Program će se održati u petak, 8. svibnja u 20.30 sati povodom Dana oslobođenja Grada Zagreba u Drugom svjetskom ratu, a prije otvorenja, u 20 sati, govorit će Tena Banjeglav u ime Documente, Saša Šimpraga i Marko Tadić.

Besplatni prijevoz s Glavnog kolodvora u Zagrebu polazi u 19.30 sati, dok je povratak predviđen za 21.30 sati. Zbog ograničenog broja mjesta u autobusu, potrebna je prethodna prijava putem obrasca.

“Rakov Potok drugo je najveće mjesto masovnog stradanja tijekom Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Mjesto gdje se danas nalazi spomen-park tijekom Drugog svjetskog rata korišteno je kao lokacija masovnog streljanja. Ustaše su žrtve onamo prevozili iz zagrebačkih logora i zatvora, uglavnom zbog osvete za akcije ilegalaca. Ondje su streljali i ukopali nekoliko stotina žrtava, među kojima i Krešu Rakića, Dragicu Hotko, Mariju Habulin i Rudolfa Domanyja.

Spomen-park je 1960-ih i 1970-ih uredila skupina renomiranih umjetnika, te se danas ondje nalaze spomenici uz cestu te spomen-kosturnice dublje u šumi. Između tih dviju lokacija, nekoć se nalazila popločana staza i drvored, no 1990-ih park je zapušten”, istaknuto je u najavi programa.

Više detalja pronađite ovdje.

Njihove publikacije, nastale na rubu između fanzina i teorijske edicije, otvaraju prostor dijaloga između umjetničkog i akademskog polja, mašte i metodologije, onog što je privatno iskustvo i onog što postaje zajedničko znanje. Povod razgovoru s Markom Tadićem i Anom Hušman bila je izložba Biblioteke 0 općenito u Galeriji Prozori, a u razgovoru smo se dotaknuli i šireg promišljanja čitanja kao načina mišljenja i djelovanja.

Što je Biblioteka 0 općenito i kako je nastala? Kako je počeo vaš zajednički rad na tom projektu?

Ana: Biblioteka je nastala na poziv Irene Bekić, koja je tad radila u Galeriji Prozori u sklopu Knjižnice S. S. Kranjčevića gdje se odvijao program javnih čitanja, da odaberem neki tekst za čitanje u knjižnici. Bilo mi je to nekako teška i neobična uloga, nisam znala kako odabrati, pa smo došli na to da bi bilo super da priredimo neki tekst koji nije preveden i da njega čitamo. I tu smo odabrali Bergera, Zašto gledati životinje?. Krenulo je s tim tekstom koji se bavi životinjama, pitanjem njihovog tretmana, na koji način ih gledamo u zoološkim vrtovima, njihovim gledanjem uopće. Nekako se to povezalo s projektom Pustijerna, s mačkama koje žive u Dubrovniku i koriste grad kao svoj prostor, u trenutku kada je sam grad postao više kulisa nego stanište za ljude. 

Ja više ne znam kako si se ti u to upleo, Marko. Kako je do toga došlo?

Marko: Ti si započela Pustijernu, a onda smo sve to s vremenom spojili u zajednički projekt. Nakon Bergera na red je došao Brandon LaBelle i drugi tekstovi koji su nam bili važni, uključujući one koje smo koristili u radu sa studentima. Tako smo krenuli i napravili prvu ediciju.

Ana: Prvu ediciju činilo je devet tekstova koji su iz različitih kutova bili vezani za pitanja prostora grada. Bio je tu esej Prava žena na okoliš: manifest Leslie Kanes Weisman koji se bavi pitanjima za koga je grad, na koji način ga koriste žene, iz koje pozicije je smišljen organizam kao prostor grada. Kako smo se u tom projektu bavili materijalima koji se koriste u obnovi i raznim novogradnjama, nadogradnjama, uvrstili smo i tekst Brandona LaBellea, Slušanje: relacijsko tijelo, koji se bavi pitanjem zvuka i načinima na koje ga prepoznajemo u prostoru. 

Ti mali eseji–fanzini postali su prostor razgovora, dijeljenja i artikuliranja mišljenja, ali i samog procesa čitanja. Riječ je o uredničkom radu u kojem se neprestano vraćamo tekstovima i iznova ih čitamo. Bitan nam je i taj prostor o kojem je Marko govorio, u kojem to dalje dijelimo sa studentim_cama, budući da su to tekstovi koje koristimo na nastavi, a dostupni su samo na engleskom.

