Tako se na izdanju Spiritual našlo šest skladbi od kojih su čak četiri već dane na ranijim nosačima zvuka. To upravo sugerira koliko je komorni opus za klarinet, ali i za drvene puhače, esencijalni dio Ruždjakovog opusa. Prva i najmlađa skladba na izdanju, Gemini, skladba je u kojoj se stapaju oboa (Dario Golčić) i bas klarinet (Davorin Brozić), dva oprečna instrumenta, odnosno piskutavost i prodornost oboe s toplom dubinom, ali ne i s tromošću bas klarineta. Sola ovih instrumenata nadovezuju se jedan na drugi kao da se radi o nekom nad- ili pra-instrumentu koji posjeduje kompletni spektar boja drvenih puhača i zanimljive, još nedoživljene agogičke mogućnosti. I iako Ruždjak ne skriva niti ne zamućuje fizičke i akustičke karakteristike pojedinog instrumenta, upravo kroz gradnju fraze i baratanje istom (paralelizmima, montažama te komplementarnim izmjenama fraza), kao kasnije i kroz njihovo stapanje, događa se taj neobičan glazbeni fenomen. Golčić i Brozić dobro su se međusobno osjetili i uskladili, no, iako su blizanci najrazumniji astrološki znak, muzički je ipak nedostajalo poleta i odvažnosti u tempu i agogici. I to je jedina zamjerka izvedbama na ovom izdanju. Jer sve što slijedi dovoljno je odmjereno i rafinirano, a sasvim muzikalno. Bez teatralnosti – čak i u skladbama Après une lecture de Blake (za bas klarinet, glas i udaraljke, sve u Brozićevoj suverenoj izvedbi) ili Versus (za mezzosopran i klarinet u izvedbi Martine Gojčete Silić i ponovno Brozića) koje donekle istu iziskuju, a kod kojih se prije svega očituje ogoljelost pa onda i izvrsnost izvedbi. U Versusu kao da nam se daju tek mogućnosti s jedne strane ljudskog glasa, a s druge klarineta kao potisnutog ega tog glasa, u odnosu na oskudnu tonsku građu koju razlažu poput kakve potencijalne, latentne glazbe. Odličan je i trio oboe Branka Mihanovića, klarineta Davorina Brozića i fagota Žarka Perišića u Mosette, ali i heterofonija Davorina Brozića u intimnoj klarinetističkoj ispovjedi Yours sincerely. Ipak, Spiritual za kvartet klarineta, po kojoj je ovo izdanje opravdano i dobilo ime, sasvim odskače. Koralnost zvuka kvarteta prelazi u polifoniju sasvim nevjerojatnih zvukova te se rastvara poput kakve katedrale u kojoj smo cijelo vrijeme svjesni njezinih arhitektonskih gabarita, ali pri tom nam Ruždjak, kao i glazbenici (Milko Pravdić, Davorin Brozić, Marcelo Zelenčić i Danijel Martinović) daju vremena i načina da uživamo u rafiniranim detaljima, jeci, susretima raznorodnih elemenata pa i tišini. Djelo je nastalo 1983. kao instrumentalni komentar skladbe Tvoj i moj Libanon (na poemu Halila Džubrana), za sopran, recitatora i udaraljke, a kao diptih su i izdana na LP-u DIPTIH83. Ovim mu je izdanjem svakako dana mogućnost da napokon izađe iz donekle podređenog odnosa komentara da bi pronašao vlastitu samostojnost.

