Iz najave: “Monomit nastaje po knjizi Josepha Campbella The Hero’s Journey u kojoj autor analizom narodnih priča postavlja obrazac po kojem nastaju priče. Obrazac, kojeg naziva Junakovim putem, sadrži dvanaest dijelova po kojoj priča dobiva svoj početak, sredinu i kraj.

Predstava Monomit nastavlja istraživati Junakov put te se ostvarila u obliku rituala na sceni koji sadrži koreografiju plesa, glazbe i svjetla. Inspiraciju za ples crpi iz mitskog bića Androgen koji slikovito prikazuje jedno tijelo koje je stvoreno od dva.

Ideju pokreta vodi Marta Habulin Satinović, a vješto utjelovljenje Androgena izvode Eva Kocić i Gendis Putri Kartini. Za dizajn svjetla zaslužan je Martin Šatović. Čini se da je i sam Monomit prošao Campbellov junakov put, koji se sastoji od katalizatora, prelaska praga, katastrofe i klimaksa, ali se na svom putu, kao i sve stvari koje putuju, razvio u nepredviđenom smjeru. Sada je bliži misli velikog američkog pisca Thorntona Wildera: ‘Mit nije priča koja se čita s lijeva na desno, od početka do kraja, već stvar koja se cijelo vrijeme drži pred očima.'”

Ulaznice, po cijeni od 5 EUR, možete rezevirati na e-mail i porukom u inbox FB stranice ili kupiti na ulazu u ARL sat vremena prije početka izvedbe.

Prvi od tri dijela Plaže obilježava energičan ples i komunikacija s publikom, drugi je usmjeren na situacije stvorene glumom, a posljednji, plesni, karakterizira usklađenost čitavog ansambla. Predstava je usmjerena isključivo na ljudske aktivnosti i predmete namijenjene razonodi i smještene na prostoru plaže. Sukladno temi, izvedba djeluje vrlo opušteno, izvođači su u većini sekvenca raštrkani po pozornici i samostalno razvijaju plesne ili dramske dionice povezane tek idejom i energijom. Rezultat su bogate sekvence bez jasnog vizualnog naglaska pa gledatelju ostaje da prati pokrete i grimase redom kojim mu privuku pažnju. Na taj je način sveobuhvatan dojam vrlo vibrantan, čak i kada su pojedini elementi diskretnijeg izraza.

Plesači na pozornicu izlaze energičnim naletom, koji se odmah prelijeva u gledalište i čitavu dvoranu uključuju u svoj divlji ples, čime počinje uvodni, intenzivni dio predstave. Izvođači trče oko publike, plešu gledateljima u krilu, mašu suncobranom koji je prije njihovog dolaska bio položen na pozornici uz ručnike, ledenicu i veliki ružičasti napuhani flamingo. Čitava sekvenca praćena je elektroničkom glazbom Filipa Vrtarića, poznatijeg kao Filip Motovunski, koja svojim promjenama prati različite radnje plesača, a svojim snažnim ritmičnim basom osnažuje njihovu energiju. Zvučnu eksploziju uskoro zamjenjuje tišina, kao što ekstatične kretnje glumaca zamjenjuje opušteno i usklađeno plesanje grupe.

Nakon što se ansambl primirio i posjedao na ručnike i napuhane madrace okrenut licima prema publici, započinje segment odmaranja na plaži u kojem se razvija glumački izraz temeljen na mimici, gestama i gegu. Ema Kani vadi iz torbe niz malih paketića umotanih u aluminijsku foliju i slaže ih vrlo brižno pred sobom. Nataša Kopeč na sredini pozornice iz knjige čita stihove pjesme If 6 Was 9 Jimija Hendrixa, a riječi izgovara zbunjeno i izobličeno kao da uopće nije svjesna njihovog značenja. Mnogo puta ponavlja riječ “mountains” stavljajući drugačiji, ali svaki put iznimno dugi naglasak na glasove “o” i “u”. Osvrće se oko sebe, čitajući stihove ne kako bi ih pročitala nego tek tako da ima što govoriti. Sjedeći iza nje, Šimun Stankov sa znatnom mukom otvara sladoled Kontiki, a Margareta Firinger ga sušilom za kosu otapa gotovo do štapića. Taj postupak traje dosta dugo, a miris otopljenog sladoleda širi se u publiku. Dugom izvedbom začudnih radnji glumci ostavljaju dojam samouvjerenosti koji je, uz očitu besmislenost onoga što rade, vrlo duhovit. Za razliku od samih radnji, ležernu maniru kojom su izvedene možemo lako prepoznati u svakodnevnoj dokolici.