Kako biste opisali načelno poetiku i način djelovanja same biblioteke? Koji su vam glavni principi kojima se vodite u vašem radu? 

Marko: Nikad o tome nismo razgovarali na neki formalni način. To su jednostavno tekstovi koji su nam bliski, za koje mislimo su vrijedni da se objave i da se proširi glas o njima. Mi na svoj način distribuiramo i produciramo knjižice – najčešće kroz izložbe, čitanja i razne hibridne forme, što nam jako odgovara. Neke su stvari i nama bile nove, primjerice zajednička čitanja, koja su nam u međuvremenu postala gotovo standard i u kojima stvarno uživamo, a izbor teksta uvijek komentiramo zajedno. Čitali smo Kiborški manifest Donne Haraway koji je već dosta dugo bitan tekst, spominjali smo ga milijun puta i sad je objavljen. Svi smo fanovi Ursule K. Le Guin već duže vrijeme, a sad ćemo objaviti pet njezinih eseja, odnosno prijevoda.

Kako to da ste odabrali Ursulu K. Le Guin i u kakvom je dijalogu vaš rad s njezinim radom?

Ana: Prvi tekst Ursule K. Le Guin koji objavljujemo, Vreća kao model za teoriju fikcije, redovito prolazimo sa studentima na prvoj godini studija. Mislim da je ona bitna za promjenu, pogotovo za mlade studente prve godine. Pruža im vrlo artikuliran susret s promjenom gledišta – s time što je priča, tko je taj koji govori, jesu li sve te priče manje-više maskuline, herojske, gdje je pozicija junaka i kako možemo stvarati umjetnost koja ne govori iz te pozicije. U tome pronalazimo zajednički interes: kako kroz vlastite prakse otvoriti prostor za neke druge glasove, koje su to još povijesti o kojima možemo govoriti, koje nisu dominantne, zapadne, centralne, nego su neke paralelne, druge. 

Le Guin se zapravo nadovezala na Donnu Haraway s kojom smo bili zapeli. Bio je to iznimno težak tekst za prijevod, tek kad smo krenuli u to nam je postalo jasno zašto ga nitko nije preveo sve ove godine (smijeh). Jako smo se namučili s tim tekstom, nakon što smo ga htjeli tiskati, još smo godinu i pol dana po njemu črčkali. Čitamo i drugi njen manifest koji smo preveli, Manifest družbeničkih vrsta, i Le Guin je bila logičan nastavak toga. Iako postoje prijevodi njezinih romana, eseja na hrvatskom gotovo da i nema, pa nam se činilo da je važno objaviti i neki od tih tekstova u prijevodu.

Vaša nedavna suradnička izložba postavljena je u Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića. Zašto je prostor knjižnice posebno važan za ovu izložbu i na koji način povezuje umjetničku i akademsku praksu?

Marko: Cijelu priču smo tamo započeli, a i čitanje je prirodni dio prostora knjižnice. Ono što nam je važno kod svih ovih publikacija jest da ih zapravo tiskamo u određenom broju primjeraka – 300, 500, ovisno o izdanju. Često streamamo čitanja kako bi ih ljudi mogli slušati, a PDF-ove objavljujemo online. Ponekad imamo jednogodišnje razdoblje, ponekad dobijemo dopuštenje od autora da ga zadržimo koliko god želimo. Ali to i je ideja prijevoda, dijeljenje znanja i zajednički način čitanja, što je moguće bliže uobičajenom načinu gledanja, čitanja i slušanja. Važno je podijeliti to s publikom. Format s kojim radimo nije akademska knjiga, nije zbirka, puno je efemerniji, ali možda samo izgleda krhko. To je pokušaj da se materijali učine pristupačnijim, manje zastrašujućim od nečeg što bi bio akademski medij u ozbiljnoj knjizi. Pokušavamo pronaći načine, puteve i pristupe tom stilu. 

Ana: Baš kao i format naše kolaborativne galerije unutar knjižnice, to su prostori između dimenzija koje se savršeno uklapaju, i to nam jako dobro odgovara. To su prostori bez pritiska, ne u klasičnom muzejsko-galerijskom sustavu. Lijepo smo se našli u tom prostoru.

