Ističu kako je izložba rezultat “spoznaje neposrednog prirodnog i društvenog okruženja Madeire. Čitavo iskustvo boravka na udaljenom otoku, odsustvo svakodnevnih obaveza i poslova nesvjesno nas je potaknulo na reaktivaciju dugo i nepravedno zanemarivane vještine crtanja kao metode kreativnog izražavanja, kao i na odabir prirodnog motiva (kamena) kao osnovnog elementa vizualne komunikacije.”

Maša Milovac (1988.) bavi se dizajnom proizvoda, prostora i vizualnih komunikacija, te osmišljava i upravlja projektima u kulturi koji uključuju blisku suradnju s umjetnicima u različitim disciplinama. Suosnivačica je udruge Avanti! Centar avangardi čije je djelovanje fokusirano na otkrivanje novih prostora i modaliteta za ostvarenje participativnih umjetničkih projekata u zajednici.

Jan Pavlović (1983.) grafički je dizajner čiji rad obuhvaća vizualne identitete, dizajn publikacija, ilustraciju te istraživanje tiskanih i digitalnih medija. Suosnivač je udruge Avanti! i pokretač projekta Nevidljiva Savičenta. Od 2021. djeluje i kroz Studio Turist, usmjeren na interdisciplinarne projekte s društvenim učinkom.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Odmah je vidljivo da su autorice – jedna dizajnerica, jedna izvedbena umjetnica, jedna vizualna umjetnica, jedna dramaturginja i jedna fotografkinja – temi pristupile iz vrlo različitih perspektiva, zajednički propitujući načine na koje se njihova tijela kreću, skrivaju ili pokazuju, uživaju ili izdržavaju, demonstrirajući pritom, kako stoji u opisu izložbe, “do koje mjere je njihova umjetnička praksa neodvojiva od njihovih tijela, čak i kada su ona u konačnici nevidljiva”. Koncept izložbe referira se na hijerarhizirani odnos tijela i uma u kojem je tijelo shvaćeno tek “prazna posuda, nositelj uma”, a posljedica toga je, kako pojašnjava Petra Mrša, da nas “društvo rijetko potiče da o tijelu promišljamo (osim ako smo plesni umjetnici li glumci, odnosno ako je tijelo medij s kojim radimo) izvan toga da li nas nešto boli ili jesmo li privlačni.” Stoga, ova izložba predstavlja pokušaj da se ta hijerarhija dovede u pitanje ili čak izvrne: postavljajući tijelo u centar, autorice nude svoje odgovore na pitanje iz naslova izložbe, podrivajući pritom još jednu hijerarhiju – onu između osobnog i profesionalnog – koja je artificijelna i konstruirana baš poput one između tijela i uma.

Namjera čitalačkih punktova u galeriji bila je uspostava dijaloške/performativne situacije: dvije osobe zauzimaju određeni punkt, jedna čita pitanja, a druga odgovore, stavljajući se, na neki način, u tuđu kožu. No, dok je to možda funkcioniralo na otvorenju izložbe kada je u prostoru bilo više ljudi, ovaj pokušaj koreografiranja tijela posjetiteljica u prostoru nije osobito efektan ako izložbu, poput mene, posjetite same. Ipak, čak i samostalno čitanje odgovora izaziva gotovo djetinju radoznalost i nosi sa sobom šarm osnovnoškolskih leksikona. Pritom nije naznačeno koji su čiji odgovori, pa u želji da “bolje upoznamo” pojedine umjetnice, odnosno na neki način “spojimo” video s odgovorima, nastojimo odgonetnuti što je čija omiljena fizička aktivnost, tko preferira kakav znoj, tko voli istegnuti mišiće trupa, tko mišiće leđa, tko psoas, i tako dalje. Istovremeno je, čitajući pitanja, nemoguće izbjeći poriv da i same na njih odgovorimo, da promislimo o tome kako bismo se kretale da imamo rep ili osvijestimo neku fizičku radnju koju smo danas napravile. Iskreno, nisam planirala uplitati vlastito tijelo u ovaj osvrt, no čini se da izložba neizbježno potiče na samorefleksiju i osvještavanje (mnogima od nas nepoželjno) vlastitog tijela. Pitam se je li uopće moguće pisati o tijelu bez da ujedno pišemo o vlastitom tijelu; u konačnici, i sam čin pisanja odvija se uz pomoć tijela, zahtijeva od nas, primjerice, određene pokrete prstiju i položaj ruku (položaj zbog kojeg me, dok tipkam ove riječi, vraški zateže trapezijus).

