopolnom kapitalizmu mogu se vidjeti brojne paralele s 1960-ima uz nekoliko specifičnosti. Centralizacija i koncentracija kapitala izražena je među vodećim tehnološkim kompanijama kao što su Google, Apple, Facebook, Amazon i Microsoft (GAFAM). Također, dovoljno je podsjetiti se masovne histerije koja nastaje najavama novih Appleovih proizvoda poput pametnih telefona da bi se perspektiva stimuliranih želja i lažnih potreba primijenila u današnjem kontekstu.

S druge strane, specifičnosti suvremena konteksta odnose se na ulogu financijalizacije u apsorpciji ekonomskog viška, generiranju profita na tržištima kapitala te na ulogu tehnologije u suvremenim kulturnim praksama. Tehnologija podrazumijeva primjenu znanstvene i tehnološke racionalnosti i uporabu u svakodnevici. Međutim, kako bi se tehnologija proširila i dominirala svakodnevicom, potrebno je stvoriti želje i zadovoljiti osnovne potrebe društva. Monopoli kakve imamo danas nastaju kako bi se zadovoljile raširene društvene potrebe, ali pritom aktivno konstruiraju želje za novim i unaprjeđenim proizvodima. Osnovne ljudske potrebe kao što su informiranje i društveno pripadanje Google i Facebook nastoje zadovoljiti razvojem digitalnih servisa. Servisi se mahom nude besplatno kako bi se privukli korisnici, a istovremeno se vodi bespoštedna konkurencija s kompanijama koje pružaju slične servise. Kada se tržište konsolidira i uspostavi monopolna kontrola, svaka promjena digitalnih servisa neizbježno vodi strukturiranoj promjeni uporabnih navika. Promjena tehničkog dizajna algoritma mrežnoga pretraživanja ili društvenog umrežavanja vodi promjenama u ponašanju publike, korištenju digitalnih servisa, a posredno i oblicima digitalna oglašavanja. Ako žele pristup najširim publikama, oglašivači se stalno moraju prilagođavati “pravilima igre” digitalnih monopolista. Građani konzumiraju digitalne servise, odnosno algoritme i proizvode koje im ti algoritmi kontinuirano oglašavaju u povratnoj petlji između tehnologije i ekonomskog sustava proizvodnje i ponude potrošačkih dobara. Na djelu su monopolni kapitalizam i potrošačka kultura na steroidima. Stielger ju naziva “novom libidalnom ekonomijom”. Ističe da se suvremena politička ekonomija vodi logikom eksploatacije libidalne energije potrošača jer stvara nove oblike ovisnosti o potrošnji i konzumerizmu. Eksploatacija libidalne energije vodi jačanju bazičnih poriva (eng. drives) za potrošnjom.

Od sistemske kritike do kalifornijske ideologije

U poznatoj tezi o kulturnoj industriji Horkheimer i Adorno ističu manipulativni karakter industrije zabave. Kulturnu industriju oblikuje ideološki karakter jer neprestano obećava potrošačima ono što im nipošto neće dati. Uporabna vrijednost, odnosno bitak umjetnosti kulturnim industrijama postaje fetiš. Marcuse na sličan način upotrebljava Marxovu teoriju postvarenja i fetišizma rȏbā. No, uz kulturne industrije također se usmjerava na tehnološku kontrolu i dominaciju naprednog industrijskoga kapitalizma nad čovjekom i prirodom. Za Marcusea tehnologija je “veliki nosilac postvarenja”, odnosno postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najučinkovitijoj formi. Tehnologija je uvijek politički projekt u službi kapitalizma. Izlaz iz jednodimenzionalna društva vidi u alternativnoj ulozi znanosti i tehnologije, filozofiji i umjetnosti te u novoj senzibilnosti (eng. new sensibility) i velikom odbijanju (eng. great refusal) političkoga i ekonomskoga sustava. U Eseju o oslobođenju (1969.) isticao je da društveni pokreti u svojem političkom i sociološkom vokabularu, kojim se bore za društvenu promjenu, moraju odbaciti lažnu poziciju moralne neutralnosti. Politički radikalizam za Marcusea podrazumijeva i moralni radikalizam. Štoviše, moral je preduvjet koji čovjeku omogućuje oslobođenje.

