Predstavljanje istraživanja održalo se 1. rujna u zagrebačkom centru MaMa. Diskurzivni program Moda nakon brze mode okupio je modnu aktivistikinju Tenu Lavrenčić u ulozi moderatorice, urednicu brošure Anu Vragolović, te novinarku Mateu Grgurinović u razgovoru o radnim uvjetima i povezanosti klimatske krize i modne industrije.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić

Razdoblje obilježeno pandemijom korona virusa, ratovima koji su izazvali velike migracije stanovništva, porastom cijena i slabljenjem javnih usluga nanovo je definiralo područje rada pa se stoga šest epizoda bavi radom umirovljenika, migranata, infulencera, studenata, platformskim radom i outsourcingom. U njima autorski tim pred svoje kamere postavlja ljude koji u prvom licu, iz osobnih perspektiva progovaraju o vlastitom iskustvu rada u navedenim područjima: kako ono utječe na njih, njihov život te što mogu očekivati od svojega rada. 

Iznimno važna i informativna, na trenutke i potresna, dokumentarna serija pruža vrijedan uvid u svakodnevicu ljudi koji nas okružuju – umirovljenice koja radi u trgovini, radnika koji za nevjerojatno malu plaću obnavlja naše gradove ili dostavljača koji nam bez ugovora o radu dostavlja ručak – bila je povod za razgovor s redateljem Filipom Peruzovićem i jednim od scenarista Jakovom Kolakom.

Kako ste došli na ideju snimanja serijala koji se bavi radom i suvremenim problemima rada? 

Filip: Upoznali smo se na portalu Radnička prava. Jakov Kolak i Tea Radović uređivali su tekstove, a Dunja Kučinac, Matea Grgurinović i Ivana Perić radile su istraživanja, pisale tekstove i bile dio uredništva. Ja sam za portal uglavnom pisao filmske recenzije kroz radničku perspektivu i povremeno snimao dokumentarne priloge. 

Jakov: Svi smo zajedno razvijali portal i nastojali da njegova poanta bude stavljanje radničkog glasa i radničke perspektive u prvi plan; kada pišemo o nekoj temi, da prenosimo priče onih kojih se ta tema tiče. To je bila naša novinarska ideja i to smo radili dosta entuzijastično. Filip je isto bio dio ekipe i dolazio na sastanke. Jednom je došao i rekao da nas premalo ljudi čita, da do jako malo ljudi uspijemo doprijeti, a tekstovi su tako dobri (to su Filipove riječi, nisam ja to rekao). Predložio je da ovo što imamo probamo prilagoditi i prijaviti na HRT, da te priče koje smo napisali na portalu čuje i šira publika. To je bilo 2020., čak možda krajem 2019.

Filip: Prije šest i nešto godina. A ja imam TV pozadinu jer sam radio kao vanjski suradnik za HRT i završio sam režiju pa mi je to pomoglo spojiti te dvije stvari. 

Jakov: Da, mi smo se zakačili za to. Bilo nam je dosta neobično jer smo morali prvi put u životu pisati scenarij, ali ipak smo se odlučili za novi format koji je bio bliži svijetu iz kojega Filip dolazi. On nas je povukao u taj svijet i zajedno smo napisali prijedlog emisije. Četiri smo je godine prijavljivali dok nismo dobili na javnom natječaju HRT-a. 

Dakle htjeli ste popularizirati tekstove koji su se objavljivali na portalu Radnička prava?

Jakov: Ne tekstove, cilj je bio ispričati priče i teme iz radničke perspektive i staviti ih na HRT. Da se govori o novim oblicima rada iz deromantizirane perspektive. Da osoba priča o dobrim i lošim stranama svoga posla, kako on konkretno utječe na njezin život. Nismo se htjeli baviti brojkama i statistikama, nego uvidom u to kako izgleda radni dan osobe koja radi u novim i drugačijim oblicima rada. 

Čini li vam se da su te priče danas izvan fokusa javnosti i zašto je tomu tako? 

