Film Borisa Bakala, koji uz Martina Semenčića potpisuje i scenarij, donosi priču o dvadesetogodišnjoj borbi intermedijalnog umjetnika, tadašnjeg stanara Vitićeva nebodera, i umjetničke organizacije Bacači sjenki za obnovu tog remek-djela modernističke arhitekture. Osim što prati dugotrajni proces obnove, dokumentarac zahvaća i širu metaforu društva, oblikujući hipertekstualnu priču o svrsi i uzaludnosti individualnog zalaganja za opće dobro.

Obuhvaćajući razdoblje od petnaestak godina, kroz arhivske snimke i svjedočanstva bivših i sadašnjih stanara nebodera, arhitekata, aktivista i drugih aktera, autor propituje infrastrukturu u službi zajednice. U središtu filma je Vitićev neboder, izgrađen krajem 1950-ih u Zagrebu, kao primjer implementacije modernističke arhitekture u urbani krajolik, ali i prostor na kojem se reflektiraju presudni društveni momenti i razmimoilaženja. Film otvara pitanja zanemarivanja kulturne baštine, odnosa prema socijalističkom nasljeđu, sustavne nebrige za javne prostore te nedostatnih stambenih kapaciteta u Zagrebu.

Projekcija se održava u organizaciji Pogona i Bacača sjenki, a ulaz je slobodan i nije potrebna rezervacija.

O filmu više možete doznati u kritici koju je za Kulturpunkt pisala Andrea Stanić.

Spomenuta fasciniranost svakodnevicom koju dijelimo sa životinjama predmet je proučavanja mnogih teoretičara_ki i praktičara_ki, a nju dijeli i redateljica, filmašica i veterinarka Sunčica Ana Veldić. U sklopu novog izdanja programa Kritičke dramaturgije, ova umjetnica će predstaviti selekciju filmova koji se bave temom nadzora u mikro-kinu MaMa te održati radnu grupu Ubrzani tečaj za špijune u filmskoj industriji.

Sa Sunčicom Anom Veldić razgovaramo o mogućnostima neopterećenih filmskih početaka, interesu za život i kretanje životinja, preuzimanju mnogostrukih uloga kroz rad na filmu, zvuku te razigranim potencijalima opservacijskog dokumentarizma i nadzorne kamere.

Središnja tema ovogodišnjeg ciklusa Kritičke dramaturgije, Izvan kontrole, mogla bi se primijeniti i na tvoj karijerni razvoj koji je obilježen raznolikim interesima i nerijetko subverzivnim senzibilitetima koje treba(mo) nastaviti njegovati. Za početak, reci nam nešto više o tome kako si se i kada počela baviti filmom?

Filmom sam se počela baviti 2010-ih kada sam od prijatelja dobila u ruke handycam i počela bilježiti situaciju u njihovom domu nastalu nakon što im je pas obolio. Činilo mi se zanimljivim kako ta situacija utječe na njih, njihove prijatelje i druge životinje u tom kućanstvu. Svi smo željeli da pas ozdravi i bili smo danonoćno zaokupljeni time iako se znalo i osjećalo da nema šanse za potpunim ozdravljenjem ili povratkom na staro.

Moje su snimke bile prljave i stidljive, ali su ulazile u intimu ljudi što se zbog te autentičnosti svidjelo Martinu Semenčiću, tadašnjem studentu montaže na ADU, pa smo od tog materijala zajedno smontirali film Hux Flux, Smokvin sin. Prvi radovi amatera i hobista često imaju u sebi sukus bitnog, instinktivnog, neopterećenog iako su tehnični daleko od korektnog. 

Osim što si redateljica, radiš i kao veterinarka, a tema odnosa prema životinjama (i okolišu) često se javlja u tvojim filmovima. Možeš li nam ukratko predstaviti neke segmente rada sa životinjama koji te zanimaju i na koji ih način, kroz medij filma, postavljaš u šire društvene odnose?

