U Galeriji VN osječki se umjetnik Mario Matoković predstavlja projektom 200 000 koraka započetnim 2019. godine na umjetničkoj rezidenciji Art Omi u Americi. Drugi izloženi rad Hu0Na1 nastao je 2020. tijekom lockdowna i čini ga šest video performansa (Stamina, Confrontation, Connection, Distance, Fear, Amnesia, memories and time). Za razliku od dosadašnjih radova, kritičkih spram društvenog i političkog konteksta, izloženi radovi kroz čin hodanja i suočavanja s prirodom u fokus stavljaju istraživanje vlastitog psihofizičkog stanja.

Izložba je otvorena do 15. svibnja.

Izložbom čija je kustosica Tanja Špoljar proveo nas je autor, a podcast je snimila i pripremila Martina Kontošić.

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audiovodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Fotografija: Luka Kedžo
Vizual: Klasja Habjan

Gotovo svaki tekst o osječkoj kulturnoj sceni nužno se dotakne lokalnog društvenog konteksta, u kojemu su više od desetljeća prisutni brojni problemi koji ovaj grad čine toponimom s otužnom statistikom i još tužnijim projekcijama budućnosti. Koliko god vlasti, podjednako gradske i državne, nastoje eufemizirati brojčane pokazatelje te regresije sve je jasnije kako Osijek, uz propalu industriju i gospodarstvo, postaje rubna točka odlaska i grad čije se stanovništvo masovno iseljava, sa stopom depopulacije čije vrijednosti dosežu alarmantne razmjere. Istina, priče o gradu koji je sablasno napušten i zapušten povremeno skliznu preko ruba ukusne patetike i zalutaju u loše poetizirani klišej, ali dojam koji Osijek ostavlja tijekom dana onaj je otužne retro kulise, a stvarno činjenično stanje o migracijskom postotku u ovom je trenutku nemoguće utvrditi zbog niza birokratskih začkoljica kojima obiluje hrvatska uprava. Ipak, danas baš svaki Osječanin poznaje nekoga tko se odselio, a mnogi mogu posvjedočiti odlasku cijelih obitelji. Logična je to posljedica kontinuirane dekadencije istočnohrvatskog prostora koju je odmotala privatizacija, a razmotale korupcija, rasprodaja dobara, devalvacija gospodarstva, kafkijanska birokracija i politikantstvo.

U isto vrijeme, spomenuti je niz lamenata česti tematski i motivski akumulator umjetničkih projekata jer, kao što je odavna poznato, umjetnost nastaje iz gorčine, boli i gnjilosti koju umjetnik preoblikuje u novu vrijednost ili poruku, univerzalniju i jasniju od vrela iz kojega je potekla. Drugim riječima, osječka je društvena topografija nutritivna podloga za različite umjetničke intervencije kojima je moguće propitkivati, resemantizirati i opisivati urbanitet u zatečenom trenutku. Upravo iz tog razloga u ovom ćemo se tekstu baviti urbanim osječkim intervencijama i radovima onih umjetnika koji su iz prezentne gradske anamneze izdvojili temu koju su umjetnički obradili i na taj je način kritički prokazali kao problem koji bi se mogao preliti i preko ruba istočnohrvatske ravnice.

Najrecentniji događaj ovoga predznaka izvedba je OSscape Marka Jovića u sklopu rezidencije u MMML Studiju. Naime, umjetnik Mario Matoković prije tri godine pokrenuo je projekt rezidencijalnih programa (MMML Studio) tijekom kojih ugošćuje umjetnika i integrira ga u osječku sredinu, a čijim elementima on potom manipulira oblikujući ih u izložbu, izvedbu ili rad u izabranom mediju. Posljednji ovogodišnji gost igrom je slučaja i svojevrsni domaćin; Marko Jović mladi je osječki umjetnik u čijem je središtu interesa zvuk (iako se bavi i grafičkim dizajnom, kolažom, fotografijom i videom), točnije eksperimentalna glazba. Zaokupljen je noiseom, industrialom i ambientom, a ovoga se puta domaćoj publici predstavio audioperformansom koji je svojevrsni hommage njegovu rodnu gradu. Naime, u prvoj fazi rada Jović obilazi sedam gradskih četvrti koje čine urbanu cjelinu Osijeka (Donji grad, Jug II, Tvrđu, Novi grad, Industrijsku četvrt, Gornji grad te Retfalu) stvarajući zvučne zapise i materijale koje će potom računalno montirati i obraditi u skladbi. Prikupljene zapise ne koristi u “čistom” obliku, već njima manipulira dodajući im različite efekte, spajajući ih ili koristeći u ritam mašini. Rezultat su fabricirani zvukovi (modulirani i dizajnirani efektima) povezani u materijal koji Joviću služi kao temelj rekomponiranja; na licu mjesta, tijekom same izvedbe dodaje im nove zvukove čime stvara originalan audioperformans koji je trenutan i neponovljiv.

