Organizatori u najavi izvedbe izdvajaju dnevni red:

1. Okupljanje uzvanika u KNAP-u od 18:45 sati
2. Provjera popisa uzvanika i postajanje članovima publike
3. Odabir ovjerovitelja izvedbe i likvidatora izvedbe
4. Početak izvedbe u 19 sati
4.1. Trajanje izvedbe
4. 1. 1. Izmjena činova, a možda i slika
4. 1. 1. 1. Dostavljanje Carskog pisma Franza Kafke:
Car je – tako kažu – poslao poruku. Tebi, bijednom podaniku i sićušnoj sjenki koja je pred carskim suncem pobjegla u najdalje daljine, upravo tebi. Zapovjedio je nositelju poruke da klekne pored njegove postelje te mu u uho šaptom kazivao poruku; toliko mu je bilo stalo do te poruke da ju je nekoliko puta ponovio nositelju poruke na uho. Car je klimanjem glave potvrdio ispravnost rečenoga. I pred svim svjedocima svoje smrti – otpremio je vjesnika. Vjesnik se odmah dao na put; snažan, neumoran čovjek. Pružajući čas jednu čas drugu ruku, prokrčio je sebi put kroz mnoštvo. Kada naiđe na otpor, pokazuje na svoje grudi na kojima se nalazi znak sunca. I zaista, on napreduje, kao nijedan drugi čovjek. No mnoštvo je tako veliko; njihovim domovima nema kraja. Kad bi se pred njim prostirala neka poljana, kako bi li letio, a ti bi uskoro čuo gordo lupanje pesnicama na tvoja vrata. No umjesto toga, kako li se beskrajno muči i upire, kako li su uzaludna njegova nastojanja. Još uvijek se gura kroz privatne odaje najunutarnjije palače. Nikada ih neće savladati. Čak i kada bi mu to uspjelo, ništa se ne bi time dobilo. I dalje bi morao ići stepenicama i prolaziti raznim dvorištima, i opet još jedna palača i još jedna vrata i sve dalje tako kroz tisućljeća. A kada bi konačno stigao na posljednja vrata – iako se to nikada, nikada ne može dogoditi – tek onda bi pred njim ležala prijestolnica, središte svijeta, puna vlastita taloga. Nitko ovdje ne prodire, pogotovo ne s porukom nekog mrtvog čovjeka. Ipak, ti sjediš pokraj svojeg prozora i sanjariš o toj poruci, dok pada noć.
4. 1. 1. 2. 1. Peripetija
4. 1. 1. 2. 2. Peripetija peripetije
4. 1. 1. 3. Rasprava
4. 1. 1. 4. Odaja tajne
4. 1. 1. 5. Sam/a sa sobom
4. 2. Pronalazak kraja trajanja izvedbe
4. 3. Razno
5. Sporazumni raskid društvenog ugovora između publike i izvedbe

Pravdan Devlahović autor je, redatelj i koreograf izvedbe, a uz njega autorski tim čine Nataša Antulov (suradnica za ponašanje), Aleksandra Stojaković Olenjuk (suradnica za interakciju sa sobom), Luka Bulović (suradnik za praslike i prazan skup), Silvio Mumelaš (suradnik kao takav), Nina Gojić (paž dramaturgije), Josip Rončević (suradnik za rad s pokretnom slikom u vječnosti), Marta Krešić (suradnica za prvih nekoliko dana rada na predstavi), Nina Križan (suradnica za izvrsnu produkciju) i Marija Fiket (suradnica za ruho).

Zbog ograničenog broja mjesta dolazak je obavezno potvrditi na e-mail adresu centar.za.dramsku.umjetnost@gmail.com najkasnije do 13. siječnja.

“Mica /ˈmʌɪkə/ nastaje u krajoliku pritiska, ondje gdje tragovi života opstaju u erodiranim materijalima i formama – u okruženju otpora u kojem se transformacija pretvara u nužnost preživljavanja. Polazeći od struktura i napetosti suvremenog društva, Mica istražuje krhku ravnotežu između povezanosti i izolacije, između čežnje za pripadanjem i osjećaja izdvojenosti”, stoji u najavi izvedbe.

Autorica i koreografkinja predstave je Astrid Boons, dok je asistentica koreografije Karolina Szymura. Kostimografiju i scenografiju potpisuje Zdravka Ivandija Kirigin, a asistentica je Ana Roko. Autor glazbe je Miguelángel Clerc Parada, a oblikovanja svjetla Tomislav Maglečić. Vizuale potpisuje Tihomir Filipec, producent je Ivan Mrdjen, uz asistenticu produkcije Jelenu Ružić.

Astrid Boons je koreografkinja, izvođačica i umjetnica. Osnivačica je i umjetnička direktorica Khôre / Astrid Boons, zaklade i platforme za interdisciplinarno stvaranje i međunarodnu suradnju, gdje vodi projekte koji objedinjuju koreografska istraživanja, umjetničku suradnju i produkcijsku strategiju.

Više informacija potražite ovdje.