Čovjekov odnos prema životinjama uređen je cijelim nizom normi i konvencija, pa one pod cijenu suživota s ljudima bivaju ukroćene, poražene i ponižene. Sve je manje slobodnoživućih životinja jer i one podliježu kontroli od strane čovjeka. Kućni ljubimci su skupina odabranih životinja, uglavnom mesojeda, koji postaju članovi čovjekove obitelji i često ih se tretira kao djecu. Odrasla sam u takvom postavu, bilježim ga kakvog ga zatičem. 

Raduje me postavljati lovačku kameru kako bih vidjela životinje u prolazu. Znam zateći slobodnoživuće čagljeve, kune i lisice po Pelješcu, zeca na Lastovu, zatim ježeve u noćnim ekspedicijama po zaraslim vrtovima, čančare u maratonskim orgijama ispod borova, blavore i smukulje u kršu među šparogama, pa čak i miševe u mom stanu u Zagrebu koji se kao čarolijom provlače kroz okna mišolovke. Volim svoj mali videosafari, reklo bi se National Geographic za siromašne. 

Dok gledam snimljene materijale ne trudim se stavljati ih u šire društvene odnose, možda sam mentalno lijena za to, ali ne i za igru, barem ponekad. U videobasni Šabi – Šabi kornjačama i pticama sam dala ljudske glasove koji su tematizirali njihovo seksualno općenje i mogućnost prodaje snimaka corn hubu. Kornjača je, tobože, probijajući četvrti filmski zid gledala u kameru i govorila: “Kakva je ovo žica? Oli nas prisluškuju?”

Koncem siječnja predstavljen je serijal Pijaca, pazar, plac na kojoj si radila kao redateljica, a tijekom godina si, kao i mnoge druge filmske radnice, preuzimala različite uloge na setovima tuđih autorskih projekata. Iz tvog iskustva, u kojoj je mjeri potrebna suradnja na drugim projektima kako bi se ostvarila određena financijska stabilnost za razvoj vlastitih? 

Meni su tuđi autorski projekti na kojima radim uvijek zanimljivi i svaka nova uloga koju odlučim preuzeti me veseli jer učim nove stvari manje se naprežući nego da ih učim samo kroz ostvarenje svojih projekata. Kad imam baš svoj film, unaprijed računam da ću potrošiti sve što sam negdje drugdje zaradila da bih nadoknadila stavke koje nedostaju u budžetu mog filma. 

Što se tiče serijala Pijaca, pazar, plac to mi je iskustvo bilo baš preplavljujuće i bogato. Jako sam se veselila da će moj tata upaliti televizor i gledati dugometražnu epizodu serijala koju sam režirala a to se i dogodilo. Godinu dana sam posvetila samo tome da moje televizijsko djelo bude najbolje moguće. Volim jesti i komentirati hranu, što sam starija, to opsežnije i detaljnije. 

Snimanje tona na tuđim projektima me isto jako veseli jer je pomalo “no-brainer”, “easy money” i vrhunska meditacija. Ponekad bude naporno, recimo na nepredvidivim dokumentarnim snimanjima koja traju i po 12 sati, ali ne radim to tako često. Volim slušati zvuk, dobiti masni signal i čisti ton i na to se koncentriram. U toj me misiji nadahnjuje filmski lik Genea Hackmana – Harry Caul, profesionalni prisluškivač u filmu The Conversation. Caul se za vrijeme potajnog snimanja obraća svojem tehničaru, kojeg više zanimaju trivije razgovora nego kvaliteta zvuka: “Ne zanima me o čemu razgovaraju. Želim samo čistu, masnu snimku.”

Na tom tragu, primjećuješ li razliku u vlastitim radnim procesima od ranijiih iskustva rada na filmu u sklopu kinoklubaške infrastrukture i kasnije profesionalizacije u polju?

