“Gredelj – sočni mišung velikih potencijala, monopoly partija velikih pretendenata, nostalgija pod velom prašine poput uspomena u kutijama na bakinom tavanu, vječna želja za osvajanjem novih no sada već i gotovo nepostojećih neosvojenih gradskih prostora, korov nastanjen u porama betona kao plodna podloga za ‘konkretnu’ budućnost. No prije svega ili istovremeno sve u jednom, velika gradska prostorna rezerva. I stoga ne trebamo žuriti obećavajući superlative na tom prostoru. Dajmo si vremena, upoznajmo ga postupno, saživimo se s njime, cijenimo prazninu i odsustvo. Upustimo se u drugačije promišljanje prostora, neka ono postane mjesto procesa i simbioze planiranog i slučajnog, ljudskog i prirodnog, istraživačko-eksperimentalnog i ludičkog. Jer jednoobraznost u ovom slučaju zagarantirani je autogol.”
Tomislav Soldo, Gredelj – stanje između, 2015.

Park Radovana Ivančevića, Trg Lelje Dobronić ili Šetalište Arsena Dedića neki su od mogućih naziva javnih površina u budućem zagrebačkom kvartu Gredelj. Imenovanje ulica tema je koja neće tako skoro doći na red – prethode joj brojne druge odluke koje će najprije oblikovati novo suvremeno središte grada. Pritom, novi kvart neće određivati samo studije i planovi, već će budućnost u određenoj mjeri trasirati i sam proces transformacije na terenu. Zato je važno da očekivanja od prostora budu dio tog procesa od samog početka.

S rušenjem najvećega dijela objekata u sklopu Gredelja značajno su se promijenile i neke od tema koje to ogromno gradsko zemljište otvara. Primjerice, smještaj fundusa Hrvatskog željezničkog muzeja u neku od gredeljskih hala više nije nužno opcija jer hala praktički nema. Obrat na terenu nudi nove perspektive i nove zadatke. Već sad je očito da budući kvart neće biti “industrijski” u onoj mjeri u kojoj je to možda mogao biti ili je inicijalna razina zaštite kulturnih dobara tako sugerirala. Od toga fonda ostalo je premalo, ali – ukoliko sve preživi – i dalje može biti dovoljno da prostoru da karakter. Gradovi koji zadrže povijesnu slojevitost su u pravilu bogatiji i bolji jer nude raznolikost.

Iako je Grad preuzeo vlasništvo nad kompleksom prije više od desetljeća, dosadašnje razdoblje postindustrije nije iznijelo nikakve zahvate u prostoru koji bi podržali buduću društvenost i urbanitet te ključne zagrebačke parcele. Zasad Grad na Gredelju nudi samo veliko parkiralište koje se dodatno proširuje i time umanjuje druge opcije, poput velike javne zelene površine (prijedlog o kojem možete čitati u prethodnom tekstu). 

Dok je s jedne strane raščišćavanja derutne gradnje znak buđenja i može predstavljati korak naprijed, s druge strane, izostankom bilo kakvih drugih sadržaja, prostor se zapravo značajno degradira. Takva situacija je sada polazišna točka. Aktivnosti i sadržaji koji će se – ili neće – dogoditi svojevrsni su uvod u grad. Pritom, kroz privremene upotrebe i sadržaje mijenjamo odnos prema mjestu jednako kao što mijenjamo i samo mjesto.

O potezima koji bi mogli uslijediti u oblikovanju prostora govori arhitekt David Kabalin, asistent-istraživač na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, koji je magistrirao zaštitu spomenika i lokaliteta: “Za sve, a posebno za gradske projekte veličine i značaja Gredelja, neophodno je uvesti međukorake. To se odnosi na proces definiranja projektnog zadatka kroz otvaranje teme, informiranje javnosti i pokretanje kvalitetne i uključive javne rasprave, pa i nekog prednatječaja kroz koji bi se definirao projektni zadatak. Istodobno su dobrodošli i međukoraci u samom korištenju. Nužan prvi korak je otvaranje dosad zatvorenog, a zbog toga i javnosti nepoznatog prostora. Ono može biti povremeno, ali još bolje bi bilo da je barem dio otvoren trajno.“

Otvaranje je, smatra Kabalin, važno upravo zato što se njime otvara mogućnost aproprijacije novog javnog prostora: “Prostor ne postaje javnim preko noći, niti tek kad se čitav projekt osmisli i izgradi, nego na početku procesa. Sljedeći je korak privremeno korištenje, koje je također i nužno zbog duljine čitavog procesa i izrazito korisno u smislu aproprijacije tog prostora i njegove transformacije u javni prostor. Ti koraci nisu niti komplicirani niti skupi, a nisu čak niti novi – korišteni su još krajem 19. stoljeća kod postepene izvedbe Lenuzzijeve potkove. I to nije jedini primjer, kazališni je trg prije prethodno bio prostor stočnog sajma, i tako zaživio u svijesti građana kao javni prostor da bi tek kasnije postao reprezentativnim trgom kakvim ga danas poznajemo.“

Zaključuje da je “kod tih privremenih korištenja bitno širiti perspektivu, nuditi raznolike potencijalne scenarije, misliti bolji i drugačiji grad, jer upravo iskustva i ideje iz te faze pružaju dragocjen uvid za osmišljavanje i programiranje budućeg trajnog korištenja.“

Riječima Alda van Eycka, što god prostor i vrijeme značili, mjesto i prilika znače više. Njegova dječja igrališta po Amsterdamu transformirala su niz mjesta koja su bila zapuštena ili s drugim namjenama (npr. parkirališta), a upravo Gredelj bi mogao postati prostor igre s mogućnostima. Ono što je jasno mnogima, nije nužno i mjerodavnim gradskim uredima i upravama koje do danas nisu ponudili doslovno ništa na terenu, osim najava i bezbroj utrošenih radnih sati na programe koji se nikad nisu ostvarili, poput onoga što se nazivalo Zagrebački kreativni klaster Gredelj.

Docent na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i teoretičar arhitekture Maroje Mrduljaš kaže da bi “bilo dobro da privremeno korištenje prostora Gredelja u sebi sadrži i neke elemente vrijednosti koje očekujemo od budućnosti tog prostora. Ako se taj prostor želi aktivirati kroz parkiralište, sigurno bi vrijedilo razmisliti i o prisustvu prirode, te o drugim javnim sadržajima namijenjenima raznolikim socijalnim skupinama. Radi se o velikim površinama, pa se može ispitati i mogućnosti za sadržaje koji sad nedostaju u širem centru, možda i u čitavom gradu ili šire. Zašto ne bi već sada empirijski počeli iskušavati i programsku strukturu te zone koja bi sigurno morala biti višefunkcionalna?

Primjerice, s obzirom na to da odnedavno više nema velodroma u Kranjčevićevoj, a koji je bio jedini u Hrvatskoj, mogla bi se postaviti montažna konstrukcija, s tendencijom da ona trajno i ostane na toj centralnoj lokaciji. Kroz testiranje mozaika privremenih programa, mogli bismo dobiti važan dio strukture trajnog rješenja s time da, naravno, grad nikada ne smijemo vidjeti kao potpuno dovršen.“

Arhitekt i postdoktorand na Sveučilištu Harvard, Igor Ekštajn, navodi da je od “Gredelja danas malo ostalo” pa se “više ne radi o postindustrijskoj rehabilitaciji i prenamjeni industrijskog naslijeđa, već o budućoj praznini koja svoju funkciju još traži, a koje će svoj industrijski karakter očuvati samo u imenu i kroz prisutnost starog vodotornja i jedne ili dvije očuvane hale.”

Ekštajn podsjeća i da “dok još ne znamo što od Gredelja želimo, možda znamo što ne želimo. Sve objekte u prostoru Gredelja koje nećemo štititi niti obnavljati odmah treba ukloniti, objekte koje treba čuvati zaštititi dok se ne donesu odluke o daljnjim koracima, a tako oslobođen prostor – oslobođen nažalost i od svoje industrijske povijesti – odmah ponuditi provizorno građanima kao slobodni otvoreni prostor.” Kao primjer takve privremene aktivacije navodi slučaj iz Berlina, gdje je prostor na kojem je stajala Palača Republike nakon njezina rušenja 2008. privremeno pretvoren u travnjak otvoren građanima – i to prije no što su finalizirani planovi za rekonstrukciju nekadašnjeg Berlinskog dvorca, koji je u međuvremenu dovršen.

“Kao što je već mnogo puta rečeno, Gredelj treba otvoriti građanima kako bi mogli stvoriti mišljenje o dijelu grada koji je zasad potpuno izvan njihovog urbanog imaginarija. Parkiralište nikako nije najpoželjnija funkcija, ali možda pomogne ‘dovući’ ljude u Gredelj, pogotovo otvaranjem veze s kompleksom Paromlina preko obnovljenog pothodnika.“

Poželjni smjer je, čini se, prilično jasan. No, može se reći da primjer Gredelja pokazuje suprotno – primjerice dokument “Program za provedbu urbanističkog natječaja za novo gradsko središte na lokaciji Gredelj” iz travnja 2021. godine (godina smjene gradske uprave) oblikovan je bez prethodne javne rasprave, participacije ili elementarnog upoznavanja javnosti s lokacijom. Otvaranje prostora i teme pogrešno je započeti s gotovim programom ili natječajem: bolji početak – onaj koji može dati više – trebalo bi biti samo otvaranje prostora, uključujući i testiranje privremenih sadržaja na lokaciji. Sve to zasad izostaje.

Kakva god budućnost Gredelja bila, ona će odražavati snagu, širinu očekivanja i sustav vrijednosti Grada. U tom procesu, možda se upravo u ranim koracima krije prilika da se barem približimo idealu onog što bi Gredelj jednom mogao postati.  

Program se sastoji od pet programskih linija koje pružaju različite rakurse na pojam dizajna: Dizajn iz drugog rakursa, Dizajniranje povijesti – historizacija dizajna, Diskurzivni objekti, Studije slučajeva i U prvom licu. 

Prijedlozi za projekte moraju:

• stručno predstavljati recentnu domaću i međunarodnu dizajnersku praksu visoke razine
• kroz autorske izložbe ili kustoske koncepcije istraživati i reaktualizirati djela dizajnera iz proteklih razdoblja
• koristeći se metodama dizajna kritički reagirati na društvene pojave/situacije/probleme
• afirmirati ključne vrijednosti dizajna te njegovu poziciju u široj javnosti

“Prijedloge mogu podnijeti autori i autorski timovi iz područja dizajna i srodnih disciplina, kritičari i kustosi. Svaki predlagatelj ima pravo sudjelovanja na ovom natječaju s više prijedloga”, stoji u tekstu natječaja. Prednost pri selekciji imat će promišljeni, ekonomični (niskobudžetni) projekti, a prijedlozi mogu uključivati izložbe u HDD galeriji, ili ekstenzivnije projekte koji uključuju izložbu u HDD galeriji.