Jakov: Jesu, rekao bih i namjerno i slučajno. Nije mi iznenađujuće da oni preko čijih se leđa prelamaju sve nedaće i greške ovog sustava nisu u prvom planu na televiziji. Na kraju krajeva, mediji su u vrlo koncentriranom vlasništvu. Od postojećih medija, HRT je državni servis, a s druge su strane komercijalni mediji, firme čija je poanta da zarade pare, i vlasnici tih firmi sigurno neće educirati ljude o njihovim radničkim pravima ili kako da se izbore za bolje uvjete rada; to im nije ni u interesu jer oni sami potplaćuju radnike. Tako da motivacija od strane vlasnika medija neće doći. Motivacija od onih koji sponzoriraju medije isto neće doći. Motivacija od strane države da nas uči tome kako da kritički analiziramo ili kako da se povezujemo ili borimo protiv nekih stvari isto neće doći. Ne znam tko bi bio taj koji bi radničku perspektivu gurao u medije. 

U sustavu si obrazovanja 12 ili 17 godina, nigdje ni u jednom trenutku nisi čuo nijednu stvar oko radničkih prava, oko sindikata. To nije slučajno. Nije slučajno da će 90 % nas postati radnici, a kada dolazimo na tržište rada, ne znamo ništa o našim radničkim pravima. Nigdje nismo uspjeli to čuti. U medijima ne čujemo nikad ništa pozitivno o radničkom organiziranju, o sindikatima. Čujemo eventualno tragične priče radnika, njihove tužne sudbine koje su individualizirane, a ne gleda se sustavno koji je tomu uzrok. Ili su mediji prisiljeni nešto pokriti kada se radnici organiziraju, kad imamo štrajkove ili neke radne akcije, onda radnici  mogu doći u medijski prostor, ali samo kad se nametnu; sami od sebe neće dobiti prostora. 

Filip: Realno vrlo mali broj radnica čita neprofitne portale, njihove tekstove i istraživanja. Ali mnogi od njih gledaju HRT i zato nam je bilo važno da oni sami sebe mogu vidjeti. Da radnici sami sebe vide i da shvate da su njihove priče legitimne, da ih vrijedi ispričati, da se njihov glas treba čuti i da je važno otvoreno i hrabro progovarati o tome. Sve dok se šuti, onda im se može svašta raditi.

Jakov: Ljudi prvo moraju početi razgovarati, a na nama je da im damo prostor za to.

Filip: To smo htjeli napraviti, ali smo svjesni da će teško neka radnica ili radnik doći do mikrofona ili kamere. Tako da je na nama, koji smo u toj poziciji da možemo proizvoditi sadržaje, da ih stavimo pred kamere. Čak mislim da to je neka naša zadaća. Umjesto da radimo šećerleme i sadržaj koji govori kako je sve divno i krasno, treba reći da neke stvari nisu dobre, kritično nisu dobro. Stanje je jako loše, ljudi jedva preživljavaju i jedva preživljavaju iz tih razloga.

Kako je tekao taj proces adaptacije novinarskih tekstova u audiovizualni medij? Gdje ste snimali? Kako ste dolazili do radnika? Kako su oni reagirali na vas?

Filip: Najduže je trajalo traženje protagonista, čime su se novinari bavili, to je bio njihov zadatak. Oni su se međusobno podijelili po temama i interesima i onda su u širem krugu ljudi tražili radnike i radnice. Nakon prve selekcije našli smo se s tim ljudima i na to smo potrošili dosta vremena jer smo se sa svima htjeli naći uživo, popričati, vidjeti ih, čuti, ali i da oni čuju nas, da im objasnimo što želimo i što možemo. Također smo im htjeli objasniti da su u svakoj epizodi tri protagonista, da priča nije samo o njima, kako bismo bili maksimalno transparentni oko toga u što se oni upuštaju. 

Jakov: Da, bilo je jako teško naći ljude koji će stati pred kameru i ispričati svoje probleme, svoju priču, i riskirati pritom ne samo sadašnji posao nego i buduće angažmane. Puno nas je ljudi otkantalo zbog toga. Neke od najboljih priča nisu ispričane sigurno zbog toga što su se ljudi bojali pričati o svojim poslovima na televiziji, djelomično s razlogom. A mi nismo htjeli ljudima prikrivati lica jer se serijal zove Nova lica rada, jer nam je bilo važno da netko stoji iza toga svojim imenom i prezimenom. Makar ta priča bila manje dramatična, bilo nam je važnije imati stvarne ljude koji stoje iza onoga što pričaju. 