Primjećujem da je timski rad kompliciraniji i kojiput mi nisu jasne bezbrojne segmentacije posla pogotovo u dokumentarnom filmu, ali to je možda i zato što ne znam režirati, a moje se iskustvo uglavnom bazira na konceptu jednog čovjeka za sve (“one man band”). Orkestriranje suradnicima i protagonistima radi predkoncipirane ideje poništava moj prvotni postav prepuštanja mogućnostima scene preda mnom. Teže mi je navoditi predkoncipirani smjer i još se učim donositi odluke za vrijeme snimanja a ne samo u montaži, ali zapravo volim biti montažerka nejasno motiviranog materijala koji nalikuje onom s nadzorne kamere. 

Odluka da se baviš opservacijskim dokumentarizmom donosi brojne izazove koji proizlaze iz nepredvidljivosti razvoja situacije. Možeš li nam reći zašto ti je taj pristup zanimljiv i koji potencijal u njemu vidiš? 

Opservacijski dokumentarizam ima elemente nadzorne kamere. Najveća je vještina odabrati najbolju poziciju za praćenje situacije i neprimjetno se i suptilno premještati ovisno o onom što fokusiraš. Drugi plan je bitan da povremeno rastrese fokus nekom manje bitnom, parazitskom radnjom. Zanimljivo je usred dramatski napete scene između ljudi vidjeti recimo parenje mačaka u drugom planu. Dramatski potentne situacije dobivamo dugotrajnim praćenjem protagonista ili vrebanjem promjena. Rukavci su mnobrojni i zanimljivi, a glavna struja se nekad promijeni u montaži. Volim pustiti jače struje da me otplave u novu rijeku. Taj rafting hoće biti naporan i znam se naći na nepoznatom teritoriju s malo tragova za cjelovitu priču. 

Za kraj, reci nam nešto o filmskoj projekciji i špijunskoj radionici na kojima radiš u okviru Kritičke dramaturgije. Što možemo očekivati, odnosno kakvim se misijama možemo nadati?

Za filmsku projekciju odabrala sam presjek filmova koji koriste nadzornu ili skrivenu kameru, nakon čega slijedi rasprava koju će moderirati novinarka i jedna od voditeljica projekta Knjiški moljac, Izabela Šegedin, također strastvena istraživačica nadzora u našoj svakodnevici. Namjera je da se zaljubimo u kreativne mogućnosti svega onog što jest i što može biti nadzorna kamera i pretresemo etičke dvojbe oko svepristunih kamera u našoj okolini.

Na špijunskoj radionici avantura se nastavlja, a jedan od zadataka bit će rekreiranje scene otvaranja iz spomenutog filma The Conversation uz korištenje mikrofona i raznih kamera – malih akcijskih, preko lovačkih do filmskih. Pokazat ću i odabrane filmske primjere u kojima se kreativno koristi nadzorna kamera. 

Prva večer počet će u 20 sati kratkim razgovorom koji će voditi redatelj Ivan Ramljak s redateljem Jurom Pavlovićem te Semenčićevim suradnicima i prijateljima: redateljicom Sunčicom Anom Veldić i producenticom Tenom Gojić. Slijedi projekcija četiri višestruko nagrađena kratkometražna filma: psihološka drama Hane Jušić Da je kuća dobra i vuk bi je imao (2015), dokumentarni film Borisa Poljaka Oni samo dolaze i odlaze (2017), te filmovi Antiotpad (2020) Tina Žanića i Mekana bića (2021) Ivane Škrabalo. Na posljednjem, uz oblikovanje zvuka, Semenčić potpisuje i montažu.

U subotu, 24. veljače, u 20 sati pogledajte debitantski dugometražni film Jure Pavlovića Mater (2019). Film je dobio nagradu kritičara Nebojše Đukelića za najbolji film iz regije na beogradskom FEST-u 2020. te na 67. Pulskom filmskom festivalu nagradu Breza za najboljeg debitanta i Zlatne arene za glavnu žensku ulogu, kameru i oblikovanje zvuka.  

