Simpozij okuplja dvadesetak sudionika_ca kroz niz panela, samostalnih izlaganja, okrugli stol i promociju knjige, a prethodi mu dvodnevna istraživačka radionica koju će 13. i 14. travnja od 10 do 13 sati voditi redateljica i autorica Tea Tupajić.

Polazište programa je odnos plesnih praksi i teksta u njegovim različitim formatima – od bilježaka, kritika i eseja do dnevnika, skica i drugih oblika zapisa. U tom se okviru otvaraju pitanja o načinima na koje se ples nastavlja, transponira ili arhivira kroz tekst, kao i o ulozi tekstualnog rada u oblikovanju kontinuiteta plesnog polja i njegovoj održivosti u uvjetima nestabilnosti i prekarnosti.

Program prvog dana otvara uvodno izlaganje dramaturginje i teoretičarke izvedbenih umjetnosti Jasmine Založnik, nakon čega slijede dva tematska panela. U prvom panelu sudjeluju Mia Štark, Eleonora Magdalena Vrdoljak, Nikolina Pristaš i Marjana Krajač, uz diskusiju koju moderira Vesna Vuković, dok drugi panel okuplja Ivanu Hanaček, Teu Kantoci, Ninu Kurtelu i Andreja Mirčeva, uz moderaciju Maše Štrbac. U poslijepodnevnom dijelu izlaganje održava Ivana Bago, nakon čega slijedi okrugli stol o mogućim institucionalnim okvirima za istraživanje povijesti i teorije plesa, na kojem sudjeluju Iva Niemčić, Ivana Hanaček, Marjana Krajač i Goran Sergej Pristaš.

Drugog dana program se nastavlja izlaganjem Maje Đurinović, nakon čega slijede dva panela. U prvom sudjeluju Katja Šimunić, Ivana Katarinčić, Iva Nerina Sibila i Jelena Mihelčić, uz diskusiju koju vodi Anna Javoran, dok posljednji panel okuplja Zrinku Užbinec, Mateu Bilosnić, Anu Kreitmeyer i Teu Tupajić, uz diskusiju koju vodi Silvija Marchig. U završnom dijelu simpozija izlaganje održava Tanja Vrvilo, nakon čega slijedi promocija knjige Andreja Mirčeva The Poetics of Performance Diagrams (2024), uz razgovor koji moderira Nataša Govedić.

Simpozij obilježava 20 godina rada organizacije Sodaberg koreografski laboratorij te se nadovezuje na niz ranijih istraživačkih i izvedbenih formata. Organizacijski odbor simpozija čine Marjana Krajač i Andrej Mirčev.

Sva izlaganja održavaju se na hrvatskom jeziku, osim uvodnog keynote predavanja koje će biti na engleskom. Ulaz na sva događanja je slobodan.

Riječ je o koreografskom istraživanju koje se nadovezuje na autoričine radove iz ciklusa Never koji nastaje u suradnji s umjetnicima_ama iz različitih disciplina. U sklopu rezidencije održat će se javna prezentacija istraživanja uz razgovor s publikom.

“Serija radova Never istražuje efemernu prirodu izvedbenih umjetnosti i načine njihova bilježenja i arhiviranja. U središtu ovog rada nalazi se razvoj i praćenje metodologije koreografskog procesa kroz autoetnografske pristupe, koji proizlaze iz različitih umjetničkih praksi. Fokus je na kolektivnom radu i pitanjima koja nastaju unutar procesa: kako ono što inače ostaje na marginama može postati središnji materijal, kako dijelimo različite metodologije rada i kako unutar procesa stvaranja nastaje nova, zajednička”, piše u najavnom tekstu.

Prezentacija je interaktivnog karaktera, a osim predstavljanja rada uključuje i razmjenu dojmova, te zapisivanje asocijacija. Susret je otvoren svima, a ulaz je slobodan uz prethodnu rezervaciju mailom na rezervacije@mediteranskiplesnicentar.hr.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o prvom projektu umjetničke organizacije Os, koji se nalazi između izvedbenog predavanja, plesne predstave i instalacije. “Predlaže, gradi i uspostavlja, a potom mijenja, ruši i odbija formu. Između predmeta, pokreta i riječi, autorice uspostavljaju vlastiti jezik Izvedbe. Stolice kao rekvizit svakodnevice mijenjaju funkciju i postaju nestalan element izvedbe, poput riječi. Sadržaj izvire iz međusobnog odnosa izvođačica, riječi i predmeta te poziva publiku da vlastitom imaginacijom nadopuni izvedbu”, stoji u najavi predstave.

Više detalja pronađite ovdje.

Ovaj projekt nastao je u suradnji s Umjetničkom organizacijom Os, a realiziran je u hibridnoj formi izvedbenog predavanja, plesne predstave i instalacije. Kako stoji u najavi, “umjesto čvrste strukture, autorice predlažu proces: predstava gradi vlastita pravila, zatim ih mijenja, ruši i odbacuje. Između pokreta, riječi i predmeta uspostavlja se specifičan izvedbeni jezik koji poziva publiku na aktivno čitanje i imaginaciju.

Stolice, kao svakodnevni i naizgled neutralni rekvizit, u ovoj izvedbi postaju nestalan i promjenjiv element – poput riječi koje mogu nositi višestruka značenja. Sadržaj proizlazi iz odnosa izvođačica, teksta i objekata, a publika je pozvana nadopuniti izvedbu vlastitim iskustvom i percepcijom”.

Uz Mateu Bilosnić autorski tim čine izvođačice Kristina Lisica, Nataša Kustura i Silvija Musić, a predstavu je koproducirao Zadarski plesni ansambl.

Matea Bilosnić koreografkinja je i multimedijska umjetnica koja djeluje između plesa, videa i glazbe. Dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju koreografiju (2020.), a njezin rad Never ALLone Aerowaves je 2025. uvrstio u svoj godišnji odabir 20 plesnih predstava nadolazećih europskih koreografa. 

Više detalja pronađite ovdje.

Your Love is King autora Espija Tomičića, premijerno izvedena 14. studenog, od samoga početka ne diše kao tipična Gavellina produkcija. Naprotiv, barem što se površinske estetike tiče, doima se kao iskorak u relativno neistražen teritorij za ovo institucionalno kazalište. Ipak, treba biti na oprezu kada kazališta s etabliranim estetskim okvirima pokušavaju proširiti horizonte. Uglavnom se radi o mehanizmima ptolemizacije, odnosno prilagođavanju postojećem, dominantnom estetskom i ideološkom stavu, a manje o pravoj kartezijanskoj revoluciji, tj. pokušaju da se gotovo autodestruktivno uzdrmaju sami temelji institucije. 