Marcuse je, kao što je poznato, emigrirao iz Njemačke pred nacističkom okupacijom te je svoju akademsku karijeru nastavio u Sjedinjenim Američkim Državama. Najprije je predavao na sveučilištu Brandeis na istočnoj obali, a zatim na Kalifornijskom sveučilištu u San Diegu na kojem je, osim idejama, fizički bio blizu glavnim središtima kontrakulturnih zbivanja. Ironija je povijesti da je mjesto kontrakulturne kritike postalo mjesto najveće tehnološke dominacije suvremena monopolno-financijskoga kapitalizma. Silicijska dolina samo je nekoliko desetaka kilometara udaljena od Sveučilišta Berkeley na kojem su se odvijali ključni prosvjedi kojima su se tražila veća građanska prava i sloboda govora. Silicijska je dolina pokretač tehnološkog razvoja, izvor ekonomske dominacije novog američkog imperijalizma. Ironično, pokreće ju sustav ideja koji svoje izvorište nalazi upravo u kontrakulturnoj kritici političko-ekonomskoga sistema. Richard Barbrook i Andy Cameron sustav ideja koji je pokrenuo globalnu ekspanziju interneta tijekom dot-com uzleta devedesetih godina dvadesetoga stoljeća nazivaju kalifornijskom ideologijom. Odlikuje ju proturječna kombinacija opuštena, slobodarskog duha hipija i poduzetničkog entuzijazma yuppieja. Jedinstvena je odlika kalifornijske ideologije duboko uvjerenje u emancipacijski potencijal tehnologije.

Važno je priznati, međutim, da se usporedbom kontrakulture šezdesetih i kalifornijske ideologije devedesetih preskače nekoliko desetljeća intelektualne povijesti i političke borbe za pravednijim društvom. Intelektualnu je povijest obilježio postmoderni napad na marksizam i tzv. velike narative u društvenim znanostima. Kulturni su studiji usmjerili oštricu kritike na tezu o pasivizaciji potrošača. Tvrdili su da su potrošači autonomni u čitanju i interpretaciji kulturnih industrija i popularne kulture. Istraživanja znanosti i tehnologije (eng. Science and Technology Studies – STS) usmjerila su se na interpretativne dimenzije tehnologije, mahom ignorirajući ekonomska pitanja kao i kulturni studiji. Društveni su se pokreti između ostalog usmjerili na rodna i ekološka pitanja šireći prostor potrage za pravednijim, uključivim društvom. Međutim, dodatna je ironija povijesne dijalektike društvenih odnosa da nam se u novim sintezama uvijek zrcale ostaci prethodnih teza i antiteza. Matko Meštrović ističe da je moderno i prosvjetiteljsko poimanje razuma danas je postalo samo povijesno specifičan razum prilagođen robnoj proizvodnji, koja je destruktivna u svakom smislu. U intelektualnom napadu postmodernizma fragmentirani su brojni veliki narativi, ali je istovremeno fragmentirana kritika kontrole i dominacije vidljiva jedino u sprezi između politike, ekonomije i kulture. Danas je spona digitalna tehnologija čime se otvara prostor za nova promišljanja i kritiku.

Obnova kritike u kapitalizmu bez duha

Umjetnička je kritika šezdesetosmaške generacije bila toliko uspješna da ju je kapitalistički sustav preuzeo kao svoj vrijednosni modus operandi. Međutim, primirje kritičke autonomije i tržišnih mehanizama pokazalo se jalovim i privremenim. Slična je sudbina zadesila politički program takozvanog trećega puta u Velikoj Britaniji kojim se pokušavalo primiriti između socijalne vrijednosti, tržište i globalizaciju. Primirje između umjetničke kritike i kapitalizma stvorilo je digitalno jednodimenzionalno društvo, kojim dominira digitalni oligopol, u kojemu su idejne alternative u defanzivi i u kojem vrijednosni vakuum kapitalizma bez duha popunjavaju ksenofobija i nacionalizam. Andrew Feenberg tvrdi da je prva generacija Frankfurtske škole razbila naivne iluzije modernog društva ukazujući na brojne iracionalne posljedice napretka i razvoja. Međutim, umjesto iracionalna razuma nije postavila nove normativne kriterije koji bi mogli zauzeti njegovo mjesto. Stoga je često lutala između relativiziranja modernog napretka i potrage za esencijalnim ljudskim i društvenim osobinama. Razum je danas institucionaliziran u tržištima, administraciji i digitalnim tehnologijama koje zajedno čine tehnosustav. Taj je sustav utemeljen na racionalnim proračunima koji nisu odvojeni od sustava vrijednosti. Štoviše, protesti protiv tehnosustava, nastavlja Feenberg, formulirani su jezikom vrijednosti koje sustav ne sadrži zbog čega je uvijek otvoren prostor za njegovo preispitivanje i promjenu. Potrebna je kombinacija angažmana na promjeni javnih politika i administracije, podizanja svijesti o negativnim političkim, kulturnim i drugim eksternalijama tržišta te obnova kritike koja će nadići neuspjele kompromise, utvrditi proturječnosti suvremena kapitalizma i pružiti novi sustav vrijednosti. Kritika mora kontinuirano raditi na obuzdavanju transnacionalna kapitala i razvijanju progresivne vizije budućnosti, koja će nadomjestiti konzumerizam, povlačenje u prošlost i nacionalizam.

