Na ova pitanja odgovor je imala Andrea Anđelinić, doktorandica Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svome predavanju Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?, koje je održala 18. ožujka u CeKaTe-u. Anđelinić je, pozivajući se na radove feminističkih i queer teoretičara_ki Rite Felski, Sare Ahmed, Deana Spadea, Alana Searsa i drugih, predstavila čitanje kao proces recepcije, odnosno načina na koje se uspostavljaju prepoznavanje i identifikacija čitatelja_ice s tekstom, ali i na koji način marginalizirani_e recipijenti_ce dominantne kulture, odnosno queer osobe, reintepretiraju njezine proizvode, dijelom ih prisvajajući, a dijelom odbacujući.

Na tome tragu, Anđelinić je dala nekolicinu primjera na koji su način queer osobe i skupine subverzirale produkte dominantne kulture – LeZbor sa svojom obradom Thompsonove pjesme Lijepa li si (2008.) u kojoj, umjesto hrvatskih regija i prirode, članice zbora opjevavaju ljepote Hrvatica te queer umjetnički kolektiv House of Flamingo s obradom pjesme Moja domovina (1991.) novoga naslova Samo s kondomima (2023.) Među primjerima se još našao i kartonski izrez bivšeg splitskog gradonačelnika Željka Keruma u povorci splitskog Pridea 2011. jer se Kerum tijekom svog mandata aktivno protivio njegovu održavanju.

Prema ovim primjerima Anđelinić smatra kako se njegovanje kolektivnog identiteta može odviti na dva načina: zajedništvo, otpor i užitak mogu proizaći iz samog čina rekontekstualizacije ksenofobnih poruka, odnosno njihova preuzimanja i prilagodbe vlastitim iskustvima (primjerice, u obradi domoljubnih pjesama nacionalističkih impulsa); s druge strane, može se uspostaviti (ne)ironično prepoznavanje u kojem su prisutni politički oštri i aktivistički impulsi, ali je istodobno otvoren prostor za sreću i užitak (recimo, donošenje kartonskog izreza Keruma na Pride). 

Osim načina na koje queer osobe u Hrvatskoj percipiraju, konzumiraju i subvertiraju dominantnu kulturu, Anđelinić se osvrnula i na to kako dominantna hrvatska kultura doživljava i tretira queer osobe u javnom prostoru. Od tradicionalnog spaljivanja Fašnika čija je žrtva 2018. u Kaštelima bila slikovnica o gay roditeljima do novinskih članaka senzacionalističkih naslova u kojima se neki od LGBTIQ+ identiteta spominje ili pogrdno ili u formi clickbaita. 

Ovdje je Anđelinić napravila poveznicu s Eurosongom i Markom Bošnjakom, koji se našao na meti napada kada se autao kao gay muškarac. Činjenica je da se queer osobe i odnose, kada ih se već odluči podržati ili prikazati u dominantnom medijskom prostoru u Hrvatskoj, pokušava neutralizirati i normalizirati. Portretirani su kao dio većine na način da javnost može lakše probaviti njihov queer identitet ili seksualnost (za primjer Anđelinić navodi kampanju za senzibilizaciju javnosti o pravima transrodnih osoba udruge kolekTIRV “Ja sam kao ti”).

Anđelinić se zadržala na televiziji te je nastavila svoje predavanje o prikazivanju queer osoba i ljubavi u hrvatskim televizijskim serijama poput dobro poznate sapunice iz dvijetisućitih, Zabranjene ljubavi (2004. – 2011.) i tinejdžerske serije Sram (2024. –) te filma Zečji nasip (2025.) redateljice Čejen Černić Čanak koji je, kako smo saznali na predavanju, krivo promoviran kao “prvi domaći gay film”. Za primjer Anđelinić navodi likove u Zabranjenoj ljubavi, Karolinu i Andreu te Jakova i Leona, čiji su odnosi ili tek naznačeni ili tragično okončani. Karolina i Andrea nisu eksplicitno prikazane kao par – njihov se odnos svodi na jedan poljubac i sugestiju o bliskosti tijekom zajedničkog boravka u zatvoru – dok je priča Jakova i Leona oblikovana kroz poznati trop “bury your gays” s Leonovom smrću u automobilskoj nesreći. 

