Radnja filma smještena je u Crnu Goru 19. stoljeća te prati “posljednje putovanje umirućeg pjesnika-vladara Morlaka i njegovog odanog sluge Đuka. Njihov odnos postupno se razotkriva kroz putovanje obilježeno bolešću, sjećanjima i slutnjom kraja, otvarajući pitanja moći, odanosti, identiteta i prolaznosti.

Lik vladara djelomično je inspiriran povijesnom figurom Petra II Petrovića Njegoša, no film pristupa temi kroz poetsku i simboličku perspektivu, izbjegavajući klasičnu biografsku strukturu”, istaknuto je u najavi.

Nakon projekcije filma slijedi razgovor s redateljem Ivanom Salatićem i glavnim glumcem Markom Pogačarom.

Film je nastao u produkciji crnogorske kuće Meander Film, u koprodukciji s Nightswim iz Italije, Bocalupo Films iz Francuske, Dinaridi Filma iz Hrvatske i Non-Aligned Films iz Srbije.

Više detalja o filmu i ulaznicama možete pronaći ovdje.

Serija crteža hrvatske umjetnice Božene Končić Badurina isprepletena je s poemom Olje Savičević Ivančević, njezinim prvim radom u ovoj pjesničkoj formi. Na promociji govore autorice i urednik izdanja Marko Pogačar, a moderira Ana Kutleša, urednica biblioteke i kourednica izdanja. Dizajn knjige potpisuju Hrvoje Živčić i Zoran Đukić, a prijevod na engleski Andrea Jurjević i Dunja Bakić.

U predgovoru Ana Kutleša ističe kako Jadrankin prvi život “predstavlja i ponešto nekonvencionalan isječak iz povijesti, koji ne staje s 1990-ima, raspadom jedne države i uspostavljanjem druge, nego meandrira kroz turbulentno tranzicijsko razdoblje, a između redaka upućuje na duge procese, perspektivu koja je kompleksnija, ali i potpunija od pojednostavljenih slika rascjepa”.

Olja Savičević Ivančević profesionalno se bavi književnim radom zadnjih petnaestak godina, a osim proze i poezije, piše književne kolumne, dramske tekstove, uređuje knjige te vodi radionice kreativnog pisanja. Knjige su joj prevedene na trinaest jezika, objavljene u petnaest zemalja u Europi te u SAD-u. Njeni romani i kratke priče poslužili su kao predlošci za kazališne predstave, kratke filmove i jedan crtani roman.

Božena Končić Badurina vizualna je umjetnica. Posljednjih godina najviše se bavi neprepoznatim i zaboravljenim pričama žena koje dominantni društveno politički narativi previđaju. Izlagala je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu, boravila na rezidencijalnim programima u Europi i SAD-u te je za svoj rad primila nekoliko nagrada.

Jadranka Klekar borkinja je za ljudska prava, a posebno prava žena i radnica, rođena u radničkoj obitelji kao srednje od troje djece. Godine 2001. kao sindikalna povjerenica organizirala je štrajk hotelskog osoblja, a nakon toga nastavlja se baviti sindikalnim organiziranjem radnika i radnica u ugostiteljstvu te završava više neformalnih edukacija iz područja ljudskih, ženskih i radničkih prava. Čitav život stanuje na zagrebačkoj Trešnjevci.

Više o događanju pronađite ovdje.

Diskusija će se odviti u dijaloškoj formi kojom sudionici_e predstavljaju kratki abecedarij o “rekonfiguracijama slike i teksta” koji su napisali Harun Farocki i Christa Blümlinger. Riječima Vrkljan: “San o bijelom filmskom platnu je odsanjan. I tek odavde bi se moglo početi vraćati oštrinu istrošenoj supstanci slike.”

Razgovor prate isječci iz “filmske tetralogije Irene Vrkljan koju je režirala na novoosnovanoj Filmskoj akademiji u Berlinu dffb-u tijekom studija 1966.-1969., koji je upisala s prvom generacijom studenata filmske režije. Polazište za filmski esejizam Irene Vrkljan je njezin programatski esej Pokušaj negacije ili: istrošena supstanca filma – O filmovima III. Reicha i Gründgensovoj Effi Briest, seminarski rad objavljen 1991. u zborniku dffb-a Žene stvaraju povijest“, stoji u tekstu najave.

