Ime Simona Bogojevića Naratha daleko je poznatije ljubiteljima animacije, nego ljubiteljima stripa, iako se u Hrvatskoj te dvije ljubavi često preklapaju. Od početka devedesetih Narath se bavi eksperimentalnim filmom, videom i video instalacijama, a već dvadesetak godina ne miče se od računala i animacije 2D/3D modela. Umjetnički direktor Zagreb filma, autor niza filmova, stalni gost svjetskih festivala (te dobitnik više od dvadeset nagrada), nedavno je prešao na “tamnu stranu” umjetnosti, objavivši u vlastitoj nakladi grafičku novelu Saturn’s Circle, mračnu bajku u kojoj “bankare i korporacije podvrgava brutalnim seksualnim perverzijama”.

Voditelj tribine Matko Vladanović s Bogojevićem Narathom popričat će o  detaljima prijelaza iz jedne umjetnosti u drugu, o izazovima samizdata u kontekstu vibrantnog tržišta knjiga u Hrvatskoj, o specifičnom izboru teme Saturn’s Circlea, odnosu animacije i stripa i njihovom mjestu u suvremenom kulturnom krajobrazu.

Zograf, pravim imenom Saša Rakezić, ušao je u četvrto desetljeće bavljenja stripom i srodnim radom. Od sredine osamdesetih do danas objavljivao je stripove u Srbiji i inozemstvu. U tih trideset i nešto godina neumornog promoviranja autorskog stripa postao je jednom od legendi strip scene, a njegova poetika na granici novinarstva i poezije utjecala je na više naraštaja srpskih autora.

Stripovi su mu objavljivani u SAD-u, Francuskoj, Grčkoj, Švedskoj, Italiji, Norveškoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i Hrvatskoj (Tušta i tma, 2005.). Ovom prigodom predstavit će Mala otkrića, zbirku strip priča o kojima kaže kako predstavljaju mala, svakodnevna otkrića iz neposredne okoline.

Trbina je dio Booksinog književnog programa Književni budoar.

Strip ima svoje produkcijske, distribucijske, diseminacijske i recepcijske kanale – bilo da o njima govorimo kao komercijalnim ili, u nedostatku boljeg termina, alternativnim – no o njegovoj se estetičkoj afirmaciji kao umjetničke vrste može govoriti unazad tek nešto više od par desetljeća. O tržišnoj afirmaciji stripa ovdje nema smisla govoriti; ona je, pogotovo kad se misli na japansko, francusko i sjevernoameričko područje, sveprisutna mnogo dulje, ona je ekonomska činjenica još od prve polovice 20. stoljeća. Ne želeći, dakako, odricati ništa od umjetničke potencije nekim ranijim ostvarenjima, čini se da tek institucionalnom konfirmacijom, odnosno Pulitzerovom nagradom za Mausa Arta Spiegelmana, umjetnički strip ulazi u sveučilišne predavaone, a značajnijom recepcijom u komercijalnim medijima dopire do šire publike. Moguće je da se radi tek o dojmu, ali činjenica ostaje da upravo Maus teorijskim i povijesnim raspravama o stripu zauzima središnje mjesto u njegovu kanonu. Slaže se s time i Marko Šunjić, urednik u Fibri, izdavačkoj kući koja u posljednjih desetak godina značajan dio tog kanona učinila dostupnim na hrvatskom jeziku. “Ja smatram da bi jedan Maus morao biti obavezna lektira”, rekao nam je Šunjić u razgovoru vođenom sredinom prošle godine, “vjerujem da bi puno efikasnije educirao mlade o Holokaustu nego jedan suhoparan sat povijesti”.

No, o čemu govorimo kada govorimo o stripu u suvremenom lokalnom i regionalnom kontekstu? Tko su akteri, a tko autori? Što ih zanima i u kakvim uvjetima rade? Ima li smisla – u lokalnom medijskom kontekstu, u kojemu su rubrike posvećeni kulturi gotovo u potpunosti istrijebljene –  uopće govoriti o njihovoj značajnijoj recepciji?

