Tekstovi prate razvoj institucije od njezina osnutka 1953. do osamdesetih godina prošlog stoljeća, uključujući manje poznato razdoblje prije useljenja u današnju zgradu u Ulici grada Vukovara 68. Posebna pozornost pritom se posvećuje oblikovanju novih modela obrazovanja odraslih, prilagođenih potrebama radnika, kao i ulozi Radničkog sveučilišta u širenju kulturnog i umjetničkog obrazovanja izvan tradicionalnih institucija.

Jedna od središnjih tema serije jest razvoj koncepta animatora kulture, koji se u okviru Radničkog sveučilišta postupno oblikuje od kraja 1950-ih godina. Animator kulture zamišljen je kao posrednik između kulturnih institucija i radnih sredina – radnik ili radnica osposobljen_a za iniciranje i organiziranje kulturnih aktivnosti u tvornicama, mjesnim zajednicama i kolektivima. Kroz seminare, klubove i druge specijalizirane obrazovne programe kultura se nastojala približiti radnicima kao sastavni dio svakodnevice, a ne tek kao oblik razonode u slobodno vrijeme.

Važno mjesto u istraživanju zauzima i filmsko obrazovanje, koje se u Radničkom sveučilištu razvija od samih početaka djelovanja ustanove. Rad Filmskog kluba “Moša Pijade” obuhvaćao je zajedničko gledanje filmova, diskusije i susrete s autorima, a arhivska građa svjedoči o nastojanjima da se filmska pismenost razvija kroz kolektivni rad i kritičku raspravu, unatoč čestim organizacijskim i programskim izazovima.

Program Fokus grupa dodatno je proširen tekstom Maše Štrbac, koji djelovanje Radničkog sveučilišta sagledava u kontekstu Pokreta nesvrstanih, potaknut izložbom Nikoline Butorac u sklopu programa Radničko. Istraživanjem arhiva POUZ-a i Hrvatskog državnog arhiva identificirani su dokumenti koji potvrđuju da su se tijekom 1960-ih i 1970-ih godina na Radničkom sveučilištu obrazovali i za studij pripremali deseci studenata iz zemalja Afrike, Azije i Latinske Amerike, čime se otvara nova perspektiva na međunarodnu dimenziju djelovanja ustanove u razdoblju Hladnog rata.

Serija tekstova pokazuje kako se kultura nastojala učiniti dostupnom izravno na mjestu rada, oslanjajući se na mrežu educiranih animatora kulture, ali i na niz konkretnih programa i alata – od kulturnih akcija u poduzećima do “džepnih knjižnica” – kojima se poticalo aktivno sudjelovanje radnika u kulturnom životu.

Kako ističu organizatori, cilj programa jest “široj javnosti približiti vrijedan, ali nedovoljno istražen dio arhiva POUZ-a, osvijetliti slojevitu povijest Radničkog sveučilišta te potaknuti daljnja istraživanja na tom području”.

Na tribini su sudjelovale Saša Martinović Kunović, umjetnica i voditeljica Galerije Modulor, Marta Kiš, voditeljica likovnog i novomedijskog programa Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu te članica gradskog Odbora za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Maša Štrbac, povjesničarka umjetnosti i jedna od pokretačica udruge Otvoreni likovni pogon / Novi naručitelji HR te Božica Dea Matasić, vizualna umjetnica i profesorica kiparstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Razgovor je moderirala kustosica Odjela za programsko-izložbenu djelatnost Tehničkog muzeja, Kosjenka Laszlo Klemar.

Rasprava je bila usmjerena na postojeće i potencijalne modele financiranja i naručivanja umjetničkih djela za javni prostor, specifično u četvrti Trešnjevka i Zagrebu općenito. No Martinović Kunović je odmah na početku pojasnila da tribina “želi ukazati na nepostojanje modela i hodograma načina otkupa umjetnosti [za javni prostor] i sistemskog rada na tome”. Iako kulturni centri poput CeKaTe-a doprinose svojoj lokalnoj zajednici, i to često uz zaista aktivno sudjelovanje lokalnih umjetnika_ca, manjak šire sustavne podrške rezultira manjim i sporadičnim projektima.

Pilot projekt Medijacija umjetničkog djela, podijelila je Martinović Kunović, počeo je prije desetak godina kada je CeKaTe u suradnji s građanima i kiparicom Anom Elizabet postavio svjetlosnu instalaciju Sveta dokolica u svoj prostor. Glavni cilj projekta bio je oformiti stručnu komisiju koja bi svake godine birala umjetnika_cu čiji bi rad bio izložen u javnom prostoru Trešnjevke, tj. kreirati opći model koji bi postavio kulturne centre u Zagrebu u položaj medijatora između građana_ki i umjetnika_ca. Zbog spomenutog manjka podrške, projekt nije zaživio.