Prijave se podnose putem online prijavnice, te šalju e-mailom na hdd@dizajn.hr. Natječajni prijedlog treba sadržavati: naziv projekta, detaljan opis projekta, ciljeve projekta, detaljan troškovnik i podatke o predlagatelju (životopis). Ukoliko je potrebno prijavnici možete priložiti dodatne materijale koji daju potpuniji uvid u sam projekt.

Pristigle prijedloge odabrat će Galerijski savjet HDD-a: Luka Borčić, Andrea Hercog, Zlatko Kapetanović, Maroje Mrduljaš i Sunčica Ostoić, uz voditelja galerije Marka Goluba. Više detalja pronađite ovdje.

Rok za prijavu prijedloga je petak, 4. srpnja.

U razgovoru sudjeluju Saša Ban, Nevenka Sablić, Dana Budisavljević, Miljenka Čogelja i Maroje Mrduljaš, a moderira ga Silvestar Mileta. Sudionici će govoriti o tome kako se serija tematski razvijala kroz tri sezone, zašto je Zagreb nedovršeni grad i kako je bilo moguće realizirati ovaj projekt “u vremenima notorno nesklonim kulturi i pamćenju”.

Ulaz je slobodan.

Neizostavan element provedbe svake suvisle kulturne ili bilo koje druge politike je otvaranje pozicija u sustavu i njegovim institucijama za ljude koji ga mogu razvijati u skladu s novim ciljevima i prioritetima. Taj proces valjalo bi razlikovati od pejorativno shvaćenog “kadroviranja”: ne radi se naime o tome hoće li s promjenama u sustavu doći i novi ljudi – to je neizbježno, logično, pa i uvjetovano načinom na koji zakonodavni okvir definira postupke imenovanja u tijela kulturnih ustanova – nego o tome temeljem čega se promjena događa: pukog interesa za kontrolom nad resursima i infrastrukturom ili pak nekog promišljenog koncepta razvoja te infrastrukture kao javnog dobra.

Nijedna od ovih opcija ne isključuje uže shvaćenu stručnost imenovane osobe, iako je zdravorazumski pretpostaviti da će ona u okviru prve logike lakše biti zanemarenom. U tom pogledu, premda joj se u svakodnevnom političkom i komentatorskom govoru pridaje gotovo magijska vrijednost, važno je istaknuti da je stručnost tek jedan od vrlo važnih preduvjeta za kadrovsku selekciju, nipošto i onaj definitivni kriterij – čim govorimo iz perspektive promišljene kulturne politike, ključna je upravo ona siva zona u kojoj je stručnost neodvojiva od vrijednosnih, ili, ružnije rečeno, ideoloških pitanja i tiče se načina na koji određena osoba razumije temeljni društveni smisao kulturnih institucija.

Jedno od presudnih kulturnopolitičkih pitanja u jeku promjene vlasti u Zagrebu jest upravo tretman gradskih ustanova u kulturi i načina na koji će biti definirana njihova javna funkcija, što između ostalog podrazumijeva i upravljanje procesom izbora njihovog vodstva. To je upravljanje definirano zakonima poput Zakona o muzejima, Zakona o kazalištima ili Zakona o upravljanju javnim ustanovama u kulturi, koji propisuju da većinu u upravnim tijelima ustanova imenuje osnivač, odnosno njegovo predstavničko tijelo. U slučaju ustanova čiji osnivač je Grad Zagreb, to primjerice znači da članice kazališnih vijeća imenuje Gradska skupština, dok članice upravnih vijeća muzeja imenuje gradonačelnik direktno. Neovisno o toj sitnoj proceduralnoj razlici, poanta je da većinu uvijek određuje ona politička opcija koja je na vlasti, što znači da je (in)direktna politička kontrola sastavni, zakonom formalizirani dio čitavog procesa, neovisno o tome čine li tu vlast bandićevci, Miki Maus, fanovi Popularnog Joleta ili zeleno-lijeva koalicija. Ostavljajući na stranu pitanje je li to načelno dobro ili loše, svakako se može reći da takav model posjeduje razumljivu logiku, budući da omogućuje oblikovanje cjelovite kulturne politike (i) kroz ustanove u kulturi. Đavo je, ponovimo, u sadržaju te politike – ako je ona suvisla, onda se na taj način njezina suvislost kapilarno širi i ustanovama; ako pak nije, dovoljno je prisjetiti se kako je izgledalo prethodnih 20 godina pod Milanom Bandićem.

Usprkos široj svjetonazorskoj maglovitosti i proceduralnom nesnalaženju dijela njenih predstavnika, s novom vlašću u Zagrebu došla je i nada u pozitivnu promjenu kada je riječ o odnosu prema kulturi na lokalnoj razini. Naime, Možemo je u velikoj mjeri proizišao upravo iz nezavisne kulturne scene, s neprikosnovenim ljudskim kapacitetima kada je riječ o koncipiranju politike senzibilizirane za potrebe čitavog sektora, njegovih radnica i šire javnosti. Jedna od prvih intervencija u gradske ustanove u kulturi nakon njihovog dolaska na vlast bilo je razrješenje Ane Matković, Martina Previšića i Vere Šimić Jajčinović dužnosti članica Upravnog vijeća Muzeja grada Zagreba i imenovanje Ive Prosoli Stojkovske, Tvrtka Jakovine i Maroja Mrduljaša na njihovo mjesto, koje je gradonačelnik Tomašević donio u Zaključku iz 13. srpnja ove godine. MGZ je inače institucija koja se u svojevrsnoj upravljačkoj krizi nalazi čak – dvije i pol godine. Budući da po isteku mandata dugogodišnjeg ravnatelja Vinka Ivića u srpnju 2019. na prethodno raspisanom natječaju nije odabrana nijedna kandidatkinja, tadašnji gradonačelnik Milan Bandić imenovao ga je vršiteljem dužnosti, da bi se isti scenarij ponovio i godinu dana kasnije, produžujući zavrzlamu oko izbora u dvogodišnji period upravljačkog limba.

Nakon druge godine Ivićevog v.d.-ovanja pod Bandićevim blagoslovom, uslijedila su nova dva pokušaja izbora novog ravnatelja – prvi u svibnju, a potom i u lipnju ove godine. I oni su poništeni u jeku promjene vlasti, potom je uslijedila Tomaševićeva intervencija u sastav Upravnog vijeća, da bi se u rujnu krenulo u peti pokušaj okončavanja agonije, prvi u novoj političkoj konstelaciji. Na taj se natječaj prijavilo šest kandidatkinja (Ana Kutleša, Vesna Bradamante, Ivana Katavić, Goran Arčabić, Hela Vukadin Doronjga i Zvjezdana Antoš), koje su sve prošle formalnu provjeru. Nakon održanih intervjua i odustajanja jedne od kandidatkinja (Bradamante), Upravno vijeće izabralo je Anu Kutlešu, kojoj su tri glasa dali novi vijećnici imenovani od strane Grada, dok su za Zvjezdanu Antoš glasali predstavnici radnika Muzeja Boris Mašić i Miljenko Gregl.

Kako stoji u dijelu obrazloženja odluke Upravnog vijeća koji potpisuje njegova predsjednica Iva Prosoli Stojkovska, Kutleša je pokazala “da ima jasnu viziju za razvoj Muzeja utemeljenu na demokratizaciji Muzeja, inzistiranju na inter- i multidisciplinarnom pristupu, umrežavanju Muzeja sa sličnim institucijama i inicijativama u Hrvatskoj i inozemstvu i aktivnom suradnjom i odgovornim sudjelovanjem u životu lokalne zajednice”. Citirajući direktno iz Kutlešinog prijedloga programa, Prosoli Stojkovska također apostrofira vrijednosti koje izabrana kandidatkinja zagovara: “promicanje demokratskih vrijednosti, kritičkog preispitivanja dominantnih narativa, uključivanje potisnutih identiteta i glasova, afirmiranje različitosti i drugačijosti, solidarnosti, jednakopravnosti po pitanju roda, spola, nacionalne, rasne i klasne pripadnosti, kako u programima tako i u internom ophođenju zaposlenika_ca.” Zaključno, predsjednica Vijeća ističe inovativnost, uključivost i usklađenost Kutlešinog programa sa suvremenim muzeološkim standardima te angažiranost i kritičnost njenog pristupa kao zalog pretvaranja Muzeja “u dinamičan prostor kritičkog promišljanja, učenja i razmjene”. Tome vrijedi dodati i napomenu člana Vijeća Maroja Mrduljaša kako izbor Kutleše predstavlja “nastavak već uspostavljenog trenda transfera znanja i iskustava iz nezavisne kulture u institucije koji se već pokazao uspješnim”, navodeći primjer dolaska Slavena Tolja na čelo MMSU-a Rijeka i kustoskog kolektiva WHW u bečki Kunsthalle.

WHW je važna referenca jer ne samo da je riječ o najpoznatijem primjeru međunarodne relevantnosti naše nezavisne kulture, inače također ignoriranom u gradskom kotekstu, nego i o kolektivu duboko srodnom Bloku – Lokalnoj bazi za osvježavanje kulture, čija dugogodišnja članica je, uz Vesnu Vuković, Ivanu Hanaček i Dunju Kučinac, također i Ana Kutleša. Blok je nedvojbeno jedan od najvrijednijih aktera u našem (ne samo) nezavisnom kulturnom polju, kustoski kolektiv koji je tijekom dvadeset godina svojeg postojanja proizveo niz važnih programa, usmjerenih, između ostalog, upravo na kritičko promišljanje baštine, odnosa kulture i lokalne zajednice, kao i demokratizacije tog odnosa – dakle, upravo onoga što čini temeljni smisao postojanja Muzeja grada Zagreba.