Ove dvije večeri označit će ujedno početak ciklusa filmova Tuškanca u gostima posvećenih istaknutim filmskim autorima poput direktora fotografije, scenarista, montažera, scenografa i dr.

Više informacija o ciklusu pročitajte ovdje.

Dugometražni dokumentarni prikazuje 20-godišnju borbu stanara Vitićeva nebodera da obnove višestambenu zgradu u Zagrebu, remek-djelo modernističke arhitekture, koja tako postaje metafora cijelog društva. Vitić pleše obuhvaća razdoblje od petnaestak godina te kroz arhivske snimke i svjedočanstva bivših i sadašnjih stanara Vitićeva nebodera, arhitekata, aktivista i ostalih involviranih aktera pokušava uspostaviti svijest o infrastrukturi u službi zajednice.

Više o filmu pročitajte u osvrtu Andree Stanić.

Projekcija je na rasporedu u 17 sati.

Intermedijalni umjetnik Boris Bakal ovako piše o stambenom bloku u Laginjinoj 7 i 9 u Zagrebu – jednom od najvažnijih kasnomodernističkih arhitektonskih ostvarenja s prijelaza 50-ih na 60-e, čija je obnova, okončana 2018., paradigmatski primjer postupanja s modernističkim nasljeđem ovih prostora. Kinetičko pročelje takozvanog Šarenog ili Vitićevog nebodera, upečatljivog mondrijanskog kolorita, pleše još otkada je stambeni blok izgrađen 1962. godine, a i prije toga kao skica na papiru arhitekta Ivana Vitića.

Dvije godine nakon tog grozničavog ljetnog popodneva Bakal će useliti u Vitićev neboder kako bi, pod okriljem umjetničke platforme Bacači Sjenki, realizirao multimedijalni umjetnički projekt koji mu se, poput vizije, tako jasno ukazao na šarenom pročelju zgrade. Tada još neće moći znati kakvim će zalogajem projekt postati, no suočivši se s poraznim stanjem zgrade koja je u tom trenutku vapila za obnovom, i s potpuno dezintegriranom stambenom zajednicom kakva ga je ondje dočekala, fokus projekta preusmjerit će upravo na rehabilitaciju jednoga i drugoga – jer da bi kuća bila zdrava, i zajednica to mora biti. I tu će započeti dvokorak između umjetnika-aktivista i otuđene stambene zajednice, koji će vremenom, kako proces obnove bude uzimao maha, prerasti u koreografiju višestrukih aktera kakva zavređuje uprizorenje na pozorišnim daskama. Ili ako već ne u pozorištu, onda barem na filmskom platnu.

I bi tako. Gotovo dvadeset godina kasnije, kada je obnova Vitićevog nebodera već doživjela svoj dramski zaplet, vrhunac i rasplet, u sklopu programa Stanje stvari 19. izdanja ZagrebDoxa premijerno je prikazan dugometražni dokumentarni film pod imenom Vitić pleše, nastao u Bakalovoj režiji i montaži Martina Semenčića. Film obuhvaća razdoblje od petnaestak godina, koliko je otprilike trajalo aktivno zagovaračko djelovanje umjetnika i stanara Vitićevog nebodera, kulminirajući njegovom konačnom obnovom. Snimke koje su nastale u tom periodu prošarane su kontekstualizirajućim kadrovima: arhivskim materijalom i svjedočanstvima sadašnjih i bivših stanara te drugih aktera koji su izravno ili neizravno, u nekom času, zaplesali s Vitićem i/ili njegovim neboderom.