Na web stranici ove izložbe spominje se umjetnička strategija koja poziva na zamišljanje novih mogućnosti i alternativnih pogleda na svijet. Što to znači za vas i kako se to postigli ovom izložbom?

Marko: Godinama sam se bavio utopijskom arhitekturom koja se prirodno isprepliće sa znanstvenom fantastikom i njezinim narativima, pa se Ursula K. Le Guin vrlo lijepo uklapa u to područje. Ovo je samo nastavak mog interesa o mogućim budućnostima – neka vrsta revizije budućnosti, dobre stare budućnosti. Riječ je o humanističkom pristupu vizijama onoga što dolazi: nisu sve priče crna ogledala i negativne, distopijske slike, nego uvijek postoji prostor i za optimističniji pogled, a Le Guin s tim savršeno rezonira. U tom je smislu njezin rad i svojevrsna kontrapozicija pesimističnim, distopijskim vizijama koje su dominirale posljednjih petnaestak godina – zapravo još od kraja prošlog stoljeća, od 80-ih i 90-ih godina.

Ana, tvoje se umjetničko djelovanje bavi istraživanjem svakodnevice. U jednom intervjuu si rekla da tebi osobno umjetnost predstavlja govor, koji je uvijek politički. Kako za tebe onda ta svakodnevica postaje politička?

Ana: Nema svakodnevice van političke svakodnevice. Na primjer, kad pričamo o prostoru grada, na koji način se žena s kolicima kreće Dubrovnikom? To je političko pitanje. Ide li u šetnju ili sjedi doma po cijelo vrijeme? Kako po Veneciji guraš kolica? Kako smo ustrojeni da sjedimo, da se oblačimo, jedemo? Sve su to politička pitanja. Naprosto, van toga nema ničega. Sve su to zadatosti, regule koje mi poštujemo, svjesno ili nesvjesno, misleći o tome ili ne misleći. 

Nekad ranije, kad sam to tek osvijestila, bilo mi je potpuno nevjerojatno da je to dogovor: sve ono čemu smo naučeni smo naučeni iz nekog razloga. Raskopavajući to, razmišljajući o tome, mislim da nema pomaka našeg tijela koji nije politički. U tom smislu, na umjetnost gledam kao na alat kojim na dnevni red stavljam one teme za koje mislim da su bitne, o kojima treba govoriti. To je moj način djelovanja u društvenom spektru.

Posebno je zanimljiva u vašem radu i u radu Biblioteke 0 općenito težnja ka uspostavi dijaloga između gustih teorijskih tekstova i šire publike koja možda nije imala šansu susresti se s njima, ili nije imala pristup nekom ključu kroz koji bi se ti tekstovi mogli čitati. Koje reakcije ili rezultate ste možda mogli uočiti prilikom otvaranja izložbe?

Marko: Mislim da jedan detalj jako lijepo opisuje kako je prihvaćeno to izdanje i čitanje teksta. Na prijedlog naše Ivane Meštrov, drugi smo tekst čitali zborno – cijela se publika uključila i čitala s nama. To je bio vrlo jasan trenutak u kojem vidimo koliko se publika involvirala u taj tekst. Nakon čitanja su nam zahvalili i rekli da im je to bilo super. Tako da je taj participativni model profunkcionirao doslovno – uživo.

Ana: Zanimljivo je možda bilo i kad smo čitali Kiborški manifest. Dotad smo čitale sve tekstove koji su otprilike 20 minuta do pola sata čitanja, a čitanje Kiborškog manifesta je trajalo dva sata. U Kontejneru je bilo nekih 30-40 ljudi, koji su cijelo vrijeme čitanja ostali tamo. Mi to uopće nismo očekivali, da će itko ostati sjediti uz taj tekst, nismo genijalni čitači, nitko od nas se ne bavi time u profesionalnom životu, da je spiker ili glumica, ali mi je to bilo baš lijepo da se takva stvar dogodila, da su ljudi ostali tamo s nama – taj neki tip zajedništva u pokušaju. Još uvijek nismo sigurni jesmo li našli taj ključ kako pročitati Donnu Haraway! (smijeh)

