marko perković thompson – Kulturpunkt

Nacionalizam i (pop) kultura, borba i otpor

Hana Sirovica — Mon, 01 Mar 2021 13:33:50 +0000

Piše: Jurica Vitković

Svatko tko se upustio u analizu društvenih fenomena zasigurno je naišao na momente društvenih podjela. One nerijetko proizlaze iz dihotomije koju možemo sažeti sintagmom “Mi ili Oni”, a koja je katkad potaknuta javnim istupima vodećih političkih figura. “Mi” podjednako kao i “Oni” simbolički obuhvaćaju cijeli niz mogućih podjela, neovisno radi li se o etničkim, rodnim, klasnim ili nekim drugim kriterijima. U tim momentima opravdano se postavlja pitanje mehanizma koji stoji iza takvih podjela, jer njihova učestalost snažno utječe na fragmentaciju krhkog društva načetog raspadom bivše države, prelaskom u novo političko i društveno uređenje i ekonomskom destabilizacijom utjelovljenom u koruptivnim procesima tranzicije, što nas je u konačnici dovelo do europskog ekonomskog dna. U svemu tome moguće je primijetiti određena ponavljanja sličnih matrica popularnokulturne apstrakcije hrvatskog nacionalizma, kao i otpora prema istom. Koristeći razmišljanje britanskog sociologa Johna. B. Thompsona o ideologiji, kao proučavanju načina putem kojeg značenja služe svrsi održavanja postojećih hegemonijskih odnosa, možemo pojednostaviti fenomen trijade ideologije, nacionalizma i popularne kulture. Ovo teorijski bogato polje će se u nastavku pokušati pojasniti kroz analizu trogodišnjeg presjeka hrvatskog društvenog “folklora” uz popularne primjere manifestacije nacionalizma u pjesmi i spotu Doris Dragović, (ne)uspjehu filma o generalu Gotovini, nastupu i zaokretu ideološke klime oko Thompsona tijekom dočeka “Vatrenih” ili pak u govoru bivše predsjednice. Sve to rezultat je historijske (re)produkcije mitova koji su sastavni dijelovi svakog društva, a koji se konstantno oblikuju ovisno o političkom i društvenom kontekstu.

Popularna kultura i buđenje nacije

Ideologija, koja je od Baconovih idola preko de Tracyjeve idéologie do Marxove camere obscure zauzela poziciju najneuhvatljivijeg pojma u cijeloj nauci o društvu, postala je posebno važna zbog svoje funkcije legitimiranja moći dominantne socijalne grupe ili klase. Ulogu u tome ima i popularna kultura. Čuveni dvojac Adorno i Horkheimer kulturnu industriju promatra kao pokretačicu popularne i/ili masovne kulture, smatrajući je pogonom za zabavu koja putem komodificiranih kulturnih formi postiže ideološke efekte. Ideologija tim putem postaje pitanje manipulacije i pasivizacije društva. Ako se oslonimo na Gramscija, popularnu kulturu možemo vidjeti kao “bojno polje” gdje mehanizmima pregovaranja i prihvaćanja ideologija dobiva materijalnu i praktičnu dimenziju. Egzistencija popularne kulture počiva upravo na kulturnoj borbi manifestiranoj u točkama otpora i prihvaćanja. Stoga je nemoguće govoriti o “konačnoj pobjedi” jedne strane nasuprot druge. Parafrazirajući Stuarta Halla, obje točke i otpora i prihvaćanja imaju jednake šanse biti usvojene ili izgubljene. Točnije, svaki popularnokulturni fenomen kreira tabore “za” ili “protiv” bez garancije za uspjeh.