O arhitektonskoj ličnosti Ive Vitića i kvaliteti njegovog bogatog opusa nije potrebno opetovati, kada je to već u više navrata učinjeno i to znatno podrobnije i svrhovitije nego što bi to bilo opravdano u ovom tekstu. Zadržat ću se zato na onome što se izravno preslikava u Bakalovom projektu, a posljedično i filmu – ideji da je čovjek u središtu svega i da je zajednica činitelj prostora. Stambeni blok u Laginjinoj i Vojnovićevoj nastao je u doba modernističkog optimizma i vjere u herojsku sposobnost arhitekta da prostorom oblikuje idealno društvo, te samoupravnog socijalizma čije su vrijednosti upisane u svaki aspekt Vitićevog projekta, a možda najilustrativnije upravo na dinamičnom pročelju specifične likovnosti. Ono se transformira samovoljom stanara, ukorak s njihovim rutinama i nepredvidivom svakodnevicom. Pomicanjem kliznih grilja stanari aktivno sudjeluju u oblikovanju slike na Vitićevom platnu.

Promjena socio-političkog i tehnološkog konteksta od 60-ih do danas dramatično je izmijenila iskustvo življenja i rada i posljedično je zajednica vezana uz lokalno mjesto izgubila na značenju u suvremenom poimanju društvenosti. Bakalovo djelovanje vođeno je istim idejama o nužnosti zajedništva, suglasja i društvenog planiranja u oblikovanju prostora, osobito kada je riječ o zajedničkom dobru – jer bez zajednice nema ni budućnosti. U dokumentarnom filmu prikazan je samo dio aktivnosti provedenih u višegodišnjem periodu uoči obnove – točno koliko je potrebno da se u devedeset minuta gledateljeve pažnje ispriča njena priča – a kako njihov razmjer nadilazi i okvire ove reportaže, zadržat ću se kratko na onim aktivnostima usmjerenima prema stanarima i rehabilitaciji jedne iščezle zajednice.

Tih prvih godina projekta, Bakal i njegovi suradnici anketama, intervjuima, diskusijama, radionicama, predavanjima, koncertima i nizom drugih participativnih aktivnosti postupno upliću stanare u svoju društvenu koreografiju. Oko i ispred zgrade formirani su otvoreni uredi koji su postali inicijalna poprišta dijaloga sa stanarima i susjedstvom. Formiranjem takozvanih arhiva memorije međusobnim dijeljenjem privatnih fotografija, dokumentacije o neboderu i usmenih predaja, stanari su bili potaknuti na oživljavanje i stvaranje novih kolektivnih sjećanja. U neformalnim kućnim savjetima, na tragu aktivističko-umjetničkih izvedbi Boalovog kazališta potlačenih, sjedili su glumci u ulozi stanara i bavili se pitanjima kolektivnog stanovanja, a zaključke su vješali na oglasnoj ploči u zgradi. Ubrzo su uslijedili i samoinicijativni sastanci (pravih) stanara te je organiziran prvi formalni kućni savjet. Sve te aktivnosti dio su agende za jačanje društvene kohezije i generiranje društvenog kapitala koji će se pokazati ključnim resursom u zagovaranju obnove. Prije nego što se moglo i pomišljati na cjelovitu obnovu stambenog bloka, bilo je potrebno probuditi ne samo stanare već i širu zajednicu iz naše kolektivne amnezije i vratiti svijest o kulturnoj baštini i prostoru kao zajedničkom dobru. 