OSscape na taj način ne predstavlja tek nostalgičnu zvučnu razglednicu autorova rodnoga grada, već široki gradski akustični pejzaž. On jest utemeljen u evokaciji autorovih sjećanja i osjećaja koji ga vežu uz lokalitet u kojemu je odrastao, ali dodatnom intervencijom nadrasta tu intenciju i prerasta u audiokolaž koji osjetilno gradira od ugodne ritmičnosti do uznemirujuće kakofonije. U Jovićevoj je kompoziciji moguće prepoznati i ratnu buku i željeznicu kao metaforu odlazaka i uobičajenu prometnu vrevu kao kratkotrajni puls priželjkivane živosti. Njegov doživljaj grada posjeduje emotivne amplitude, zvučne kontrapunkte i mirnije sekvence, ali je u svojoj partituri i izvedbi izuzetno uvjerljiv, dok je konceptom jedan od najdojmljivijih radova koje smo u posljednje vrijeme mogli čuti i vidjeti.

Kako se izvedba u osječkom Bastionu (još jednom prekrasnom fortifikacijskom gradskom interijeru koji je prepušten zubu vremena) snimala, organizatori namjeravaju izdati LP u maloj nakladi i tako dokumentirati umjetničko viđenje i sjećanje grada kao vinilski artefakt. Ono što dodatno intrigira u cijeloj priči jest podatak kako je Jovićev OSscape drugi dio trilogije koja se spontano posložila u njegovom promišljanju grada. Naime, trilogiju je započeo svojim diplomskim radom Osijek 2024., multimedijalnim projektom kojim je želio upozoriti na propadanje i devastaciju grada, posebice njegove industrije. Fotografije napuštenih osječkih tvornica (IPK, Kožara, OLT, MIO, Tvornica žigica Drava), snimci razgovora s bivšim radnicima tih tvornica kao i kompozicije koje su nastale kompilacijom zvučnih zapisa snimljenih u nekadašnjim industrijskim prostorima, građa su kojom je autor nastojao povezati osobnu povijest i povijest grada. Snimljeni kolaž tako je rekonstrukcija i opipljiva manifestacija jedne propasti koja se čak nije ni nastojala kamuflirati ili ublažiti, već i danas svjedoči o svjetlijoj i prosperitetnijoj prošlosti. Završetak ove osječke trilogije koji bi se bavio rijekom Dravom i onečišćenjem autor planira izvesti sljedeće godine, čime bi zaokružio fokus svojih umjetničkih preokupacija u čijem je središtu otisak grada kojega se sjeća i grad u koji se ta djetinja slika razobličila. 

Dok su Jović i Matoković umjetnici koji još uvijek djeluju sa svoje osječke adrese, velik broj osječkog stanovništva nakupljenu je gorčinu i frustracije odlučio ostaviti na domaćem tlu i odseliti se u neku uređeniju i prosperitetniju europsku državu. Brojke iseljenih građana dugo i uporno rastu, a upravo se tim gorućim problemom Osijeka pozabavila umjetnica Ena Janković svojom akcijom Hodali su, hodat će koja je realizirana u sklopu projekta Umjetnički pojmovnik javnog prostora, a u organizaciji Otvorenog likovnog pogona i suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti Osijek. Tijekom srpnja i kolovoza 2018. umjetnica je na središnjem gradskom trgu (Trgu Ante Starčevića) prikupljala iznošene cipele građana koji su se odselili ili doselili u Osijek kao i njihove životne priče. Cipele je obradila i posložila u skulpturalnu instalaciju, a priče zapisala u ručno izrađenu knjigu te je oboje izložila u nedovršenom prostoru budućeg Kulturnog centra u Osijeku.