Rezultat je to tržišno-kulturno-političke logike koja već dugo nije stabilna. Kako je podijelila Matasić, struktura financiranja i natječaja u posljednjih se 30 godina stalno mijenjala te se danas javni natječaji za skulpture i instalacije rijetko raspisuju. Ni prihvaćeni prijedlozi nekad ne zažive ili se na njihovu realizaciju čeka godinama, kao u slučaju njezinog koautorskog rada Posljednji kadar – spomen-obilježja u čast snimatelju Žarku Kaiću koji je poginuo u Domovinskom ratu, postavljeno u Osijeku. Prema Matasić, za njegovu realizaciju zaslužni su koautori Bernarda i Davor Silov, koji su kroz godine kontinuirano podsjećali nadležne urede na taj projekt.

Takva prisilna samostalnost također je simptom šireg manjka podrške: “Umjetnička djelatnost je izuzetno samotna i vrlo psihički i financijski zahtjevna. Po samoj prirodi posla, umjetnici su prepušteni sami sebi te ni veća udruženja ne uspijevaju biti mjesto okupljanja, povezivanja i informiranja.” Ipak, istaknula je, postoje i pozitivni primjeri poput trenutne revitalizacije Dravske park šume u Varaždinu, koja se izvodi uz podršku New European Bauhausa.

Klemar je istaknula da je Varaždin jedini grad u RH koji je donio smjernice za postavljanje spomen-obilježja u javnom prostoru. Kiš, koja djeluje i kao članica zagrebačkog Povjerenstva za ploče za označavanje imena ulica i trgova, spomenike, skulpture, spomen-ploče, sakralna obilježja i umjetničke instalacije, navela je da su takve smjernice u izradi i u Zagrebu te bi trebale adresirati gdje i kako se mogu postavljati umjetnička djela, ali i odrediti standarde održavanja postojeće javne baštine poput Aleje skulptura, koja je prošle godine oštećena u izgradnji biciklističke staze Greenway.

Prema Kiš, javna umjetnost u Zagrebu dugo se postavljala “stihijski” te iako današnja uprava prostoru pristupa sustavnije i teži participaciji, problem su spori birokratski procesi i ponekad nejasni kriteriji. Kako je poentirala, potreban je “proaktivni moment koji bi trebao doći i odozdo i odozgora, okupiti razne sudionike koji bi mogli to osmisliti participativno”. U spektru institucija, ti sudionici trebali bi uključivati gradske ustanove, centre za kulturu i strukovna udruženja.

Maša Štrbac predstavila je upravo jedan takav alternativni model višeslojne suradnje. Projekt Novi naručitelji u centar procesa intervencija u javni prostor postavlja građane. U suradnji s kustosom_icom, oni sami predlažu ideju, on_a im pomaže definirati je i predlaže umjetnika_cu, a o finalnom rješenju moraju se složiti sve tri strane: “Ne dižemo te spomenike za nas, kolege iz struke niti za političare; dižemo te spomenike za ljude koji žive uz njih.”

Klemar je istaknula da istovjetnu medijatorsku ulogu mogu preuzeti i centri za kulturu, čiji djelatnici prepoznaju potrebe četvrti. Martinović Kunović je zatim dodala i da su djelatnici tih centara često stručni u relevantnim područjima te mogu biti savjetnici u stvaranju takvih modela. No kako bi se takva sinergija ostvarila, upozorila je, potrebno je konzistentno financiranje: “Morao bi postojati neki fond na razini grada i neka komisija koja bi to vrlo ozbiljno promišljala.” Identificirala je taj nedostatak kao dio šireg problema manjka ulaganja u kulturu, kako kroz državni proračun, tako i kroz nedostatak kulturnog obrazovanja i poticanja djece i učenika_ca na posjete kulturnim ustanovama.

Sve su se sudionice složile u potonjem i urgirale za međusobnu suradnju svih dionika javnog prostora. Mnogi od okupljenih zatim su s njima raspravljali o mogućnostima stručne, sustavne medijacije između građana_ki i umjetnika_ca koja bi osim individualnog_e kustosa_ice kao u Novim naručiteljima, mogla uključivati i širu stručnu komisiju. Sudionice su pozvale okupljene da se sa svojim prijedlozima obrate CeKaTe-u i Tehničkom muzeju te ih potaknule da nastave promišljati i graditi nove modele zajedno sa strukom, gradom i ostalim građanima.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Umjetnost u javnom prostoru, kako pojašnjavaju organizatori u tekstu najave, neovisno o mediju, “reflektira kulturne politike te predstavlja vid društvene i političke komunikacije. Zavisi o lokalnoj, regionalnoj ili državnoj vlasti koja definira uvjete i načine korištenja javnih površina i prostora, modele financiranja, upravljanja i očuvanja, a utječe i na estetiku i sadržaj.”

Na tribini će biti i riječi o aktualnim i prethodnim modelima “naručivanja, financiranja i odobravanja umjetničkih djela za javne ustanove i površine te mogućnosti uvođenja alternativnih koji bi uključili aktivniju participaciju ustanova i organizacija u kulturi u vidu medijatora između umjetnika_ca i lokalne uprave, te građana_ki kao inicijatora_ica ili potencijalnih naručitelja_ica”, stoji u najavi.

Tribina počinje u 17 sati, a u razgovoru sudjeluju Saša Martinović Kunović iz Centra za kulturu Trešnjevka, voditeljica likovnog i novomedijskog programa u Kulturi Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu Marta Kiš, Maša Štrbac iz umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon i vizualna umjetnica Božica Dea Matasić. Moderatorica programa je Kosjenka Laszlo Klemar iz Tehničkog muzeja Nikola Tesla.