Nažalost, izgleda da je upravo u tom Kutlešinom i Blokovom kritičkom, ideološki jasno pozicioniranom djelovanju problem, budući da se dio zaposlenika Muzeja usprotivio njenom imenovanju u obliku anonimnih javnih pisama upućenih gradonačelniku Tomaševiću. Formalni temelj za ovaj istup prigovori su koje je predstavnik zaposlenika u Upravnom vijeću Boris Mašić naknadno iznio na račun Kutlešinih kvalifikacija. Naime, na sjednici održanoj 13. listopada, tajnik Muzeja, pravnik Karlo Šakota i predsjednica Upravnog vijeća Iva Prosoli Stojkovska ustvrdili su kako sve kandidatkinje udovoljavaju formalnim kriterijima natječaja, uključujući i onaj da kandidatkinja mora imati “najmanje pet godina rada u muzeju ili najmanje deset godina rada u kulturi, znanosti ili obrazovanju”. U skladu s propozicijama natječaja o prihvatljivim dokazima, Kutleša je svoje radno iskustvo potkrijepila elektronskom potvrdom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, iz koje je jasno da u Bloku u kontinuitetu radi duže od deset godina. No Mašić je, sudeći prema dostupnim zapisnicima, naknadno osporio Kutlešin staž u kulturi – njegova argumentacije se, čini se, temelji na činjenici da Kutleša tijekom prvih godina u svojoj organizaciji nije imala ugovor na puno radno vrijeme. Iz toga Mašić izgleda izvodi računicu po kojoj se više od 10 godina Kutlešinog rada u Bloku pretvara u pukih 7 godina. Ovakva izuzetno problematična konstrukcija prije svega nema nikakvog utemeljenja u tekstu natječaja, u kojem se rad nigdje ne definira u smislu staža ili vrste ugovora. Sve ovo ne bi dobilo na pretjeranoj važnosti da tajnik Šakota u novonastalim okolnostima nije promijenio mišljenje i zauzeo stav da Kutleša ipak “nije priložila sve uvjete natječaja”.

U takvim uvjetima, Vijeće je učinilo najodgovorniju moguću stvar i zatražilo mišljenje “pravnika iz nadležnih gradskih, odnosno državnih institucija, te radnog prava”, kako stoji u zapisniku elektronske sjednice, održane 4. studenog. Ispostavilo se da se konzultirani pravnici “slažu u činjenici da je kolegica [Kutleša, op. au.] poslala jedan od dokumenata koji je u tekstu natječaja zatražen kao jednakovrijedan te time ispunila formalne uvjete” te da “ne postoji osnova za diskvalifikaciju”. Situacija je, dakle, u formalnom smislu proglašena čistom te je Upravno vijeće tehnički moglo finalizirati izbor u skladu s vlastitom odlukom.

Ono na čemu se pritom vrijedi zadržati jest načelni stav većine pravnika da dokument poput elektronske potvrde HZMO-a “nije adekvatan za procjenu nečijeg rada u kulturi”, pri čemu se ipak upozorava “da rad u kulturi nije istovjetan radnom stažu”, suprotno Mašićevoj interpretaciji. To mišljenje nema direktne reperkusije po ovaj slučaj, budući da je natječaj za izbor ravnatelja Muzeja priznavao HZMO-ovu potvrdu kao dokaz, imalo to smisla ili ne. No ono svakako otvara šire, izuzetno važno pitanje uvažavanja i formalnog dokazivanja izvaninstitucionalnog rada u kulturi, koji se po definiciji uglavnom ne odvija pod ugovorima o radu na neodređeno i na puno radno vrijeme. Prikloniti se Mašićevoj interpretaciji značilo bi na posebno ciničan način negirati realnost rada u nezavisnoj kulturi, njene podfinanciranosti, kao i česte nemogućnosti da se u sustavu projektnog financiranja pokrivaju troškovi plaća, pri čemu se iza nominalnog rada na pola radnog vremena najčešće krije višestruko veće radno opterećenje. Ukratko, iz takve perspektive institucionalni sustav rezerviran je primarno za one koji u njemu rade i imaju privilegij najsigurnijih radnih mjesta – radi se, dakle, o jednoj duboko konzervativnoj, isključujućoj interpretaciji na štetu ranjivijeg dijela kulturnog polja.

Nažalost, zbog djelomično razumljivog opreza, predstavnici Grada u Upravnom vijeću nisu zauzeli odlučniji stav po ovom pitanju, koji bi bio važan i kao proceduralna legitimacija atipičnih oblika rada u nezavisnoj kulturi. Umjesto, dakle, da su priču zaključili i definitivno predložili Kutlešu za imenovanje, za što su po svemu sudeći dobili pravnu osnovu, napravili su jedan proceduralni zapetljaj – prvo su izglasali da će od izabrane kandidatkinje zatražiti dodatno pojašnjenje njenog rada i staža, da bi onda vlastiti zaključak zanemarili, ne poslavši joj nikakav zahtjev za dodatnom dokumentacijom.

Takvom su pak odlukom dali povoda opoziciji unutar Muzeja da uputi javno pismo gradonačelniku Tomaševiću, koje je dan nakon navedene sjednice završilo u medijima. Riječ je o jednom izuzetno problematično sročenom istupu, u kojem se prije svega netočno tvrdi da je nedvojbeno utvrđeno da Kutleša ne zadovoljava uvjete natječaja. Činjenica da je Upravno vijeće izglasalo dopunu dokumentacije, na koju se pismo poziva kao kršenje procedure, pritom nije pojašnjena u svjetlu dobivenih vanjskih pravnih mišljenja, kao što je iz njega izostavljeno da je Kutleša uistinu priložila dokaz koji je u skladu s propozicijama natječaja, što neimenovanim autorima omogućuje da njezinu prijavu tendenciozno prikažu kao nepotpunu, a time i nevažeću.

Pored ovih proceduralnih pedanterija, ključan je i dio pisma koji gazi u teren perfidne političke denuncijacije Kutlešinog rada: “Zastupamo stav da Muzej ne pripada ‘lijevima’ ili ‘desnima’, politički angažiranima ili neangažiranima, ‘progresivnima’ ili ‘konzervativnima’, manje ili više obrazovanima, već smo muzej koji pripada svima.” Banalno je uočiti da ne postoji jasniji znak ideološkog konzervativizma od ovakve nadideološke retoričke torte, kao što je sasvim izvjesno da bi ustanova koja bi se ovoliko trsila da ne pripadne nikome ostala baš to – ničija. Srećom, opozicionari iz MGZ-a nisu predugo ostali u svojoj kuli bjelokosnoj, nego su u sljedećem javnom pismu gradonačelniku, objavljenom 8. studenog, Kutlešu nagazili malo konkretnije, upozoravajući kako BLOK “organizira ‘političke škole za umjetnike’ kao ‘obrazovni program’ kojim se nudi indoktrinirani pristup politizaciji umjetnosti i kulture s namjerom ‘politiziranja i poticanja na angažman umjetničkih i kulturnih radnika’. Iza programatske sintagme o ‘borbi za bolje radne uvjete kulturnih radnika’ i iz djelovanja BLOK-a razotkriva se aktivizam usmjeren protiv kapitalizma, ali i neutemeljena radikalna kritika rada radnika u kulturnim ustanovama.”

Ako je prethodno pismo bilo površinski ambivalentnije, ovo je potpuno otvoreno oko svoje ideologizirane srži – na ime konzervativno-desnog elitizma koji se predstavlja kao neutralnost, tu se denuncira vrijedan rad Bloka na otvaranju kulturnog i umjetničkog polja i emancipaciji njegovih radnica. Iz te perspektive, ovaj napad na Kutlešu posebno podmuklim čini činjenica, istaknuta i u citiranom obrazloženju Upravnog vijeća, da je upravo ona kandidatkinja koja poseban naglasak u svojem programu stavlja na otvaranje Muzeja za marginalizirane i drugačije glasove i pozicije.

Kako je pak izgledala neutralnost u interpretaciji prethodnih uprava MGZ-a najbolje pokazuje njihovo dugogodišnje odbijanje da na pročelje zgrade bude vraćena spomen-ploča posvećena kustosici Muzeja Mariji Hanževački, koju su ustaše mučile i strijeljale 1944. kao pripadnicu antifašističkog pokreta: ploča je naime uklonjena devedesetih, iz jasnih razloga, a vraćena je tek nedavno, kada su izmijenjeni politički odnosi u gradu valjda počeli uvjetovati Novo Neutralno. Neiscrpnom istraživačkom angažmanu novinara Hrvoja Šimičevića dugujemo i detaljnu analizu stalnog postava Muzeja, koji svoje sporno ideološko lice pokazuje, između ostalog, i u segmentu posvećenom razdoblju socijalizma. “Gramatički krnje, faktografski netočno i duboko revizionističko lupetanje prožima gotovo svaki eksponat ovog izrazito značajnog perioda za Zagreb”, oštar je Šimičević, koji u svojem tekstu bespoštedno upućuje na sve manjkavosti i tendencioznosti tumačenja povijesti u MGZ-u. S kojim dijelom javnosti rezonira pozicija anonimnih prozivača iz MGZ-a postalo je ubrzo jasno – već sljedeće jutro nakon objave drugog javnog pisma Blokov je trešnjevački prostor Nova Baza oblijepljen letcima čiji cilj je očito bio provocirati i zastrašiti Kutlešu i njene kolegice, zbog čega je na teren morala izići i policija.

Sretna okolnost je da je taj vandalski čin čitavom slučaju priskrbio dodatnu medijski pažnju, a na Kutlešinu stranu stao je i dio mainstream medija, nudeći važnu kritiku argumenata njezinih protivnika. Umjesto dakle zadržavanja na razini demistificiranja ideološke potke kampanje protiv Kutleše, o čemu je već dovoljno rečeno i na drugim mjestima, vrijedilo bi se vratiti na neke šire implikacije ovog slučaja. Naime, nije on specifično zanimljiv zato što nam otkriva isključujući konzervativizam koji u velikoj mjeri okupira naše kulturne institucije, premda to nedvojbeno jest jedan od njegovih ključnih aspekata. Odnosno, taj nam je konzervativizam itekako poznat i otprije, samo je sada provociran i ugrožen novom političkom konstelacijom u gradu. Ono što pak čini specifičnost ovog izbora ravnateljice Muzeja grada Zagreba primarno su njegove implikacije po shvaćanje kulturne politike, odnosa gradske vlasti i institucija, kao i problema legitimacije rada u nezavisnoj kulturi.

