“Htjeli smo okupiti ljude koje smo upoznali u posljednjih pet godina i pokazati domaćoj publici što rade. U DIY [uradi sam] i punk kontekstima tisak je sveprisutan, pogotovo sitotisak, ali mi se čini da mu nedostaje viša razina, vidljivost i udruživanje između različitih aktera na sceni”, govori mi idućeg dana Ana Dumančić, jedna od organizatorica, u sunčanom dvorištu Studio-galerije Klet. Osim što je jedna od programskih voditeljica Kleti, članica je tiskarskog kolektiva Smak Press, koji se prije nepune dvije godine smjestio pokraj tog prostora. 

Premda vlastiti prostor imaju relativno kratko, Smakovci daleko duže neumorno tiskaju za potrebe nezavisne umjetničke scene. Novitet koji festival nosi nalazi se u pristupu tisku. U lokalnom se okruženju čin štampanja često doživljavao kao obrt odvojen od umjetničke produkcije, dok Štampić nastoji taj odnos izvrnuti valorizirajući tisak kao punopravnu i živu scenu. To neće reći da nije postojalo festivala koji su promovirali sitotisak ili risotisak na ovim prostorima, primjer je festival stripa i street arta OHOHO, no prvi put fokus nije stavljen na otisnute umjetnine, nego proces tiskanja kao takav.

“Mi smo prvi umjetnici ovdje koji tiskaju za umjetnike, a onda skužiš da postoje ljudi koji tako briju i vani i koji rade takve festivale. Bilo nam je logično da i domaćoj publici pokažemo kako se to vani radi, da nije samo suha izložba”, nadovezuje se grafičar i Smakovac Filip Pilj, objašnjavajući da maštaju o organizaciji ovakvog festivala otkad su prvi put gostovali kod beogradske Matrijaršije, kolektiva koji je u regionalnom kontekstu postavio zlatni standard za artikulaciju tiskarske scene. Kako će ta artikulacija izgledati kod nas sugovornici_e mi ne znaju reći, Štampić je u suštini eksperiment koji bujajućoj sceni treba poslužiti kao katalizator za jasnije oblikovanje i čvršće povezivanje.

Zato su Smakovci pozvali brojne umjetnike i umjetnice koje su tijekom godina gostovanja po stranim festivalima upoznali. U prvom planu su regionalne zvijezde, uz članice Matrijaršije još i skopjanski Partizan Print, s kojima su Smakovci u štampari drugog dana festivala otvorili grupnu izložbu Tiskoteka. Apstraktna geometrija leži bok uz bok s cabaretovskim plakatima, kaotična internetska estetika suprotstavljena je socijalističkom agit-propu, a dječji crteži gotovo da prelaze preko otisaka nostalgičnih fotografija. Kaleidoskop raznorodnih radova na bezbrojnim materijalima pretvara industrijski ambijent u postmodernu knjižnicu. Kaotični postav na rešetkama i istrošenim zidovima tiskare objedinjuje sve izloženo pod jednim nazivnikom – tiskom kao najizravnijim posrednikom ideja.

Ako se prostor Smak Pressa u petak mogao čitati kao afirmacija širine ove djelatnosti, susjedna Klet upriličila je izložbu koja meditira nad dubinom tehnike. Prepreka savršenom očajanju Matrijaršinice Sofije Pašalić prikazuje šest manjih grafika koje se “reproduciraju” u dekonstruiranom obliku. Segmentirani, razlomljeni i ispremiješani na različitim materijalima, izlošci stvaraju klaustrofobični univerzum koji koristi sve mogućnosti tog taktilnog medija za postizanje željene atmosfere. Dojam fragmentirane stvarnosti zbog toga kao da se prelijeva van, a tu igru realnosti zaokružuju razbacani komarci koje je zbog njihove brojnosti, a upravo je brojnost ključna riječ u tisku, nemoguće ignorirati i bez zvuka zujanja. Kao i Cake, Pašalićina serija u vakuumu nosi drugačija čitanja, no unutar Štampića nameće specifičan niz značenja koji kao da produbljuju poruku festivala, uvezujući se s njegovim implicitnim postavkama. Ipak je umrežavanje jedna od glavnih funkcija događanja.

“Ta razmena je bitna za sve nas kao individue i zajednice. Znači da se gradi scena, ti narativi postoje lokalno i u tom pogledu šire geografske prostore”, pojašnjava Pašalić, dodajući da su u Matrijaršiji samo čekali da se ovakav tip festivala odvije u Hrvatskoj.

Milica Ivić, druga prisutna članica Matrijaršije, dijeli Pašalićin entuzijazam. Kao organizacijska veteranka ne vidi zamjerke, sve od opsega do izvedbe funkcionira kako treba, a dobro je pogođen i popratni program: “I mi kao Novo doba imamo taj format. Da, imaš izložbe, ali uvijek su tu performansi, projekcije, koncerti i jako dobre žurke.”

Par sati kasnije nalazimo se na takvoj žurci. Nakon elektroničkog kaosa The Belly publiku aktiviraju samoprozvani stand down komičari Zdenko Franić i Lou Profa. Uz funky matrice smireno stoje ispred stare televizije verglajući asocijativne stihove, no večer doseže zenit kad Franić ostaje sam u ulozi autsajderskog mudraca, Lutajućeg DJ Zdene. Dnevni program Štampića se može činiti kao pitomo uživanje u kulturi, ali noćno iskustvo ovu scenu pozicionira čvrsto u prgavi, nepretenciozni underground. 

Na pitanje zašto su u festival tiska uvrstili glazbeni segment, Smakovci mi odgovaraju da su htjeli privući širu publiku, no evidentno je da tisak i glazba, napose punk, imaju dublju sponu. Neki od izlagača su u tisak ušli s glazbene scene, poput dvojca denevér koji su večer prije u Attacku zatvorili prvi dan festivala. Distorzijom i rezanjem praznog hoda coldwavea, žanru ubrizgavaju novi život što publika dočekuje s oduševljenjem.