Kada se reflektori pojačaju svi se izvođači ustanu, gledaju prema gore poluzatvorenih očiju i sunčaju se. Postepeno, omamljeni od vrućine, jedan za drugim počinju padati na pod. Nakon svakog pada brzo ustaju, sve dok Stankov ne ostane iznenađujuće dugo ležati. Svi se okupe oko njega i zbunjeno komentiraju kako mu je maloprije bilo dobro. Probaju ga podići, ali im ne uspijeva jer se njegovo beživotno tijelo stalno vraća u početni ležeći položaj. Uskoro dođu na ideju da ga rashlade ledom koji isklizne, padne i sleti točno pored njegove glave, što je sudeći po reakciji glumaca ili iznimno spretno odglumljeni segment ili veoma sretna i komična slučajnost. Kada utvrde da sigurno više neće ustati, odvuku ga na stražnji dio pozornice i vrate se svojim položajima na plaži. Humor čitavog ovog segmenta počiva na zbunjenom i bespomoćnom pristupu glumaca u čemu predvodi Nataša Kopeč, ali ni ostali ne zaostaju preciznom mimikom i stavom.

Po završetku humoristične sekvence plažom kreće pirjati vjetar, čime počinje plesno najzanimljiviji dio predstave. Izvođači koji sjede na plaži i pokušavaju se opustiti dočaravaju blagi vjetar mašući rubom ručnika na kojem leže ili obodom suncobrana pod kojim sjede. Onesviještenog Stankova vjerojatno probudi vjetar i on se pridružuje ostalima. Vjetar puše sve jače i jače do te mjere da raznosi predmete uokolo, nitko više ne može mirno sjediti, a teško im je i održavati ravnotežu na nogama. Rekviziti su ključan dio plesa koji maštovitim katalogom pokreta i dinamičnom izvedbom preuzima cijelu pozornicu.

Nakon kaosa skupina se posloži pravilnije i kreće se usklađeno, kao da ih nose valovi. Ovdje se ističe kostim koji nosi Gendis Putri Kartini, a djelo je Mie Popovske i Davida Morhana. Kroz jednostavnu bijelu haljinu provučena je narančasta tkanina i obavijena iza leđa i oko obje ruke. Materijal je naboran kao zavjesa kada je navučena na jednu stranu prozora, a kada se plesačica kreće tkanina se širi i obavija oko njenog tijela. Silueta plesačice mijenja se sukladno pokretu što je posebno efektno dok trči izravno prema publici. Ostatak ansambla nosi kostime koji su često spojeni od nekoliko različitih odjevnih predmeta, poput dugih rukava jedne majice odrezane oko vrata, nošeni uz grudnjak. Kostimi su sastavljeni od uobičajene odjeće, ali kostimografski dvojac ih je osmislio bez obaziranja na funkcionalnost izvornih komada.

U kratkom tekstu uz najavu predstave stoji rečenica: “Ne postoji značenje izvan onoga čemu mi dajemo smisao.” Ispitivanje i rastvaranje srži predmeta,  a ostavljanje tek vanjštine stvari temeljni je postupak predstave. Radnje, pokreti, geste koje nastaju prepoznatljive su vanjštinom, ali u suštini su neprepoznatljive, lišene smisla. Komični likovi ove predstave od naše kulture imaju samo sjene pokreta i neke predmete, oni imaju ljudske probleme, ali nemaju načine da ih riješe. Prije nego što se plesači povuku s pozornice, odčepljuju ventil na ružičastom flamingu koji je čitavo vrijeme stajao duboko na desnoj strani pozornice. Jedan je reflektor uperen u ružičastu pticu koja postepeno nestaje, a predstava je završena tek kada, nakon nekoliko minuta, iz flaminga iziđe dovoljno zraka i njegov dugi vrat tone na njegovo tijelo. Nestajanjem ružičaste, upečatljive ptice kao njihovog najvećeg saveznika i glumci izlaze iz svijeta predstave na naklon.

Kazališni redatelj Aleksandar Švabić i majstor pokreta Damir Klemenić usuglasili su svoje izričaje u vrlo kohezivnu cjelinu u kojoj se dramski i plesni vid izvedbe nadopunjuju i skladno izmjenjuju. Glumica Nataša Kopeč uspješno se uklopila u uigrani kolektiv Škvadra, a zajedno su ostvarili zaigranu i svježu izvedbu. Izvođači su službeno navedeni i kao koautori predstave, što ne iznenađuje s obzirom na to da svi igraju prirodno koristeći svoje specifične snage te je jasno da je koreografija rezultat suradnje. Plaža je stilski vrlo ujednačen projekt i ostavlja dojam rada skupine koja se prije svega dobro zabavlja.