 

 

Prostori ove umjetničke akcije značajni su jer razobličuju umjetno stvorene privide; trg koji nosi naziv oca nacije već dugo nije žila kucavica dnevne dinamike ovoga grada jer ga nema tko napuniti i jer je nelogičnim odlukama središte gradskoga života preseljeno na zapadni rub grada, u trgovački centar. Kulturni centar, s druge strane, nedovršena je građevinska akvizicija oko koje se godinama pletu šaputanja o sumnjivim investitorima i izjalovljenim planovima, a koji ugošćuje kulturna događanja sporadično i bez odgovarajuće infrastrukture, čime je jasno podcrtano koliko ovome gradu kultura uistinu znači. Iako su društvene konotacije ove akcije jasno čitljive treba napomenuti kako Ena Janković ne stavlja težište isključivo na tu dimenziju, već ju rastvara (opet) osobnom i nježnom gestom, pretačući kritiku u poetski i vizualni album ljudskih sudbina, odlazaka i dolazaka.

Iako zvuči pomalo nevjerojatno, moguće je jednoznačno utvrditi kako je prije sedam godina ravnu liniju slavonske kulturne dokolice uzbibala skupina svježih diplomanata Umjetničke akademije pokrenuvši zanimljiv umjetnički koncept bez čvrste programske strukture kao i roka trajanja (a koji je ne samo zaživio, već i živio punih šest godina). Koncept je izrastao u umjetničku organizaciju, dobio naziv POPUP, izmijenio što organizacijsku što gostujuću ekipu te u produktivnoj šestoljetki ponudio raznovrstan presjek “gerilskog umjetničkog djelovanja”.

Naime, projekt POPUP inicijalno su pokrenuli Vladimir Frelih, Ana Petrović, Mario Matoković, Andrea Zrno i Josip Kaniža kako bi “materijalizirali” ideju o alternativnoj izlagačkoj praksi amorfne strategije koja bi ujedinila socijalnu i umjetničku dimenziju i na taj način ponudila kvalitetne kulturne programe u Osijeku, gradu u kojemu je kultura odavno pognula ramena. Dakle, 2012. godinu možemo odrediti kao početak jednog projekta čije ishodišne koordinate namjerno nikada nisu definirane do samoga kraja; POPUP je “porinut” iz izvaninstitucionalne točke i u njoj je ostao do samoga kraja. Primarni cilj ovog projekta bio je “skvotati” napuštene gradske prostore i učiniti ih pozornicom umjetničke produkcije – performansa, izložbi, predstava, glazbenih događanja – ukratko, ispuniti prostornu prazninu kvalitetnim kulturnim sadržajima te na određeni način redefinirati njegovu namjenu, njegovu urbanost i njegov potencijal.

Njegovi će pokretači danas reći kako POPUP i nije bio zamišljen kao dugotrajan projekt, već kao ideja ili uzorak koji je moguće varirati, nadograđivati i razvijati. Ipak, tijekom šest godina trajanja on je izrastao u dinamički entitet mnogostrukih vrijednosti koje su se dogodile više kao rezultat djelovanja, a manje kao posljedice promišljene strategije. Naime, sudionici POPUP programa bili su mahom mladi ljudi koji su se, upravo zahvaljujući njemu, oblikovali u likovnom smislu, a u isto vrijeme njihovi su sadržaji odgajali i publiku nudeći im alternativne umjetničke sadržaje koje nisu mogli vidjeti unutar institucionalnog tlocrta. Nadalje, svoje naravoučenije stekli su i likovni kritičari poput Igora Loinjaka koji su, prateći umjetnike i tumačeći njihove radove, proizveli vlastiti kritičarski rekvizitarij propitkujući istovremeno poglede na umjetnost i njezinu poziciju u svakodnevici.