“To je stvarna pojava. Ljudi slušaju glazbu jer ima fizički utjecaj na tijelo, a štampanje je isto. Diraš stvari, vidiš teksture i boje. Cijela interakcija s medijem je slična”, navodi gitarist Sebastián Villano. Njegov kolega Árpád Szigeti, lice iza peštanskog Hurrikan Pressa, kima glavom i objašnjava kako su alternativna scena i tisak isprepleteni od začetaka. Ako je underground scena proces, tisak je emulzija koja taj proces već šezdeset godina prekriva i bilježi. Ovo nije neobično s obzirom na to da tisak s kontrakulturama dijeli iste vrijednosti.

Portugalska umjetnica Catarina Real tako u razgovoru za vrijeme subotnjem sajma naglašava ekonomsku egalitarnost tiska u kontekstu umjetničkog polja: “Dostupnost objekta je bitna jer tržište umjetnina nije normalno, monetarna vrijednost umjetnina nije povezana s vrijednosti koju te stvari imaju“.

“Motivacija da radiš sito je da imaš ceo proces štampe pod sopstvenom kontrolom, da ti niko ne može da odredi šta ćeš da štampaš, da li će ti netko nešto iscenzurisati”, Ivić mi skreće pozornost na beskompromisni protok informacija odozdo u nezavisnom tisku.

“Od jednog predloška možeš dobiti puno istih motiva. Dževad Hozo, profesor grafike iz Sarajeva, nazvao je grafiku umijećem multioriginala. Sve su to originali, ali ih je puno”, tvrdi Pilj sa žarom u očima, podcrtavajući inherentni kapacitet tiska da demokratizira umjetnost.

Kad umjetnici postaju vlasnici svojih sredstava za proizvodnju, formulira se i poseban društveni odnos, kako Ivić zaključuje: “U načinu na koji komuniciraš s ljudima, u vrednostima koje deliš, načinima na koje provodiš vreme, kako zajedno s ljudima jedeš ili piješ. Što se Matrijaršije tiče, to je taj politički otpor koji je doslovno čvrsta linija načina života koju mi branimo već deset godina.” Emancipacija tiska kao samostalne discipline vrijedne promišljanja u nekom smislu dopušta takvom načinu života da dođe do punog sjaja, pod reflektor gura produkcijsku matricu koja se oduvijek nalazila u nezavisnoj kulturi.

Na tom tragu Štampić stavlja naglasak upravo na proceduralnost i komunalnost umjetničke scene, bilo koje. Kolaborativnost, demokratičnost, egalitarnost i slične parole najviše su do izražaja došle zadnji dan festivala, na sajmu na kojem je svoje radove pokazalo dvadesetak pozvanih izlagača. Prezentacijom sitotiska i lagodnim razgovorom nazočnih uz garažni rock s razglasa u prisnoj atmosferi, Štampić dolazi do svoje glavne funkcije umrežavanja umjetnika i razmjene znanja. Svaki štand je svijet za sebe, sakriva druge teksture i tehnike o kojima umjetnici rado diskutiraju, a posjetitelji s interesom istražuju. Opušteni buvljak potpuni je kontrast deliriju jučerašnje večeri koja je u smijehu i dimu okupila parsto ljudi, što mi daje priliku da pitam izlagače što ih je privuklo tisku.

“Sitotisak je, koliko god izgledao komplicirano, jednostavna tehnika koja stvara puno sreće. Lijep je trenutak kad ljudi međusobno nose majice i vide se po gradu. Sito je vezivno tkivo za cijelu scenu koja postoji u Zagrebu i konačno se počela definirati”, odgovara mi Mislav Lešić pred svojom unikatnom kombinacijom slavonskog folklora i secesijske psihodelije.

“Imao sam osjećaj da fotke koje su na Instagramu zaslužuju više od toga, da stoje na nečijoj polici i, kad to vidi, da ima bolju konekciju s tom fotkom”, prisjeća se Pavle Kocanjer zrcaleći sentiment mnogih da je rast virtualnog svijeta jedan od uzroka revivala tiska.

“Taj eksperimentalni pristup, nemanje kontrole, slično je životu. Alhemija toga da nešto što staviš na jako tamno, a posle staviš na jako svetlo, rađa nešto drugo, na što ti puno puta i ne možeš kompletno da utičeš jer grafika traži neki laboratorijski uslov koji nemamo puno puta”, zamišljeno će Biljana Dimitrova iz Partizan printa. Kao i svi koje pitam, u Štampiću vidi veliki značaj, posebice za scenu na teritoriju bivše Jugoslavije: “Kad dolaziš na ovakav festival dobivaš potvrdu da to što radiš nije džaba i nisi skrenuo s puta.”

Starosjedioci poput Franića, inače jednog od prvih nezavisnih izdavača u Hrvatskoj, i Nikole Mijatovića, umjetnika u čijem su se studiju Smakovci zaljubili u tisak, ponavljaju pak koliko im je drago da scena doživljava procvat. Mijatović konkretno kaže da je ta scena “nevidljiva široj publici. Ona je živa, mijenja se, dolaze novi ljudi i odlaze stariji, ali je nevidljiva mainstream svijetu. Zato je jako bitno da se organizira ovakav festival, a ne vidim tko bi drugi to mogao napraviti”.