U programu će sudjelovati filmologinja Diana Nenadić, književna teoretičarka Marija Ott Franolić, pjesnik Marko Pogačar i izvedbena umjetnica i filmologinja Tanja Vrvilo.

Razgovor se odvija u sklopu Filmskih mutacija: 18. festivala nevidljivog filma, a dodatne filmske projekcije održat će se u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i Art-kinu Croatia u Rijeci od 24. do 30. siječnja.

Više detalja o programu možete pronaći ovdje.

Okupljanjem se nastoji otvoriti prostor poetskog susreta palestinske i izraelske poetske tradicije za one koji_e imaju potrebu slušati i govoriti u trenutku u kojem je “većina ostala bez teksta ili bez hrabrosti koju i tekst i njegov kontekst traže od nas. “

Na susretu će se čitati poezija izraelske pjesnikinje Sharron Hass i izbor iz zbirke Stanje opsade palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha.

Moderatori_ce okupljanja su Marko Pogačar i Aneta Vladimirov uz Nikolinu Milardović i Betinu Ilić Grički, članice poetske grupe Povezija.

Više informacija pronađite ovdje.

Iz najave: “Predavanja, radionice, atipične aturističke ture, eksperimentiranje s piratskom radio-stanicom, poezija, glazba i neizbježne radne akcije, sve nas to čeka od 7. do 10. rujna na otoku Visu. Nakon što je početkom ljeta najavljeno pokretanje Škole autonomije na jednom od naših najudaljenijih naših otoka, među čijim su suosnivačima Srećko Horvat, Goran Bogdan, Hito Steyerl, Gael Garcia Bernal, Dora Held, Marko Pogačar te mnogi drugi, sada ISSA (Island School of Social Autonomy) i službeno kreće s radom.

Inauguracija škole neće se samo pozabaviti pitanjem i praksom autonomije danas, nego i time zašto se uopće pokreće, kakva je to točno škola i što sve može biti, što to ‘dobar život’ znači u vremenima planetarne krize te kako izgraditi drugačiju budućnost kombinirajući tradicionalna znanja i moderne tehnologije.

Istovremeno, s obzirom da se 8. rujna obilježava 80 obljetnica kapitulacije Italije i oslobođenja otoka Visa – i drugih otoka i obale Dalmacije – od fašizma, Škola autonomije će dio programa posvetiti istraživanju i prezentaciji fascinantne povijesti otpora otoka Visa. Jedan od vodećih suvremenih filozofa, Franco Bifo Berardi, održat će dva predavanja, prvo u Visu pod nazivom Kako ćemo živjeti? i to na dan kapitulacije Italije (8. rujna) u suradnji s Europskim centrom za studije rata i mira u impozantnoj palači Vukašinović-Dojmi de Lupis te drugo naslovljeno Za stvaranje škole nepredvidivog (9. rujna) na plaži u Komiži.
Bifo je posljednji put javno nastupio u Hrvatskoj prije šest godina kada je zajedno s pjevačem Primal Screama Bobbyjem Gillespijem gostovao kod Srećka Horvata na Filozofskom teatru u punoj dvorani HNK-a. U međuvremenu je redovito posjećivao Vis i sudjelovao u stvaranju Škole. Na hrvatskom jeziku nedavno je objavljena njegova knjiga Pobuna: O poeziji i financijama, a najavljena viška predavanja prava su filozofska poslastica.

Umjetnički kolektiv !Mediengruppe Bitnik također je dio Škole i dolaze iz Berlina da bi zajedno s Gordanom Savičićem i Selenom Savić vodili neobičnu aturističku turu 1 zvjezdice (baziranu na recenzijama lokacija otoka Visa s jednom zvjezdicom). !Mediengruppe Bitnik poznati su po ometanju nadzornih kamera, postavljanju prislušnih uređaja u zgradu opere radi prenošenja izvedbe u vanjski svijet, slanju paketa s kamerom Julianu Assangeu u ekvadorsku ambasadu u Londonu i mnogim drugim intrigantnim radovima. U sklopu Škole predstavit će se i početno eksperimentiranje s piratskom radio stanicom na otoku.

