“Pet godina kamera prati svakodnevni život Ane Vukmir, umirovljenice koja živi na svom imanju u Puli — razgovore, poslove oko imanja, brigu za životinje, ponavljanje malih rituala. Nakon smrti supruga, Ana i sama počinje snimati mobitelom, pa dokumentiranje postaje uzajaman proces: tko oblikuje priču, ona ili umjetnica koja je snima?

Izložba taj filmski materijal prevodi u prostor — umjetna trava, tekstil spušten sa stropa kao patchwork fotoalbum, cigle na koje su prenesene fotografije s Anina mobitela. Rad o domu kao nečemu što se stalno iznova proizvodi kroz odnose, rutine i sjećanja”, istaknuto je u popratnom tekstu Tene Bakšaj.

Marlen Ban multidisciplinarna je umjetnica koja kroz instalaciju, tekstil, arhivsku građu i video istražuje sjećanje, identitet i emocionalne tragove proživljenih iskustava. Preddiplomirala je na ALU i Pravnom fakultetu u Zagrebu, trenutno je na diplomskom studiju pri HKU u Utrechtu.

Amore ist gone se nadovezuje na prethodno prikazan projekt pod nazivom No more I’m Sorry u produkciji GMK. Kako navodi kustosica Tena Bakšaj, ova izložba služi kao “protuteža” prethodnoj; umjetnica se umjesto zacjeljivanja i samostalnosti bavi skrivenim dijelom podsvijesti povezanim s egom.

Budući da se radi o site-specific instalaciji, umjetnica se koristi tekstom u formi poruke poslane bliskoj osobi nakon završetka jednog odnosa. Na taj način, reprezentira se želja za uspostavom romantičnog odnosa, ali kroz leće mladenačke nevinosti i naivnosti, uz svojevrsnu autorefleksiju tj. pokušaj razbijanja iluzije koju smo stvorili o nekome. Za izradu ovog rada umjetnica odabire crvenu i crnu boju i til, simbolizirajući tako stanja nevinosti, ljubavi, patnje i smrti.

Marlen Ban (1999.) prvostupnica je Animiranog filma i novih medija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutačno završava studij Upravnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Kroz umjetničku praksu istražuje društvene i osobne odnose, kao i vlastita emocionalna stanja i strahove. Koristeći site-specific instalacije, bavi se konceptima prostora i pojedinaca unutar njega. Trenutačno je dio produkcijskog tima Galerije Miroslav Kraljević te volontira u Psihijatrijskoj bolnici Sveti Ivan gdje održava likovne radionice.

Izložba je otvorena do 26. travnja, a više informacija možete saznati ovdje.

Router je prostor u kojem se razmjenjuju ideje i informacije, znanja i vještine potrebne budućim srednjoškolcima i studentima za upis željene škole i fakulteta te mjesto vaninstitucionalnog obrazovanja u kojem se polaznici kroz individualni metodički pristup usmjeravaju na vlastite snage uz dodavanje obrazovnih i motoričkih vještina. Udruga postoji već desetljeće, a pokrenula ju je Roberta Weissman Nagy.

Otvorenje izložbe ujedno funkcionira i kao svojevrsna prezentacija obrazovnog rada Routera 5.1. u Londonu 2025. godine kao i presjek uspjeha dosadašnjih članova_ica. Svoje će radove predstaviti: Marlen Ban, Gaia Radić, Ivana Bajec, Kara Plastić, Alma Kugić, Lara Kutić, Dora Ramljak, Diego Belci, Petar Pereša, Ivan Škorić, Mihael Balać, Erica Geiger Rabar, Pave Kunjašić, Francisca Marić, Josipa Magdalena Kandžija i Nastasja Miletić, koja je izradila vizualni identitet izložbe i popratne materijale.

Izložba ostaje otvorena do 25. siječnja, a više detalja možete pronaći ovdje.

Iz najave: “Izložba otvara vrata kompleksnoj temi romantičnih odnosa protkanih očekivanjima, nadanjima, konfliktima, razočaranjima, strahom i prekidom. Progovarajući iz vlastite perspektive umjetnica Marlen Ban smješta u fokus ženski odgovor na povrede u romantičnim odnosima – emocionalne, psihološke, fizičke.