Buduća izdanja će pokazati je li istup na binu bivših radnika iza zastora tek rasvjetljavanje nove zajednice entuzijasta, ili nešto što će inspirirati šire promjene u lokalnom kulturnom polju. U najmanju ruku, trodnevna šuma tekstura i šablona Štampiću daje značaj veći od dodira s bilo kojim individualnim radom. I to je, u srži, samo preslika onog što tisak čini tiskom. Tisak je umijeće ideja, mogućnost njihovog neobuzdanog širenja. U tome Štampić, u svom konceptu, kao i u provedbi, briljira – mali pomak na situ, veliki otisak na duhu jedne scene.

Otvorenje programa započinje izložbom fanzina, grafika i plakata pod nazivom Do it yourself, print it with friends, čiji je fokus predstavljanje umjetnika i kreativnih kolektiva te nezavisnih tiskara iz regije. Smak Press iz Zagreba, Riso & prijatelji iz Rijeke, Matrijaršija i Varikina studio iz Beograda, Riso Paradiso i Dobra Vaga iz Ljubljane samo su neki od kolektiva čiji će radovi biti izloženi na izložbi. Otvorenje izložbe održat će se u subotu, 23. studenog od 19 sati, a radovi će se moći pogledati tijekom svih događaja u sklopu programa.  

Prva radionica održat će se u ponedjeljak, 25. studenog s početkom u 17 sati pod vodstvom Marka Pekice koji će polaznike_ce voditi kroz izradu i tisak vlastitih grafika tehnikom linoreza.  Sudjelovanje na radionici je besplatno, uz obaveznu prijavu putem online formulara, a sav potreban materijal i oprema su osigurani.

Dio programa čini i serija radionica Y U NO DIY za učenike Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna Pula te studente Studija za dizajn i audiovizualne komunikacije u Puli koje će se održati 27. i 28. studenog. Polaznici_e radionica imati će priliku izraditi svoj fanzin i plakat, tiskati u tehnici Lego print te snimiti kratki film mobitelom. Radionice vode Andi Pekica i Oleg Morović.  

Projekcija filma L’Albero (1997) u sklopu programa VHS kino na programu je u petak, 29. studenog u 19 sati. Film redatelja Erosa Puglisija snimljen je povodom izlaska tadašnjeg istoimenog albuma, a prati Jovanottija i njegov bend u pokušaju stvaranja savršenog albuma. Film se prikazuje na talijanskom jeziku, bez titlova. 

U ponedjeljak, 2. prosinca u 18 sati, riječki umjetnik Zoe Miloš održat će predavanje o svom radu i kreativnim procesima. Zoe Miloš (1994.) je višestruko nagrađivan umjetnik, a njegovi radovi izlagani su diljem regije i uvaženi su u privatnim i muzejskim zbirkama. Godine 2023. osvojio je nagradu “Crno drvo Laube” za najboljeg samostalnog izlagača.

Najpoznatiji program udruge Prostor urbane kulture, radionica izrade fanzina Print Zine, održat će se 3. i 4. prosinca od 17 do 20 sati, pod vodstvom Olega Morovića. Tijekom radionice sudionici_e će izrađivati vlastite publikacije u malim edicijama, koristeći različite tehnike i medije. Radionica je namijenjena svima koji se bave kreativnim radom ili žele naučiti više o nezavisnom izdavaštvu, eksperimentalnim pristupima i upotrebi različitih medija.

Program završava sajmom fanzina, malih brendova i samostalnog izdavaštva pod nazivom Show me yours, I’ll show you mine, koji se održava u subotu, 7. prosinca s početkom u 17 sati. Posjetitelji_ce će moći uživati u glazbi, pogledati izložbu i pronaći jedinstvene poklone na sajmu. Također, posjetitelji_ce će tijekom sajma moći sudjelovati u aktivnosti ekipe Urban Sketchers Pazin/Labin i izraziti svoju kreativnost u opuštenoj atmosferi uz dobro društvo.

Ulaz na sve programe i sudjelovanje u radionicama su besplatni, a prijave za radionice moguće su putem formulara na adresi prostor.com.hr, gdje ujedno možete provjeriti detaljni raspored programa i satnicu.

Cijeli događaj nazvan je Heavy Mental, a po uzoru na pristup i estetiku projekta zasnovanu na uradi sam principu, punk i skate kulturi – moći ćete razgledati i/ili nabaviti fanzine, knjige, plakate, stickere, prišivke i odjeću. Iza eksperimentalnog mikroizdavačkog projekta Varikina stoji Aleks Vitorović, a povodom otvorenja sedmodnevne izložbe posjetitelji_ce će moći prisustvovati sitotisku uživo uz glazbu.

Varikina je sestrinski kolektiv Matrijaršije, o kojoj više možete doznati u intervjuu.

Program počinje u četvrtak u 15 sati, a izložba se može posjetiti do 20. studenog svaki dan od 17 do 20 sati.

Više detalja pronađite ovdje.

Ususret gostovanju u Zagrebu, gdje će na festivalu Improspekcije održati perfomativnu izložbu Matrijaršija is my Roman Empire, dok će druženje s lokalnom zajednicom nastaviti na sajmu OHOHO Festivala, razgovarali smo s jednom od osnivačica kolektiva – Milicom Ivić.

Kako su izgledali počeci organiziranja kolektiva, a kako on izgleda danas? Gdje je pokrenut i na koji je način povezan s prostorom istoimenog kulturnog centra?

Matrijaršija je i kao naziv i kao formacija ključno vezana za prostor kuće u Zemunu koju smo dobili na korišćenje početkom 2014. godine i u njoj bili dugih šest godina. Mi cele ove godine slavimo desetogodišnjicu, a početak baš vezujemo za useljenje u kuću koju smo prvo koristili za atelje za sito štampu, a onda i za život, goste, baštu, klub i sve što je Matrijaršija mogla da bude tada. Tokom tih prvih šest godina smo imali luksuz da isprobavamo različite mogućnosti korišćenja prostora kulturnog centra, različite vrste organizacije događaja, (samo)finansiranja, saradnji i (ne)izlaženja u svet. Kada se sećam tih godina, čini mi se da se većina naših životnih aktivnosti dešavala u kući (prvoj, drugoj i trećoj), toliko da smo se ponekad morali da se trudimo da jednom mesečno izađemo u grad i to nam je onda bilo jako uzbudljivo. Moj utisak je bio da svi dolaze kod nas, da mi ne moramo nigde. Matrijaršija je zaista tokom nekoliko godina bila apsolutni centar grada i sveta za nemali broj ljudi.