“Domaća scena šteka na konkretnim novcima za tiskana izdanja i na distribucijskoj mreži koja se nakon raspada Jugoslavije nije pokrpala”, kaže nam Ivana Armanini iz strip-kolektiva Komikaze i dodaje: “Jako slaba iskustva imamo s većim knjižarskim lancima jer ne plaćaju (Profil, AGM). Scena zapinje dakako i na hrvatskim strip festivalima i strip knjižarama gdje se uglavnom i dalje njeguju samo mainstream publika i izdavači, a sve se kroji prema statistički skrojenom uzorku kupca. Dok smo u Angoulemeu na najvećem strip festivalu Evrope pobrojali 11. nominaciju za najbolje nezavisno strip izdanje, a Charlie Hebdo nas hvali kao ‘grafički najzanimljiviju pojavu’ evropske nezavisne strip scene, naša izdanja nisu u distribucijskoj mreži po Hrvatskoj”.

Komikaze je strip-kolektiv koji je krajem prošle godine ušao u petnaestu godinu rada. Tijekom tih petnaest godina bio je ne samo platforma za autorski rad, suradnju i proizvodnju, već i distribucijska mreža i aktivistički poligon za širenje ideja stripa kao mjesta otpora tržišnoj logici i dominantnim kulturnim praksama. Ivana Armanini istovremeno je i autorica i urednica i kolporterka čiji to sada već ne samo umjetnički i aktivistički, već i životni projekt.

“Subverzija je u suvremenom nezavisnom stripu definirana kroz otpor sagledan kao sinonim undergrounda jer propituje strip industriju i njezin društveni kontekst”, ističe Armanini, “Subverzivan potencijal autorskog crteža je ogroman, najbolji dokaz je francuski časopis Charlie Hebdo. Subverzivnost Komikaza se fokusira više na medij i društveni kontekst u kojem se Komikaze razvijaju. Ako je ta scena patrijarhalna, konzervativna i kičasta, na nama je da to pokušamo mijenjati. Primjerice u Angoulemeu 2016. je žiri objavio popis od 30 autora za nagradu za životno djelo u stripu. Niti jedna žena nije bila na tom popisu. Odgovor Komikaza na ovo stanje je Femicomix, međunarodni umjetnički projekt i putujuća izložba posvećena ženskom stvaralaštvu u području autorskog stripa”.

Posljednjih godinama svjedočimo ponešto sustavnijoj podršci suvremenom autorskom stripu kroz sustav poticanja javnih potreba u kulturi, kao i bujanju autorskih poetika, od kojih su neke našle svoje mjesto na globalnoj kulturnoj karti, a neki, unatoč svim preprekama, od rada u mediju stripa čak uspijevaju i preživjeti.

“Recimo, zadnji strip Alema Ćurina List vode: Atlantida, vrijedan je i važan. Vrijedan je i važan iz istog razloga – ne postoji nitko na svijetu tko bi mogao napraviti sličan strip. Ćurin izmišlja vlastiti medij koji nalikuje stripu jer je riječ o nanizanim ‘kvadratima’ na papiru, no formalne, likovne i pripovjedne karakteristike tog stripa jedinstvena su tvorevina koja se ne da ni oponašati, ni kopirati. Ne volim nabrajanje imena, jer se netko uvijek nezasluženo izostavi, no onako paušalno – Žeželj je još uvijek bog grafičkog izraza na tronu na koji ne može zasjesti nitko osim njega, Macan je još uvijek renesansni čovjek hrvatskoga stripa (što ne znači da pripada prošlosti ) mada je popustio s prometejskim aspektom svog djelovanja, Davor Radoja stvara jake, vrlo čitljive i popularne stripove, Sonja Gašperov godinama radi na fascinantnom univerzumu Vučina, Lavanderman Tonija Bobanovića et al. je jedini recentni domaći strip-brend koji živi i djeluje hrvatskom tržištu unatoč i u inat”, kaže nam Matko Vladanović, književni kritičar i teoretičar stripa koji već niz godina u zagrebačkom književnom klubu Booksa vodi “Strip-tease“, tribinu u potpunosti posvećenu teoriji i praksi stripa.