Raspadom Jugoslavije i početkom ratova 1990-ih, popularna kultura imala je ključnu ulogu u stvaranju nacionalnog identiteta temeljenog na povijesnim nacionalnim mitovima – istim onima koji se nanovo reproduciraju kako bi naznačili idealni oblik ljubavi prema domovini i “čistom” društvu. Jedna od uloga popularne kulture je i naglašavanje dihotomije između društvenih skupina, a u našem kontekstu govorimo o simpatičnoj metafori Katarine Luketić imaginarnog prebjeglištva iz “balkanske krčme u europsku kavanu”. Mitovi koji egzistiraju i danas inspiraciju vuku iz povijesnih nacionalnih mitova čija je zadaća utemeljenje historijske namjere u prirodi te samim time oprirođenje ideje nacionalnog bića. Uostalom, Dražen Žanko nam već 1992. godine izvodi “budnicu” naslovljenu Od stoljeća sedmog sa stihovima Na kamenu tvrdom o tom slova pišu / od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu, čime se autor referira na legendu o dolasku Hrvata. Taj herojski čin dolaska dvije sestre i petorice braće koji su predvodili dolazak starohrvatskog naroda na današnje prostore, postao je nosivim stupom nacionalnog identiteta. Iako legenda seže u 7. stoljeće, često se smatra kako je starohrvatski narod ostao nepromijenjen i homogen, pa od doseljenja do danas nije pretrpio veće utjecaje drugih kultura s kojima je bio u doticaju.

Devedesetih godina bilo je potrebno vratiti taj mit što je, u biblijskom zadatku metaforičkog izlaska hrvatskog naroda iz Balkana prema Srednjoj Europi, uspješno vodio prvi hrvatski predsjednik. Kontekstualno, bilo je potrebno učvrstiti atmosferu prisilnog prikrivanja nacionalnog identiteta u desetljećima postojanja Jugoslavije (ili, Žankovim riječima: Tu na našoj zemlji, naš se barjak vije / crven, bijeli, plavi, više se ne krije), podjednako kao i učvrstiti mit o narodu heroja i mučenika s tisućljetnim snom (Kroz vrimena gruba i kroz ljute boje / branili smo časno mi ognjište svoje / Čuvaše nam pređi ovu rodnu grudu / nisu zbog slobode ginuli zaludu). Posljedično je dolazilo do rasta distinkcije s narodima u susjedstvu koji su u različitim povijesnim interpretacijama stajali na putu ostvarenja idealnog hrvatskog društva. Popularna kultura sve je to uspješno pratila kroz filmove, časopise, romane, glazbu i dr., potičući izmišljanje i uspostavljanje novih društvenih rituala i tradicija, reinterpretirajući političke režime te rehabilitirajući povijesne figure. Time je transformacija međusobnih odnosa i odnosa s Drugima postala njezina ključna funkcija. Neosporno je da je tako nacionalizam s određenim varijacijama postao državnička ideologija potičući spomenute procese o kojima će kroz poznate lokalne primjere u nastavku biti više riječi.

Forsiranje herojstva

Nedavne 2018. godine Hrvatska je ostvarila veliki sportski uspjeh osvojivši srebro na svjetskom prvenstvu u nogometu u Rusiji. Iako se događaj dočeka “Vatrenih” poprilično neprimjereno karakterizirao kao “najvažniji trenutak u Hrvatskoj poslije rata” za koji se, bez mrvice ironije, zahtijevalo proglašenje nacionalnog praznika – Dana zajedništva Hrvata – momenti buđenja nacionalnog ponosa kroz prepoznatljivi izričaj popularne kulture i nogometa donijeli su sreću velikom broju ljudi. Iako se ujedinjujući moment zaista na trenutak i pojavio, kao kojekakva eksplozivna naprava ili popularna plinska boca pojavljuje se lik i djelo proslavljenog hrvatskog pjevača, Marka Perkovića Thompsona. Pod pokroviteljstvom grada Zagreba i Republike Hrvatske, u autobusu zajedno s igračima, Thompson dolazi na pozornicu te pjeva poznate stihove: Loša bila četr’es’ peta / Rasula nas preko svijeta / A sad nova loza raste / Vratile se kući laste / Plave krvi, bijelog lica / Rađaju se nova dica / Na kamenu ka’ na svili, / Di oduvik mi smo bili, dovodeći okupljenu masu u stanje delirija. Thompsonovo iznenadno pojavljivanje mimo službenog protokola ostavilo je otvorena pitanja njegovog performansa. Stoga je nastup posve očekivano izazvao podvojene reakcije.