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

U tom povodu, na otvorenju izložbe čitat će se prva dva od pet odabranih kritičkih eseja i tekstova iz zbirke Ursule K. Le Guin u novoj, trećoj ediciji Biblioteke 0 Općenito – Vreća kao model za teoriju fikcije i Tirada o “tehnologiji”. U trećoj ediciji Biblioteke 0 Općenito, suradničke biblioteke koja je osmišljena kao “heterogena osnova za istraživanje, nagađanje, razvoj različitih metoda pristupa, razmjenu ideja i dijalog, te nastaje organički i proizlazi iz radnog procesa i istraživanja u više lica”, Tadić preuzima i osmišljava vizuale koji ulaze u “aktivni odnos s gustim teorijskim tekstovima”, proširujući ih “kroz začudne i narativno otvorene forme koje ostavljaju prostor čitateljima za daljnju nadogradnju i imaginiranje”, stoji u popratnom tekstu Petre Dolanjski Harni.

Marko Tadić djeluje u polju crteža, kolaža, animacije i instalacije. Ideje gradi na poslijeratnoj utopijskoj arhitekturi i urbanizmu moderne, dok materijale za scenografske sadržaje nalazi u starim pronađenim fotografijama, nacrtima neizgrađenih gradova te prostorima koji su postojali i ponovno postoje samo u njegovim radovima. Znanstvenu fantastiku ugrađuje u pomalo zaboravljene (nestale) prostore, stvarajući nadrealne prizore s pričom koja bi lako mogla biti stvarna.

Izložba se može posjetiti do 27. listopada. Više detalja pronađite ovdje.

Kustosica izložbe je Ivana Meštrov, članica šireg autorskog tima kojeg uz umjetnicu Anu Hušman čine Ana Labudović, Dubravka Sekulić, Nikola Bojić i Marko Tadić. Projekt je nastao u partnerskoj organizaciji s Irenom Bekić i Galerijom Prozori te ARL Dubrovnik sa Srdjanom Cvijetić.

U najavi stoji kako je projekt “rezultat istraživanja dubrovačkog lokaliteta Pustijerna koji je specifičan po tome što je ostao po strani razvoja gradske infrastrukture i turističke namjene, premda se nalazi unutar gradskih zidina. Pristupajući mu kao svojevrsnom urbanom fenomenu, lokalitet je preuzet kao pilot za promišljanje mogućnosti nježnog urbanog preobražaja kojeg danas gotovo da i nema”.

“Izložbeno-prezentacijski dio se sastoji od materijala proizašlog iz istraživanja predstavljenog u obliku ambijentalne instalacije gdje i sama struktura kolažnog postava na drvenim paravanima sugerira otvorenost i krhkost. Uz mnoštvo fotografskog i dokumentarnog gradiva, sastavni dio projekta čine i umjetnička knjiga i devet izdanja fanzina koji služe kao uporište za prikupljanje svakodnevnog iskustva i teorijskog znanja o kulturi življenja i podizanju svijesti o potrebi za zajednicom”, stoji u opisu događanja.

U subotu, 10. svibnja, Studio Pangolin će za posjetitelje_ice biti otvoren od 13 do 17 sati, a u nedjelju, 11. svibnja, od 11 do 13 sati.

Više informacija potražite ovdje.

“Izložba Nirgendwo (njem. “nigdje”) pušta da se odvijaju četiri mikropriče – Mila Panić, Igor Ruf, Marko Tadić i TARWUK predstavljaju radove koji postoje na pragovima između onoga što jest i onoga što bi moglo biti – ni potpuno ukorijenjeni, ni potpuno razmješteni – već uronjeni u stalnu promjenu”, kustosica Martina Marić Rodrigues piše u popratnom tekstu izložbe.

Izložba Nirgendwo, kako piše u najavi, prikazuje TARWUKovu slika E koja egzistira “između tjelesnog i eteričnog, oblikujući fluidne forme koje prizivaju kolektivnu i intimnu transformaciju”, instalaciju Between Here and There u kojoj Mila Panić istražuje “migraciju, raseljenost i vlastitu potragu za pripadnošću, razotkrivajući napetosti između kretanja i ukorjenjivanja”, seriju Suveniri Marka Tadića u kojoj autor “rekonstruira fragmente sjećanja, tkajući nove priče iz nostalgičnih materijala prošlosti” i rad Igora Rufa Frizerski salon za brdo u kojem naracija “balansira između zaigranog i nelagodnog”, a koji je inspiriran “dokumentarnim filmom o nepalskoj starici koja je, zaslijepljena surovim himalajskim suncem, godinama živjela u mraku”, opisuje Ruf. Izloženi su radovi iz kolekcije Cerin Antonić.

