Dejan Ilić i Ana Kolarić u Bilješci uz izbor tekstova osvrću se na tranzicijski kontekst unutar kojeg je obrazovanje potisnuto na marginu javnog interesa. Dominantni diskurs ustraje na njegovu prilagođavanju nejasno definiranim kriterijima tržišta rada. Iza retorike koja naglašava nužnost strukturnih reformi u polju obrazovanja krije se, kako pokazuju tekstovi okupljeni u Reči, nametanje volje jačeg, pri čemu se jači najčešće razumije u nekom tržišnom smislu, u smislu posjedovanja ili polaganja prava na društveno bogatstvo. Uzimajući to u obzir može se reći, kako to radi Michael Apple, kako je otvaranje pitanja o obrazovnoj politici “inherentno politički i etički čin”. Zajedničke pretpostavke svih tekstova  okupljenih u časopisu su da svi koji sudjeluju u obrazovanju snose ili moraju snositi jasno utvrđenu odgovornosti i da se obrazovanje razumije kao prostor unutar kojeg svi mi, kao građani jednog društva, učimo živjeti zajedno. Iz toga slijedi da obrazovanje mora biti svima dostupno i zasnovano na principima slobode i jednakosti. Tekstovi Pierrea Bourdieua i Jean-Claude Passerona, Basila Bernsteina, Michaela Applea i Petera McLarena pripadaju sociologiji obrazovanja, a tekstovi Richarda S. Petersa, Pat A. White, Amy Gutmann, Waltera Feinberga i Marthe C. Nussbaum filozofiji obrazovanja. Pored toga, Michael Apple i Peter McLaren smatraju se važnim zagovornicima kritičke pedagogije koja se temelji na idejama brazilskog edukatora Paula Freirea.

Richard S. Peters i Pat A. White u tekstovima Ciljevi obrazovanja- pojmovno istraživanje i Obrazovanje, demokracija i javni interes bave se filozofijom obrazovanja: samim pojmom obrazovanja, ciljevima obrazovanja i njegovim opravdavanjem. Obrazovanje u demokratskom društvu mora biti u javnom interesu, pa je od krucijalnog značaja tko određuje što je to javni interes. Basil Bernstein u tekstu Klasa i pedagogije: Vidljive i nevidljive ukazuje na utjecaj pedagogija u procesu društvenog formiranja identiteta unutar obrazovnog sistema. Bourdie i Passeron u članku Reprodukcija  u obrazovanju, društvu i kulturi pokazuju kako je specifična funkcija obrazovnog sistema prikrivanje njegove objektivne funkcije, odnosno objektivne istine o njegovoj povezanosti sa struktrom klasnih odnosa. Njihova analiza donosi zaključak kako školski sistem, s ideologijama i efektima proisteklim iz njegove relativne autonomije, buržoaskom društvu u njegovoj sadašnjoj fazi služi legitimizaciji društvenog poretka i nasljednom prenošenju privilegija. Michaela Applea zanimaju problemi “legitimnog znanja i “skrivenog kurikuluma”, kao i uloga nastavnika u obrazovnoj reprodukciji društvene nejednakosti. Appleov tekst Što postmodernisti zaboravljaju: Kulturni kapital i oficijelno znanje pokazuje i zašto je često neophodan teorijski eklekticizam, kako bi se pored, recimo, društvenih klasa, u središtu analize nove sociologije obrazovanja mogla naći i pitanja roda, rase, etniciteta, seksualne orijentacije. Peter McLaren, edukator i aktivist, u tekstu Multikulturalizam i postmoderna kritika: Ka pedagogiji otpora i preobražaja zagovara progresivnu pedagogiju otpora i preobražaja i nudi svoju verziju ratobornog postmodernizma za koju je karakteristična pluralna koncepcija pravde.

Tekstove iz novog broja časopisa Reč možete preuzeti ovdje.

A.J.

Poglavlje Ekonomski redukcionizam u društvu, znanosti i visokom obrazovanju pokazuje nekongruentnost između prosperitetnog društva koje kroz sustav obrazovanja promiče društvenu mobilnost i uključivanje različitih skupina i pojedinaca u aktivno građanstvo kao cilja i politike koja sustav visokog obrazovanja i znanosti prepušta tržišnim mehanizmima i vrijednostima. Stav da obrazovanje treba biti javno dobro je u suprotnosti s trenutno dominantnom deregulacijom koja teži povezivanju znanosti i visokog obrazovanja s tržištem, te uvođenju korporativnih načela regulacije i znanstvenih i obrazovnih ustanova. Poglavlje Visoko obrazovanje i znanost za društvo, a ne tržište nastavlja u istom tonu. Ukoliko treba napustiti sadašnje prakse sveučilišta koje se, osim što su konzervativne i autistične, neregulirano poigravaju tržišnim principima, kažu autori Deklaracije, to se ne treba napraviti uvođenjem korporativnih načela upravljanja, nego zaustavljanjem široko rasprostranjene korupcije i zanemarivanja javnog interesa. Nizom argumenata sastavljači Deklaracije dokazuju zašto razne društvene sfere, u konkretnom primjeru znanost i visoko obrazovanje, ne smiju usvojiti retoriku koja ekonomiju izjednačava s društvom. Sveučilišta su dio društva u kojem djeluju, ali je reduktivno i dugoročno štetno podređivati obrazovne i znanstvene ciljeve kratkoročnim gospodarskim interesima.