Službeni protokol je Thompsonov mikrofon isključivao već na samom nastupu uz argumente “prekoračenja vremena” iako je sam doček bio cjelodnevna manifestacija, naznačivši tako vlastiti propust i uznemirenost. S druge strane, publika je zajedno s nogometašima gotovo u a cappella verziji izvela cijelu pjesmu uz želju za Thompsonovim daljnjim nastupom. Popularna kultura u tim trenucima manifestirala je funkciju “bojnog polja” u momentu organiziravši dva suprotna tabora. Idilična atmosfera ubrzo je postala narušena, a ljudi su se ovisno o vlastitom kulturnom zaleđu identificirali, odnosno formirali kao subjekti ideologije. Thompson je kroz popularnu kulturu postao točka kroz koju se ideologija artikulirala, podjednako kao i organizatori u trenucima isključivanja Thompsonovog mikrofona. Time je kulturalna borba manifestirala svoju ulogu pozicioniranja sustava vrijednosti u hijerarhijski poredak.

Unatoč nastupu ispred nekoliko stotina tisuća ljudi te unatoč drugačijim ishodima sličnih dotadašnjih nastupa (poput npr. dočeka rukometaša ili Kostelića), ponovni uzlet Thompsonove popularnosti nije se dogodio. Proturječnost popularne kulture krije se upravo u ideološkom obratu koji ono što je nekada bilo primarno, sada stavlja pod sekundarno, pa je tako izostanak rasta Thompsonove popularnosti rezultat šireg društvenog fenomena suočavanja s prošlošću koji je zasigurno neodvojiv od kontroverznog ustaškog pozdrava, “Za dom spremni”, a koji je pak sastavni dio Thompsonovog izričaja i razlog sve češćem zabranjivanju njegovih nastupa diljem Europe. “Popularno”, kao što je vidljivo i na ovom primjeru, ovisi o podvlačenju crte između nacionalizma, popularne kulture, tradicije i društva u određenom kontekstu koji svojom kompleksnošću u ovom slučaju nije dozvolio jednostranu pobjedu kulturnih vrijednosti koje su utjelovljene u liku i djelu Marka Perkovića Thompsona.

Iduće 2019. godine izlazi film General redatelja Antuna Vrdoljaka. Film primarno prikazuje život i djelo generala Ante Gotovine, dok na konotativnoj razini donosi generalizirajuće zaključke o Domovinskom ratu. General Gotovina prikazan je gotovo poput sveca-patnika, nekoga tko je spreman žrtvovati sve i čija je moralna ljestvica podignuta na najvišu moguću razinu. U maniri kakvog organskog intelektualca s ispravnim i nadahnutim odlukama dovodi Domovinski rat svojem kraju te označuje stvaranje moderne Republike Hrvatske. Gotovina je svojim prikazom simboličko utjelovljenje cijelog Domovinskog rata koji je bio pravedan, čist, pošten i besprijekoran te koji je ponudio odgovore na “lošu četrdeset petu”. Uz patetičnost biblijskih motiva “svetog rata”, vođe i izbavitelja, Gotovina simbolizira iskonsko junaštvo cijelog hrvatskog naroda kao i cijelog Domovinskog rata. Međutim, iako je lik Ante Gotovine čest artefakt popularne kulture kao motiv na majicama ili muralima i grafitima po hrvatskim gradovima, njegova popularnost ostala je nepromijenjena u odnosu na vrijeme prije filma. Neosporno je kako bi kvalitetno snimljen film o pojedincima i/ili cijelom Domovinskom ratu doveo do daljnje eskalacije ideologiziranja ratova ’90-ih, no ovoga puta “bitka na bojnom polju” popularne kulture završila je neriješeno, a general Gotovina je svojim izbivanjem iz javnosti odlučio prekinuti daljnju eksploataciju vlastitog života. Podsjetimo, film General dobio je 9,6 milijuna kuna od HRT-a, 4,2 milijuna kuna od HAVC-a te nepoznati iznos od MORH-a za pružanje logističke potpore i pomoći pri snimanju filma. Na taj način Vrdoljakov filmski projekt dobio je status projekta od nacionalnog interesa u kojem do danas traju otvorene optužbe za financijske malverzacije autorskog tima. Neosporno je kako je takvom podrškom javnih institucija jednom popularnokulturnom artefaktu dodijeljeno značenje i priznanje glede ispravnosti stajališta i vrijednosti koje film eksplicitno zagovara.