Osobno, osvještavanje tijela nije mi omiljena radnja budući da bi se dominantni osjećaji koje imam prema njemu mogli okarakterizirati kao negativni: s jedne strane, zbog moje visine često mi se u životu činilo da je moje tijelo preveliko, da zauzima previše prostora, da imam previše tijela; s druge strane, također zbog visine, rasta i genetike, nikad nisam uspjela dovoljno ojačati mišiće leđa i trupa, što mi danas uzrokuje bolove (ili, u najboljem slučaju, napetost) u leđima –  gotovo neprekidni podsjetnik na nedostatnost tijela da čak i samo sebe nosi. Naravno, ne pomaže što većinu dana provedem u sjedećem položaju (zato je moj odgovor na pitanje “Kakav je stolac najbolji za dugo sjedenje?” – “Skupi,” vjerujte mi), što je tema kojom se na izložbi izravno bavi Maša Milovac. U videu simetrične kompozicije, ona sjedi u uredu za računalom, nasuprot kolege, te iako je riječ o pokretnoj slici, zbog statičnosti tijela imate osjećaj kao da gledate fotografiju. “Danas sve više poslova obavljamo putem računala, a i ostale svakodnevne aktivnosti kao što su upoznavanje novih ljudi, kupovina ili gledanje filmova, što podrazumijeva uglavnom sjedeći, statični položaj,” objasnila je Petra Mrša. U tom kontekstu, pet autorica željelo je preispitati “kako uopće razmišljamo o tijelu, što nam ono donosi ili pak što se događa kada se ne vodimo načelom efikasnosti u korištenju tijela”.

Načelo efikasnosti možemo povezati s idejom tehnika tijela koju je predložio sociolog Marcel Mauss kako bi opisao zašto određene tjelesne radnje obavljamo na točno određeni način. Činjenica da se, primjerice, plivanje nije oduvijek podučavalo na isti način ili da različite vojske marširaju na različite načine pokazuje da ne postoji neka “prirodna” zadatost u načinu na koji koristimo naša tijela. Da skromno citiram vlastite riječi (koje su zapravo parafraza odličnog teksta Throwing Like a Girl Iris Marion Young): “Ako tijelo shvatimo kao neobrađenu sirovinu koju možemo trenirati, manipulirati, oblikovati, dorađivati i utiskivati u kalupe, vidjeti ćemo da društveni život uvelike ovisi o uspješnom prezentiranju, nadziranju i interpretiranju tijela, odnosno da takvo, disciplinirano, tijelo stvara ključan kontekst za društvene odnose.” Drugim riječima, tehnike tijela čine naše “tjelesno ponašanje” razumljivim i društveno prihvatljivim, dok napuštanje zadanih okvira izaziva komunikacijski šum, začuđenost ili čak zaprepaštenost.

Upravo zbog potencijala za subverziju i očuđenje, zanimljive su umjetničke interpretacije takvih “nepokornih” tijela, tijela koja se ne ponašaju primjereno ili očekivano, tijela koja ne znamo na prvu “pročitati”, koja zauzimaju prostor na neuobičajene, često “neefikasne” načine. Dobar primjer toga je video Petre Mrše (meni ujedno najdraži na izložbi), u kojem vidimo (odnosno, ne vidimo) autoricu iza velikog ekrana računala. No umjesto očekivanog statičnog položaja za radnim stolom, s kakvim smo se susrele kod Maše Milovac, vidimo umjetnicu kako sjedi na lopti za pilates i pravi pokrete koji se nikako ne bi mogli nazvati efikasnima ili “produktivnima” u ovom kontekstu: pomiče ruke po zraku, premješta miš, ljulja se na lopti, kotrlja se prema podu – poput kakve dječje parodije rada za računalom (sličan pristup možemo pronaći u seriji Dijalozi fotografkinje Tjaše Kalkan ili radu poljskog fotografa Lukasa Wierzbowskog, kod kojih tijelo i prostor stupaju u bizarne, zaigrane i često komične odnose).