Reference

Baran, P. i Sweezy, P. (2012) Some Theoretical Implications. Monthly Review. Dostupno ovdje.

Barbrook, R. i Cameron, A. (1995) Californian Ideology. Science as Culture 6(1): 44-72.

Boltanski, L. i Chiapello, E. (2017) The New Spirit Capitalism. London: Verso.

Feenberg, A. (2017) Technosystem: The Social Life of Reason. Cambridge, MA; London, UK: Harvard University Press.

Foster, J. B. (2014) The Baran Marcuse Correspondence. Monthly Review. Dostupno ovdje.

Marcuse, H. (1968) Čovjek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva. Sarajevo: Veselin Masleša.  

Marcuse (1969) An Essay on Liberation. Beacon Press.

Meštrović, M. (2018) Praxis Inversion. European Sociological Association’s RN18 mid-term conference. Zagreb, 6. – 8. rujna 2018.

Stiegler, B. (2010) For a New critique of Political Economy. Cambridge: Polity.

Stiegler, B. (2017) The Lost Spirit of Capitalism. Cambridge: Polity

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U jeku aktualne izbjegličke krize, a koja i u lokalnim medijima i u lokalnim političarima izaziva paniku i strah, valja podsjetiti da je Walter Benjamin, jedan o najvažnijih modernističkih filozofa i teoretičara kulture, sebi oduzeo život u trenutku očaja, bez nade da će preko granice naći sigurnost i život. 

Nakon uspona nacizma u Njemačkoj, Benjamin je osam godina proveo u izbjeglištvu, uglavnom u Španjolskoj i Francuskoj, promijenivši pritom 28 adresa, da bi nakon poraza Francuske u lipnju 1940. krenuo prema Portugalu odakle je, s vizom koju mu je pomogao ishoditi Max Horkheimer, trebao otputovati u SAD. Zajedno s fotografkinjom Henny Gurland, njenim sinom Josephom i Lisom Fittko, planinskim je prijevojem krenuo pješke prema pograničnom gradiću Portbouu, no fašistička je Španjolska ukinula tranzitne vize preko svog teritorija i naredila da se izbjeglice predaju francuskim vlastima, a Benjamin je, svjestan da tamo odakle je došao za njega više ne postoji, 25. rujna popio smrtonosnu dozu morfija. Sljedećeg dana granica je otvorena i grupa s kojom putovao uspjela je stići do Lisabona, a nekoliko mjeseci kasnije Hannah Arendt prešla je istu granicu noseći sa sobom Benjaminov posljednji rukopis, “Über den Begriff der Geschichte” (Historijsko-filozofske teze). 

“Bio je apsolutno neusporediv, jedan od onih koje nije moguće klasificirati”, zapisala je svojedobno Hannah Arendt i, ustinu, teško se s time ne složiti, uzevši u obzir da su Benjaminovi kritički interesi sezali od romantičke njemačke drame preko epskog kazališta i modernističke književnosti do marksizma, flanerizma, estetičkih problema umjetnosti u doba tehničkog napretka. 

Njegova ostavština, svojevrsni “arhiv”, sastoji se od “različitih artefakata, uglavnom fotografija, tektsualnih fragmenata i crteža koji predstavljaju iskustva, ideje i nade koje je Benjamin pritom entuzijastično arhivirao, sistematizirao i analizirao”, a uredili su ga Ursula Marx, Gudrun Schwarz, Michael Schwarz i Erdmut Wizisla i za njemačko izdanje pripremili 2006. godine kao Walter Benjamins Archive: Bilder, Texte und Zeichen. Godinu dana kasnije Verso je objavio prvo englesko izdanje, a sada i drugo, džepno izdanje. 