Kao i druga polja umjetničke proizvodnje, a tu se prvenstveno misli na književnost kao tehnološki i formalno najsličniju vrstu, strip se suočava s preprekama karakteristične za mala, zatvorena tržišta. Bez jasne kulturne politike i strategije koje bi eventualno omogućile otvorila prostor za komunikaciju između zemlja postjugoslavenskog kulturnog polja i time proširilo ne samo kulturni prostor djelovanja već i tržišni potencijal sektora. Interes zaširenjem tog polja, kaže Vladanović, sasvim sigurno postoji, no prepreke su i dalje mnogostruke: “Interes vjerojatno postoji, ako ni zbog čega, a ono zbog toga što je tržište od 15-ak milijuna ljudi nekoliko puta bolje od tržišta od 4 milijuna ljudi. Uzroci problemima s takvom vrstom diseminacije stripa isti su oni zbog kojih se u hrvatskim knjižarama tek sporadično može naići na suvremenu prozu srpsko-bosansko-crnogorskih autora, i to u Zagrebu, u ostalim krajevima države teško je već naići i na knjižaru. S druge strane, internet i časopisi ne poznaju granice. Komikaze već godinama okupljaju cijelu regiju, a mogućnosti interneta ne treba podrobnije objašnjavati. No i jedno i drugo je još uvijek na amaterskoj razini, ne po pitanju sadržaja, već po pitanju vidljivosti, distribucije i ekonomske isplativosti”.

Unatoč tome što proizvodnja buja, naša medijska stvarnost je takva da je i prostor refleksije uglavnom sužen gabaritima koji odgovaraju generalnoj skučenosti kulturnih rubrika između skandala i spektakla. Samo je u prošloj godini – otkrio je to Vladanović u bazi podataka na stranici stripovi.com – u regiji objavljeno 585 stripova, a u onoj prije nje tek neznatno manje, njih 570. S obzirom na te uistinu impresivne brojke, teško da možemo govoriti o značajnijem postotku njih koji bi našli spomen u široj javnosti dostupnim medijima: “O sustavnom se praćenju ne može govoriti. Može se govoriti o sporadičnim javljanjima, ovisno već o tome koliko je autor ili naslov zanimljiv, ‘provokativan’ i slično. No, to nije isključiva karakteristika recepcije stripa. I ostale grane umjetnosti muku muče sa sustavnom recepcijom tako da je strip u dobrom društvu. U usporedbi sa stanjem od prije deset-petnaest godina situacija je puno bolja. Postoje tekstovi o stripu i strip-autorima u mainstream medijima (čak i van diskursa kulturnog ekscesa), strip se ugurao na velike književne festivale (Sanjam knjige, Festival svjetske književnosti), na HRT i slična mjesta gdje ga prije nije bilo”.

Na stripu se, kao što je često slučaj i sa drugim suvremenim umjetničkim praksama koje odbijaju plivati strujom dominantnih estetika, radi u skučenim uvjetima. To je, uostalom, u skladu s činjenicom da su, kako kaže Ivana Armanini, umjetnost, kultura i obrazovanje pri dnu društveno-političkog interesa. Potpore, iako postoje, često su nestabilne i nedostatne za kvalitetan rad; ono malo preostalih knjižara i izdavača muči se s visokom cijenom proizvodnje i konačnog proizvoda, a mediji su, ako uopće, uglavnom fokusirana na prijevodna izdanja, mada je bolje i to nego ništa. Koliko mediji na globalnoj razini i dalje igraju ulogu u diseminaciji stripa, govori i činjenica da je ugledni New York Times odlučio ugasiti segment posvećen stripovima unutar svoje liste najprodavanijih naslova, što će najviše utjecati na rad malih, nezavisnih nakladnika poput Fantagraphics Books i Drawn+Quarterly i njihovih autora, dok će industrijski giganti poput Marvela i DC Comicsa ostati neokrznuti.

Koliko god definicija nekog značajnijeg pomaka bila problematična, “široka kao i definicija autorskog stripa”, tumači nam Armanini, o njemu se ipak može govoriti: “Drago mi je da je konačno izašlo izdanje Mirka Ilića Iz povijesti ljudske gluposti (izdavač: Kvadrat) budući da se radi o klasiku koji je napravio velike pomake u osuvremenjivanju jezika autorska stripa. Njegov utjecaj je velik iako mu je to bila samo usputna stanica. Kraj njega više ni Komikaze u Hrvatskoj ne izgledaju kao neko zalutalo strip kopile. Tomaž Lavrič je dobio Nagradu Prešernovog sklada, najvišeg priznanja Republike Slovenije, što je veliki skok za strip u regiji budući da se radi o autoru s ogromnim opusom velikog stilskog raspona, od tjedne strip satire u časopisu Mladina do niza međunarodno objavljenih albuma. Njegova retrospektivna izložba 2015/2016 u Cankarjevom domu u Ljubljani, s popratnim izdanjem Čarobni jezik stripa autora Jure Mikuža, najkvalitetnija je strip analiza koju sam srela na ovim prostorima, u rangu najvećeg strip teoretičara Scott McClouda, čime je pripremljen odličan teren za ovogodišnju nagradu. Realizam svakako bolje prolazi na širokom tržištu čemu nam svjedoči niz međunarodnih uspjeha naših autora: Danijel Žeželj s preko dvadeset izdanja iza sebe i velikim uspjesima na američkom i talijanskom tržištu i Miroslav Sekulić Struja koji je u Francuskoj već ušao u lektiru. Najviše prašine u tržišnom kontekstu je svakako digla Nina Bunjevac, koja se strip ekranizacijom tragične ispovijesti raspada obitelji i Jugoslavije našla na bestseller listi New York Timesa…”