S druge strane, u slučaju Srama, Anđelinić navodi intervju Večernjeg lista s producentom serije Brunom Mustićem, u kojem je izjavio kako tema najnovije sezone “u biti govori o istim stvarima kao i prethodne: prijateljstvima, ljubavi, nesigurnostima i potrazi za identitetom”, čime se nastoji neutralizirati specifičnost queer priče i uklopiti je u već postojeće narativne obrasce. Anđelinić smatra da se reprezentacija gay iskustva na hrvatskoj televiziji doima razvodnjenom, gotovo cenzuriranom, plasiranom za strana tržišta koja će dobiti ideju o queer životu u Hrvatskoj kao ekstremno regresivnom i tužnom životu vrijednom žaljenja. Stoga, ni ne čudi što se na predavanju izdvojio lapsus BBC-jevog komentatora Eurosonga kada je predstavljao Marka Bošnjaka i izjavio da je “[on] prva gay osoba u Hrvatskoj”.

Predavanje doktorandice završava Ahmedinim terminom “happy queer, happily queer” i razgovorom o turbofolku. Prema Ahmed, ono što nazivamo “queer srećom” često nije spontano ili individualno iskustvo, nego društveno oblikovan ideal: queer osobe potiče se da budu sretne na način koji je već definiran unutar heteronormativnog poretka. Drugim riječima, sreća se ne prepoznaje kao nešto što osoba sama određuje, nego kao nešto što joj se implicitno pripisuje. 

Za primjer, Anđelinić je iskoristila scenu iz najnovije sezone Srama (S.03 EP.08, Zadržati nekoga zauvijek) u kojoj Lovro, glavni lik ove sezone, prizna svojoj majci da je gay. Iako njegova majka ima pretežito pozitivnu reakciju, ona mu na to odgovara: “Dokle god si ti zdrav i sretan, ja ću biti najsretnija mama na svijetu”. Takva izjava pretpostavlja određenu verziju sreće koju bi Lovro trebao ostvariti – onu koja je razumljiva i prihvatljiva većinskom društvu – čime se njegova iskustva potencijalno potiskuju u korist normativnog ideala.

A na tragu queer (ne)sreće, već spomenut Zbeletronov parti TURBO DAME: Sestro, drži me održao se u petak, 20. ožujka, a tema mu je bila pet faza tugovanja (pjesme i izvođačice turbofolk glazbe podijeljene su u pet kategorija: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje). Ovakav tip partija, smatra Anđelinić, potvrđuje kako je turbofolk zaživio kao dio queer kulture u čijim se maksimalističkim, pretežito emocionalnim pjesmama i spotovima te camp estetici odjeće i šminke izvođačica queer osobe pronalaze. Iako se u turbofolk pjesmama pjeva o heteroseksualnim odnosima, ljubavima, bolima i ljubomorama, queer osobe mogu pronaći užitak u njihovim sastavnicama.

Odgovor na pitanja postavljena u uvodu ovoga teksta kao i na pitanje “Što je queer u hrvatskoj popularnoj kulturi?” može se, prema Anđelinić, sumirati na sljedeći način: nije presudno autorstvo niti primarno značenje nekog kulturnog proizvoda, već načini na koje mi, kao recipijenti_ce kulturnih fenomena, čitatelji_ce, slušatelji_ce i/ili gledatelji_ce interpretiramo, prisvajamo i učitavamo vlastita značenja. Time, kako Anđelinić zaključuje, dolazi do konstruiranja zajedništva i međusobnog prepoznavanja. 

Ovo je predavanje dio ciklusa od šest besplatnih predavanja naziva Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura. Ono je, prema opisu na stranici CeKaTe-a, “interdisciplinarni projekt o rodnim aspektima ‘nevidljivog’ i njihovim reprezentacijama na filmu, televiziji i fotografiji te u književnosti, izvedbenim i likovnim umjetnostima”. Autorica projekta Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka te esejistica, pozvala je još četiri predavača_ice koji_e će svoja predavanja održati tijekom sljedeće četiri srijede s početkom u 18 sati u prostorima CeKaTe-a. Za više informacija i najave predavanja, posjetite službene stranice CeKaTe-a. 