Izložba je otvorena do 15. ožujka i može se pogledati u radnom vremenu galerije Trotoar od srijede do petka od 11 do 19 sati i subotom od 10 do 14 sati.

Više o izložbi pročitajte ovdje.

Projekt Neodredivo pitanje počeo se razvijati 2022. godine u Ljubljani. Uz pomoć koproducenata Slovenskog mladinskog gledališča, Zavoda Maska i Udruge Domino opremljena je soba, izvedbena monada u kojoj je autorski duo, zajedno s Hrvoslavom Brkušić (video), Markom Tadićem (animacija), Hrvojem Nikšićem (zvuk) i Alanom Vukelićem (projekcije) oblikovao prvu izvedbu, podnaslovljenu Prekinuti mit. U formatu poetičkog predavanja inspiriranog pjesmom Emily Dickinson I dwell in Possibility, dramaturg Goran Sergej Pristaš rekapitulira nekoliko mitskih momenata iskazivanja kolektivne volje i načina oblikovanja govora o budućnosti.

U drugom segmentu izvedbe podnaslovljenom I nazvaše ih otiscima, geste zajedništva u stvaranju svjetova i oblikovanju sadašnjosti CO2 razmatra kroz poeziju danske pjesnikinje Inger Christensen, crteže Gordona Matte Clarka i Williama Blakea, u izvedbi Nikoline Pristaš. Ovaj segment razvijen je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, a prethodnoj ekipi umjetnika pridružio se i kostimograf Silvio Vujičić.

Novi dio trilogije temelji se na tekstu nastalom kroz dječju igru riječima, a prema bilješci Waltera Benjamina. U toj igri, riječi se ne slažu u svakodnevne rečenice, već stvaraju neočekivane veze, nalik na “špilje s najčudnijim hodnicima”. Djeca, slobodna od ustaljenih jezičnih pravila, otkrivaju nova obećanja značenja i slika i najjednostavnije konstrukcije zadobivaju ritam igre i istraživanja, nadovezujući se na geste zajedništva i oblikovanja kolektivnih imaginarija koje CO2 razvija u suradnji s nizom umjetnika i suradnika. U ovom segmentu rada projektu su se pridružili kompozitorica Sara Glojnarić, dramaturg Goran Ferčec i Priska Pia Pristaš kao povremena izvođačica.

Broj gledatelja_ica ograničen je na sedam po svakoj izvedbi, a ulaznice po cijeni od 7 eura dostupne su online. Ukoliko ostane slobodnih mjesta, ulaznice će se moći kupiti na ulazu Kontejnera u iznosu od 10 eura.

Iako na otvorenje izložbe stižem pristojnih petnaestak minuta ranije od najavljenog početka, na moje iznenađenje, predstavljanje umjetničkih radova već je počelo i, čini se, bliži se kraju. Kako je moj plan da proučim katalog izložbe prije upoznavanja s radovima pao u kišnu lokvu, nije mi preostalo ništa drugo osim pričekati završni pljesak koji signalizira kraj govornog i početak razgovornog dijela otvorenja te se baciti u potragu za autorima i autoricama.

Prvu pronalazim Leu Ješovik, autoricu rada Od Zapa do okretišta, koja mi otkriva nešto više o samoj izložbi. Autori_ce su, naime, studenti_ce 4. i 5. godine nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti, a izloženi radovi nastali su kao odgovor na široko postavljen zadatak dokumentiranja i osobne interpretacije sadašnjeg stanja kvarta Črnomerec. Unutar toga prostornog okvira, autori_ce su interesna područja i način ekspresije birali_e prema vlastitim afinitetima. Kako se i inače u umjetničkoj praksi bavi različitim metodama otiskivanja, moja sugovornica odlučila je svoj subjektivni doživljaj prostora prezentirati tehnikom frotaža. Hodajući od Zapadnog kolodvora do ZET-ovog okretišta Črnomerec, pojašnjava, tražila je zanimljive oblike i detalje črnomerečkih ulica koje je potom otiskivala akrilnom bojom na unaprijed izrezane komade platna.