Dramu Your Love is King pročitao sam prije nekoliko godina u jednom dahu. Bila je kratka i, činilo se, relevantna i razvikana u kontekstu lijevo-liberalnih nezavisnih kulturnih krugova u kojima sam se kretao (i krećem se i dalje u ograničenom kapacitetu). U monološkom obliku drama istražuje osjećaje lirskog subjekta, mladog queer intelektualca (Matija Gašpari) koji iz svoje sadašnje pozicije – pomalo nelagodno, a opet udobno smješten u neki “hipsterski kafić” ukrašen knjigama koje su poprimile boju kave jer ih nitko ne čita – nastoji artikulirati i verbalizirati ono što često, barem kako nam sugerira psihoanaliza, jezik ne može dohvatiti, tj. lokuse vlastitih formativnih trauma.

Temeljna trauma protagonistov je zastranjen odnos s majkom (Antonija Stanišić Šperanda) koji se temelji na sustavnom izostanku komunikacije i nemogućnosti da pronađu zajednički jezik koji bi im omogućio da premoste sve ono neizrecivo što ih opterećuje. U trenutku kad majka oboli od raka, njezin sin odlučuje ponovno uspostaviti neku vrstu dijaloga, koliko god ograničenog, ali ni ovaj posljednji pokušaj da zacijeli neke duboke rane ne uspijeva, već asocijativno uz sebe veže i druge traume ove obitelji brodolomaca i utopljenika, da se izrazim krležijanski. Njegov se otac (Sven Medvešek) nije borio samo s alkoholizmom, već je bio upleten i u mutna mafijaška posla koja su dovela do njegova ubojstva, dok je njegov brat (Domagoj Janković) kronični narkoman.

Događaji slijede krhku kronologiju, putujući pritom iz sadašnjosti u prošlost i natrag, pri čemu je teško pronaći čvrstu nit vodilju jer su asocijativne veze između događaja i likova snažnije od uzročno-posljedičnih. Režijski zadatak za Rajnu Racz i njezinog dramaturškog partnera Jana Sameka bio je, rekao bih, povezati rasutu struju svijesti, koju poezija najčešće podnosi bolje nego drama, u nešto “predstavljivo”, a da pritom ipak sačuvaju pukotine i praznine – sve ono neizrečeno – u Tomičićevu tekstu. Kako da, drugim riječima, ostvare ritam koji bi odgovarao autorovom poetičnom izričaju? 

Ako Your Love Is King i na čemu inzistira, onda je to specifičan ritam čitanja, a onda i izvođenja: “Svaka riječ u novoj poruci / enter kao udah.” Autor sugerira da je ritam njegovih misli isprekidan, da svaki novi redak zahtijeva da se ispred i iza njega nalazi pauza. U tom pogledu, opkoračenje je svakako jedna od Tomičićevih omiljenih figura u pisanoj verziji drame. To jest, sintaksa rečenice prekida se na “neprirodnim” mjestima, da bi zakoračila u novi stih. U pisanom jeziku čini se kao školski pokušaj za dočaravanje ritma, “enter kao izdah”.

U predstavi se čini da glumci u početku žele oponašati (nedosljedan) ritam tog opkoračenja. Laura Kaliger, koja tumači ženski alter ego transrodnog protagonista, njegovu animu, negdašnje “ja” koje ga progoni tijekom i nakon tranzicije (ili pak njegovo predtranzicijsko “ja” kako ga majka želi vidjeti), otvara predstavu začudnim, gotovo robotskim tonom. Pauze između sintaktičkih jedinica neprirodne su, baš kao u porukama. Možda je ovo trebala biti redateljska taktika kako bi se u publici izazvalo “očuđenje” i “distanca” od prikazanih događaja, distanca analogna otuđenju koje postoji među likovima. Ipak, s obzirom da su tijekom predstave glumci odustali od ovog bizarnog skandiranja u taktu WhatsAppa, čini se da je izvedbena nit vodilja ipak bila suživljavanje, empatija i katarza, a ne toliko očuđenje. U svakom slučaju, drago mi je da nisu nastavili u istom ključu jer bi bilo negledljivo.

Tomičićeve poetske partiture počinju poprimati malo prozaičniji izričaj, više nije svaka misao odvojena enterom, nego postoje čak i odlomci koje glumci uglavnom izvode ni više ni manje nego korektno. Zapravo, htio bih im predbaciti da su previše patetični, da su im emocije usiljene i kičaste, da je sve što govore dekorativno. Ali to ne bi bilo pošteno s obzirom na to da i sama režija opasno graniči sa sentimentalnim kičem. A opet, i režija palicu preuzima od teksta koji obiluje usiljenim pobuđivanjem osjećaja: “otkad sam saznao da umireš / zovem te mama / mama / mama” ili “godinama sam stvarao novoga sebe / udaljavao se od svega što vi jeste / a sad si ne mogu pomoći / ni vama / steže me u želucu jer znam da je sada kasno.” 

Za Tomičićev tekst postoji divna riječ koju vjerojatno možemo pronaći u jednom od rječničkih rekvizita u predstavi, a na njemačkom glasi Schmalz odnosno schmalts na jidišu. Izvorno se radi o procesuiranoj masti peradi popularnoj u kuhinji aškenaskih Židova, a koja se u slengu koristi za umjetnički sadržaj koji je toliko sentimentalan da čovjek ima osjećaj da se guši u masti. Gledati Your Love Is King otprilike je kao da jedete topao čušpajz skuhan u nekom provincijalnom gnijezdu gdje još nije dopro glas da postoje pojave poput kolesterola i hipertenzije. Nekima je Tomičićev izričaj dirljiv. Neki pak, uključujući mene, teško probavljaju takvu usiljenu sentimentalnost u dramskim tekstovima i na sceni.

Glavni je režijski i dramaturški problem predstave, rekao bih, što puno manje stupa u dijalog s tekstualnim predloškom – umjesto da polemizira i pregovara, bez zadrške ga predstavlja scenskim elementima koji ni na koji način ne stvaraju dodatno značenje ili pružaju novi interpretativni uvid. Predstava time samo potencira jednu te istu patetiku Tomičićeva teksta i verbalnom motivu daje izlišnu vizualnu inačicu.

