Polazeći od priča o Josipu Reihlu Kiru i Tomi Buzovu, razgovor je otvorio šira pitanja o tome kako se društvo nosi s ratnom prošlošću, postoji li prostor za alternativne perspektive u odnosu na dominantne narative te može li umjetnost biti mjesto dijaloga umjesto poligon za kulturne ratove.

Snimku razgovora ustupio je Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade.

Za stol s par boca vode, nekoliko kolačića, dvije šalice za čaj i dvije pepeljare kao jedinu scenografsku intervenciju tada sjedaju dvije junakinje i u sljedećih nešto više od sat vremena fizikalnost prostora gotovo da nestaje. Izvedbenom energijom, nevjerojatnim rasponom emocionalnog registra koji seže i preko fikcijskog okvira u metateatarske dosjetke, i Alma Prica i Dragana Varagić igraju žene duboko obilježene ratnim traumama ovih prostora – Drugim svjetskim i Domovinskim ratom. Obje su pretrpjele slično iskustvo, progon iz svog životnog prostora uslijed “pogrešnog” etničkog porijekla. Jedna je Židovka, druga Srpkinja, i u ratnom vrtlogu ostaju bez svog prostora koji ih je formativno obilježio, bez svog lijepog interijera. Žal za izgubljenim i reminisciranje toplih, ali i neugodnih trenutaka tvore čitavo tkivo ove predstave.

Iako bez eksplicitne reference, pa moguće i bez direktnog posezanja za Bachelardom, i autorica dramskog predloška Monika Herceg i tvorac idejnog koncepta Mario Mažić, kao i dramaturzi Romano Nikolić i Dorotea Šušak, sukladne priče dviju junakinja koncipiraju prvenstveno kao “poetiku prostora” i umjesto psihoanalitičkog poniranja koje bi traumu nekako pokušalo donijeti u jezik, provode bašlarovsku topoanalizu. Kutevi i površine stana, posoblje i namještaj nisu samo arhitektonska ili dizajnerska činjenica, nego čvrsti oslonci identiteta koje su povijesne silnice obilježile na specifičan način.

Strast prema okrhnutoj šalici za čaj objema junakinjama fungira kao otponac za upadanje u stanje duboke melankolije nad neprežaljenim gubitcima; evociranje roditeljske sobe kao svojevrsnog archèa intimne sigurnosti obje žene u zrelim godinama vraća u najranije djetinjstvo, a posebno mjesto u tom mikrokozmosu zauzima stol. I režijska odluka da centralni, ali i jedini scenografski objekt bude upravo obiteljski stol pokazuje se razvojem priče kao odlično konceptualno rješenje. Stol figurira kao formativno mjesto obiteljskog zajedništva građanske obitelji, ali i kao prostor uspostave autoriteta, odnosno usvajanja kako buržujskih manira tako i rodne podjele rada, jer mama je ta koja slasnim obrocima kreira, pokazat će se, vječne uspomene. 

Glumice suvereno vode izvedbu i kad su u ulozi i kad igraju efektne redateljske dosjetke čitanja didaskalija umjesto glumljenja. Obje besprijekornih dikcija, sjetnih intonacija i i minuciozne mimike koju igranje dok se mirno sjedi za stolom posebno ističe, i Prica i Varagić virtuozno zaokupljaju pažnju i drže izvedbeni ritam do kraja, pobuđujući kod nemalog broja gledatelja_ica snažnu identifikacijsku reakciju pa i suze. Međutim, tu dolazimo do problema koji je prepoznao još Brecht i čijem je razaranju posvetio značajan dio svojih kreativnih kapaciteta kroz nekoliko desetljeća. A taj je problem ugoda fikcije, uljuljkavajuća snaga dobro ispričane priče koja otupljuje kritičke potencijale publike. I režija i gluma uspješno vode priču, no pritom nimalo ne dotiču vrlo problematične društvene dimenzije na kojima priča počiva. 

Izuzev efektne odluke da se predstava odvija na dva međusobno strana jezika, srpskom i hrvatskom a bez prijevoda (što je u očima najvećeg dijela naše filologije, a bome i legislative, grehota), problemi protagonistica kao da su nastali iz zrakopraznog prostora. Ciljana publika predstave, srednje do starije dobi, zasigurno zna tko je progonio Židove 1940-ih u Zagrebu, a tko izbacivao građane srpske nacionalnosti iz stanova i prigodice ih streljao na Sljemenu ili probadao noževima na kućnom pragu početkom devedesetih. Međutim, kako pokazuju istraživanja, svjedoci smo kontinuiranog porasta etničke nesnošljivosti spram hrvatskih građana srpske nacionalnosti, pogotovo među mladima, koju podgrijavaju kako najpopularnije pop zvijezde, ugledni ministri, tako i članovi HAZU-a.