“Izvedba je nastala iz interesa da se bavimo temom umora na način da ipak radimo, a pritom se ne umaramo. Iz tog razloga, htjele smo raditi s onim što već imamo i što nam je ostalo iz prijašnjih procesa rada. Tekst koji se čita na početku Anna Javoran počela je razvijati tijekom studija Dramaturgije izvedbe na kolegiju Dramaturški praktikum pod mentorstvom Gorana Ferčeca, a nastavila ga je razvijati za BARTLBLOB. Koreografski materijal razvijen je kao ostatak zajedničke želje i interesa iz predstave Ljudovanje Ane Kreitmeyer koji u toj predstavi nije našao svoje mjesto pa je preuzet za istraživanje i obradu u ovom kontekstu”, objašnjavaju autorice. 

Naslov BARTLBLOB inspiriran je jezičnom igrom Georgesa Pereca u čijem romanu Život, način uporabe glavni lik nosi ime Bartlebooth, nastao spojem imena književnih likova Bartlebyja i Barnabootha. 

Iz najave: “Kada sam prvi put prepoznala razvoj tijeka stvari, nisam mu se nadala. Sve se nagomilavalo u tunele, gomilale su se informacije, najčešće — spore, a nisam mogla odgovoriti na njih na način koji nije bio unaprijed stereotipno određen. Većina okoline bila je automatizirana, kada god bi govorili o onome što nas je najdublje doticalo, mi smo uvijek govorili tako kao da govorimo o tvorničkoj organizaciji odnosa. 

Puno se toga naguralo po tunelima. Nakupine, gmizanja i grimizne zglobove sagledavala sam na način koji je na mene ostavio posljedicu. Viđala sam to i ranije, ovo nikako nije bio prvi put, ali sada je ponestalo svjedoka, ili bolje rečeno, svjedoci su se naviknuli na tijek stvari i nije im se više moglo vjerovati. Naviknuti na tunele i porazbacane dijelove tijela preostalo im je samo govoriti o prijelomima kamenja, sjećanjima na uredno posloženu kuću i sili koja se valja niz brda. Tu i tamo bi se netko požalio i rekao ‘radije ne bih’, ali takvih je bilo zaista malo, mogu se izbrojati na prste jedne ruke, evo bilo ih je točno pet. 

Onda je jednoga dana zazvonio automat i javili su mi da je moja kći već stara, naborana žena. Navodno je brbljala o svemu što je bilo, o sluznjačama koje su je naučile donositi odluke iako ona ne zna za doživljaje koje doživljava i ne razumije ih, govorila je čak i o liturgijskim svečanostima u kojima su svi bili goli i mazni kao u onim prospektima Jehovinih svjedoka. Nisam mnogo razumjela to što mi govori, bila sam sretna što živi iako ja ne znam ništa o načinu života starije žene niti automatu koji je zazvonio.”

Oblikovanje svjetla potpisuje Sindri Uču.

Ulaznice koštaju deset eura. Za članove UPUH-a, PULS-a sedam, a studenti_ce cijena pet eura, dok je za studente_ice Plesnog odsjeka ADU, učenice_ke plesnih škola, osobe s invaliditetom i osoba u pratnji ulaz besplatan. Karte se mogu kupiti jedan sat prije predstave na blagajni TALA PLE(j)Sa, a rezervirati se mogu putem maila tala@tala.hr.

Više detalja možete pronaći ovdje.

“Osjećat ćemo veliko prisustvo naših pretkinja i voljenih proroka i proročica. U zraku će se osjećati i moćna energija grupe, do tada ćemo stvoriti kolektivno tijelo. Pokazat ćemo drugima što se pojavilo u našim čitanjima i očitavanjima na iznenađujuće performativan način. Svi ćemo pronaći svoja alter ega koja će za nas izvesti ono što se mora. Nešto će nam biti teško, ali uglavnom će biti ugodno. Vrućina neće pomoći. Dobro će nam doći nešto kiselo. Pridružit će se novi pas. Bilo bi dobro da poslušamo nebo”, stoji u najavi događanja.

Više informacija pronađite ovdje.

Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi koreografi su predstave koju izvode Martina Tomić, Ida Jolić/Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić-Kralj.

“U ovom koreografskom radu za šest plesačica, Panzetti / Ticconi kreću na putovanje koje započinje istraživanjem ritmičkog potencijala ljudskog koraka, istražujući uvjerljivu moć sinkroniziranog i kolektivnog kretanja. Inspirirani vojnim koreografskim vokabularom, istražuju napetost između individualne agende i kolektivne sile, preispitujući tanku granicu između nužne obrane i mogućnosti da postanemo ono čega se bojimo”, ističu organizatori.

Više informacija o ulaznicama i detalje o predstavi potražite ovdje.