Rad nastaje izvezivanjem teksta o prekidu traumatične veze umjetnice, a izborom veza kao tradicionalnog medija koji se kulturološki povezuje uz ženski ručni rad i druženje intuitivno se potiče empatična komunikacija. Uključivanjem žena u proces izrade umjetničkog rada umjetnica stvara sigurno mjesto dijeljenja i dijaloga. Razmjenom suradnice postaju koautorice čije, riječima Sare Ahmed: ‘pripovijedanje priče o boli i povredi nije nužno terapeutskog učinka’ već postaje svjedočenje koje zahtijeva aktivno slušanje. Neposrednim izlaganjem sebe umjetnica štiti potencijalno prisutnu potrebu za anonimnosti suradnica uzimajući u obzir slojevitost priča i kontekst koji jedan rad ne bi mogao obuhvatiti.”

Koautorice: Marta Agičić, Vesna Bosanac, Marta Bosnić, Nora Čulić Matošić, Κaja Dujmić, Ana Janjatović Zorica, Marija Katalinić, Ivana Korpar, Klara Kranjčec, Tea Matanović, Silva Milostić, Karmen Nivić, Petra Pavetić Kranjčec, Μaja Pavlinić, Sara Pavleković Preis, Κatarina Perić, Marija Poljak, Marika Puškarić, Rada Iva Sibila, Nikolina Sever, Antonela Solinečki, Klaudija Solinečki, Sara Šarić, Sarah Kim Šuran, Ema Tomić, Ana Vivoda, Matea Vukić.

Marlen Ban (1999.) studentica je Novih medija, Odsjeka za animirani film i nove medije, Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu te studija Javne uprave Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kroz umjetničku praksu proučava društvene i osobne odnose te vlastita stanja i strahove. Sudjelovala je na kolektivnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Na otvorenju festivala predstavit će se 11 umjetnica_ka s radovima pristiglim na festivalski natječaj i to u različitim umjetničkim formama kao što su video radovi, video performans, AI grafika, ready-made intervencija, fotografije, objekti i performance. Otvorenje izložbe je 23. listopada u 19:00 sati u Galeriji Događanja, a posjetitelji će radove moći pogledati tijekom trajanja festivala. 

Nakon otvorenja izložbe, prvi festivalski dan će obilježiti i poetsko-glazbeni performance Improvizije/Koncart multinstrumentalistice i izvedbene umjetnice Ane Paške, koja se igra glasom i riječima, pronalazi nepoznate glasovne pejzaže i stvara pjesničke slike rastvarajući svakodnevicu, dok je drugi dan rezerviran za razgovor s autoricama izložbe koji će moderirati povjesničarka umjetnosti Josipa Bubaš i predavanje Uvod u feminističke teorije i pokrete sociologinje Branke Galić.  

U sklopu Festivala su još tri predavanja: (Ne)znane junakinje Marije Jurić Zagorke (srijeda, 25. listopada) predstavit će Čuvarice vremena (povjesničarke Đurđica Vitković i Ana Zbiljski) donoseći priče o kultnim junakinjama Zagorkinih romana koje prkose društvenim normama, zatim predavanje kulturalne antropologinje Suzane Marjanić Što je feministički performans? I feminizam i aktivizam (četvrtak 26. listopada) te performativno predavanje Doplgengera Jugoslavenski socijalizam i žensko pitanje na filmu kojim se ukazuje na napuštanje ideje ženske emancipacije, koja je prisutna u filmovima do početka šezdesetih, ali i na sve prisutniju retradicionalizaciju društva (petak, 27. listopada). 

Na 21. Festivalu prvih publika može pogledati i dva kratka filma: dokumentarni film Projekt Carmen (2006.) u kojem Željko Zorica prati žensku dramsku grupu Vedra lica s Ravnica u pripremi predstave Carmen te film Jagode Kaloper Iza ogledala (2011.) kojeg je autorica snimala, montirala i režirala tijekom više godina kao work in progress. Nakon projekcije filma održat će se panel rasprava Iza ogledala: prikazi žena na filmu jučer i danas, o glumačkom i autorskom radu Jagode Kaloper te reprezentaciji i poziciji žena u jugoslavenskom i postjugoslavenskom filmu. Filmski program 21. Festivala prvih donosi i projekciju Izbor ženskog eksperimentalnog stvaralaštva Kino kluba Zagreb kojeg su odabrale Petra Belc i Lana Kosovac.

Otvorenje izložbe drugih u Galeriji bit će održano na katu Kulturno informativnog centra KIC u petak, 27. listopada. U sklopu festivala održavat će se i radionice: Žene i starenje feministkinje Nine Čolović, na kojoj će voditeljica potaknuti razgovor među različitim generacijama žena razmatrajući kako se starenje odražava na njihovu svakodnevnicu i na koje načine mijenjati društvene odnose; radionica vezenja No more I’m sorry umjetnice Marlen Ban na kojoj će se tematizirati društveni pritisak povezan sa stereotipnim idejama o poželjnim oblicima romantičnih veza i odnosa; i na kraju radionica Osnaživanja žena na kojoj će se dobiti savjeti i vježbe za izbjegavanje sukoba, deeskalaciju i samoobranu te naučiti kako zadržati smirenost, osnažiti se i zaštititi u situacijama potencijalnog napada na psihički i fizički integritet.

