Kazalište je opet tema u Hrvatskoj, a to opet može zahvaliti Oliveru Frljiću koji mu jedini uspijeva priskrbiti tu pažnju. Žarište je opet Split, devet godina kasnije. Manifestacija nije Splitsko ljeto, već su Marulićevi dani, a premijer nije Sanader, već je Plenković. Prvi je tražio micanje predstave, pa veličanstvenom gestom promicatelja sloboda tražio njeno vraćanje. Drugi o tome šuti, kao i o većini društvenih prijepora na koje odgovara osnivanjem besmislenih komisija. No, za razliku od tadašnjeg ministra kulture Bože Biškupića, koji je tom prilikom šutio, sadašnja garnitura u Ministarstvu kulture, na čelu s ministricom Ninom Obuljen, o ovom se slučaju odlučila očitovati i to ni više ni manje nego podrškom klerikalnim i radikalnim neokonzervativnim krugovima, inicijativama i strankama koje prijete nemirima na ulicama, prosvjedima i blokadom predstave. Predstavu gotovo da nitko nije ni vidio. Imala je pet izvedbi u Rijeci – i to je otprilike to. Dakle svega petstotinjak stanovnika ove zemlje imalo je priliku pogledati novu Frljićevu predstavu, no svi znaju kako ona vrijeđa osjećaje vjernika i kako je skaredna.

No, je li uopće bitno kakva je predstava? Naravno da nije, jer da jest oni koji je napadaju bi valjda imali potrebu najprije upoznati ono o čemu govore i čemu se protive prije negoli uđu u sukob s tim. Ovako, sve ostaje na ritualnom spaljivanju vještica jer zna se šta bi Frljić mogao napraviti. Ali, ima jedan glič u ovom konkretnom slučaju. Naime, sama predstava nastala je u međunarodnoj koprodukciji i njome je Frljić ponajviše targetirao licemjerje zapadnih zemalja koje se tako zdušno naslađivalo nad privatnim i partikularnim fašizmima balkanskih barbara, te ih podsjetiti da stanje u njihovim dvorištima nije ništa bolje, možda tek samo malo finije upakirano.

No, niti to nije bitno za ovu raspravu i konkretnu situaciju. Mogu se hrastovi bez parlamentarne moći, crkvene instance sa svojom zaštićenom civilno-društvenom pravno-formalnom pozicijom buniti i žaliti koliko žele, jer to je njihovo ustavno i građansko pravo. Ono što je u ovoj situaciji nepodnošljivo i nedopustivo jest ograđivanje Ministarstva kulture koje dopušta popustiti pod tim pritiscima. Nadovezuju se tako na već izrečene izjave različitih političkih dužnosnika koji su nezadovoljnike tjerali iz ove zemlje, ovom prilikom pripominjući kako bi i umjetnici morali paziti što će i kako govoriti. Umjetnost i kultura nikada nisu bili tu da nam ugode i da nas zadovolje, već da izazivaju našu percepciju, da otvaraju nove horizonte, uspostavljaju nove prostore razumijevanja, a tijela javne vlasti da za to osiguraju uvjete. Jer, kako navodi Agata Juniku u komentaru za Forum.tm citirajući Brechta: “Ne očekujte od kazališta da udovoljava navikama gledatelja, već da ih mijenja”. Ovakve reakcije Ministarstva kulture dovode u pitanje smisao vlastitog postojanja. Ustavom je u ovoj zemlji, barem još uvijek tako stoji, crkva odvojena od države, što bi značilo da je vjersko opredjeljenje smješteno u sferu privatnosti, pa bi stoga država trebala po tom načelu i postupati. Uostalom, tko se brine o osjećajima pripadnika drugih nacionalnih i vjerskih manjina, kada se s raznih propovjedaonica, ozvučenih glasilima javnog servisa, šalju izravni napadi, uvrede i pogrde na račun njihovih odabira? Trebamo li onda tražiti zabranu prijenosa misnih slavlja na javnom servisu?