Strip je, dakle, živa umjetnost i kultura; unatoč svim preprekama raste, razvija se i ne da se iskorijeniti, pa je zaključak ovdje možda najprikladnije prepustiti onima koji ne samo da ga rade, promišljaju i promoviraju, već i žive.

“Najvažnije u svoj ovoj priči je to što još uvijek postoji potreba da se stripovi rade”, ističe Matko Vladanović, “potreba koja se, i s autorske i izdavačke strane, odupire kapitalističkoj logici suvremenog života. S jedne je strane ekonomsko-strukturno rasulo cijele strip-priče dobra stvar. Zbog toga što nema materijalne zadovoljštine, stripovi se rade iz želje i potrebe, a kad se nešto radi iz unutrašnje potrebe, ma koliko zanat možda zapinjao, ma koliko se povremeno zapadalo u solipsističke krajnosti, krajnji proizvod je u pravilu zanimljiv, u onom smislu u kojem je zanimljiva sva umjetnost kao fizički trag duha jednog prostora i vremena. Ostaje ‘samo’ u to uvjeriti i ostale. Al’ ajde, dok god se nešto miče, grize i vrpolji, to nešto uvijek prokopa put čak i kad puta nema. A nije da ga ovdje nikad nije bilo, nego su s godinama staze malo zarasle”.

Ivana Armanini u stripu – gdje semantička napetost između dva kadra, kako god oni formalno i sadržajno bili ustrojeni, proizvodi značenje – vidi prostor emancipacije, prostor suradnje i inkluzije, društvene promjene: “Društvo i strip u tranziciji se prepliću. Suvremeni autorski strip sugerira nove modele suradnje građene na otvorenijem dijalogu, u ravnopravnoj interakciji autora i publike. Ovaj medij se bavi svim problemima čovjeka i društva, otvara pitanja i moguće odgovore. Gledajući aktualni društveno politički kontekst, perspektiva suvremenog nezavisnog stripa svakim danom u svakom pogledu sve više raste”.

O Baroknom čovjeku govori minuciozno oslikani strip-manuskript Dogodovštine Baroknog čovjeka. Gost tribine je autor stripa, Vinko Barić, akademski slikar, ilustrator, grafički dizajner, punk-muzičar i jedan od tri nosiva stupa solinsko-splitske strip-scene.

Tribina ‘Strip-tease’ dio je Booksinog programa Književni budoar. Tribinu vodi i uređuje književni kritičar Matko Vladanović.

Drugog dana festivala u 12 sati u galeriji Škola, akademski slikar, strip autor, street art umjetnik, predavač, radio voditelj, glazbenik Ivan Svaguša održat će predavanje na temu Strip kao subverzivni medij, kojim smo povodom s njim popričali i o lokalnoj strip sceni i aktivnostima koje se na njoj odvijaju.

KP: Baviš se stripom, uličnom umjetnošću, glazbom, edukacijom i, uz sve to, na splitskom KLFM-u vodiš radijsku emisiju posvećenu stripu. Možeš li nam reći nešto više o svemu tome? Što je ipak primarna preokupacija ili strast? 