Od nasilja do pasije

Iste 2019. godine započeli su i predsjednički izbori sa specifičnim izjavama među kojima valja izdvojiti onu Kolinde Grabar Kitarović koja tijekom objave kandidature ističe kako je “pozicionirala Hrvatsku u Srednju Europu i Mediteran gdje oduvijek pripadamo” s naglaskom kako “Hrvatska nije region”. Tako je nastavila retoriku prvog hrvatskog predsjednika reproducirajući imaginarno izmicanje iz kulturološkog kruga kojem, htjeli priznati ili ne, ipak pripadamo. Izuzev klasične spektakularizacije i folklora koji prati izbore, posebice se istaknuo moment zadnjeg izlaska na pozornicu spomenute predsjedničke kandidatkinje tijekom drugog kruga 2020. godine. Osim tužno-delirične atmosfere koja je vladala dvoranom, iz zvučnika je udarala gotovo zaboravljena pjesma Doris Dragović Dajem ti srce. Pored problematičnosti jasno postavljenih patrijarhalno rodnih uloga očitih kroz stihove Rodila sam tebi sina / isto k’o što od davnina / rađale su majke za tebe, pjesma odašilje poruku majke-nacije koja se fokusirajući na svoj genealoški put i tradiciju suprotstavlja svim nedaćama: Usne moje krunicu dok mole / naši stari odlaze na put / Dok sa crkve zvona zvone / igraju se djeca nova / što za nama ostati će tu. Disbalans između vrijednosti tvrdo ukorijenjene tradicije s jedne, i “moderne” Srednje Europe s druge strane, naročito je uočljiv kroz odnos (političkog) diskursa i popularne kulture. Paradoksalno, odaslane poruke upućuju na tendenciju izmještanja Hrvatske prema liberalnoj, otvorenoj i progresivnoj Srednjoj Europi, dok je, s druge strane, popularna kultura ostala zadužena za održavanje krutih i često diskriminatornih tradicionalnih vrijednosti, u ovom slučaju odaslanih kroz pjesmu.

U trenucima zatišja prouzrokovanih pandemijom, kada je prijetnja bila očita samo kroz militarizirajući diskurs “malog neprijatelja” u obliku virusa, dogodila su se dva razorna potresa. Na samom kraju 2020. godine banijski potres ostavio je dugoročne posljedice. I kada čovjek pomisli da gore ne može, na javnom medijskom servisu HRT-u počinje se pojavljivati video spot s poznatim stihovima. Radilo se ponovno o pjesmi Doris Dragović Dajem ti srce. U idućim danima zakoračivši u 2021. godinu, postalo je jasno kako se spot prikazuje svakog dana, gotovo svakog sata. Tako je u trenucima katastrofe, onim posve suprotnim od dočeka “Vatrenih” 2018. godine ili spektakla izbora, spot iskorišten kao mogući okvir za društvenu identifikaciju, istodobno javno gurajući određeni sustav vrijednosti. Uz izuzetno dramatične scene razrušenih gradova i krikove ljudi koji neopisivo podsjećaju na rat, spot je imao funkciju točke kroz koju se ideologija i subjekt artikuliraju. Tradicijske vrijednosti koje pjesma odašilje uz mučne scene patnje sugrađana, bile su prvoloptaški pokušaj ostvarivanja snažnijeg nacionalnog naboja s tendencijom lakše identifikacije s tradicionalnim i nacionalnim vrijednostima. Posebice je problematičan društveno-prostorni kontekst Banije koja je tijekom Domovinskog rata izuzetno teško stradala. Svako podsjećanje na rat u kontekstu višenacionalne sredine i nedavnih ratnih sukoba ostavlja mogućnost narušavanja atmosfere i daljnje eskalacije i ovako krhkih odnosa. Međutim, zbog svoje površnosti, degutantnosti i loše izvedbe, podjednako kao i zbog otpora dijela društva koji te iste vrijednosti ne smatra javno dobrom, spot je prouzročio potpuni kontraefekt. Reakcije su u konačnici dovele do prestanka emitiranja spota na HRT-u.