U povodu 80. obljetnice oslobođenja otoka Visa od fašizma, filozof Srećko Horvat će održati ‘antifašističku turu Komižom’ kroz zaboravljene ili potisnute povijesne lokacije, kao i danas postojeće tragove herojskog otpora otočana, dok će se uz suradnju s Gradom Komiža i Turističkom zajednicom grada Komiže, u subotu, 9. rujna održati prigodna proslava oslobođenja otoka Visa pod nazivom Vinceremo – Vederemo!, večer antifašističke poezije i glazbe na lokaciji gdje je 1943. u borbi s fašistima herojski poginuo Nikola Marinković ‘Top’. Naziv tog programa dolazi od jednog događaja s početka fašističke okupacije Visa. Dok su talijanske trupe pristizale 30. travnja 1941. godine, domaće stanovništvo palilo je logorske vatre na većim brdima te su sva sela bila išarana antifašističkim grafitima. Talijanske slogane viška je mladež precrtavala, dodajući Vederemo (‘vidjet ćemo’) talijanskom Vinceremo (‘pobijedit ćemo’). Otpor fašističkoj vlasti pojavljivao se u mnogim oblicima.

Na godišnjicu Oktobarske revolucije 1942. godine, Nikola Marinković ‘Top’, sin siromašnog ribara, popeo se na vrh pedesetmetarskog zvonika komiške crkve ‘Muster’ i razvio crvenu zastavu. Iako je mladić uspio pobjeći rafalnoj pucnjavi bijesnih talijanskih trupa koja je uslijedila, kasnije su ga ubili. Na ulici na kojoj je ubijen, do 90-ih je stajala spomen-ploča, međutim, ona je, kao i mnoge druge ploče posvećene tom povijesnom periodu i borbi otočana, srušena. Upravo na toj lokaciji održat će se proslava oslobođenja otoka uz prigodan program na kojem će antifašističku poeziju i zaboravljene borbe otoka Visa čitati glumci Milivoj Beader i Bruna Bebić, uz domaće snage s otoka i pokoje iznenađenje. Kao zaokruženje četverodnevnog programa na kraju će se održati radna akcija u šumi na brdu gdje uporna skupina iza ovog poduhvata gradi Školu autonomije.”

Ulaz na sve programe je besplatan. Detaljan program dostupan je ovdje.

U povodu izlaska ove knjige, književna kritičarka i esejistica Katarina Luketić s Pogačarem će razgovarati o političkom i subverzivnom potencijalu pjesništva, “bojnom polju novog jezika”, postjugoslavenskom kulturnom prostoru, stvaranju vlastite alternativne književne tradicije i otporu nacionalnim i drugim rigidnim konceptima kulture. Razgovarat će također o imaginaciji i geografiji, iskustvu (ne)pripadanja koje oblikuje autentičan spisateljski glas te važnosti književnosti u vremenu raspršenih sadržaja i opće nesigurnosti “tekućeg moderniteta”.

Kako navodi Ivica Prtenjača, “Zemlja Zemlja prostor je velikog pjesničkog umijeća jer se s paradoksima prolaznosti, ljudske društvenosti i apokalipse koja se neprestano događa pokušava razračunati bez ostatka, hrabro, pogubno i samotnički”. 

Uz autora, o zbirci će govoriti Ivica Prtenjača i Roman Simić.

Pogačar je rođen 1984. godine u Splitu. Objavio je četiri knjige pjesama, četiri knjige eseja te knjigu kratkih priča. Priredio je antologiju Hrvatska mlada lirika. Suuređivao je Quorum i Zarez, a trenutno uređuje regionalni portal Proletter. Dobitnik je hrvatskih i međunarodnih nagrada za poeziju, prozu i esejistiku. Knjige i tekstovi prevedeni su mu na više od trideset jezika.