U tom smislu vrijedi istaknuti jednu činjenicu koja se, koliko mi je poznato, dosad nije javljala u komentarima ovog slučaja. Među proračunskim dokumentima o kojima će se početkom prosinca glasati na 6. sjednici Gradske skupštine Grada Zagreba nalazi se i Prijedlog programa javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2022. godinu. Pored uobičajenih jedanaest djelatnosti koje se financiraju iz gradskog proračuna, tamo je za sljedeću predviđena i dvanaesta pod nazivom “Kultura i umjetnost u zajednici”. Navedena je linija definirana na sljedeći način: “Programi podržani kroz Kulturu i umjetnost u zajednici bit će usmjereni na veću dostupnost kulturnih i umjetničkih sadržaja u zajednici s osobitim naglaskom na teritorijalnu decentralizaciju kulturne proizvodnje i sudjelovanje građana u lokalnom kulturnom životu. Naročito će se podržati umjetnici, umjetničke organizacije, udruge i građani da samostalno ili u suradnji s kulturnim ustanovama (s naglaskom na centrima za kulturu i knjižnicama) razvijaju programe koji će se realizirati na kvartovskoj razini grada, kao i programi koji imaju perspektivu dugotrajnije suradnje kulturno-umjetničkih subjekata i raznih aktera lokalne zajednice […] Posebno će se podržati programi koji unapređuju programsku suradnju subjekata civilnog i javnog sektora u kulturi […]”

Iz perspektive ovog opisa imenovanje Ane Kutleše počinje djelovati ne tek kao hrabar, pomalo ekscesan odabir jedne autsajderske kandidatkinje, nego kao potpuno logičan izbor vođen vrlo pozitivnim novim prioritetima kulturne politike. U tom smislu, tezu iz jednog od anonimnih pisama zaposlenika MGZ-a da je “izbor ravnatelja Muzeja politička agenda Možemo” možemo slobodno podvesti pod meme kategoriju things that reactionaries say that would be awesome if true. Odnosno, ona i jest istinita, ali ne na način na koji to podrazumijevaju institucionalni konzervativci, što više govori o načinu na koji su oni navikli da stvari funkcioniraju. Ne radi se naime o Ani Kutleši osobno, nego o strašnoj agendi demokratizacije kulturnih institucija. Uostalom, moglo bi se uvjerljivo argumentirati da je u Blokovom slučaju riječ o organizaciji koja se pozicionira na način koji je kritičan kako prema dijelu nezavisne kulturne scene iz koje je Možemo potekao, tako i prema kontradiktornoj svjetonazorskoj osnovi na kojoj počiva nova zagrebačka vlast.

Druga, izuzetno važna implikacija ovog slučaja je problem formalne legitimacije rada u (nezavisnoj) kulturi. Potrebna je izgleda temeljita rasprava o definiranju tog rada, kao i načina na koji ga se dokazuje – u suprotnom, institucije će ostati mjestima reprodukcije privilegija ograničenog kruga ljudi. To dakako ne znači da u institucijama ne postoji veliki broj stručnjakinja sa sjajnim kompetencijama, znanjem i otvorenim viđenjem kulturnog sustava, kao što nitko u čitavoj priči ne tvrdi da dr. sc. Zvjezdana Antoš, dugogodišnja muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju s velikim muzeološkim iskustvom, nije načelno zaslužila doći na čelo MGZ-a. No svakako se radi o tome da izvaninstitucionalni rad u kulturi, koji se odvija usprkos svim nevjerojatnim poteškoćama, mora moći biti adekvatno vrednovan u okviru natječaja za mjesta u institucijama. To će vjerojatno uključivati određeni tip pravne artikulacije postupka koja će znati uvažiti različite realnosti rada u kulturnom sektoru.

Odluka upravnog vijeća jednog muzeja nije razina na kojoj će se taj problem riješiti, stoga ne treba nužno preveliku težinu pripisivati odluci da se poništi i ovaj, peti natječaj za izbor ravnateljice MGZ-a i krene u novu rundu. Bolje bi dakako bilo da je čitav proces bio vođen malo spretnije, na što upućuje činjenica da od Kutleše nikada nije službeno zatražena dodatna dokumentacija, kao i da je natječaj poništen bez transparentnog objašnjenja. U tom smislu, ovaj slučaj je još jedan primjer proceduralnog nesnalaženja nove vlasti, donekle i razumljivog zbog snažnih otpora kojima su izloženi u dijelu institucija. Upravljačka kriza u Muzeju grada Zagreba tako se nažalost produbljuje, šesti natječaj iščekujemo, a bilo koga tko će na njemu biti izabran čeka podijeljeni kolektiv, jednim dijelom očito nenaklonjen otvorenijem shvaćanju funkcije ustanove u kojoj radi.

U međuvremenu, krajem ožujka u domaćim je medijima objavljena informacija da će Sunce hotele, tvrtku u većinskom vlasništvu Jake Andabaka, preuzeti emiratska tvrtka Eagle Hills Real Estate d.o.o., domaćoj javnosti poznata kao investitor propalog “zagrebačkog Manhattana”, te po kontroverznom projektu Beograd na vodi. U lanac Sunce hotela spada i kultni hotel Maestral u Brelima, o čijem se statusu Ministarstvo – sasvim prikladno – ne očituje. Prema izjavama dosadašnjeg vlasnika, plan je novih vlasnika dio hotela podići na pet zvjezdica, dio na četiri, što bi značilo izglednu “obnovu”, a time i potencijalno radikalne preinake hotela Maestral izgrađenog 1965. godine, koji je dosad ostao očuvan u izvornom stanju.

Riječima stručnjaka Maroja Mrduljaša koji se godinama bavi hotelom i turističkom arhitekturom na Jadranu, “sačuvati barem jedan objekt iz razdoblja visokog modernizma u izvornom obliku bilo bi izuzetno važno. Imamo sreću da je Hotel Maestral u Brelima, vjerojatno najljepši modernistički projekt na našim prostorima, ne samo u domeni turizma nego generalno, u izvornom stanju i imamo priliku sačuvati barem jedan cjeloviti primjer kulture modernizma za buduće generacije”.

Udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze / projekt Motel Trogir, posvećena društvenoj valorizaciji i zaštiti arhitekture kasnog modernizma u Hrvatskoj, 7. je listopada 2020. uputila službeni dopis Ministarstvu kulture i medija RH vezano uz tada skori istek preventivne zaštite hotela u Brelima. Od resornog ministarstva tražili su informaciju kada će se održati sjednica Stručnog povjerenstva za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra i zbog čega se njegovi članovi ne sastaju. “U uvjetima pandemije, online sastanci nisu problem, a čak i samo vaše Ministarstvo u javnim natječajima potiče upravo takav vid djelovanja”, napominju.

Podsjećaju tom prilikom i na slučaj Kuće Matulja u Brodarici koja je 2016. godine srušena upravo u pravnom vakuumu između preventivne i trajne zaštite. “Taj je slučaj trebao poslužiti za korigiranje procedura kako bi se slične situacije u budućnosti izbjegle. Ostaje nam nepoznato da li je to u četiri godine i učinjeno”.

Kako do danas nisu dobili odgovor na spomenuti dopis, iako je to bila i zakonska obveza Ministarstva, ponovno apeliraju na nadležne službe da se očituju o slučaju Hotela Maestral, s ciljem zaštite i očuvanja kulturne baštine od nacionalnog i međunarodnog značaja. U tom zahtjevu pridružuje im se i niz stručnih organizacija, građanskih inicijativa i institucija, čije otvoreno pismo Ministarstvu kulture i medija u cijelosti pročitajte ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Međutim, na izložbi Sunčana strana modernizma: turistička arhitektura u Hrvatskoj 1962.-1972., održanoj u Oris Kući arhitekture, radilo se o drugoj strani domaćeg modernizma. Riječ je, naime, o modernizmu okrenutom Jadranu i turizmu koji tada, po prvi put u povijesti prostora koji je činio tadašnju Jugoslaviju, postaje uistinu masovna pojava. Ta masovnost, potaknuta dotad neviđenom industrijalizacijom, urbanizacijom i opismenjavanjem, pokazala se u izrastanju srednjeg društvenog sloja kao nosioca ekonomske djelatnosti s proizvodne, ali i s potrošačke strane. Velika državna poduzeća ulagala su u izgradnju hotela i odmarališta na obali, od kojih su neka, kroz nastojanja arhitekata, urbanista, dizajnera i ostalih stručnjaka, i danas ostala reprezentativni primjeri modernističke arhitekture.

U duhu epohe koju obilježava brutalizam, u izgradnji je poseban naglasak stavljen na dominaciju jednostavnih geometrijskih oblika, čistoću ploha i velik udio betona i čelika, no također su se dijelom i pratili već etablirani pokreti u arhitekturi kako Zapadne Europe, kao što su pokret Bauhaus i Le Corbusierov Unité d’Habitation model stanogradnje, tako i konstruktivizma u Sovjetskom savezu. Jednostavnost izraza u kombinaciji s veličinom turističkih kompleksa duž Jadranske obale, kao što su Haludovo na Krku ili hotel Libertas u Dubrovniku, također su sugerirale otklon od buržoaskih principa gradnje. Taj princip često su obilježavala ornamentirana pročelja, počesto historicistički i klasicistički utjecaji, ali i (nerevolucionarna) jednostavnost tlocrta i prostornih odnosa. Osim tog otklona, kroz masovnu arhitekturu u jugoslavenskom turizmu naglašava se upravo i princip jednakosti kao ultimativne vrijednosti tog vremena.

Osim spomenutih hotela, na ovoj nevelikoj, ali uistinu šarolikoj izložbi predstavljeni su i projekti poput hotela Solaris arhitekta Borisa Magaša, hotela Adriatic II Branka Žnidareca i hotela Maestral Julija DeLuce, Ante Rožića i Matije Salaja. Pored navedenih hotela predstavljen je i niz drugih objekata u Brelima i okolici (između Splita i Makarske) koje je najviše projektirao Ante Rožić, dok su interijeri uglavnom djelo dizajnera Bernanda Bernandija čije su stolice činile dio postava. Nadalje, relevantnost predmeta ove izložbe možda se najjednostavnije prenosi činjenicom da je jedan njen dio uključen u selekciju za izložbu Concrete Utopia u MoMA-i (Muzeju moderne umjetnosti) u New Yorku. Izložba se u Orisu mogla pogledati od 8. do 31. listopada.

Kustosi Maroje Mrduljaš i Mira Stanić potrudili su se da posjetiteljima putem što više različitih medija predstave ne samo konkretne projekte, nego i društveni, kulturni, ali i prirodni i topografski kontekst njihova nastanka. Osim kvalitetnih fotografija eksterijera u krupnom i sitnom planu te interijera, tu su i umjetničke instalacije koje su krasile interijere hotela i drugih objekata, makete samih objekata, ali i detaljan zemljovid južnog Jadrana na kojem se vidi podjela raznih gospodarskih zona te informativni film o samoj tematici. Jednostavna organizacija i nenametljivost izložbenog prostora u Kući arhitekture kroz specifičnost teme pružili su nam mogućnost fokusiranja na promatrano, ali i imaginarnog prelaska iz tmurnog, već dosta hladnog listopadskog Zagreba u sunčana ljeta na Jadranu šezdesetih i sedamdesetih, u nekima od najljepših, najskladnijih hotela koji su tamo ikada bili ili će ikada biti izgrađeni.