Primjerice, činjenicu da je protagonistov tata volio Jesenjina sada saznajemo i po tome što lik oca (Sven Medvešek) tijekom cijele predstave recitira pjesnikove stihove. To što je mama bacila “neku foru s Dinamom i navijanjem” dočarano je prizorom u kojem glumci_ice za vrijeme protagonistova monologa pjevaju navijačku pjesmu i plješću (ista se pjesma nekoliko puta ponavlja). Igre iz djetinjstva kojih se glavni lik prisjeća predstavljene su igrom s balonima. Projekcije na zidovima koje prate predstavu uglavnom doslovce samo pokažu prizore koje likovi opisuju.

Možda jedini rekviziti koji su iskorišteni na relativno zanimljiv način su rječnici koje sam spomenuo na početku. Umjesto da samo ukazuju na to da se majka liječi u Njemačkoj, oni zapravo sustavno ukazuju na temeljne probleme među likovima. Kada dvojica braće razgovaraju dok svaki od njih stoji na hrpi rječnika, sugerira se da se oni ne razumiju, da jedan drugoga ne mogu “prevesti” na razumljiv jezik, a da pritom nijedan od njih ne kaže izravno: “Ti i ja govorimo dva različita jezika i nikako da probijemo jezičnu barijeru.” Ovakvih je režijskih i dramaturških strategija kritično nedostajalo.

Dijelovi predstave kojima dominiraju koreografija i scenski pokret (Matea Bilosnić) te glazba (Marin Živković), djeluju nespretno, pomalo neuvježbano i estetski su nedopadljivi, kao da im je funkcija tek da razbiju ritmičku monotonost teksta, a da pritom ne ponude vizualni užitak kao kompenzaciju. Moguće je da im je cilj bio ukazati ne samo na velike problemske sklopove predstave, već i istaknuti naizgled beznačajne sitnice svakodnevice kojima likovi pokušavaju izbjeći ozbiljne razgovore, poput majčine usputne šale o Dinamu ili želje da pojede Kinder Milchschnitte. Svakako se čini da im je cilj da prikažu, da se tako izrazim, autorove “udahe” prije novog retka – trenutke koji nisu toliko predah koliko pokušaj da se obuhvati smisao onoga što je rečeno i/li onoga što slijedi. Iako je namjera opipljiva, realizacija nije sasvim uspješna jer joj nedostaje sugestivne snage i upečatljivosti.

Između ostalog, drama Your Love is King ima problem kojeg je i Tomičić potencijalno svjestan. Ona potkopava ne samo autorovu motivaciju za pisanje, nego i mogućnost da njezino kazališno uprizorenje s gledateljima_cama komunicira nešto više od razgovora s psihologom ili nešto što nije samoopravdanje pisca: “Gadim se sam sebi / vlastita majka mi piše o svojoj bolesti / a ja razmišljam o literaturi.” Drugim riječima, protagonist i/li autor ne pristupa sasvim lagano ovom procesu samoispisivanja, kao da u njemu postoji nešto sebično jer “što on zna o tome dok piše ovo kraj mora”. Ova se retorička strategija često pojavljuje u autofikciji – potreba da se na neki način etički, politički ili terapijski opravda pisanje o drugima kao čin pisanja o sebi i vlastitoj traumi. Jer zaista, mnogi su ovakvi tekstovi licemjerni vampirizam (“bez dozvole ispisujem njihove živote”).

Razgovarajući s kolegicom dok smo izlazili iz Gavelle, rekla mi je: “Ako već pišeš dramu o tome kako su ti svi sve skrivili, at least own up to it, zašto pravdati taj čin?“ (Njoj se, međutim, tekst sviđa jer voli self-victimizing.) Evo što Tomičić na kraju zaključuje: “pišem o tebi / jer si me ti naučila / da se tome naučim sam.” Nekima je ovo možda dirljivo i katarzično jer zvuči sentenciozno i poetično, ali ja kolutam očima, jer istom retoričkom strategijom volimo gaslightati sami sebe u stvarnom životu (“Svjestan sam, pa je u redu.”). Srećom, većina ljudi o tome ne piše drame.

Još jedna skrivena postavka teksta Your Love Is King tiče se, da se tako izrazim, filozofije (ili etike) obitelji koju zastupa. Prema toj postavci, pokušaj spašavanja i zacjeljivanja obiteljskog nukleusa predstavljen je kao hvalevrijedna i plemenita težnja, nešto što nas sve povezuje. Kao da, nakon svih mogućih dekonstrukcija ideje konvencionalne, heteronormativne, patrijarhalne obitelji i dalje imamo potrebu romantizirati ovaj tip zajednice, čak i onda kada se očigledno radi o nadasve toksičnom miljeu. Podtekst predstave također zrači istom reakcionarnom liberalnom truleži – idejom da smo svi mi isti i tražimo iste stvari.

Možda su zato institucionalna kazališta u posljednje vrijeme tako spremno prihvatila Tomičićeve drame, jer im pH vrijednost iznosi ravno 7 i svi mogu njome oprati ruke bez rizika od osipa. Tomičićeva drama istovremeno kritizira konstituciju protagonistove obitelji, ali i iskazuje želju da toj obitelji pripada, a čini mi se da autor slične sklonosti pokazuje i u nekim drugim tekstovima, primjerice u nagrađivanom Ti si prvi hrabar – o “dečkima s kvarta” koji su istovremeno predmet kritike i neke vrste, meni neshvatljivog, divljenja i/li poštovanja.

Koliko god da pokušao iznaći makar jednu izrazito pozitivnu točku koju bih mogao alatima retoričke manipulacije tako elaborirati da ostavim dojam da mi se predstava svidjela, ili da je barem koliko-toliko važna jer se dotiče društveno osjetljivih tema (inače omiljena kritičarska strategija) – nekako mi ne polazi od ruke. Možda i nije loše da sam, diskusije radi, preuzeo ulogu đavoljeg advokata i istražio koliko ova predstava kao i tekst, više afirmira i malo modificira status quo nego što ga dubinski promišlja.

Najpoznatniji fiktivni overthinker, Shakespeareov Hamlet, plastično oslikava kako misao ne nalazi svoju kulminaciju u nekoj akciji već se um zatvara u samog sebe te postaje labirint iz kojeg ne možemo pronaći izlaz. Kada do toga dođe, vjerojatno najgori način da utješite overthinkera jest reći nešto u stilu “nemoj razmišljati o tome”, ili kako su Beatlesi pjevali: “don’t carry the world upon your shoulders”. Navedeni stih iz pjesme Hey Jude, metamodernistički istovremeno ironičan i pun nade, poslužio je kao naziv, ujedno i “odjavna špica”, nove predstave koreografkinje i izvođačice Martine Tomić. 

