Bendu će se na pozornici te iste večeri pridružiti Matija Habijanec aka The Marshmallow Notebooks, a promovirat će nedavno objavljenu kompilaciju Distractions vol. 1, prvu u nizu kolekcija pjesama koje neće biti dio dugoočekivane ploče Destruction koja izlazi uskoro. Bit će to prvi Matijin koncert nakon ljetnih festivalskih nastupa u Splitu, Sućurju i Trogiru.

Ulaznice za koncert mogu se nabaviti u Dirty Old Shopu ili u sustavu Entrio.

Tom će prigodom krapinski lo-fi kantautor Matija Habijanec odsvirati pjesme sa svojeg nadolazećeg LP-a Destruction, ali i dio prethodno objavljenih materijala.

Ulaz na koncert se ne naplaćuje, a svi dobrovoljni novčani prilozi koji se skupe u škrabici u cijelosti se daju izvođačima. Također, s obzirom da je svirka u potpunosti akustična, izvođačice i izvođače se sluša u tišini, bez razgovaranja.

Detaljnije informacije o izvođaču i koncertu dostupne su na Booksinoj stranici.

Piše: Antonela Marušić

Što je zajedničko inicijativama i projektima koji su posljednjih nekoliko godina proširili utjecaj i dosege nezavisne glazbe u Hrvatskoj i regiji? Jesu li globalni slom diskografije i kriza medija otvorili prostor za jasnije pozicioniranje DIY koncepata u umjetnosti i pop kulturi? Svjedočimo li istinskom procvatu ove scene u lokalnim okvirima ili tek privremenom zanosu, temeljenom na optimizmu kratkog vijeka? Ovo su pitanja kojima se kanimo pozabaviti u tekstovima koji slijede. Za početak, pokušat ćemo predstaviti nekoliko malih, ali značajnih inicijativa koje svjedoče o potencijalu i održivosti nezavisne glazbene etike. 

Od samog početka pisanja ovog teksta nametala mi se pjesma srpske grupe Jarboli Podrška je važna. Soundtrack nije slučajan jer stihovi pjesme, kao i uostalom dugogodišnji put ove grupe na regionalnoj sceni, dobro ilustriraju jedan od ključnih zamašnjaka ovog dijela umjetničke produkcije – solidarnost i zajedništvo. Svaki od naših šestero sugovornika pored same glazbe bavi se i nekim od vidova promotorskog posla: Valent Samardžija prvi je čovjek projekta MIMO, Nina Romić voditeljica je i pokretačica koncertnog programa Začarana Močvara, Matija Habijanec sa svojim je prijateljima i glazbenim istomišljenicima osnovao nezavisni diskografski label Noisy Night Records, Zvonka Obajdin pokrenula je seriju koncerata i kompilacija Bistro na rubu šume, Dimitrij Petrović Mišo s prijateljem je pokrenuo glazbeni studio Radost, a Ante Perković nastupa kao kantautor, dok kao glazbeni novinar godinama piše o problematici funkcioniranja glazbene scene. 

U suradnji s Hrvatskim radijom, Grafičkom školom i Muzejem suvremene umjetnosti u čijoj se dvorani Gorgona održavaju koncerti ovog projekta, MIMO (Medijski Inventar Muzičkih Originala) već drugu sezonu zaredom uspijeva dva puta mjesečno u eteru javnog radija promovirati domaću autorsku glazbu i izvođače koji su svojim statusom na sceni mahom nezavisni. MIMO se održava nedjeljama navečer, dok priliku za jednosatne nastupe garnirane razgovorima svake večeri imaju po dva glazbena izvođača. Program prati i živi prijenos na prvom programu Hrvatskog radija, a odnedavno i live streaming. Pokretača ovog projekta Valenta Samardžiju pitamo smatra li da se pod utjecajem MIMO projekta, ali i ostalih inicijativa na nezavisnoj sceni, u posljednje vrijeme podigla vidljivost nezavisnih i nekomercijalnih glazbenih izvođača u mainstream, ali i nezavisnim medijima.