Zagrebački potres od 22. ožujka ove godine pokazao je sasvim jasno svu katastrofalnu nedjelotvornost sustava koji treba brinuti o građanima – navijači su zbrinjavali trudnice i bebe, alpinisti i alpinistice sanirali krovove, prijatelji pomagali prijateljima. U točkama krize i doslovnog pucanja, kakva potres koji je razorio centar i okolicu Zagreba sigurno jest, sve dosadašnje pogrešno vođene politike i korupcija jasno izlaze na vidjelo. No, nakon te konstatacije malo toga se mijenja, jer kako objasniti da je, unatoč svemu, Milan Bandić i dalje zagrebački gradonačelnik. Uza sve domoljublje koje se nominalno pokazuje u svim političkim opcijama zastupljenima u Saboru, nema odgovora na jedno jednostavno pitanje: Ako toliko volite svoje pučanstvo, zašto u trideset godina hrvatske samostalnosti nije sagrađena niti jedna nova bolnica? Zašto se kao centralno mjesto za borbu protiv pandemije odabire nekadašnja vojna bolnica, danas Klinički bolnica Dubrava, izgrađena u tako omraženom socijalizmu koja, prema riječima ministra zdravstva Vilija Beroša, posjeduje dobru infrastrukturu i dobre pristupne ceste? Dakle, radi se o projektu koji je dobro i pametno osmišljen. I naposljetku, zašto bolnica otvorena 1988. godine izgleda kao futuristički projekt u odnosu na ono što smo sposobni danas? 

U vrijeme zatvaranja društva za prvog vala koronavirusa, imali smo dovoljno vremena i da prošećemo uz Savu i vidimo spomenik javnom zdravstvu, nikada realiziranu Sveučilišnu bolnicu u Zagrebu, oko koje je danas uredno pokošena trava i postavljeni roštilji za kvalitetnije slobodno vrijeme građana. Taj veliki nedovršeni projekt ujedno je i tema nikad aktualnije izložbe Montažstroja i Boruta Šeparovića U osnivanju u likvidaciji, postavljene u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Otvaranje izložbe bilo je planirano povodom 35. godišnjice polaganja kamena temeljca koji je bio položen davne 1985. godine, dok je bolnica kao pravni subjekt ugašena desetljeće kasnije, u lipnju 1995. No nitko nije mogao pretpostaviti da će biti aktualizirana i kroz pandemiju i potres. Kroz predstavljene materijale na izložbi možemo pratiti kronologiju izgradnje i društvenih okolnosti u kojima je bolnica nastajala. I dok je primjerice za najveću austrijsku bolnicu, bečki AKH, trebalo trideset godina izgradnje koju su pratile mnogobrojne afere, za zagrebačku Sveučilišnu bolnicu tadašnji političari obećavali su da će biti realizirana za ne duže od sedam do osam godina. 

Svako toliko njeno pitanje aktualizira se kroz ideju izgradnje Nacionalne dječje bolnice, što je zadnji potegnuo smijenjeni ministar zdravstva Milan Kujundžić uz blagoslove premijera Andreja Plenkovića i Milana Bandića, koji su uz smiješak i iskreni stisak ruke potpisali u travnju prošle godine. Iako nikada nije javno prezentiran, okvirni sporazum o suradnji na pripremi projekta “Izgradnja Nacionalne dječje bolnice”, trebao je predstavljati prvi korak u realizaciji dječje bolnice u zagrebačkom Blatu. Vrijednost projekta je navodno 42,3 milijuna kuna, od čega bi 85 posto bilo financirano iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Usporedbe rade prioritet aktualne zagrebačke vlasti nisu bolnice, već žičara na Sljemenu za koju se grad zadužuje s nevjerojatnih 537 milijuna kuna. 


“Bez uvida u novi medicinsko-tehnološki program teško je odrediti ima li taj projekt perspektivu. Stvar je identična baš kao i u prvoj polovici osamdesetih ili kako je to tada rekao, ‘čovjek koji je ljubio bolnicu više od svih drugih’, političar Ivo Latin: ‘Ljudi se teže pokreću nego aparati, i lakše je graditi bolnicu, nego rušiti navike. Za izlječenje stanja u zdravstvu treba nam mnogo više od klinika i postelja’. Vizija Sveučilišne bolnice je u osnovi izvanredna, jer podrazumijeva razvojnu politiku i ne sagledava zdravstvo isključivo kao potrošnju. Kao takva ona i danas ima smisla”, smatra Borut Šeparović, autor spomenute izložbe. 

Radi se o kompleksnoj matrici društvenih odnosa koja nadilazi isključivo odnose u zdravstvu i u neku ruku ocrtava četrdesetogodišnji proces tranzicije na ovim prostorima. No, još u osamdesetima nitko nije bio sposoban zaustaviti pregradnje i nadogradnje postojećih bolnica, pa u međuvremenu nema bolnice koja nije dograđivana, pregrađivana, razgrađivana, što je ne samo razvodnilo projekt Sveučilišne bolnice nego ga i dovelo u poziciju ‘neželjenog djeteta’. I nakon očiglednih razornih učinaka nedavnog potresa zaista bih volio da građanima Zagreba i Hrvatske netko objasni zašto će se opet obnavljati prastare oštećene bolnice za koje bi malo jači potres značio potpunu katastrofu i koliki novac će se potrošiti u tim i takvim obnovama?”, zaključuje Šeparović.

Međutim, ova bolnica nije jedini kolos nastao u socijalističkom Zagrebu, pa tako treba spomenuti i Društveni centar Dubrava. Naš sugovornik, istraživač i arhitekt Maroje Mrduljaš, autor sjajne dokumentarne serije Betonski spavači, smatra kako bi trebalo napraviti ozbiljno istraživanje po pitanju donošenja odluka o programima i dimenzioniranju tih sustava, što bi nam moglo donijeti nova saznanja o socijalističkom samoupravljanju.

“S jedne strane imate društveno korisne i potrebne programe, no s druge strane mnogi projekti su bili nerealistični, previše su se oslanjali na koncepte centralizacije i čini se da nisu imali dobro postavljene modele financiranja. Pitanje same Sveučilišne bolnice je specifično jer ocjenu opravdanosti njenog mjerila treba prepustiti stručnjacima. Inicijalne ambicije tih projekata nastaju u okviru socijalističkog sustava koji je puno pažnje posvećivao socijalnim servisima i javnoj domeni. Aktualni sustav napušta te vrijednosti i teško je za očekivati da se relikti socijalizma dovrše”, smatra Mrduljaš. “Ovi prostorni resursi imaju puno potencijala i izvan svojih inicijalnih programskih okvira, ali današnje društvo, ne samo u Hrvatskoj, toliko je opsjednuto normativnim razmišljanjem, da sve što iskoračuje izvan rigidnih birokratskih pravila postaje gotovo nemoguće. Zato je sasvim prirodno i logično da sve ostane kao jest, jedno dugo propadanje u kojem nedovršene zgrade postaju dio prirodnog ili urbanog pejzaža te služe kao scenografija za video-spotove, mjesta za paintball igre i slično”, zaključuje. 

Da smo daleko od izgradnje preko potrebnih dječjih bolnica – ako ne vjerujete, jednom posjetite bolnicu u Klaićevoj tijekom dana – postaje zorno jasno i kada pogledamo na koji način država do kraja provodi privatizaciju preostale zdravstvene infrastrukture, tzv. dječjih lječilišta. Sredinom travnja Dječje selo kod Promajne, nekadašnja Specijalna bolnica za respiratorne i alegirjske bolesti dječje dobi koja se još uvijek nalazi u državnom vlasništvu, stavljena je na bubanj za prodaju. Istovremeno se pokušava privatizirati i Dječje pomorsko lječilište u Krvavici koje je ujedno i zaštićeno kulturno dobro i predstavlja jedno od kanonskih djela hrvatske kulture relevantno u svjetskim okvirima koje je projektirao Rikard Marasović. Činjenica da se nalazi na Listi preventivno zaštićenih dobara čini se neće spriječiti njegovu privatizaciju. Poput mnogih drugih primjera, počevši od Imunološkog zavoda, čiji smo značaj opetovano shvatili u pandemiji, i ove dvije ustanove specijalizirane za liječenje dišnog sustava i plućnih bolesti prepuštene su propadanju nakon samostalnosti. Inicijativu za očuvanje Dječjeg lječilišta u Krvavici pokrenula je svojevremeno Platforma 9,81 iz Splita, da bi se ovoj inicijativi nakon najave privatizacije pridružila lokalna Udruga Kačić iz Podgore i Slobodne veze / Motel Trogir koji su početkom lipnja uputili pismo Vladi, Ministarstvu državne imovine, Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu kulture u kojem predlažu da ovi objekti ostanu u državnom vlasništvu i obnove kako bi postali dio javnozdravstvene infrastrukture. 

“Činilo nam se suludo ne reagirati kada država prodaje nekadašnje ustanove za liječenje i oporavak od respiratornih bolesti, u kontekstu aktualne pandemije i neizvjesne jeseni, mogućeg drugog vala i situacije u kojima smo nedavno i sportsku infrastrukturu poput Arene Zagreb pretvarali u pomoćne objekte za prihvat mogućih bolesnika zaraženih virusom SARS-CoV-2. U samo par objava na društvenim mrežama, prikupili smo više od 500 potpisa, veliki dio upravo iz okolice Krvavice i Makarske, koje smo simbolički priložili našem pismu državnim institucijama. Inicijativu su podržali građani različitih profila i zanimanja, iz svih dijelova Hrvatske, od roditelja djece s poteškoćama u razvoju do liječnika, arhitekata, kulturnih ili turističkih radnika”, kaže nam Nataša Bordrožić is Slobodnih veza / Motel Trogira. 

Kao i kod već sličnih borbi, pitanje je može li ovakva grassroot inicijativa koja nema financijski interes u svojoj bazi i koja zagovara javni naspram privatnog interesa dobiti naklonost od države koja upravo prema ovakvim inicijativama pokazuje prezir. Veoma često prema akterima ovakvih akcija država pokazuje neprijateljstvo, umjesto zaštite i suradnje. “Ironično, čak nas smatraju naivnima. Međutim, građanska je odgovornost upozoriti na ovakve propuste i greške nadležnih te pokušati mobilizirati širu zajednicu kako bismo očuvali javnozdravstvenu infrastrukturu, što bi trebalo biti u interesu apsolutno svih građana, ali i odgovorne vlasti. Nemoguće je preko noći obrnuti procese destrukcije socijalnog tkiva i marginalizaciju javnog interesa koja traje desetljećima. Naša je građanska dužnost i odgovornost neprestano ukazivati na ovakve propuste i stvarati preduvjete da se jednom, možda i u bližoj budućnosti, dogode neki pomaci u društvu”, kažu nam zajednički u Udruzi Kačić.