Zadnja generacija koja je diplomirala – u lipnju 2018. godine – zaslužuje poseban spomen jer je riječ o izuzetno povezanoj grupi koja je u studentskim projektima poput Hunting Family #4 s koreografom Francescom Scavettom ili sjajne site-specific izvedbe Mai pod vodstvom profesorice Irme Omerzo pokazala dojmljiv kolektivni plesački rad. Na tu se povezanost grupa – koju čine Gendis Putri Kartini, Marta Habulin, Šimun Stankov, Ema Crnić, Ema Kani, Una Štalcar-Furač, Anđela Bugarija i Eva Kocić – odlučila osloniti i u svojem iskoraku u profesionalni život osnovavši umjetničku organizaciju nepretencioznog naziva Škvadra.

Povodom njihove predstave Ne čujem te, mrak je, koja će biti premijerno izvedena 16. i 17. siječnja u Zagrebačkom plesnom centru u sklopu programa Koreospektar, s članicama i članom Škvadre razgovarali smo o iskustvu studija na Odsjeku plesa, kao i njihovom viđenju stanja u plesnoj umjetnosti i uvjeta rada u plesu.

KP: Spadate među prve generacije koje su završile Studije iz područja plesne umjetnosti na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Kakvo je vaše iskustvo studiranja, smatrate li Studije dobro postavljenima, gdje vidite prostora za unaprjeđenje njihove kvalitete?

Preko studija smo se i upoznali, tako da je za nas najveća kvaliteta studiranja na Odsjeku plesa pri Akademiji dramske umjetnosti bilo povezivanje nas kao mladih plesača u Zagrebu. Vjerujemo kako taj veliki korak u poboljšanju plesne edukacije u Hrvatskoj pruža nove prilike za razvoj naše male plesne scene. Više profesionalaca, entuzijasta, prijatelja, kolega umjetnika – više razumijevanja plesne umjetnosti među širom publikom. Tako otprilike mi to vidimo. Osim toga, za program koji se nudi na Odsjeku možemo reći kako smo uživali u njegovoj raznolikosti, svježini i intenzitetu. Za nas je to bio važan temelj i priprema za sve drugo što nas čeka u budućnosti u plesnoj umjetnosti.

KP: S druge strane, premda bi pokretanje studija plesa moglo izazvati dojam da se plesna umjetnost u Hrvatskoj nalazi na stabilnim nogama, prije bi se dalo reći da ona usporedo sa svojom akademskom institucionalizacijom zapada u sve težu krizu. Kako kao nova generacija plesnih umjetnica i umjetnika razumijete stanje svoje umjetnosti i kako tumačite njezin kontekst?

Daleko je od stabilnosti, to sigurno, ali bliže je tome nego prije pokretanja studija plesa. Kao i druge umjetnosti danas, plesna umjetnost je u krizi koja mnoge odbija od rada u tom umjetničkom polju – pogotovo one iscrpljene borbom za prostor ili druge tipove državne ili gradske podrške. Nada za nove generacije plesnih umjetnika mogla bi ležati baš u manjku teških iskustava koja čine sliku crnijom nego što možda je.

Svjesni smo težine i ozbiljnosti situacije u kojoj zagrebački umjetnici danas plivaju – ne želimo ju ignorirati, ali joj se ne mislimo ni predati. Trenutno nas goni sreća i ljubav što možemo raditi ples zajedno te se hranimo entuzijazmom i vjerom da ćemo kroz vrijeme moći nešto promijeniti.

KP: Vaša generacija je posebno zanimljiva zbog svoje iznimne povezanosti koja je uočljiva i u vašem izvedbenom radu. Očuvanje kolektiva nakon studija čini se logičnim iz drugarske i umjetničke perspektive, ali koliko je ono bilo motivirano i praktičnim, produkcijskim potrebama suočavanja s uvjetima rada u plesu? Jeste li svoju organizaciju i modele rada promišljali u odnosu na te uvjete?

Prijateljska i umjetnička perspektiva bila je prvi i glavni razlog očuvanja kolektiva. Ta je potreba za zajedničkim stvaranjem bila jača od bilo kakve praktičnosti. Tek smo kasnije kroz zajednički rad počeli razumijevati snagu složnog kolektiva na sceni – počelo je banalnim širenjem dobre energije i bezbrižnosti (skoro kao mikrorevolucija), a nastavilo se u daljnoj komunikaciji s drugim plesnim umjetnicima, kao i umjetnicima iz drugih medija kroz javne izvedbe (u našoj prvoj site-specific predstavi Punopravno u Mesničkoj ulici) ili u privatnom obliku kroz druženje.