“Potpuna neizvjesnost nadolazećih dana, nadolazećih sati, ono je što upravlja mojim postojanjem već niz tjedana”, zapisao je Benjamin u svom posljednjem pismu Theodoru Adornu, a to je isto što svi oni koji se ovih dana probijaju kroz konfuziju granica, jezika, birokracije, nepoznatih željezničkih stanica i poljskih puteva pokušavaju nadvladati. 

Tako se u knjizi Prošlost i budućnost 20. stoljeća, među ostalima, Žmegač osvrće na Freudovo Tumačenje snova, de Saussureov Tečaj opće lingvistike, Heideggerov Bitak i vrijeme, Benjaminovo Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije, Horkheimerovu i Adornovu Dijalektiku prosvjetiteljstva, Drugi spol Simone de Beauvoir, na Foucaulta, Hannu Arendt, Marcusea, McLuhana i Baudrillarda.

Viktor Žmegač rođen je 21. ožujka 1929. u Slatini gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Virovitici i Osijeku. Studij germanistike i jugoslavistike završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a germanistiku i muzikologiju studirao je u Göttingenu. Doktorat znanosti stekao je godine 1959, a od 1971. pa sve do umirovljenja 1999. redoviti je profesor njemačke književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Povremeno gostuje na stranim sveučilištima. Od 2002. je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Od 1985. glavni je urednik časopisa Germanistik i Text und Kontext.

Od naslova objavljenih u Hrvatskoj i inozemstvu ističu se Književno stvaralaštvo i povijest društva, Liber, Zagreb 1976., Težišta modernizma, SNL, Zagreb 1986., Povijesna poetika romana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987., 1991. i treće, prošireno izdanje Matica hrvatska, Zagreb 2004, Der europäische Roman. Geschichte seiner Poetik, Niemeyer, Tübingen 1990. i 1991., Književni protusvjetovi (zajedno s Nikolom Batušićem i Zoranom Kravarom), Matica hrvatska, Zagreb 2001., Književnost i glazba, Matica hrvatska, Zagreb 2003., Od Bacha do Bahausa, Matica hrvatska, Zagreb 2006., Majstori europske glazbe, Matica hrvatska, Zagreb 2009.

Izvor: Booksa

Kampanju pod imenom Moja Hrvatska zamišljenu kao niz medijskih apela građana za “drugačiju zemlju”, zadnjih nekoliko dana intenzivno promovira njen organizator Jutarnji List.

Kako navode u Jutarnjem, svi su pozvani da se uključe u kreiranje jedne nove, bolje Hrvatske jer Hrvatska, u kojoj “samo 45 posto radno sposobnih ljudi radi, jedan radnik uzdržava 1,4 umirovljenika, 250 tisuća ljudi radi u državnoj administraciji, gotovo 2 milijuna Hrvata ovisi o proračunu…”, treba promjene.

I sad, iako na prvi pogled ova akcija podsjeća na niz drugih, u najvećem broju patetičnih, farsičnih, “socijalno senzibiliziranih” akcija koje, dok služe lokalnim estradnim veličinama za samopromociju, ujedno aboliraju nedostatak senzibiliteta države za socijalna pitanja, ona sadrži još jedan bizaran aspekt.

Naime, u akciji, kojom je usput budi rečeno “oduševljena” kako je izjavila za Jutarnji, sudjeluje i premijerka Jadranka Kosor iz HDZ-a! Dakle u akciji za “bolju” Hrvatsku, za “promjene”, sudjeluje predstavnica stranke koja je, ako ne jedina, onda zasigurno u najvećoj mjeri najodgovornija za stravično etičko, moralno, kulturno, političko, ekonomsko i civilizacijsko potonuće i raspad jednog društva. 

Naravno, uopće nije iznenađujuće da predstavnici vlasti ovako “socijalno senzibiliziranu” akciju žele podržati, ali problem je u tome što, kako izgleda, ostali sudionici akcije nemaju nikakav problem s tim. Iznenađujući je dakle stupanj perverzije do koje je veliki dio javnosti spreman ići u relativizaciji kako situacije uopće tako i svoje uloge u kreiranju iste. Postavlja se pitanje koga ili što veliki dio javnosti vidi kao generator, odnosno krivca za strahovite probleme ovog društva?