Nakon svibanjske premijere, rujanske su reprize ovog izvedbenog predavanja koje je nastalo u produkciji UO Genijatora, izvedene u dvorani plesnog centra Tala u sklopu rezidencijalno – istraživačkog festivala Platforma HR. Uz koreografsku podršku Matee Bilosnić i dramaturgiju Ivane Đule, Don’t carry the world upon your shoulders nastavlja bavljenje Shakespeareovim opusom započeto u Il Sonettu (2024.), predstavi koja se bavi plesnim prijevodom njegovih soneta.

Ovaj put autorski tim poseže za likom Hamleta, no njime se ne bave dubinski – kako je navedeno u programskoj knjižici, od njega se udaljuju prema osobnim pričama i iskustvima autorica. Hamlet ostaje djelatan na razini interteksta, suptilno naznačen u kostimu koji nosi Tomić, kombinaciji prsluka koji podsjeća na korzet ili oklop, i formalnog odijela, što ide na ruku službenom tonu kojim započinje izvedbeno predavanje. Shakespeareov lik prisutan je i kroz snimljeni glas glumca koji kontemplira o tome kako ga utjeloviti, navodi da se u tom procesu gubi, ali i da smatra da se u njemu treba izgubiti. 

Od prve minute ovog izvedbenog predavanja overthinking i prevođenje se postavljaju kao glavni dramaturški pogoni predstave. Izvedba započinje navođenjem i usporedbom više definicija glagola to overthink iz različitih engleskih rječnika. Budući da u hrvatskom jeziku službeni prijevod ne postoji, izvođačica osmišljava vlastite definicije, odnosno prijevode, no kako se ne može odlučiti ni za jedan, kombinira ih. Definiciju, primjerice, započne verbalno, a završi u pokretu, i obrnuto. Overthinking je mehanizam proveden i kroz sam pokret, koji je uslijed toga brz, isprekidan, fragmentiran, mijenja visinske razine, smjerove i vrste pokreta, čas je ilustrativan, čas apstraktan. U potrazi za adekvatnom domaćom inačicom termina, autorski tim izvedbom zapravo simulira sam proces overthinkinga, priručno ga nazivajući prekomišljajem.

Na početku izvedbe, Tomić rekonstruira svoje prvo prekomišljanje u životu. Kao djevojčica je stajala na vrhu tobogana, iza nje je rastao red djece koja su čekala da se spusti, a ona – nikako. Kroz glavu joj je prolazilo milijun “što ako”. Spuštanje se ovdje uspostavlja kao metafora donošenja odluke i/ili samo puštanja. Kazališni proces iznimno je plodno tlo na koje prekomišljaj može pasti jer je u njemu svaki pokret – od koraka u stranu, pogleda u publiku ili podešavanja visine uredskog stolca – odluka. A u prostoru u kojem je svaki korak podložan preispitivanju, nije ugodno.

Na suptilnim razinama kao što je ekspresivna glumačka izvedba Martine Tomić ili na trenutke munjevit tempo predstave, autorski tim gradi afektivni krajolik pretjeranog razmišljanja: atmosferu brige, melankolije i straha uslijed konstantnog preispitivanja prošlih i budućih odluka. Dinamična i nezaustavljiva, izvedba stvara osjećaj ostajanja bez daha, panike i nesigurnosti koja se iščitava iz komunikacije koju Tomić ima s majstorima zvuka i svjetla.

Važnost afektivnog iskustva nagovješten je prije početka same izvedbe programskom knjižicom u kojoj su gledateljici dane “upute za promišljanje”, partitura potrebna za izvedbu prilično neugodnog fizičkog iskustva.

„(…) stisni vilicu,
naboraj čelo,
podigni ramena,
obliži usne.

odaberi dva predmeta i brzo mijenjaj fokus s jednog na drugi.
tresi lijevom nogom 10 sek. (…)“

S obzirom na negativan osjećaj koji radnje iz uputa za promišljanje u nama proizvode, nije sasvim jasno želi li autorski tim i promišljanje, poput prekomišljanja, označiti negativnim predznakom. 

Iako nisam primijetila da su članovi publike prije početka izvedbe slijedili opisane upute, neki od njih su možda i overthinkali. Subjektivni osjećaj prekomišljanja, intenzivan i kaotičan, na van je najčešće nevidljiv. Overthinking ne mora imati vanjsku manifestaciju na tijelu mislioca, a ni na temelju vanjske slike nije moguće sa sigurnošću odrediti što se u pojedincu događa – je li ono što vidimo ogledalo njegovog unutarnjeg svijeta ili nas svojom “izvedbom” samo želi na to navesti. Navikli smo gledati besprijekorne izvedbe koje teku i koje zapravo ne žele da publika bude svjesna mentalnog procesa izvođača jer bi ju to izbacilo iz iluzije. Na kraju, takva je uglavnom i ova predstava, no u par navrata nam ciljano daje uvid u mentalni tok izvođačice.

Predstava tako glatko izbjegava opće mjesto prekomišljanja, bacajući svjetlo na unutarnji izvođački proces i baveći se strahom od izvedbe. Izvoditi ili ne izvoditi, pitala se ljetos u Studiju Exit Matilda Fatur u svojoj predstavi Where is the Beat?, a slično pitanje prošle je godine u riječkom Exportdrvu otvorila glumica i redateljica Aleksandra Stojaković Olenjuk autorskim projektom Soft Skills. U njemu izvođači ispituju ono skriveno, nedovršeno, nesavršeno i inače nevidljivo – od nevidljivih uvjeta rada u kojima stvaraju, radnih sati i neadekvatnih prostora u kojima ih provode, do nevidljiva izvođačkog autorskog doprinosa, greški, strahova i kriza. Kao i ove dvije predstave, Don’t carry the world upon your shoulders nastaje kao pokušaj da se te stvari učine vidljivima. 