Dok je Ješovik bila nadahnuta različitim teksturama Črnomerca, iduće tri sugovornice, Helena Birin, Mihaela Spiegl i Nika Zdunić, odlučile su se baviti istim prostorom – Zaprešićkom ulicom. Naime, u toj je ulici, koja se proteže u smjeru sjever-jug između Ilice i Prilaza baruna Filipovića, smješten otvoreni dio koridora potoka Črnomerec te uz njega komad neizgrađene površine koja se neformalno naziva Parkom Zaprešićka. Na istom je potezu u prostornim planovima grada, još od 80-ih godina sve donedavno, predviđena izgradnja višetračne kolne prometnice koja podrazumijeva zatvaranje koridora potoka. Iako se taj plan, nasreću, nije ostvario, Zaprešićka je dugo vremena bila zapuštena i korištena ponajviše kao prolaz za pješake i bicikliste, ali ne i kao mjesto zaustavljanja. Točnije, ondje su uglavnom boravile samo ulične mačke o kojima i dalje brine grupa mještana. Ipak, dio lokalne zajednice prepoznalo je važnost očuvanja otvorenog koridora potoka kao vrijednoga prirodnog resursa grada te se aktiviralo kroz različite građanske akcije, poput inicijative Spasimo potok Črnomerec u 2019., a u protekloj godini i osobno sam se bavila tom temom u okviru programa TOK.

Krajem 2023. godine u okviru Plana komunalnih aktivnosti Vijeća Gradske četvrti Črnomerec neizgrađena površina uz potok djelomično je uređena osnovnom urbanom opremom: nekoliko klupa i stolova, pitarima s biljkama i stolom za stolni tenis. To je uređenje Zaprešićke po mnogo čemu oskudno no u tom trenutku, zbog različitih administrativnih i financijskih ograničenja, nije moglo biti potpuno niti obuhvatiti čitav potez koridora potoka Črnomerec. Nije se interveniralo u dotrajalo popločenje šetnice i oronulu asfaltiranu površinu niti je uvedena prikladna rasvjeta koja bi prostor učinila sigurnijim i privlačnijim za boravak. Postavljena je generička urbana oprema iz asortimana Zrinjevca, međutim na čitavom potezu nije predviđen niti jedan koš za otpad.

O svemu tome razgovaram s Helenom Birin po čijem je mišljenju djelomično uređena površina u Zaprešićkoj sve, samo ne park. U svom radu Očekivanja osvrće se na takav nedorečeni status parka i nefunkcionalnu urbanu opremu te izrađuje svoju verziju kvartovske klupice od netretirane ovčje vune. Na klupicu, kaže, nije probala sjesti niti bi u tome uspjela, pod ljudskom težinom ona bi sasvim sigurno popustila. Iako je tehniku filcanja koristila prvi put, odabrala ju je i zbog toga što je filcanje relativno spor medij koji traži poveći ulog vremena, jednako kao što to zahtijevaju i pozitivne promjene u društvu.

Nika Zdunić je, pak, odlučila intervenirati na licu mjesta popunjavanjem otkrhnutih dijelova popločenja šetnice uz potok. Rupe u šetnici prekrila je jarko obojanim pločama koje je skrojila po mjeri, po uzoru na drvodjelsku tehniku umetanja novoga kontrastnog materijala u postojeću strukturu. U trenutku našeg razgovora, otkriva, ploče su i dalje tamo, a posebno je oduševljena tragovima gazišta cipela i biciklističkih guma na njima, koji znače da njena intervencija ima i pravu funkcionalnu svrhu.

Još bliže potoku prišla je Spiegl, koja je izradila skulpturu od otpada pronađenog u njegovom vodotoku. Izlaganjem smeća na mjestu gdje ga ne očekujemo, odnosno u galerijskom prostoru, autorica u vidokrug vraća odbačene predmete, koje kao društvo kolektivno nastojimo zaboraviti, i time potiče svijest o “nevidljivom nasljeđu” naše nebrige za okoliš.

Nedavno predstavljenim Prijedlogom izmjena i dopuna GUP-a Zagreba promijenjena je odredba koja je planirala zatvaranje potoka Črnomerec. I dalje je predviđena izgradnja prometnice, no bitno manjeg intenziteta i uz zadržavanje otvorenog toka potoka – čime je napokon otvoren put ka dugoročnijem promišljanju vodenih tokova kao društveno vrijedne zelene i plave infrastrukture.