“Scena je oživljena, bogata i vrlo zanimljiva. Problem je što publika zaostaje zbog zaokupljenosti ogromnom količinom sadržaja koji se nude. U sklopu projekta Ima li ViBRe MiMo etera? nastojimo skrenuti pažnju na to da oko nas postoji domaća i regionalna glazba koja je autentična, iskrena i dobro producirana. Vidljivost na komercijalnim medijima, po mom mišljenju, nažalost nije moguća za male i nezavisne izvođače, jer su se mainstream mediji povampirili za profitom i izgubili svaku društvenu odgovornost. Glazbena industrija je ionako preopterećena i mediji love gledanost provjerenim ukusom većine. Internet je prenapučen, Facebook sumnjiv u smislu promocije, tako da ostaju mjesta gdje možete vidjeti glazbenike uživo kao što je Free Stage i osobnom preporukom aktivirati ljude oko sebe da se aktivnije uključe u praćenje, podršku i plaćanje ulaznica za ovakve koncerte. Tu se Hrvatski radio postavio doista kao javni servis i trenutno nam je osim nezavisnih radija (Student, 808, Maestral, KLFM) jedina šansa da proširimo glas o izvođačima čiju glazbu ostali mediji zaobilaze. Mali nezavisni portali su također aktivni oduvijek i prate događaje što je velika pomoć u širenju informacija”.

Važna karika koja je nedostajala domaćoj nezavisnoj i indie sceni su bili i nesolidarnost i česta nezainteresiranost bendova jednih za druge. Nakon što se projektima poput Začarane Močvare, Bistroa na rubu šume i MIMO-a uspjelo u međusobnom umrežavanju i povezivanju – vidljivost i doseg među publikom su porasli. S tim se slaže i idejni tvorac MIMO-a. “MIMO pomiče interes za povezivanje i udruživanje kao i vjeru da možemo puno toga sami učiniti. Jedan od problema domaće suvremene glazbene scene je da se mnogi glazbenici ne poznaju uživo, iako se znaju se po imenu i rade na sličnim projektima. Druženje uživo jako je važan dio zajedničke snage. Digitalna komunikacija je manjkava. I MIMO se rodio iz susreta uživo između mene, urednice Hrvatskog radija Jelene Balent i voditelja Free Stagea Krešimira Znike. Do tada smo samo kukali svatko u svom mikro svijetu, a danas radimo zajedno”.

Premda većina nezavisnih izvođača svoju glazbu distribuira putem digitalnog downloada na svojim bandcamp stranicama ili na etiketama nezavisnih kuća poput slovensko-hrvatske izdavačke kuće Moonlee Records i Geenger Records, još uvijek na sceni postoji prostor za nove slične labele, unutar kojih svoju glazbu mogu promovirati izvođači koji dijele zajedničke etike i estetike. Da je tome tako, svjedoči i osnivanje nezavisnog glazbenog lebela Noisy Nights Records (NNR) što ga je sa svojim prijateljima i istomišljenicima pokrenuo Matija Habijanec, kantautor i glavni autor benda Marshmallow Notebooks, jedan od najžilavijih aktera domaće nezavisne scene. Matija kao kantautor u različitim postavama i inkarnacijama djeluje više od petnaest godina, a valja napomenuti i to da je sve svoje albume objavljivao i distribuirao sam, bez podrške izdavačkih kuća, najprije na kasetama, zatim na CD-ima, a nakon snimanja posljednjeg albuma Marshmallow Notebooks koncentrirao se na besplatni digitalni download i tisak ploča u limitiranim nakladama. Ploče ovog benda za nezavisne prilike i medij LP-a vrlo se dobro prodaju i što je najvažnije – udruga koja stoji iza NNR-a sav “profit” ulaže u tisak svojih narednih izdanja. 