Kada smo počeli da menjamo lokacije, prva velika promena je bila da ne živimo više zajedno, a druga da ne možemo da primamo umetnike i kolektive na spontane, neodređeno duge, radne, rezidencijalne boravke kod nas i taj drugi deo nam i dalje najviše nedostaje. Sada mi je vrlo očigledno da funkcionisanje kolektiva u velikoj meri zavisi od mogućnosti prostora, pa me ne čudi da je Matrijaršija danas mnogo više nego nekad “van sebe”, u gradu, u svim mestima gde organizujemo izložbe, kafane, Fijuk sajam i ostale redovne i pop up događaje. Postali smo prisutniji, otvoreniji, krećemo se više. Godinama su se naše aktivnosti samo usložnjavale i komplikovale, pa smo tako od 2021. počeli da uređujemo i vodimo Uličnu galeriju, a tad se i naš štamparski studio proširio i na rizo štampu. Pored toga, mi i dalje čuvamo skoro celokupno pokućstvo jednog ozbiljnog domaćinstva i sanjamo kuću / radionicu koja bi zaista bila naša i u kojoj bismo mogli da radimo i ugošćavamo prijatelje da se zajedno sa nama zabavljaju i rade.  

Je li oduvijek bila riječ o heterogenoj skupini umjetnika/članova_ica kolektiva ili se interes za (su)djelovanje raznih umjetničkih i društvenih polja profilirao kroz godine?

Matrijaršije ne bi bilo bez udruživanja više kolektiva, festivala, neformalnih grupa i podgrupa, a tako je i danas. Neke važne neformalne skupine su nastale i postoje u okviru Matrijaršije, kao što je grupa Bitlsti. Neke nove formacije postoje i za sebe i u Matrijaršiji, u kohabitaciji koja ne mora da se definiše, kao što su eksperimentalni mikro izdavački studio Varikina i štamparija Novi Obrt. Tu je i desetogodišnja bliska saradnja sa udruženjem Art Brut Serbia, kao i nešto novija, ali ne manje intenzivna saradnja sa skejterskim kolektivom / festivalom Samit nesvrstanih. Naši dragi matrijarsi Mileta Mijatović i Anna Ehrlemark su se u međuvremenu preselili u Švedsku i tamo osnovali Longest Night, kolektiv koji je sada snažan kao Matrijaršija u svojim najboljim zemunskim danima. U Skoplju, Partizanska štampa raste isto u potpuno sličnu silu. U Matrijaršiji se dogodilo i vrlo značajno pridruživanje mlađe generacije kolektivu, što smatramo najboljim mogućim dokazom samima sebi da zaista jesmo onoliko nestruktuirani i heterogeni koliko bismo voleli da budemo. 

U 2021. godini izbio je požar u kući pored Centra, a kao posljedica dio opreme bio je oštećen. U tijeku je bila crowdfunding kampanja za obnovu. Na koji se način odvila situacija s prostorom nakon požara i jeste li dobili ikakvu podršku od Grada u vidu financija ili pronalaska drugog prostora?

Da, tada nam je izgorela radionica sito štampe i deo arhiva. Pošto smo morali hitno da preselimo onaj deo arhiva koji nije bio uništen, ali je bio oštećen gašenjem požara, kao privremeno mesto oporavka poslužio nam je prostor kulturnog centra Kvaka 22, a vrlo brzo smo došli i do prostora sadašnjeg ateljea u fabrici Kluz. Od početka života Matrijaršije u pitanju su prijateljske, a ne institucionalne podrške. 

Taj požar je bio istovremeno i najveća trauma i najneverovatniji katalizator podrške koju je Matrijaršija imala očigledno na svim stranama, samo nije bila toliko opipljiva. Ustručavam se često da kažem, jer zvuči potpuno pogrešno, da smo iz požara izašli mnogo snažniji, opremljeniji i jači. Ne bih volela da se to ikada ponovi, ali istovremeno znam da neke od kapaciteta kojima sad raspolažemo ne bismo imali da nismo na taj način izgubili postojeću radionicu. 

S obzirom na to da organizirate raznorazne programe za zajednicu od izložbi, radionica, koncerata, festivala stripa i kafanskih večeri, možete li ukratko predstaviti neke od glavnih ili vama osobno značajnih projekata Matrijaršije? Koje biste suradnje s kolektivima ili pojedincima izdvojili kao ključne?

Matrijaršija zaista ima čitav niz različitih dugogodišnjih programskih celina, koje je često teško objasniti jer nisu jasno strukturirane. Čak i kad mislimo da samo uspeli da mapiramo, nazovemo i ekspliciramo neke od njih, to i dalje ostaje jedan haos. Postoji naš nevidljivi unutrašnji život, svakodnevni, u kojem najmanje petnaestak ljudi u ateljeu, na putovanjima, festivalima, ali i u aktivnim čet grupama organizuje matrijaršijski svet, komunicira, donosi odluke i razmenjuje jako bitne i nebitne informacije. Taj deo života čini ujedno i najbitniji deo onoga što Matrijaršija jeste –  jer to su ljudi, bez kojih svi projekti, programi i uspesi ne bi imali nikakvog značaja. Dokle god bude postojao skup koji se uprkos svim izazovima kolektivnog života i rada na taj način nesvrhovito razmenjuje i pravi zajedničke (najmanje) petogodišnje planove, postojaće i Matrijaršija. 