Izložba je dio projekta Radničko pokrenutog 2019. godine koji je usmjeren na umjetničku refleksiju razdoblja u kojem je Pučko otvoreno učilište djelovalo kao Radničko sveučilište. Ovogodišnje izdanje projekta posvećeno je djelovanju ustanove u vrijeme Pokreta nesvrstanih.

“Polazeći od arhivskih materijala i fotografija, Nikolina Butorac kroz crteže, pjesme u prozi i zajedničko čitanje poezije sa stranim radnicima na njihovim jezicima isprepliće dvije stvarnosti: šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada su se na Radničkom sveučilištu mladi iz Afrike, Azije i Latinske Amerike pripremali za prijemne ispite na domaćim fakultetima, te suvremeni trenutak u kojem njihovi sunarodnjaci i drugi ljudi iz zemalja u razvoju u Hrvatsku dolaze kao nisko plaćena radna snaga”, stoji u popratnom tekstu Maše Šrtbac.

U sklopu ove izložbe Butorac pjesmama u prozi imaginira unutarnje svijetove i daje glas ondašnjim studentima i njihovim unutarnjim svijetovima, dok svoj glas koristi kako bi prošlo vrijeme povezala s današnjim stranim radinicima. Kako ističe Štrbac, ovaj projekt je “poziv na promjenu pogleda i pokušaj da se, makar u simboličkom obliku, posadi klica razumijevanja i podrške.”

Nikolina Butorac diplomirala je na Odsjeku za animirani film i nove medije, smjer Novi mediji, pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od 2015. sudjeluje na brojnim skupnim izložbama, festivalima, performativnim projektima i umjetničkim radionicama. U svom radu koristi alate društveno angažirane umjetnosti te kroz participativne procese s različitim skupinama istražuje i promišlja ekološka i socijalna pitanja.

Izložba se može posjetiti do 4. prosinca, a više detalja pronađite ovdje.

Projekt ALILAND bavi se pitanjem konverzije eksploatiranih teritorija u Barruelu de Santullán, Šibeniku i Wietstocku, te koristi metodu produkcije participativnih umjetničkih djela prema narudžbi građana. U Hrvatskoj, naručiteljska grupa koju čini devet osoba različite životne dobi i raznolikih profesija, bavi se šibenskim kvartom Crnica. Tijekom 2025. kulturna antropologinja i kustosica Sonja Leboš radila je s navedenom grupom građana, te su u fokus stavljeni sljedeći problemi: potisnuta memorija industrijskog nasljeđa Crnice, te problem zagađenja troskom.

Svoja iskustva rada s građanima na promišljanju vlastitog neposrednog okoliša iznijet će Jasmina Šarić iz Splita te Maša Štrbac iz Zagreba. Potom će novinarka i stanovnica naselja Crnice, Davorka Blažević održati predavanje utemeljeno u dugogodišnjim istraživanjima problema s kojima se stanovnici Crnice suočavaju unazad nekoliko desetljeća, a diskusiju će nakon predavanja moderirati krajobrazni arhitekt Mate Rupić. Za kraj, umjetnica Lana Stojićević predstaviti će svoje radove na temu Crnice i Tvornice elektroda i ferolegura.

Ulaz na ovo javno događanje je besplatan.

Tijekom programa, mještani i mještanke su kroz niz organiziranih susreta u mjesnim odborima i kroz individualne razgovore s voditeljicom Mašom Štrbac, dijelili svoja sjećanja na život u četvrti u to vrijeme.

Publikacija nalik lokalnim novinama, okuplja priče mještana o vremenu intenzivne stambene izgradnje koja definira obrise čitavih naselja i vremenu kada se kroz mjesne zajednice građane željelo neposrednije uključiti u odlučivanje o lokalnim pitanjima.

Razgovore prate isječci iz tadašnjeg tiska, najvećim dijelom iz Susedgradskog lista koji je u izdanju Općine Susedgrad izlazio od 1977. do 1990. godine, te ilustracije Marijane Jelić.

Više informacija o promociji pronađite ovdje.

Radničko sveučilište otvoreno je kao “drugi dom za radnike”. Pod nazivom Radničko (i narodno) sveučilište Moša Pijade, tijekom 1960-ih i 1980-ih godina postaje mjestom njihova obrazovanja, kulturnog uzdizanja i druženja te su u njemu organizirani brojni susreti, javne tribine, filmske projekcije, radionice, izdavaštvo i druge kulturne aktivnosti koje su doprinosile demokratizaciji javnog prostora.

Zgrada Pučkog otvorenog učilišta predstavlja izniman primjer socijalističkog modernizma u poslijeratnoj arhitekturi, u kojem se prožimaju umjetnost, dizajn i društvena uloga ustanove. Arhitektonski koncept  izražava ideju javnog, dostupnog prostora u kojem se brišu granice između rada, obrazovanja i slobodnog vremena. 