S umjetnicom smo imali priliku razgovarati o početcima profesionalnog puta u Hrvatskoj, “staromodnim” formama u suvremenoj umjetnosti te utjecajima virtualne okoline i društvenih mreža.

Kao studentica ALU dobitnica si jednogodišnje stipendije Erste fragmenata. Međutim, u isto vrijeme si i studentica studija javne uprave Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na koji način supostoje ovako različiti odabiri obrazovnog puta?

Po završetku srednje škole bila sam poprilično nesigurna te sam mislila da nisam ”dovoljno dobra” za pristup prijemnom ispitu odsjeka Akademije likovnih umjetnosti na kojem trenutno studiram. Htjela sam upisati sociologiju, ali utjecaj bliskih ljudi odveo me u smjeru Prava. Akademija mi je djelovala kao nekakvo nedostižno mjesto. Ubrzo sam shvatila da sam nesretna s oznakom isključivo studentice birokracije te sam paralelno studiranju odlazila na umjetničke edukacije i odlučila poziciju u kojoj sam se nalazila okrenuti u svoju korist. Tako sam stvorila interes za teme koje trenutno obrađujem. Intimni dio radova dolazi iz toga što sam vjerojatno autodestruktivna zato što uvijek želim više, a to je očito u primjeru situacije u kojoj se trenutno nalazim.

Iza tebe je nekoliko samostalnih i grupnih izložbi. Kako procjenjuješ mogućnosti za rad i izlaganje izvan okvira Akademije u Hrvatskoj, osobito za mlade na početku svog profesionalnog puta?

Želim vjerovati da se prilike stvaraju ako se dovoljno marljivo i uporno radi. To je na kraju jedino što možemo, ulagati u sebe, svoje obrazovanje i vještine pa ako nas ne ide, očito smo suđeni za nešto drugo, u drugačijem okruženju koje možda nažalost, nije u Hrvatskoj. Ne bi se trebalo limitirati samo na domaća područja kad je u pitanju samoaktualizacija. Što više stvari vidimo i susretnemo to bolje možemo i razumijemo.

Prošle si godine u Knjižnici Dubec na izložbi Knjiž(n)ica radovima antibiografija i čudno naslikane oči u odnos stavila radove koji pokrivaju određena društveno angažirana pitanja i osobne teme. Koliko ti je važno komunicirati angažiranost u vlastitoj umjetničkoj praksi?

Ne usuđujem se (javno) govoriti o nečemu o čemu nemam dovoljno informacija pošto za sve treba imati snažno obrazloženje, pogotovo u ovom području. Čini mi se da je dominantni narativ s umjetnosti kod nas to što svi žele snažne i racionalne argumentacije za sve što radiš, što je i u redu, ali osobno zbog toga većinom ”zagrebem” i natuknem što mi je u podsvjesti, a ne izlazim na ulice s transparentima u kojima pozivam na reforme sustava.

Zanima me previše stvari istovremeno stoga moram raditi nekakvu selekciju onoga što želim komunicirati. Razmišljam kako to predstaviti da ne bi bilo previše napadno, nametljivo te da ostavlja ljude da samostalno dolaze do zaključaka.

U radu antibiografija koristiš i dijelove tekstova preuzete iz anarhističkog glasila Ispod pločnika i Libra libera. Riječ je o važnim, u slučaju Libra libere i kultnim, periodičnim publikacijama izvaninstitucionalne scene, koje su ipak izvan mainstream literature. Što te je navelo da odabereš upravo ove publikacije?

Do spomenutih publikacija došla sam apsolutno slučajno. Na pauzama od predavanja u Gundulićevoj ulici, gdje se nalazi zgrada Javne uprave, uvijek sam preko puta ceste gledala izlog antikvarijata Što čitaš? u kojem je stajao roman Paklena naranča, Anthonya Burgessa. Kao svaka mlada entuzijastica umjetnosti, odlučila sam otići bliže vidjeti zašto je to tamo i što se ostalo nudi. Dok sam prelistavala materijale, zaposlenik mi je rekao da si mogu uzeti besplatne publikacije koje su stajale zabačeno. To su bile Libra libera i glasilo Ispod pločnika. Nisam ih ni pogledala dosta vremena, stajale su i čekale bolje dane, no kad jesam sve je krenulo samo od sebe. Kasnije sam se ciljano vraćala po različite brojeve i tražila fragmente tekstova koji su mi okupirali pažnju za radove, a i zato što smatram da su sami časopisi jako dobro i promišljeno koncipirani pa mi ih je kasnije bilo žao rezati i na taj način uništavati.