KP: Proširujući temu uvjeta rada, što prepoznajete kao ključne probleme u tom smislu u području plesne umjetnosti, ali i šire, u nezavisnoj kulturi? Prepoznajete li neku vrstu sistemskih problema s kojima se suočavaju i vaše kolegice i kolege iz drugih područja?

Uzorak problema u radu na nezavisnoj umjetničkoj sceni može se vrlo brzo prepoznati. Temeljni problem je manjak sredstava, tj. financijske podrške i nedostatno pridavanje društvene vrijednosti umjetničkom radu – posebice plesu. Upravo iz tog razloga smatramo da je važno promijeniti neke “neobične” navike u umjetnosti kao što su besplatne karte za većinu publike – smatramo da je bitno platiti ulaznicu, kako za plesnu predstavu, tako i za neki koncert koji želiš poslušati. Nisu li svi ti umjetnici utrošili svoje vrijeme, trud, kreativnost, insipiraciju da bi publika došla pogledati produkt? Umjetnike je bitno podržati! S naše strane je bitno otvoriti svoj rad ljudima kojima nije navika odlaziti na plesnu predstavu. Želimo istražiti alternativnije načine dovođenja šire (ne samo plesne) publike na predstave – site-specific izvedbe, suradnje sa umjetnicima drugih struka, alternativne prostore izvedbe i sl.

Problem također leži i u edukaciji šireg broja ljudi odmalena. Ples može biti super kao nogomet, ako ne i bolji. Vjerujemo da se na to može utjecati samo postepenom promjenom sistema – dovođenjem plesa u škole, poput glazbene i likovne umjetnost. Naravno da ta promjena neće odmah i izravno doći, ali možemo najprije raditi na osobnom planu. Nekolicina nas radi sa djecom, pa se drugačiji stavovi i uopće potreba za plesom i prihvaćanje njegove posebnosti šire na obitelji, na prijatelje, a jednog dana i u institucije.

KP: U sklopu studija odlazili ste i na gostovanja poput onoga u Centru za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu u Švedskoj s koreografom Francescom Scavettom, s kojim ste radili na predstavi Hunting Family #4. U Zagreb pak na studijsku razmjenu dolaze plesne umjetnice i umjetnici poput Andreasa Haglunda i Kalliopi Siganou koja je nedavno surađivala i s kolektivom BADco. Koja su vaša iskustva s uvjetima studiranja i rada izvan Hrvatske, a kako vaše inozemne kolegice i kolege doživljavaju te uvjete u Hrvatskoj?

Za nas je odlazak u Vitlycke bio prekrasno iskustvo na više razina – od očvršćivanja nas kao zajednice do nama potpuno novog edukacijskoj inputa. Za hrvatske studente taj tip gostovanja doživljava se kao luksuz i rijetkost i stvarno smo zahvalni što smo imali priliku to iskusiti. Vjerujemo da se to kroz trud i umreženost na europskoj plesnoj sceni može i ponoviti. Kolege iz Kopenhagena, Andreas i Kalliopi, postali su naši veliki prijatelji upravo zato što su ovdje u Zagrebu kao studenti na razmjeni uživali i dobili od studija i više nego što su očekivali – posebno im se svidio balans učenja o plesnoj tehnici, učenja o vrstama izvedbenosti i učenja kroz vlastite kreativne zadatke i radove.

KP: Govorimo li o stanju u plesnoj umjetnosti, posebno se ističe pitanje prostora, osobito Zagrebačkog plesnog centra. Koji je vaš odnos prema trenutnom statusu ZPC-a i što smatrate najboljim njegovim rješenjem? Kakva su vaša iskustva sa samoorganiziranjem plesne zajednice po tom pitanju?

Opet bismo voljeli ponoviti kako nemamo interes zaplitati se u političke drame čije posljedice zbog premalo iskustva nikad nismo osjetili na vlastitioj koži. Što se tiče ZPC-a, mi im samo možemo zahvaliti što su nas objeručke primili u prostor i podržali našu ideju rada na novoj predstavi.

Mi bismo htjeli istaknuti koliko smo sretni što imamo prostor u kojem nam je pružena tehnička podrška i mogućnost korištenja dvorana kad nam treba i koliko nam treba, a upravo je to ono čega smo se najviše bojali nakon završetka Akademije – a gdje ćemo mi raditi?

Smatramo da je bitno raditi, raditi, raditi, ako ne ide ovdje, ide negdje drugde. Mislimo da je bitno usmjeriti se na izvođenje, istraživanje, druženje, širenje plesa publici, ljudima, životinjama, prijateljima, obitelji, jedni drugima… Drugi način promjene ne vidimo niti ima smisla za nas. Sama je slučajnost što se nas osmero našlo na istom mjestu u isto vrijeme i što smo kliknuli odmah prvog dana-to je ono što treba iskoristiti na sve moguće načine, zar ne?