Ideja je bila spojiti lice radnika s novim licem rada, ali ono što prikazujemo kroz taj serijal je to da se ne radi ni o kakvim novim poslovima. Nešto u njima je novo, ali dosta problema dijele sa starim oblicama rada. Odnosno, novi oblici rada često su samo smokvin list ili lijepa fasada za normaliziranje uvjeta rada koji su gori od standarda – uvjeta rada koji se nazivaju fleksibilnima, inovativnima i koji tobože daju puno slobode, ali se to u praksi često izvitoperi pa znači puno slobode za poslodavca; on tvojim vremenom raspolaže kako želi, a pri tome ima jako malo odgovornosti za tvoja radnička prava. Nadamo se da će to potaknuti razumijevanje ljudi koji gledaju emisiju, a koji su isto šljakeri i rade u raznim profesijama, da shvate da su to praktički isti ljudi koji rade u sličnim uvjetima, čak možda i još gorim u nekim aspektima. 

Znate li što se događalo s radnicima i radnicama koje ste snimali? Mogu li imati neke negativne posljedice zbog pojavljivanja u serijalu?

Filip: Znam konkretno za jednog protagonista iz epizode Strani radnici, Chiringa Galea – on je nepalski radnik koji je, nažalost, morao napustiti zemlju zbog toga što mu je poslodavac lagao da ga je prijavio za produženje radne dozvole. Shvatio je da mu dozvola ističe u trenutku kad su mu preostala još dva tjedna ostanka u zemlji. Mi smo mu svi pokušali raznim sredstvima naći posao i nismo uspjeli, što doživljavam kao osobni poraz. On je sada u Španjolskoj.

Jakov: Što se tiče reperkusija za radnike u emisiji, mislim da ih neće biti jer je Filip jako pazio na to da se poslodavcima objasni što mi snimamo. 

Filip: Da, to je bio jedan od velikih izazova: kako biti kritičan i progovarati otvoreno i iskreno o nekim stvarima, kako u isto vrijeme i zaštiti ljude i ne dovesti ih u probleme jer se jednostavno iz moralnih razloga nismo htjeli dovesti u takvu poziciju i čini mi se da smo uspjeli naći neki put. Ne spominju se direktno poslodavci, ne spominjemo u kojim firmama ti ljudi rade, ne spominju se imena.

Na primjer, imali smo slučaj gospođe koja radi u jednoj trgovini. Dobili smo dozvolu tog lanca trgovina da ju snimimo u trgovini i snimili smo njezin radni dan, montirali smo cijelu epizodu, ali dogovor je bio da ćemo poslati snimku na autorizaciju. To je bio uvjet da dobijemo mogućnost snimanja u trgovini, a mi smo znali da gospođa ne priča loše i negativno o tom poslodavcu, nego da je njezina životna priča teška. Kada su oni pogledali emisiju, odgovorili su nam da nisu očekivali da će biti toliko depresivna i da njih smeta što se oni prikazuju kao zadnja slamka nade, a zapravo trgovački lanac njoj i svim umirovljenicima diljem Hrvatske pruža priliku da si povećaju primanja i da je to zapravo pozitivna priča. Za tu gospođu u trgovini nismo dobili dozvolu, ali smo njezinu priču ostavili u epizodi jer je vrlo moćna priča, ali bez dućana. 

Jakov: Iz perspektive trgovačkih lanaca država je grozna i mirovine su male, što je točno, a oni su tu da te ljude spase, pruže im stimulativno radno okruženje prilagođeno njihovim potrebama. U penziji tako i tako nemaju što raditi, evo mi im dajemo mogućnost da malo zarade. Prešućuje se da su ljudi koji tamo rade stari, siromašni i da ne moraju, ne bi tamo radili.

Oblici rada se mijenjaju, pogotovo to vidimo od pandemije koronavirusa, pojave umjetne inteligencije, ratova i migracija… Kojim oblicima rada se bavite i zašto baš njima? 

Jakov: Naravno da smo htjeli pokriti platformski rad – riječ je o jednom od najbrže rastućih oblika rada, iako se ne smatra radom. Uzeli smo rad umirovljenika, jer imamo veliki porast umirovljenika koji rade. Bavili smo se influencerima, koji su isto rastuća industrija, ali i da učinimo serijal malo popularnijim. Tu je i outsourcing, iako nije nova pojava, ali je ovdje i neće nestati, a zbog nesigurnosti sličan je ovim prethodnim oblicima rada. Dakle, neko je zajedničko obilježje tih poslova da su nesigurni. Strani radnici su sve prisutniji na našem tržištu rada, sve je više i studenata koji rade. Napravili smo analizu našeg tržišta rada i gledali koji su rastući oblici rada, a koji ne spadaju u one klasične. 