Odabiranje komorne intimne problematike koja je direktna posljedica takvih politika, a bez imenovanja uzroka – hrvatske državne politike – značajan je propust dramskog predloška, a posljedično i dramaturške obrade. Emocionalnu reakciju koju glumice svojim majstorskim izvedbama uspijevaju pobuditi ne prati ni režijsko ni dramaturško nijansiranje kontekstom pa slabije upućenima ostaje dojam da je dvije sudbine uništila prirodna nepogoda, a ne niz državnih politika koje su desetljećima razvijane i podgrijavane i među dobrim dijelom kulturnog establišmenta.

Iako je odabir dekontekstualizirane, ahistorijske tematike legitimna opcija, pogotovo u djelima iz komorne tradicije, Arterarij je umjetnička organizacija koja se na domaćoj sceni profilirala upravo hrabrim nagrizanjem gangrenoznih točaka društvenog tkiva. Etnička nesnošljivost i državni zločini počinjeni u njezino ime veliki su zalogaj i odluka da se igra reducira na unutarnja previranja i reminiscencije dramskih junakinja u poznoj životnoj dobi može izdržati uže izvedbeni kazališni test, ali podbacuje na pitanju postavljanja konkretnih pitanja o etičkoj i političkoj odgovornosti. Renome koji je Arterarij izgradio počivao je dobrim dijelom upravo na tom tipu odvažnosti.

Uvodom naznačena senzorna kontradikcija prerasta izvedbom u konceptualnu: dok s jedne strane gledamo izvedbenu bravuroznost u prikazu intimne muke dviju dramskih prvakinja, korijen te muke ostaje eteričan, teško zahvatljiv, moglo bi se reći i sporedan. U društvenoj konstelaciji u kojoj predložak nastaje, s akutnom problematikom koju obrađuje, ovakva autorska odluka u značajnoj mjeri okljaštruje kritičke potencijale koje je tema nudila na pladnju. Na žalost nas suvremenika, ovaj društveni problem neće iščeznuti ili postati manje aktualan u dogledno vrijeme pa će prilika za ozbiljniji kazališni obračun ili makar samo sustavniju obradu biti napretek.

Lijepi interijeri: Zagreb donosi priču dviju žena koje razlikuje njihova etnička, religijska i obiteljska stvarnost, ali ih spaja neizbježna potreba za susretom, sigurnosti i ljudskosti. Tematski fokus predstave čine emocionalno zahtjevna pitanja ratnih deložacija, povratak u mjesta stradanja te nasilno iseljavanje tijekom ratnih godina u Zagrebu.

Kroz kontekst različitosti povijesnih okvira te društvenih mijena, narativ predstave poziva publiku na svjedočenje i odbacivanje šutnje koja se desetljećima zadržava unutar zidova naših životnih i afektivnih interijera.

“Predstava nas poziva na svijest da smo i mi danas potencijalna prevencija nečijih novih boli – ukoliko to odlučimo biti. Poziva nas da kroz izvedbeni susret sa samim sobom, budemo glasniji od šutnje, prisutniji od odustajanja i snažniji od društvene i intimne boli”, napominju organizatori_ce događaja.

Ulaznice za predstavu su dostupne na platformi ulaznice.hr.

U četvrtak, 7. studenog u 19:30, festival otvara predstava Kućica za pse redatelja Romana Nikolića i dramaturginje Dorotee Šušak. Tekst predstave je nastao u suradnji s Mariom Mažićem i izvođačima, a prati priču o dvije obitelji iz različitih sredina, u kojima se ratne traume prenose s generacije na generaciju.

Sljedeći dan, 8. studenog u 19:30, održava se izvedba predstave Zečja kuća u režiji Juana Mirande. Predstava je inspirirana istoimenim romanom Laure Alcobe, a prikazuje ” sjećanja na odrastanje u Argentini tijekom vojne diktature”, piše u najavi.

Zadnji dan festivala, 9. studenoga, u 18, 19 i 20 sati, održavaju se izvedbe Njih više nema srpskog redatelja Andreja Nosova. U imerzivnom performansu, redatelj koristi dokumentaristički materijal i intimne zvučne pejzaže da bi istražio teme gubitka i sjećanja na “one koji su prisilno nestali tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji”. S posebnim fokusom na genocid u Srebrenici, performans stvara prostor za refleksiju o kolektivnom sjećanju i odgovornosti prema prošlosti.