U izvedbenim se umjetnostima događaju nepredviđene situacije, greške, izvođači_ce su na svakoj izvedbi malo drugačiji ljudi i makar svaki put gledamo istu predstavu, ona nikad nije jednaka. U slučaju tehničke ili izvođačke pogreške, ili pak treće neočekivane okolnosti, u dramskom će kazalištu izvođači_ce dati sve od sebe da se scena nastavi bez da gledatelj_ica išta primijeti. Da prekinu iluziju izvedbe, moralo bi npr. nestati struje, publika bi morala ometati izvedbu do mjere da ju je nemoguće nastaviti ili bi netko od izvođača iz medicinskih razloga morao prekinuti izvedbu. U takvim početnim uvjetima postaje teško napraviti da se greška uopće percipira kao greška, a ne nešto što je tako trebalo biti.

U formatima bez četvrtog zida i koji prakticiraju direktnu komunikaciju s publikom, izvođači_ce će lakše “priznati” grešku, a publika će ju najčešće i pozdraviti kao autentičan trenutak po kojem se izvedba koju gledaju razlikuje od svih ostalih. No pitanje je kako grešku s jednakom svježinom i autentičnošću zadržati i u svakoj idućoj izvedbi? Ona time prestaje biti “greška” i postaje inscenacija. Kako učiniti da izvedba overthinka, a ne ilustrira overthinkanje? Ni u jednom trenu Don’t carry the world upon your shoulders nisam pomislila da se izvođačica doista prekomislila – izvedba se zadržava u okviru inscenacije overthinkinga proizvodeći već opisani afektivni krajolik te slijedeći logiku overthinkanja u oblikovanju pokreta, strukturiranju materijala te režijskim prijelazima između scena. 

Akumulacijska priroda overthinkinga proizvodi beskonačno mnogo različitih opcija ili ih, bez obzira na broj, beskonačno preispituje. Konačno odlučivanje za neku od njih zato se čini osvježavajućim i spontanim jer se niz prekomišljaja mogao nastaviti, a stao je. Izvedbene posljedice overthinkinga su kratkog vijeka jer prekomišljanje konstantno gura dalje (bilo to unaprijed ili unatrag), osigurava konstantnu mjenu, tj. dinamičnost predstave. Don’t carry the world upon your shoulders kombinira čvrstu strukturu izvedbenog predavanja u pet činova, s lepršavom i nelinearnom logikom overthinkanja u strukturiranju materijala. Time postiže da izgubimo osjećaj te čvrste strukture u koju ćemo se vratiti s idućim činom, te se neko vrijeme utapamo u afektivnom krajoliku overthinkanja.

U jednom od iskliznuća iz glavne linije predavanja izvođačica traži pomoć tehnike oko mikrofona. Nešto kasnije, kad nas natpis na Power Point prezentaciji koja prati predavanje obavijesti da ulazimo u četvrti čin, izvođačica kratko traži potvrdu od tehnike da je zaista to na redu, odajući dojam da se toliko uživjela u izvođenje da je izgubila pojam o vremenu. Navedeni izbačaji nisu značajni za razvoj radnje ili argumentacije, poput bljeskova su koji služe osvježavanju pažnje, da naglase da slušamo tok misli izvođačice te da simuliraju njegovu autentičnost, koja će, ako bude sreće, u gledateljskoj recepciji zahvatiti i druge trenutke koji se unutar izvedbe izdaju za prekomišljanje, ali su zapravo ilustracije ili rekonstrukcije prošlih prekomišljaja. 

Prije nego što se posljednji put u izvedbi prekomisli, Tomić zatvara kružnu kompoziciju sjećanjem na još jedno “što ako” koje se pitala stojeći na vrhu ljestava u dvorani PC Tale, vjerojatno par dana prije premijere ove predstave. Spustiti se ili ne spustiti. Izvoditi ili ne izvoditi. Biti ili ne biti. To je prekomišljanje promijenilo njezin kraj, pretvorilo ju iz predstave u izložbu koju je publika pozvana razgledati ulaskom na scenu. Scenografija i rekvizita rasprostrta po njoj postala je postav muzeja prekomišljaja potrebnih da ova predstava ugleda svoju publiku. Iako pri početnom definiranju termina Tomić kaže da je jedna od značajki overthinkinga njegova neproduktivnost, do svog završetka ova predstava postaje iznimka koja potvrđuje pravilo – neka prekomišljanja završe predstavom.

Autorice predstavom don’t carry the world upon your shoulders nastavljaju istraživati praksu prevođenja, ovaj se put s fokusom na problem opsesivnog razmišljanja, odnosno overthinkinga. Tražeći ekvivalent ovog pojma u hrvatskom jeziku, autorice nastavljaju prijevod kroz pokret i ples.

“Iako istraživanje započinjemo prevođenjem najpoznatijeg fikcionalnog overthinkera Hamleta (i tako nastavljamo prijevode Shakespearea započete u predstavi il sonetto), kroz proces se od njega odmičemo da bismo se nastavili baviti vlastitim prekomišljajima na osobnom i profesionalnom polju i njihovoj rastezljivosti između dviju krajnosti: blokade i supermoći.

Birajući formu izvedbenog predavanja otvaramo prostor (popularno) znanstvenom pristupu pojmu i stanju overthinkanja, ali i prostor autorefleksije, prostor za poetiziranje overthinkanja kroz pokret”, stoji u tekstu najave.

Obje izvedbe počinju u 19 sati. Više detalja o predstavi pronađite ovdje.

Matea Bilosnić autorica je koreografije koju izvodi s Natašom Kusturom, a dramaturgiju potpisuje Nikolina Rafaj. Robota u predstavi izradio je Vedran Relja, scenografiju Josip Kresović, a kostimografiju Ana Fucijaš. Glazbu potpisuje Nikola Krgović (N/OBE), a dizajn svjetla Saša Fistrić.

Kako stoji u najavi predstave: “Never ALLone je koreografsko putovanje unutar kojeg autorica ples tretira kao osobni vremeplov koji joj omogućuje promišljanje i preoblikovanje svoje prošlosti i budućnosti. (..) Putovanje se ovoga puta nastavlja u tehnološkom okolišu, u kojem je drugo tijelo materijalizirano kroz težak i čvrst metalni okvir s prozirnom unutrašnjošću, otvarajući tako prostor zajedničke ranjivosti.”

Više informacija o izvedbi i ulaznicama pronađite ovdje.

Kako napominju organizatori_ce događaja, “kroz snažno fizičku izvedbu šest izvođačica, predstava postavlja pitanje što za nas znači kraj – osobni, profesionalni, kolektivni – i može li on istovremeno biti i početak. Plesna entropija postaje metafora za nestajanje, ali i za neprestano stvaranje”.