Ipak cijeloj situaciji u prilog ide činjenica da kompleks dječjeg lječilišta još uvijek nije pronašao kupca i da se jedan njegov dio koristi za stanovanje, stoga naš sugovornik Maroje Mrduljaš smatra da će ova prodaja ići teško jer niti jedan investitor uz objekt ne želi de facto kupiti i stanare. “Ministarstvo misli da bi se kompleks mogao prodati zajedno sa stanarima, ali teško je zamisliti investitora koji bi se uplitao u tako kontroverznu situaciju. Većina plućnih bolesti danas se rješava učinkovito putem lijekova pa liječenje prirodnim elementima više nije u fokusu zdravstvenih metoda. Načelno podržavam holistički pristup zdravstvu, ali kada se zamisli koliko bi se dijagnostičkih uređaja moglo kupiti za dječje bolnice za cijenu obnove Dječjeg lječilišta, onda si postavljamo neka racionalna pitanja po pitanju matematike ulaganja.”

Razmišljanje o tom kompleksu, dodaje, mora ići u pravcu izrade plana upravljanja i održivih poslovnih modela koje zahtijevaju studiozni pristup. “I ja osobno, preko kontakata s Getty Foundation te u sklopu tima Arhitektonskog fakulteta i Instituta za turizam, nudio sam upravo takvo interdisciplinarno istraživanje u kojem se slaže scenarij obnove i budućnosti kompleksa temeljem sagledavanja arhitekture, potencijala lokacije, potreba lokalne zajednice, šireg javnoga interesa i dugoročne održivosti. No, nije bilo baš nikakvog interesa, kompleks Ministarstvo vidi samo kao parcelu.” Stoga nije moguće niti samo ustvrditi da projekt treba ostati u zdravstvenoj ili bilo kojoj drugoj javnoj funkciji, sve dok se ne ispita što je na nekom području realno moguće. “Kod Dječjeg sela nemamo posebno zanimljivu arhitekturu nego je sama lokacija fantastična. Može li i treba li to ostati u javnoj domeni, opet je pitanje istraživanja mogućnosti, ali jednostavno nema javne institucije koja bi to na sebe preuzela. Imate i situacije poput također zaštićenog spomenika kulture Motela Panorama arhitekta Ivana Vitića pored Rijeke gdje je postojao i kvalitetan scenarij i projekt pa i izvori financiranja pa je opet sve propalo”, objašnjava Mrduljaš.

I da se vratimo na početak ovog teksta. Priča o Sveučilišnoj bolnici predstavljena kroz izložbu Montažstroja u zagrebačkom MSU-u pokazuje nam da se pitanje javno-zdravstvenih politika nije moglo otpetljati niti u poznom socijalizmu koji je već bio u svome zenitu. Dijelom ukazuje i na zamršene političke odnose na relaciji između glavnog grada i Republike, te drugih političkih aktera i financijskih konstrukcija. Nakon devedesetih kada dolazi prvi val privatizacije i nestaje industrija, u narednom desetljeću dolazi i do privatizacije bankarskog sektora, te daljnja rasprodaja stečenih javnih dobara koji su nerijetko građena i kroz samodoprinose. Dobar primjer za to je pokušaj privatizacije autocesta koju je pokrenula socijaldemokratska vlada Zorana Milanovića. Za daljnje glodanje javnih dobara uskoro će nam, čini se, preostati jedino prirodni resursi – prostor, zemlja, vode i obala. Male udruge poput ove u Podgori kod Makarske gdje se, uzgred, rađaju i druge inicijative poput one koja se protivi daljnjem uništavanja poluotoka Osejava i uvale Vruja, pokazuje nam da građani nisu do kraja izgubili svijest o zajedničkom dobru. 

Nije, dakle, riječ o naivcima, već je riječ o ljudima koji dobro razumiju da profit, klijentelistički i građevinski interesi ne mogu dovesti do progresa cijelog društva i boljeg života pojedinca unutar njega. Naprotiv, ti partikularni interesi prijete da životi pojedinaca unutar društvene zajednice budu sve lošiji. Kriza koja nam se upravo događa sve sustave dovodi do pucanja, pokazuje njihove nedostatke, ali daje i priliku da se iskoristiti za demontiranje postojećih odnosa. I tu ne treba biti previše samokritičan i kritičan prema drugima jer svaki doprinos je u tome važan bilo da je riječ o izložbi i proizvodnji znanja, građanskim inicijativama ili direktnom politizacijom i ulaskom u lokalnu, županijsku ili državnu politiku. Javni servisi su nam neophodni da bismo imali neophodne uvjete za život ovdje.

“Tajanstveni objekt u borovoj šumi”, kako ga u Betonskim spavačima naziva arhitekt Maroje Mrduljaš, neobično je zdanje koje je za potrebe liječenja i rehabilitacije djece s plućnim bolestima izgradila Jugoslavenska narodna armija. Vjerojatno je upravo zbog činjenice da se radilo o vojnom objektu zgrada sve donedavno bila nepoznata široj, ali i stručnoj javnosti. “Otkrila” ju je u istraživačkom pothvatu Miranda Veljačić, koja je za Oris iscrpno pisala o arhitektonskim značajkama Marasovićeva djela. Zalaganjima Platforme 9.81 i splitskog Konzervatorskog odjela, objekt je 2012. uvršten u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Devastirano i prepušteno propadanju, nekadašnje lječilište od turističke komercijalizacije spasila je prije svega ekonomska neisplativost investicije u odnosu na postojeći smještajni kapacitet. S nezavisne je kulturne scene pak potekla ideja da ga se prenamjeni u društveno korisnu infrastrukturu te da upravo u Krvavici bude smješten Regionalni edukacijski i istraživački centar za kulturu i mlade.

Uz deset bungalova Dječjeg sela i gotovo 70 tisuća kvadratnih metara borove šume, arhitektonsko remek-djelo uskoro će se izgleda ipak naći na bubnju za prodaju, protiv čega su reagirali Udruga Kačić, Platforma 9,81 i Slobodne veze/Projekt Motel Trogir. U otvorenom pismu koje je u međuvremenu dobilo podršku brojnih zainteresiranih građana, aktivista, kulturnih, zdravstvenih i drugih radnika, pozivaju predstavnike Vlade i čelnike resornih ministarstava da odustanu od prodaje ove vrijedne imovine čiji se potencijal višestruko otkriva u trenutku globalne pandemije:

“Potaknuti aktualnom globalnom zdravstvenom krizom te podržani od strane široke grupe građana, organizacija i stručnjaka različitih profila, tražimo od Vlade RH da odustane od namjere prodaje Dječjeg lječilišta u Krvavici, te da se ono obnovi kroz privođenje objekta njegovoj originalnoj svrsi – liječenju respiratornih bolesti djece i odraslih. Također, tražimo da se još jednom razmotri prodaja Dječjeg sela kod Promajne, koje je već službenim kanalima/glasilima ponuđeno kupcima”, navodi se u otvorenom pismu te dodaje kako se privatizacijom ovih objekata ide u smjeru izgubljenih mogućnosti za unaprjeđenje zdravlja građana i društva općenito.

Inicijatori ove peticije, kao i arhitekti, aktivisti i kulturne radnice i radnici koji su im se pridružili, iskazali su spremnost aktivno se uključiti i pomoći oko promišljanja i oblikovanja budućnosti ovih lječilišta –nasljeđenog poklona danas nepostojećeg društva, kako ga naziva Mrduljaš – na dobrobit lokalne zajednice i šire javnosti.

Antropološku potrebu za pričama, koja postoji od kada je čovjeka, stoljećima je zadovoljavala književnost, potom i film, dok u 21. stoljeću u toj ulozi prednjači televizija. Posljednjih godina svjedočimo velikom porastu popularnosti serija, koje polako nadrastaju svoj primarni televizijski medij te postaju još dostupnije zahvaljujući raznim internetskim servisima za prikazivanje. Mnoge se suvremene serije uvelike razlikuju od svojih početaka, kada su smatrane trivijalnom i lakom zabavom, te su poprimile složenije umjetničke oblike i odgojile kritički zahtjevnu publiku. Iako još uvijek dominiraju igrane dramske serije, sve je prisutnija i dokumentarna produkcija koja široj publici nudi sadržaj od znanstvenog, kulturnog i društvenog značaja. Takve su, primjerice, astrofizička serija Cosmos iz 2014. i prirodoznanstvena Planet Earth 2 iz 2016. Naprednija tehnologija omogućuje kvalitetnije i atraktivnije snimke, a autori sve kreativnije pristupaju oblikovanju, zbog čega se moderne dokumentarne serije uvelike razlikuju od onih bezličnih didaktičnih dokumentaraca koji se emitiraju tek toliko da popune termin. Također, jedan od razloga povećane popularnosti može biti i sama struktura publike koju čine mlađi visokoobrazovani ljudi, zainteresirani za znanost i društvena pitanja, a nije naodmet niti kraća minutaža serije, u odnosu na film, kojom se uspijeva zadržati gledateljeva pažnja. 

Dio trenda popularnih dokumentarnih serija su i Betonski spavači, nastali 2016. u suradnji HRT-a i producentske kuće Hulahop, kao serija koja priča priču o ambicioznoj modernističkoj arhitekturi bivše Jugoslavije i njezinoj današnjoj sudbini. Unatoč nezahvalnom poslijepodnevnom terminu prikazivanja serija je zaradila obožavanje javnosti i priznanje struke (nagrada Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad Udruženja hrvatskih arhitekata za ostvarenja u 2016. godini) te se tri godine kasnije vraća u eter s drugom sezonom, a potom i reprizama prve, i to kako zaslužuje, u udarnom terminu, nedjeljom u 20.40 sati na prvom programu HTV-a.  

Autorski trojac kojeg čine redatelj Saša Ban te koscenaristi Nevenka Sablić i arhitekt Maroje Mrduljaš od samog početka ima viziju o četiri sezone od kojih će svaka biti posvećena jednom dijelu modernističke arhitekture – turističkoj, spomeničkoj, industrijskoj te projektima nedovršenih modernizacija. Prva sezona prisjećala se vrhunaca jugoslavenskog turizma, vodeći nas kroz nekada sjajne, a danas napuštene i devastirane hotele i motele, s ciljem pobuđivanja svijesti o važnosti modernističke baštine koju je potrebno i dalje čuvati i koristiti. Budući da se najuspješnije zgrade turističke namjene nalaze na hrvatskoj obali, prva je sezona snimana isključivo ondje. Možda zbog povećanja budžeta, ali i same teme, druga sezona širi se na prostor čitave regije, baveći se projektima koji su imali važnu društvenu ulogu u modernizaciji društva i emancipaciji građana – zgradama kulturne i edukativne namjene (domovi kulture u bosanskohercegovačkom Konjicu i crnogorskim Kolašinu i Nikšiću te Kulturni centar Ivan Vitić u Komiži na Visu) te većim urbanističkim projektima kao što su kompleks Zagrebačkog velesajma, stambeno naselje Split 3 i modernistička rekonstrukcija Skoplja. Sve su to redom djela poznatih arhitekata poput Marijana Haberlea, Božidara Rašice, Ivana Vitića, Dinka Kovačića, Slovenaca Jože Osojnika i Marka Mušiča te Japanca Kenza Tanga, da nabrojim samo neke.