Transformacije dominantne kulture

Vidimo kako prizivanje subjekta u ideologiju nije jednostrani i mehanički proces već se on mora redovito reproducirati kako bi bio uspješan, a to se odvija u trenutku kada se subjekt susretne s ideološkim tekstom. Tako su i Thompson i Doris Dragović, i “Vatreni”, i diskurs političara, i koreografija političkih izbora, ideološki tekstovi s namjerom ostvarivanja određenog društveno-političkog cilja. Oni podjednako, kao i veliki broj ostalih artefakata popularne kulture, sudjeluju u društveno-političkoj dinamici. Dominantni hrvatski društveni folklor ili, ponovno parafrazirajući Gramscija, rigidna i statična forma mišljenja i vjerovanja na temelju koje se društveni poredak doima kao prirodan, samorazumljiv i nužan, svoja glavna uporišta pronalazi u nacionalnim mitovima i Domovinskom ratu. U njihovoj pozadini uvijek stoji jasna agenda koja, uzdižući jedan skup vjerovanja i vrijednosti, marginalizira i obezvrjeđuje one koji se s istim ne identificiraju.

Popularna kultura nudi materijal za konstruiranje društvenog svijeta, a ljudi pomoću njega nastoje utvrditi koji će konstrukt na najbolji način dati značenje i smisao nekom događaju. U istom trenutku, ljudi oblikuju vlastito iskustvo putem društvene komunikacije koja nikada nije neutralna već jasno proizvodi konkretne političke ciljeve. Tako imaginarne priče, stereotipi i izmišljotine dobivaju trajnost, istinitost i dugovječni život. Konstrukcija i interpretacija zbilje proces je davanja značenja svijetu koji odražava etničke, religijske, političke i druge ideje u čijem kontekstu nastaju tumačenja i vrednovanja. Na taj način definira se što je važno, a što nevažno, što je ispravno, a što pogrešno; te u konačnici što je prihvatljivo, a što je neprihvatljivo. Suprotna stajališta, sukob vrijednosti, uključivanje i isključivanje, dominacija i potlačenost, sastavni su dijelovi kulture. Stoga ne postoji garancija uspjeha, već samo konstantna borba suprotnih polova društva u već spomenutoj matrici “Mi ili Oni”. I stoga, navedeni primjeri idealni su prikaz Hallove “dijalektike kulturalne borbe”. Unatoč pokušaju da se kroz popularnokulturni materijal proizvedu jasni učinci posve vidljive nacionalističke ideologije, došlo je do podbacivanja – niti Thompson, niti Doris, niti General, niti Kolinda nisu u konačnici ostvarili zacrtani cilj. I zato s pravom možemo zaključiti kako je popularna kultura, u sinergiji s društveno-političkim motivima, borba za reorganizaciju dominantne kulture, s trenucima njezine transformacije, otpora i smjene bez jamstva konačnog učinka.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Noć i dan živih potrošača/ica

admin — Fri, 06 Jul 2007 16:23:21 +0000

Piše: Šefik Šeki Tatlić

Naime, dok je kontroverza oko koncerta samo jedna u nizu “kontroverzi” koje hrvatska javnost svakodnevno “prati”, liberalni kapitalizam kao nova univerzalistička ideologija, pored toga što preko “slobodnog” tržišta kolonizira materijalne resurse malih zemalja, nije prepoznat i kao sustav koji zapravo najsnažnije kolonizira upravo polje kulture. Kako u smislu u kojem se “kulturna scena”, sve više, umjesto kritičke platforme društvene stvarnosti pretvara u niz kulturnih tvrtki koje se bave svojim poslom, tako i u smislu da kultura javne percepcije jednostavno nije kompetentna prepoznati prave društvene kontroverze.

Pogledajmo što bi to značilo u današnjem hrvatskom kontekstu…

Dakle, dok je s jedne strane reakcija nekih stranaka i/ili organizacija na ikonografiju koncerta bila intenzivna (iako je u slučaju onih srpskih razumljiva, ali ne toliko kredibilna zbog neosuđivanja srpskog fašizma nekad i danas), s druge se strane Vlada oglasila pripćenjem u kojem stoji da: “Suvremena hrvatska država počiva na vrijednostima Domovinskog rata i na temeljima antifašizma kao i otpora prema svakom totalitarizmu.” Dakle, dobili smo dvije vrste reakcije u kojoj se jedna, opravdano, obrušila na ikonografiju jedne vrste totalitarizma viđenog na maksimirskom koncertu, a druga se, Vladina reakcija, sterilno pozvala na otpor svakom totalitarizmu, dok je onaj, klasno segregacijski, kapitalistički totalitarizam, kao problem, ostao upravo netaknut.