I.S.: Pa sad, mogao bih dva dana piliti o tome, pa je možda bolje reći manje. Kako sam po struci akademski slikar kojeg je oduvijek, osim samog crteža i slike, zanimao strip, a kasnije i graffiti/street art, spojilo se sve kao dva plus dva. S muzikom sam također odrastao kao slušatelj, a kasnije je ta muzika, i muzičke scene u širem smislu, bila velika inspiracija u načinu djelovanja putem umjetnosti. Stvar je zapravo u tome što ja to sve shvaćam dosta ozbiljno, muzika, tekst, slika, strip, graffit, knjiga itd… koja mi se obraća tj. koja me dotiče, tu i ostaje pa sve to analiziram. Tako da neke stvari koje su me inspirirale u mojim formativnim godina, imaju pušteno korijenje koje i dalje raste u stablo. Nisam slušao ili gledao stvari iz trenda ili jer je to drugima kul, već jer sam to nešto doživljavao kao stvarno i da bi se trebalo implementirati u život, u način življenja. Takav način gledanja me inspirira još uvijek.

Glazba kojom se bavim je većinom vezan za strip, kao soundtrack za strip kroz malu izdavačku kuću Bučni stripovi, a koji su opet i izdavaštvo i nekakva filozofija stripa i muzika i multimedijalne promocije strip izdanja na projekcije kadrova iz stripa, pa suradnje s drugim muzičarima, društvima, scenama, gradovima… Radio emisija Bučni stripovi je počela prije tri godina na nagovaranje dragog Vjerana Stojanca sa KLFM-a, a ta se ideja sviđala i ostalim kolegama radio entuzijastima. Meni je bila interesanta ta ideja da nešto što je vizualno predočimo putem slušanja, neka vrsta izazova i eksperimenta pa smo tako Maja Karačić i ja krenuli to raditi. Ispostavilo nam se kao jako zabavno, iako odnosi nekad dosta vremama pošto je govorna emisija tj. naše neumormo brbljanje o stripu. Al’ eto, lijepo je to.

Teško je reći koja mi je primarna preokupacija ili strast… ovisi koji medij ili forma odgovara najbolje za izraziti neku ideju, odnosno emociju. Ipak, najslobodnije se i najlakše izražavam kad radim street art, a kroz jezik stripa tj. u sekvencama, naravno da je tu upleteno slikarstvo zbog likovnog rješenja i istraživanja. Taj strip jezik u street artu mi je idealan za izražavanje neke emocije i ideje koja je često vrlo osobna, a sve kroz neke likove koji tvoru priču u slijedu/kadrovima, pričaju sa slučajnim prolaznicima i daju im prostor za identifikaciju ili unutarnju raspravu. To mi najviše odgovara možda iz razloga jer je lišeno elitizma navodne ozbiljne umjetnosti i mrtvih galerija i muzeja i cijelog tog poslovnog art svijeta, dodvoravanja, bodovanja i taštine. Rad na ulici može nestati već sutra ma koliko ti truda u njega uložio, sam trošiš svoj materijal, rad poklanjaš svima, a riskiraš da ti guzica završi u policijskoj stanici. Plus, u graffitima/street artu moraš ozbiljno shvatiti prostor, gdje radiš, što želiš reći, kome se obraćaš i na koji način. Bezveze mi je jedino kad vidim koliko se ljudi time bavi, trend i to s nekakvim MTV street artom, a da zapravo nemaju što reći. Ponavljam da gledam na to dosta ozbiljno i analitički te kao na način života i pogleda na svijet, a takvi elementi se mogu naći od pećinskog slikarstva, preko Pariške komune, oktobarske revolucije, šezdesetosme, punka, hardcorea, hip-hopa, pučkog uličnog vandaliziranja i izražavanja itd…

KP: Specifično, možeš li nam reći nešto više o projektu Navuci se na strip?

I.S.: Projekt Navuci se na strip je pet godina išao u Info zoni u Splitu, a vodili smo ga psihologinja Janina Pavić Jadrić i ja. Ticao se prevencije ovisnosti o kojoj smo educirali polaznike usporedno sa stripom. Dakle strip radionice s prevencijom ovosnosti koje bi trajale više mjeseci. Učilo bi sve sve i svašta o stripu i procesu izrade i obuke o istom te o raznim ovisnostima. Prije, a i poslije toga smo imali slične vrste radionica, koje idu dosta dobro kao spoj medija stripa i angažiranih tema. Kroz projekt Navuci se na strip smo izradili priručnik za istoimene strip radionice te smo 2014. za taj projekt bili jedni od tri nagrađenih od strane vijeća Evrope i Pompidou grupe u konkurenciji od pedeset i šest projekata iz cijele Evrope.