U prvom dijelu tribine Marko će pročitati nekoliko pjesama iz novog, još neobjavljenog rukopisa nakon čega će uslijediti razgovor o pročitanome s voditeljem tribine Ivanom Šamijom i publikom. Namjera je stvoriti atmosferu svojevrsne pjesničke radionice, kojom se želi potaknuti razmjena iskustava pisanja i čitanja poezije te pjesničkog rada u aktualnom društvenom kontekstu.

Među svim logikama političkih procjena – a tijekom zadnjih godinu dana sistemski je ćorsokak parlamentarnih političkih opcija osobito rastegnuo njihov spektar – teško da bi se dalo pronaći dvije beznadnije i odbojnije od apolitične tehnokratske stručnosti i građanske “pristojnosti”. Njihov se zapanjujuće nepokolebljiv utjecaj manifestirao i prilikom dolaska Nine Obuljen Koržinek na mjesto ministrice kulture u drugoj verziji HDZ-(sada već ex-)Mostove Vlade. Iako je kalkulirana PR-ovska razdaljina između nje i njenog antologijskog prethodnika nedvojbeno velika, svejedno je bila potrebna ozbiljna količina slojeva srednjeklasne naivnosti da bi se povjerovalo da će se njenim dolaskom desiti nekakav kulturpolitički zaokret.

Trezvena se stručnost te ideologijom netaknute ministrice, opisane u korporativnim medijima kao osoba koju su “priželjkivali kulturni djelatnici s desnog i lijevog spektra političke scene”, ubrzo počela manifestirati na neobične načine. Nepredvidiva je igra neutralnosti dovela do uskrate javnih sredstava nizu svjetonazorski opozicijskih pojedinaca, organizacija i manifestacija i nagrađivanja onih bliskih, a da neutralnost ne znači samo pribranu pasivnost, nego da može poprimiti i oblik malja, pokazalo je i ministričino očekivano zadržavanje pro-tržišne pozicije prema medijskom polju, uz osobito opasne posljedice po opstojnost neprofitnih medija.

U jeku niza spornih odluka i kroničnih problema u kulturi, od ove godine uokvirenih i poreznom reformom koja je zagrabila u ionako redovito slabe i nesigurne autorske i umjetničke honorare, u četvrtak, 4. svibnja se u zagrebačkoj Bazi u organizaciji Lokalne baze za osvježavanje kulture – [BLOK] održao prvi u nizu okruglih stolova O kulturnoj politici: promjena (dis)kursa. Dosljedno analitičkoj poziciji naše novije lijeve kritike, kao cilj ovih razgovora na kojima se okupljaju predstavnici različitih sektora u kulturi i umjetnosti u najavi je navedeno nadilaženje partikularnih “cehovskih” gledišta i zauzimanje perspektive – a time i uspostava političke osnove – koja će polju kulture pristupiti sistemski.

U inauguralnom razgovoru sudjelovali su posljednja Zarezova glavna urednica Marija Ćaćić, koreografkinja Selma Banich, kustosica Ivana Hanaček, književnik Marko Pogačar, redatelj Igor Bezinović i novinar Rade Dragojević, uz moderiranje Branimire Lazarin. Riječ je, dakle, o sudionicima čije djelovanje je obilježeno vrlo inteligentnim, rječitim i informiranim govorom o različitim sistemskim aspektima kulture i šire shvaćene javne politike. Pritom oni često polaze upravo iz cehovske perspektive, poput medijskih istupa Selme Banich, ali i čitave plesne zajednice, na temu Zagrebačkog plesnog centra. S jedne strane, to ih nedvojbeno čini idealnim sugovornicima na ovakvom događanju, no, s druge, stavlja pod upitnik tezu da cehovske pozicije “zamagljuju pogled na sistemski karakter problema”. Ključno pitanje koje se pred ovaj okrugli stol postavilo je, dakle, njegovih kapaciteta da ponudi najavljeni analitički višak.