Organizatori u najavi izvedbe izdvajaju dnevni red:

1. Okupljanje uzvanika u KNAP-u od 19:30 sati
2. Provjera popisa uzvanika i postajanje članovima publike
3. Odabir ovjerovitelja izvedbe i likvidatora izvedbe
4. Početak izvedbe u 20 sati
4.1. Trajanje izvedbe
4. 1. 1. Izmjena činova, a možda i slika
4. 1. 1. 1. Dostavljanje Carskog pisma Franza Kafke:
Car je – tako kažu – poslao poruku. Tebi, bijednom podaniku i sićušnoj sjenki koja je pred carskim suncem pobjegla u najdalje daljine, upravo tebi. Zapovjedio je nositelju poruke da klekne pored njegove postelje te mu u uho šaptom kazivao poruku; toliko mu je bilo stalo do te poruke da ju je nekoliko puta ponovio nositelju poruke na uho. Car je klimanjem glave potvrdio ispravnost rečenoga. I pred svim svjedocima svoje smrti – otpremio je vjesnika. Vjesnik se odmah dao na put; snažan, neumoran čovjek. Pružajući čas jednu čas drugu ruku, prokrčio je sebi put kroz mnoštvo. Kada naiđe na otpor, pokazuje na svoje grudi na kojima se nalazi znak sunca. I zaista, on napreduje, kao nijedan drugi čovjek. No mnoštvo je tako veliko; njihovim domovima nema kraja. Kad bi se pred njim prostirala neka poljana, kako bi li letio, a ti bi uskoro čuo gordo lupanje pesnicama na tvoja vrata. No umjesto toga, kako li se beskrajno muči i upire, kako li su uzaludna njegova nastojanja. Još uvijek se gura kroz privatne odaje najunutarnjije palače. Nikada ih neće savladati. Čak i kada bi mu to uspjelo, ništa se ne bi time dobilo. I dalje bi morao ići stepenicama i prolaziti raznim dvorištima, i opet još jedna palača i još jedna vrata i sve dalje tako kroz tisućljeća. A kada bi konačno stigao na posljednja vrata – iako se to nikada, nikada ne može dogoditi – tek onda bi pred njim ležala prijestolnica, središte svijeta, puna vlastita taloga. Nitko ovdje ne prodire, pogotovo ne s porukom nekog mrtvog čovjeka. Ipak, ti sjediš pokraj svojeg prozora i sanjariš o toj poruci, dok pada noć.
4. 1. 1. 2. 1. Peripetija
4. 1. 1. 2. 2. Peripetija peripetije
4. 1. 1. 3. Rasprava
4. 1. 1. 4. Odaja tajne
4. 1. 1. 5. Sam/a sa sobom
4. 2. Pronalazak kraja trajanja izvedbe
4. 3. Razno
5. Sporazumni raskid društvenog ugovora između publike i izvedbe

Pravdan Devlahović autor je, redatelj i koreograf izvedbe, a uz njega autorski tim čine Nataša Antulov (suradnica za ponašanje), Aleksandra Stojaković Olenjuk (suradnica za interakciju sa sobom), Luka Bulović (suradnik za praslike i prazan skup), Silvio Mumelaš (suradnik kao takav), Nina Gojić (paž dramaturgije), Josip Rončević (suradnik za rad s pokretnom slikom u vječnosti), Marta Krešić (suradnica za prvih nekoliko dana rada na predstavi), Nina Križan (suradnica za izvrsnu produkciju) i Marija Fiket (suradnica za ruho).

Zbog ograničenog broja mjesta dolazak je obavezno potvrditi na e-mail adresu centar.za.dramsku.umjetnost@gmail.com najkasnije do 13. travnja.

U ovoj izvedbi koja traje 11 sati umjetnice, plesačice i prijateljice Antonia Dorbić, Marta Krešić, Danijela Renić i Lana Šprajcer pletu i raspleću stvari, sjećanja i ideje, a publika je pozvana doći, ostati i otići kada i koliko često želi. Izvedba zamišlja kreativni odnos kao materijal: koji je kompleksan, neuređen, nelinearan; koji je temeljen na međusobnom povjerenju i (ne)razumijevanju; koji se proteže od prošlosti i projicira u budućnost. “Njihova prisutnost i umjetnički rad u galeriji suptilno destabiliziraju status galerijskog prostora; izvrću njegovu funkciju, orijentaciju i materijalnost, te predlažu novu priliku i situaciju za susret (ljudi i umjetnosti)”, stoji u najavi.

Koncept i koreografiju potpisuju izvođačice, odnosno članice kolektiva, dok je dramaturginja izvedbe Nina Gojić. Za kostimografiju je odgovorna Tina Spahija, dok je za oblikovanje zvuka Nenad Sinkauz. Za osmišljavanje i izradu scenografije zaslužni su Antonia Dorbić, Franko Bilić i Marta Krešić.

Ulaz je slobodan, a više informacija potražite ovdje.

Naziv i tema predstave potječu iz talijanskog izraza all’arme!, što se može prevesti kao “u boj!”. U ovom koreografskom radu za šest plesačica, Panzetti i Ticconi istražuju ritmički potencijal ljudskog koraka i moć kolektivnog, sinkroniziranog kretanja.

“Inspirirani vojnim koreografskim vokabularom, istražuju napetost između individualne agende i kolektivne sile, preispitujući tanku granicu između nužne obrane i mogućnosti da postanemo ono čega se bojimo”, stoji u najavi.

Koreografi Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi surađuju od 2008. godine, a njihov rad kombinira ples, performans i vizualnu umjetnost. Poznati su po istraživanju tema poput komunikacije, nasilja i moći, koristeći drevne imaginarije za stvaranje hibridnih figura između povijesti i suvremenosti.