Bez obzira na raznovrsnost i veličinu Ruždjakova opusa te na činjenicu da skladbe s izdanja ne pokrivaju recentniji Ruždjakov skladateljski period, slika koju izdanje odašilje o Ruždjakovoj skladateljskoj poetici dovoljno je točna i cjelovita. Za nekoga tko se nije ranije susreo s ovim skladateljem, već nakon kratkog slušanja postaje razvidno da je Marko Ruždjak skladatelj smirene geste, ali i iznimne ekspresivnosti. Njegova glazba nije dramatična, već njezina ekspresivnost proizlazi iz samog glazbenog materijala i skladateljske logike kojom se isti postavlja u odnose te subordinira cjelini forme u glazbenom vremenu. I iako korisna, puka analiza skladateljske vještine i činidbe, tek ukazuje koliko je strogi glazbeno-teorijski pristup i muzikološki diskurs za Ruždjaka nedostatan. Jer Ruždjak stvara poput kakvog skulptora koji odbacuje višak, odstranjuje zalihost materijala kako bi došao do kristalno čiste forme koja odražava neke i ne baš uvijek samo glazbene ideje. Iako pred sebe postavlja stilsko-tehničke čvorove i praznine koje raspetljava i popunjava odmjeravajući snage različitih apstraktnih skladateljskih ideja i rješenja, njegovi glazbeni entiteti svjesno i voljno opstoje tek kao dio šireg umjetničkog ili čak životnog konteksta. I kako objašnjava Tomislav Oliver, skladatelj, muzikolog, ali i Ruždjakov učenik, a u ovom slučaju i autor tekstova na izdanju, “čitkost strukture skladbe i transparentnost njezine forme kod Ruždjaka kriju nešto izvan nje same, prisutnost iskustva onkraj glazbe. Naslućuje li se autorov pokušaj da ‘ujedini svijet glazbe s drugim svjetovima koji ga okružuju’, svjetovima koji su, riječima Kandinskoga, ‘slični po unutarnjem ugođaju’ ali predstavljaju tek duhovnu tvar koja je slušatelju nečujna?” Ruždjaku je glazba bila njegov medij, njegov način kojim je pokušavao ozvučiti svijet. Volio je lijepo i etično, stoga mu je lijepo i etično – neki stih, izmaštani prizor, moralno načelo, plesni ritam ili raspoloženje – i bilo glavni kriterij pri odabiru za ozvučavanje. Kada i želi iznijeti svoj stav, ukazati ili se čak suprotstaviti, Ruždjak nikada revolucionarno ne istupa ili cinično podriva, već tek odmjereno referira. Također, on ne poentira i ne proklamira. On je skladatelj alegorije i parabole. Ilustrativan i metaforičan. Njegova pouka se skriva, dočim je mi ni ne očekujemo.

Ruždjakove skladbe moraju se slušati kao da se gleda neka slika, s mogućnošću da se rastvore do treće dimenzije, do skulpture ili prizora koje se može obići, u koje se čak može i ušetati. Nevjerojatan je stoga Ruždjakov osjećaj za cjelinu, za odnos forme i sadržaja, za rafiniranu igru glazbenih čestica, fragmenata i segmenata glazbenog sadržaja unutar mreže i arhitektonike po kojoj se Ruždjakova glazba zbiva. Kao da su sve njezine točke uvijek jednako udaljene od nekog centralnog gledišta, od nekog zadanog pravca i funkcije, a ujedno i jedna od druge. Takvo kompleksno tijelo kreće se u vremenu, točnije u glazbenom vremenu, koje je uronjeno u ono astrološko, u vrijeme planeta i povijesti iz kojega pak dolaze oni kojima je djelo namijenjeno – interpreti i slušatelji. Percipirati smjene perspektiva, odnose trajanja na svim razinama, rastere etapa promjena u strukturama, a uvijek na umu imati cjelinu forme, to je napor kojeg slušatelj mora učiniti da bi mogao doživjeti Ruždjakovo djelo. S ovim izdanjem na tom putu mu pomažu izvođači koji mu otvaraju teška, ali čarobna vrata te ga provode i zapliću u Ruždjakov ozvučeni svijet.

Ti saksofonisti u hrvatskom ili zagrebačkom glazbenom miljeu, kako se kaže, na nekom generalnom planu dosta dobro su se snašli. Naravno sama zagrebačka saksofonska škola, u širem smislu te riječi, nije iznikla ni iz čega, već joj je važan temelj i odrednicu dao Zagrebački kvartet saksofona te njegovi članovi koji su individualnim naporima pokrenuli mnogošta, odredivši neke potke glazbeničkog djelovanja na prvu ne toliko prezentne važnosti, poput direktne suradnje sa skladateljima, jazz improvizacije ili određene pojačane okrenutosti suvremenom, eksperimentalnom i avangardnom.