Na natječaj se mogu prijaviti umjetnici_e, državljani_ke RH, moguće je prijaviti samo jedan prijedlog, a predajom prijavnice prijavitelj_ica jamči da je prijavljeni prijedlog autorsko djelo.

Medij umjetničkog rada nije zadan – prihvaćaju se prijedlozi radova u medijima slike, zvuka, pokreta i/ili teksta, privremene umjetničke intervencije u prostor, radovi trajnog karaktera, kao i radovi koji aktiviraju prostor i njegove korisnike ili uključuju suradnju s građanstvom. Odabranom umjetniku_ci će na raspolaganju biti arhiva učilišta kao dodatni izvor podataka i slikovne građe.

Prijave razmatra stručni žiri koji čine Josipa Bubaš, Sonja Leboš i Maša Štrbac.

Prijave se vrše putem online obrasca, do 20. lipnja.

Tim povodom o samom modelu i njegovim uporištima, kao i potencijalima za demokratizaciju kulture i društva razgovaramo s Kristinom Leko, Mašom Štrbac i Sonjom Leboš.

Nastavno na dugogodišnje bavljenje temom participativne umjetnosti i umjetnosti u javnom prostoru, Otvoreni likovni pogon inicirao je pokretanje nacionalne platforme Novi naručitelji. Možete li ukratko pojasniti o kakvoj je platformi riječ i što su zapravo Novi naručitelji?

Kristina: Novi naručitelji su model umjetničke produkcije koji angažira građane/ke kao naručitelje umjetničkog rada za javni prostor u njihovoj zajednici. Model je osmislio i u tekstu Protokol definirao umjetnik François Hers 1990. u Francuskoj, s namjerom da potakne razvoj “umjetnosti demokracije”, dajući ovlasti svakom/oj građaninu/ki da “javno izrazi potrebu za umjetnošću, kao i da ocijeni ono što je proizvedeno u ime umjetnosti”. Prema tom modelu grupa građana tj. “naručitelja” obraća se “medijatoru/ici” (kustosu/ici, producentu/ici u kulturi), uz čiju pomoć formulira narudžbu te koji/a im potom predlaže umjetnika/cu za realizaciju. Kroz razgovore naručitelja/ica i umjetnika/ce razvija se umjetničko rješenje za koje se potom zajedničkim snagama traže sredstva.

Model je do danas, osim u Francuskoj gdje se uspješno i kontinuirano primjenjuje 30 godina, primijenjen u nizu drugih zemalja, ponajviše u zapadnim zemljama EU, s preko petsto na taj način realiziranih umjetničkih djela. U međunarodnoj se komunikaciji za model uvriježio engleski prijevod New Patrons, dok se u francuskom izvorniku model naziva Nouveaux Commanditaires. Nacionalna suradnička platforma Novi naručitelji HR okuplja 24 umjetničke organizacije, ustanove i udruge u kulturi iz različitih krajeva Hrvatske koje u svoje programe uključuju ili žele uključiti lokalnu zajednicu te su zainteresirane za primjenu ovog modela u svome radu.

Maša: Međunarodna mreža New Patrons okuplja radnike/ce u kulturi koji zagovaraju model Novih naručitelja kao oblik kulturne demokracije i u njemu sudjeluju kao medijatori/ce između građana/ki i umjetnika/ce. Njemačka podružnica, Neue Auftraggeber, na mrežnim stranicama ističe da naručitelji mogu biti svi, “od srednjoškolaca do sveučilišnih profesora, od poljoprivrednika do izbjeglica (…) bez obzira na obrazovanje, razinu prihoda ili nacionalno podrijetlo”. Može se reći da je “novost” modela Novih naručitelja upravo u toj radikalnoj otvorenosti prema svima kao potencijalnim naručiteljima/icama, koji su novi utoliko što uključuju i osobe koje uobičajeno nisu u poziciji da naručuju umjetnički rad. 

Pritom u Novim naručiteljima nije riječ o bilo kakvoj narudžbi, već o narudžbi za koju naručitelji/ce misle da je od interesa za njihovu zajednicu, da će doprinijeti kvaliteti života u njihovoj sredini, inicirati rješavanje nekog problema ili potaknuti pozitivnu promjenu. Narudžbom se ne definira medij i oblik umjetničkog rada već je ona formulirana široko, kao želja ili potreba (npr. “Želimo u svome mjestu urediti prostor za druženje”, “Želimo komemorirati ovaj događaj”, “Želimo afirmirati naše lokalno nasljeđe”…) a medij i oblik umjetničkog rada profiliraju se u procesu, kroz razgovore između umjetnika/ca i naručitelja/ica. Iako je trenutno najveći dio članica u našoj platformi iz područja vizualnih umjetnosti, narudžbe mogu uključivati i u inozemstvu uključuju podjednako i glazbu, ples…

Sonja: Kroz model Novih naručitelja se do sada u Europi realiziralo stotine najrazličitijih umjetničkih radova, a participativnost kojom se uključuje zajednica u umjetničke procese ponekad je uvelike promijenila okoliš, identitarne postavke zajednice, način komunikacije oko nekog pitanja ili problema koji se tiče svih članova zajednice ili većine. Model Novih naručitelja je kompleksan, ali koristan alat koji se upotrebljava u brojnim zemljama s velikim uspjehom i dobrim rezultatima.