Još je jedna karakteristika većine poslova da oni ne ovise o klasičnim ugovorima o radu, nisu zaštićeni zakonom o radu i nekim klasičnim formatom radničkih prava. Nalaze se u nekom obliku prekarnosti, odnosno nesigurnosti radnih uvjeta. Dok radiš u nesigurnim radnim uvjetima, puno ćeš se teže organizirati, puno ti je veći trošak ulaska u bilo kakav tip solidarne akcije nego za nekog tko ima ugovor o radu. Tako da su oni već od početka stavljeni u poziciju iz koje će se teže izboriti da im bude bolje. Ali znamo da uspijevaju.

Dobar su primjer platformski radnici koji su radili razne akcije i štrajkove, države su bile prisiljene donijeti neki tip regulacije, prisiliti platforme na to da reguliraju status tih ljudi kao radnika. Kod nas se isto organizira inicijativa Rewolt i oni također pronalaze načine kako da poboljšaju svoje položaje. Prekarnost na kraju nije ništa novo, ona je standard. To što imamo ugovore o radu, godišnje odmore, vikende, radno vrijeme, plaćene prekovremene, to je povijesna anomalija u kapitalizmu, a nesigurnost, nadničarenje i danas jesi – sutra nisi, na tome je sustav stasao.

Filip: Kod svih su se tih poslova i oblika zapošljavanja dogodili neki novi momenti u zadnjih deset godina. Mogu umirovljenici već neko vrijeme raditi, ali u zadnjih nekoliko godina zaista se dogodio velik porast umirovljeničkog rada. Isto je sa stranim radnicima. Otkad su ukinute kvote, dovoljno je izaći na ulicu i susreti se s njima.

Sve te poslove ujedinjuje i promjena ideje poslodavca koji više ne postoji u klasičnom smislu. Agregatori i aplikacije loptaju se s odgovornošću za radnike koji su izgubili mogućnost protesta jer više ne znaju pred kim protestirati, kome se obratiti. Aplikacija tvrdi da ne zapošljava te radnike i da su zaposleni kod agregatora. Agregator kaže da oni rade za aplikaciju, ona diktira uvjete rada, cijene i ostalo, a da oni nemaju veze s tim. Radnici ne znaju pred kim protestirati, kome se obratiti i mislim da je to pozicija koja jako odgovara ovima koji su s druge strane jer čim ne postoji jasno definirani protivnik, puno je lakše manipulirati radnicima. 

Jakov: Ali te ni ne zapošljava, nije odgovoran za tebe, a platforma samo daje brand i aplikaciju, dođe i uzme velik dio zarade.

Filip: Također nam je bilo važno u jednoj sezoni pokriti sve takve oblike rada. Često se o njima govori zasebno, ali mi smo ih htjeli objediniti da dobijemo širu sliku situacije na tržištu rada. 

Je li riječ o ugroženim društvenim skupinama – migranti, umirovljenici, studenti?

Filip: Nismo tražili ugrožene skupine i onda gledali kojim se poslovima one bave, ali ono što ih sve povezuje, čak i influencere, jest to da se radi o privremenim zanimanjima. Nitko od influencera ne smatra da će cijeli radni vijek provesti bivajući influencerom. I oni su potrošna roba. I oni su naučeni da i sami sebe promatraju na taj način. Svjesni su da imaju nekoliko, recimo, dobrih godina u kojima trebaju skupiti što više kapitala da bi mogli nakon toga raditi nešto drugo jer kratko traju, mnogo kraće od sportaša.

Koliki onda dio stanovništva u Hrvatskoj koji živi relativno dobro ili barem bolje od ljudi kojima se vi bavite u serijalu, ovisi o migrantskim radnicima koji obnavljaju zgrade nakon potresa, umirovljenicima koji rade po trgovinama i skladištima i na taj način rasterećuju mirovinski sustav i ostalim protagonistima vaših emisija?