Ovako nešto navikli smo čuti od bivšeg ministra kulture koji je novinare i umjetnike znao upozoravati da moraju preuzeti odgovornost za javno izrečenu riječ. No, sadašnje Ministarstvo kulture nije ostalo tek na stavu “nek se sami nose s tim”, već je otišlo i korak dalje šaljući upozorenje da postoje krojevi po kojima se umjetnost i kultura imaju šivati. Kako jasno upućuje Igor Ružić, selektor ovogodišnjih Marulićevih dana: “Priopćenje Ministarstva kulture je sramotno, jer se njime degradira ona instancija još uvijek svjetovne vlasti koja bi trebala bezuvjetno štiti umjetničke slobode. Skrivajući se iza fraza o poštovanju vjerskih i nacionalnih osjećaja, Ministarstvo zapravo omogućava i potiče cenzuru, što znači da i samo postaje cenzor”. U novoj sezoni nose se cenzura, poltronizam i dezeni ugodni oku i uhu. Samo, kako znamo, ljepota je u oku promatrača, pa su ove mjere prilagođene ukusu idealtipskog građanina Republike Hrvatske – heteroseksualnog Hrvata katolika, a svi ostali mogu – odseliti.   

Piše: Višnja Kačić Rogošić

Festival Marulićevi dani pokrenut je 1991. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu Split s ciljem promicanja “hrvatske dramske riječi”, a prateći istoimeni skup sa znanstvenim, književnim i izdavačkim programom o Marku Maruliću. Dosljednost imena, namjere pa i datuma održavanja kojim se poziva na obljetnicu objave Marulićeve Judite dokinuta je, međutim, naizgled prihvatljivim raskorakom s medijskim nazivnikom festivala koji će tijekom dvadeset šest godina njegova trajanja postajati sve provokativniji. Književna dramska riječ odlučila se tada promovirati primarno kazališnim festivalom čime se predstavljene dramske tekstove implicitno suzilo na umjetnička djela koja dovršava i njihov puni potencijal ostvaruje tek uprizorenje, dok se odabir kazališnih predstava naizgled uvjetovao njihovim neupitnim služenjem lingvističkome tekstu i reprezentaciji svijeta drame. Pred kraj stoljeća koje je jednako svjedočilo autonomizaciji kazališta u odnosu prema književnosti kao i razvoju dramskoga teksta čijim pitanjima materijalna konkretnost izvedbe može čak i naštetiti, utemeljitelj manifestacije i tadašnji dointendant Rade Perković tako je pred buduće organizatore, izbornike, sudionike te stručne i laičke gledatelje postavio relativno tijesan okvir koji će se budućim festivalskim izdanjima prilagođavati i natezati da bi 26. Marulićevim danima bio gotovo izbijen. 

Naime, širenje kazališnoga obzora festivala kroz više od dva desetljeća odvijalo se jednako na razini prezentacije, u koju su povremeno ulazile nedramske produkcije, ili nagrađivanih kreativnih inputa, među kojima je kategoriji dramatizacije i adaptacije teksta dramaturgija predstave dodana tek 2013. godine, no najuočljivije se manifestiralo u promjeni podnaslovne odrednice. Inicijalni festival dramske riječi odbacio je svlakove više puta te je tijekom više od polovice svoga postojanja (2000.-2013.) ojačan programskim dodatkom “autorskoga kazališta”, dok se uz recentni povratak rano usvojenoj sintagmi “festival hrvatske drame”, posebno ove godine, naglašavala njegova primjenjivost i na prvenstveno izvedbene fenomene odnosno kazalište koje riječima posljednjega izbornika odbija biti “ancilla litterarum”. Pokušaj održavanja krhke ravnoteže ipak nije posve napušten. Dramska perspektiva ustrajno se bogatila vezivanjem uz dodjelu nagrade Ministarstva kulture “Marin Držić” za dramsko djelo, javnim čitanjem nagrađenih drama, promoviranjem knjižnih izdanja drama te okruglim stolovima koji problematiziraju tekst i pisca. 

Marulićevi dani, međutim, očekivano su se prilagodili produkcijskome i recepcijskome mehanizmu koji ih održava na životu te su čitanja do danas ostala u pratećemu programu, okrugli stolovi i predstavljanja teatroloških knjiga za koje je teško zainteresirati nestručnu, a prikupiti stručnu publiku ove se godine, primjerice, nisu održali, dok je glavni program 26. festivala slijedom tendencija koje afirmiraju hrvatska kazališta, a ne hrvatski izdavači (iako ni u tom slučaju dramski tekst ne bi prošao puno bolje), uvelike skrenuo prema autorskome kazalištu. Prema izboru ovogodišnjega selektora kazališnoga kritičara Igora Ružića, a ne uzimajući u obzir gostovanje izvan konkurencije, od deset prikazanih predstava samo su dvije zadovoljile davni nazivnik godišnje smotre premijernih produkcija nastalih prema hrvatskome dramskome predlošku, tri su se priklonile dramatiziranoj proznoj riječi, dok je čak polovica odabranih predstava kategorizirana kao “autorski projekt” kojim se – bez obzira na to je li riječ o skupno osmišljenome radu ili autorskoj dominaciji pojedinca – procesu stvaranja daje prednost u odnosu na bilo kakav prethodno postojeći materijal.