Kako je dosad izgledao rad platforme, koje moguće modele demokratizacije umjetničke produkcije ste detektirali? 

Maša: Platforma je s radom počela u siječnju ove godine, uz potporu Zaklade “Kultura nova”. Članice se sastaju online, zajedno promišljaju različite aspekte modela Novih naručitelja i mogućnosti za primjenu tog modela u sredinama u kojima djeluju.

Kristina: Na sastancima u prvom dijelu godine pojedina je članica prezentirala rad i sredinu u kojoj djeluje s obzirom na potencijal za razvoj projekata prema modelu Novih naručitelja, uz komentare ostalih. Svoje je osvrte uvijek dala  i povjesničarka umjetnosti Željka Miklošević, docentica na Filozofskom fakultetu, koja je od početka uključena u rad platforme kao promatračica-istraživačica, a čiji je znanstveni interes usmjeren različitim oblicima participacije u kulturi. Na temelju tih prezentacija i diskusije s ostalim članicama svaka je članica za sebe koncipirala projektni prijedlog, ideju ili strategiju za projekt prema modelu Novih naručitelja. “Problem” kod Novih naručitelja je da mi, ljudi iz struke, ne možemo početi projekt, narudžba treba doći od samoorganizirane skupine građana, a mi ih možemo potaknuti na samoorganiziranje. Jedan dio organizacija ima dugo iskustvo rada u javnom i socijalnom prostoru i imaju već neke zajednice oko sebe, i upravo tu leži potencijal za Nove naručitelje.

Sonja: Ove godine važan segment rada bilo je međusobno upoznavanje, te predstavljanje projektnih ideja. Intra-sektorske platforme, koje okupljaju raznorodne subjekte kulturnog sektora, od nezavisnih organizacija u kulturi do knjižnica, galerija i muzeja kojima su osnivači država ili gradovi, nisu potpuno rijetkost, ali ih nema dovoljno. Razmjena ekspertiza i znanja u kulturnom polju vodi ka multiplikaciji postojećeg i stvaranju novih znanja, što će biti jasnije nakon simpozija u listopadu 2023.

Pored opisanog modela Novih naručitelja kakav se razvija od 90-ih godina prije svega u zapadnim europskim zemljama, platforma se dotiče i vrijednog domaćeg kulturnog nasljeđa iz jugoslavenskog razdoblja. Možete li se osvrnuti na neke od primjera koje ste uzimali u obzir prilikom razmatranja razvoja modela u domaćem kontekstu?

Maša: Tijekom naših online sastanaka osvrnuli smo se na domaće nasljeđe i prepoznali vrijednost u kulturnoj infrastrukturi razvijenoj prije svega u vrijeme socijalizma (domovi kulture, pučka ili narodna učilišta). Model Novih naručitelja usporedili smo s konceptom samoupravnih interesnih zajednica – SIZ-ova u kulturi 1970-tih i 1980-tih koji su u novije vrijeme postali predmetom znanstvenih istraživanja (Anita Buhin). Može se reći da je u SIZ-ovima ondašnjim “radnicima samoupravljačima” bila dodijeljena uloga naručitelja kulturnih sadržaja, iako oni tu ulogu u praksi nisu uvijek niti u cijelosti ostvarili. Zanimljivo je bilo iz te perspektive i tih iskustava sagledati model Novih naručitelja koji je nastao unutar kapitalističkog sistema.

Tu su i društva “Naša djeca” koja su od 1950. osnivana diljem zemlje i danas su u Hrvatskoj okupljena u Savezu društava “Naša djeca” Hrvatske. Članica platforme Građanska organizacija za kulturu – GOKUL iz Zaboka upravo s Društvom “Naša djeca” Zabok radi projekte u kojima su djeca u ulozi naručitelja te su nam oni inspiracija za druge projekte koje bi prema modelu Novih naručitelja radili s djecom. Danas u centrima za kulturu i društveno-kulturnim centrima prepoznajemo organizacije čiji je rad kompatibilan s modelom Novih naručitelja te smo njihove predstavnike/ce pozvali na simpozij.

Kristina: Nastavljajući se na razgovore i razmjenu mišljenja koje smo vodili tijekom dosadašnjih sastanaka, poželjeli smo promisliti svi zajedno – i to ćemo upravo raditi na simpoziju – u kolikoj mjeri, u kojim aspektima je socijalistička kultura doista bila kulturna demokracija, u kojoj je mjeri radništvo i stanovništvo uopće imalo agency, koji su to formati bili u kojima tzv. struka nije patronizirala kulturu. Naravno, nećemo naći sve odgovore, ali počet ćemo razmišljati o javnoj skulpturi u socijalizmu (predavanje Patricie Počanić) preko umjetničkih kolonija (predavanje Ljiljane Kolešnik), preko povijesti jednog konkretnog Centra za kulturu (KNAP), da bismo došli do promišljanja kako doista stvoriti uvjete da npr. naručivanje umjetničkih radova za javni prostor bude dio jedne šire agende kulturne demokracije. Novi naručitelji su jedna od mogućih strategija i mi bismo željeli svi zajedno, na osnovu lokalne tradicije, pronaći vlastitu situiranu metodologiju za Nove naručitelje. A naručivati se može sve, od stripa, preko arhitekture, urbanističkih intervencija, slikarstva, kazališnih komada… Ja osobno vidim veliki potencijal u području kulture sjećanja. 