Zašto je situacija takva kakva jest? Dakle, tko je kriv? Globalna ekonomska kriza? Masoni? Pederi? Strani centri moći? Izvanzemaljci? Slovenci? Tesline zrake sa Sjevernog pola? Divovska radioaktivna hobotnica iz paralelnog univerzuma?

Čini se kao da nisu krive političke opcije koje su zapravo instalirale brutalno nesputan slobodno-tržišni sustav koji tako privatizacijom javne sfere uspostavlja radikalno nepravedni klasni sistem. Nadalje proizlazi da nisu krive te iste političke opcije koje nameću vrijednosni sustav u kojemu su krvna zrnca, etničko porijeklo, stranačka podobnost i vjera u svemoćno slobodno tržište bitniji od obrazovanja, opće kulture, socijalne osjetljivosti i kritičkog mišljenja; nije kriva vlast koja u ime svih građana šalje prosvjednu notu drugoj suverenoj zemlji koja s punim pravom zabranjuje ulazak jednom neo-fašistu. No s druge strane, ako nije kriv kapital koji subjektivitet pretvara u puki tržišni proizvod, dok isti kapital protjeruje sve humanističke vrijednosti u egzil iz općeg sustava vrijednosti, tko onda jest kriv?

Ako je suditi po reakcijama, tj. nedostatku kritičkih reakcija šire javnosti na situaciju općenito, izgleda da je krivo nešto, nešto nedefinirano, nešto nevidljivo, nešto neizrecivo, neki unheimlich.

U ovom slučaju, sam naziv akcije Moja Hrvatska implicira neku nužnost, neki mutni osjećaj obveze da se svaki subjektivitet “kojem Hrvatska pripada” solidarizira s distribucijom odgovornosti za stanje stvari na sve građane.

Iako je vjerojatno ovakav naslov odabran iz drugih razloga, jer je u tržišnom polju kreiranje individualnog odnosa između potrošača i proizvoda već godinama trend u oglašivačkoj industriji, ovaj naslov reflektira taj vibe, to zajedničko “stezanje remena”, tu intenciju da se odgovornost za stanje stvari distribuira na sve pripadnike društva pod krinkom individualne “ljubavi prema zemlji”. 

Kako kaže jedna od poruka pomenute akcije, “Europska komisija nas je upozorila da smo zemlja s velikom korupcijom. Promijenimo to zajedno!”

Šira javnost koja prešutno pristaje preuzeti dio odgovornosti za specifične probleme zapravo abolira upravo tu vlast koja se ponaša kako se već ponaša dok ista javnost ne preuzima odgovornost za svoj boljitak na demokratskim izborima.

Ovdje se također radi i o refleksiji jednog bizarnog aspekta tog nečega u kojemu očigledno (ako je sudeći po broju građana zainteresiranih za akciju) postoji volja onih pripadnika eksploatiranih klasa da se solidariziraju s vladajućim klasama. Nekad su bili prozivani stokom sitnog zuba, a danas su pak građani koji čuvaju “svoju” Hrvatsku. Reakcija kritičke javnosti na ovakve naslove, na sve ovakve implikacije, na stranu sad ova specifična akcija, bila bi izjava da ovakva Hrvatska nije moja Hrvatska. Ovo je njihova Hrvatska, ona koja najviše podsjeća na zemlju onih famoznih 200 obitelji. Ali, trik je u tome da široj javnosti ovakva Hrvatska očigledno previše ne smeta, možda zato što se mnogi pripadnici puka potajno nadaju da će baš njihova obitelj postati jedna od tih dvjesto.

Dakle, iako nije bitno što je organizator ove akcije odabrao baš naziv Moja Hrvatska, jer se ionako radi o domeni tržišnog copywritea, ono što je bitno jest kako se na takve pojave reagira, kako se one artikuliraju u javnosti.

Stoga, ova implikacija, ova aproprijacija pojma “moja” odnosi se na neki način i na pojam solidarnosti kao preduvjet za bilo kakve supstancijalne društvene promjene u smjeru socijalne države. Ali, nažalost, ne radi se o tome da solidarnost ne postoji, nego se radi o tome da je ta solidarnost izopačena jer se prosječni pripadnik društva ne solidarizira s potlačenim, obespravljenim članovima društva, nego se solidarizira upravo s onim političkim opcijama koje stvaraju uvjete za daljnju generaciju raznih vrsta diskriminacija, najviše onih klasnih, odnosno ekonomskih mada ni ostale uopće nisu zanemarive.