Ova izvedba nastala je u sklopu razvoja novog godišnjeg programa MPC-a u Svetvinčentu, pri čemu se fokus prebacuje s umjetničkih rezidencija, edukacija i prikazivanja procesa rada na javne izvedbene formate tijekom cijele godine.

Informacije o ulaznicama te ostale detalje o događaju možete pronaći ovdje.

Zima, zima, led – prvi dio

Prava Nova godina 2024. dogodila se 5.1.2024., na dan održavanja već legendarne Kafanske boli u AKC Attacku. Volim Kafansku opisati kao mini univerzum u kojem alternativci, pankerice, kvir ljudi i svi u međuprostorima ovog neuobičajenog Vennovog dijagrama, na jednu noć mogu urlati na one najgore narodnjake bez straha da će im se unijeti u lice ili međunožje netko tko je vjerojatno išao u VII. gimnaziju (za ljude koji nisu iz Zagreba – škola koja na ulazu ima križ dostojan katedrale i u kojoj učenici dijele prezimena s političkim moćnicima plavog spektra).

Polovica prvog mjeseca je prošla, a meni se već svidjela neka predstava, wow! Riječ je o Moja babusja ne poznaje izraz biopower Nastasje Štefanić Kralj i Matije Kralja Štefanića, predstavi u kojoj izvođačica (Nastasja) progovara (i pleše) iz svojeg ukrajinskog nasljeđa u momentu ruske agresije na Ukrajinu. Nepretenciozno i ne prvoloptaški, pitko i emotivno, bez uzvikivanja izlizanih umjetničko-aktivističkih parola i jeftinih izazivanja grižnje savjesti. Cijela predstava dostupna je na YouTubeu, i to čak izvedba kojoj sam posvjedočila (ja sam ova koja se premjestila, nešto mi nije štimalo s prvotnom pozicijom).

Promocije knjiga i književne tribine predstavljaju mi noćnu moru iz koje se probudiš i shvatiš da si se probudio u drugoj noćnoj mori, ali, priznajem, tu i tamo mi nešto bude zanimljivo, usudit ću se reći i zabavno. U tu ZZ kategoriju ulazi i tribina Poetomat koju u Booksi vodi pjesnikinja Lara Mitraković, a u selekciju stavljam izdanje u kojem je gostovala pjesnikinja i kritičarka Marija Skočibušić. Lara i Marija u kombinaciji su me podsjetile na Fleabag i njenu sestru, svaka sa svojom dozom začudnosti, čuđenja, lagane nelagode i teretom svojih generacija. Razgovor poluugodni naroda pjesničkog šašav je i opušteni format za sve ljubitelje književnosti i mrzitelje promocija.

U svojstvu producentice sam s drag queer kolektivom House of Flamingo organizirala Gledaonicu Dore, na kojoj su nas iznenadili Severina i Mrle. Imam osjećaj kao da mi je cijela nova etapa života krenula od trenutka u kojem stojim pored Severine koja pjeva Moju štiklu.

U veljači mi se dogodila i prva tetovaža godine, šarena lizalica u obliku srca kod Arnie, članice tetovažerskog kolektiva Ajme tebi! Skupina je to mladih, silno talentiranih individua, svaka sa svojim stilom, a sa zajedničkom preugodnom atmosferom u osunčanom i šarenom studiju u centru Zagrebu. Pogotovo ih preporučam ekipi koja se boji tetoviranja – bez brige, neće biti Ajme meni! 

Kratki izlet u Varaždin pretvorio se u četverosatno plakanje u HNK-u na Slučaju vlastite pogibelji, kazališnoj adaptaciji istoimenog romana Kristiana Novaka u režiji Ivana Plazibata. Upisala sam naslov u Google, samo da potencijalno izvučem iz sjećanja pokoji moment koji bih mogla izdvojiti za potrebe ovog teksta, ali čim sam pročitala popratni tekst u kojem Plazibat piše “Slučaj vlastite pogibelji roman je koji je mogao nastati samo u Hrvatskoj 2023. godine”, oči su mi se napunile suzama jer je ovo djelo koje kao drvena ptičica u satu podsjeća na beskonačno koruptivnu jamu koja ždere sve pred sobom i koju drhtavim glasom zovemo Republika Hrvatska. 

Proljeće na moje rame

Dosta napet početak proljeća, mučim se dosta s pitanjem što istaknuti. Kao malo dijete ispred škrinje sa sladoledom veselila sam se koncertu Yanna Tiersena u Tvornici Kulture, ali su konobari imali natjecanje tko će glasnije razvaljivati stvari u šanku i uništiti večer instrumentalne glazbe koja se poslije zapravo pretvorila u mlaki underground rave. Doduše, ponosna sam na sebe jer mi je to bilo prvi put u životu da sam sama otišla na koncert. Zahvalna sam da sam srela nekog dragog na koncertu jer neću više nikada ići sama.

Zapravo, mogla bih istaknuti jedan divan vikend u ožujku u Rijeci – u petak karaoke u Riveru i pijenje tekile prvi put od 2014., žaljenje i mučnina u subotu, koju su razbili izložba Fontane Silvija Vujičića u Galeriji Filodrammatica i koncert Senidah u Exportdrvu. Hipnotizirano sam buljila u fontane za koje sam pročitala da su i hommage Hieronymusu Boschu, što je kompletno vidljivo u trenutku u kojemu se ulazi u prostoriju koja čuva Nestabilnu i Stabilnu fontanu. Hipnotizirano sam buljila u Senidu koju sam gledala već sedmi ili osmi put uživo, ali ovoga puta s totalnim zadovoljstvom jer obično budem razočarana njenim live nastupom. Manje kašnjenja nego obično, duljina koncerta koja se može nazvati koncertom, pjesme koje uglavnom ne izvodi live i blesava, ponekad krindž interakcija s publikom – tražim li mnogo da budem zadovoljna?!  

U Centru kulture na Peščenici (KNAP) jako sam se zabavila jedne travanjske večeri na plesnoj predstavi Hororskop Marije Matković u izvedbi plesačica i plesača iz plesnih studija Hip Hop House i NoStress Crew. Odlična i tečna gluma mladih entuzijasta mogla bi posramiti i poneke koje imaju desetljeća glumačkih utakmica u nogama, a o plesnim vještinama neću ni početi. Mogu biti hoch i glumiti da prosipam koju polupametnu o dramaturgiji i režiji, ali istina je da sam se vraški dobro provela i da ću ići opet kada najave novu izvedbu.