Uspješnost ovih metoda dala bi se kvantificirati: 2005. stambeni blok uvršten je u Registar nepokretnih kulturnih dobara; naizgled nemoguća misija postizanja konsenzusa među suvlasnicima za obnovu zgrade ostvarena je u stopostotnom udjelu; 2011. Grad je napokon donio odluku o sufinanciranju obnove; iznimno skupa obnova u konačnici je većinskim dijelom financirana iz fonda spomeničke rente, a suvlasnici su platili “samo” 22-23 % sveukupnog iznosa – i dalje nemali udarac po njihovim džepovima. No, film ilustrira i nešto više od grubih činjenica, a što je posebno upečatljivo, primijetit će i Sonja Leboš u razgovoru s Bakalom za portal Vizkultura, u scenama priziva kolektivne memorije. Jedna od takvih je scena koncerta na krovnoj terasi kojom je ona vraćena u svijest stanara kao zajednički prostor, usprkos oštrom protestu pojedinaca općoj gunguli organiziranog događaja. Uputno je istaknuti da su najglasniji od njih bili upravo oni koji su bespravnim dogradnjama uzurpirali dio terase i time, ne samo da su privatizirali prostor namijenjen zajedničkom korištenju svih stanara, već su i pregradili put za evakuaciju u slučaju požara. Kada su u pitanju zajednička dobra, konflikt je poželjan i dobar onda kada je produktivan i kada proizlazi iz iskrenih namjera za postizanjem kolektivnog, a ne osobnog interesa.

Kraj filma nekima će ostaviti gorak okus u ustima – i nakon svih napora da se obnova stambenog bloka pokrene i privede kraju, slijedi dekrešendo hrvatske realnosti. Zahvaljujući svima nam poznatom (i sad već očekivanom) koktelu klijentelizma, nemara i neprofesionalnosti, prve reperkusije nekvalitetno izvedenih radova pojavile su se svega par mjeseci od njihova dovršetka. Počeo je prodor vode u zgradu, i to najprije baš u stanu jednih od najaktivnijih stanara i zagovaratelja obnove, tadašnjih predstavnika suvlasnika, Gorane Matić i Petra Paradžika. Tek blaga utjeha bit će Paradžikova izjava, prilikom razgovora nakon projekcije filma u Kulturno informativnom centru, da se situacija ipak popravila i da je on sam generalno zadovoljan obnovom kakva jeste. Bakal objašnjava, u ranije spomenutom razgovoru s Leboš, da je film “priča o društvu bez plana, bez promišljanja i bez ideja”, i u ovom trenutku, s iskustvom potresa i sposobnosti retrospekcije, ne možemo mirne duše zaključiti da se mnogo toga promijenilo nabolje. Pa ipak, poruka filma daleko je od mračne. Prije svega je oda aktivnom suživotu, solidarnosti, zajedništvu i svim onim idejama koje je Bakal prepoznao u rasplesanom pročelju prije dvadeset godina. I dokumentarac ne označava kraj priče – on tek zaokružuje jedno njeno poglavlje – a Vitić će i dalje plesati.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Autofocus je hibrid dokumentarnog i eksperimentalnog filma. Snimljen je tehnikom skrivene kamere, a prati mnogobrojne turiste koji svakodnevno pohode crkvu sv. Nikole kraj Nina, smještenu u pitoreskni ambijent na vrhu brda. Poljak turiste transformira u glumce u predstavi, dajući duhovit komentar na način na koji konzumiramo kulturu i turističke lokalitete.

Autofocus je premijerno prikazan u natjecateljskom programu Sarajevo film festivala, nagrađen je na Liburnia Film Festivalu i na Festivalu 25 FPS, a prošli tjedan proglašen je najboljim dokumentarnim filmom na 23. Danima hrvatskog filma, s najvišom prosječnom ocjenom kritičara.

Boris Poljak jedan je od najistaknutijih hrvatskih autora eksperimentalnog i dokumentarnog filma te cijenjeni snimatelj i direktor fotografije. Dugogodišnji je član Kino kluba Split i jedan od pokretača Splitskog filmskog festivala – međunarodnog festivala novog filma i videa. Uz Poljaka kao redatelja i snimatelja, na filmu su radili i Damir Čučić kao montažer i izvršni producent, Martin Semenčić kao dizajner zvuka i Milva Čučić kao producentica. Film je producirala kuća Milva film i video, a za njegovu festivalsku distribuciju zadužena je Ivana Ivišić.

Izvor: HAVC