Sonja: Komemorativna praksa, politika pamćenja i kultura sjećanja važan su segment promišljanja ideologizacije i upliva etičko-estetskih standarda u javni prostor. Socijalistička kultura Jugoslavije iznjedrila je mrežu antifašističkih spomenika jedinstvenu u svijetu. Valorizacija takvih praksi je također nešto o čemu smo dosta razgovarali, no potrebno je još rada da bi se konsolidirali neki stavovi i uputili nadležnima neki zahtjevi u svezi rada na kvaliteti javne plastike te višim standardima njene izvedbe. 

Neke od ovih tema zastupljene su i na Prvom simpoziju nacionalne platforme Novi naručitelji RH. Što će sve publika imati priliku vidjeti i čuti?

Kristina: Cilj je simpozija upoznati širu javnost s modelom Novih naručitelja te kroz niz diskusija i radionica razmotriti mogućnosti njegove primjene u Hrvatskoj. Predavanja će dati okvir za diskusiju i odnosit će se na povijest umjetnosti u javnom prostoru u Hrvatskoj, na suvremene projekte umjetnosti u zajednici u nas te na primjere projekata Novih naručitelja u inozemstvu.

Branka Cvjetičanin iznijeti će iskustva iz projekta 27 susjedstava – EPK Rijeka 2020, Gerrit Gohlke će predstaviti metode rada Novih naručitelja u ruralnim i deindustrijaliziranim regijama Njemačke, Patricia Počanić će dati pregled modela i naručivanja umjetničkih djela u javnom/društvenom prostoru u Hrvatskoj od 1945. do 1980-ih, Željka Miklošević će razlike između demokratizacije kulture i kulturne demokracije ilustrirati kroz nekoliko konkretnih, praktičnih primjera participacijskih praksi u području umjetnosti i kulturne baštine. Ljiljana Kolešnik će dati obrise povijesnog razvoja umjetničkih kolonija, naznačiti njihovu tipizaciju, metode i strukture te pokušati odgovoriti na pitanje intencija koje stoje iza različitih primjera tj. primjena modela kolonija. Ivana Meštrov će dati prikaz rada Galerije Događanja 1980-ih, čija je specifičnost bila zagovaranje proširenog pojma kulture koja se ostvaruje u snažnom dijalogu s radnim organizacijama i na javnim gradskim površinama. Anja Planinčić će predstaviti današnji rad Centra kulture na Peščenici – KNAP, a Željka Tonković će otvoriti pitanje komparativnih razlika i podudarnosti kulturnih centara i društveno-kulturnih centara unutar paradigmi demokratizacije kulture i kulturne demokracije. Ana Dana Beroš će govoriti o projektu uz bivše Dječje lječilište u Krvavici na kojem surađuje niz lokalnih i međunarodnih arhitekata/ica, umjetnika/ca i interdisciplinarnih kolektiva te kako izgleda suživot prošlih, sadašnjih i budućih zajednica u odnosu na arhitekturu. Judith Laister (Graz) u svom predavanju promišlja model Novih naručitelja i njegov potencijal za transformaciju i demokratizaciju društva i zajednice, nudeći koncept prijevoda tj. socijalnog prevođenja za razumijevanje procesa participacije i suradnje u javnom prostoru i prostoru zajednice. 

Sonja: Između predavanja i radionica članice platforme će kratko predstaviti projekte koje su koncipirale ili razradile prema modelu Novih naručitelja tijekom 2023. godine, i koje planiraju pokrenuti u sljedećoj godini. Simpozij ćemo zaključiti u subotu, 14. listopada javnim čitanjem smjernica za primjenu modela Novih naručitelja RH, uz nastup zbora Ružmarinke.

Kakvi su daljnji planovi platforme? U kojem smjeru vidite njezin razvoj i koji su uvjeti za to potrebni?

Kristina: Okosnica rada platforme u 2024. bit će iniciranje i provedba projekata koje smo razrađivali u 2023., zatim razmjena iskustava na mjesečnim online sastancima te Drugi simpozij platforme u Sinju i Splitu u listopadu kojeg će domaćini biti članice Udruga Culture Hub Croatia i Gradska galerija Sikirica. Model Novih naručitelja ćemo s članicama platforme promovirati kroz kampanju u lokalnim zajednicama u Zagrebu i u gradovima članica. Očekujemo do kraja godine formiranje naručiteljskih grupa te iniciranje projekata prema modelu u Zagrebu, Požegi, Zaboku, Koprivnici, Vinkovcima, Kninu, Osijeku, Splitu i Sinju.