Filip: Svi ovisimo, a ljudi zaboravljaju da je iz ove zemlje iselilo 400.000 ljudi, a tu grupu na tržištu rada nadomještaju strani radnici, studenti i umirovljenici. Tako da bez tih istih ljudi koje sada napadaju naše društvo ne bi funkcioniralo. Mi svi ovisimo o većini ovih zanimanja koja se pojavljuju u emisiji.

Jakov: Svi međusobno ovisimo o radu jednih i drugih. Migrantski radnici došli su i popunili neke rupe u tržištu rada. Postoji i moment zamjene radne snage, ne stanovništva, nego radne snage. Stari primjer toga su HT i studenti. HT je otpuštao ljude koji su radili u call-centrima ili na sličnim pozicijama, i zamijenio je jednog solidno plaćenog radnika sa stabilnim zaposlenjem za dva studenta. Shvatili su da im je jeftinije, lakše ih je mijenjati, ne moraju dizati plaću, nisu pokriveni kolektivnim ugovorom. Radilo se strateško restrukturiranje radnog mjesta kako bi se smanjili troškovi rada.

Slično je s taksi uslugama. Prije je taksi bio cehovski zaštićen, bio je užasno skup, i to sve stoji, ali onda su ga deregulacijom i liberalizacijom tržišta učinili vrlo jeftinim i slabo plaćenim radom, troškovi rada su se jako smanjili za takvu profesiju. Umirovljenici, koji rade u zaštitarstvu i sličnim poslovima, oni rade za minimalac. Mislim da sustav jako dobro koristi položaj ljudi koji moraju prodati svoju radnu snagu u vrlo nesigurnim i jeftinim uvjetima, ali ne samo da koristi one pozicije koje već postoje nego stvara nove. 

U epizodi koja se bavi platformskim radom opisujete kako su radnici koji dostavljaju ili voze taksi izrabljivani, ne priznaje im se status radnika pa nemaju nikakva prava, a pritom agregatori koji ih zapošljavaju državi ne plaćaju porez i ne smatraju se odgovornima za njih. Zašto uopće postoji takav sustav i kome on odgovara? 

Jakov: Vrlo je indikativno da je u izradi zakona o liberalizaciji taksi tržišta sudjelovao predstavnik Ubera za Hrvatske. Platforme imaju ogromni kapital za sebe, kapital veličine BDP-a drugih država, te dolaze na tržište kako bi ga preuzeli. Njihova je strategija da radnici počnu raditi, a da se tek onda stvori pravni okvir za njihov rad. Oni su na početku radili u dereguliranoj situaciji u kojoj su praktički kršili zakon, ali postojali su. Stvorili su situaciju u kojoj postoji alternativa taksijima i ljudi su se ubrzo naviknuli na Uber, htjeli su se voziti njime, radnici su htjeli voziti za Uber i onda su išli mijenjati zakone. Iza njih stoji ogromna količina novca i utjecaja kojim mogu prilagođavati državna zakonodavstva svojim potrebama.

Druga se epizoda bavi umirovljenicima i njihovom radu. Zašto umirovljenici rade i o kakvom je radu riječ? 

Filip: U našoj emisiji spominje se podatak da je 75 % umirovljenika izjavilo da radi isključivo iz materijalnih razloga. Smatram da je taj broj nešto veći jer se ljudi nekada srame reći da rade iz potrebe i onda navode da rade kako bi se socijalizirali. Dakle rade iz čiste nužde, ne rade jer bi htjeli raditi, ne rade jer su sanjali tako provesti penziju, za blagajnom, nego rade jer moraju.

Jakov: Ali čak i da pristanemo na ovo da oni rade kako bi se socijalizirali, zar to nije isto porazno? Stari ljudi toliko su izolirani i nemaju mogućnosti sudjelovati u javnom životu da odlaze na posao da bi imali kontakt s ljudima. Oni koji rade, rade nisko plaćene poslove na pola radnog vremena. Njih 20 % radi u maloprodaji, to su teški fizički poslovi i ljudi ih ne rade zato jer to vole, nego zato jer moraju.

Filip: Da se razumijemo, mi to ne spominjemo u emisiji, ali naravno da većina njih radi puno više od ovih četiri sata. 

Jakov: Da, skoro svi ljudi s kojima sam pričao, a da rade u mirovini, rade više od 20 sati tjedno. Poslodavci to iskorištavaju jer su oni radna snaga, a njima je u interesu isto jer žele raditi više od 20 sati.

