Bilo je to negdje sredinom prošlog desetljeća: pričao sam s dvojicom nekoliko godina mlađih momaka iz NGO sektora – momcima kakvi su koju godinu kasnije sudjelovali u prosvjedima na Filozofskom ilitiga povojima nove, mlade hrvatske ljevice – i tada su me upitali koje je moje političko opredjeljenje. Kada sam im rekao, reagirali su s mješavinom razočaranja i posprdnog gnušanja.

“Liberal? Stvarno?!?”

Bilo je to vjerojatno prvi put da sam uživo naletio na nekoga kome je “liberal” fuj-fuj riječ, a da taj netko nije bio desničar/ka. Možda čak i prvi put da sam bio primoran preispitati svoju dotadašnju naviku da pojmove “liberali” i “ljevičari” tretiram kao sinonime. I to tek sredinom prošlog desetljeća! A intenzivno sam pratio hrvatski politički diskurs i medije još od sredine devedesetih! Jel možete to vjerovati?

Vjerujem da među vama ima podosta mlađe ekipe kojoj će to biti teško povjerovati – ili će pomisliti da sam jednostavno bio neuki debil. A možda i jesam bio, tko zna! Ali u moju obranu, evo malo konteksta…

U devedesetima, dvostruka pošast rata i HDZ-a na vrhuncu moći je ovdašnju ljevicu bila bacila u svojevrsni safe mode, funkcioniranje na najosnovnijim postavkama – ako i to uopće. Priče o radničkim pravima i sličnome su bile teža apstrakcija u doba toliko brutalne privatizacijske destrukcije da je bilo pitanje hoće li se uopće više imati što i za koga raditi. I dok su se u nekim razvijenijim i sretnijim krajevima svijeta lomila koplja oko tzv. “političke korektnosti” i tko smije a tko ne smije koristiti N-word, ovdje su se pripadnici jedine brojnije etničke manjine – uključujući i one daleko od ratišta – borili za goli život. A dok je Europa pretežno bila još cca dva desetljeća udaljena od uspona neofašizma kao relevantne kontinentalne političke sile, mi smo imali orgijastični revival ustašije na svim razinama javnog života.

Bilo je to doba vrhunca bipolarizacije u Hrvatskoj: ili si bio uz HDZ, ili si bio protiv. A ako si bio protiv, nije bilo važno jesi li sebe nazivao ljevičarem ili liberalom – neke bitnije razlike u praksi nije ni bilo. Svi smo bili toliko zauzeti borbom za obranu najbazičnijih stavki najminimalnijeg minimuma iole civiliziranog društva da se nismo ni stigli dijeliti po nekoj imalo kompleksnijoj osnovi. “Liberal” danas jest popularno pogrdan izraz u našim ljevičarskim krugovima, ali tada nije bilo mreže neprofitnih web-medija koji bi vam objasnili zašto je tako – rasprave o strukturalnim problemima kapitalizma naprosto nisu bile dio dominantnog lijevog diskursa, koji se tada ionako manje-više svodio na… hm, jedan nacionalni tjednik? “Poduzeća se dijele šakom i kapom tajkunima koji ih pljačkaju i bacaju u stečaj i moramo ih zaustaviti kako god znamo i umijemo” je bio otprilike plafon ekonomskog ljevičarenja u Hrvatskoj devedesetih – sve ostalo je bilo ezoterija i teška margina.

Svi mi koji smo bili protiv HDZ-a smo bili na istoj strani, a oni mlađi među nama su se gotovo bez iznimke kleli u South Park. Svi smo tada još bili dio iste primordijalne, gotovo pa pretpolitičke juhe i trebale su proteći još godine i godine dok se nismo  počeli dijeliti na ljevičare i liberale, antifašiste i libertarijance, berniebrose i putinofile… I dok nije počelo postajati jasno da je taj obožavani animirani serijal, oko kojeg smo bili toliko ujedinjeni, u duši zapravo – jedna reakcionarna, desničarska serija.

Treba, naravno, odmah reći da je desnica, baš kao i ljevica, širok spektar i da time što ga smatram desničarskom serijom ne želim reći niti da je South Park neofašistička serija, niti da je alt-right, pa ni alt-lite. Njegovi tvorci Trey Parker i Matt Stone su se kroz protekle 22 godine i skoro pa tristo (!) epizoda sprdali s toliko različitih pojava i trendova da je njihovo konkretno političko određenje teško uhvatiti za glavu i rep.