U posljednje već sad neko duže vrijeme kao da se s gorkim ranama na usnama izgovara ime Akademije za dramsku umjetnost (u nastavku ADU), a sljedeće istaknuće samo i potvrđuje zašto. Kao ispit završne godine diplomskog studija produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti tadašnji student Marko Čavlović održao je projekt they/perform now, u sklopu kojeg se održao One Flash, drag nastup koji su izvele Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost. Ukazujući na sramotnu problematiku ove institucije i trakavicu zlostavljanja, jasno je zašto je gromoglasnije orio pljesak njihovih kolegica i kolega s faksa. Nisam velika ljubiteljica čina dekonstruiranja draga kroz skidanje šminke, perike i odjeće, ali sam velika ljubiteljica čina raskrinkavanja đavola u sistemima.

Zbeletronke su proslavile velikih 15 godina postojanja događajem u Petom kupeu, i to sa stilom i zvjezdanom ženskom DJ postavom – NIKS, ferrari rot, Elena Mikac i Doxia razđuskavale su nas do ranih jutarnjih sati, a na nogama su nas držali i sočni lezbijski tračevi u prolazu i toaletu. Događaj se održao 20.4. i vezano za taj datum moram prokomentirati da su se iznosile samo dvije činjenice: 1. blaze it; 2. Hitleru je rođendan. Bunilo me zašto se to komentira, ali sam samo nastavila plesati.

Tog sam proljeća naučila jako važnu lekciju: nemoj vaditi umnjak i ići na Sea Star. Nemam daljnjih lekcija, to mi je bila lekcija za sebe.

Doživjela sam koncert Dragane Mirković u Areni Zagreb (uporno pišem Areni Centar i onda me nasmije pomisao na Draganu koja pjeva ispred Bershke) koji je trajao 3 sata i 50 minuta. Sok i vjeverica, 100% zadovoljstvo cijenom karte u odnosu na dobiveno i ganuće kad smo saznali da je riječ o humanitarnoj turneji. Dragana nas je oborila s nogu svojom izvođačkom energijom i učestalom interakcijom s publikom, pogotovo kada se s masivne pozornice spustila na dva podesta u publici i primala glazbene želje koje je ispunjavala s neumornom energijom i voljom. Te sam noći zaspala sa zujanjem u ušima i smirajem jer sam konačno vidjela jednu od najvažnijih balkanskih glazbenih ikona.

Zagrebačko kazalište mladih bilo je domaćinom izvanrednog omnibusa predstava Kraj svijeta u tri čina. Koprodukcija je to ZKM-a, Festivala Borštnikovo srečanje – SNG Maribor i Beogradskog dramskog pozorišta, a u sklopu projekta Skriveni glasovi iz sjene pandemije koji se bavi problemom nasilja nad ženama tijekom lockdowna za vrijeme pandemije COVID-19. Cjelokupna predstava nastaje prema tekstovima Pod suknjom Kristine Kegljen, Aktivistice Katje Gorečan i Svijet zaslužuje kraj svijeta Tijane Grumić, za koje imam isključivo riječi hvale, pogotovo za tekst Tijane Grumić. Predstava postepeno u gledatelju izaziva bujicu nelagodnih osjećaja, a uz savršenu primjesu humora ta se bujica konfuzno prebacivala iz jednog jezera osjećaja u drugo, sve dok sam kraj predstave nije napravio dramsku destrukciju i dignuo publiku na noge. I kao dio predstave i kao čin stajaćih ovacija.

Ovde leto je triput vrelije

Jedne kipuće i kišne lipanjske večeri bila sam na rasprodanoj projekciji snimke predstave Vanya na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Monodrama je to s londonskog West Enda, u režiji Sama Yatesa i izvedbi Andrewa Scotta, moderna verzija Čehovljeve drame Ujak Vanja. Andrew Scott u monodrami od sat i 40 minuta bez pauze s bizarnom lakoćom skače iz jednog u drugog pa trećeg zatim četvrtog itd. lika, izazivajući u gledatelju zaborav da je riječ o jednoj osobi koja na sebe stavlja pregršt masaka. I to prokleto dobro radi.

Srpanj mi je obilježio događaj A Queer Zagreb Night at the Opera u produkciji Domina (udruge, ne stranke) u režiji Ivice Buljana i Hrvoja Korbara te pod ravnanjem Stjepana Vugera, koji se održao u Hrvatskom narodnom kazalištu. Bio je to kolaž opernih, plesnih, dramskih kvir momenata, ritmički pomalo čudno posloženih. Bilo je lijepo i hihotavo prepoznavati u publici ljude koje obično vidim na plesnim podijima s puno manje odjeće i puno više šljokica.

Eh sad, jesu li se stvari događale u kolovozu? Jesu. Jesam li imala snage izaći iz zone kućne klime? Nisam. Kolovoz je mjesec prekomjernog znojenja, meditacije i konstantne godišnje ljutnje jer mi je rođendan u tom paklu od vrućine. Ove sam se godine opustila u već naučenoj ljutnji jer mi se ročkas poklopio s događajem Lady Gaga u Močvari u suradnji s Maxom. Sašila sam se kao čarapica od 6 vrsti pića, pogledala film Gaga Chromatica Ball i plesala na prigodnom afteru. Lažem, plesala sam ukupno 12 minuta, uglavnom mi je u toplom sjećanju ostalo to da su se uspješno spojili moji prijatelji iz raznih sfera života i da sam brišući znoj presretno gledala kako se stvaraju nova prijateljstva. To se zove rođendan.

Jesen u meni

Već sam pisala o svojem rujanskom oduševljenju zvanom Ništa nije večno sem Brene, ispitnoj produkciji 3. godine preddiplomskog studija glume i lutkarstva Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Nema mi bolje vijesti od toga da u Zagreb stiže osobno mi najdraži kolektiv – Kolektiv Igralke. Igralke stvaraju dokumentarne predstave za koje se mladenački živciram što nisu odavno ušle u kazališnu obaveznu lektiru srednjoškolaca. U KNAP-u sam s oduševljenom i dupkom punom publikom pogledala njihove Cure u režiji Tjaše Črnigoj i u koprodukciji s HNK-om Ivana pl. Zajca i Zavoda VIDNE. Doživljaj gledanja su mi kvarile mama i kći koje su sjedile pored mene i mislile da tiho i nježno šapću, i to konstantno, ali su me na kraju predstave pogodile u srce prizorom u kojem tinejdžerka snažno grli svoju uplakanu majku. Cure❤️

U ZKM-u sam pogledala bombastičnu plesno-dramsku predstavu FUCK ME Marine Otero u sklopu Festivala svjetskog kazališta. Predstavu je Marina režirala dok se oporavljala od teške ozljede kralježnice, i to iz bolničkog kreveta. Pet golih muškaraca zvanih Pablo, Marinino režijsko manipuliranje goluždravcima i upisivanje svojih alter-ega i životnih etapa na njih, i njen posljednji trk sve dok publika ne napusti dvoranu, sve je to dio jednog od najboljih gostovanja ove sezone.