Noseći podnaslov Nedovršene modernizacije, druga sezona ukazuje na zastoj u modernizacijskim procesima koji su započeli 1960-ih i 1970-ih uslijed poslijeratne urbanističke i društvene obnove. To je razdoblje obilježeno rekonstrukcijama i rastom gradova, porastom potrošnje, unaprjeđenjem tehnologije i industrije te općom modernizacijom društva. Preseljenje ljudi sa sela u gradove zahtijevalo je prilagodbu urbanom životu, drugačije shvaćanje prostora i zajednice no što su imali do tada.. Prostor se više nije mogao svojatati, već ga je bilo potrebno dijeliti s drugima, kao što se morala dijeliti i odgovornost prema zajedničkoj imovini. Za to je bilo potrebno educirati novopridošle stanare što je u Splitu 3 činio arhitekt Dinko Kovačić svojom, kako ju naziva, “stambenom školom”. Tijekom tih razgovora nije poučavao stanare samo brizi o prostoru, već i o ljudima, tražeći od njih da se pozdravljaju i poštuju te je tako posredovao stvaranju čvrste zajednice koja se danas, kada se naselje nalazi na meti privatnih interesa, nizom malih akcija uporno bori za njegovo očuvanje. 

Osim gradova proces modernizacije zahvaćao je i periferiju, gdje su se gradili arhitektonski ambiciozni domovi kulture u kojima su stanovnici mogli pratiti suvremenu kulturnu produkciju, a nerijetko se i sami amaterski baviti umjetnošću. Pritom nije bilo bitno gradi li se u Konjicu, Kolašinu ili Komiži – sva su se ta mjesta smatrala dostojnima vrhunske arhitekture. 

Međutim modernizacija društva nije dovršena, što spominje Maroje Mrduljaš još u prvoj sezoni kada, govoreći o hotelu Haludovo, kaže kako je za upisivanje novog urbanog sloja u ruralnu sredinu potreban korjeniti emancipacijski proces, a da za taj proces nije bilo dovoljno vremena. Cijela druga sezona razrada je te njegove rečenice. Dio stanovnika jednostavno nije uspio saživjeti s modernim tipom života, pa je došlo do nereguliranih gradnji, dizanja katova ne vodeći računa o ostatku urbanog okoliša, dok su se modernistički objekti počeli institucionalno zapostavljati, a samo ih nekolicina entuzijasta još drži “na aparatima”. Problem nebrige za postojeću materijalnu imovinu socijalističkoga porijekla stalna je preokupacija serije, a izgovori se kreću od neprilagođenosti današnjim uvjetima gradnje ili ekonomskim principima pa sve do pukog svjetonazorskog zazora od socijalizma. 

Prazni prostori unutar modernističkih komplekasa trn su u oku današnjim investitorima. Namijenjeni da budu ispunjeni zelenilom te (besplatnim!) susretima i druženjem, danas su oni gotovo “sotonizirani”, kako to prepoznaje sociologinja Ivana Drakšić. Naime, praznina iz perspektive zarade u kapitalističkom sustavu ima negativno značenje, ona je demonizirano ne-mjesto koje se mora komodificirati, unovčiti, ispuniti stanovima i trgovinama, sadržajem na kojem tek pojedinci mogu zaraditi. Vladajuće se strukture pritom služe raznim trikovima kako bi tobože opravdale obnovu i novu gradnju, što arhitektica Zrinka Paladino u svojem tekstu naziva principom “uništi da bi se gradilo”. Najbolje je to objasniti na samom primjeru Zagrebačkog velesajma. Velesajam se počeo graditi pedesetih godina prošlog stoljeća, a u samoj realizaciji sudjelovali su brojni domaći i strani arhitekti, stvorivši neke od najvrjednijih zgrada u arhitektonskom i konstruktivnom smislu, kakav je recimo Vitićev paviljon broj 40, nastao u suradnji s inženjerom Krunom Tonkovićem. Za one koji se ne mogu sjećati kako su to izgledali sajmišni dani na ZV-u, Spavači su priložili arhivske snimke. Sjajne nove zgrade, gosti iz cijele nekadašnje države posjećuju izložbe svjetskih proizvođača, druženje na zelenim površinama, uzbuđenje i elan – atmosfera koja se danas može samo dijelom osjetiti za vrijeme održavanja nekolicine sajmova, primjerice Interlibera. Obilazeći danas poluprazne i zapuštene prostore ZV-a – kakav je, primjerice, paviljon Mašinogradnje iz kojega se Hrvatski teniski savez morao povući zbog po život opasne zapuštenosti – kamera Spavača snima iskrcavanje smeća pokraj paviljona Đuro Đaković, jednog od zaštićenih zdanja. 

Budući da predstavlja važan iskorak u širenju Zagreba na prekosavski prostor te sadrži zgrade ambicioznih arhitektonskih dosega, Ministarstvo kulture RH 2006. zaštitilo je velesajamski kompleks kao kulturno-povijesnu cjelinu s pripadajućom graditeljskom strukturom. Međutim gradonačelnik Milan Bandić trenutno najavljuje njegovo rušenje i izgradnju “zagrebačkog Manhattana”, pritom zanemarujući zaštitu utemeljenu na stručnim mišljenjima. Čak i ako na stranu stavimo neospornu arhitektonsku, povijesnu i kulturnu važnost ovoga prostora, nije zanemariva niti njegova materijalna vrijednost. Nije li suludo trošiti sredstva na njegovo rušenje i ponovnu izgradnju, dok je potrebno samo uložiti u održavanje postojeće infrastrukture i uvođenje novog sadržaja? U svjetlu tih događaja emitiranje epizode o Zagrebačkom velesajmu može se protumačiti kao zvono za uzbunu i apel Zagrepčanima da se povedu za splitskim i skopskim primjerima pobune i da ne dopuste hirovima pojedinaca uništenje njihova grada. 

U naslovu četvrte epizode Skoplje je nazvano gradom koji je bio premoderan. Paradoksalno je da je ono što se prije pedeset godina smatralo modernim i progresivnim, za sadašnje poimanje “premoderno” – od kućanskih aparata kakve ni danas uglavnom ne koristimo pa sve do urbanih identiteta. Nakon razornog potresa 1963. Skoplje je obnovljeno na idejama japanskog modernizma, no današnjem je makedonskom političkom vrhu bitno temeljiti identitet na sjaju antičke prošlosti, što se pokušava oponašanjem povijesnih stilova, prekrivajući brutalističke betonske zgrade lažnim fasadama i dizanjem grandioznih skulptura Aleksandra Velikog. Ovaj nasilni čin usmjeren prema gradu, njegovoj povijesti i stanovnicima, čijim se novcem to sve napravilo, naišao je na buran otpor Skopljana, koji je zbog bacanja boja na nove fasade prozvan Šarenom revolucijom. 

No nije samo Skoplje bilo premoderno, već je cjelokupna modernistička arhitektonska baština, kako se navodi u seriji, projektirana za vrijeme koje još nije došlo. Takav primjer je skulpturalni dom kulture u Kolašinu kojeg kao da je, kako kaže jedan od stanovnika, spustila neka strana, nezemaljska civilizacija. Futurizam, jedna od ključnih crta serije, suptilno se osjeti i u zvučnoj kulisi u obliku visokih ezoteričnih, “vanzemaljskih” tonova što prikazanoj arhitekturi daje subliman i misteriozan karakter. Takav dojam odaje i snimanje dronom koji iz ptičje perspektive ono što je gledatelju otprije poznato – zgrade, arhitektonske komplekse pa i dijelove gradova – preobličuje u apstraktne geometrijske oblike te tako doprinosi karakterističnom vizualnom dojmu serije.

Iako je neminovno kako se kadrovima nalik umjetničkim fotografijama i cjelokupnom kinematografijom Betonski spavači nameću kao jedan od vizualno najatraktivnijih televizijskih sadržaja, oni nikako nisu samo lijepa serija o lijepim kućama, već su se iznova pokazali kao važan politički istup, poziv na aktivizam. Budući da se problemi ne mogu riješiti “samo pritiskom na dugme”, kako to priželjkuje Ingrid Radan na odjavnoj špici, potrebno je boriti se protiv devastacija i rušenja, inzistirati na održavanju naših postojećih domova, ostvariti svoje pravo na grad. 

Ništa nije vječno pa tako ni beton. Najbolje ćete se u to uvjeriti kada se zaputite na drugu stranu Save, do veličanstvene ruine – Zagrebačkog Velesajma. Zaobiđete li južni ulaz i skrenete na istočni, vidjet ćete na primjerima arhitektonskih remek-djela modernizma propadanje betona, željeza i stakla. Velesajam danas čine prostrani paviljoni zapojasani metalnim ogradama i okovani ruzinavim lancima između kojih radnici na viličarima prenose otpad od jednog paviljona do drugog. Nekadašnji primjer planske gradnje iz perioda socijalizma i simbol prosperiteta, danas je mjesto na kojem većinu vremena nemamo što tražiti. Odgovor na pitanje kako je jedan monumentalni kompleks, koji je urbanistički uvjetovao gradnju čitavog Novog Zagreba postao grad duhova, odlučile smo potražiti kroz jednu šetnju. Zagrebački Velesajam posjetile smo na dane kada se u njemu održava Interliber, odnosno na dane kada se taj prostor najviše udalji od vlastite svakodnevice. Nismo se htjele zadržavati pod svjetlima pozornice nego smo krenule dublje u prostor njegove stare slave. 

Velesajam počiva na temeljima Zagrebačkog zbora – međunarodne gospodarske izložbe koja se održavala u Zagrebu od 1909. do 1946. godine. Po završetku Prvog svjetskog rata izložbe Zagrebačkog zbora održavaju se pod novim nazivom – Zagrebački veliki sajam, a uslijed čestih promjena lokacije konačno je odlučeno da će se sajam preseliti u prostore današnjeg Studentskog centra. Godine 1946. Zagrebački veliki sajam dobiva novo ime koje zadržava do današnjeg dana te ponovno seli na novu lokaciju, južno od Save, tadašnju periferiju grada koja je danas poznata kao Novi Zagreb.