U videu Jasne Jasne Žmak vidimo autoricu kako u stanu, na prostirci za vježbanje, zauzima i drži “delfin plank” poziciju, štopajući vrijeme na mobitelu (što me podsjetilo na vijest o ženi koja je nedavno oborila rekord držeći ovaj položaj više od četiri sata!). Svi koji su na satu joge isprobali plenkanje znaju da je riječ o vrlo zahtjevnom položaju koji traži dosta snage i aktivaciju čitavog tijela, no isto tako svi koji su bili na satu joge znaju da ona nije isključivo fizička praksa, odnosno da su asane (uključujući delfin plank) tek dio prakse joge. Sasvim slučajno, znam da je autorica trenirala i Kempo, tradicionalnu borilačku vještinu koja je ujedno meditativna praksa (“meditacija u pokretu“), a iz navedenog možda možemo naslutiti njeno odbacivanje dualizma tijela i uma u vlastitom privatno-profesionalnom životu.

“Tijelo u vodi” možemo izdvojiti kao zajednički nazivnik dvaju preostalih video radova. I u odgovorima na pitanja umjetnica nazire se značaj mora i plivanja u doživljaju tijela (ne znam jesu li to odgovori baš ovih dviju autorica, no zanimljivo je da se užitak tijela-u-vodi spominje više puta). U meditativnom videu Nine Kurtele vidimo autoricu kako ulazi u more, pliva prema pučini i natrag, dok Mejra Mujičić sa čamca skače u more, na trenutak nestaje iz kadra, pliva natrag, penje se na čamac i ponovo skače.

Naprasni skok u vodu – radnja koja se ponavlja gotovo do iznemoglosti, svaki put ista a opet različita – je povratak u djetinjstvo, čin pročišćavanja, korištenje tijela u svrhu igre. Ima nešto praiskonski u plivanju; to je stanje u kojem se rastače granica između tijela i okoliša, u kojem je tijelo nesputano i slobodno, meko i lelujavo. U oba rada tijelo je na neki način dio pejzaža, a ne središnji fokus, osobito kod Mujičić čije tijelo često na par trenutaka nestaje iz kadra (naravno, to je zbog položaja kamere, no učinak je svejedno interesantan). Način na koji ulazimo u more još je jedna tehnika tijela. “Navika da gutamo i pljujemo vodu [dok plivamo] je iščezla. U moje vrijeme, plivači su se smatrali svojevrsnim parobrodima,” nostalgično piše Marcel Mauss. Voda, možda više od ičeg drugog, podsjeća nas na poroznost tijela, na odsustvo jasnih granica, nasuprot vrlo discipliniranim, krutim i često za nas štetnim položajima koje svakodnevno zauzimamo vođene različitim, najčešće nepisanim pravilima.

Kakav znoj voliš proliti?

Volim se znojiti u moru.

U moru nema znoja.

Tema razgovora je problematika roditelja-zatvorenika i njihove djece, participativna metodologija na kojoj su bazirane radionice sa studentima Studija dizajna i zatvorenicima i zatvorenicama, te procesi i iskustva s radionica.U razgovoru sudjeluju neki od njihovih mentora: Sanja Bencetić, Ivana Fabrio, Andrea Hercog i Izvorka Jurić te Maša Milovac kao moderatorica.

Izložba je osmišljena specifično za prvo izdanje Londonskog bijenala dizajna kao manifestacije koja ima ambiciju postati najreprezentativnijim europskim izložbenim događanjem u području dizajna, a održala se u prostoru Somerset Housea od 7. do 27. rujna 2016. i okupila predstavnike 37 zemalja svijeta. Tema prvog bijenala bila je povezana s obljetnicom prvog izdanja knjige Utopia Thomasa Morea (1516.) pa su organizatori pozvali sudionike da pod zajedničkim naslovom Utopia by Design, koristeći suvremene dizajnerske pristupe, preispitaju aktualnost utopijske ideje te da se pozabave jednim od temeljnih pitanja čovječanstva danas. 

Kustoski koncept Maše Milovac i tima suradnika naslovljen Utopijski kolektiv zasnovan je na odmicanju od očekivanog i poznatog. S obzirom na pomalo zastarjeli format reprezentacije dizajna unutar bijenalnih nastupanja koja prakticiraju izdvajanje ponajboljeg dizajna s nacionalnim podznakom, te imajući na umu zadanu temu Utopia by Design, Utopijski kolektiv zamišljen je kao nekonvencionalni eksperimentalni proces s ciljem istraživanja rada kolektiva i rada u kolektivu, odnosno statusa zajedničkog, sinergijskog i suradničkog kao jednog od mogućih formata dizajnerskog djelovanja. Taj odmak stoji naspram individualističke prakse kao imperativa kompetitivnosti i antagonizacije u potrošačkom društvu i neoliberalnom tržišnom okruženju.