Predstava je nastala u produkciji Studija za suvremeni ples u suradnji s mrežom Pan – Adria, a izvode je Martina Tomić, Ida Jolić / Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević i Nastasja Štefanić-Kralj.

Reprizne izvedbe bit će 9. studenog i 9. prosinca.

S Martinom smo razgovarali o žongliranju između nekoliko kolektiva, potrebi za mijenjanjem fokusa i osjećajnosti prisutnoj u njenim radovima. 

Predstavi nam umjetničku organizaciju Genijator. S kojim ciljevima je osnovana, je li se i kako mijenjala kroz godine i na što je primarno orijentirana danas? 

UO Genijator nastala je kao ekstenzija dugogodišnjeg rada i kao odgovor na umjetničke i produkcijske potrebe dviju najboljih prijateljica, akademske slikarice Lene Kramarić i mene. Krenulo je iz propitivanja profesije i vlastitog djelovanja odnosno iz promišljanja o sociološkim aspektima umjetničkih oblasti u kojima djelujemo. Koje su to pozicije koje zauzimaju te koje funkcije naše profesije obavljaju u društvu? Neki umjetnici imaju potrebu mijenjati stvari, no ja ne smatram da s plesnom umjetnošću možemo rješavati probleme koje društvo ima. Ono što se s plesnom umjetnošću može jest utjecati na mišljenje i vježbati kako biti jedni s drugima. 

Naša dugogodišnja suradnica je dramaturginja Ivana Đula, rodom iz Dubrovnika, a spletom okolnosti i Lena Kramarić i ja vezane smo za Dubrovnik, radi čega smo odlučile da organizaciju upravo tamo i osnujemo. Izvedbe koje su nastale u Dubrovniku, a ujedno čine i mini-trilogiju su: Između nas, Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku te Između nas 3. Krenule smo s idejom dvostrukosti naših socioloških pozicija. Drugim riječima, htjele smo tematizirati kako kao umjetnice i majke stvaramo u (ne)idealnim uvjetima, kako stječemo vještinu organiziranja vremena te kako se nosimo s time da posao, gotovo uvijek, nosimo kući, a i majčinske brige na posao.

Osim što je primarno orijentiran na takvu sociološku dvostrukost naših pozicija, kroz UO Genijator želimo progovarati i o pojmovima poput propusnosti, neuspjeha, depriviranosti i neidealnog. To su tematska izvorišta iz kojih onda proizlaze razno razna problemska pitanja, razno razna stavljanja u zagrade, pa čak i igre s riječima. 

Kako si organizirala vrijeme između Studija za suvremeni ples čija si dugogodišnja članica i rada na projektima udruge Genijatora, ali i TRAS kolektiva u kojem si također jedna od osnivačica? Jesi li dio interesa rezervirala isključivo za Studio, a dio za Genijator i TRAS ili su se interesi premrežavali, pretapali, korespondirali? 

Studio za suvremeni ples moj je primarni i matični ansambl čija sam članica sad već 13 godina, a nedavno sam postala i njegova umjetnička voditeljica. To je isto jedna obiteljska i horizontalna suradnja, a nedavno je održana i audicija za nove članice i članove. Nove su članice, uz Idu Jolić iz prethodne postave, tako postale Filipa Bavčević, Viktoria Bubalo, Marta Krešić i Nastasja Štefanić Kralj.

U Studiju za suvremeni ples obveze se sastoje od jutarnjih treninga, rada na projektima te rada s Podmlatkom (program edukacije mladih plesača_ica, op.u.), a TRAS kolektiv i Genijator dolaze kao šlag na torti. Genijator mi omogućava da utažim svoju koreografsku glad koja se, evo, javlja sve više i više, a TRAS kolektiv da radim jednogodišnje projekte također u jednoj obiteljskoj, prijateljskoj i horizontalnoj atmosferi. Članice TRASa su i Ivana Pavlović i Petra Chelfi te smo prošle godine, u koprodukciji s KunstTeatrom, radile na autorskom projektu Matee Bilosnić naziva Cabaret Fatal koji će ponovne izvedbe imati početkom listopada. 

I da, interesi se zapravo itekako pretapaju. Različiti fokusi i dalje dolaze iz ‘istog tijesta’, kako bi to rekla Natalija Manojlović, naša kolegica i dugogodišnja suradnica. Imam osjećaj da nas od malena uče da moramo imati samo jedan fokus, a zapravo mijenjanje fokusa donosi mnoge blagodati jer time udovoljavamo želji za konstantnim učenjem. Ta količina dezorijentiranosti nas i dalje vodi istom cilju, a to je da unaprijedimo vlastito profesionalno i umjetničko djelovanje. 

Umoriš li se kada?