Važno je uzeti u obzir da je transformacija Marulićevih dana iz inicijalne pozivne smotre u festival čiji program uređuju izmjenjivi izbornici uglavnom na temelju samostalnih prijava hrvatskih kazališta uvelike liberalizirala proces odabira podcrtavajući snažniju međuovisnost izborničkih preferencija i aktualne ponude. Tako je prema statističkim podatcima ovogodišnjega selektora među prijavljenima i nekolicini neprijavljenih, ali odgledanih projekata, bilo  najviše “autorskih” što svjedoči o barem djelomičnoj tihoj institucionalizaciji ovakvoga tipa stvaralaštva kojega ne opovrgavaju niti splitske kazališne kuće. Primjerice, posljednje dvije “dramske” premijere (znakovita je paradoksalna neprilagođenost institucijske terminologije) splitskoga Gradskog kazališta mladih (Dica, 18. ožujka 2016.) i HNK (Melodrama, 7. travnja 2016.) autorski su projekti koji se temelje na skupnim sukreacijama redatelja, dramaturga i izvođača, dok se “dramski” repertoar nacionalne kuće može pohvaliti još jednom autorskom (Priče iz Vukovara) i jednim “hibridnom” predstavom (U bolje sutra…). Štoviše kumulativna priroda ovogodišnjega “obrata” evidentna je i u kritičkoj i analitičkoj recepciji autorskih predstava koje su ispočetka tu i tamo osvježavale žanrovske postulate programa da bi posljednjih godina (2007., 2009., 2011., 2012., 2014., 2015. i 2016.) na Marulićevim danima uglavnom osvajale nagrade za najbolju predstavu u cjelini. 

Pitanje “kamo to vodi” može se postaviti s dodanim uskličnikom ili bez njega, no u oba slučaja osmišljavatelje i organizatore upućuje prema – iz teatrološke perspektive – zanimljivoj diskusiji o viziji manifestacije. S obzirom na kolebanje između vjernosti intencijama utemeljitelja i nagnuća obuhvatnijoj smotri najboljih hrvatskih ne-samo-dramskih predstava, a s uračunatim manjkom festivalske konkurencije u oba područja, daljnje profiliranje podrazumijeva osvježavanje ili opravdavanje kriterija koncepcijskoga oblikovanja i odabira sudionika. Nakon izvedbenoga obrata u drugoj polovici 20. stoljeća, institucionalizacije pa i komercijalizacije mnogih neoavangardnih izvedbenih žanrova i nekad eksperimentalnih postupaka, kao i emancipacije različitih kazališnih kreativnih položaja, snažnija promocija dramskoga kazališta naspram ostalih formi zahtijevala bi u najmanju ruku objašnjenje povratka na tradicionalnu vrijednosnu ljestvicu odnosno odgovor na pitanje zašto je stvaralaštvo dramskoga pisca (još uvijek) važnije i reprezentativnije od stvaralaštva redatelja, dramaturga, izvođača, itd. ponaosob ili kazališnoga kolektiva općenito. S druge strane okretanje produkcijama koje više nisu utemeljene u, a ne moraju niti koristiti jasnu hrvatsku (dramsku) riječ, pokreće niz nedoumica o tome je li moguće uspostaviti višu i izvedbeno inkluzivniju razinu nacionalne kazališne proizvodnje koja ipak ne bi obuhvaćala svaku predstavu nastalu u hrvatskim kazalištima. Smatramo li logocentričnost ograničavajućom za suvremeno kazalište, kamo se okrenuti u potrazi za elastičnijim, ispravnim i smislenim odrednicama neke hrvatske izvedbe npr. fizičkog ili vizualnog teatra, a da se isti ne svedu na tematsko usmjerenje ili koketiranje s baštinskom formom? Moramo li ih sve prekriti spasonosnom kategorijom autorstva time dovodeći u pitanje njezinu operativnost? Konačno, može li se tako jednostavno provoditi podrazumijevani linearni transfer hrvatstva s djela na autora i opet – po kojim kriterijima? 