“Ploče radimo u tiraži od dvjestotinjak komada, što je najskromnija tiraža koju je uopće moguće naručiti, a poklanjamo ih svakome tko donira barem 80 kuna našoj neprofitnoj udruzi”, kaže Habijanec koji nam je povjerio i planove o budućim izdanjima bendova ove male etikete. “Uskoro su, točnije 14. studenog vani druga i treća Noisy Night ploča – album Define Success Benchwarmersa i Vacation Freeze benda The Lesser Men. Iduće godine stižu ploče The Moody Broodersa i dubrovačkih čarobnjaka Izae, voljeli bismo krenuti i s objavljivanjem knjiga, možda napravimo neku Noisy Night rezidenciju na mjesečnoj bazi u nekom od zagrebačkih klubova… Tek smo počeli”, entuzijastično će Habijanec kojeg pitamo i o tome planira li ovu malu izdavačku kuću podići na još višu razinu, s većim katalogom i platformama koje bi je učinile vidljivijom na nezavisnoj sceni regije. Odgovor koji dobivamo posve je u skladu s Matijinim scenskim i umjetničkim senzibilitetom introvertnog indie glazbenika i promotora. “Noisy Night je specifična priča, zapravo potpuno blesava amaterska eskapada – ne prijavljujemo se na natječaje, ne pišemo projekte, ne zanimaju nas evropski fondovi i nemamo vremena za suradnje s drugim udrugama jer svatko od nas živi previše života”.

Da glazba i nezavisna scena za najveći broj njenih akterica i aktera nije posao kojim zarađuju za život svjedoči i primjer kantautorice Nine Romić, koja premda je među najafirmiranijim imenima, i dalje radi kao odgajateljica u vrtiću. Upravo Nina je pokretačica Začarane Močvare, koncertnog programa koji je posljednjih godina bio poligon za prva predstavljanja mnogih talentiranih domaćih debitanta, ali i onih iza kojih je dugogodišnje djelovanje na sceni regije. Prvotno zamišljeni kao intimni koncerti kantautora i kantautorica Začarana Močvara povremeno promovira i bučnije pop i rock formacije. Pitamo Ninu o budućim planovima vezanim uz Začaranu Močvaru. “Program se planira širiti malo više na regiju, i neka druga inozemna imena. I dalje planiramo ići u smjeru u kojem smo krenuli, uz dodatno razgranavanje. Voljeli bismo se povezati i ostvariti suradnju s nekim programima iz drugih država”, kaže Nina koja je nakon iskustava u organizaciji ovog programa očito spremna za širenje izvan granica Hrvatske. Na pitanje je li zadovoljna stupnjem solidarnosti među glazbenicima, ali i podrškom medija, Nina nije pesimistična. “Mislim da podrške ima, i to je pozitivna stvar. Kantautorska scena je uvijek bila na marginama, no sada su se stvari malo pokrenule i neki temelji za dalje su postavljeni. O ljudima sve ovisi. Nadam se da će svi uvidjeti da je solidarnost ono što jača scenu i pokreće nas u dobrom smjeru”.

Njezina kolegica iz grupe Svemir, Zvonka Obajdin najvećom vrijednošću što ju je nezavisna scena iznjedrila posljednjih godina smatra upravo rad njenih aktera i akterica na zajedničkim projektima poput kompilacija i koncertnih programa Bistro na rubu šume. Obajdin najvećim postignućem Bistroa smatra povećanu vidljivost scene koju Bistro predstavlja, bez podrške bilo kakve postojeće organizacije ili institucije. “Ono što se dogodilo u pozadini i što je možda i glavni uzrok da je projekt uspio na takav način, je to što smo se unutar scene povezali i prepoznali, na osobnom nivou, bez neke posredničke institucije. Radeći kompilacije dijelili smo iskustva, probleme, savjete, mišljenja. Ostale su veze i kontakti koji će nekima koristiti i u budućnosti. Najkorisnija stvar koju sam dobila radeći Bistro je učenje iz tuđih primjera, mogućnost da ne moram baš sve naučiti na vlastitim greškama. Također sam konačno shvatila o kolikoj je količini posla zapravo riječ, te da to nije nešto što se dugoročno može raditi ‘usput’. Za organizaciju nije potrebno puno novaca, ali je potrebno dosta vremena i energije”, smatra kantautorica. Saznajemo i da ekipa Bistro ne planira nastavak kompilacija, trenutno je aktivan samo klupski program pod tim imenom u zagrebačkom klubu Klub. Moguće da projekt više ni neće imati nastavak, ali Zvonku takvo što ne obeshrabruje, svjesna je da svaka inicijativa ima svoj rok trajanja i da u budućnosti neće manjkati novih inicijativa od strane ostalih glazbenika i glazbenica. 