Sonja: Na simpoziju će se promišljati i uloga medijatora, osobe koja, pojednostavljeno rečeno, facilitira i moderira interakciju između naručitelja i umjetnika/ce. Važno je razmišljati o mogućnostima financiranja: njemačka platforma je izuzetno dobro financirana, radi se o milijunima eura, ali su i rezultati vrlo dobri. Kod nas još vlada zastarjelo vjerovanje da umjetnik mora biti gladan i siromašan, žrtvovati se za svoj rad, dok model Novih naručitelja radi na tome da se umjetnike/ce percipira kao vrijedne članove/ice zajednice čija je uloga bitna za kvalitetu života u toj zajednici.

Otvoreni likovni pogon – OLP je neprofitna umjetnička organizacija koja djeluje na području društveno angažirane umjetnosti i demokratizacije kulture, s težištem na umjetnosti u zajednici, umjetnosti u javnom prostoru te participativnoj umjetnosti.

Među programima udruge nalazi se i E-katalog umjetnosti u javnom i socijalnom prostoru u Hrvatskoj. E-katalog funkcionira kao otvorena online zbirka koja okuplja zapise o projektima iz područja društveno angažirane umjetnosti, s fokusom na one koji se provode uz sudjelovanje građanstva i publike. U E-katalog od njegovog pokretanja 2019. godine do danas uključeno je 30 projekata koje možete razgledati ovdje. Najnoviji su prilozi E-katalogu objavljeni nedavno i uključuju tekst povjesničarke umjetnosti Patricije Počanić te razgovor s multimedijalnom umjetnicom Katerinom Dudom.

U tekstu Umjetničke Intervencije u javnom prostoru u Hrvatskoj od kraja 1960-ih do početka 1980-ih – recepcija i refleksije, Patricia Počanić sagledava umjetničke intervencije u javnom prostoru s obzirom na dva ključna momenta intervencionističke prakse – odnos prema javnom prostoru i odnos prema publici.

U intervjuu koji potpisuje Maša Štrbac, Katerina Duda o javnom prostoru i izazovima koje on postavlja govori iz vlastite perspektive, na primjeru odabranih radova i temeljem istraživanja koje je 2014. godina provela u okviru diplomskog rada na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakuteta u Zagrebu. Razgovor možete pročitati ovdje.

E-katalog funkiconira kao otvorena, work-in-progress zbirka te se prilozi za nju se i dalje prikupljaju, pa tako svi čiji se projekti uklapaju u opis područja mogu predložiti svoj prilog putem upitnika koji je dostupan na linku.

Umjetnost u javnom prostoru zasigurno nije nova umjetnička forma – pod njenim širokim pojmovnim obodom nalaze se i tradicionalna spomenička plastika, apstraktne modernističke skulpture, kao i konceptualne intervencije koje su donijele odmak od kulture sjećanja i reprezentacije moći monumentalnih spomenika prethodnih dekada. Ipak, govoreći o umjetnosti u javnom prostoru u posljednjih dvadesetak godina najčešće govorimo o različitim praksama ukorijenjenima u memoriju sredine u kojoj nastaju, u njene društvene preokupacije i specifičnosti. Iako se manifestiraju u različitim oblicima, zajednička im je želja za pretvaranjem urbanih, često i marginaliziranih sredina, u inkluzivne prostore kulture te iznalaženje novih modela aktivnog sudjelovanja zajednice u tim procesima.

No, iako su različite iteracije ovakvih umjetničkih praksi u punom zamahu već niz godina, diskusija o mogućnosti njihovog poučavanja novijega je datuma, s nekolicinom studija koji temu umjetnosti u javnom prostoru razvijaju metodološki i epistemološki. Domaći akademski okvir ipak ne nudi supstancijalne odgovore na pitanje kako mlade umjetnice/ke pripremiti na ovakav oblik rada, no nastalu prazninu ispunjavaju izvaninstitucionalni akteri koji svojim istraživačkim i interdisciplinarnim pristupom otvaraju horizonte u lokalnom kontekstu. Tako Umjetnička organizacija Otvoreni likovni pogon, koja u svom radu razvija kritičke, angažirane i participativne prakse, kroz projekt Umjetnički pojmovnik javnog prostora nastoji educirati mlade domaće umjetnike/ce o umjetnosti u javnom prostoru i posredovati između njih i zajednice u kojoj stvaraju kako bi u svoje radove uveli lokalno relevantne teme u kojima se građani prepoznaju. 

Riječ je o višegodišnjem programu Otvorenog likovnog pogona koji se realizira kao mentorirana produkcija radova uz umjetničko vodstvo Kristine Leko, docentice za umjetnost u javnom prostoru i umjetnost u zajednici na berlinskom Institutu za umjetnost u kontekstu (Institut für Kunst im Kontext), koja je ujedno i autorica programa. Leko projekt vidi kao svojevrsno nadovezivanje na tradiciju umjetnosti u javnom prostoru – kako na novu umjetničku praksu ’70-ih tako civilnu i festivalsku scenu te performativne prakse u posljednjih dvadesetak godina. No, pored tematskog usmjerenja na relevantne i akutne socio-političke teme, značajan pomak predstavlja iskorak prema lokalnim zajednicama i sredinama izvan dominantnih kulturnih centara.