Prvi put u životu sam posjetila Hrelić! Znam, smijem li se nazvati pravom Zagrepčankom? Smijem, nismo dobili zelenu naljepnicu nakon potresa. Dugo nakon posjeta Hreliću razmišljala sam o toj savršenoj, utopijskoj simbiozi memorabilija Josipa Broza Tita i Ante Pavelića, ideološkom sukobu svih ponuđenih zašivaka za odjeću i manjku važnosti tko je otkud. Je li Hrelić raj na zemlji ili barem komadić raja?

Ostat ću u političkoj konotaciji da spomenem predstavu Hotel Zagorje u Gavelli, u režiji Anice Tomić, nastalu prema istoimenoj knjizi Ivane Bodrožić. Znam da nešto ne štima, istina je da je premijera bila davne 2020., a tek sam je pogledala u listopadu 2024., nemojte me osuđivati, živimo u doba hiperprodukcije sadržaja. Gavella me opet oduševila ovim (nadam se?) lektirnim? naslovom? Poznavajući trendove na edukacijskom polju, sigurna sam da sam u krivu. Predstava za koju sam sigurna da će još dugo igrati i samo učvrstiti prefiks kultne.

U listopadu mi se prvi put dogodio i strah na predstavi suvremenog plesa! Gledala sam u Zagrebačkom plesnom centru Migraciju zraka Jovane Zelenović koja počinje s koreografijom fantastičnih izvođačica (Jovana Zelenović, Margareta Firinger, Waithera Schreyeck / Ema Crnić) u kompletnom mraku. Više nego blagu jezu doživjela sam zbog osjećaja da se netko u mraku kreće jako blizu mene, ali sam se opustila u trenutku paljenja svjetla i prosto uživala do kraja predstave. Moram spomenuti da mi često pobjegne trenutak verbalne agresije u krugu bliskih ljudi kada pogledam odličnu predstavu na koju je došlo taman ljudi da se oformi omanji razred. Nadam se da će se s novim vodstvom taj trend u ZPC-u promijeniti.  

U Teatru &TD me oduševila predstava Novo ruho, autorski projekt Natalije Manojlović Varge. Skakanje, trčanje, presvlačenje, fizičko i verbalno, onaj pravi humor s alternativne scene, znoj, stepenice, odijela – car je gol! Nažalost, na izvedbi koju sam gledala jedna od glumica doživjela je poštenu ozljedu noge, ali je unatoč tome odigrala predstavu do kraja, s minimalnim davanjem do znanja da nije dobro. Kapa do poda, longeta na nogu.

U ZPC-u me oduševila predstava Never allone Matee Bilosnić, za koju bih rekla da je jedna od najvažnijih izvođačkih glasova generacije. Ajme, zvučim kao da prodajem novi roman Sally Rooney ili zbirku osrednje poezije, iju. Na pozornici joj ravnopravnog partnera igra robot, pravi pravcati robot. Ne kiborg ili humanoidni robot, maleni pravokutni, usudila bih se reći da je sladak. Matea u ovoj predstavi nastavlja sa svojim trademarkerom – tri su faze koje kao gledatelj_ica proživiš: 1. Wow, kako dobra koreografija.; 2. HAHAHAHHA; 3. Uh, ovo je baš duboko, jebem ti… 

Zima, zima, led – drugi dio

Za kraj godine počastila sam se odlaskom na još jednu balkansku ikonu – Lepu Brenu. Malo sam se razočarala zbog Brenine naočigled nezainteresiranosti i količine tehničkih poteškoća na koncertu, ali mogu mirno spavati znajući da sam vidjela Brenu uživo.

Jedne hladnjikave subote svratila sam na otvorenu probu predstave Prekrasna u režiji Marine Petković Liker i izvedbi Melody Martišković. Najintimnija moguća atmosfera s jednoznamenkastim brojem ljudi u dvoranici, komentari redateljice i divna monodramska izvedba narodne bajke Vasilisa prekrasna koja se bazira na priči o strašnoj Babi Jagi.

Za kraj godine posjetila sam otvorenje Kluba Radio Tvornica i događaj Skijaška fešta Topolke i Lepe Mrene koje su me odabirom pjesama vratile u dobre stare dane Gorana Karana i Severine s kratkom kosom. Put me dalje odnio do AKC Attacka i malo tvrđeg događaja Heiße Scheiße /w Nice Trick & Babilonska gdje sam srela paletu divnih i dragih ljudi, protresla si tijelo žestokim bassom i začepila si uši stajanjem preblizu zvučnika. Vrijedilo je!

Sretna nova!

Stigla je 2025., očekivanja su visoka, a hashtag godine je #opasnakancelarija2025 zbog osjećaja da bi moglo doći do uzbudljivih neočekivanih kanceliranja. Nemojmo glumiti da ne volimo dramu.

U novoj se godini veselim: stand-upu Bob the Drag Queena u Kinu SC, pogledati Maminu kći vuk Maje Posavec, Slučajnu smrt jednog redatelja Rakana Rushaidata i 6. ili 7. put Katalonca Ivana Penovića u &TD-u, uhvatiti koncert Ki Klopa, saznati što se dogodilo sa Svemirkom, major ballu So You Wanna Be a Model Nine Basquiat, Borisa 007 i Ivane 007, pogledati stalni postav antimuzejskih zbirki Vladimira Dodiga Trokuta u Antimuzejskom autobusu, posjetiti nedavno otvorenu galeriju Suputnici, skupiti snage za potegnuti do Arene na Teu Tairović, konačno otići na Dubrovačke ljetne igre (tražim sponzora za putne troškove i smještaj), uhvatiti što više predstava na nezavisnoj sceni, dati priliku trenutačnoj hrvatskoj književnosti i, ako stignem, poraditi na objektivnosti i subjektivnosti u 2025. 

Tekst je dio ciklusa Kulturpunktovih zimskih radosti, kojim na portalu obilježavamo kraj godine i slavimo prazničke ugode i neugode.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.