Mnogi će reći da su najbliže libertarijanstvu i s time bih se dobrim dijelom i mogao složiti, no pritom se mora uzeti u obzir i kako je, primjerice, već u drugoj sezoni jedan od likova – koji je pritom očigledno progovarao u ime autora – Atlas Shrugged Ayn Rand otpisao kao teže smeće i sranje. Bilo je svakako i momenata u kojima bi se South Park našao na konzervativnim pozicijama, ali će seriju u kojoj kip Djevice Marije krvari iz guzice a svi katolički svećenici (osim onoga iz naslovnog gradića u Koloradu) su entuzijastični pedofili – malo tko nazvati konzervativnom, bar ne s velikim “K”.

No opet, ovisi što biste definirali kao konzervativizam s velikim “K”: po meni je malo što konzervativnije od zastupanja statusa quo. A South Park redovito dočekuje na nož svaki novi vid progresivnih politika, svaku vrstu zagovaranja društvenih promjena. Ako imate viziju boljeg ili bar drugačijeg društva i spremni ste je gorljivo zagovarati, sama ta činjenica vas kvalificira da budete predmet South Parkove sprdnje. Vjerojatno najzloglasniji primjer je epizoda ManBearPig, u kojoj je, prilikom ismijavanja Ala Gorea, koncept klimatskih promjena kao produkta ljudskog faktora – personificiran u obliku nepostojećeg čudovišta ManBearPig (“pola čovjek, pola medvjed, pola svinja”).

Mislim, gle, naravno da ne živim u iluziji da bi globalno zatopljenje bilo imalo usporeno da su Parker i Stone bacili tu epizodu u koš… Ali poricanje klimatskih promjena nekoć ipak nije bilo dio mainstreama i South Park je s tom epizodom dao svoj mali, ali nezanemarivi prilog kočenju posljednjih mogućih pokušaja da se spriječi planetarna klimatska katastrofa zbog koje će budući naraštaji nebrojenih milenija mrziti sve nas i sve što ima veze s nama.

“Ali u South Parku se ne sprdaju samo s ljevičarima, oni se sprdaju sa SVIMA!”, čujem kako se već neki javljaju. E, pa – i u tom grmu isto leži zec. Karikirajući manje-više svaku ideološku poziciju do ekstrema i suprotstavljajući različite polove tih tobožnjih ekstrema, South Park je oduvijek poručivao da je najpametnije držati se nekakve famozne “zlatne sredine”. Te je tako dao i svoj mali prilog današnjoj društvenoj klimi u kojoj svatko zavrjeđuje dobiti svoje mjesto u javnoj debati jer “treba saslušati sve strane” i onda tako imaš ozbiljne znanstvenike koji dijele isti studio i istu minutažu s potpunim šarlatanima, neofašiste koji dijele polemičke stupce s ljudima koji nisu fašisti – te prosječnog konzumenta koji, ne znajući što da misli o svemu, sasluša i jedne i druge i na kraju slegne ramenima uz zaključak da je “istina vjerojatno negdje u sredini”.

Mogao bih nabrajati grijehe South Parka do sutra, ali sumnjam da bi se ikome dalo čitati ovaj tekst do sutra! Pa bih sad rekao koju i o tome zašto, kao jedan ljevičar, volim ovu seriju i ni dan-danas ne propuštam nijednu epizodu. Mogao bih, zapravo, i tu nabrajati razloge do sutra, pa ću se ovom prigodom, kada sam se već uhvatio ideološke dimenzije South Parka, ograničiti na jednu bitnu vrlinu serije, to jest njezinog glavnog autora, Treya Parkera, a to je njegovo – samopropitivanje.

Prosječna epizoda South Parka se napiše i snimi unutar samo tjedan dana prije prikazivanja (što omogućuje bavljenje najsvježijim temama), a Trey Parker je potpisan kao jedini scenarist gotovo svih dosadašnjih epizoda. On se na početku radnog tjedna nađe sa svojim writers’ roomom kako bi skupa izmozgali o čemu će otprilike biti epizoda, a onda se povuče u osamu i napiše scenarij.