Umor dolazi zbog velike količine organizacijskih problema koji se moraju riješiti. Ja se umorim od velike količine papira kroz koje se mora proći, od administracije, računovodstva i sl. Recimo, u Genijatoru tek sad imamo mogućnost tražiti financijsku podršku za te poslove te na taj način same sebi isplatiti honorar za koji smo dobrano radile. Rad u dvorani i s ljudima me ne umara. Lakše mi je riješiti hrpu upitnika koji se pojave u procesu, nego organizacijske stvari koje se uvijek moraju nekako hitro riješiti. U Studiju za suvremeni ples se mogu “odmoriti” jer imamo našeg producenta Ivana Mrđena, ali u ostalim poljima potežemo gdje god, kad god i koliko god tko stigne.

Plesna predstava je nastala u koautorstvu s plesnom umjetnicom Martom Krešić. Što je bila inicijalna ideja s kojom ste započele rad na predstavi? 

Martu sam upoznala 2019. godine u Kini gdje smo tri tjedna kao plesne pedagoginje radile sa studentima u sklopu China – CEEC Summer Dance Camp-a. “Kliknule” smo jer smo imale vrlo sličan humor (smijeh). Također, u to vrijeme, mene je počelo interesirati arhiviranje plesa odnosno načini njegovog spremanja, bilježenja i očuvanja. Prva naša suradnja bio je projekt Kombinirana tehnika u kojoj smo Lena Kramarić i ja propitkivale odnos između efemernosti plesa i slike kao objekta, a gdje nam se Marta pridružila kao vanjsko oko. U tom procesu su se iskristalizirali zajednički interesi i uvidjele smo potencijal za daljnje bavljenje s pojmovima spremanja i bilježenja plesa. 

I Plesna predstava i najnoviji projekt Genijatora Il sonetto, čini mi se, operiraju unutar domene osjećajnosti koja je nerijetko odsutna ili čak i potisnuta u “žanru” suvremenog plesa. Prvu bih čak i okarakterizirao kao feel-good plesnu izvedbu što ju čini vrlo specifičnim primjerom. Kojim ste se koreografskim mehanizmima služile u proizvodnji takve osjećajnosti? Jeste li svjesno radile feel-good izvedbu?

Osim pojmova spremanja i bilježenja plesa, druga vrlo važna stavka bio je humor i autoironija. Za njega smo se odlučile iz mini frustracije. Naime, u jednom sam trenutku počela zapisivati svaki put kada bi me netko pitao plešem li još uvijek, je li mi to baš posao ili samo hobi, kada mislim prestati i sl. To je na neki način postao ishodišni materijal s kojim smo se na probama poigravale u formi intervjua. Vrlo službenog intervjua koji je bio obogaćen i mnogim drugim pitanjima koja se tiču plesne karijere i profesije, ali i pitanjima karakterističnim za uobičajene situacije iz života. Poput npr. razgovora za posao. Time smo htjele kreirati verbalni sadržaj utemeljen na vlastitim profesionalnim, ali i privatnim iskustvima kao plesnih umjetnica. 

Koreografske mehanizme usmjerile smo na obradu ideje o spremanju plesa. Glavni rekvizit u izvedbi tako su bile prazne staklenke tj. nešto u što se nešto drugo može staviti. Bilo nam je važno zadržati, dakle, humoristični ton, ali i jednostavnost i doslovnost. Tako da, da, zapravo smo svjesno radile feel-good plesnu izvedbu. U proizvodnji plesnog vokabulara balansirale smo između doslovnosti i humora te apstraktnih formi. Otuda je vjerojatno i proizašla svojevrsna osjećajnost. 

S vama je na projektu surađivala i dramaturginja Nina Gojić. Na kojim dramaturškim osima počiva čitava izvedba? Što su osi koje podupiru koreografiju?

Nina nas je hrabrila da nagazimo na greške i neuspjehe, na ono od čega se inače često bježi u plesu. Tako da bih rekla da su to bile osi koje su dodatno podupirale koreografiju. U izvedbi postoji mnoštvo trenutaka gdje se jedna drugoj iskreno nasmijemo, gdje prasnemo u smijeh, postoji prostor za reakcije koje su uglavnom rezervirane za nekakve privatne, prijateljske, obiteljske odnosno manje formalne situacije.

Evo, na posljednjim izvedbama u Šibeniku Martu sam slučajno udarila lampom u glavu. Reagirala sam onako kako bi reagirala izvan scene: pitala sam ju je li dobro, želi li da stanemo,… Zato je ova predstava osjećajna. Jer dozvoljava vrstu podupiranja koje nije isključivo vezano za nekakav koreografski ili scenski zadatak.

Kako ste odabrale naslov?

Mislim da nam je naslov predložila upravo naša Nina. Nekako je postalo očito što treba biti naslov kad smo shvatile da ono unutar čega operiramo jest polje pokušaja i neuspjeha plesnih umjetnica. Naslov Plesna predstava je dodatno podcrtao auto ironični ton koji je također prisutan u izvedbi.

U Il sonettu konceptualni si oslonac pronašla u Shakespeareovim sonetima. Zašto uopće sonet kao forma? Zašto Shakespeareovi, a ne neki drugi soneti? 

Prije nego smo počele raditi sa sonetima, s Ivanom Đulom sam surađivala i na predstavi figure, figure u produkciji Studija za suvremeni ples. Ukratko, u toj smo predstavi istraživale odnos zvuka i značenja te može li se iz pokreta dogoditi nekakva poezija. Nastavno na to, na jednoj kavi, vrlo intuitivno smo došle do zaključka da bismo htjele nastaviti raditi s konkretnim tekstom. 