Koliko ti je u radu važna teorija?

Govori se da je teorija važna kako bi mogli opravdati radove, no svi smo manje ili više sebični, tako i ja pa mi je primaran izvor vlastito iskustvo u koje ubacim nešto dublje što mi djeluje kompatibilno s time što proživljavam. Nekad je i obratno, primjerice, u ovom periodu jako me zanima ideja i realizacija kloniranja, a nemam nikakvo uporište u sebi koje bi mi moglo donijeti rad pa takvo što još nije spremno za detaljniji posao.

U radovima Dihotomija i Ljubljana ist (nicht) Berlin baviš se pak romantičnom komunikacijom. U oba slučaja, posegnula si za “staromodnim” formama (fizičko, papirnato pismo i dijalozi ispisani pisaćim strojem). Možeš li nam reći više o ovom interesu za romantične kodove i situacije, i što je potaknulo izbor “staromodnih” sredstava ljubavne komunikacije?

Često se pitam jesam li nesposobna za nešto novije, suvremenije ili sam samo zaljubljena u estetiku prošlosti. Mislim da je odgovor kombinacija svih tvrdnji. Kod šire populacije javio se problem otežane koncentracije za čitanje, što primjećujem i kod sebe. Forma teksta došla mi je neplanirano. Pretpostavljam zato što sam pomalo koristoljubna od kad studiram umjetnost. Gotovo svaku privatnu situaciju vidim kao izgovor za novi rad. To mi je povremeno stvorilo neugodne situacije ako bih razmišljala sugerira li takav dijalog nekakav vapaj za pomoć s moje strane, što nikako nije niti bi trebao biti. Rekla bih da su romantične neprilike samo okidači koji mi nude šansu za izražavanje jer možda nemam nešto drukčije u sebi.

Općenito tehnike biram ovisno o tome što smatram da će najviše pridonijeti biti rada, a uvijek je to vizualna redukcija, primjerice, bijeli vez na bijelom platnu koji nudi interes za maksimalizam sadržaja koji čini rad. To bi u spomenutim slučajevima bio tekst o prekidu romantičnog odnosa. Volim razmišljati o psihologiji publike pa tražim načine kako ih natjerati ostati sa mnom do kraja i to mogu postići tako što ću prepisati sve poruke koje sam izmijenila s nekime ručno ili ušiti ono što sam si zabilježila. Djeluje mi kao zanimljiv dualizam zato što takav način otvara pitanja zašto bi netko radio nešto toliko mukotrpno i osvaja gledatelja da se bar malo zainteresira.

Javnost (i političnost?) intimnog na neki način nastavljaš aktualnim participativnim projektom No More I’m Sorry, u okviru GMK. Možeš li objasniti o kakvom je procesu riječ?

No More I’m Sorry prvi je projekt u kojem sam se izložila emocijama veće količine ljudi. Do sada sam bila okupirana najviše sobom i svojim razmišljanjima te mi je ovo nešto novo i svježe. Održavam radionice veza sa ženama s kojima izmjenjujem iskustva o romantičnim odnosima. Upozoravali su me da pazim da ne odem u patetiku zbog prirode teme, mene toga nije strah. Stvari su takve kakve jesu, postojimo kako postojimo i ne možemo biti nešto što nismo. Radim s odličnom skupinom ljudi iz Galerije Miroslav Kraljević koja se trudi omogućiti mi realizaciju rada točnu kakvu sam zamislila, čak i bolju, u potpunosti im vjerujem i ne sumnjam da bi me upozorili na potencijalne dualnosti koje bi se pojavile kod publike.

U više si radova koristila participativni pristup te vizualno ispreplitala s performativnim. Kakva su tvoja dosadašnja neposredna iskustva s publikom i sudionicima ovih procesa i kako ona utječu na promišljanje novih radova?

Samostalno sam previše sramežljiva za veće performativne akcije. Sviđa mi se suradnja sa skupinama ljudi koje mi daju sigurnost te veći cilj ili potvrdu da to što radim ima smisla za širu zajednicu ljudi koja se pronašla u tome što dijelim. Koliko god mislila da sam spremna na ishode koje projekt donosi, uvijek se stvori nekakav faktor koji mijenja dinamiku, ali to je baš ono što oživljuje prvobitni sadržaj i daje mu značaj.