Iako ovaj slučaj reprezentira potrebu za jednom opsežnom medijsko/socio-antropološkom studijom na nacionalnom nivou o organiziranom masovnom mazohizmu, recimo jednostavno da se ovdje radi o dogmi. Ne nekoj konsenzualno prihvaćenoj dogmi, nego tihoj, nevidljivoj, “suptilnoj” dogmi u kojoj se “neke stvari” podrazumijevaju.

Ne radi se tu isključivo o dogmi institucionalno-vjerskog prefiksa – iako s intenzivnim miješanjem Crkve u laička pitanja ni ta dimenzija nije zanemariva – već se radi o onoj dogmi koja društvo, pa tako i državu, vidi kao neku vrstu “prirodne” zajednice, kao nešto što nije umjetno, već biološko, i kao nešto čiji se fundamentalni uzusi društvenog funckioniranja, eto, tek tako “podrazumijevaju”, a što mora voditi u konstataciju da se radi o društvu u stadiju prije društvenog ugovora.

Ako je to tako, onda je fundamentalni konstrukt nekog društva utemeljen na zajednici kao biološkom, prirodnom entitetu, što u Hrvatskoj jeste slučaj, a iz toga proizlazi da je za emancipaciju u takvoj zajednici dovoljan samo dokaz o biološkoj pripadnosti toj zajednici, a ne neko tamo “umjetno” znanje, obrazovanje, humanistički senzibilitet, klasna solidarnost ili sposobnost kritičkog mišljenja. A to je upravo ono što je ideal društva njihove Hrvatske, kao zemlje neobrazovanih kapitalističkih slugana, nacional-šovinista; zemlje idealiziranog primitivizma što u totalu rezultira grčevitim pokušajima racionalizacije takvog stanja, objektivizacije dogme. Uostalom odgovor javnosti na ovakve akcije to i pokazuje.  

Ali, svako demokratsko, socijalno senzibilizirano društvo stvara se kroz kritiku dogme, radikalno propitivanje “onoga što se podrazumijeva”, dogme uopće, a ne kao što je danas slučaj u Hrvatskoj, kroz njenu relativizaciju i što je najgore idealizaciju. Pa ne bi Obama postao predsjednik da je Rosa Parks pristala sjediti u dijelu autobusa za Afroamerikance, zar ne?

Kome se na kraju krajeva sudionici ove akcije obraćaju? Obraćaju se valjda svojem osjećaju nemoći kojeg nisu u stanju politički artikulirati i kojeg umjesto u glasačkim kabinama ili na prosvjedima kompenziraju kukajući pred kamerama, u nekoj verziji “ozbiljnog” reality showa.

Ovaj slučaj reflktira intenciju u kojoj umjesto kritike, građani svojevoljno pristaju biti simulakrumi, pervertirani odrazi društvene stvarnosti koji kroz bivanje simulakruma zapravo postaju istiniti, ali samo kao simulakre. Tu se u narcisoidnoj maniri nedostatak kritičke artikulacije “otjelovljuje” kao kritička artikulacija. Ovdje se, kako bi rekao Rancière, radi o perverznoj volji koja ne prestaje korisititi inteligenciju, ali je ta upotreba bazirana na fundamentalnoj distrakciji.

Stoga se ne može reći da je to nešto dogma, to nešto je kratki spoj između nedostatka volje i/ili nesposobnosti za političku artikulaciju stanja stvari i pokušaja racionalizacije tog stanja, dakle minimizacije njenih učinaka u ekonomskom, političkom i moralnom smislu. Taj kratki spoj je geist mučeništva, mazohizam idealiziran kao sreća nesolidarnog subjektiviteta u potrazi za osobnom komocijom. To je ona komocija koja nikad ne dolazi, već, kako bi rekli Horkheimer i Adorno, komocija koja se otjelovljuje kao jelovnik, kao ponuda koju si većina nikad neće moći priuštiti. A takvo stanje stvari sigurno neće promijeniti nikakve emocionalne, ispovjedne eskapade i simulacije građanskog aktivizma.