O sonetima zapravo nisam znala puno. Meni su soneti bili jedni od onih tekstova u kojima čitajući svaki put pronalaziš nešto novo. Nešto novo što pretjerano ne razumiješ, ali ti to previše ne smeta. U radu sa sonetima puno nam je pomogla Nataša Govedić koju smo zvale za umjetničke konzultacije. Zaključile smo da ono što nas je najviše interesiralo u sonetima jest upravo njihova gustoća. Doslovno sto misli u jednom stihu. Ljubomora, patnja, nezadovoljstvo, glad, ljubav, ma čitav život. Tako je primarni koreografski zadatak postao prijevod te gustoće u pokret. To gomilanje potencijalnih emocija, ali i likova je nešto što mi je u plesu bilo lijepo i izazovno tražiti. 

Shakespeareove sonete smo odabrale jer smo htjele raditi s djelom koje je dovoljno popularno, ali istovremeno i dovoljno apstraktno. Baza nam je bila prvenstveno slušanje soneta, a manje čak njihovo razumijevanje. 

Na projektu je, dakle, radila i dramaturginja Ivana Đula. Što su bila vaša dramaturška sidrišta u Shakespeareovim sonetima? 

Cijelu izvedbu smo podijelile u četiri poglavlja te svako poglavlje kao naslov ima jednu od riječi za koje se smatra da su upravo Shakespeareove kovanice. To su riječi countless (nebrojeno mnogo), assasination (ubojstvo), unreal (nestvarno) i frugal (skromno). Veliku dramaturšku ulogu imala je i glazba za koju je bio zadužen Nenad Kovačić. I glazba i plesni vokabular svoj su oslonac pronalazili u principu razvoja sadržaja karakterističnom za sonet, a to su teza, antiteza i sinteza. Htjele smo zapravo stvoriti zvučno-poetične krajolike. Važna su nam bila i opkoračenja u stihovima. Ona su nam dramaturški funkcionirala kao nagle ili neočekivane promjene u vokabularu i njegovim načinima izlaganja.

Što ti se u Shakespeareovim sonetima činilo podatno za stvaranje koreografskog materijala koji će ostati u dijalogu sa šekspirijanskom literarnom proizvodnjom osjećajnosti? 

Podatno mi se činilo naći obrise ”likova” koji se pojavljuju u njegovim sonetima te analizirati u kakvim se emotivnim stanjima možda nalaze. Nije me zanimao scenski zadatak u smislu da su izvođačice nešto morale proživljavati te je stoga bio veliki izazov prevesti osjećajnost Shakespeareovih soneta u plesni vokabular. Trebalo je naći dobar omjer između reprezentacije i aluzije ili sugestije. Mislim da se na osjećajnosti u ovoj izvedbi dobiva pomoću čitljivih, konkretnih, a možda čak i “banalnih” pokreta poput npr. gesti, pauza, specifičnog određivanja prostornosti. Plesni vokabular, čini mi se, proizvodi osjećajnost u inzistiranju na pogledu, u koncentraciji na torzo te kroz repeticije.

Na čemu trenutno radiš? Koje su ti sljedeće tematske preokupacije?

TRAS kolektiv za sljedeću godinu planira suradnju s UO Katanom i Matijom Ferlinom. A kroz Genijator planiram nastavak s Ivanom Đulom. Naime, u sonetima se pojavljuje i tema overthinkinga koja nas je ujedno dovela i do Hamleta i njegovog poznatog “biti ili ne biti”. Mislim da će to biti jedan plesni solo. Prijavile smo ga pod nazivom Vrtlog, a pored Ivane Đule, u projekt sam pozvala i Mateu Bilosnić. 

Nastavak bavljenja Shakespeareom zapravo proizlazi iz potrebe za nečim što smo nazvale prijevod za izvedbu. Pritom, ono nije tek puko osuvremenjivanje Shakespeareovog jezika ili njegovo pojednostavljivanje. Radi se prije o pronalaženju načina da, nekada teže prohodan Shakespeareov jezik, učinimo izvedbeno živim. Potreba za prijevodom javila se već u radu na predstavi figure, figure, produbila u Il sonettu, te ćemo istraživanje nastaviti koncentrirajući se na najpoznatije njegovo djelo, a to je Hamlet.

Tim povodom s Antonijom razgovaramo o počecima projekta u Šibeniku, aktualnom programu, ali i o njenim drugim umjetničkim interesima i stremljenjima. 

Kako je započeo tvoj interes za suvremeni ples i kako se ono veže uz drugo područje tvog umjetničkog rada – kiparstvo? 

Plešem od malih nogu, no kako studij plesa u RH nije postojao prije 2013., prvo sam upisala preddiplomski studij kiparstva na ALU. Pri otvaranju odsjeka plesa na ADU, upisala sam preddiplomski studij suvremenog plesa, dok sam istovremeno završavala diplomski studij kiparstva. S obzirom na paralelno studiranje na dva umjetnička fakulteta, susretala sam se s različitim praksama rada i mišljenja o umjetnosti, što je bilo istovremeno divno i preplavljujuće.