Ako mi to nije bilo dovoljno, mogao sam isto naučiti prateći većinu zapadnih mainstream medija u kojima je svaki razgovor s bilo kime tko je propalestinski nastrojen počinjao s pitanjem o osudi Hamasa. Pritom je iza tog pitanja, ukoliko čovjek na njega ne odgovori potvrdno, stajala prijetnja da vas automatski proglase antisemitom. Namjera je nesumnjivo bila svaku kritiku Izraela i izraelskih ratnih zločina u Gazi proglasiti antisemitizmom i svakog kritičara antisemitom. 

Tome i služi namjerna terminološka zbrka u kojoj se odbija razlikovati pojmove Židovi, Izraelci i cionisti, te ih se tretira istoznačnima, iako u svijetu ima nešto manje od 16 milijuna Židova, dok Izrael ima oko 9,8 milijuna stanovnika od čega su 7,2 milijuna Židovi, a nešto više od 2 milijuna Palestinci, koji žive kao građani drugog reda. Očito je da nisu svi Židovi ujedno i Izraelci, kao i da nisu ni svi Židovi cionisti, dapače mnogi su anticionisti. Pored toga, mnogi cionisti nisu Židovi, primjerice Joe Biden i Donald Trump.

Iako sam odavno svjestan neprofesionalne tragikomedije koju predstavlja zapadni medijski mainstream, u koji na njihovu sreću pokondirene tikve uključujem i hrvatske mainstream medije, ipak sam ostao osupnut količinom manipulacija, laži i ignorancije koji su u proteklih godinu i pol dana plasirani u javnosti u korist Izraela i njegove genocidne politike prema Palestincima. Najbolje je to sažeo američki satirički portal The Onion u naslovima članaka Words Beside “Genocide” U.S. News Outlets Use To Describe Genocide i “New York Times” Invents Entirely New Numerical System To Avoid Reporting Gazan Death Toll. 

Što se tiče hrvatskog medijskog mainstreama, dovoljno je zabilježiti kako odluka Izraela da prekrši primirje i onda u 48 sati poubija 200 palestinske djece nije zavrijedila naslovnice. Tako u praksi izgleda progenocidna uređivačka politika.

Beskrajno je licemjerje podržavatelja Izraela, koji su se pokazali otpornim na bilo kakve činjenice i argumente, ali zato spremnima difamirati skoro sve one koji zauzimaju propalestinski stav kao antisemite. Pritom nema sumnje da postoje antisemitski nastrojeni protivnici Izraela, a postoje bogme i proizraelski nastrojeni antisemiti (njih Benjamin Netyanahu naročito voli), kao što ne bi trebalo imati sumnje da postoje i oni koji to nisu, uključujući i brojne Židove diljem svijeta koji su glasno prosvjedovali protiv izraelskih zločina u Gazi. Njihova hrabrost i moralna jasnoća su inspiracija, jer uvijek je najteže ići protiv svojih ili “svojih”.

Kao LGBT čovjek koji podržava palestinsku emancipaciju suočio sam se i s drugim LGBT ljudima, ali i homofobima, koji su reagirali na istovjetni način i koristeći iste talking points. Primjerice, u Izraelu se održavaju Povorke ponosa, a u Gazi i na Zapadnoj Obali ne, Izrael je gay friendly, a Hamas je homofoban, pa kako mogu podržavati Palestince. Logika ove argumentacije se temelji na tome da održavanje Prajda čini irelevantnim ubijanje desetaka tisuća djece. Ako LGBT Izraelci u svojoj državi imaju određena prava, ali ne i LGBT Palestinci koji su izraelski državljani, i ako je Tel Aviv svojevrsna gej meka, onda bi svi LGBT ljudi trebali zažmiriti na genocid koji provodi Izrael? Za tu vrstu moralnog idiotizma nisam spreman. 