KP: Mogućnosti zaposlenja suvremenoplesnih umjetnika u načelu se svode na pedagoški rad. Za razliku od baleta, institucionaliziranog ansambla koji nudi sigurnost tradicionalnog radnog odnosa nema. Je li vam kao novoj generaciji umjetnica i umjetnika važna mogućnost takvog rada, osjećate li neki tip nesigurnosti u tom smislu?

Osjećamo neki tip nesigurnosti u tom smislu svakako. Zasad je rad na nezavisnoj sceni dvosjeki mač – gospodar si vlastitog rasporeda, krojiš ga sam i osjećaš slobodu u tome, ali kako ga ispuniti i osjećati financijsku sigurnost na mjesečnoj razini – teško, s puno truda.

KP: U opisu vaše predstave Ne čujem te, mrak je već se kao prva riječ ističe tema komunikacije. Opis pak zaključujete napomenom kako vaša “igra bez zaključka” otvara “priliku za prigrliti razigrane misli neopterećene sadržajem”. S druge strane, predstava se događa u kontekstu u kojem je komunikacija među plesačicama i plesačima, unutar plesne zajednice, presudno pitanje za njezino preživljavanje. Pretendira li vaša predstava na uspostavljanje nekog tipa refleksije i na taj vrlo konkretan problem komunikacije u plesu?

Kao i svi drugi suvremeni umjetnički radovi – i naša predstava koketira s trenutno aktualnom životno-umjetničko-politično-međuljudskom situacijom. Odlučili smo se za istraživanje tog tipa problematike iz ljubavi prema apstraktnoj umjetnosti (koja u plesu danas svakako dominira – iznad konkretne ili narativne) i želji za njezinim približavanjem većem broju ljudi. Odlučili smo prikazati i koristiti apstraktno kretanje kroz jednostavan tip komunikacije – razgovor – kako bismo pokušali skinuti taj predebeli mistični veo s apstrakcije i razumijevanja takvog umjetničkog sadržaja. Vjerujemo kako ga kroz ovu predstavu možemo predstaviti kao nešto pitko i nipošto manje vrijedno – samo otvorenije i podložnije više vrsti interpretacija – od konkretne ili narativne vrste pokreta, plesa, predstave.

Nakon plesnih predstava Vrata percepcije, Pokrenuti prostor i Fragmenti, koje su se bavile raznovrsnim mogućnostima odnosa pokreta, prostora i suvremenih računalnih tehnologija, koreografkinja Jasna Čižmek Tarbuk u novoj predstavi Hologramski prostor učinila je zanimljiv obrat i pokušala stvoriti hologramske prostore na rubu mašte, koristeći pritom jednostavne, prozirne plastične materijale pokrenute zamasima plesača.

U predstavi plešu Stošija Zrinski, Marin Lemić i Marta Habulin, glazbu su skladali Tibor Szirovicza i Gordan Kreković, kostimografiju potpisuje Jadranka Hlupić Dujmušić, oblikovanje svjetla Marino Frankola, a videoanimaciju Vedran Popović.

Autor i koreograf Francesco Scavetta u najavnom tekstu navodi da se izvedba bavi koreografskim i kompozicijskim pitanjima koja u središte postavljaju tijelo i pokret. Od izvođača se traži budnost i smirenost, uzemljenost i spremnost na reakciju na druge pripadnike grupe. U strukturiranoj improvizaciji, ističe Scavetta, od svakog se traži da radi “inspirirane izbore koji će aktivirati njihova unutarnja stanja”.

Uz Scavettu, nastavnica zadužena za projekt je docentica Petra Hrašćanec. Predstavu izvode Anđela Bugarija, Ema Crnić, Ida Jolić (nastavnički smjer), Marta Habulin, Andreas Haglund (student na Erasmus razmjeni s Danske akademije za izvedbenu umjetnost), Ema Kani, Gendis Putri Kartini, Eva Kocić, Kalliopi Siganou (studentica na Erasmus razmjeni s Danske akademije za izvedbenu umjetnost), Šimun Stankov i Una Štalcar-Furač.

Za produkciju je odgovoran Robin Mikulić, student 2. godine diplomskog studija kazališne dramaturgije.

Projekt je djelomično ostvaren u Centru za izvedbene umjetnosti u Vitlyckeu u Švedskoj, gdje je 27. siječnja imao prvu javnu prezentaciju.