Svoj interes u suvremenom plesu i koreografiji razvijala sam na kolegijima koreografije prof. Nikoline Pristaš, kada sam počela razmišljati o odnosu, sličnostima i razlikama u načinu i prezentaciji rada u kiparstvu (i općenito likovnim umjetnostima) te plesu i koreografiji. Ako uzmemo u obzir da je interakcija između umjetničkog objekta i promatrača u svojoj srži performativna te da je skulptura također materijalizirani trag nekog pokreta koji oblikuje njezinu formu, moj interes za istraživanje i reimaginaciju odnosa plesa i kiparstva bio je logičan. Tako sam već od studija svoja koreografska istraživanja temeljila na radu s objektima i tijelima, pitanju traga u plesu (pisanju takozvanih scoreova za ples), stvaranju znakovlja te igranju s reprodukcijom tih zapisa, razvijanju različitih odnosa s izvedbenim prostorom i njegovim korištenjem, s osvjetljenjem koje je “radno” i koje je element okoliša s kojim se radi jednako kao s drugim objektima i/ili tijelima. Zanimao me sam proces nastajanja nekog rada – umjesto prikazivanja uglančanog krajnjeg proizvoda, kako ostaviti proces rada vidljivim?

Na taj su način, moja iskustva i znanja iz dvije različite umjetničke discipline počele informirati i inspirirati jedna drugu…

Su-osnivačica si kolektiva mold koji trenutno djeluje “na daljinu” – Lana Šprajcer živi u Australiji, Danijela Renić i Marta Krešić su u Zagrebu, a ti si u Šibeniku. Usprkos tome, nedavno ste u galeriji Kaptol imale izvedbu dolce far niente koja se održavala kroz tri dana, u trajanju od 11 i pol sati. Kako ste radile na tom projektu?

mold kolektiv čine moje drage prijateljice i plesne umjetnice, s kojima sam studirala i razvijala interese i umjetničke afinitete u plesu i koreografiji još od studenskih dana. Nakon završetka studija, nastavile smo neformalnu suradnju te ostvarile dvije plesne predstave: Nacrti i Herbarij. Tek 2020., tijekom pandemije Covid-19, okušale smo se u prvom koroegrafskom radu na daljinu. Tako je nastala Šire od tijela, koreografska instalacija motivirana interesom za otkrivanjem drugačijeg načina snimanja tijela u plesu i drugačije perspektive od one koja snima tijelo / predstavu u cijelosti, te kadriranjem koje nikada ne hvata cijelu “’stvar” već putuje između i kroz tijela, objekte i teksture. Iste godine okušale smo se i u kolektivnom pisanju koreografskog teksta koji je bio objavljen u plesnom časopisu Kretanja. Također, plesna predstava Svijet od poljubaca ne kamenja bila je nastavak našeg otkrivanja i prakse u koreografskom radu na daljinu. 

Tako smo došle do dolce far niente, rada kojem je prethodilo tri mjeseca umjetničkog istraživanja na daljinu. Tijekom procesa smo čitale, gledale, razmjenjivale ideje, želje i interese, stvarale individualne bilješke za ples, objekte, zvuk i kostime, koje smo dijelile i komentirale preko redovnih video poziva. To je vjerojatno najteži dio procesa s puno zapinjanja, ali svejedno izrazito vrijedan jer radimo u dužem vremenskom periodu tijekom kojeg se ideje talože i “fermentiraju” pa kada se konačno nađemo na rezidencijalnom boravku, već smo uronjene u projekt i jasan nam je daljnji smjer.

Pri završetku istraživanja, nastavile smo se sastajati preko video poziva i komunicirati sa suradnicima_ama dok se nismo konačno okupile početkom kolovoza u kući Klajn u Zagorju na rezidencijalnom boravku. Nakon toga smo se ponovno razdvojile i “na daljinu” dovršavale praktične stvari kojih uvijek bude iznenađujuće mnogo. Ponovno okupljanje imale smo u Zagrebu u galeriji Kaptol gdje smo provele tjedan dana što u pripremi i produkciji rada, što u izvedbi.

Unatoč našoj dislociranosti i svim drugim životnim okolnostima tijekom godina, ustrajale smo u traženju mogućnosti i uvjeta da nastavimo raditi zajedno, a s vremenom i praksom, jednostavno smo otkrivale sve optimalnije i produktivnije načine za to. dolce far niente je jedan ishod naše bliskosti i ustrajnosti u želji da budemo i radimo skupa.

U Šibeniku si otvorila OBRT koji funkcionira kao keramički studio, galerija i prostor za radionice, a od 2022. godine organiziraš i umjetnički program OBRT NET. Koji su početni motivi s kojima si krenula u taj projekt i možeš li zamisliti kako će se OBRT NET razvijati u budućnosti? 

