Izložba je dio serije Imaginarna elektronika – kodirani svjetovi, a Radiona ovoga puta istražuje igru apsurda i ozbiljnost teorije automate.

Dvije godine nakon izložbe Alan Turing – “elektronički alkemičar” u sklopu serije Re-Making/Re-Mixing History gdje je bio izložen Turingov stroj, ultimativni primjerak automate, Radionin lab se vraća istom pojmu kroz slobodne interpretacije mašina, mehanike i digitalnih sučelja.

Kao matematički i konačni model beskonačnih stanja koji izvršava određeni algoritam, automat je moguće povezati povezati s gotovo svim uređajima iz naše okoline. Stoga su upravo izazov procesuiranja informacije i mehanika automate poslužili kao inspiracija Radioninom kolektivu da pristupe stvaranju mašina i digitalnih sučelja koji (bes)korisno pretvaraju u su-igru korisnosti objekata koji nas svakodnevno okružuju.

Baveći se pojmovima imaginacije autori propituju na koji način se već prethodno nastala predodžba apstraktno veže uz percepciju artefakta te kako autor i promatrač oblikuju svoj imaginarni predmet kroz različite procese “čitanja” radova.

U izložbi sudjeluju Davor Jadrijević, Marko Jovanović, Goran Mahovlić, Mario Pavlić, Ivica Zdelarec i Jurica Zrna – Marvin.

Kustosica izložbe je Deborah Hustić.

Izložba je otvorena do 25. listopada.

Malo kojim umjetničkim poljem toliko neprikosnoveno vlada mistifikacija izvedbe kao poljem instrumentalne glazbe. Posebno je to naglašeno kada je ona improvizirana: apsolutna spontanost, sloboda i demokratičnost sviranja stalni su refreni govora o muzičkoj improvizaciji, a u takvoj vizuri kao jedino se ograničenje povremeno javlja individualistički elitizam kategorija talenta i inspiracije, osobito u pseudomističkom samorazumijevanju džezera poput Keitha Jarretta. Zavodljivi jezik otvorenosti improvizacije je presudan – izvedba kao da ne ovisi ni o jednom elementu materijalnoga okvira u kojem se odvija. Njena jedina mjera je trenutna domišljatost izvođača ili čak njegova navodna sposobnost da sviranje odvede onkraj domišljatosti, pa i bilo kakvog mišljenja.

Neobično, jer ne treba ulaziti ni u kakve posebne analize konteksta izvedbe i glazbenog rada da bi materijalna ograničenja sviranja općenito, ne samo improviziranog, postala vrlo razvidnima – dovoljno je susresti se s osnovnim sredstvima za proizvodnju glazbe. Već jedan pogled na složene mehanizme instrumenata poput saksofona, puko osvještavanje elementarne fizikalnosti sviranja bubnjeva, kompliciranosti pijanističke koordinacije ruku i nogu ili preciznosti potrebne za postizanje pravilne intonacije na violini trenutno nameće jasan dojam: instrumenti su isključivi. Ne samo klasno – ima li ičeg stereotipnije srednjeklasnog od posjedovanja klavira, čija cijena teško da je dostupna potplaćenom radniku? – nego i fizički. Poput kakve komplicirane građevine sa zahtjevnim stepeništima, klasični instrumenti nisu izrađeni da budu pristupačni, nego vješto korišteni u rukama tjelesno i motorički sposobnih.

Na ovo njihovo svojstvo, između ostaloga, odgovara vrijedno djelovanje zagrebačke umjetničke udruge Radiona.org, koja u okviru svojih labova i radionica istražuje izrađivanje zvučnih i glazbenih instalacija, uređaja i uže shvaćenih instrumenata. Kao ključan poticaj u tom smjeru, navode njeni predstavnici, poslužila je “radionica inkluzivne muzike” Pristup glazbi za sve koristeći glazbenu tehnologiju – inkluzivna glazbena elektronika britanskoga glazbenog inovatora i pedagoga Phila Heeleyja, koja se održala u travnju u prostorijama Društva distrofičara Zagreba u sklopu Doma zdravlja Kruge.