Palestinu podržavam jer se bore za oslobođenje od kolonijalnog okupatora, kao što se i ja borim za oslobođenje od heteropatrijarhata koji mi od rođenja kolonizira život. Njihova je borba u tom smislu i moja, a nisam ni prvi ni zadnji LGBT čovjek koji je to shvatio. Uostalom, nakon više od dva desetljeća iščitavanja raznolike LGBT i queer literature, historiografije, teorije i filozofije, shvatio sam da je za razumijevanje položaja LGBT ljudi u heteropatrijarhalnom svijetu dovoljno pročitati samo dvije knjige Frantza Fanona: Crna koža, bijela maska i Prezreni na svijetu. Njegovim riječima, “borba je jedino rješenje”. 

Uništenje Gaze i njenih stanovnika koje Izrael nemilosrdno provodi od 7. listopada 2023., zapravo i godinama prije toga, donijelo nam je, između ostaloga, mnogo groznih slika. Susjedstva sravnjena sa zemljom i pretvorena u deponije bombama razvaljenog građevinskog materijala, ubijena i izgladnjela djeca, masakrirani civili svih uzrasta, bolnice koje se guše u ranjenima i liječnici na rubu fizičkog i mentalnog sloma, pa onda i bolnice sravnjene sa zemljom, očaj ljudi u šatorima, djeca koja pješače kilometrima iz jedne navodno sigurne zone u drugu, pa čak i bebe sa snajperskim mecima u glavi – tako izgledaju ratni zločini, tako izgleda praktično provođenje genocida.

Toj kolekciji užasnih slika vrijedi pridodati još jednu, a to je slika izraelskog vojnika Yoava Atzmonija, koju su izraelske vlasti još u studenom 2023. objavile na Instagramu. Na njoj Atzmoni u punoj vojnoj opremi stoji negdje u ruševinama okupirane Gaze i s osmijehom na licu drži zastavu duginih boja, na kojoj je na engleskom napisano “In The Name of Love” (“U ime ljubavi”). Izraelska vlada je toj fotografiji na Instagramu dodala i sljedeću poruku: “Prva zastava Prajda ikad podignuta u Gazi.” 

“Yoav Atzmoni, koji je član LGBTQ+ zajednice, želio je poslati poruku nade ljudima u Gazi koji žive pod Hamasovom brutalnošću. Njegova je namjera bila podići prvu zastavu ponosa u Gazi kao poziv na mir i slobodu”, dodali su.

Od početka svoje vojne operacije, dakle par tjedana prije objave te fotografije, Izrael je u Gazi, prema podacima objavljenim u veljači ove godine u časopisu The Lancet, ubio najmanje 64 tisuće ljudi do kraja lipnja 2024., a u međuvremenu još tisuće i tisuće. Među ubijenima je više od 59 posto djece, žena i staraca. Tako izgleda izraelska verzija “ljubavi, mira i slobode” za Palestince i to ne samo u proteklih godinu i pol dana, nego još od uspostave države Izrael 1948. godine, koju je pratilo masovno etničko čišćenje Palestinaca iz njihovih domova.

Zastava duginih boja na ruševinama Gaze iz studenog 2023. je očito bila cinično iskorištena kao propagandni rekvizit za Izrael u već uobičajenoj praksi koja se naziva pinkwashing. To znači da se ostvarenje određenog stupnja LGBT prava u nekoj državi koristi kako bi se opravdalo zločine te države prema drugima, a i u pinkwashingu i u zločinima Izrael je negdje pri vrhu svjetske ljestvice. 

Ne mogu šutjeti o tome, jer je zastava duginih boja i moja. Kada pogledam što sam učinio u korist Palestinaca u proteklom periodu, u najvelikodušnijoj verziji za sebe mogu zaključiti “not great, not terrible”. Napisao sam stotine tvitova, sudjelovao na dva skupa podrške Palestini, sredio gostovanje jednom propalestinskom sugovorniku na televiziji N1, otišao na jedan benefit koncert i kupio četiri postera na humanitarnoj izložbi za Palestinu. 