Tj. ako suvremena hrvatska država “počiva na vrijednostima otpora svakom totalitarizmu”, “kritiziranje” samo desne opcije jednostavno nije dovoljno za kritičku percepciju današnje društvene stvarnosti. One stvarnosti u kojoj se upravo liberalna demokracija, svojim zakonima slobodnog tržišta, svojom klasnom segregacijom i svojom promocijom potrošačke kulture, uspostavlja kao ona najtotalitarnija za sve humanistički profilirane vrijednosti, što jednostavno rezultira time da prava kontroverza ostaje neprepoznata.

Drugim riječima, ako je problem nekadašnjeg državnog socijalizma bio nametanje centralizacije kulture (kako u smislu geografije, ideologije, tako i u smislu “treniranja javne percepcije” stvarnosti), problem današnje liberalne demokracije upravo je decentralizacija kulturne scene u kojoj se dobiva na heterogenosti i raznovrsnosti na nivou pojavnosti, ali se gubi upravo na političkom kontekstu kritike svih spomenutih “kontroverzi”, od kojih je Thompson samo jedna u nizu. To jednostavno znači da se događaji u kojima se propagira, danas najpropulzivnija, korporativno-potrošačka kultura, jednostavno ne reflektiraju kao relevantni.

Tako smo na dan Thompsonova koncerta, na HTV-u mogli vidjeti dvije kratke reportaže koje ilustriraju svu bizarnost situacije. Dok su posjetitelji Thompsonova koncerta na Maksimiru pričali pseudo-političke priče o domoljublju, domovini i slično, posjetitelji “urbanog” Rokaj festivala na Jarunu u Zagrebu izjavljivali su kako ih politika uopće ne zanima, te kako njih interesira samo ispijanje piva?!? A što se događa, tj. što se događalo malo prije nego su se jedni išli domoljubno izdizati, a drugi baviti tako uzvišenom djelatnošću cuganja piva? Nekoliko dana prije, u Lisinskom je gostovao pravi glasnogovornik danas najopasnijeg totalitarizma, onog kapitalističkog, gospodin Jack Welch.

Od ovog, (opet kontroverznog) menadžerskog “gurua”, koji se proslavio masovnim otpuštanjem radnika, uspjeli smo čuti “genijalne” ideje po kojima Hrvatska, kao pomorska zemlja, mora strateški iskoristiti svoje more, a čuli smo i “da su jaki menadžeri oni koji su sposobni donijeti teške odluke o rezanju broja zaposlenih te su kao takvi jedini sposobni jamčiti sigurnost zaposlenja” (?!?). (http://www.totalportal.hr)

Dakle, jaki menadžeri su oni koji jamče sigurnost zaposlenja tako što otpuštaju radnike…?!?

Od Welcha smo čuli i da “…sreća (zaposlenika) mora proizlaziti iz uspjeha tvrtke, a ne iz toga što im se ispunjava svaka želja” (ibid.) što također možemo protumačiti i tako da vidimo “sreću” zaposlenika kao sreću tvrtke koja će postati sretna tako što će otpuštati neke druge radnike, dok će ovi drugi biti sretni samo dok ih se ne otpusti…

Kada pak Welch tvrdi da je “Pobjeda osobno putovanje”, on zapravo, izgledajući kao promotor individualnih prava i sloboda, dijabolično nameće, monopolizira samu definiciju pobjede u onome što se danas degutantno zove “tržišna utakmica”. Koje pobjede? Putovanje kuda? “Pobjeda” je to u stjecanju materijalnog komoditeta, koja, pored mnogih drugih atraktivnih lokacija (BTW, ove godine su IN kontroverzne lokacije kao Thailand), uglavnom vodi u izopačeni dehumanizirani život radnika, koji dok čeka da bude otpušten (da bi tvrtka bila sretna, jel’?), provodi svoje weekende u King Crossu pored onih opskurnih tobogana za djecu.