Upravo se ta kontekstualizacija i socijalizacija glazbe te njezinog glazbovanja, prenijela i na Berislava Anticu, saksofonista mlađe generacije, koji je spomenutim kvalitetama u dosadašnjem glazbeničkom poslu dodao sebi prirođenu svestranost koja ga je vodila u žanrove popularne ili jazz glazbe, i to ne samo u ulozi saksofoniste. Nakon zagrebačke diplome 2003. godine u klasi profesora Draga Sremeca, daljnje školovanje odvelo ga je u Pariz na Conservatoire national de region de Cergy – Pontoise u klasu Jean-Yvesa Fourmeaua, ali i na brojne majstorske radionice, seminare i predavanja nekih od najznačajnijih saksofonista i pedagoga. Danas se i sam bavi pedagoškom djelatnošću, solističkim i komornim glazbovanjem, a upravo je objavio i svoje prvo solističko diskografsko izdanje Fragmenti u nakladi Croatia Recordsa.

No kada znamo da izdanja suvremene klasične glazbe, pa onda k tome hrvatske suvremene klasične glazbe, i nisu najkomercijalniji proizvod na diskografskom tržištu, brojnost izdanja hrvatske suvremene glazbe (za saksofon/e) neupućenog može začuditi. Brojna izdanja Zagrebačkog kvarteta saksofona te recentnija izdanja Papandopulo kvarteta (Papandopulo, Croatia Records, 2013.) ili solistička Tomislava Žužaka (Susreti s hrvatskim skladateljima, Cantus d.o.o., 2012.) i Nikole Fabijanića (Playtime u suradnji s pijanisticom Lindom Mravunac Fabijanić i gitaristom Krešimirom Bedekom, Croatia Records, 2013. i Portreti, A classic, 2006.), ali i sva ona diskografska mjesta koja nisu posvećena isključivo saksofonu, stavljaju Antičin album u određenu seriju koja nastavlja niz izrazite veze hrvatskih saksofonista i živog skladateljskog pisma (jedan od njih, Gordan Tudor, čak je i sam postao skladateljem), ali i Antičin podvig da doprinese, kako sviralački tako i programski, čini još težim. Naravno, nisu Antica i njegovi Fragmenti samo naša domaća priča, već su oni i dio globalne problematike diskografije uskospecijaliziranog tržišnog grla suvremene klasične glazbe. U vrijeme hiperprodukcije i multimedijalne dostupnosti talenata sa svih strana svijeta u svim žanrovima i vrstama glazbe i njezinih srodnika, kako i čime se izdvojiti, kako učiniti svoj proizvod posebnim da bi se privukao i navukao krajnji korisnik na baš tvoj umjetnički proizvod? I to sad ovako zapisano zvuči možda dosta gordo, no upravo je pitanje tko će i zašto kupiti, pa onda i slušati ovaj album – bilo u domaćem ili nekom širem kontekstu – temeljno. Stoga, zbog čega poslušati Fragmente?

Programski album je u potpunosti posvećen hrvatskim suvremenim skladateljima. Od pet skladbi čak tri su se po prvi puta našle na nekom nosaču zvuka, a jedna od tih je i nastala upravo na poticaj samog Antice. Sve to dio je standardne metode programiranja albuma hrvatskih izvođača. No kada se ode dalje od dvojeznične popratne programske knjižice i posluša Antičina svirka počinje govoriti specifikum kako ove glazbe tako i ovog glazbenika. Pri slušanju ostaje dojam pokreta samog svirača, njegovog udisanja i izdisanja, blagih tikova, napora i naprezanja. Taj fizički i fizikalni moment nastanka zvuka, za kojeg se u klasičnoj glazbi često sugerira potiskivanje do nekog čistog i idealnog auditivnog iskustva, na ovom se izdanju ne predstavlja kao neki intelektualni ili fizički predradnički napor, niti se ne ogleda kroz neku traljavost ili tromost tehnike. Upravo suprotno, ova svirka želi ostati transparentna u svim svojim etapama. Ona se ne skriva. Antica prije svega vrlo muzikalno, nimalo samodopadno i vrlo pouzdano predstavlja odabrane skladbe. Nema tu puno gesti i pretjerivanja, već ekonomično i pouzdano ulaženje u partiture na kojima se radilo s određenom ukusnom dozom perfekcionizma.