Kako stoji u najavi radionice, Heeley je pionir tzv. asistivne glazbene tehnologije, namijenjene osobama s posebnim potrebama, čije fizičke i motoričke specifičnosti na vrlo različite načine onemogućuju ili otežavaju uporabu klasičnih instrumenata. Već je potonja činjenica na radionici podcrtala složenost izrade takvih uređaja – dok su orkestralni instrumenti u načelu izrađeni na način koji ne vodi računa o konkretnom izvođaču, nego o prosječnim proporcijama i standardnoj ergonomiji, asistivna glazbena tehnologija se, dakako, izrađuje prema mogućnostima svojih specifičnih korisnika. Primjerice, na radionici su, uz članove DDZ-a, sudjelovali i članovi Društva osoba s cerebralnom i dječjom paralizom Zagreb. Znatno različite amplitude uobičajenih pokreta jednih i drugih znače da je potencijalno potreban drukčiji, koncepcijski gotovo suprotan pristup izradi instrumenata da bi ciljani korisnici na njima mogli izvoditi s minimalnim poteškoćama.

Na iskustva Heeleyjeve radionice nadovezala se Radionina izložba Nova Atlantida zvuka, realizirana u sklopu serije Zvučne geometrije – Od analognih do digitalnih glazbenih instrumenata, koja se održavala od 4. do 10. rujna u Galeriji Miroslav Kraljević. Autori u svom najavnom tekstu uspostavljaju poveznicu između “zvučnih kuća” i njihovih uređaja iz Baconove utopističke Nove Atlantide i radnih i tehnoloških načela koji čine osnovu Radionina djelovanja: kulture otvorenoga koda, Creative Commons licence, inzistiranja na široko dostupnoj tehnologiji i sl. Svoje radove tom su prigodom prezentirali Igor Brkić, Marko Jovanović, Damir Prizmić, Ivan Marušić Klif i Deborah Hustić.

Riječ “radovi” pritom se, dakako, koristi u najširem smislu – prije bi se moglo reći da je riječ o prezentacijama različito usmjerenih umjetničko-inženjerskih skica i alata koji potiču na neposredno korištenje, ali i tehničko iskorištavanje u eventualnom daljnjem radu zainteresiranih posjetitelja. Primjerice, Klifov rad REWEREHERE, dio njegove bavljenja analognim osciloskopima, zapravo je prezentacija patcheva razvijenih na Max/MSP platformi. Na osnovi koju čine zvučna kartica, računalo, osciloskop i MIDI kontroler Klif je razvio svojevrstan softverski audiovizualni sintesajzer kojim je moguće uzajamno modulirati i zvučni i ulazni videosignal, što na vizualnom planu rezultira projekcijom inspiriranom Rutt/Etra videosintom. Iako je u slučaju Maxa riječ o komercijalnom (i relativno skupom) softveru, Klifovo predstavljanje rada u formi edukativne prezentacije, improvizatorska narav njegove izrade i uporabe, kao i mogućnost programiranja sličnog sustava na nekomercijalnim platformama poput Pure Data pokazali su da ispod naoko komplicirane konstrukcije leži nastojanje da se ponudi umjetnički vrlo poticajan, otvoren i prilagodljiv alat.

Od Klifovog je konvencionalnije koncipiran rad Daphne Plays Ray’s Synth glazbenice, konstruktorice instrumenata i zvučne umjetnice Deborah Hustić. Riječ je o sintesajzeru inspiriranom, kako stoji u njegovu opisu, Weird Sound Generatorom čuvenoga Raya Wilsona. Uz Wilsona, Hustićina inspiracija je i naslovna Daphne Oram, podjednako glasovita pionirka elektroničke glazbe iz BBC-jeve Radiophonic Workshop. Odbijajući tehnološku isključivost često vezanu uz analognu muzičku opremu, Hustić kontrole na svom instrumentu prezentira “anonimno” – sve što korisnik vidi, uz portrete Oram i Ade Lovelace u gornjim uglovima ploče, je desetak lako korištenih rotirajućih gumba i nekolicina sklopki, bez uobičajenih pojašnjenja njihovih funkcija. Eliminirajući strah od nepoznavanja tehnologije sintesajzera, Hustićin rad dozvoljava korisniku da se prepusti uhu i osjećaju za oblikovanje zvuka. Budući da instrument proizvodi kontinuirani zvučni signal, korisnik može uzeti vremena za novu odluku prema vlastitom tempu i fizičkim mogućnostima.