Od 2012. do 2017. u sklopu POPUP-a predstavili su se i nepoznati i respektabilni umjetnici (četvrtinu programa činile su diplomske izložbe), a organizatori i danas ponosno ističu kako je kriterij programskih odabira bio isključivo “kriterij dobre umjetnosti”, odnosno umjetničke relevantnosti, a ne osobnog ukusa. Niz od 34 programa “revitalizirao” je, barem nakratko, napuštene osječke trgovine, propale ambiciozne “dnevne boravke” (najveći je dio programa održan u prostorima Esseker centra), nadzemne i podzemne prostore koji su nekadašnju napučenost zamijenili sablasnom aluzijom na kulise novovjeke tragikomedije. I bitno je ovdje naglasiti kako su svi “izložbeni” prostori ustupljeni bez naknade, kako je projekt primio simboličnu financijsku naknadu Grada Osijeka te kako su se organizatori suočavali s nizom poteškoća u realizaciji spomenutih umjetničkih programa. Jednako je tako neupitno kako je POPUP, bez obzira na izostanak agresivnije medijske propulzivnosti, tijekom tih šest godina ponudio model kulturnog djelovanja koji progresivno pomiče granice umjetničkog mišljenja, zahvaća široko u problematizaciju socijalnog aspekta umjetnosti te u konačnici proizvodi kulturu u impresivnom tempu s kojim je teško održavala korak i institucionalna produkcija s daleko raskošnijim proračunskim sredstvima.

Ipak, razlog ovoj sjetnoj uvodnoj rekapitulaciji POPUP-ova djelovanja zapravo je činjenica kako je projektu konačno i opipljivo došao kraj. Još u lipnju 2016. njegovi su članovi u razgovoru za portal Oskultura izjavili kako su “iskočili” na umjetničku scenu u prvome redu zbog osjećaja vakuuma koji je uvijek bio prisutan oko njih te kako se vesele trenutku kada će konačno i mirna srca ugasiti spomenuti projekt. Posljednji program POPUP-a izveden je u srpnju 2017., a dvije godine kasnije ovaj je umjetnički panoptikum uredno posložen i dokumentiran između korica publikacije POPUP CV 2012 – 2017. Urednici ove impresivne tiskovine su Ana Petrović i Vladimir Frelih, pokretači POPUP-a koji su ostali organizatori i izbornici programa do samoga kraja te koji su, uz suradnike, publikaciju (koja je najvećim dijelom financirana osobnim sredstvima Umjetničke organizacije POPUP, a znatno manjim dijelom sredstvima Grada Osijeka i Osječko-baranjske županije) i predstavili prošlog mjeseca u Zagrebu i Osijeku.

Pri uređivanju publikacije nastojali su izbjeći interpretaciju projekta stavljajući u prvi plan objektivizaciju njegova sadržaja te su odlučili ponuditi svojevrsnu dokumentaciju koja bi mogla poslužiti kao baza tekuće produkcije za nove generacije kustosa, teoretičara umjetnosti i, naravno, publiku. Spomenuto je odmicanje od subjektivnog tumačenja projekta vidljivo već na prvi pogled; uz odličnu opremu knjige (za koju je zaslužan dizajner Igor Kuduz) urednici su paginirali faktografiju realiziranih sadržaja u obliku fotografija i razgovora s gostujućim umjetnicima koje su vodili kritičari, kustosi, povjesničari umjetnosti (Branko Franceschi, Igor Loinjak, Ana Marija Koljanin, Dora Tomić, Petra Tomljanović, Ivica Župan kao i članovi POPUP-a) predstavljajući na taj način i poetiku određenog umjetnika, ali i rad kojim se predstavio osječkim posjetiteljima.

Djelo u potpunosti opravdava svoj naziv jer nudi pregled programskih aktivnosti, bez predgovora ili pogovora puštajući na taj način da u ime značaja ili relevantnosti projekta govore izložbe, performansi, instalacije, predstave – 34 programa zabilježena riječju i fotografskim kadrom. Spomenuti su programi predstavljeni obrnutom kronologijom, od posljednjega prema prvome i u maniri pravoga životopisa pružaju presjek jedne priče, obrasca ili realizacije kojoj je primarni cilj bio “ukazati na mogućnost konzumiranja kulture na nov način, ukazati na drugačiji oblik umjetničkog djelovanja”. Ana Petrović je na osječkoj promociji publikacije istaknula kako je cijeli POPUP trajao i duže no što su oni prvotno zamislili te kako se njezino traganje za napuštenim prostorima u Osijeku iscrpilo pa je iz tog razloga konačno došlo vrijeme da zaključe projekt i “na njega pritisnu CLOSED“.