Koje alate i platforme vidiš kao najprikladnije za komunikaciju svojih radova prema široj javnosti, izvan umjetničkog kruga?

U kontekstu društvenih mreža rekla bih da sam malo ”tradicionalnija” pa mi je u redu Instagram promocija gdje imam dva profila, jedan za konkretnije stvari, a drugi za demistifikaciju toga što radim. Objavljujem svoje svakodnevne avanture i doživljaje, a lijepo mi je kad ljudi mogu vidjeti da sam šašava djevojka koja pokušava preživjeti dvadesete i pokazuje im kako to izgleda iza kulisa dok sam doma raščupana i jedem sladoled za ručak pa me to odjednom možda nadahne za nekakav rad. Koliko god pokušala živjeti u duhu vremena, nezaobilazan TikTok nažalost nije za mene, no svakako djeluje kao najefektivniji način samopromocije.

Sviđa mi se i komunikacija ulice i instutucija. Kada radim rad želim vidjeti kako bi opstao u prostoru koji nije rezerviran samo za određeni milje. Takvo što istražujem tako da, primjerice, napravim kolaž s fotografijama koje pronađem na buvljaku, zatim ga otisnem na majice i onda ih prodam na drugom buvljaku. Na takav način koncept napravi puni krug i izložen je ljudima koji možda ne bi otišli pogledati nekoliko uokvirenih papira. Istim načinom njegujem takvu dualnost gdje je knjiga koju sam napravila u mom stanu samo moj dnevnik, dok je u galeriji eksponat, a na ulici nešto što će si netko kupiti kao suvenir. Loša navika mi je što u većini slučajeva ne potpisujem radove, osim ako me netko izričito zamoli, to bi vjerojatno bila poželjena komunikacija.

Pritiscima virtualne okoline bavi se i tvoj zapaženi rad Društvene mreže uništavaju mi život. (Samo)promocija na društvenim mrežama postala je gotovo pa obvezna za umjetnice i umjetnike na globalnom tržištu. Osjećaš li, kao mlada umjetnica u Hrvatskoj, takav tip pritiska ili obveze?

Društvene mreže mi ne diktiraju ritam života, jako sam na miru sama sa sobom pa ne osjećam pritisak, ali osjećam promjenu načina korištenja istih u usporedbi s vremenom kada sam otvorila svoje prve profile, kada nitko to nije gledao kao posao ili promociju.

S druge strane, mislim da je prekasno da bih si poništila i ponovno uspostavila identitet na internetu pošto već dugo funkcioniram na nepromijenjen način. Ljudi cirkuliraju, ima svakakvih karaktera. Od onih koji mi se jave s neugodnom komentarima poput tvrdnji da sam si stvorila alter-ego i forsiram imaginarni život do onih koji mi pišu privatne poruke da im uljepšavam dan svojim smislom za humor.

Pretpostavljam da prvu skupinu to ugrožava zbog svojih unutarnjih frustracija, budući da civilizirani ljudi, moji prijatelji i ja volimo šašavluk i to je u principu primarni razlog zašto se javno ponašam na takav način. Na kraju krajeva, nije to ni javno ponašanje, nisam poznata osoba, samo živim svoj život i bilježim zanimljive trenutke kao i svatko drugi. Eventualni pritisak može postojati kad pokušavam biti ozbiljnija na tom ”formalnom” profilu zato što razumijem da se ne da svima pratiti selekciju mog svakodnevnog života nego su ovdje da bi se informirali o projektima u kojima sudjelujem.

Kako vidiš daljnji razvoj vlastite prakse?

Kao što sam navela, želim sve i što više, a kuda će me to odvesti, ne znam, možda ću jednog dana prodavati kokos-koktele u beach baru na Havajima uz što ću proizvoditi unikatne magnete za turiste. Bez obzira što sam poprilično optimistična i ustrajna, to mi često djeluje primamljivo kad razmišljam u kojem smjeru ide svijet i s kime, odnosno čime se sve moramo boriti da bi nešto postigli za sebe. Želim biti sretna, bilo to uz umjetnost ili bez nje.

Intervju je dijelom suradnje Erste fragmenata i Kulturpunkta.

Pod sloganom “AI te ne može zamijeniti!”, ovogodišnji Erste fragmenti kulminirat će izložbom odabranih radova te proglašenjem dobitnika. Na otvorenju izložbe dodijelit će se Grand Prix za najbolji rad po izboru stručnog žirija, koji donosi 1500 EUR i samostalnu izložbu u 2024. godini, Nagrada Facebook publike u iznosu od 500 EUR te Godišnja stipendija u iznosu od 1800 EUR, koja je ove godine pripala Marlen Ban.