Tim koji je uz Zvonku Obajdin radio na projektu kompilacija Bistro na rubu šume zaslužan je i za pokretanje za ovu scenu važnog tonskog studija Radost. U ovom studiju već je snimljeno nekoliko izdanja bendova s nezavisne scene, a ista ekipa već nekoliko mjeseci realizira seriju live koncerata Soundset Sessions na kojima različitim izvođačima s nezavisne scene pružaju priliku za sviranje i promociju. Još jedan od aktivnih protagonista na nezavisnoj sceni je snimatelj i bubnjar grupe Radost! Dimitrij Petrović – Mišo koji nam je ispričao kako je nastao studio Radost i što je tehnički bilo potrebno da ga se stavi u funkciju i pokrene. “Rekao bih da je studio Radost nastao iz sušte potrebe. Cijelu proteklu godinu sam provodio većinu vremena u podrumskom prostoru u kojem ‘probavaju’ bendovi Radost!, Fishy Fish i U Pol’ 9 kod Sabe. U tom periodu sam bio okupiran projektom Bistro na rubu šume, te je odlučeno da na prvu kompilaciju bude uvrštena pjesma Mrtav je Johnny Mikija Solusa, a kako on nije imao nijednu reprezentativnu snimku, ponudio sam da uz pomoć običnog zooma i par posuđenih mikrofona snimimo tu stvar. Nakon toga, me prijateljski dvojac (Ivča i Tena iz benda Seine) tražio da zajedno snimimo i miksamo njihov EP, pa se nakon tog projekta (kraj 2013. odnosno početak 2014) pojavila iskra koja je rasplamsala ideju studija Radost”, kaže Mišo koji emisiju zajedno s kolegom Dinom Kraljetom radi na svemu što je potrebno za emitiranje Soundset Sessionsa. 

“Budući nastupi u emisiji će biti složeni po sličnom modelu kao i do sada, otprilike 45 minuta svirke i 15 minuta ugodnih riječi, želja i pozdrava. S obzirom na to da sessione radimo u svoje slobodno vrijeme pored poslova i drugih više-manje fakultetskih obaveza, trudimo se da emisija zadrži određenu kvalitetu, te na takav način vježbamo i učimo i svakom emisijom. Mislim da će buduće emisije biti sve bolje i bolje, ali ne mogu nikoga izdvojiti za budući nastup jer se dogovori za emisiju često događaju po načelu entropije. S vremenom ćemo možda pokušati dobiti prostor za ‘duplu’ emisiju, a neka emisija će možda biti bez imalo razgovora, samo čista svirka. Želimo da svi kantautori, bendovi, VIS-ovi, i ostali glazbenici osjećaju slobodu da dođu u studio i snime nešto, važna je samo dobra i pozitivna vibra. Sve emisije i buduće i prošle projekte možete poslušati ovdje“. 