KP: Kako sve te aktivnosti planiraš uklopiti u program nadolazećeg Platformata? I što bi drugo možda izdvojio iz njegovog programa?

I.S.: Što se mog dijela, u ovoj fazi Platformata ide samo ovo predavanje o stripu kao subverzivnom mediju. Jasno da je i to široko polje pa će i tu biti malo priče o street artu kao stripu pošto je na takav način poruka strip autora konstantno među ljudima. A ako se drugi dio Platformata održi iza ljeta, tada sam planirao održati street art radionice i zajedno s KLFM kolegama i guerilla marketing radionice…vidjet ćemo, valjda ovi od “gore” neće nešto opet zeznuti. Ne bi bilo ni moguće uklopiti sve moje interese ili aktivnosti u jedan Platformat iz više razloga, niti bi to bilo ok.

Što se tiče toga što izdvojiti iz njegovog programa.. uf, nema smisla zaista išta izdvajati. Sama činjenica da će biti raznih zanimljivih i nesvakidašnjih radionica, performansa, projekcija, slušaonica, izložbi, predavanja i koncerata je izvrsna. Plus većina toga je besplatna i dosta interaktivna. Nadam se jedino da će posjećenost biti dobra. Dom mladih je centar koji pruža dosta mogućnosti, samom svojom namjenom i prostorom, glupo je to ne iskoristiti u svrhu komunikacije i kreativnosti, a i glupo je da je dosta aktera tu fragmentirano i u teen zavadama momentu, ali cilj Platformata i jest da se napravi nešto udruženim i jačim snagama te pruži nekakav kreativno-kritički otpor i alternativa vječno mediokritetskim vlastima. 

KP: U sklopu Platformata održat ćeš predavanje Strip kao subverzivna umjetnost. Možeš li nam reći više o predavanju i istaknuti neke primjere subverzivnoga u stripu kroz povijest?

I.S.: U tom predavanju je jako važno predočiti što je to strip uopće i koji su to elementi koji ga čine stripom jer sam proces izrade ili čitanja stripa angažira autora/čitatelja, pa onda iz toga možemo doći do istaknutijih primjera subverzivnosti u stripu. Strip je upravo za to izvrstan medij jer je kao tiskovina relativno jeftin, lako ga je širiti dalje, odnosno fotokopirati, posuđivati i raspačavati na razne načine. Kao subverzivni medij je prisutan na mnoga razina, od mainstream stripa do underground stripa. Recimo, subverzivnost u stripu se može vidjet i u najkomercijalnijoj strip firmi kao što je Marvel, ako taj strip rade genijalci poput Millera i Sienkiewicza. Također cijeli serijal Corta Maltesea možemo tako shvatiti. Tu su i američki underground pioniri poput Roberta Crumba koji imaju neku drugačiju vrstu subverzije, pa može biti protkana i kroz pitki i britki humor Calvina&Hobbesa, a neke autore je ta strip subverzija i koštala života, poput scenarista Hectora Germaina Oesterhelda i njegovog stripa Eternaut. Svakako, u stripu ta subverzija zna često biti vezana uz satiru, koja je čest element stripa još od njegovih početaka. Na ovim prostorima je možda napoznatiji primjer Alan Ford u kojem smo ranije često mogli vidjeti što autori misle o vlasti i društvu, a sve kroz humor koji to kamuflira da opet ne završe na sudu, što je znao biti slučaj.

No, kao i u svakom drugom mediju tj. umjetnosti, sve je u onom koji tu umjetnost konzumira. Na isti strip, dva čitatelja mogu vidjeti apslolutno drugačije stvari. Mislim da ako nešto možemo uopće definirati kao umjetnost onda to automatski angažira onoga koji to gleda/čita. Na koji način, to je već druga stvar i traži više filozofiranja pa sad nećemo o tome. Činjenica je da se vremena mijenjaju i da nam fali ljudi koji misle svojom glavom i koji imaju mašte, od autora pa do konzumenata te umjetnosti, a sigurno je da ova današnja isforsirana politička korektnost, gdje se svak boji išta iskreno reć, ne daje tome nadu.

KP: Kako komentiraš stanje lokalne proizvodnje stripa kao umjetnosti? Možeš li istaknuti neke aktere, bilo da se radi o umjetnicima, kritičarima ili izdavačima? Kako se ovdašnje poetike uklapaju u strujanja na svjetskoj stripaškoj sceni?