Koncept Zagrebačkog velesajma zasnivao se na ideji gradnje suvremenog prostora unutar kojeg bi bila smještena domaća i međunarodna sajamska izlaganja. Gradnja Zagrebačkog velesajma započinje 1956. godine odlukom gradonačelnika Većeslava Holjevca. Odluka je bila politički akt, no urbanistički izvrsno osmišljena. Prvi plan za Velesajam djelo je renomiranog arhitekta Marijana Haberlea, dok je drugi plan proširenja i nastavka gradnje izradio arhitekt, urbanist, slikar i scenograf Božidar Rašica 1957. godine. Do kraja 70-ih godina Velesajam služi kao poligon za razne konstruktivne eksperimente renomiranih domaćih i svjetskih arhitekata te ga s današnjeg aspekta možemo promatrati poput muzeja arhitekture u mjerilu 1:1 na otvorenom. Zakonom o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, Velesajam je danas zaštićen kao kulturno-povijesna cjelina, dok su pojedini paviljoni poput Mašinogradnje, Vitićevog i talijanskog paviljona pod posebnim režimom potpune zaštite povijesnih struktura što dodatno otežava moguću obnovu. 

Jedan od naših sugovornika, arhitekt, kritičar i pisac Maroje Mrduljaš, arhitekturu Velesajma opisuje “na pola puta između života i smrti”, što znači da se još uvijek koristi, ali je izložena procesima degradacije, zanemarivanja i propadanja. Objašnjava da ne govorimo o arhitekturi koja je samo ostatak ruševina i ljuštura, nego je još uvijek nastanjuje neki oblik života. U to smo se uvjerile dok smo prolazile kroz paviljone. S namjerom da ovo ne bude jedan od onih “bilo je bolje prije, zašto sada nije” tekstova, spomenut ćemo razne identitete i događanja koje je ovaj prostor udomio od svog postojanja.

Prvi paviljoni koje smo obišle bili su paviljoni 10 i 10a. Sredinom 1990-ih godina Velesajam je postao poznat kao mjesto održavanja prvih techno partija u Hrvatskoj. U lipnju 1994. godine, paviljoni 10 i 10a postaju mjesto održavanja prvog Future Shocka. Uz velikane house i electro glazbe poput Bounty Huntera, Maria de Bellisa i Marka ‘Oha plesalo je više tisuća ravera iz cijele regije pa se sljedeći party održao već u prosincu iste godine. Prilikom našeg posjeta prostor se pripremao za sljedeći sajamski događaj, po navodu zaštitara, za “nešto tehnološki, neke igrice”. Radilo se o gaming sajmu Reboot InfoGamer. 

Sljedeći paviljon na našem putu bio je paviljon Njemačke Demokratske Republike (35). Gradio se od 1964. do 1965. godine, a rezultat je bio zgrada zatvorena u neprozirnu ovojnicu od industrijskog stakla u konstrukciji od armiranog betona, prema ideji autora Božidara Rašice. Danas smo u tom prostoru pronašli karting arenu i escape room. Upravo je upotreba čvrstog, armiranog betona učinila prostor sigurnim i do 2018. kada smo tamo popile kavu. Rašica je prilikom oblikovanja paviljona unio i iskustva scenografskog i urbanističkog rada, a samo jedan pogled na ove paviljone dovoljan je da uočimo inspiraciju idejom o arhitekturi kosti i kože Ludwiga Miesa van der Rohea. Elegantne, purističke građevine savršeno se uklapaju u njegov koncept “manje je više”.

Božidar Rašica autor je nekolicine paviljona, od kojih svakako valja istaknuti onaj Mašinogradnje (36) za koji 1956. godine dobiva prvu nagradu na natječaju. Paviljon je impresivna, pravokutna, čelično-staklena konstrukcija koja je svojedobno udomljavala najveća dostignuća industrije, tehnologije i produkt dizajna. Rješenje je bilo jedinstveno na našim prostorima, zbog upotrebe transparentnog opna koje otkriva rešetkaste nosače. Zanimljiva je i činjenica da prostor originalno nije bio namijenjen samo izložbama već i za održavanje sportskih priredbi. Paviljon je danas s jedne strane obrastao zelenilom, a duž drugih ograđen je željeznom ogradom. Put do njega priječi visoka trava i gusto raslinje, a pod nogama su nam se nalazile i brojne teniske loptice koje svjedoče o vremenima kada je prostor koristio Nacionalni teniski centar. 

Iako Gradska uprava ima svoju priču o Velesajmu, prostor sam pripovijeda, što možemo vidjeti na primjeru sljedećeg paviljona. Radi se o izložbenom paviljonu Zapadne Njemačke (40), danas Klizalištu Velesajam, koje je uz nekolicinu drugih paviljona izuzeto iz sastava Zagrebačkog Velesajma, ali je i dalje dio njegove urbane cjeline. Nekonvencionalno arhitektonsko rješenje potpisuje Ivan Vitić uz pomoć inženjera Krune Tonkovića, a rezultat je građevina koja ostavlja izuzetan vizualni dojam. Gradnja je trajala svega četiri mjeseca, no to je bilo i više nego dovoljno da nastane ovaj karakteristični paviljon sedlastog krova od vlačne membrane. U konstrukcijskom smislu predstavlja uspješan spoj arhitektonskog znanja i inženjerske vještine te je i danas tehnički gledano sačuvan u svojoj izvornosti. Sudbina Vitićevog paviljona nešto je sretnija od obližnje Mašinogradnje i DDR-a, a razlog se vjerojatno krije u činjenici da za njega danas brine Ustanova za upravljanje sportskim objektima Zagreb.

Nastavljamo ravno prema paviljonu 28, koji se danas nalazi u najgorem stanju, iako je također zaštićen kao nepokretno kulturno dobro. Desetak minuta lagane šetnje dovodi nas pred sablasnu čeličnu konstrukciju koja čvrsto stoji, unatoč činjenici što je unutrašnjost prostora u potpunosti porušena. Paviljon je prepušten propadanju do kraja, bez zaustavljanja – porazbijani su svi prozor, zidovi i strop gornjeg kata. Vanjski izgled naveo nas je na zaključak kako se radi o jednom od paviljona koji nije uspio pronaći novu namjenu, ali uspjele smo se provući unutra gdje smo pronašle mali improvizirani azil za mačke koji se sastojao od krevetića, grebalica, penjalica i nekoliko vrsta hrane. S gradnjom paviljona tvornice Đuro Đaković krenulo se u siječnju 1961. godine, kada je arhitekt Milan Begović pobijedio na internom natječaju. Paviljon se nalazi na rubu sjeverozapadne zone, a njegova najinteresantnija značajka bila je ulazni dio, odnosno tračnice željezničke pruge putem koje su se dopremali proizvodi izlagača. Površinom najmanja zgrada nastala je kao montažna čelična konstrukcija s ostakljenim vanjskim površinama i dvjema betonskim nadstrešnicama.

Posljednji paviljon koji smo obišle bio je paviljon 22. Iako u ovom slučaju ne možemo upotrijebiti revijalni ton o arhitektonskim ponosima koji propadaju ili su dobili neki novi duh na ovaj ili onaj način, paviljon je bitan dio naše prošlosti. Za vrijeme Domovinskog rata koristio se kao koncentracijski logor u koji su privođeni i u kojem su zlostavljani civili srpske nacionalnosti, poslije ubijeni na pakračkom području. Mislimo da u demokratskom društvu mora postojati svijest o važnosti memorijalizacije ovakvih prostora. Ne možemo izbrisati zločine koji su se dogodili – u našoj je moći jedino stav koji zauzimamo prema mračnim mjestima naše prošlosti. Hoćemo li se praviti da se nisu dogodila ili ćemo se pobrinuti da se više nikad ne ponove? Možda bi jedna spomen-ploča pomogla prosječnom građaninu da stvori mišljenje o povlaštenom tretmanu u Krapinskim toplicama ratnog zločinca osuđenog za strahote počinjene u paviljonu 22.

Od vrijednog izložbenog prostora gdje su se podjednako okupljali predstavnici zemalja kapitalističkog i socijalističkog svijeta, preko ratnog logora, mjesta za lunapark i tehno partije te konačno sportskih dvorana i igraonica, ovaj betonski i čelični kameleon preuzeo je kroz godine mnoge uloge. Kako smo se trudile spomenuti svaku od njih tekst je nenamjerno bio prožet tonom nostalgije za nekim neodređenim “prije”. S tim na umu zanimljivo je spomenuti da Zagrebački Velesajam, prema navodu Maroja Mrduljaša, nikada nije preuzeo ulogu koja mu je izvorno namijenjena. “Zagrebački Velesajam nalazi se u geometrijskom središtu grada i ustvari je od početka bio osmišljen da bude povezan s nikad razvijenim gradskim centrom koji se trebao dogoditi na mjestu Muzeja suvremene umjetnosti. U planskim koncepcijama to je bilo zamišljeno kao novi centar Zagreba, kao jedna velika megastruktura koja je paralelna i komplementarna povijesnoj jezgri. Na žalost, zbog raznih okolnosti, u prvom redu zbog nemogućnosti grada Zagreba da realizira cijelu stvar iz čisto ekonomskih razloga to se nikad nije dogodilo. (…) Danas je prostor u nekom interregnumu, u nekom procjepu, međuživotu između slavne prošlosti i neizvjesne budućnosti”.

O Velesajmu se često raspravlja u kontekstu obnove i očuvanja. “Pojedini paviljoni jesu zaštićeni, međutim na njima se smije raditi, no ono što se napravi mora biti ekvivalentno izvorniku. Svaka zamjena, svaka intervencija trebala bi reproducirati ono izvorno stanje”, objašnjava Mrduljaš. Zadržati identitet Velesajma, tehnički prilagoditi paviljone suvremenim standardima, a da se pritom zadrži njihov izvoran oblik, projekt je koji zahtjeva stratešku viziju bez koje se rasprava o budućnosti Zagrebačkog velesajma zadržava na razini špekulacije. Nonšalantan odnos prema njegovoj budućnosti pokušale smo opravdati suvremenim “strahom od socijalizma” ili pak nedostatkom vizije onih na vlasti. “Osnovni problem nije ideološke prirode, više je stvar u indolenciji, gluposti i nesposobnosti”, zaključuje Mrduljaš.

Zagrebački Velesajam prije svega je prekrasan prostor koji nije prestao živjeti samo zato što su ga odgovorni prestali strukturirano voditi. Današnje stanje paviljona svjedoči o nemaru koji polako, ali sigurno vodi u propast. Unatoč tome, šetnja Velesajmom i dalje otkriva planski raspoređene šetnice koje dijele prostore paviljona, između kojih se nalaze skulpture i klupe za uživanje na otvorenom. Sve to još postoji i stoji, ali nažalost, nedobronamjernost i nebriga doveli su do sramotnog propadanja baštine, doslovno pred našim očima.

Iskustvo je pokazalo da postoji potreba za prostorom poput Velesajma. Zagreb je prije svega grad s dugom sajmišnom tradicijom, no kakve su šanse da ona zaživi u nekom drugom obliku u budućnosti? Dok čekamo odgovor na to pitanje, odvojite vrijeme i otiđite do Velesajma, prije nego što dobijemo još jedan niz fontana i kakvo parkiralište.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.