Natječaj za Nagradu Facebook publike odvija se ususret izložbi, a osvojit će ga otkupljeni umjetnički rad koji od 28. rujna do 4. listopada prikupi najviše glasova publike na Facebook profilu Erste banke – Urbanka.

Autori ovogodišnjih odabranih radova su Mihael Bađun, Ivonna Grlić, Marta Katavić, Antonia Magdić, Leo Pavlović, Jurica Pušenjak, Mihaela Rašica i Lucija Žuti.

U dosadašnjim izdanjima otkupljeno je preko 200 djela mladih hrvatskih autor(ic)a, koja se nalaze na više od 130 lokacija Erste banke u Hrvatskoj. Mnogi autori i autorice otkupljenih radova u međuvremenu su postali afirmirana i cijenjena imena hrvatske umjetničke scene.

Bakina priča Mihaela Bađuna rad je u akrilu, akrilnom spreju i uljanim boljama dimenzija 60 x 250cm.

Presuda stoljeća Ivonne Grlić ulje je na platnu dimenzija 140 x 95cm.

Tragači Marte Katavić ulje je na platnu dimenzija 195 x 150cm.

Skrivena snaga Antonije Magdić rad je u aluminiju, kroz perforaciju materijala dimenzija 150 x 200cm.

Grafike 0rnament 1 i 2 (Ornament II u tehnici bakropisa) Lea Pavlovića dimenzija su 70 x 100cm.

Akril na platnu Ruble Jurice Pušenjaka dimenzija je 170 x 115cm.

Na vratima Mihaele Rašice uje je na platnu dimenuija 120 x 165cm.

Identiteti grada Lucije Žuti, dimenzija 50 x 30cm, izvedeni su tehnikom tiska na tkanini.

Otkupljeni radovi novih „fragmentaš(ic)a“ posjetiteljima će biti predstavljeni na otvorenju 5. listopada u 19 sati, a u Laubi će ih se moći pogledati do 12. listopada. Na otvorenju izložbe saznat će se ime dobitnika ili dobitnice Grand Prix-a, kao i pobjednika ili pobjednicu u kategoriji Nagrade publike.

Najava je dijelom suradnje Erste fragmenata i Kulturpunkta.

Kako je riječ o relativno često prisutnoj pojavi umjetnica ovim putem poziva žene koje su se susrele s nekim oblikom stigmatizacije zbog osobnih odluka stupanja ili ne stupanja u romantični odnos da sudjelujuna radionici vezenja. Oslanjajući se na tradicionalnu komponentu veza kao ženskog ručnog rada i mjesta ženskog druženja umjetnica koristi vez kako bi povezala žene različitih iskustava, kreirala sigurno mjesto dijaloga i razmjene te formirala prostor prihvaćanja i solidarnosti.

Tijekom nekoliko termina, subotama i nedjeljama poslijepodne u rujnu i listopadu zainteresirane sudionice sudjelovat će u kokreiranju rada: bijelog baldahina izvezenog tekstom. Tekst će također biti izvezen bijelom bojom koju umjetnica u radu tretira kao simbol validnosti razlličitih iskustava. Bijela koja se prelijeva tek u teksturama upućuje na sveprisutnu, ali učestalo javno ignoriranu temu društvenog očekivanja da kao žene ne budemo same. S druge strane bijela ostavlja i mogućnost nove stranice – novog početka u kojem je odabir samoće jednako vrijedan kao i bivanje u partnerskom odnosu.

Pojedina radionica će trajati 90 minuta. Raspored radionica možete pronaći ovdje.

Umjetnica će polaznice upoznati s osnovama veza te počevši od sebe otvoriti, ako se sudionice osjećaju spremnima, prostor za razmjenu iskustava. 

Sudjelovanje na radionicama je besplatno, a sav materijal je osiguran. Za sudjelovanje nije potrebno prethodno znanje, a možete prisustvovati i na više termina. Finalni rezultat biti će izložen u studenom 2023. godine u izložbenom prostoru 8ica – GMK.