I.S.: Na splitskoj strip “sceni” djeluje nas nekoliko, neki rade za van, neki za naše područje. Neki izdaju kroz svoje malo nezavisno izdavaštvo, neki imaju većeg izdavača. Kako se od stripa jako rijetko može nešto zaraditi, a i ako se zaradi onda je više za džeparac (osim ako se profesionalno ne radi za stranog izdavača), onda je to jedna specifična pozicija. Računi i stanarine se moraju platiti pa se ima jako malo vremena za izradu stripa, koji zahtijeva fokusiran i dugotrajan rad. To u jednu ruku i daje slobodu u izražavanju, a u drugu ruku puno srce nenacrtanih stripova koji čekaju ono “jednom”. U toj poziciji se ja definivno nalazim. A i ta slobodna izražavanja znaju bit zafrkana. Najnoviji strip album Vinka Barića Dogodovštine baroknog čovjeka, lokalna kulturna vlast nije prepoznala kao nešto vrijedno jer su neobrazovani i bahati (a vole si laskat da nisu) pa se ne srame ni tako zazvučati u službenoj odbijenici. Tu se opet vraćamo i na onu lažnu političku korektnost što sam ranije spomenuo.

Osim Vinka treba spomenit i izvrsnu Sonju Gašperov, manijakalno produktivnog Davora Radoju, ustrajnog Damira Ercegovića, suludo maštovitog Mira Župu, velikog profesionalaca Boru Pavlovića itd… Tužno je jedino što nema mlađih od nas koji crtaju stripove aktivno, a to je već tema za novo pitanje. Što se tiča kritičara, po meni je jedini pravi i ozbiljni kritičar Matko Vladanović, to je čovjek koji je u stripu sto posto i posvećuje mu puno vremena i prostora, kao i znanja. Ostali, a ima tu i velikih novinara, tu i tamo imaju izlete u kritičarske vode stripa, ali to tad i ne možemo uzimati ozbiljno. Maja Karačić i ja prakticiramo strip kritiku, al samo kroz govor u našoj emisiji Bučni stripovi na klfm.org-u.

Izdavači su već priča za sebe. Strip izdavaštvo je posljednjih godina u Hrvatskoj dosta aktivno i razvijeno i možemo se pohvaliti da smo tu na svjetskoj razini što se tiče tehničke i sadržajne kvalitete izdanja. Dosta toga od domaćeg izdavaštva i sam konzumiram i podupirem, jedino me smeta što uglavnom ne podupiru domaću strip scenu tj. domaće strip autore jer je lakše prodat neki lošiji strani strip ili neki već istestirani strip iz ranijih vremena jer se tako ide na sigurno. U isto vrijeme svi oni trube o ulaganju u domaću strip scenu i kako vole domaći strip. Tako da su elitizam i profit i tu našli svoju nišu. Ja, valja spomenuti, nikad neću prežalit Q strip magazin i Lunatiq izdavaštvo, to je bilo nešto izvrsno i tu Darku Macanu svaka čast, takvih entuzijasta nedostaje ovdje.

Mislim da se ovdašnje strip poetike ni ne bi trebale nešto hvatati svjetskih strip strujanja. Tad dolazi do trenda i gubljena identiteta. Ne govorim sad o nekakvom hrvatskom strip identitetu već o osobnom, autorskom izričaju/identitetu. Ovdje ima sjajnih autora koji imaju dara i čitaju dosta toga aktualnog s raznih scena i kulturnih razina. Neki od njih imaju umjetnički osoban identitet, jer te stvari koje čitaju samelju i provare na svoj način, a ima i onih koji prate trendove bilo u mainstream ili underground estetici pa to ispadne grozno, a sve to zbog pokušaja dobijanja veće čitanosti ili zbog nedostatka integriteta. Ima autora koji su prije imali jako dobar smjer vlastite likovnosti, pa su onda krenuli pratiti aktualne trendove zbog ovog ili onog razloga, pa su sad kao bolji, a u biti idu na lošije, to nije rijetkost pogotovo na underground sceni… ma na bilo kojoj u biti.

No, sve je to ok, ono što ovdje najviše nedostaje je publika. Tad bi se imalo i više motiva za stvaranje i izdavanje i razvijanje. Kolekcionari su druga priča.