Nama svima je posebno važno desetogodišnje prisustvo grupe Bitlsti u Matrijaršiji. Bend se sastoji od naših prijatelja Bate, Miloša i Duleta, koji su deo samoorganizovanog dnevnog boravka za podršku osobama sa smetnjama u razvoju Naša kuća. Zbog njih smo postali organizovaniji, morali smo da odredimo radno vreme, da budemo tačniji i prisutniji, a oni su svih ovih godina nešto najbolje od nas. Najbolje pišu poeziju, najbrže slikaju velika platna, najaktivnije prate estradu, najživlje ne prave razliku između umetnosti i života. 

Posebno nam je važan i Fijuk sajam, koji je prvi put organizovan u okviru našeg festivala nesvrstanog stripa Novo Doba, a onda postao niz redovnih događaja u Beogradu, pa u Geteborgu, Skoplju, povremeno u Podgorici i na raznim drugim mestima. Čak je i u Zagrebu imao dva svoja izdanja. Fijuk je u Beogradu bio to mesto gde je bilo moguće predstaviti svoja mala izdanja, štampane radove, fanzine, knjige, bez distributivnih posrednika. Festival je napravljen za sve one koji rade i stvaraju izvan galerija, knjižara i ostalih prepoznatljivih i vidljivih institucionalnih mreža. Važnost takvog sajma se samo sve više otkrivala godinama, a to je bilo pre svega stvaranje scene i konteksta i publike za koju ima smisla raditi, izlagati i štampati. Za mnoge male, samostalne izdavače i autore, Fijuk je služio kao podsticaj za realizaciju nekih zamišljenih projekata. Morao si da završiš nešto što si izmaštao da bi predstavio na sledećem Fijuku. Pored toga, Fijuci su oduvek završavani koncertima i žurkama, pa je to bilo i ostalo mesto susreta i za proveru ko je šta odštampao / napravio, ali i za zajednički provod. 

Kafanski život jeste jako bitan za Matrijaršiju, kao i život sa kafanskom muzikom, za koju se stvarno dogodilo da jeste neka vrsta inicijacijske granice ili najmanjeg zajedničkog sadržaoca svih nas u kolektivu. Mi smo zaista tu formulu puno zajedničkog rada i puno zajedničke zabave ozbiljno shvatili. Zamalo da kafana gostuje i na Improspekcijama, ali to izgleda ipak još uvek nije moguće. 

Programi Matrijaršije često su popraćeni sitotiskanjem uživo. Zbog čega vam je važna prezentacija rada u tijeku i na koji način doživljavate ulogu Matrijaršije u produkciji i predstavljanju umjetničkih radova? 

Ja imam tu tezu da nas ne bi bilo bez sito štampe. Zbog toga što je za sito pre svega potrebno vreme. Razno nesvrhovito vreme u kojem se sito suši, pa se suši emulzija, pa se sito otvara, pa se opet suši, pa je možda otvoreno dobro ili nije, pa mora sve ispočetka. Kada dođeš u radionicu da odštampaš nešto u situ, ne znaš koliko će to zapravo da traje, par sati ili nekoliko dana. U tim nesvrhovitim intervalima vremena koje smo provodili zajedno generisao se specifičan način komunikacije, specifični sistem vrednosti, način na koji se jede, pije, spava, druži, a onda i sve ostalo što se odnosi na produkciju i prezentaciju umetnosti. 

Sito štampa uživo jeste lepa gerilska mogućnost ove d.i.y. štamparske tehnike, koja je izvodljiva, dostupna, jeftina, i sa kojom zaista možete da štampate baš ono što hoćete i da ne morate nikome da objašnjavate. Ni izabrani tiraž, ni neprikladne motive, nekomercijalne formate, nepoznate autore. Kada se štampa uživo ostvaruje se neposredna interakcija i živi događaj, koji je i dalje najskuplja valuta. 

Matrijaršiju smo napravili pre svega kao pogon za produkciju i podršku za produkciju i prezentaciju radova. Sva sredstva su se oduvek pre svega ulagala u materijal i sredstva za rad. To je odluka koja svoju opasnost ima u tome da je rad članova kolektiva uglavnom neplaćen, ali uvek može da se štampa. Kroz Fijuk sajam, vođenje Ulične galerije, sopstveni izlagački prostor, saradnju sa institucijama, trajno smo posvećeni pronalaženju, podržavanju i vidljivosti rubnih pojava na umetničkoj sceni. 

Surađujete i s umjetnicima kao i osobama s intelektualnim poteškoćama koji preuzimaju različite uloge u kolektivu. Možete li reći nešto više o inkluzivnim programima, na koji način ih provodite?

Ulogu Bitlsta u našim životima smo u nekim periodima definisali kao totalnu inkluziju. Pretpostavljam da je to bilo važno kad smo išli na turneje i kada su imali velike nastupe, kao u Močvari i Menzi pri Koritu. Odavno se nismo ni bavili određivanjem njihovog prisustva, jer su oni za nas Matrijaršija. Ne postoji neki poseban inkluzivni program, saradnja sa Milošem, Duletom i Batom nije projektna. Njihovo prisustvo je obostrana potreba. 

Postoje ipak i neki vidljiviji oblici saradnje, kao što je nedavno realizovana izložba u saradnji sa Muzejem naivne i marginalne umetnosti iz Jagodine i njihovim izlagačkim prostorom u Beogradu koji nosi naziv Salon Oto Bihalji Merin. Produkcioni okvir je omogućio međunarodni Horizon projekat ARTIS u kojem je učestvovao Fakultet dramskih umetnosti iz Beograda, na čiji smo poziv i radili izložbu. Rezultat su zapravo bile dve izložbe na kojima smo zajedno radili mi, Bitlsti i samoorganizovani kolektiv osoba sa dijagnozom šizofrenije Pleme F20 koje smo takođe uključili u rad. 

