Otkako postaje sve jasnije da naš sramotni lijevi centar konačno doživljava svoju (nažalost, toliko zakašnjelu) političku katastrofu, konzervativni desanti na kulturne institucije sve su učestaliji i ciničniji. Gdjegod je taj cinizam potpuno otvoren, pa se u toj otvorenosti razotkriva kao gotovo osvježavajuća – i politički korisna – iskrenost. Jer kada u zadnje vrijeme srećom anonimni Hasanbegović otvoreno kaže da se u slučaju izbora novog ravnatelja Zagrebačkog kazališta mladih naprosto radi o političkoj kontroli nad jednom bitnom institucijom, tada rasprava prestaje proklizivati u dvojbeno polje umjetničke i kulturne stručnosti i ostaje eksplicitno u domeni kojoj primarno i pripada – onoj političkoj.

Zapetljaniji su oni slučajevi gdje se pod banalnom krinkom brige za raznovrsne ukrućene identitete i vrijednosti odvija političko-oportunistička borba za kontrolu nad resursima – institucionalnim i financijskim – u kulturi. Dobar primjer je “skandal” oko studentske fotografije Pičkin dim koji je pozicijom platila ravnateljica osječkog Muzeja likovnih umjetnosti Jasminka Mesarić, smijenjena zbog “provokativnosti” i vrijeđenja osjećaja javnosti u vrijeme Adventa. Kao što je dobro uočila Ivana Đerđ-Dunđerović, postavljanje rasprave na razinu umjetničkih i društvenih vrijednosti – koje je, raspravljajući o cenzuri i umjetničkim slobodana, prihvatila i opozicija – prekrilo je stvarnu podlogu situacije, a ona se nalazi u raspolaganju golemim europskim sredstvima za obnovu i dogradnju zgrade MLU-a.

U sličnom smjeru mogao bi proklizati skandal oko Gradske galerije Striegl u Sisku – točnije, oko njezinog novog logotipa koji je u okviru oblikovanja njezinog vizualnog identiteta izradio mladi sisački dizajner Sven Sorić, suradnik Galerije na dizajnerskim poslovima u nekoliko navrata. Oblikovanje cjelovitog vizalnog identiteta, koji Galerija do tog trena nije posjedovala, odluka je nove ravnateljice Alme Trauber, koju je na tu funkciju imenovala sisačka Gradska skupština u svibnju ove godine. Gospođa Trauber prethodno je u Galeriji radila sedam godina kao kustosica, a iskustvo vođenja jedne takve ustanove stekla je u Galeriji Krsto Hegedušić u Petrinji – programski vrlo srodnoj Strieglu, budući da je također riječ o memorijalnom tipu galerije. Novi je identitet najavljen u svibnju, a javnosti predstavljen izložbom Novo lice Galerije: dizajn za prostor i program, koja je otvorena 5. lipnja i obuhvaćala je javni razgovor o Sorićevu rješenju u kojem su, uz ravnateljicu Trauber i autora, sudjelovali dizajneri Damir Bralić i Andro Giunio.

Ubrzo su, međutim, iz smjera sisačkog ogranka Matice hrvatske krenuli neformalni napadi na novo rješenje i vodstvo Galerije – neformalni, jer je nemoguće pronaći ikakvo službeno očitovanje Ogranka na tu temu. Pritisak se uglavnom vrši putem društvenih mreža i Novog sisačkog tjednika, u kojem se slučaj pokriva pretežito iz rakursa protivnika novog logotipa, površinskoj uravnoteženosti usprkos. Među tom neobičnom opozicijom najistaknutiji su dopredsjednica Ogranka Đurđica Vuković i Slavko Jendričko, pjesnik posebno vezan za MH Sisak, budući da je riječ o nakladniku njegovih zbirki koji ga vrlo često promovira na svojim društvenim mrežama.

Vuković i Jendričko, naime, u promjeni logotipa prepoznaju ugrožavanje identiteta glasovitog sisačkog slikara Slave Striegla o čijoj se ostavštini Galerija, kako joj naziv i sugerira, mora brinuti. Riječ je o logotipu nastalom prema Strieglovim idejnim prijedlozima (autor je Vitomir Žarković), stoga zadiranje u njegovo oblikovanje Vuković smatra “devastacijom neizmjernih razloga” (?), kako stoji u njezinoj objavi koju prenosi NST. Ništa manje dramatično ne djeluje ni angažman gospodina Jendrička, koji zadnjih dana objavljuje angažirane pjesme na društvenim mrežama, polemizira u medijima i po Sisku lijepi slike izvornog logotipa na koji je montirao crveni natpis “ZLOČIN” u formi žiga. Oštre linije Sorićeva novog logotipa u kojima se nedvojbeno krije aluzija na sisačku industrijsku prošlost, razlomljenost i zrcaljenje natpisa, smatra niz kritičara, pogrešno reprezentira Strieglovo stvaralaštvo i “nema u sebi ništa sisačko”, a među ekstravagantnijim komentarima izdvaja se onaj “doktorice slikarstva Mirne Rudan Lisak“, prenesen u NST-u: “Novi je logo fragmentaran, što asocira na razjedinjenost, a hrvatski je narod za Svjetskog nogometnog prvenstva dao do znanja što misli o takvim insinuacijama.”