Umjetnost u novom prostoru

Lokacija akademije na istočnom kraju grada donosi za sva okupljanja nekoliko posljedica. Ne postoji mogućnost brzog povlačenja u obližnji kafić i gotovo nitko ovdje nije došao usputno ili slučajno. Prolaskom pored rampe, na parceli Jadran filma prvo se pojavljuje stara portirska kućica čije je prozore Lara Bele prekrila aluminijskom folijom, i nekoliko traka nategnutih između dva stabla, koje je postavila Klara Šoštarić. Radovi se šturim izrazom uklapaju u ostarjeli industrijski ambijent i služe kao zgodan orijentir koji najavljuje izložbu. Zgrada Akademije velika je, pomalo skrivena raslinjem i nimalo reprezentativna. Po mraku, za vrijeme otvorenja izložbe pažnju privlači samo svijetlost iz prozora na dvije etaže. Na ulazu nas dočekuje ugodna gužva s DJ pultom za kojim su se izmjenjivali kolektiv Heartskomerz i Nicole Hewitt, a iza je postavljen televizor na kojem se prikazuju popratni vizuali. Ovdje je i stol s pićem i grickalicama, a prostor se nastavlja u tri strane na kojima je izložba.

Hodnici su široki, a zidovi još uvijek bijeli. Ambijent je hladan i nalik je Warholovoj tvornici u napuštenoj vatrogasnoj postaji ili općenito tipu prostora za stvaranje mišljenom kao loft više nego kao atelier. Neutralnost prostora kao podlogu svog rada koristi i Hana Hostić čiji je središnji motiv tkanina na koju je otisnuto rastočeno lice, obješena na stablo ispred jednog prozora, koja je osvjetljena snažnim reflektorom iz zgrade. Pored prozora kroz koji se rad promatra smještene su slušalice koje reproduciraju glazbu koja dovršava neobičan ugođaj promatranja jezive zastave koja treperi na vjetru. Prostorija se gubi u perifernom vidu, ne čujemo zvukove iznutra, osvijetljeni dio šume ispred prozora je jasan no gubi se percepcija njenog nastavka. Vrlo jednostavnim sredstvima postignuto je jasno čitanje stvorenog prostora i gubljenje onog zatečenog.

Za razliku od izložbi u nekadašnjim prostorima u Ilici ili Jabukovcu kroz koje se uglavnom šetalo, zbog naravi novog prostora bilo je puno više mjesta za zaustavljanje i druženje tako da ni hladno vrijeme nije sprječilo posjetitelje da ostanu u Jadran filmu. Najsvjetliji primjer te ugodne atmosfere je neusiljeni performans kolektiva Menza koji čine Anja Mergeduš, Jiao Guo, Lara Ana Kulenović, Catarina Marcos i Lucija Bogunović, u kojem su umjetnice pekle pizzu za posjetitelje u zamjenu za poželjnu donaciju. Dobrodošla reinterpretacija performansa Pad thai Rikrita Tiravanije bez problema je za stolom okupila društva i održavala živ razgovor za jednim dugačkim stolom. To je umjetnost lišena trajnosti, distance, a istovremeno iznimno uspješna u onom temeljnom – okupljanju i poticanju razgovora. Manifestom kolektiva koji je isprintan stajao na stolu spretno se otvaraju teme relevantne za čitavo umjetničko polje, a smisleno su anticipirane i formom rada. Umjetnice se zalažu za umjetnost stvaranu u zajednici i za zajednicu, koja kao principe uzima podršku i ohrabrenje, umjesto isključivosti i elitizma. Kao još jedan romantični kulturni atavizam kritizira se mit o “gladnoj umjetnici” i općenito koncepcija umjetničkog rada kao rada izdvojenog iz ekonomskih ciklusa, pokrenutog entuzijazmom.  

Studentski su radovi u prostoru raspoređeni primarno prema klasi kojoj njihovi autori pripadaju, no to nije u potpunosti dosljedno jer su neki radovi izmješteni zbog njihovih prostornih potreba, tako da način na koji umjetnici koriste prostor u velikoj mjeri određuje postav izložbe. Bočno od širokih hodnika nalaze se male prostorije koje su uglavnom prepuštene pojedinim umjetnicima. Mate Nikola uperio je dva mala projektora u nekoliko razlomljenih dijelova zrcala koji refleksijom ispunjavaju zidove, a upotpunjen jednoličnom elektroničkom glazbom nastao je ambijent koji uspijeva zahvaljujući izoliranosti male sobe koju ispunjava. Nakon što se stepenicama uspnemo na prvi kat dočekuje nas rad Dihotomija Marlen Ban koji samouvjereno zauzima prostor hodnika.

Umjetnica je, potaknuta ljubavnim scenama iz filmova, razgovore s bivšim ljubavnicima ponovila u formi scenarija. Stvarajući određenu distancu prema emotivno nabijenim trenutcima u životu propituje se odnos subjektivnog i objektivnog. Predstavljajući svoju intimu u formi sladunjave filmske scene autorica promatraču postavlja pitanje: hoće li se staviti u njenu poziciju ili poziciju gledatelja filma. Rad je svakako bogatiji time što su dijalozi isprintani na velikim papirima ovješenima sa stropa na mjestu namijenjenom za prolaz, tako da je izrazito intimni sadržaj vrlo bombastično predstavljen.