Naslov izložbe Matrijaršija is my Roman Empire podsjeća me na kratki, ali značajan i topli opis Biljane Dmitrove iz Partizan printa, koja je u prošlogodišnjem intervjuu o ulozi kolektiva rekla Naša majka je Matrijaršija. Što možemo očekivati od ove (izvedbene?) izložbe i s kojim ste se izazovima susreli u želji da predstavite raznolike programske linije kolektiva, a ipak ostanete vjerni neposrednom, neformalnom, d.i.y. i dinamičnom pristupu produkciji umjetnosti koji njegujete?

Sa Partizanskom štampom svakako gajimo rodbinske odnose. Oni kažu da im je Matrijaršija majka, između ostalog, jer smo im poklonili prvo sito. Ako smo im mi majka, onda su oni najbolja moguća deca koju smo mogli da izmislimo. Naziv izložbe može da obuhvati i tu majku i sve to šta je nama svima Matrijaršija, malo važnija i jača od svakog od nas pojedinačno, dugoročni ulog za koji smo intimno vezani. Za ovu izložbu / izvedbu je najzaslužnija Tea Kantoci, koja je pred nas stavila izazov izvedbenog prostora i izložbe bez prepoznatljivih protokola. Čini mi se da je Tea pronicljivo uspela da nasluti koliko toga živog se dešava još iza svih tih storija, postova, aktivnosti, kafana, radionica, izložbi, festivala, putovanja, gostovanja, koprodukcija, muzeja – svega. Koliko toga svakodnevno nastaje i nema zapravo format u kojem ga je na jednostavan način moguće izložiti. Meni i Sofiji Pašalić (koje ćemo izvesti ovu izložbu) se posebno dopao taj izazov i otvorene smo za mogućnost da uspemo ili da slavno propadnemo kao pomenuto carstvo. 

Kolektiv Matrijaršija iz Beograda prepoznajemo kao mjesto koje gradi paralelne strukture povezujući heterogene, naizgled oprečne poetike=politike te oprimjeruje mjesto eksperimenta i solidarnosti kroz procese povezivanja i hibridizacije. U tim odnosima brišu vs, a nadodaju i, s, uz. Sintetiziraju visoko, nisko, lijepo, ružno, željeno, neželjeno, komercijalno, marginalno, teoriju, praksu. U svakom pogledu njegujući kritički odnos spram institucionalnom i dominantnom kanonu, a afirmirajući one rubne, autonomne, uključive društvene i kulturno-umjetničke prakse.

U svom radu simbolički prostor drže fleksibilnim, a medije mnogostruke: likovne, objektne, instalacijske, tekstilne, grafičke, zvučne, performativne.

Kustosica izložbe je Tea Kantoci.

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Ideja o pokretanju vlastite nezavisne tiskare nije došla odjednom, kako nam pojašnjava Ana Dumančić, već je ovaj prijateljski trio o štampariji i radioni počeo sanjati prije tri godine: “Prve otiske radili smo 2016. godine u Sito(s)tisku u Medici gdje nas je Nikola Mijatović Bangavi naučio sve osnove i ustupio nam svoju radionicu za tiskanje majica zahvaljujući kojoj smo financirali prve izložbe. Prvi stari Riso printer 2020. smo dovukli doma iz Srbije, radio je nekoliko tjedana i pokvario se usred printanja programske knjižice Cirkobalkane, no uspjeli smo nabaviti novi i tada se rodio Smak Press. Da Smak Press može biti i neka šira priča, shvatili smo prije dvije godine u prvom posjetu Matrijaršiji u Beogradu čiji su nas program i praksa oduševili i poželjeli smo nešto slično pokrenuti u Zagrebu.”

Prostor Smak Pressa otvoren je cjelodnevnom manifestacijom koja se 21. listopada odvila u dvorištu prostora u dnu haustora Ilice 73, koji je prije prenamjene bio napuštena autopraona. “Tiskara je jedna od garaža u nizu koje smo prenamijenili u prostore za rad, izlaganje i druženje”, kaže Dumančić te dodaje da  djeluju samostalno ili u kombinaciji s kolektivom Klet koji u susjednom višenamjenskom prostoru organizira buvljake, izložbe i slične događaje. 

U susjednom prostoru, Kleti, tako su već održane neke od skupnih i prodajnih izložbi, poput Hoćeš plakat?! 2021. godine na kojoj je sudjelovao velik broj umjetnika_ca, među kojima je i Apolonija Lučić (Ponči Huljić), čija je pop-up izložba održana na otvorenju Smak Pressa. Oba prostora njeguju neformalan i neopterećen pristup izlaganju radova uz druženje, prisustvo autora_ica i glazbu, poput koncerta prijateljskog benda Pseća Plaža koji se održao na dan otvorenja tiskare.

Osim aktivacije prostora putem jednodnevnih manifestacija, Smak Press kolektiv sudjeluje na izložbama i festivalima van Zagreba, poput nadolazeće radionice Print zine u Kasarni gdje će Marin Remić održati predavanje i uz sudjelovanje polaznika_ca izraditi zine koji će se printati u riso tehnici. Narednu godinu kolektiv ima u planu održati sito i riso radionice, a u međuvremenu pripremaju jednodnevnu izložbu gostujućih umjetnika_ca iz regije, nova izdanja fanzine, artist bookova i stripova. Nadolazeća izložba u subotu, 9. prosinca predstavit će radove umjetnice i ilustratorice Rine Barbarić, koja je također ranije izlagala u Kleti, uz popratni sajam radova lokalnih umjetnika_ca.