Autorice Tonka Sušec i Paula Kepe inspiraciju za svoje radove pronašle su u industrijskom nasljeđu kvarta. U netaknutim prozorima napuštene Ciglane, koja se nalazi iznad Ilice i podno Müllerova brega, Sušec je prepoznala odraz klasne borbe. Prozori, pojašnjava, predstavljaju ne samo fizičku, već i simboličku granicu između radničke i vladajuće klase, pri čemu su radnici oni koji gledaju iz unutrašnjosti prema van, dok vladajući promatraju izvana, odnosno iz pozicije kontrole i moći. Nešto drugačiji pristup istraživanju industrijske baštine imala je Paula Kepe, čiji se rad Arhiv Margina sastoji od predmeta pronađenih u zgradi bivše tvornice ambalaže Grafokarton, smještenoj nedaleko od mjesta gdje potok Črnomerec presijeca Ilicu. U napuštenoj tvornici pronašla je praznu ambalažu Kraševih keksa Rondo i originalne kartone s motivima Olimpijade iz ‘84., ali i druge predmete koji svjedoče o radničkom životu, poput borosana, popularnih radničkih cipela iz proizvodnje Borova, koje su sedamdesetih i osamdesetih godina nosile mnoge radnice. Izloženi predmeti, objašnjava Kepe, ukazuju na društvene promjene kroz vrijeme te suprotstavljaju idilu socijalističke industrije sa suvremenim stanjem njenog propadanja.

Klasnim temama bavio se i Vid Pavlić, autor ranije spomenutog šatora, odnosno instalacije I want to live in Črnomerec City. Šetajući Črnomercem, nekada radničkim kvartom, Vid je uočio masovnu novogradnju skupih stanova koji se rasprodaju prije nego što su zgrade dovršene, poput stambenog kompleksa Franc koji se trenutačno gradi na mjestu porušene zgrade nekadašnje tekstilne tvornice Kamensko u Reljkovićevoj ulici. U sličnim uvjetima niknuo je i kompleks Park kneževa u Branimirovoj ulici, koji je izgrađen prije dvije godine na prostoru stambeno-industrijskog bloka bivše tvornice Penkala i tvornice Nada Dimić. Stanovi u tim zgradama trenutačno se na tržištu nude po cijenama koje dostižu i 9.000 eura po kvadratu. Vidov rad kritika je tog trenda izgradnje luksuznih stanova na atraktivnim lokacijama u širem centru grada, ali i drugim dijelovima Zagreba, koji zbog toga postaje sve nepristupačniji za život mladima i studentima. Šator je pritom simbol privremenosti, nesigurnosti i sve nedostižnije ideje osamostaljenja.

Naposljetku razgovaram i s autorom izložbene koncepcije, Markom Tadićem, od kojeg saznajem nešto više o procesu nastanka umjetničkih radova. Naime, izložba je za polazište imala stručnu šetnju kvartom koju je vodio Saša Šimpraga i tijekom koje su sudionici upoznati s povijesnim kontekstom i prostornim specifičnostima Črnomerca. Potom su se autori kroz razgovore s mentorom odlučivali za pojedine teme i lokacije, derivirali metodologiju rada i odabirali medij izražavanja. Inspirirani iskustvom šetnje i na temelju daljnjega samostalnog istraživanja, mladi su autori kreirali radove koji polaze od osobnih impresija, a u konačnici upliću različite slojeve urbanog tkiva kvarta, propituju njegovo trenutačno stanje i potiču širu raspravu o urbanom razvoju, održivosti i identitetu gradskih prostora.

Po izlasku iz Galerije VN otvaram kišobran i krećem u smjeru stanice tramvaja koji će me odvesti ispod željezničke pruge i preko Save, u jugoistočni dio grada, gdje stanujem. Iako napuštam Črnomerec, misli mi ostaju zaokupljene umjetničkim interpretacijama tog kvarta iz perspektive mladih autora_ica. Unatoč tome što su radovi inspirirani jednim dijelom grada, teme koje otvaraju su univerzalne: društvena nejednakost, kulturna i izgrađena baština i briga o javnom dobru. Sa sobom nosim rečenicu s kojom je i započeo moj posjet izložbi, u prilagođenom obliku, I want to live in This City. Pomišljam kako je to misao koja okupira mnoge, a posebno mlade – želim li živjeti ovdje i kako živjeti ovdje. Bez konkretnih odgovora, zaključujem da je možda upravo takvo promišljanje ključ mijenjanja našeg odnosa prema gradu i stvaranja (boljih) uvjeta za život svima.