Nisam ništa organizirao niti sam ikako izložio svoje tijelo nasilju prosvjedujući protiv genocida u Gazi u režiji izraelskog premijera Benjamina Netyanahua i izvedbi IDF-a, provođenog uz podršku SAD-a, Njemačke, Velike Britanije, Srbije i, da bude posve jasno, Hrvatske. Sve ove države izvoze oružje Izraelu kojim on provodi uništenje Gaze, a za prijedlog Možemo! iz listopada prošle godine da Vlada Republike Hrvatske suspendira sve postojeće dozvole hrvatskim tvrtkama za izvoz oružja Izraelu u Saboru je glasalo samo 20 zastupnika. To znači da je palestinska krv i na hrvatskim rukama. Većini Hrvata to izgleda nimalo ne smeta, što nije iznenađenje, o čemu malo kasnije.

Pisanjem ovog teksta sam si u najgorem slučaju sabotirao određene karijerne prilike, ali s obzirom da sam i prije toga odustao od hrvatskog medijskog mainstreama, ni to nije značajna žrtva. Stoga moram zahvaliti svim ljudima iz Inicijative za slobodnu Palestinu za sve što su učinili, oni i one su žrtvovali svoju komociju i izložili se. Poštovanje izražavam i svima koji su nastupili na dobrotvornom koncertu za Palestinu u Močvari, naročito mladom Marku Bošnjaku, u međuvremenu izabranom da bude predstavnik Hrvatske na Eurosongu.

On je izvrsno objasnio zašto je to učinio: “Znam da bi mi bilo lakše da se držim neutralnog stava i da se ne izjašnjavam o određenim temama, ali ako već imam glas i platformu, želim je koristiti za nešto više od promocije svoje glazbe. Svjestan sam rizika, ali smatram da se za prave stvari vrijedi zauzeti – čak i ako to znači suočavanje s negativnim reakcijama.”

No, čak sam i ja sa svojim mlakim angažmanom uspio nadmašiti veliku većinu hrvatskih LGBT udruga i organizacija, malobrojnim izuzecima čast. Kritika koju sam prošle godine u par tekstova iznio na njihovo djelovanje se u biti mogla sažeti kako provode politiku asimilacije LGBT ljudi u heteropatrijarhalni poredak odnosno postojeće homofobno hrvatsko društvo, a njihova višemjesečna šutnja o Palestini je samo još jedna potvrda toga. Pritom je nedavni potpis na apel organizacija civilnog društva za poštivanje međunarodnog humanitarnog prava nakon što je Izrael prekršio primirje u Gazi too little too late. Potpisali su Dugine obitelji, kolekTIRV i Zagreb Pride, no zaboravili su na svojim profilima na društvenim mrežama to objaviti. Dapače, Gaza se tamo ne spominje, niti je bilo nekih većih poziva ljudima u LGBT zajednici da se pridruže propalestinskim protestima. Čini se da se plaše izaći iz ormara u vezi Palestine i Izraela.

Ne treba biti iznenađen što one hrvatske LGBT udruge, koje se na svojim profilima na Facebooku hvale bliskim odnosima s Američkim veleposlanstvom u Zagrebu, šute o Palestini. Ili ćeš s američkom veleposlanicom promovirati vidljivost interseksualnih osoba ili ćeš javno podržati Palestince i osuditi izraelski genocid nad njima. Oboje ne ide, tako da mogu čak pozdraviti izostanak licemjerja i dosljedno zauzimanje progenocidne pozicije šutnjom u tom festivalu pinkwashinga. Time su hrvatske LGBT udruge dokazale da su se savršeno uklopile u dominantni koncept tuđmanističke “hrvatske države”. 

Naime, Franjo Tuđman je 1990., na početku svoje političke karijere, jasno izrekao stav da “NDH nije bila samo genocidna tvorevina, već i izraz težnje hrvatskog naroda za svojom državom”, a malo kasnije je dometnuo da je sretan što mu “žena nije ni Srpkinja ni Židovka”. Tuđman je relativizacijom NDH izražavao antisemitske stavove i Republika Hrvatska je utemeljena na narativu o “doktoru Franji Tuđmanu, stvoritelju hrvatske države”, koji danas malo tko u Hrvatskoj propituje. Prihvativši takav narativ, Hrvatska se otvorila za opravdane optužbe za antisemitizam, pa je zato i Tuđman patio od toga da konačno isposluje priznanje RH od strane Izraela, koji je figurirao u svijetu kao arbitar onoga što je antisemitizam, a što ne. 