U priči ispunjenoj optimizmom i poletom vrijedi plasirati tračak skepse i (samo)kritike, a tko je za to bolja osoba ako ne kantautor i novinar Ante Perković. On, naime, smatra kako se vidljivost nezavisne scene podigla, no nije siguran koliko ju je primijetila potencijalna publika. Ante je također oprezan u detekciji vidljivosti nezavisne scene u medijima, no obzirom na njegov dugogodišnji novinarski staž u različitim glazbenim medijima, takvo što nije teško razumjeti. “Nisam više siguran koliko mediji, i oni iz glavne struje i oni oko nje, uspijevaju biti alatom za širenje dobrog glasa i afirmaciju ove scene zainteresiranoj javnosti. Hype se još uvijek da stvoriti, ali to je jednokratni PR uspjeh koji dugoročno ne znači puno”, kaže Ante s kojim nismo željeli polemizirati predočavanjem fotografije sa sjajno posjećenih klupskih nastupa što su se u posljednje vrijeme dogodili na nezavisnoj sceni. Perković pozdravlja fokus nezavisnih izvođača na DIY koncepte, no kritičan je kada ga pitamo o prodoru ove glazbe u mainstream medije. “Situacija je paradoksalna; mislim da se trebamo pitati želimo li veću vidljivost u medijima koji su nam na raspolaganju i u kakvu vrstu kompromisa ulazimo kad nam ‘nezavisnu’ glazbu počinju promovirati strukture i mehanizmi za čiji raspad, ili barem dubinsku transformaciju, navijamo. DIY je jedini dugoročno održivi i čisti koncept za bavljenje glazbom u ovom trenutku”, zaključuje Ante. 

Prva večer ovogodišnjeg festivala bit će rezervirana za opuštanje uz nježne melodije domaćih i stranih kantautora u Divai Beach Baru u Zambratiji, gdje će gledateljima društvo praviti izvođači poput trenutačno iznimno popularne glazbenice Lovely Quinces te kultnog Matije Habijaneca, poznatijeg kao The Marshmallow Notebooks. Nakon laganih i opuštajućih nota na prekrasnom sjevernom dijelu Istre, program seli malo južnije, u umaški American Bar, gdje posjetitelje očekuje klupski dio programa, s naglaskom na electro indie. Drugu večer festivala dodatno će začiniti kvalitetni bendovi, uz cjelonoćni DJ set. Još uvijek se dogovara finalni line-up te je do sada otkriveno svega nekoliko imena, poput trenutno popularnih Jonathan i talentiranih Punčki. 

Kako je cilj samoga festivala oživjeti cijeli grad Umag, dvije će večeri povezati cjelodnevni umjetnički program vođen renomiranim imenima street art scene te stripa i program će se sastojati od niza zanimljivih izložbi, radionica i ukrašavanja grada. Završni line-up festivala, uz imena umjetnika, bit će objavljen tijekom sljedećih nekoliko tjedana. Sve ostale informacije i aktualne vijesti Indirekt festivala možete pratiti ovdje. 

Izvor: Indirekt

Prvog dana festivala, 21. svibnja nastupit će jedan od trenutno najkreativnijih free jazz sastava na svijetu – DKV Trio: Hamid Drake (perkusije), Kent Kessler (kontrabas) i Ken Vandermark (saksofon, tenor saksofon, klarinet ). DKV Trio je nastupio u klubu KSET  prije više od 12 godina, što je ujedno bio i prvi free jazz koncert koji je bio raspordan. Uz njih tu je i  Lawrence English, koji vodi jednu od važnijih etiketa za eksperimentalnu elektroniku – Room40. Na prvom zagrebačkom koncertu English predstavlja materijale sa svog skorašnjeg albuma, a na drugom nastupu 22. svibnja izvodi svoj komad posvećen legendarnom djelu Luca Ferrarija Skoro ništa. Kao treći izvođači prvog dana tu si Chui, mladi hrvatski trio koji njeguje ponešto drugačiji pristup jazzu. Spoj suvremene klupske plesne glazbe u kombinaciji sa jazzom, elektronikom i rock’n’roll beskompromisnim pristupom već s prvim albumom Chui iz 2012. osigurao je Chuievcima kultni status na hrvatskoj glazbenoj sceni. 