Poglavlja Misleći subjekt i demokracija kao temeljne društvene vrijednosti i Jednakopravnost svih znanstvenih područja nude daljnja objašnjenja zašto bi trebalo zaustaviti takav tip subordinacije koji pretpostavlja profitabilnost kao primarno načelo u redefiniranju znanosti i visokog obrazovanja. Struke bi tada bile rangirane prema isplativosti ulaganja uslijed čega bi jedne bile u prednosti, dok druge, koje donose profite koji nisu kratkoročno vidljivi ili jednostavno nisu ekonomski profitabilne, ne bi preživjele. Ekonomski kriteriji nisu transhistorijski već su podložni promjenama na tržištu rada koje fluktuiraju iz godine u godinu u svojoj nepredvidljivosti. Čak i da se potpuno napusti kao cilj odgoj potpunih građana koji mogu misliti za sebe i kritički pristupati postojećem, nemoguće je u okvirima dugoročnog planiranja kakvog zahtijeva obrazovna politika predvidjeti ekonomske trendove koji ovise o mnogobrojnim promjenjivim faktorima koji nisu izravno vezani uz ekonomsku sferu. Članovi Akademske solidarnosti smatraju da se u strategije budućeg razvoja znanosti treba ugraditi prepoznavanje vrijednosti svih društvenih disciplina i njihovih specifičnosti. Poseban naglasak, s obzirom na njihov status najugroženijih struka, stavljen je na humanističke i društvene znanosti te umjetničko područje. Bez uzimanja u obzir intelektualne i kreativne dimenzije kojom se one bave nema ni razvoja znanosti ni održive društvene kohezije.

Poglavlje Sadržajna kvaliteta utemeljena na suradnji i odgovornosti propituje kriterije vrednovanja znanstvenog i nastavničkog rada te zahtijeva redefiniciju kriterija kvalitete kao i uvažavanje specifičnosti i razlika između znanstvenih disciplina, polja i područja. Osim toga, upućuje, na s tim povezan, problem nezavidnog položaja mladih znanstvenika koji se u kompetitivnom okruženju, stvorenim novim regulacijama, mogu ili pridružiti rastućem broju nezaposlenih ili prihvatiti zaposlenje na nekoj znanstvenoj ili znanstveno-obrazovnoj instituciji bez obzira na nedostojne uvjete rada ili nelegitimne zahtjeve koje pred njih postavljaju njihovi brojni nadređeni. Poglavlje nazvano Regulacija privatnog i javnog u svrhu očuvanja znanosti i visokog obrazovanja kao javnog dobra kao najveće boljke hrvatske znanosti i visokog obrazovanja ističe privatizaciju i komercijalizaciju obrazovanja kako u pogledu financiranja tako i u pogledu vlasništva. Sveučilišno obrazovanje, stoji u Deklaraciji, treba ostati javno, dok se istraživanja mogu, uz obavezno i dostatno javno financiranje, osloniti i na suradnju s privatnim izvorima sredstava u skladu sa striktnim regulacijskim okvirom. Sustav utemeljen na takvoj politici bio bi garancija društvene dobrobiti, očuvanja slobode i jednakih pristupa istraživanju i obrazovanju svim građanima.

Poglavlje Besplatno i socijalno inkluzivno visoko obrazovanje upozorava da vizija besplatnog obrazovanja koju u kontinuitetu promiču hrvatski ministri, a koja je ušla u diskurs kao opće mjesto uslijed studentskih prosvjeda protiv komercijalizacije obrazovanja, ne počiva na socijalnoj dimenziji nego na pretpostavci da su studenti koji ne ispunjavaju svoje obveze ili nesposobni ili lijeni, i stoga se moraju sankcionirati plaćanjem određenih troškova studija. Takvo neutemeljeno privilegiranje individualnih nad strukturnim čimbenicima u objašnjavanju redovitosti ili izvrnosti studiranja dovodi do kraja krajnje dvojben princip tko može plaćati, ima pravo na grešku. Redovitost i uspješnost u samo malo pažljivijoj analizi pokazuju se kao mehanizmi koji perpetuiraju i održavaju socioekonomske razlike. Akademska solidarnost zahtijeva da se ukinu svi oblici financijske penalizacije studenata i da se svim studenticama i studentima omogući studij bez direktnih novčanih participacija. Zadnja dva poglavlja nazvana Sustavan pristup donošenju obrazovnih i znanstvenih politika i smjernice za izradu nove obrazovne i znanstvene politike Republike Hrvatske i Zahtjevi proširuju i sistematiziraju prethodno iznesene argumente te pozivaju na stvaranje sustava znanosti i visokog obrazovanja čije će upravljanje biti temeljeno na širokom odlučivanju odozdo.

Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju objavljena je u Časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Reč.

KP / Akademska solidarnost