Filip: Umirovljenici su u specifičnoj poziciji na radnom mjestu, za razliku od nekih drugih kategorija. Oni dolaze uglavnom na dvije, tri godine i neće se sindikalizirati. Slično je i sa studentima koji su prilično heterogena skupina. Čini mi se da je svim ljudima koje prikazujemo teže protestirati i boriti se za svoja prava jer je situacija na tržištu užasno mutna. I nama je na početku bilo mutno i mislim da ta mutnost, taj manjak fokusa, zapravo jako dobro odgovara onima na čijim računima završava višak profita.

Jakov: Imamo porast troškova života i nekakav rast plaća, a penzije to nimalo ne prate. Sad smo pali na razinu da je prosječna penzija 35 % prosječne plaće, što je najgori podatak u Europskoj uniji. Država gleda mirovinski sustav i umirovljenike kao trošak i pokušava ih na različite načine prisiliti da ostanu na tržištu rada i da se o njima ne mora brinuti.

Osim produljenja dobi za odlazak u mirovinu i generalno niskih mirovina koje ne prate porast životnih troškova, imamo i drugi stup kojim smo privatizirali četvrtinu naših izdvajanja i dali ih iz državnog budžeta u privatne bankarske fondove, i to već 20 godina ne saniramo, iako smo jedini u Europskoj uniji koji smo to zadržali. To je također jedan oblik nemara za mirovinski sustav ili poslušnosti prema interesima nekih puno većih igrača. U našem slučaju to su četiri najveće banke kojima smo pristali davati četvrtinu svojih izdvajanja za penziju pod obećanjem da će nam to povećati mirovine. To se nije dogodilo. Umirovljenici su možda najveći gubitnici u svemu što se događalo u posljednjih pet godina.

Serijal je prilično političan, bavite se odnosima moći između radnika i poslodavaca, eksploatacijom radnika, interesima korporacija. Hoće li on imati utjecaja na društvo koje djeluje kao da je prilično nesklono takvim temama? 

Jakov: Ne mislim da su ljudi neskloni radničkim temama, nego nisu izloženi radničkim temama. Nemaju ni priliku biti. Mislimo da će ovaj serijal gledati ljudi koji će prepoznati sebe, svoje živote i svoje probleme, i da im to neće biti nezanimljivo. 

Filip: Tu se mi malo razlikujemo. Ja sam možda naivno optimističan. Mi smo nastojali prenijeti osjećaj kako je to kad ti moraš raditi taj posao, kad se na tvojim leđima prelamaju odluke. Kako je to biti ta osoba. Stalno se barata i razbacuje statistikama, ali mi smo htjeli da ti ljudi dobiju priliku prenijeti svoje iskustvo, a mislim da ljudi koji su u poziciji moći, u poziciji donošenja odluka, toga često nisu svjesni. Tako da malo optimističnije gledam na mogućnost da se nakon ovog serijala, nakon susreta sa stvarnošću, dogode ipak neke pozitivne strukturne promjene. 

Mislite da će serijal imati neki pozitivan učinak? 

Jakov: Ja ne vjerujem da ova emisija može potaknuti ikakvu strukturnu promjenu, kao prvo mislim da je njen djelokrug mali. Šest emisija u mjesec dana, usred svega ostaloga što se događa, neće napraviti strukturnu promjenu. Također ne vjerujem da se strukturne promjene događaju tako što smo mi nekoga informirali i onda on uvidi da to što radi nije dobro i pomisli da bi mogao nešto promijeniti. Ne vjerujem da tako stvari funkcioniraju. 

Međutim, mislim da ovaj serijal može doprinijeti međusobnom razumijevanju radnika iz različitih pozicija i različitih poslova. Može li raskrinkati neke negativne prakse koje u medijima nisu bile zastupljene, a koje se tiču tih novih oblika rada? Mislim da može. Može li doprinijeti organiziranju radnika Wolta i povećati razumijevanje javnosti za to što radnici Wolta prolaze? Mislim da može. U tom smislu, mislim da je serijal jedan dio mozaika i da je svakako nešto pozitivno u javnom prostoru, i u tom smislu nisam ciničan, naravno, ali mislim da se ponašanje poslodavaca ne mijenja informiranjem javnosti, nego organiziranjem.

Kako je bilo surađivati s Hrvatskom radiotelevizijom?