Da će agregiranje različitih gledišta proizvesti nadređenu kulturpolitičku perspektivu nedvojbeno je zdravorazumsko polazište, no tijek razgovora kao da je prije kontinuirano potvrđivao sektorske razlike i specifičnosti pojedinih slučajeva, nego otvarao zajednički teren, što su sudionici u nekoliko navrata uočavali. Gašenje Zareza, financijsko podrivanje Goranovog proljeća, upravljanje ZPC-om, napadi na HAVC, stanje u tjedniku Novosti, iako indirektno uokvireni podjednako zanimljivim izlaganjem Ivane Hanaček o ministričinim nedosljednim intervencijama u potpore, kao i o općim tendencijama liberalizacije kulture od 2009. godine, nisu otvarali najavljeni put do nekog novog sistemskog uvida koji bi nadišao pojedinačne (i vrlo korisne) spoznaje ovih sjajnih sugovornika. I uistinu, iz sistemske pozicije čini se vrijednim zapitati – ne iz sumnje, nego iz potrebe da se o ovim temama preciznije govori – što to strukturalno povezuje rad u medijima, plesu, filmu i književnosti, na kojoj razini apstrakcije i omogućuje li nam ona da se produktivno držimo njihovog grupiranja? Banalna je istina da jest riječ o radu u najopćenitijem smislu, i to radu na raznovrsne (i ne uvijek iste) načine zavisnom o sustavu javnih, a ponekad i korporativnih potpora, kao i radu koji se većim dijelom odvija u okviru institucije umjetnosti.

S druge strane, imanentne veze među ovim vrstama rada, dakako, nema. Operativne je pak sličnosti u nekim slučajevima lakše pronaći s nekim vrstama “neumjetničkog” rada, dok su razlike ponekad toliko velike da otpor koji je građa izložena tijekom razgovora pokazala prema uspostavljanju poveznica nimalo ne čudi. Nije riječ samo o golemim financijskim asimetrijama, poput one između filma i suvremenog plesa, koju je s pravom istaknuo Igor Bezinović govoreći, razmjerno optimistično, o učinku recentnih promjena u HAVC-u. Riječ je o različitim temeljnim značajkama tih tipova rada, sredstvima za njihovo obavljanje i vrstama onoga što se njima proizvodi, koji ih od slučaja do slučaja mogu činiti teško usporedivima.

Fizičke i zdravstvene investicije koje, primjerice, plesne umjetnice moraju napraviti svaki puta kada pristupe svom radu ne podrazumijevaju samo da svaka proba ili izvedba može doprinijeti dugoročnom ugrožavanju njihova zdravlja, nego i ograničeni vijek izvođačke karijere, a time i neizvjesnu budućnost nakon što taj vijek prođe. Socijalno-zdravstveni aspekt je posebno naglašen u suvremenom plesu, u kojem brojem dominiraju žene, čineći čitav taj “ceh” posebno osjetljivim na način koji bi nam možda promakao iz neke apstrahirane perspektive. Umjesto da nam zamagljuje sistemski horizont, upravo nam ta specifična ugroženost razotkriva jedno sjecište strukturalnih disfunkcionalnosti kada su u pitanju rodna ravnopravnost, radna prava, zdravstvena zaštita i elementarna egzistencijalna sigurnost i, štoviše, čini se da iscrpnije zadržavanje na njenim detaljima više govori o nadređenoj strukturi u kojoj ples funkcionira, nego kakav generalni uvid o prekarizaciji rada u kulturi.

Kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti, prekarizaciji, ali i općenitoj reprezentativnosti ovog okruglog stola, šteta je da se na njemu u svojstvu sudionice nije našla koja predstavnica glazbenica, koje se također često nalaze u izuzetno nesigurnim i nepovoljnim radnim uvjetima, s nizom vrlo interesantnih specifičnosti. Instrumentalistička je scena, primjerice, naglašeno rodno asimetrična, uz izuzetno rijetko probijanje žena u njene krugove. Čak se i na vrlo otvorenim sessionima kao važnim mjestima instrumentalističkog povezivanja – posredno, dakle, i dolaženja do mogućnosti za rad – pokazuje da je njihovo sudjelovanje prilična rijetkost.