Okrenemo li se, međutim, sigurnijim ishodima ovogodišnjih Marulićevih dana dominacija autorskoga kazališta ukazuje na mnoga područja kreativnoga profita u prvome redu, a slijedom kronologije nastanka kazališne predstave, metodološke prirode. Jezgrovita je komparacija što ju izvodi kanadski redatelj, glumac i pisac Robert Lepage: “U većini slučajeva kazališna predstava stvara se sljedećim redom: pisanje, pokusi, izvedba i ponekad prijevod… U našemu radu proces je… obrnut: pravo pisanje događa se na kraju… Pisanje – pokus – izvedba – prijevod postaje pokus – izvedba – prijevod – pisanje. Gledano iz linearne perspektive ono što je kod većine djela polazna točka za mene je završna.” Lepage, naravno, ne iscrpljuje ukupnost stvaralačkih procesa i množinu korištenih postupaka – npr. zanimljivo je podsjetiti da autorsko kazalište može uključivati i nastanak dramskoga, a ne samo scenskoga teksta, odnosno verbalne razine kojoj se u transkriptu može pristupiti i kao dramskoj – ali naglašava njihovo problematiziranje i prezentaciju kroz izvedbeni rezultat na pozornici. Otvorena i razvojna metodologija, koju obično karakteriziraju mijene stvaralačkih procesa, odbacivanje zastarjelih ili prevladanih te zahvaćanje novih interesnih područja i njima prilagođenih kreativnih mehanizama, nije naravno isključiva privilegija, ali jest uobičajena u autorskome kazalištu. 

Lokalna potvrda, pak, upisana je u niz stvaralačko-istraživačko-introspektivnih procesa čiji su nam odrazi podastrijeti na 26. Marulićevim danima i koji doista vape za radioničkim prezentacijama ili barem otvorenim razgovorima s njihovim sudionicima – od dokumentarne obrade prekinute kazališne izvedbe koja je razotkrila predratni ideološki rascijep u Srbiji (Sveto S) do pročešljavanja radionica, radio-emisija i knjiga u potrazi za dječjim iskazima koji otvaraju oči i uši (Mi smo kraljevi, a ne ljudi). Štoviše, bez posebne pretencioznosti jednostavni korak unatrag u odnosu na navike koje bi prizvala lojalnost nekome predlošku nerijetko rezultira osvježavajućom izvedbenom prijemčivošću materijala stvorenoga iz ili odabranoga kroz pozornički proces, ali i živost drugih aspekata predstave (npr. teme, prostora, recepcije ili razina izvođačkih prisutnosti) koji obično reflektiraju mogućnosti, znanja, preokupacije i osobne povijesti sudionika procesa kao i prostorno-vremensko-kulturni kontekst rada. Nije neobično što smo u skupnoj kreaciji Kabaret tamne zvijezde u produkciji Teatra &TD koju su među ostalima stvarala i dva člana nekadašnjega Kugla glumišta svjedočili izvedbenim citatima Kuglinih predstava (putovanje željeznicom, nesretna ljubavna priča s kninskoga kolodvora), srazu vizualnih i glazbenih dojmova te brehtijanskome buđenju publike uz povike “Tu smo!”. Kompleksom Ristić u režiji Olivera Frljića i koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca “današnji enfant terrible” regionalnoga kazališta očekivano se “obračunao s onim nekadašnjim” kako to objašnjava izbornik Ružić, dok je Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE u produkciji Četveroruke i Plesnoga centra Puls intimno susretanje emocionalnih tišina i samoća koautorica (redateljice i četiriju izvođačica) prostornom intrigantnošću otvorilo taj susret publici od svega trideset pet gledatelja.