Filip: Suradnja s HRT-om iz naše perspektive tekla je vrlo bezbolno. Imali smo odličnog urednika, Stipu Alfiera, i on je cijelo vrijeme bio uz nas. Ni mi nismo bili sigurni, kad smo se upustili, kako će to funkcionirati, ali nije bilo nikakve intervencije u sadržaj, to moram reći. Mogli smo raditi što smo htjeli. HRT-ova PR služba zapravo je napravila super posao, dosta je dobro oglasila emisiju. Tako da smo zadovoljni. Ja sam sretan što postoje ljude na HRT-u koji imaju hrabrost odabrati ovakav serijal, a zatim ga pustiti i dati mu ovaj termin. Za to isto treba neka vrsta hrabrosti i to je razlog zbog kojeg nisam potpuno ciničan, ogorčen i defetistički raspoložen, ipak se može. Po meni je to već dovoljno da radnici čuju sami sebi, da shvate da je validno pričati o tim stvarima, da su njihove priče validne, da ih vrijedi čuti i da se ne trebaju bojati razgovarati o tome. I čim se počne komunicirati, to je već neka vrsta organiziranja.

Razgovor je okupio filmaše, aktivistice i studente_ice iz Srbije i Hrvatske s ciljem razmjene iskustava otpora i promišljanja uloge studentskog organiziranja u borbi za društvene promjene. Matea Grgurinović, novinarka i istraživačica, vodila je razgovor s Aleksandrom Reljićem, novosadskim dokumentaristom, Pavlom Hrnčićem i Teodorom Rudić, studentima u Novom Sadu, te Irinom Masnikosom, aktivisticom i sudionicom zagrebačke blokade 2009. i Nikom Keserović, članicom inicijative Studentice za Palestinu FFZG-a. 

Kako je istaknuto u uvodu rasprave, cilj panela bio je ponuditi “malu gestu podrške studentima u blokadi, u želji da se povežu studentske i aktivističke inicijative u Srbiji i Hrvatskoj, uz uvjerenje da solidarnost ne smije biti sputana granicama”. Razgovor je započeo s Aleksandrom Reljićem, autorom dokumentarnog filma Najglasnija tišina, koji je uz Crveni tobogan Nebojše Slijepčevića otvorio ovogodišnji ZagrebDox. 

Reljić je istaknuo da pripreme za Tišinu nisu dugo trajale, no pronalazak same priče pokazao se izazovnim. Pristup studentima i organizacijskim grupama bio mu je ipak olakšan jer su ga studenti već poznavali, a ranije je održavao i gostujuća predavanja na Filozofskom fakultetu. Kao prekretnicu istaknuo je odluku studenata da Novu godinu dočekaju na ulici, odajući počast poginulima pod nadstrešnicom – trenutak koji je postao ključno mjesto u razvoju filma.

Film prati nekoliko studenata želeći “dati lice” pokretu, odnosno objasniti strukturu studentskih organizacija te društveni i politički kontekst u kojem djeluju. Iako je u filmu riječ o “tehničkim licima” jer glavnog aktera, karizmatičnog vođe nema, Reljić naglašava kako studenti cijelo vrijeme pokazuju “neverovatnu zrelost, znaju šta rade, društveno su svesni i odgovorni”.

A društveno svjesni i odgovorni Teodora i Pavle, studentica animacije na Fakultetu tehničkih nauka i student filmske i TV produkcije na Akademiji umetnosti, još su jednom pojasnili način ustrojstva blokada kao i sam historijat prosvjeda. Posebno su naglasili važnost društvenih mreža i komunikacijskih kanala u međusobnoj koordinaciji. Za razliku od blokade 2009. u Hrvatskoj gdje su plenumi bili otvorenog tipa, plenumi u Srbiji zatvoreni su za javnost – ulazak nije dopušten ni profesoricama i profesorima.

“Kod nas je to malo komplikovanije zato što se nalazimo u jako pipkavoj situaciji. Postoji jako puno ljudi koji žele da sruše blokade, ne možemo niti profesore da puštamo jer postoji deo profesora koji bi pravio probleme na fakultetima”, kazala je Teodora. Upravo takvim ograničavanjem sudjelovanja na plenumima – dopuštanjem ulaska isključivo uz predočenje indeksa – studenti su se zaštitili i uspostavili “firmu koja može savršeno da funkcioniše sa poverenjem”. 