Tuđman je zato i iz svoje kupusare Bespuća povijesne zbiljnosti izbacio neke antisemitske citate i teze. Pristavši na takvu pogodbu, Hrvatska se odrekla mogućnosti da legitimno kritizira Izrael, već se odlučila ugledati na njega kada je riječ o guranju vlastite prljavštine pod tepih. Pa zašto mislite da su hrvatski desničari, pritom i često filoustaše, u međuvremenu tako žestoko proizraelski nastrojeni? Zato što bi i oni kao Izrael izbrisali zločine osnutka “hrvatske države” (za njih je to i NDH) odnosno “židovske države”. 

Na tu su tuđmanističku pogodbu pristali i hrvatski nacional-liberali, od kojih sam godinama u Zagrebu mogao čuti zgražanje nad tim što su, kaku kažu, komunisti oduzeli židovske stanove i u njih se uselili. Naravno, komunisti nisu nacionalizirali ili eksproprirali bilo čiju imovinu zato što je njen vlasnik bio Židov, već iz klasnih razloga. Oduzimali su i imovinu ljudi drugih vjera i nacija, komunisti nisu nikad imali na meti Židove samo zato što su Židovi, za razliku od ustaša i nacista. Uostalom, odlazak u Titove partizane bio je način za mnoge Židove da prežive ono što su im namijenili Hitler i Pavelić sa svojim Rasnim zakonima i holokaustom. 

Svrha tog nacional-liberalnog zgražanja nad oduzimanjem “židovskih stanova” je zapravo u tome da se izjednače ustaše i partizani, te da se kroz falsificiranje motiva komunističkih poteza u poraću ublaži ustaško-nacistički genocid nad Židovima u NDH u stilu “i jedni i drugi su bili loši prema Židovima”. Samo liberalima može pasti na pamet kako je sustavno industrijsko ubijanje Židova s ciljem njihovog potpunog istrebljenja ekvivalentno oduzimanju imovine Židovima (i svima drugima) koji su bili bogati.

Dovoljno je vidjeti kako se Irska ponaša u vezi Palestine da bude jasno koliko je Hrvatska bijedna. Irci su iz svojeg povijesnog iskustva britanskog kolonijalizma i agresije naučili biti solidarni s drugim narodima u istoj poziciji. Hrvati jauču kako su ih kroz povijest tlačili Ugari i Srbi, ali su, sada kad imaju nacionalnu državu, zaključili da im je draže biti uz tlačitelja. 

S obzirom na to da se u Hrvatskoj pretežito prihvatilo kako genocid nije diskvalifikacija države, naročito ako je to “hrvatska država”, onda je logično što hrvatsku javnost baš i nije uzrujao genocid nad Palestincima u Gazi. Kao što je i logično da zagovaratelje LGBT ravnopravnosti iz hrvatskih LGBT udruga izraelsko uništenje Gaze nije pokrenulo na akciju, jer cilj ideologije LGBT ravnopravnosti je u mnogočemu ostvaren u Izraelu, što se najbolje vidi u tim fotografijama izraelskih vojnika sa zastavama duginih boja na ruševinama Gaze. Izraelski pederi i lezbe su, kao i izraelski strejteri, ravnopravno dobili priliku sudjelovanja u genocidu. IDF doista ne diskriminira Izraelce po seksualnoj orijentaciji, LGBT ravnopravnost je u tom smislu ostvarena, gej Izraelci također imaju priliku masakrirati palestinsku djecu do mile volje.

Što je u svemu tome s LGBT Palestincima? Islamistički Hamas je homofoban i život LGBT Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali nije lagan. Sigurno je mnogo teži nego život LGBT Izraelaca u Izraelu. No, ne bi li to onda trebao biti još jedan dodatni razlog LGBT ljudima za solidarnost s LGBT Palestincima, a ne s Izraelom? Također, nema nikakve sumnje da je mnogo više LGBT Palestinaca nastradalo od Izraela, nego od Hamasa. 