Ulaznice za sve izvedbe dostupne su isključivo na online platformi ulaznice.hr i njihovim prodajnim mjestima.

Više informacija o predstavama pronađite ovdje.

Nastala prema tekstu Dorotee Šušak, Maria Mažića i Romana Nikolića u suradnji s izvođačima (Anita Matić Delić, Dušan Gojić, Jelena Graovac Lučev, Nikola Nedić i Davor Tarbuk), nova kazališna predstava umjetničke organizacije Arterarij Kućica za pse bavi se temom ratnog silovanja i njegovim dugotrajnim posljedicama na žrtve, obitelji, zajednice i društva u cjelini. Nakon višemjesečnog terenskog istraživanja, autori predstave prenose problematiku ratnih silovanja koja su se dogodila tijekom posljednjeg rata na ovim prostorima kroz narativ o dvije paralelne obitelji. Baveći se transgeneracijskim taloženjem tuge, šutnje i manjka bliskosti koji, osim žrtava samih, razaraju i novu generaciju koja tek stasava, predstava otvara univerzalne neuralgije društvenih uloga i parnjaka kao što su “zločinac i žrtva”, “trauma i oslobođenje”, “šutnja i dijalog”. 

Nasljeđe ratne traume nije moguće obustaviti tek prirodnom smjenom generacija, a poglavito kada se o određenim aspektima tog traumatskog iskustva sustavno odbija govoriti. Ispreplitanjem dijaloga i unutarnje refleksije u ovoj se predstavi pokušava otvoriti prostor za svjedočenje o boli koja se često prešućuje.

Više detalja pronađite ovdje.

Ulaznice su dostupne isključivo online putem platforme ulaznice.hr i na njihovim prodajnim mjestima.

U filmu redateljica Biserka Šuran vodi svog oca na putovanje kroz sjećanja, ponovno proživljavajući prizore iz njihove domovine, bivše Jugoslavije. Ta sjećanja su prikazana u pozadini filma dok razgovaraju o nacionalnosti, identitetu, ljubavi, snovima i žaljenju. Ljubavna pisma, arhivski materijali i obiteljske anegdote pružaju uvid u obiteljske borbe nakon napuštanja domovine.

Uz projekciju, u popratnom programu održava se koncert kantautorica Sare Renar i Nine Romić te panel diskusija Sva lica nasilja u kojoj će sudjelovati Rada Borić, Sanja Sarnavka, Arijana Fridrih, Biserka Šuran i Mario Mažić. Uvodnu rijeć će održati Danijela Stanojević.

Više detalja pronađite ovdje.

Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska ima sjedište u Zagrebu, no svoje programe ostvaruje i u drugim djelovima Hrvatske, pogotovo u područjima koja su pogođena posljednjim ratom. Članovi Inicijative su mladih aktivisti za ljudska prava, pravnici, novinari, studenti, pisci, istraživači i stručnjaci iz područja tranzicijske pravde i međunarodnih odnosa iz Hrvatske i ostalih zemalja regije. Inicijativa također ima i aktivističke baze u mnogim gradovima.

Početkom studenoga prošle godine Grad Zagreb je raspisao natječaj za izradu umjetničkog rješenja spomenika dr. Franji Tuđmanu na lokaciji Trga dr. Franje Tuđmana u Zagrebu. Natječaj provodi Udruženje hrvatskih arhitekata. S obzirom da se radi o značajnoj, ali kontroverznoj figuri nedavne hrvatske povijesti, Inicijativa mladih za ljudska prava smatra važnim o ovom pitanju pokrenuti javnu raspravu jer se “o političkom i društvenom nasljeđu Franje Tuđmana otvoreni javni dijalog ne vodi, već se nameće jednostran pogled na njegov politički rad i nasljeđe”.

O “alternativnom natječaju” za umjetničko rješenje spomenika koji je Inicijativa raspisala, a koji je otvoren do 1. ožujka, razgovaramo s programskim direktorom Inicijative Marijom Mažićem.

KP: U raspisu natječaja naveli ste da je natječaj Grada Zagreba dio procesa nametanja jednostranog pogleda na političko i društveno nasljeđe Franje Tuđmana. Gdje još u hrvatskom društvu prepoznajete takva nastojanja?