Tako je program u 2018. godini proveden u Šibeniku i Osijeku, dok se ove godine Otvoreni likovni pogon otisnuo i u Slavonski Brod gdje je krajem rujna održana i javna prezentacija na kojoj su predstavljeni radovi – intervencije u javnom prostoru nastale zajedničkim promišljanjem mladih umjetnika/ca te građanki i građana svih generacija. “Kod produkcija u okviru ovog programa inzistiramo na elementima participacije i interakcije s građanima te pokušavamo javni prostor prije svega tretirati kao socijalni prostor i raditi na način da mlađim umjetnicima/cama približimo strategije i metode koje se konkretno koriste u ovom umjetničkom području”, pojašnjava Leko. 

Slijedeći te strategije realizirani su zanimljivi projekti u kojima su građani bili pozvani da iznesu svoja iskustva i razmišljanja na teme koje smatraju društveno značajnima. Tako su u šibenskom slučaju, u radu Lane Stojićević koji je tematizirao deindustrijalizaciju, građani sudjelovali u performativnoj šetnji ugašenom tvornicom elektroda i ferolegura TEF, dok su u Osijeku donosili predmete (cipele) koje vezuju uz bliske osobe koje su napustile grad te tako postali dijelom ambijentalne instalacije Ene Janković. I u Slavonskom Brodu svojom se intervencijom istaknula umjetnica, Hana Katanić, koja je radom zRAK koji dišemo adresirala središnji lokalni problem zagđeanosti uzrokovane naftnom rafinerijom u Bosanskom Brodu i ozbiljnih zdravstvenih poteškoća koje su rezultat loše kvalitete zraka. 

Participativni pristup i njegovanje kulture dijaloga u središtu su i drugog, komplementarnog programa pod nazivom Demokratizacija kulture sjećanja, koji se sastoji od otvorenih razgovora i tribina s građanima i građankama o spomenicima u njihovoj sredini. I ovom slučaju, u fokusu su mjesta koje ovakvi sadržaji najčešće zaobilaze pa je tako u 2018. godini projekt realiziran u Šibeniku i Vodicama, dok je ove godine održan u Kninu i Drnišu. “Sredine u kojima je program dosad održan svakako su izazovne jer su obilježene podjelama po različitim osnovama (nacionalnoj, vjerskoj, ideološkoj) koje se manifestiraju i u odnosu prema spomenicima. U naše programe pozivamo zagovornike različitih, često suprotstavljenih stavova, koje potičemo da preuzmu inicijativu i osvijeste da svaki/a građanin/ka ima pravo na sjećanje te da ono nije povlastica struktura na vlasti ili određenih društvenih skupina”, ističe Maša Štrbac, voditeljica Ureda Umjetničke organizacije Otvoreni likovni pogon. “Čini mi se da su do sada to neko opće pravo i slobodu da sudjeluju u oblikovanju javnog prostora sjećanja uglavnom iskoristili branitelji, a da su čak i perspektive ‘običnih’ građana – da ne govorimo o alternativnim narativima – do sada relativno malo prisutne u kolektivnom prostoru sjećanja. Mišljenja sam da druge perspektive na prošlost, neka druga iskustva, ali i neki drugi sadržaji mogu biti i relevantni i društveno ljekoviti”, dodaje voditeljica programa Kristina Leko.

Da je slika svijeta koja se reflektira u spomeničkoj baštini osiromašena i mahom jednodimenzionalna prepoznaju u istraživačkom dijelu projekta. “Redovito otkrivamo kako su povijest i identitet mjesta u spomeničkoj plastici radikalno reducirani, svedeni na komemoriranje pobjednika i žrtava, vladara i knezova, a da čitava područja života, svakodnevice, ekonomske i kulturne povijesti jednog kraja ostaju nezabilježena”, kazuje Štrbac. U Kninu tako propada stara lokomotiva koja bi mogla biti simbol grada koji je nekad bilo važno željezničko čvorište, kao što nigdje u javnom prostoru Drniša nema posvete rudarskoj povijesti ovog kraja. Sličnih primjera ima mnogo, a nisu rijetkost ni spomenici koji ni na koji način ne korespondiraju s okruženjem niti je jasno zašto su postavljeni na određenu lokaciju. “Na jednoj je radionici postavljeno pitanje zašto je baš u Kninu podignut spomenik Marku Maruliću, i zašto njegovo ime nosi obližnje veleučilište s poljoprivrednim i ekonomskim usmjerenjem.” Odgovor je, naravno, nepoznat, no lako je zamisliti da se otac hrvatske književnosti u sliku novog nacionalnog identiteta uklapao bolje od propale željeznice. 

“Uprostorenje” kolektivne memorije i umjetničke prakse koje oblikovanju javnog prostora prilaze iz demokratskih polazišta, “odozdo”, posebno su značajne u vremenu transformacije i degradacije javnog prostora te njegove sve veće privatizacije koja isključuje i zatvara vrata participativnom promišljanju i odlučivanju. Suprotnost takvim procesima predstavljaju inicijative Otvorenog likovnog pogona koje propuštaju glasove, otvaraju dijalog i zainteresirane su za pitanja od vitalnog značaja za funkcioniranje zajednice, koje pritom prepoznaju da snaga tih glasova može biti snažnija ako se posreduje umjetničkim sredstvima, u javnom prostoru.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.