Njemački pijanist, skladatelj moderne kompozicije – post klasične komorne glazbe Volker Bertelmann – Hauschka nastupit će 22. svibnja u dvorani &TD Studentskog centra u Zagrebu. Koncertom u Zagrebu Hauschka će ujedno predstaviti i svoj posljednji album Abandoned City. Volker Bertelmann – Hauschka izvodi prekrasne post-klasične komorne radove inspirirane minimalizmom te prožete duhom i nestašlucima u maniri Erica Satiea. Njegova glazba može biti mikroskopski detaljna i potiho očaravajuća, ili pak širokog i dramatičnog opsega. Nakon Hauschke, dolazi nastup Williama Basinskog, njujorškog glazbenika koji je svojim epskim albumom Disintegration Loops obilježio zvuk dvijetisućitih. Nedavno je napisao glazbu za operu Roberta Wilsona Život i smrt Marine Abramović. 

Trećeg dana festivala, 23. svibnja, nastupa Wovenhand, predvođeni Davidom Eugeneom Edwardsom, osnivačem kultnih 16 Horsepower. Nakon dva nezaboravna nastupa u Hrvatskoj, nastup Wovenhanda na 15. Žedno uho festivalu obećava nezaboravno rock putovanje koje se očekuje s velikom euforijom, ali i s dozom strahopoštovanja prema velikanu poput David Eugen Edwardsa. Iza sebe imaju šest studjskih albuma, a na koncertu u Zagrebu promovirat će posljednji album Refractory Obdurate iz 2014. Matija Habijanec je osebujni krapinski prakantautor na privremenom životu u Zagrebu. Nakon što je pod starim imenom Marshmallow u kućnim uvjetima snimio više od deset, a manje od petnaest albuma (nije siguran), pod novim imenom The Marshmallow Notebooks snimio je album koji se prvo pojavio na internetu kao besplatni download, pa na mnogim godišnjim listama najboljih albuma u regiji, a onda i na vinilu koji je izašao za misterioznu izdavačku kućiću Noisy Night. Gudrun Gut je veteranka berlinske elektro-pop scene, živopisna kantautorica novog, minimalističkog kova čiji je posljednji album Wildlife iz 2012. jednoglasno hvaljen. S bazom u hrvatskom Electro Cityju, Le Chocolat Noir je kao producent aktivan od 2006. Kombinira cold electronica, electro i synth/wave upakirane u hardverski klupski orjentirani zvuk. Kao after uslijedit će Night on my side by DJ Per Le Cler – indie/alter rock party. 

Matthew Barnes, engleski producent elektronske glazbe, koji svoje enigmatične futurističke glazbene pejzaže potpisuje kao Forrest Swords otvara četvrti dan festivala, 24. svibnja. Vizionarskim pristupom pri komponiranju nekonvencionalnih sampleova, kolažiranju unutarnjih osjećaja pretočenih u tople mistične zvukove Forest Swords uspjeva oživjeti, dati dušu sintetičkom zvuku elektronskih instrumenata/mašina, s čime za svega tri godine okuplja veliki broj obožavatelja na elektronskoj sceni, ali isto tako i općenito na nezavisnoj glazbenoj sceni. Ben Frost je kombinacijom militantne elektronike, izražene melodioznosti i potresne buke već sada postao jedan od umjetnika čija zvučne slike pomjeraju granice. Brojne su njegove suradnje sa filmašima i koreografima, a u Zagrebu će u solo-nastupu predstaviti svoj novi album A U R O R A. Živa Muzika je relativno mlada skupina koncertnih i party promotora i DJ-a koji stoje i iza istoimene tjedne emisije na Radio Studentu, posvećene aktualnim zvukovima undeground i pop glazbe. Njihovi setovi i eventi pokrivaju različite glazbene žanrove i scene, od eksperimentalne glazbe, elektronike i synth-popa sve do r&b-ja i hip-hopa, privlačeći jednako tako raznoliku publiku. Za ovu priliku pripremaju psihodelično-plesnu poslasticu mističnih zvukova iz eksperimentalnijih područja elektronske glazbe.

Festival će biti održan od 21. do 24. svibnja u Teatru &TD, Klubu Močvara i dvorani Pogona Jedinstvo. Detaljan program s cijenama ulaznica i lokacijama koncerata možete pronaći ovdje.