Ako, dakle, ipak postoji svojevrsni gubitnik Marulićevih dana, a s obzirom na začetak festivala, onda to nije hrvatska drama kao temelj kazališne predstave kojoj se u nekoj dramskim kazalištem plodnijoj godini ili sezoni gledanoj iz druge izborničke vizure može pronaći više mjesta u programu, nego hrvatska drama kao književna vrsta koja o sebi prije svega misli kao o dovršenome književnom djelu, a ne neostvarenome kazališnom potencijalu, koju prenosi jezik na papiru, a ne tijelo na pozornici i koja teži čitateljskoj, a ne gledateljskoj ili slušateljskoj publici. Čini se, naime, da takva ili tako percipirana dramska riječ nestaje u procijepu između s jedne strane književnih, a s druge kazališnih zbivanja pa ako joj 26. Marulićevi dani po svojoj koncepciji i produkcijskim mogućnostima nisu dovoljno dobar domaćin, mogu barem biti dovoljno dobar poticaj za pokretanje manifestacije koja bi je i u ideji i u realizaciji stavila na prvo mjesto.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na Sjednici Vijeća Festivala hrvatske drame Marulićevi dani, održanoj 23. veljače u Ministarstvu kulture, pod predsjedanjem zamjenice ministra kulture Ane Lederer i intendanta HNK Split i ravnatelja Marulićevih dana Gorana Golovka, prihvaćen je program predstojećeg festivala. Dvadeset i šesto izdanje Marulićevih dana bit će održano u Splitu od 21. do 28. travnja. Izbornik festivala, kazališni kritičar Igor Ružić odabrao je deset predstava za izvođenje u službenoj festivalskoj konkurenciji. Osam predstava dolazi iz kazališta iz Hrvatske, jedna iz Bosne i Hercegovine, a jedna je u hrvatsko-slovensko-makedonsko-srpskoj koprodukciji.

Pri odabiru predstava izbornik se vodio nastojanjem da svojim autorskim izborom pokaže mrežu odnosa i različitosti koje predstavljaju odraz suvremenosti hrvatskog kazališta, kako institucionalnog tako i, očekivano, izvaninstitucionalnog, koje pored svoje baštine i nesumnjivo kvalitetnog dramskog pisma novijeg ili starijeg datuma, traži način da ne bude “sluškinja” književnosti, nego samosvojna i samosvjesna umjetnost ne samo riječi i, ponekad, ne samo scene, stoji u službenom priopćenju na stranicama HNK Split. Time hrvatsko kazalište, bez obzira je li u granicama Hrvatske ili izvan nje, stječe pravo na svoju samostalnost, izvrsnost izvan kategorija kvalitetne ili manje kvalitetne drame, jer je odavno naučilo da jezik kazališta i kazališne izvedbe ima sintagme “neprevedive u riječi” i da značenja stvara “sobom samim”. 

“Emancipacija hrvatskog kazališta koja se tako događa svemu unatoč, baš kao i želja, a ponekad i hrabrost da se upravo takve predstave prijave za Marulićeve dane, festival koji nije i ne bi trebao biti samo festival hrvatske drame, daje višestruku nadu da kazalište u Hrvatskoj nije u takvoj krizi kakvu svi volimo prizivati”, rekao je o svom izboru predstava izbornik Igor Ružić.

U službenoj konkurenciji Marulićevih dana zagrebački HNK će izvesti predstavu Matije Ferlina Mi smo kraljevi a ne ljudi, splitski HNK izvest će Kašetu brokava Elvisa Bošnjaka u režiji Nenni Delmestre, a riječki HNK predstavu Olivera Frljića i Tanje Miletić Oručević Kompleks Ristić nastalu u produkciji HNK Zajc, ljubljanskoga SMG-a, beogradskog Bitef teatra i skopskog MOT-a. GDK Gavella iz Zagreba izvest će predstavu U registraturi u režiji Darija Harjačeka, Zagrebačko kazalište mladih predstavu Dine Pešuta (Pret)posljednja panda ili statika u režiji Saše Božića, a Teatar &TD predstavu Zlatka Burića Kabaret tamne zvijezde. 

U produkciji Eurokaza bit će izvedena predstava Ive Andrića Bife Titanik u režiji Branka Brezovca, a u produkciji Četveroruka/Plesni centar Puls predstava Od terora. Od borbe. Od boli. RASPLITANJE. u režiji Martine Petković Liker, dok će Bosansko narodno pozorište iz Zenice izvesti predstavu Sveto S u režiji Tanje Miletić Oručević, a Teatro VERRdi iz Zadra Igre proljeća i smrti Vladana Desnice u režiji Juraja Arasa. Festival će zatvoriti predstava Leda Miroslava Krleže u produkciji kazališta Činoherní klub iz Praga koja će biti izvedena van konkurencije.