Možeš li nam reći nešto više o kontekstu kako je i kada pokrenut kolektiv Partizan print? Jeste li pri osnivanju kolektiva bili inspirirani ili upoznati s djelovanjem lokalnih ilegalnih ili tajnih partizanskih tiskara u Skoplju?

Partizanska print je štampa, a kolektiv Veternica [koja djeluje u istom prostoru], osnovana je 2013. godine i bavi se izvedbenim umjetnostima. Veternica je službeno registrirana kao udruga 2015. godine, a njena osnovna djelatnost je rad s mladima kroz teatar, uglavnom se fokusirajući na neverbalnu komunikaciju ili fizički teatar. U sklopu Veternice je i radiona za sitotisak, Partizan print, koja funkcionira kao istraživački laboratorij i producira u oblasti sito grafike. 
Naš rad sa sitotiskom počinje 2014. godine, kad smo u decembru organizirali zadnji FRIK Festival. To je bio festival koji je predstavljao različite oblike umjetnosti i te godine je na njemu gostovala Matrijaršija iz Beograda s radionicom sitotiska. Oni su nam ostavili sito, koje je ostalo kod nas naredne dvije godine, a nakon toga smo ga izvadili i počeli štampati. Zato uvijek i kažemo da je naša majka Matrijaršija.

U sve što radimo je uključeno puno ljudi, sigurno nas je 30-ak koji sudjelujemo u štampi, ne samo u Skopju, već i iz regije. Shvatili smo da nam zajednički rad pomaže da se razvijamo kao kolektiv, a usput pridonosimo stvaranju subverzivne i marginalizirane umjetnosti te njene vidljivosti. Što se tiče Partizan printa, ime je došlo od uslova rada koji su bili improvizirani, čak nesigurni. Jednom je naš prijatelj i umjetnik Ivan Ivanovski komentirao da radimo kao neka partizanska grupa i vičemo gore-dolje, gasi struju, puštaj vodu, juriš [smijeh]. Na početku nismo imali toliko znanja, više volju da uradimo nešto dobro. Nedavno smo našli knjigu Prva partizanska preša izdanu oko 1940., koja govori o ilegalnoj štampariji koja je tiskala razne stvari tijekom NOB-a i u puno opisa smo prepoznali sebe i naš rad. Preuzimamo puno odgovornosti, ali kao kolektiv trudimo se da brinemo o svim aspektima proizvodnje.

Kako naziv kolektiva rezonira s (mlađom) publikom u Makedoniji i ostalim državama Jugoslavije? 

Od početka smo razmišljali hoće li zvučati previše jugoslavenski, znali smo dobiti pitanja o imenu. Dio kolektiva jeste bio posljednja generacija pionira i držimo se te zakletve, naročito što se tiče drugarstva i poštovanje za starije. Naziv nismo uzeli iz pomodarstva, nego zato što smo osjetili teže uslove za rad. Nezavisna kultura u Makedoniji se i dalje ne njeguje, te je još uvijek posmatrana kako nepedantna, nedovoljno vrijedna ili naivna. Naše kolege su naša pokretna snaga, FIJUK sajam objedinjuje sve nezavisne izdavače u regionu, a preko takvih događaja koji podržavaju nezavisnost malih izdavača stvara se mreža koja ima puno kapaciteta.

Možeš li pojasniti što vam predstavlja etiketa neformalnog umjetničkog kolektiva? Kako ste se odlučili na takav tip organizacije i kako je on utjecao na odabir radnog prostora?

Trenutno imamo super prostor, u prizemlju je studio za rad koji funkcionira kao mjesto okupljanja za umjetnike i publiku, a u podrumu imamo radionu. Smatramo se neformalnim kolektivom jer spajamo umjetnike koji se inače bave različitim medijima – scenografe, slikare, dizajnere, kazalištarce, filmaše i s njima radimo plakate, a surađujemo i s puno muzičara pa organiziramo slušaonice vinila. Volimo da su izložbe žive, a ne toliko formalne i nastojimo surađivati s autorima koji možda i nemaju toliko iskustva. 

Kod grassroots kolektiva mislim da je najvažnije imati strpljenja, svi želimo ugodan život, a uslovi rada su prekarni, nemamo fiksno radno vrijeme, plaću ni legalni odmor. Prema tome kako funkcionira kultura, postao je klišej da stalno upadaš u projektni rad, moraš pisati izvještaje i sve se više kreativno ograničavaš.

Nama je bitno da je proces rada horizontalan, no uvijek netko treba preuzeti odgovornost pa nastaje mala piramida u određenim trenucima što se uglavnom nametne prirodno, prema tome tko zna što bolje. 

Kakvim se sve projektima i aktivnostima bavite i s kojom publikom ili sudionicima računte? Oslanjate li se primarno na suradnje s umjetnicima ili ste više otvoreni prema lokalnim/regionalnim zajednicama?

Trudimo se biti aktivni non-stop, od štampanja uživo za razne udruge, inicijative ili kao podrška za nove ideje. Vrlo često nosimo opremu sa sobom da možemo održati radionicu za monotipije [jedinstvenog otiska]. Kod tih procesa nam se sviđa i to što nekad krajnji rezultat nije predvidiv i ne bude onakav kakvim smo ga zamišljali, volimo slučajne pogreške. 

Od suradnji bih izdvojila projekt Turbulator, gdje smo s Matrijaršijom i tri velike štamparske kuće – Arrara iz Portugala, La “S” Grand Atelier iz Belgije i Le Derniere Cri iz Marseilla. Za nas je ova suradnja puno značila i potaknula je nastavak našeg rada, a rezultati tih suradnji prezentirat će se na velikoj izložbi povodom zatvaranja ovogodišnjeg festivala Novo Doba. 