Ističe se i komentar Miljenka Žamarije, također u NST-u, koji “našeg mladog dizajnera” dobrohotno upozorava kako se ovdje ne radi “o promjeni logotipa Coca-Cole ili Fante koja će povećati konzumaciju za neki postotak, nego se radi o Strieglovom identitetu koji nisu samo njegovi akvareli, nego i jedinstveno nakrivljena francuska kapa, njegova blago pognuta silueta, prekrižene ruke na leđima, lagani hod uz Kupu”, jasno prepoznajući, naravno, tu jedinstveno nakrivljenu francusku kapu, tu blago pognutu siluetu, te prekrižene ruke na leđima i taj lagani hod uz Kupu, upravo u starom natpisu “Galerija Slavo Striegl”, a ne u novom. Zanimljivo, Žamarija je ujedno i član predsjedništva MH Sisak, što je nažalost propustio spomenuti u svom tekstu. Konačno, svu težinu svog stručnog autoriteta ovim su komentarima dali i dizajner Boris Ljubičić i arhitekt Željko Kovačić (u NST-u pogrešno predstavljen kao “svjetski poznati dizajner”), koji su obojica kritizirali Sorićevo rješenje.

Intenzitet ovih kvalifikacija neinformiranom bi čitatelju mogao sugerirati da je u slučaju logotipa Galerije Striegl riječ o kakvom višedesetljetnom, nezaobilaznom elementu gradskog krajolika – kao što Slavo Striegl jest iznimno važan element sisačke kulture i slikarstva, što u cijeloj ovoj pripovijesti nitko od uključenih aktera ne spori. No stvari počinju djelovati pomalo bizarno uzme li se u obzir da Galerija ne postoji ni petnaest godina – kako stoji na njezinoj internetskoj stranici, osnovao ju je Grad Sisak 2003. godine “kao javnu gradsku ustanovu koja obavlja muzejsko-galerijsku djelatnost”. Taj neobični raskorak između retorike koju upošljavaju kritičari novog logotipa i činjenice da se naprosto radi o – novom logotipu – poziva na nešto detaljnije razjašnjavanje funkcije i položaja Gradske galerije Striegl i mogućih razloga za ovakvo protivljenje.

Osobitost Galerije Striegl, koja je ključna za razumijevanje ove situacije, njezin je dvojni programski identitet. Naime, temelj za osnivanje Galerije jest Ugovor o darivanju zbirke umjetničkih djela Slave Striegla Gradu Sisku, koji su umjetnik i Grad potpisali 25. studenog 2003. godine i kojim se Grad obvezao osnovati ustanovu pod slikarevim imenom koja će na sebe preuzeti skrb za darovanu zbirku. No istovremeno je riječ i o gradskoj galeriji koja pored ove memorijalne funkcije obavlja i opću ulogu skrbi za sisačku i širu umjetničku scenu. To nesumnjivo proizvodi stanovitu tenziju između memorijalnog i suvremenog programskog pola – tenziju koja nema veze s umjetničkim razlozima, nego s pozicijama moći u kulturnom i umjetničkom polju i kontrolom nad institucionalnim i financijskim resursima.

Budući da je riječ o za Sisak izuzetno važnom umjetniku, upravljanje muzejsko-galerijskim životom kompletne ostavštine Slave Striegla samo po sebi nosi priličnu težinu. Uzevši u obzir da je u tijeku obnova prostora Strieglove rodne kuće koju je Grad kupio 2010. godine s namjerom pretvaranja u memorijalni prostor pod Galerijom Striegl, postaje jasnijim o kakvim se simboličkim i financijskim gabaritima radi samo u slučaju toga aspekta djelovanja Galerije. Na razini upravljanja čitavom ustanovom, riječ je o kontroli nad proračunom od oko milijun kuna – za usporedbu, čitavo Zagrebačko kazalište mladih od Grada Zagreba dobiva milijun i dvjesto tisuća kuna u okviru programa javnih potreba u kulturi. Ukratko, ulozi su vrlo ozbiljni, a u situaciji krajnje reduciranih resursa u kulturi, politička borba za institucije, predstavljena kroz borbu za vrijednosti, identitete i slične lako zapaljive momente postaje sve zaoštrenijom.

Koje su onda moguće koordinate sukoba oko logotipa Galerije Striegl? Govorimo li o borbi za financijska sredstva i institucionalni utjecaj, nedvojbeno je važan element konteksta činjenica da je sisački ogranak Matice tijekom zadnjih mjeseci u sukobu sa sisačkom gradonačelnicom, SDP-ovom Kristinom Ikić Baniček, koja je, suprotno prijedlogu Kulturnog vijeća Grada Siska, do neupotrebljivosti smanjila potporu Kvirinovim poetskim susretima. Pritisak na novu ravnateljicu Galerije Striegl, blisku nezavisnoj umjetničkoj sceni, stoga je lako moguće protumačiti kao dio pozicioniranja sisačkog ogranka Matice u trenutku u kojem u gradskoj vlasti nemaju političke saveznike.