Ne vidite razliku? Pa, sve je u toj jednoj jedinoj povlaci, kojom se naški sufiks, nastao dekliniranjem stranjske imenice, predstavlja kao uljez koji narušava sakralnost stranjske imenice.

Prije nego što probam podrobnije objasniti na što mislim, treba u obranu distributera “Čovjeka-Pepeljuge” reći kako uz spomen Oscara stoji oznaka za trademark. Pa nije isključena mogućnost da su zakonski ili ugovorom bili obavezani da stave to TM u kružiću, koje bi, čak i da nema povlake, vizualno funkcioniralo kao povlaka!

Stoga je bolji primjer, recimo, prošlogodišnji plakat za “Van Helsinga”, na kojem je pisalo: “FILM STEPHEN-a SOMMERS-a”. E sad, pitanje za milijun kuna je: zašto nije pisalo “FILM STEPHENA SOMMERSA”? Zašto se hrvatski jezik prilagođava engleskom umjesto da bude obratno? U krajnjem slučaju, tu sitnu – a opet tako orijašku – povlaku mogli bi iščitati kao izraz sluganskog strahopoštovanja prema Uzoritom Zapadu te kroničnog nedostatka nacionalnog samopoštovanja.

Pretjerujem? OK, pretjerujem. Ali, neprokuhane grandiozne teorije na stranu, činjenica jest da dominira percepcija kako hrvatski jezik nije cool. Posebno među mladima.

Dovoljno je pogledati samo horde domaćih demo bendova koji pjevaju na engleskom, iako nemaju nikakve šanse za probiti se na domaćem terenu, kamoli izvan granica Lijepe naše. Na pitanje zašto pjeva na engleskom, alt.kantautor Matija Habijanec a.k.a. Marshmallow u prošlogodišnjem je intervjuu za Vijenac rekao: “Hrvatski jednostavno nije pjevan jezik. Engleski je pjevan jezik. Talijanski i francuski možda. Pa i srpski je mnogo pjevniji jezik od hrvatskoga zbog svog karakterističnog izbjegavanja infinitiva koji završava sa -ti, što samoglasnicima daje mnogo više prostora i opuštenosti. (…) Inače, moj prijatelj Marin i ja jednom smo iz zafrkancije pokušali prevesti neke moje tekstove na hrvatski… Zamisli naslove pjesama poput Vinograd pored mora, Sanjarenje: O djevojci iz moje ulice, Duhan iz lule ili Moj prijatelj je zaboravio plesati. Okej, reći će pažljiviji promatrač, pa to su samo naslovi. Da, ali u ovom slučaju to su također i stihovi iz istoimenih pjesama. Pa usporedi koliko slogova ti uzme ‘my friend forgot how to dance’, a koliko ‘moj prijatelj je zaboravio plesati’. Pljačka!”

Definitivno se ne bih složio kako hrvatski nije pjevan. U najmanju ruku, vjerujem u teorem ograničenih resursa, te stoga mislim da bi labirinti hrvatskog slogovlja trebali biti poticaj domišljatosti, puštanju mašte na ples, a ne izlika za dizanje ruku, inertni bijeg u utočište provjerene i testirane engleštine. No, najtužnije mi je što su spomenuti hrvatski naslovi pjesama tako simpatični, slatki, lijepi čak; djeluju osvježavajuće, evokativno, oslikavaju toliko puno različitih slika u mislima. Dok njihovi anglo-parnjaci, pak, oslikavaju jedino… nekoga tko je fasciniran angloameričkim popom.

Ili, recimo, napravite nasumičnu turneju po popkulturno-osviještenim cro blogovima i forumima: sve frca ne samo engleskim terminima, nego i u cijelosti prenesenim frazama! Te termine i fraze još, ajde-ajde, mogu progutati, ali ono što me uznemiruje je dijabolično suptilno, jedva primjetno uvlačenje angloameričke sintakse u naše izražavanje.