Gay friendly Izrael nije baš tako gay friendly kad je riječ o LGBT Palestincima. Poznata je praksa IDF-a da targetira palestinske gej muškarce i ucjenjuje ih da budu špijuni za njih, inače će objaviti ne samo njihovim roditeljima, već i svima u njihovoj zajednici da su gej. Baš time se bavi potresni kratki igrani film Blood Like Water palestinske autorice Dime Hamdan. Što je s HIV+ gej Palestincima kojima Izrael blokira dostavu lijekova i time ih polako osuđuje na smrt, ako ih prethodno ne ubije bombama?

Vrijedi napomenuti i da je Ministarstvo zdravstva Gaze, koje u hrvatskim medijima vole nazivati “Hamasovo ministarstvo zdravstva” kako bi ga diskreditirali, na početku izraelske agresije na Gazu kontaktiralo sve pacijente oboljele od HIV-a i isporučilo im lijekove za tromjesečni period. Više od toga nisu imali. 

Što više pomaže gej Palestincima, lijekovi koji će spriječiti da se HIV razbukta u smrtonosni AIDS ili izraelski vojnik koji maše sa zastavom duginih boja i laprda o ljubavi, miru i slobodi dok sudjeluje u masovnim ratnim zločinima nad svim Palestincima, uključujući i one koji su LGBT? Koja je to točno utjeha ako te ni krivog ni dužnog ubije gay friendly vojska “jedine demokracije na Bliskom istoku”? Zašto bi itko tko je LGBT to podržavao? Zbog dobrih partyja u Tel Avivu i tamošnje Povorke ponosa? Nema dovoljno velike zastave duginih boja koja može pokriti genocid.

Meni je lako oportunistički osuditi Hamas, no je li to tako lako i (LGBT) Palestincima? Prepustit ću odgovor Ehudu Baraku, bivšem izraelskom generalu, pa onda i premijeru: “Pitali su me prije tridesetak godina što bih učinio da sam Palestinac. Prije tridesetak godina sam bio dovoljno novi u politici da kažem istinu, da bih se da sam rođen kao Palestinac vjerojatno pridružio nekoj terorističkoj organizaciji.” Uostalom, po međunarodnom pravu i s obzirom na to da Izrael okupira palestinske teritorije, Palestinci imaju pravo na otpor u skladu s pravilima ratovanja.

Kad već citiram druge, onda ću završiti s citatom Nelsona Mandele, borcem protiv apartheida u Južnoafričkoj Republici i dobitnikom Nobelove nagrade za mir. “Poistovjećujemo se s PLO-om jer se oni, baš kao i mi, bore za pravo na samoodređenje”, rekao je svojedobno Mandela, a drugom prilikom naglasio: “Znamo vrlo dobro da je naša sloboda nepotpuna bez slobode Palestinaca.”

Nema te IDF-ove zastave duginih boja koja bi ovog pedera uvjerila u suprotno.

Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Program benefita je raznolik, a nastupit će Brain Holidays, pioniri reggae glazbe u Hrvatskoj, poznate kantautorice, Sara Renar i Nina Romić, mladi pop pjevač Marko Bošnjak i groove bend Baby Babilon. Koncert će zaključiti Maja Pa, hrvatska selektorica rave i eksperimentalne dance glazbe uz DJ Emira, urednik i voditelj world music emisije Izvorišta na zagrebačkom Radio Studentu.

“Nakon što je Inicijativa za slobodnu Palestinu, u suradnji sa Zakladom Slagalica, prikupila 21.820 eur za naše sugrađane i sugrađanke evakuirane iz Gaze, odlučili smo organizirati novu humanitarnu akciju za direktnu pomoć ljudima u Gazi. To je minimalno što možemo učiniti kako bismo dali podršku bar dijelu od dva milijuna istraumatiziranih ljudi, a pogotovo djeci”, istaknuli su organizatori.

Pozivajući publiku na prisustvovanje humanitarnoj akciji i apelirajući na podršku ljudima u Gazi, organizatori poručuju: “Nepojmljiva je kontinuirana patnja Palestinaca i Palestinki, a nerazumljiva daljna podrška izraelskom režimu”.

Minimalna donacija na ulazu je 10 eura, a po završetku koncerta, doniranje će biti moguće na poseban račun Udruge BRID za ovu humanitarnu akciju.

Više detalja možete pronaći ovdje.