U izložbenom prostoru svjedočimo nekolicini različitih slojeva čitanja koji su izravna posljedica razvojnih faza radnog procesa. Prvi, po karakteru bazičan element, predstavlja “zajedničko tlo” i uobličen je kao praideja svijeta, dvodimenzionalni “globus”, odnosno ujedinjujuća ideja kruga. Drugi sloj čine trodimenzionalni objekti, “čuvari praznine”, stanoviti spremnici proizašli iz procesa razvoja izražajnog jezika kolektiva. Treći je element cjeline zvuk koji ovom ambijentu daje vremensku dimenziju i kroz živo izgovorenu riječ prenosi ključne elemente sinergije, ali i specifičnosti stavova pojedinaca, narativ proizašao iz dijaloga dizajnera, članova Utopijskog kolektiva.

Izložba je otvorena do 6. srpnja.

Londonski bijenale dizajna ove se godine održava prvi puta, od 7. do 27. rujna u Somerset Houseu u središtu Londona, a ima ambiciju, ističu organizatori, “postati najreprezentativnijim europskim izložbenim, a ne sajamskim, događanjem u području dizajna”. Okupljeni oko ideje da suvremenim dizajnerskim pristupima preispitaju aktualnost utopijske ideje, na bijenalu – koji se održava usporedno s Londonskim festivalom dizajna – predstavljaju se dizajneri i umjetnici iz 37 zemalja svijeta. 

Utopijski kolektiv kustosice Maše Milovac zamišljen je kao “nekonvencionalni eksperimentalni proces s ciljem istraživanja rada kolektiva i rada u kolektivu, odnosno statusa zajedničkog, sinergijskog i suradničkog kao jednog od mogućih formata dizajnerskog djelovanja”. Za realizaciju tog procesa odabrani su Maja Čule, Hrvoje Hiršl, Maja Kolar, Maša Poljanec, Oleg Šuran, Mauro Massarotto, Mauricio Ferlin i Hrvoje Živčić, redom nagrađivani dizajneri i umjetnici specifičnog i međusobno različitog izraza, što je je, prema kustosici, bilo ključno za zajednički rad u utopijskim uvjetima.

“Za ovogodišnje predstavljanje Hrvatske na prvom Londonskom bijenalu dizajna, kao glavne aktere projekta odabrala sam dizajnere koji su sa svojim radom prisutni i nagrađivani, ne samo u Hrvatskoj, već i u inozemstvu, što mi se za bijenale i kontekst činilo bitnim preduvjetom”, piše Milovac u tekstu kustoske koncepcije, “Specifični su po pitanju autorskog izraza, a i bave se relevantnim temama – dizajnerice koje u procesu istraživanja vide puno više nego u samom rješenju i koje vrednuju i predstavljaju istraživanje na nove načine, dizajner interakcija i vizualnih komunikacija s interesom za spekulativni dizajn, dizajner, istraživač i umjetnik, dizajner tipografije, dizajner koji je oblježio svoju karijeru kao dizajner naočala te dizajnerica i vizualna umjetnica koja se bavi propitivanjem suvremenih načina prezentacije. Važnim za koncepciju pokazala mi se upravo ta njihova heterogenost, nepripadanje jedinstvenom smjeru u njihovom dizajnerskom radu, te prije svega otvorenost i spremnost istraživanju”.

Više o radu Utopijskog kolektiva potražite ovdje.

Londonski bijenale dizajna prvo je izdanje te manifestacije koja ima ambiciju postati reprezentativni europski izložbeni, a ne sajamski događaj u području dizajna. Održat će se u prostoru bivše kraljevske palače Somerset House, sada poznatog kulturnog centra na obali Temze, od 7. do 27. rujna, a tema prvog bijenala povezana je s obljetnicom prvog izdanja Utopije Thomasa Morea. Poziv sudionicima pod zajedničkim naslovom Utopia by Design tražio je da kroz suvremene dizajnerske pristupe preispitaju aktualnost utopijske ideje te da se pozabave jednim od temeljnih pitanja čovječanstva danas.

Na javni natječaj Ministarstva kulture i Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) stigle su tri prijave, a ocjenjivački sud u sastavu Martina Borovac Pečarević i Nevena Tudor Perković kao predstavnice Ministarstva, te Ivica Mitrović, Silvio Vujičić i Dejan Kršić kao predstavnici HDD-a, jednoglasno je izabrao kustosku koncepciju autorice Maše Milovac i tima suradnika pod naslovom Utopijski kolektiv.