To što je sve toliko na plećima Treya Parkera ima, naravno, svojih loših strana (posebno kad krene s repetitivnim šibanjem po šalama koje ni prvi put nisu bile za upišat se od smija)… Ali i znači da je serija plod jednog čovjeka i njegovih osobnih preokupacija kroz, evo, već više od dva desetljeća, bilo da je riječ o velikim društvenim temama du jour ili o potpuno sporednim pizdarijama koje Parkeru u danom trenutku idu na živce. Poput, recimo, bajkera. Ili igara koje se nazivaju freemium iako zapravo nisu skroz besplatne (da, bila je cijela jedna epizoda o tome).

Još jednom: preko dva desetljeća. Što je užasno dugačak vremenski period kroz koji se promijeni štošta, naprimjer tehnologija (uključujući i načine na koje se dobavljalo nove epizode u ovim krajevima, od dilanja VHS kopija prvih sezona, preko skidanja realmedia fajlova na 56k modemima, pa sve do torenata i streamanja), a bogami i – ljudi. Pa i Trey Parker. Koji svijet oko sebe ne promišlja na isti način na koji ga je promišljao i prije nekoliko godina, a kamoli pri počecima South Parka. I uopće ne bježi od toga.

Vrhunac te autorefleksije se odigrao u odličnoj devetnaestoj sezoni (srsly, jel ima ijedna druga serija na svijetu koja se može podičiti time da je imala odličnu DEVETNAESTU sezonu?!), u kojoj je po prvi put cijela sezona bila serijalizirana i imala radnju koja se provlačila kroz sve epizode. S obzirom na to da se većina prijašnjih višedijelnih epizoda South Parka bila ispuhala već nakon prvog nastavka, taj pristup nije slutio na dobro… No Parker je bio iznimno inspiriran jer se uhvatio jedne za njega goruće teme, a to je: kako se South Park, kao renomirano “anti-PC” serija, uklapa u današnji krajolik u kojem je toliko puno toga što je do jučer ismijavao – u međuvremenu preraslo u općeprihvaćene društvene norme?

U devetnaestoj sezoni škola u South Parku je dobila novog ravnatelja – koji se odaziva na nimalo suptilno ime PC Principal – a cijeli taj gradić u Koloradu je tresla groznica tzv. “političke korektnosti” koja je dovela čak i do gentrifikacije nekih kvartova. I jest da je to otvorilo prostora za najgore parkerovske pošalice na liniji standardne desničarske anti-PC/SWJ propagande (oj dragi desničari, pa jel bi vas ubilo da možda katkad probate saznati što pojmovi poput trigger warningsa i safe spacesa ZAPRAVO znače, umjesto da samo nekritički gutate kvaziinformacije iz druge ruke iz paničarsko-drkadžijskih pamfleta u Atlanticu i Wall Street Journalu? Je li to stvarno previše za tražiti, ha?)…

No sezona je imala i momente poput epizode The City Part of Town, u kojoj Mr. Kim, vlasnik kineskog restorana City Wok, biva prisiljen zatvoriti obrt jer novi hipsterski žitelji gentrificiranog kvarta zaziru od njegovog “uvredljivog naglaska” i doživljavaju ga kao neugodni relikt minulih vremena… Što je, naravno, bila alegorija na to kako je lik Mr. Kima dugo vremena bio metom kritika jer je rasistička karikatura: South Park zna biti pronicljiv po pitanju rasne tematike, ali tretman likova azijatskog podrijetla se gotovo uvijek svodio na “Ha-ha, ONI NE ZNAJU NOLMALNO PLIČATI ENGLESKI!!”. A kako vrijeme prolazi, to se – nasreću – sve manje tolerira, pa je i Mr. Kim otišao u zasluženu mirovinu.

A onda su u aktualnoj dvadeset i drugoj sezoni otišli korak dalje u posipanju pepelom te učinili nešto čemu se stvarno nisam nadao: odrekli su se čak i ManBearPiga! Tojest, ispostavilo se da je ManBearPig ipak itekako stvarna prijetnja, koja se u jednom trenutku prikrade nekom tipu dok ovaj svojoj sugovornici samozadovoljno objašnjava kako “nema znanstvene potvrde ni stvarnih dokaza” da ManBearPig (ilitiga klimatske promjene) uopće postoji i da “svi samo žele iskoristiti strah od ManBearPiga kako bi dobili ono što žele, pa se nabacuju nazovi-znanošću i svi su sad odjednom, kao, neki eksperti” – a čak i da postoji, “pa što više uopće možemo učiniti?” I ManBearPig ga onda zaskoči i krvoločno rastrga!

Mali korak za čovječanstvo (i obuzdavanje klimatskih promjena), ali veliki skok za South Park.