Projekt Radničko pokrenula je 2019. godine umjetnica i tadašnja voditeljica programa, Ana Mušćet, s intencijom poticanja umjetničke produkcije koja se referira na kulturu sjećanja, specifično vezanu uz zgradu i sadržaj nekadašnjeg Radničkog sveučilišta, današnjeg Pučkog otvorenog učilišta.

Dosad realizirane intervencije potpisuju Ana Janjatović-Zorica, koja je u svojoj zvučnoj, site-specific instalaciji Drugarice, ne mogu ja uvredu progutat! (2019.) preplela osobna, individualna sjećanja s kolektivnom memorijom i kulturno-društvenim nasljeđem, te Marko Tadić koji se u radu naslovljenom Imagine a Pattern (2020.) uz svoj prepoznatljivi autorski izričaj pozabavio utopijskim karakterom modernizma i tada novim vizijama budućnosti.

Treću privremenu umjetničku intervenciju u tome nizu izvest će splitska umjetnica Duška Boban koja se u brojnim svojim prethodnim radovima bavi upravo značajem, značenjem i današnjom pozicijom modernističkog arhitektonsko-urbanističkog nasljeđa. U njezinoj se intervenciji kroz medij fotografije stapaju arhitektura i tekst, stvarajući izražajnu “arhiteksturu” koja ne rasvjetljava samo prošlost, već postaje i svojevrsni orijentir za budućnost.

Duška Boban diplomirala je 2000. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2013. brani magistarski rad naslovljen Javni prostor i građanska participacija: Aktivizam i kulturne prakse u Splitu posljednjeg desetljeća. Pokrenula je Inicijativu za Marjan (2011.), organizirajući umjetničko-aktivističke projekte za očuvanje Park šume Marjan. Članica je umjetničkih i strukovnih udruga (HULU, ULUPUH, KVART) te Umjetničkog vijeća bolničke Galerije Zoja Dumengjić. Fotografije joj se nalaze u kolekciji Galerije umjetnina u Splitu. 

Više informacija o umjetničkoj intervenciji možete pročitati ovdje.

Projekt Fragmentiranje kvarta okuplja radove mladih umjetnika_ica koji_e istražuju kompleksnost urbanog identiteta zagrebačkog Črnomerca. Tematski raspon radova kreće se od propitivanja industrijske baštine i njezine uloge u suvremenom kontekstu do razotkrivanja ekoloških izazova i promjena u urbanom krajoliku.

Umjetnici_ce se bave odnosom između memorije prostora i njegovih korisnika_ica, istražujući tragove prošlosti kroz metode poput frotaže, arhiviranja pronađenih objekata ili rekontekstualizacije prepoznatljivih elemenata urbanog okoliša. Kroz svoj rad problematiziraju devastaciju javnih prostora, neiskorišteni potencijal napuštenih lokacija te stambenu krizu kao ključni izazov suvremenog urbanog života.

Izložba ostaje otvorena do 30. studenog.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

Razgovor se održava u povodu objavljenog kataloga i skorog zatvaranja izložbe koja se realizira u sklopu programa Atelijera Kožarić Laboratorij za oživljavanje i izložbenog niza Okidači.

Umjetnikovim riječima: “Budući da sam se postavom izložbe i izborom starog namještaja kao postamenata pokušao udaljiti od klasičnog načina izlaganja radova, a u isto se vrijeme približiti scenografiji i teatralnijem i živom postavu Kožarića, mogu reći da je ključ za čitanje i izbor radova bila njihova percepcija u različitim ulogama (protagonisti) unutar izlagačkog prostora. Poput zamrznute scene u filmu ili dramatične pauze u predstavi, postav ove izložbe nalazi se u istoj napetosti koja, kao i u predstavi, aludira na akciju koja slijedi”.

Razgovor će voditi kustosica izložbe Radmila Iva Janković. 

Više informacija o događaju možete pročitati ovdje.