Prije šest godina, kada sam se počela vraćati u Šibenik, u kraćim periodima sam radila u osnovnoj plesnoj školi u Šibeniku, vodila plesne grupe u Sjenama, radionice na Šibenskom plesnom festivalu, predavala likovni u gimnaziji, a po otvaranju OBRTa sama sam počela organizirati radionice plesa za djecu i odrasle (uz radionice keramike) i tako se lagano upoznavala s dostupnim kulturnim sadržajem i potrebama lokalne zajednice.

S tim iskustvom i iz moje perspektive umjetnice i prekarne radnice, raspisala sam program OBRT NETA, koji je bio zamišljen kao multidisciplinarni program za okupljanje različitih umjetničkih praksi s temom pokreta i tijela. Cilj projekta je pružiti umjetnicima_ama novu priliku i uvjete za rad kroz rezidencijalne boravke, prezentirati njihove radove i educirati publiku kroz radionice i diskurzivne formate.

Također, otvaranje Kuće umjetnosti Arsen 2021. godine, a zatim i Edukacijskog kampusa na tvrđavi sv. Ivana 2022. godine, omogućilo mi je prostor i podršku za organizaciju i provedbu ovakvog programa. Za sada je to pretežito plesni sadržaj s pokojim probojem drugih umjetničkih praksi, što se nadam proširiti tijekom godina, međutim trenutno radim s ograničenim kapacitetima koji su mi na raspolaganju.

U javnoj sferi općenito, suvremeni ples ima slabu vidljivost i ograničenu publiku. S kojim se problemima suočavaš u svom radu u Šibeniku i kako im pristupaš? Edukacija se čini kao važan aspekt tvoga rada...

Da, to je baš neka teška tema zadnje vrijeme, razgovor koji se konstantno ponavlja na suvremenoj plesnoj sceni. Toliko vremena i truda koji se ulažu u rad za tako malo odaziva publike – postalo je to ogromno pitanje za sve nas na sceni.

Tako je i u Šibeniku. Međutim, Šibenik se zaista promijenio zadnjih 5-10 godina, obnavljanjem bivšeg kina Odeon i revitalizacijom fortifikacijskih sustava za kulturne događaje, uz brojne druge festivale, događaje i manje inicijative (Supertoon, SHIP, Fališ, Međunarodni dječji festival, ŠKURE, program kluba Azimut, i mnogi drugi). U Šibenik počinju dolaziti ljudi zbog kulturnog sadržaja, što je ogroman plus za sve nas koji ovdje živimo. Nadam se da ćemo nastaviti u tom smjeru.

Unutar ovog programa bilo mi je jako važno ponuditi amaterski radionički program koji je povezan s predstavama tako da polaznici mogu dobiti uvid u proces nastanka neke predstave i način razmišljanja umjetnika_ica. Na taj način pri dolasku na suvremenu plesnu izvedbu također imaju više znanja i alata koji potencijalno mogu rastvoriti i proširiti načine gledanja i povezivanja s izvedbenim djelom. S istom namjerom organiziramo razgovore poslije izvedbi, koje će moderirati dramaturginja Nina Gojić u zaigranom i opuštenom formatu.

Za razliku od prošla dva izdanja, ovogodišnji program OBRT NETA uključuje i gostovanja inozemnih autora_ica. Možeš li nam reći malo više o tome, kako je došlo do tih suradnji?

Baš sam ponosna na ovaj dio OBRT NETA ove godine – namijenjen je za nas koji se profesionalno bavimo plesom, a nemamo često priliku sudjelovati na radionicama inozemnih autora_ica u Hrvatskoj. Fokusiran je na koreografsko / kompozicijski rad, a ne na plesnu tehniku. Zato sam ove godine zvala koreografa Jonathana Burrowsa (autora knjige Choreographer’s Handbook) koji će voditi svoju radionicu Writing dance, a zatim skupa s dugogodišnjim suradnikom, kompozitorom Matteom Fargionom, izvesti Both Sitting Duet and Rewriting.

Umjetnica i koreografkinja Shelley Lasica dolazi sa svojom solo izvedbom Render te vodi  koreografsku radionicu Doing and making.  Kroz dugogodišnji rad na australskoj sceni  preispitivala je kontekst suvremenog plesa i stavljala ga u okvire izložbenih prostora – njen prethodni rad WHEN I AM NOT THERE također je duracijska izvedba – izložba.

Uz Burrowsa i Lasicu, Zrinka Užbinec će održati radionicu za plesače. Možeš li nam, za kraj, reći više o njezinoj radionici i izvedbi Lutke i koze? 

Zrinka Užbinec, jedna od afirmiranih domaćih autorica koja trenutno završava doktorski studij pri Centru za plesna istraživanja (C-DaRE), održat će radionicu za profesionalne plesače Slatki sudari na kojoj će istraživati slatki sudar plesa i koreografije unutar vlastitog tijela, a novu iteraciju plesnog sola Lutke i koze koji je prošle godine održala u kući umjetnosti Arsen ovaj put će izvesti na kampusu tvrđave sv. Ivana u novom izdanju.

Jednako mi je važno dovoditi nove autore, kao i održavati kontinuitet te pratiti razvoj nečijeg autorskog rada, kako bi lokalna zajednica imala prilike za nove, ali i ponovljene susrete te proširenje istih.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.