Uspoređujući to iskustvo s blokadom iz 2009. u Zagrebu, Irina Masnikosa je naglasila kako je hrvatska blokada krenula iz neformalne studentske aktivističke skupine, za razliku od organizirane studentske grupe Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Plenumi su se održavali svake večeri i bili dostupni svima jer su se vodili mišlju da je “javno obrazovanje javna stvar”. Masnikosa je naglasila da u Hrvatskoj nije bilo opasnosti od fizičkog nasilja, što nažalost nije slučaj u Srbiji, ali i da im komunikacija nije bila toliko efikasna jer kanala poput WhatsAppa ili Vibera nije bilo. 

Iako je blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu trajala svega 35 dana, njezino nasljeđe je višestruko. U kontekstu institucionalnog pamćenja, blokada je iznjedrila brojne direktnodemokratske studentske inicijative i akcije, a mnogi koji su u blokadi sudjelovali, bili u kontaktu sa sudionicima ili su samo revno pratili zbivanja, svoj su aktivizam prenijeli i u druge pokrete, među kojima je i inicijativa Ne damo Varšavsku!. Vjerojatno najbitnija ostavština blokade iz 2009. je Blokadna kuharica, koja danas kruži svim komunikacijskim kanalima studentskih grupa u Srbiji, ali i studentica i studenata u Makedoniji koji su se mobilizirali zbog nedavne tragedije u noćnom klubu. 

Iako je njezina pozicija donekle odudarala od glavne teme panela, Nika Keserović iz inicijative Studentice za Palestinu osvrnula se na moguće paralele između studentskog organiziranja u Srbiji i vlastitog aktivističkog iskustva. Istaknula je da i kod nas postoji nepovjerenje u mogućnost i sposobnost studentskog organiziranja, uz gotovo sustavno ignoriranje studentske riječi i djelovanja.

U kontekstu priznavanja genocida u Palestini i sankcioniranja akademskog osoblja koji ga negira, Keserović je naglasila da tišina predstavlja konstantu, kako akademsku i institucionalnu, tako i među kolegama. Iako se u Srbiji točno zna tko podupire blokade, a tko im se protivi, mnoge se institucije ondje nisu službeno izjasnile. Osim toga, održavanje motivacije unutar Inicijative je nemjerljivo naspram mehanizama i tehnika kojima se služe kolegice i kolege u Srbiji, niti su je zagrebačke studentice u mogućnosti “živjeti 24/7” jer na FFZG-u nastava i dalje traje, fakultet nije u blokadi. 

Konačno, na pitanje iz publike kako se nose s dezinformacijama i pritiscima režimskih medija, Teodora i Pavle su istaknuli studentski portal Blokada INFO na kojemu se objavljuju live prijenosi protesta. U borbi protiv medijskog mraka također se služe izradom vlastitih medijskih sadržaja. 

Iako su podršku studentima u blokadi izrazile brojne osobe iz različitih društvenih sfera ali i brojni celebrityji u regiji i šire, Europa i dalje šuti. Upravo je zato, kako ističe Pavle, najvažnija trenutačna akcija studenata u blokadi je bicikliranje do Strasbourga na tzv. Tour de Strasbourg s namjerom “da Europa vidi šta se dešava u Srbiji”. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U prvom prilogu Ejla Kovačević i Ivna Franić posjetile su izložbu stripa Stipana Tadića u Laubi, nakon njih poslušajte reportažu Katje Knežević i Ljiljane Logar s amaterske predstave 4,48 psihoza: Sarah u fragmentima izvedene u SKUC-u. Ana Galant pozabavila se temom žminjskog govora, prošle godine uvrštenog u nematerijalnu kulturnu baštinu. Matea Grgurinović, Ivana Pejić i Iva Rosandić priredile su prilog o spomen području Dotrščina, a Martina Domladovac i Lorena Čempuh pohodile su Okuse doma u Plavom Loncu. 

Kulturpunktova novinarska školica – Svijet umjetnosti edukacijski je program u sklopu kojeg mladi imaju priliku usvojiti temeljne vještine novinarskog zanata te ključna znanja o suvremenim likovno-umjetničkim praksama. Aktivna od 2009, Školica i ove godine putem serije predavanja usmjerava pažnju na suvremenu vizualnu umjetnost, dok se u radioničkom segmentu posvećuje pisanim i zvučnim formama novinarskog izražavanja.