Banalan ali savršeno zoran primjer: što vam djeluje prirodnije, “konzola Playstation” ili “Playstation konzola”? Ovo potonje, jelda? Iako bi u teoriji trebali odbaciti “Playstation konzolu” jer hrvatskom jeziku ne priliči da imenica u nominativu funkcionira kao pridjev, sva je prilika da vam “konzola Playstation” djeluje beznadno uštogljeno, kao da je ispalo iz usta nečijeg ujaka kojeg je vrijeme brutalno pregazilo. Međutim evo kvake: nijedna od te dvije opcije nije “prirodnija” per se. Sve je to stvar uvjetovanja. Sve je to samo u tvojoj glavi.

Sjeća li se tko “duhovne obnove”? Hrvatska politička elita, totalno diletantska i nesposobna kakve već jest, načinila je upravo suprotno od onoga što je tim projektom htjela postići. Krivousti i ekipa pretvorili su naš jezik u ruglo, a vlastitu zemlju toliko zatrovali ludilom i zlom da su natjerali avangardu da se izolira u svoje svjetove-mjehure, a po čemu će drugom nesretna isfrustrirana avangarda oblikovati te svjetove-mjehure nego po uvriježenim simbolima progresa – angloameričkom Zapadu.

Destruktivci su u devedesetima alijenirali kreativce. Postavivši znak jednakosti između patriotizma i nacionalizma, kod avangarde su potakli refleks poistovjećivanja Hrvatstva s nazadnošću. No, mislim kako je došlo vrijeme da se odbaci taj djetinjasti refleks, jer on ne predstavlja pobjedu “nas” nad “njima”, već poraz svih nas.

Ovaj… što time hoću reći? Hoću reći da situaciju ne sagledavam kao Hrvat već prije svega kao ZEMLJANIN. Mislim da je bolje za ovaj svijet da je više šaren nego manje šaren. A infilitracija engleskog u hrvatski ili bilo koji drugi jezik – bilo da je posljedica nacionalnih kompleksa ili puke lijenosti – potiho nagriza, korodira to šarenilo.

Istina, priznajem, globalno širenje engleskog ima svojih prednosti. Svakako je dobro da imamo esperanto koji nije mrtvo slovo na papiru. I, uostalom, kad pogledaš kolike i kakve su jezične i ine razlike među regijama jedne tako male zemlje kao što je Hrvatska, nestane straha od pretakanja mnoštva regionalnih ekscentričnosti Majke Zemlje u nepregledno, kašasto homogeno sivilo. Koliko god eventualno postali isti, uvijek ćemo biti različiti, bar malo.

Kažu da Hrvati odumiru, pa možda i priliči da i hrvatski jezik odumire. Usporedite samo koliko je u zadnjih godina mutirao, recimo, američki sleng a koliko hrvatski. Usporedite koliko se tjedno pojavljuje novih angloameričkih memova a mi… u biti niti nemamo svoju riječ za “mem“! Usporedite koliko smišljamo vlastitih kovanica za novotarije modernog doba (“pretraživač”… i… ovaj… “usisavač”? Ne znam, gotovo ništa mi ne pada na pamet) a koliko kupimo postojeće tuđe (“mobitel”, “desktop”, “metroseksualnost”, “font”, “backstage”, “Big Brother”…). I tako dalje, i tako dalje. Bilanca je porazna.

Ali, znate što? Ako ćemo odumirati – ja ću barem odumirati boreći se! Otkad sam se prije kojih godinu dana počeo pitati zašto mi “konzola Playstation” djeluje tako neprirodno, i skužio koliko je to besmisleno, počeo sam lagano reprogramirati svoj mozak snagom volje, i dogurao dotle da mi se od “Playstation konzole” prevrće želudac. Nije to uopće tako teško – kao što rekoh, sve je to stvar uvjetovanja. Što još? Trudim se locirati engleštinu u svom izražavanju, i boriti se protiv toga. Onak, ništa velebno. No eto, dodatna doza samopoštovanja čovjeka uvijek veseli.