Još su jednostavniji za korištenje radovi Samokontrola Igora Brkića i Kovrčavi solenoidi Marka Jovanovića. U slučaju prvog, riječ je o sustavu s povratnom vezom; konstrukciji koja na 3D-printanom postolju povezuje joystick s bazičnom robotskom rukom. Izdvojeni gumb omogućuje kontrolu brzine rotacije sustava, a u kombinaciji s manipulacijom joystickom utječe se na izlazni grafički i audiosignal koji funkcionira kao vizualni i zvučni otisak kretanja. Upečatljiv je i debitantski rad Marka Jovanovića, svojevrsna udaraljkaška glazbena kutija izrađena od solenoida, koji služe pretvaranju električne energije u mehaničko gibanje, i kuhinjskih pomagala pričvršćenih za drveno kućište. Jednostavnim pritiskom na neku od tipki na vrhu kutije uređaj počinje “svirati” nasumičnim udaranjem metalnih batića o posuđe, proizvodeći zanimljive i zbog svojeg zvučnog karaktera zabavne ritmičke efekte.

Među ovim interesantnim radovima, međutim, posebno se s obzirom na uvodnu temu izdvaja Zraka zvuka Damira Prizmića. Svojevrstan je to prototip instrumenta za osobe s posebnim potrebama koji funkcionira na način sličan tereminu – mijenjanjem udaljenosti od senzora na vrhu također 3D-printanog, jednostavnog kućišta. S obzirom da se radi o kontroleru izvanjski generiranog zvuka, moguće je ne samo mijenjati vrste zvukova, nego i ponuditi artikulaciju nota u odabranim tonalitetima. Time bi se osobama koje nisu u mogućnosti, primjerice, koristiti tipkovnicu ili zahtjevan mehanizam nekog instrumenta moglo omogućiti znatno lakše izvođenje glazbe, pa čak i ravnopravno sviranje s “običnim” instrumentima.

Podjednako važna odlika Zrake zvuka je njena tehnološka otvorenost i proizvodna dostupnost. Kako se ističe u opisu, za razliku od neusporedivo skupljih komercijalnih uređaja, za izradu Zrake u njenom osnovnom obliku dovoljni su amaterski uvjeti i jeftini elementi pa se čini da u Radioni s pravom smatraju da bi Prizmićev rad mogao poslužiti kao izuzetno vrijedna osnova za projekte sličnoga tipa. Instrumenti poput Zrake, koliko god se činili rudimentarnima, otvaraju mogućnost široko dostupnih uređaja koji mogu imati nemjerljive rehabilitacijske i socijalizacijske učinke za osobe s posebnim potrebama. Na pamet padaju i drugi smjerovi, poput proširenja rada na osobe sa slušnim problemima – primjerice, zanimljivo bi bilo istražiti na koji način bi se gluhim osobama mogla omogućiti glazbena interakcija korištenjem kombinacija vizualnih informacija i fizičkog osjeta određenih frekvencija.

No neovisno o smjeru u kojem će se ono razvijati, u trenutku kada se tehnologija Arduino mikrokontrolera i Raspberry Pi računala – koju, primjerice, koriste Brkić i Prizmić – u našem kontekstu najizrazitije povezuje s dvojbenim ulaskom Nenada Bakića u naš obrazovni sustav, Radionino djelovanje čini se posebno važnim. Umjesto podređivanja komercijalnim interesima investitora-filantropa, predstavlja ono jedan važan pokušaj da se inzistira na otvorenosti, nekomercijalnosti i javnoj korisnosti nove tehnologije.

Nadovezujući se na nedovršenu utopijsku novelu Nova Atlantida engleskog filozofa Francisa Bacona izložba će predstaviti računalne audiovizualne glazbene instrumente, instalacije pogonjene motorima, kao i oscilatore, zvučne kutije i ozvučene svakodnevne objekte. Među izlošcima se osobito ističe beta faza posebne serije instrumenata pod nazivom Atmospheria namijenjenih osobama s posebnim potrebama i performerima.

U izložbi sudjeluju multimedijalni umjetnici Ivan Marušić Klif, Damir Prizmić, Marko Jovanović i Deborah Hustić, koja je ujedno i kustosica. 

Izložba je otvorena do 10. rujna, a detalji su dostupni na sljedećoj poveznici.

Dražen Franolić i Kamenko Ćulap dijele afinitete prema tradicionalnoj glazbi arapskih i indijskih područja. Nakon albuma Bujrum i Česma priključuje im se usnoharmonikaš Marko Jovanović, s kojim snimaju album Put.

Ukorijenjen u sevdalinkama i improvizaciji, svirački pristup sastava oslanja se na indijske rage i makame, uz korištenje tradicionalnih instrumenata kao što su oud i udaraljke tar, mazar i udu.

Više o koncertu i izvođačima moguće je doznati na sljedećoj poveznici.