Navedeno se već može naslutiti kod Tri stavka Branka Lazarina iz, za povijest hrvatske suvremene glazbe, rane 1981., razdoblja kada su hrvatski skladatelji rijeđe posezali za saksofonom kao solističkim instrumentom, te je upravo to razlog što je navedeno djelo postalo dio neizostavnog repertoara pri školovanju mladih saksofonista u Hrvatskoj. Antica je svojevrsnim povratkom Lazarinu – kako u osamdesete, tako i u svoje vlastito odrastanje i glazbeničko odgajanje – odao počast ovom skladatelju. Svakako trebalo je imati hrabrosti snimiti komad koji je prošao preko prstiju mnogih ili kojeg barem poznaje gotovo svaki u Hrvatskoj obrazovani saksofonist. No jednako tako ga je lukavo uvrstiti kao ogledni primjerak za sve buduće generacije. Brzopleto mu se može spočitnuti statičnost i nedovoljna razrada glazbenog materijala, no kroz ponovljeno slušanje zapravo progovara minimalistička tiha gesta ovog skladatelja koju Antica iznosi nepretjeranom sofisticiranom agogikom. On ne prkosi glazbenom zapisu, već u njega ulazi i istražuje, kopa, analizira i isprobava, dok nije pronašao onu dodatnu vrijednost koju svaki izvođač glazbenom djelu mora dati. Tako upravo u djelu Fantazija Dalibora Bukvića, pogotovo u njegovom prvom stavku, izlazi Antičina velika muzikalnost i poznavanje logike melodije, dok u mastadontskom dvadesetominutnom Le Sens Berislava Šipuša njegova virtuoznost, koncentracija i tehnika.

Posebnu pažnju na ovome izdanju treba posvetiti skladbi Devet fragmenata Zorana Šćekića. Djelo je inspirirano Gospinim plačem, glagoljaškim pjevanjem otoka Hvara koji je dio tradicije noćne procesije Za križem obreda Velikog tjedna. Vrbanjski napjev koji je poslužio kao temelj nastanka ove skladbe   kroz ovih devet fragmenata ponekad zvuči kao ljudski glas, ponekad kao sopile, pomalo reve i kao tovar, zatim čujemo brodsku sirenu, a nakon toga i primjesu dalmatinske zagore kroz gange. Vjerojatno niti Šćekić niti Antica ne bi željeli ovakvu programsku interpretaciju, već možda metodičniju i bolje teoretski potkovanu, no ovih devet fragmenata toliko asociraju na zvukovlje hrvatskog priobalja, da je nemoguće ne pomisliti na širu, kompleksniju, možda čak i geografski definiranu sonornost koja se jednom smjestila i u glagoljaško pjevanje, a da bi se kod Šćekića i Antice podsvjesno iznjedrila u autohtone auditivne signale i zvukovlja.

Ali ako netko traži jedan dobar razlog, zašto poslušati ovaj album, onda je to Passamezzo Marka Ruždjaka. Passamezzo, talijanski narodni ples 16. i početka 17. stoljeća, kod Ruždjaka nije tek programska odrednica. Ovaj vrlo zahtjevan komad, bez obzira koliko se čini razlomljen u brojnim varijacijama i razradama motiva te utoliko i tehnički još izazovniji, od izvođača temeljno traži razumijevanje forme i način da se čuje cjelina, koja je upravo ples. Fizički pokret kojeg Antica možda nije ni želio ostaviti kao onaj svileni trag na auditivnoj slici, kod ove skladbe svakako najviše dolazi do izražaja. Upotrebom tam-tama i ljudskog glasa, pokojeg uzdaha i uzvika, a koji naglašavaju uzmak, ali daju i poticaj onom fizičkom, onom da se poskoči i lupi nogom, ovo postaje samački ples koji ne prestaje, već samo izlazi iz našeg perceptivnog polja, kao neki daleki, pomalo luđački prizor za kojeg znamo da mu se uvijek možemo vratiti. Jer glazbenik uvijek i pleše.

Osim izvedbe dijela snimljenoga repertoara, priču o snimanju ovog CD-a, povodu nastanka i obrada nekih od skladbi te skladateljske osvrte na njihova ranije skladana djela možete čuti na koncertnoj promociji izdanja u &TD-u. Moderatorica promocije i razgovora s glazbenikom i skladateljima je muzikologinja Srđana Vrsalović.

Predstavljanje će biti održano u četvrtak, 5. veljače, u Polukružnoj dvorani &TD-a, s početkom u 19 sati.