M.M.: Tako je. Ovu smo tendenciju prepoznali u natječaju čiji tekst čak ističe kako o Tuđmanovu nasljeđu nije potrebno dvojiti. Slična ili ista nastojanja prepoznajemo u obrazovnom sustavu koji ne potiče kritičko mišljenje već samo nekritičko usvajanje narativa, a što držimo posebno problematičnim i dugoročno štetnim. Nadalje, ove tendencije prepoznajemo u činjenici da gotovo sve parlamentarne stranke, kako desne, tako i lijeve orijentacije, brane Tuđmanovo nasljeđe. Nijedna vlada dosad nije iskoristila priliku da adekvatno odgovori na niz negativnih elemenata nasljeđa 1990-ih. Konačno, u javnom je diskursu, naročito u mainstream medijima, vrlo rijetko prisutna kritika nedemokratičnosti i masovnih kršenja ljudskih prava za koje je odgovoran Franjo Tuđman i njegov režim.

KP: Osmislili ste alternativni natječaj s ciljem poticanja javne debate i obilježavanja sjećanja na neka od najmračnijih razdoblja moderne hrvatske prošlosti. U Hrvatskoj je trenutno mnogo spomenika Franji Tuđmanu, no niti jedan se ne referira na njegovu vladavinu kao mračno razdoblje. Kako općenito gledate na spomenike, plastiku u javnom prostru koja bi na neki način trebala predstavljati duh vremena jedne zajednice?

M.M.: Spomenici su iznimno važan element društvenog života. Spomenicima, između ostaloga, društvo oblikuje svoju sadašnjost referirajući se na prošlost i prošle tendencije. Ovo je pitanje određivanja identiteta jednoga društva. Ono što obilježavamo, komemoriramo i čega se sjećamo vrlo jasno svjedoči o viziji društva koje imamo ili želimo imati. Inicijativa se dugo bavi sjećanjem i memorijalizacijom. Uz Spomen područje Jasenovac, članovi smo Međunarodne koalicije mjesta sjećanja. Vodimo regionalni projekt Youth Memories gdje mladi iz regije aktivno konzumiraju spomeničku baštinu analizama i intervencijama u svrhu doprinosa pomirenju i suradnji te izgradnji demokratskih i otvorenih društava u regiji. Zagovaramo osnivanje Muzeja sjećanja na civilne žrtve rata u Petrinji iz uvjerenja kako civilne žrtve i njihove porodice zaslužuju naše sjećanje i suosjećanje. Tražili smo imenovanje Naselja sjećanja u Zagrebu, u kojem bi ulice i park bili nazvani po obitelji Zec, Milanu Levaru, Josipu Reihl-Kiru, Slobodanu Budaku i Vladimiru Primorcu. Odbor za imenovanja Skupštine Grada Zagreba prihvatio je potonja tri prijedloga, a odbio prva dva iz slabo argumentiranih razloga, a što mi vidimo kao tendenciju nametanja jednostranih narativa i poricanja. No, upravo su ove debate važne kako bismo kao društvo stalno radili na unaprijeđenju i izgradnji svoga identiteta. Mi želimo otvoreno društvo u kojem nema tabu tema, u kojem se obilježavaju žrtve, a osuđuju zločini. Želimo društvo u kojem mladi prepoznaju poštivanje ljudskih prava kao vrijednost.

KP: Podnijeli ste zahtjev premijeru Tihomiru Oreškoviću, kao članica Europske antirasističke mreže (European Grassroots Antiracist Movement – EGAM), da povuče imenovanje Zlatka Hasanbegovića i Mire Crnoje ministrima zbog straha od represije i relativizacije antifašizma. Vidite li još neke probleme koji bi mogli nastati iz ministriranja spomenutog dvojca?

M.M.: Drago nam je da je ministar Crnoja smijenjen, iako je žalosno što nije smijenjen zbog najave represivnog alata, već iz drugih razloga. Ministar Hasanbegović je velika civilizacijska sramota ove Vlade. On je poricatelj Holokausta i povijesni revizionist, a uz to nije uopće stručan u resoru koji mu je dan. On je najjasniji znak da je ova Vlada usmjerena na nametanje sramotnih ideoloških i vrijednosnih pozicija. Ova je naša reakcija, uz podršku više desetina organizacija za ljudska prava iz cijele Europe, bila izraz građanske sramote koliko i zagovaračka pozicija. Dok god on obnaša ovu ili bilo koju drugu funkciju u hrvatskoj egzekutivi, Hrvatska će i unutar zemlje i u međunarodnim odnosima biti viđena kao retrogradna, ideološki zaluđena država čija su kulturna i društvena nastojanja suprotna vrijednosnim tekovinama europskoga kruga. To je samo po sebi problem, ali i uzrok niza drugih problema.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.