Grad mladih/pioniri Nine Demetre Kasavice, koji je smješten u prostoriji zajedno s još nekoliko radova s političkim motivima, koristi umjetnu inteligenciju za stvaranje neprirodnih prikaza pionira i njihovih okupljanja. U prikazivanju pejzaža i odjeće program dostiže razinu vrlo blisku fotografiji, no on nema sposobnost poimanja lica, tako da su rezultat dječja tijela s mrljama po glavi koja djeluju kao morbidni damnatio memoriae. Čini mi se da je ovo bio jedini primjer na izložbi u kojem umjetnica djelo temelji na generativnoj mogućnosti tehnologije. Radi se o jednoj od temeljnih odrednica novomedijske umjetnosti, za koju mi se čini da je na našoj sceni pomalo zapostavljena. “Ruka stroja” u stvaranju digitalnim tehnologijama neizbježno je vidljiva, ali poetika građena na smanjivanju intencije i automatizaciji procesa stvaranja još ima prostor za razvoj.

Klasična medijska određenja radova na izložbi mogli bismo nabrajati gotovo koliko ima i radova. Od tehnika kao što su kolaž i crtež, preko objekata od drva, plastike i tekstila do eksperimentalnog filma i videa. Produkcija studenata_ica akademije doista je široka u svakom smislu te opravdava ovakav opsežan način prezentacije. Kao najveću vrijednost izložbe u Dubravi vidim upravo materijalnu i organizacijsku alternativu na koju ona ukazuje. Iako na novoj lokaciji Akademije još mnogo problema nije riješeno (manjak materijala, nedostatak menze i smještaj na periferiji grada), u razgovoru sa studentima_cama OZAFIN-a ponavlja se zadovoljstvo novim prostorom. Odsjek je donedavno bio rascijepljen između Ilice, Jabukovca te malog prostora u Teslinoj ulici namijenjenog diplomatima, a sada svi skupa dijele zgradu u Jadran filmu.

Stvaranje ustanove kao zajednički čin

Likovna akademija je za vrijeme epidemije korone inzistirala na održavanju nastave velikim dijelom uživo, no do pravog osjećaja zajedništva dolazi tek sada kada su sve klase u istom prostoru. Studenti_ce su se u ovom semestru počeli sastajati s profesorima i razgovarati o onome što bi mogli promijeniti i uvesti u još poprilično neutralan prostor. Oni se u prostoru “menze” sastaju s profesorima i razgovaraju o onome što bi mogli promijeniti i uvesti u još poprilično neutralan prostor. Velika i nezgrapna zgrada ipak studentima_cama nudi otvorenu mogućnost za stvaranje prostora i zajednice. 

Sarah Rifky i Jens Maier Rothe trebali su se 2012. sastati u Beirutu, no spletom okolnosti u tome nisu uspjeli pa su u Kairu osnovali umjetničku organizaciju Beirut. Izložbeni, edukativni i istraživački program provode do 2015. pod krilaticom: “stvaranje ustanove kao kustoski čin”. Kustosi surađuju s umjetnicima i zajednicom u svim segmentima, odbijajući preuzeti nepropitane diskurse u komunikaciji s publikom, umjetnicima ili drugim institucijama. Beirut nastaje u ozračju revolucije 2011., kada se javnost sukobljava s nametnutim im institucijama te postoji egzistencijalna potreba za pronalaženjem novih institucionalnih strategija koje su na korist građana. U našoj priči vidimo manje energetski nabijen, ali neizbježan trenutak promjene.

U trenutku kada obnova sveučilišnih zgrada nije ni započela, pojavila se jedna materijalna alternativa i jedan procjep koji je moguće iskoristiti za projektiranje budućnosti ALU-a, time i sveučilišta. Iznajmljivanje zgrada Jadran filma sveučilištu nije isplativo zato je i određeno kao privremeno rješenje na samo nekoliko godina. No, jasno je da prostor snažno utječe na zajednicu koja ga koristi, kao što vrijedi i obrnuto. Financijska situacija sveučilišta je glavna prepreka promijeni, no svijest o instituciji kao dinamičnom sustavu koji se prilagođava uvjet je za nju. Nadolazeće godine treba gledati kao proces stvaranja, a povlastica studenata da oblikuju svoj prostor, da uz pomoć tog prostora postaju zajednica, jednom okušana ne smije biti izgubljena. Završit ću s jednom rečenicom kolektiva Menza: “povezuje nas akcija, ne apstrakcija.”