Na ovoj tribini, u utorak, 12. travnja u 19 sati, uz podršku urednika i izdavača Veljka Krulčića i voditelja tribine Matka Vladanovića, Zrinka Ostović pripovijedat će o Antijunakinjama, devedesetima, dječjim pravima, edukativnoj umjetnosti i autoironiji u crtežu.

Проведи ночь в спальне у прекрасной индивидуалки Уфы где будет крутой секс : классика, анальный секс, кунилингус и эротический массаж.

Stripovi.com najveći su i najvažniji regionalni portal za strip koji je prošlog mjeseca proslavio 14. rođendan. Gotovo deset tisuća članova portala i pratećeg foruma, na potpuno volonterskoj bazi, bez potpore Ministarstva kulture, do danas je što stvorilo, što pročitalo nekoliko desetaka tisuća kartica posvećenih stripu i popratnim sadržajima. Trenutno portal broji 1 793 recenzije, 1 474 biografska teksta, 1 019 tekstova o strip-junacima i golemu bazu od 31 745 strip-naslova otvorenu svim zainteresiranim istraživačima. Putem portala do danas je ostvareno preko 11milijuna aukcija i sigurno je da se u ovih četrnaest godina Stripovi.com profilirao kao ključno mjesto ljubitelja stripa ne samo u Hrvatskoj već i u cijeloj regiji.

Kako bi barem donekle ispravili tu sliku, na otvorenje nove sezone Strip-teasea odlučili smo pozvati Ivana Svagušu, akademskog slikara iz Splita i jednog od motora mlađe splitske scene. Svaguša je, u suradnji sa znanstvenom novakinjom na građevinskom fakultetu Majom Karačić, odgovoran za nekoliko zapaženih albuma (Corpseman/Čovjek leš, Nevidljive priče, Sexualni odgoj, Pogrde), KLFM-ovu radio-emisiju Bučni stripovi, a u zadnje vrijeme dio svoje energije posvećuje inovativnom radu s djecom iz čega su nastali strip-projekti poput Pretežno vedro čiji je izdavač, eto kurioziteta, Služba za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izavanbolničko liječenje ovisnosti.

U utorak u Booksi rasprest će se priča o novijoj splitskoj sceni, aktivističkim, komunikacijskim i terapeutskim potencijalima stripa te predstojećim projektima iz splitske kuhinje. Dođite i pričajte s nama”, stoji u najavi tribine.

Strip-tease Matka Vladanovića s Ivanom Svagušom održat će se u utorak, 22. rujna s počekom u 19 sati. 

Časopis su pokrenula dvojica iskusnih stripaša Jurica Starešinčić i Goran Duplančić i u kratkom su roku izazvali veliko zanimanje kako slučajne publike tako i strip-autora kojima se, nakon gašenja Q-a, ponovno otvorio prostor za objavljivanje stripova na granici komercijalnih i eksperimentalnih. Starešinčić i Duplančić kažu da su MojStrip pokrenuli kako bi se generirali novi stripove koje njihovi sjajni autori možda ne bi ni stvorili da ih ne motivira postojanje ovog časopisa. K tome, namjera im je i te stripove učiniti dostupnima što većem broju čitatelja. MojStrip.com neće se baviti stranim autorima već će fokus biti na kvalitetnim stripovima domaćih autora koji su napisani i nacrtani za domaću publiku. 

Voditelj tribine Matko Vladanović s dvojicom će gostiju razgovarati o časopisu, ali i o novijem hrvatskom stripu i projektima koji se tek planiraju.

Novo izdanje Asterixa okupilo je svojevrsni dream-team domaćega izdavaštva. Prijevod potpisuje Darko Macan, prijelom, tipografiju i pripremu za tisak Marko Šunjić, a svime dirigira jedan od prvoboraca domaćeg strip izdavaštva, urednik i vlasnik izdavačke kuće Bookglobe, Nebojša Radić. Nova sezona Booksinog strip-teasea otvara se tako pričom o životnom djelu Renéa Goscinnyja i Alberta Uderza te popratnom pričom o izdavačkim peripetijama zbog kojih se pauza s Asterixom otegla na skoro petnaest godina. 

O svemu tome (a ponešto i o ostalim naslovima iz Bookglobeovog kataloga) pričat će glavni i odgovorni krivac za novo izdanje – Nebojša Radić.