Držimo i rezidenciju nazvanu prema napuštenom selu Papradište na Mokroj planini. Tamo se nalazi planinarski dom koji vodi eko-grupa Green power, aktivisti koji su uspjeli zatvoriti jednog od najvećih zagađivača u mjestu Veles. S njima surađujemo na radionicama monotipije. Nadamo se da će Green power uspjeti sačuvati dom, ovo je zadnja godina kad imaju koncesiju, a rezidencije koje u ovom domu radimo sa djecom i odraslima vrlo su nam prioritetne i značajne za naš identitet.  

U procesu tiskanja sudjeluju i autori ili samo vi?

Kod tiskanja uvijek želimo da je autor prisutan i da zajednički radimo na bojama i prođemo kroz različite varijacije iste ideje. Produkciju dijelimo prema standardnim pravilima, a autorske radove kasnije prikazujemo na sajmovima i festivalima grafike, stripa i animacije. 

Taj susret koristimo i kao priliku da predstavimo knjige, plakate i radove autora koje smo producirali, a i da gledamo što ima novo kod naših kolega kako bi se umrežili, razmijenili iskustva, što utječe na razvoj inspiracije kod nas i autora, a može služiti za ohrabrenje i kao poticaj na stilski izlazak iz vlastite komfor zone. 

Možeš li ukratko opisati proces sitotiska? Kakvu opremu koristite u svom radu i koliko je bilo zahtjevno doći do materijala i resursa koje koristite?

Proces tiskanja podrazumijeva korištenje filma, tj emulzije osjetljive na svjetlo, zatim stvaranje neke slike ili uzorka koji se mogu umnožavati. Cilj je grafike za kolektiv taj da putuje i prenosi poruke – u našem slučaju to je prihvaćanje i stvaranje boljih uslova za život kroz angažirane suradnje. Imali smo sreću da smo u naslijeđe dobili masu za sitotisak od profesora i suvremenog umjetnika Dušana Pečinka, koji je u svom radu također koristio sitotisak. On je prepoznao naš rad i ostavio nam u naslijeđe svoju mašinu. Time nam je olakšao proces, mi koristimo poluautomatski stol koji nam omogućava da štedimo leđa, ali nemamo sušaru, tako da kod sušenja radova nakon tiskanja improviziramo, a nemamo ni pravilnu kadu za pranje sita, ali bit će. Grafika nije trauma, ona traži posvećenost, dosljednost i strast.

Materijale financiramo prodajom radova, samoodrživi smo i ne postoje neki veći projekti kojima se financiramo, nego podrškom scene i publike. 

Planirate li koristiti i druge, slične tiskarske tehnike npr. eko tisak (tisak bilja) i kako se one uklapaju u vaš dosadašnji rad?

Tiskom bilja (monotipijama) se bavimo, a čak smo eksperimentirali sa prirodnim bojama od kave, borovnica, kopriva i crnim čajem. Materijale smo gnječili i trudili se što više ih procijediti. Taj nam je proces bio baš zanimljiv i iako smo bili skeptični oko trajanja boja, one su i danas postojane na radovima otisnusnutim 2018. godine.

U našem radu držimo do dobrobiti za sve članove: zdrave vode, dobre hrane, dobre glazbe i društva u kojem se cijene tijelo i čovjek kao cjelina. Radimo na odnosu njegovanja zajedničkih dobara. U svakoj boji ima malo krvi, malo plača, malo smijanja, to su sve intenzivni procesi puni ljubavi u kojima nikad nije dosadno, ali je potrebno puno truda i strpljenja. 

Ili je to bio do prošlog četvrtka, 11. ožujka, kada je u večernjim satima u napuštenoj kući smještenoj do Matrijaršije buknuo požar, koji je zahvatio i dijelove Centra. U potpunosti je stradala radionica sitotiska, a oštećen je i dio arhiva plakata i ostalih materijala koji se ondje proizvode. Nasreću, sve je prošlo bez ljudskih žrtava, a vatrogasci su uspjeli lokalizirati požar tako da se nije proširio na okolne objekte.

Požar je ipak doveo u pitanje opstanak autonomnog kulturnog centra koji se od osnutka 2014. godine profilirao u prostor žive umjetničke i teorijske produkcije. Osnovan je u suradnji udruga Turbo Comix i Artiljerija te niza neformalnih skupina, inicijativa i pojedinaca, u strukturi koja uključuje organizacijski tim Festivala nesvrstanog stripa Novo doba i njegovu distribucijsku mrežu Fijuk, te umjetničke kolektive Mubareć, Dedice i Bitlsti.

Matrijaršijin eko-sustav predstavlja “fluidnu, a opet čvrstu i složenu platformu umjetničkih, egzistencijalnih i teorijskih praksi”, koja otvara prostor umjetnosti i autorima koji stvaraju “izvan granica postojećih mogućnosti”. To djelovanje izvan granica “svijeta umjetnosti” ili onog što se u društvenim okvirima smatra zamislivim Matrijaršiju čini “nemogućim mjestom” – utočištem za one koji svoj rad vide izvan okoštalog sustava obrazovanja, produkcije i prezentacije umjetnosti.

Aktivnosti u Matrijaršiji uključivale su organizaciju izložbi, performansa i koncerata, rezidencijalni program Prekomanda te kontinuirani rad u području sitotiska i grafike, čiji je nastavak nakon prošlotjednog požara krajnje neizvjestan. U njemu je, naime, ozbiljno oštećeno krovište pa ni ostatak objekta koji nije stradao u vatri više nije siguran za boravak.

Njegovi dosadašnji stanari u potrazi su stoga za trajnim i sigurnim prostornim rješenjem u kojem bi mogli uspostaviti novu radionicu, arhivirati vrijedne materijale i nastaviti s dosadašnjim aktivnostima AKC Matrijaršija. U tome će im dobrodošla biti svaka pomoć, pa je otvoren i račun za donacije o čemu više saznajte ovdje.