“Raznolikost dosadašnjih pristupa i područja djelovanja u inicijalnom prijedlogu navedenih autorica i autora te članova suradničkog tima (produkt dizajn, device art, grafički dizajn, tipografija, kritički i spekulativni dizajn, hibridne prakse na rubu dizajna i suvremene odnosno izvedbene umjetnosti) upućuje na zanimljive potencijale interdisciplinarne platforme koja ne ilustrira opću temu Utopia by Design, nego u svojoj strukturi vidi i koristi dizajn kao istraživačku, kritičku i spekulativnu praksu, odnosno instrument poticanja javne rasprave, promišljanja položaja i uloge dizajna u današnjem društvu kao i potencijala dizajna u ostvarivanju pozitivnih društvenih promjena”, objašnjenje je žirija.

Autori i dizajneri koncepta su Maja Čule, Hrvoje Hiršl, Maja Kolar i Maša Poljanec, Oleg Šuran, Mauro Massarotto, Mauricio Ferlin te Hrvoje Živčić. Izvršna je producentica Morana Matković, a dizajnerica postava Martina Granić.

Ovdje potražite popis prijavljenih radova.

U razgovoru sa stanovnicima Gornjeg grada, Dora Đurkesac i Maša Milovac otkrile su i prikupile njihove priče i osobna iskustva, kao polazište za svjetlosne intervencije nazvane Priče s Gornjeg grada, koje će se realizirati u sklopu projekta Mjestimice svjetlo od 29. do 30. travnja na odabranim gornjogradskim lokacijama – Demetrova 5, Matoševa 15, Radićeva 44, Galerija Gradec i Plato Gradec. Svjetlosne intervencije možete razgledati od 20.30 do 23 sata.

Prikupljeni narativ interpretiran je i prenesen analognim vizualizacijama na prozore i fasadu zgrade stanara te performativnim svjetlosnim intervencijama na javne površine Gornjega grada. Intervencije su dokumentirane i predstavljene u prostoru Galerije Gradec koja je na taj način privremeno aktivirana. Tako se unošenjem sadržaja koji ispunjava prazninu arhitekture, tematizira nedefiniranost pojedinih gornjogradskih javnih prostora, otkriva njihov značaj te upućuje na specifične situacije i potencijalne funkcije javnih prostora.

Dora Đurkesac je diplomirana industrijska dizajnerica te studentica Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti. Njen rad uključuje interdisciplinarne pristupe i povezivanje praksi dizajna, suvremenog plesa i novih medija. Maša Milovac je diplomirana dizajnerica čiji rad integrira projekte produkt dizajna, vizualnih komunikacija i prostornog oblikovanja. Njezini radovi izlagani su na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama te su višestruko nagrađivani. Kao autorica djeluje samostalno, ali često i kroz kolaboracije s dizajnerima, umjetnicima i arhitektima.

Interdisciplinarni umjetnički projekt Mjestimice svjetlo predstavlja nove perspektive promišljanja nedovoljno iskorištenih javnih prostora i propituje probleme urbanog razvoja određenog dijela grada. Kroz privremene umjetničke instalacije i interdisciplinarne projekte, koji svjetlo koriste kao primarni umjetnički medij, naglašavaju se i “osvjetljavaju” urbani problemi te se ukazuje na potencijal gradskih lokacija odabranih u suradnji sa stanovnicima gradske četvrti. Projekt u svojim prvim izdanjima propituje identitet Gornjeg grada, njegovo naslijeđe, sadašnje i buduće mogućnosti razvoja, kvalitetu sadržaja u urbanom prostoru, odnos stanovnika i svakodnevnih korisnika te funkcionalnost gradske četvrti općenito.

Prezentacija će pokazati prve rezultate interdisciplinarne suradnje arhitekata, dizajnera, kulturnih antropologa, lokalne administrativne uprave i građana Maksimira s ciljem promišljanja urbane opreme i mogućnosti njenog redizajna sredstvima koja stoje na raspolaganju lokalnim mjesnim odborima, odnosno vijećima gradskih četvrti.

Sudjeluju: Dafne Berc, Maša Milovac, Mia Bogovac, Dora Šurkešac, Kristina Volf, Marica Vidušić, Dinko Šimunović, Dino Igrec, Ranka Stern, stanovnici gradske četvrti Maksimir; Sonja Lebos i Bojan Mučko.

Nosioc projekta je UIII u suradnji s HDD i zakladom Heinrich Böll.

Prezentacija će se održati s u četvrtak, 17. veljače, početkom u 19 sati.