Nemoguće je zanemariti i činjenicu da je gospođa Trauber na izboru za ravnatelja Galerije Striegl pobijedila Zorana Burojevića, čovjeka koji je ravnateljem Galerije bio od njezina osnutka, a većina se njegova ravnateljevanja preklapa s gradonačelničkim mandatom HDZ-ova Dinka Pintarića kojeg je Ikić Baniček zamijenila 2013. godine, nakon 13 godina na vlasti. Priču usložnjava i podatak da gospodin Burojević upravlja ostavštinom gospodina Striegla, što njegov interes za ostankom na čelu Galerije čini razumljivim, a u njezino dvojno programsko funkcioniranje unosi specifičnu dinamiku, budući da Burojević u Galeriji ostaje kao voditelj projekta Kuća Striegl.

Kako nam je u telefonskom razgovoru dala do znanja nova ravnateljica, Galeriju Striegl svakako očekuje snažniji angažman u području suvremenih umjetničkih praksi i mladih umjetnica i umjetnika, no riječ je, upozorava Trauber, jednostavno o pokušaju uspostave ravnoteže između dviju glavnih programskih linija ustanove, nipošto o zanemarivanju njezine memorijalne funkcije. Štoviše, Galerija je 5. rujna objavila da je dovršen projekt digitalizacije kompletne Strieglove ostavštine, čime je ona konačno učinjena dostupnom najširoj javnosti, uz korisne podatke o djelima, a u procesu je sudjelovao i prozivani dizajner Sorić. Uz obavijest o tom važnom i za Strieglovu popularizaciju nedvojbeno vrlo korisnom potezu, povodom obilježavanja 100. godišnjice umjetnikova rođenja najavljen je i projekt Zbirka Striegl u gostima koji će tijekom tri godine u nizu hrvatskih gradova prezentirati izbor iz Strieglove ostavštine.

Pored ovakvih najava, uistinu se samo kao bizarna može protumačiti tvrdnja da se baš na promjeni starog logotipa lomi Strieglov identitet i briga za njegovo djelo. Upitana postoje li kakvi konkretni razlozi za brigu oko zaštite Strieglove ostavštine osim promjene logotipa, gospođa Vuković nam je tek ponovila kako taj čin “upućuje na nedostojanstven odnos prema slikaru i njegovom djelu” te kako budi sumnju “o promjeni koncepcije galerije koja je prvotno zamišljena kao moderna galerija, a ne kao suvremena”. Ukratko, iako memorijalni dio programa Galerije ostaje neupitan, iako, štoviše, Galerija upravo najavljuje i digitalne i fizičke iskorake zbirke prema novim publikama, iako je u pripremi vrlo ozbiljan, autonomni prezentacijski prostor za Streiglovu zbirku, promjena logotipa na teško dokučiv način poništava sav navedeni angažman.

Pitanje kvalitete Sorićeva rješenja čini se sporednim na razini na kojoj je postavljeno u postojećoj polemici. Mišljenje Borisa Ljubičića ionako se čini utemeljeno na pogrešnoj pretpostavci da je Galerija Striegl, kako stoji u njegovoj izjavi NST-u, “galerija jednog autora”, a od stava Željka Kovačića je zanimljiviji podatak da je za vrijeme prošlog ravnatelja Galerije angažiran kao arhitekt na projektu obnove i adaptacije Kuće Striegl, na kojem još uvijek radi. Autor novog vizualnog identiteta Sorić svoje je izbore artikulirano i argumentirano rastumačio NST-u kao odgovor na dvojni programski karakter Galerije, uz nastojanje da elementima oblikovanja aludira na sisački ambijent i Strieglov rad. Koliko je uspješno realizirao svoj koncept, pitanje je koje evidentno može biti predmet rasprave – i stručne i javne – ali je uistinu teško povezivo s pitanjem identiteta sâmog umjetnika kojeg se dijelom dotiče. 

Ukratko, čitav se desant na novi logotip i vodstvo Galerije nadaje kao toliko zapletena mreža distorziranih informacija i političkih i u užem smislu interesnih odnosa, da temeljem površinskih informacija uopće nije moguće razabrati u čemu je zapravo problem. Oko zaštite Strieglove ostavštine se svi slažu, projekti vezani uz memorijalni rad se svi nastavljaju, gospodin Burojević ih i dalje vodi, a napravljeni su i spomenuti vrijedni pomaci. Kako stvari stoje, dakle, priča o novom logotipu Galerije Striegl se pokazuje vrlo sličnom priči o osječkom Muzeju likovnih umjetnosti, kao i brojnim drugim nedavnim situacijama u kulturnim ustanovama – umjesto vrijednosti i identiteta, prije će biti da se radi o borbi za pozicioniranje u sve manjem i sve ugroženijem kulturnom polju. Prave zločine i devastaciju, ukratko, kritičari novog logotipa prije će pronaći u kulturnoj politici koja taj prostor smanjuje, nego u namjerama onih koji nastoje balansirati između njegove vrijedne tradicije i novih praksi koje ga održavaju živim.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.