Na općenitijoj razini, sâmi su sessioni također jedan oblik angažmana karakterističan za glazbu, koji u Zagrebu postaje sve raširenijim, a često jednostavno označavaju večer tijekom koje muzičari, motivirani više ili manje utemeljenim obećanjem slobodnije svirke, nastupaju besplatno i u tehnički i na svaki drugi način lošim uvjetima, uz minimalnu odgovornost i trošak “organizatora”. Za razliku od rada u filmu, suvremenom plesu ili književnosti, slučaj rada u glazbi otvara i golemi rukavac zavisnosti egzistencije o zabavljačkom angažmanu, najčešće u ugostiteljskim prostorima, što ih postavlja u vrlo specifičan sistemski položaj na rubu institucije kulture i kulturnih politika. Nadalje, sudjelovanje glazbenica, osobito njihovo iskustvo s nizom aktualnih globalnih faktora u umjetničkom radu – prelaskom na digitalnu distribuciju, streaming gigantima, promjenama u regulaciji autorskih prava – moglo bi konkretnije proširiti i mogućnost međunarodno-sistemskog uvida, nedvojbeno nužnog uzme li se u obzir pretpostavljeno analitičko polazište ovih razgovora.

No nenazočnost glazbenog (ili kojeg drugog) “ceha” možda je najbitnija jer poziva na pitanje kome se ovaj ciklus razgovora obraća. Njegovi sjajni sudionici dio su šireg kruga angažiranih radnika u kulturi kojima su generalni okviri njihova djelovanja poznati. Politički su vrlo informirani, detaljno su upoznati sa situacijama prisutnih kolega, a moglo bi se reći i da su dio iste šire, neformalne kulturpolitičke fronte koja nastupa sa sličnih sistemskokritičkih pozicija. Iskorak prema dijelovima kulturnog polja koji uglavnom nisu obilježeni sličnim oblicima aktivističke samoorganizacije ili kulturpolitičkim interesom kvalitetnije bi iskoristio njihovo znanje, diversificirao publiku, a usput možda i proširio priželjkivanu frontu.

Uzevši prvo izdanje ovog ciklusa okruglih stolova u obzir, moglo bi se reći da su se partikularne perspektive zasad pokazale rječitijima o sistemskim aspektima kulturne politike. S obzirom na zahtjevnost i raznovrsnost građe, to zapravo ni ne čudi – ostaje za nadati se da će se na sljedećim razgovorima, u procesu produbljivanja i širenja znanja i utvrđivanja zajedničkih sidrišta, do željene analitičke, a time i političke osnove, konačno i doći.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Marko Pogačar nagrađivani je pjesnik, prozaist, esejist i kritičar s nestalnom adresom i stalnim faktorom iznenađenja. Od prve pjesničke zbirke, Pijavice nad Santa Cruzom, do antologije Hrvatska mlada lirika koju je priredio 2014. godine, Pogačar se i kvalitetom i kvantitetom etablirao kao književna konstanta. Njegova je posljednja knjiga poezije, Crna pokrajina, prošle godine prevedena na njemački, a 2014. i na španjolski jezik. 

Nakon četiri pjesnička, tri esejistička i jednog proznog naslova, Pogačareva Slijepa karta u izdanju Frakture korača, uvjetno rečeno, putopisnim teritorijem. Radi se o “bastardu književnosti i kartografije, rastrča­­nom mješancu putopisa, eseja, dnevnika, biografije, proze i autofikcije” s tekstovima koji se protežu preko pet kontinenata: od Njemačke do SAD-a, Češke i Slovačke do Rusije, do Kine, Sierra Leonea i Senegala. 

“Više nego za pružanje korisnih informacija, pet kontinenata u Slije­poj karti služi za postavljanje pitanja”, ističe se u uredničkom uvodniku knjizi, “Što bi to danas, u doba Google Mapsa i Wikipedije, uopće bio putopisni žanr? Što je i čime je određen konstrukt koji nazivamo identitetom? Je li kozmopolitizam moguć i koji bi ga politički okviri mogli omogućiti? Što je domovina i može li se ona po volji izabrati, usvojiti, ili odbaciti, dok se putuje, bilo gdje uz cestu?”.

Prvo poglavlje knjige, naslovljeno Tragedija zajedničkih dobara. Pismo u četiri čina možete pročitati ovdje.