Nakon svega, upitan od novinara Hrvatske televizije da komentira tko su po njemu najveći “heroji tranzicije”, Welch navodi upravo prvog češkog predsjednika, Václava Havela. Tog neoliberalnog političara čiji je životni put Slavoj Žižek opisao kao put u kojem je Havelovo herojsko inzistiranje na kreiranju nemogućeg (oponiranju tada nepobjedivom komunističkom režimu) završilo služeći onima koji danas “realistično” argumentiraju da je bilo kakva stvarna promjena današnjeg svijeta nemoguća (Žižek, London Review of Books).

Dakle, dok je Thompsonov koncert označen kao “kontroverzan”, zbog svojevrsnog propagiranja jedne vrste kulture bazirane na domoljubnim emocijama, predavanje Jacka Welcha kao flagrantno propagiranje korporativne i-ili potrošačke kulture naišlo je na opće oduševljenje u očima “ozbiljnih” medija, te uglavnom na šutnju iz redova “kulturne scene”. Možda upravo zato što se kulturna i/ili art scena prihvaćanjem korporativne kulture kao svoje određujuće smjernice želi upravo integrirati u zapadni sustav vrijednosti u kojem je predavanje Jacka Welcha “konstruktivno”.

Dakle, dok su u nekadašnjem totalitarizmu državnog socijalizma (kao modelu istoka), kultura i umjetnost bili kritički orijentirani prema totalitarnoj društvenoj stvarnosti (recimo slučaj Laibach, NSK), danas, u “netotalitarnoj” liberalnoj demokraciji, kultura i umjetnost, od kojih se po definiciji očekuje kritička refleksija društvene stvarnosti, funkcioniraju isto kao i neka od tvrtki koje funkcioniraju po Welchovim uputama (kao modelu Zapada). Ili, kako je to jednom rekao zagrebački umjetnik Mladen Stilinović: “Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natječaja (tko je prvi), zaigranost predmetima, sve to udaljilo ih je od umjetnosti. Kao što je novac papir, tako je i galerija soba.” (Stilinović, 2003.)

Ili, ako je korporativna/potrošačka kultura zapadnog tipa, koje je Welch predstavnik, percipirana kao konstruktivna za Hrvatsku, ona je konstruktivna samo za one vladajuće klase, bilo lijeve, srednje ili desne orijentacije, koji propuštaju kritizirati totalitarne elemente liberalne demokracije koja istu, potrošačku kulturu i promovira kao onu “najbolju”.

Banalno rečeno, današnji problem nije kako će se netko na svom “ultra simpatičnom” Blogu (eh) ili u kafiću “postaviti” naspram određene kontroverze, koje ionako žive dan-dva. Problem je što je liberalni kapitalizam, tj. njegova korporativno-potrošačka kultura zamijenila kulturu kritiziranja društvene stvarnosti u kojoj je i kulturna scena, umjesto da bude subverzivna prema svakom totalitarizmu, postala samo još jedna vesela korporacija. “Korporacija” u smislu da “scena” još ne percipira liberalni kapitalizam kao totalitarizam, te da slijedom toga gubi na političkom profilu svojeg djelovanja, a samo zaradi pokušaja integracije u isti liberalni kapitalizam. Drugim riječima, “kontroverze” unutar sustava, koje kulturna scena kritizira, ne treba tumačiti kao manjak, nego kao višak liberalne demokracije.

A ako bi sad bio red navesti nešto što bi služilo kao definicija totalitarizma, najbliže po toj definiciji bila bi, bar po Alainu Badiouu, tvrdnja da svaki proces apsolutizacije istine organizira Zlo. Stoga, svako polaganje apsolutnog prava na istinu, bila ona desnog, lijevog, korporativnog ili potrošačkog profila (a današnja hrvatska istina sigurno je potrošačka istina) ne označava ništa drugo do totalitarizam. A totalitarizam kojem direktno svjedočimo, onaj je i desnog, ali i lijevog tipa, a najviše onaj tržišnog tipa. ili, kako je to “britko” rekao kontroverzni US presidente Bush, najbolji način da budete domoljubi… je da trošite.