Nakon prelistavanja publikacije teško im je osporiti bilo koju izjavu jer POPUP CV zaista izgleda kao dojmljiva i zaokružena dokumentaristička cjelina čija intrigantnost i smislenost proizlaze iz bogate otisnute faktografije. S druge strane, teško se oteti dojmu kako se inicijalna pozicija iz koje je projekt krenuo nije nimalo promijenila. Naime, napušteni se prostori u središtu Osijeka umnožavaju, odljev stanovništva dobiva zastrašujuće razmjere, a praznina koje vape za sadržajima i ljudima sve je više. Možda je POPUP i iscrpio svoj kreativni intenzitet, možda se ondašnja energija i prelila u neke druge umjetničke inicijative (Matokovićev MMML studio ili Blažekov Međunarodni studentski bijenale), ali ovom hrvatskom egzistencijalnom i kulturnom rubniku nikada nije bila potrebnija melioracija bilo koje vrste.

POPUP je pokazao kako je dobar “proizvod” održiv i bez čvrste strategije, složenog koncepta ili izdašnog budžeta (što nikako ne bi trebalo biti opravdanjem za formalnu i minornu financijsku stavku u proračunu za kulturu jednoga grada). I pored toga što su se entuzijazam i idejnost pokazali najhranjivijim sastojcima nekog hrvatskog umjetničkog koncepta, možemo tek sanjati što bi se dogodilo kada bi ih nutritivno pratila i odgovarajuća sredstva i uvjeti u kojima bi se mogli realizirati i razvijati. 

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Slijedom nes(p)retnih okolnosti dvije su najpoznatije manifestacije nezavisne scene u Osijeku, Performance Art Festival i Barutana 018, obje pokrenute zahvaljujući udruzi M-art, organizirane i realizirane doslovce jedna za drugom, tijekom dva tjedna mjeseca studenoga. Ta činjenica i ne bi bila toliko začuđujuća da nije riječ o usamljenim kulturnim događanjima unutar osječke urbane kružnice, toliko usamljenim da su posjetitelji nakon spomenute dvotjedne dinamike “namireni” za cijelu predstojeću godinu.

Dugovječniji PAF pozabavio se optimizmom kao krovnom temom u izboru ovogodišnjeg kustosa Zvonimira Dobrovića, dok je Barutana u svom 13. izdanju ponudila kompaktniju slitinu filmskih, izvedbenih, plesnih i novomedijskih radova i umjetničkih koncepata.

Poželimo li izdvojiti poveznicu ovih dvaju festivala nezavisne scene to bi bez sumnje bio zamor, točnije zastoj umjetničkog dvokoraka koji proizlazi iz dugogodišnje borbe udruge da aktivno sudjeluje u kulturi grada (pa i države) koji ju ne doživljava punopravnim kulturnim subjektom ili čak partnerom. Oba festivala financirana su isključivo sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, oba festivala nomadskog su karaktera i bez pravog domicila. Udruga M-art, baš poput nekolicine preostalih izvaninstitucionalnih aktera u Osijeku, nema potporu grada i lokalne samouprave, nema podršku u prostornom, marketinškom, organizacijskom ili bilo kojem drugom obliku. Zanimljivo je kako je Performance Art Festival svoj staž započeo kao punopravni dio manifestacije Osječko ljeto kulture (koje Grad izdašno financira i smatra jednim od svojih prioritetnih kulturnih projekata), a do raskida je došlo zbog “neprimjerenog” performansa Vladimira Dodiga Trokuta i Tomislava Gotovca. Odlukom tadašnjeg gradonačelnika Ante Đapića, do kojega je došlo nakon konsterniranih izjava što posjetitelja što dijela kritike, PAF prestaje biti dijelom OLJK-a te od 2006. realizira svoje programe isključivo uz financijsku podršku Ministarstva kulture. 

O nužnosti dijaloga, kao i suradnje lokalne i područne samouprave i organizacija nezavisne kulture, raspravljalo se na samome početku ovogodišnjeg Performance Art Festivala. Rasprava se održala u svrhu nastavka istraživačkog projekta Mreže izvedbenih umjetnosti kojim se nastoje ustanoviti moguće točke njihove suradnje, načini kojima bi se poboljšali radni uvjeti, mogućnosti i uopće položaj kulture u društvu. Razgovor je moderirao Zvonimir Dobrović, referirajući se na iskustva udruge Domino, a u njemu su sudjelovali Ana-Marija Koljanin (udruga M-art), Mario Matoković (MMML studio), Ana Petrović i Miran Blažek kao predstavnici Akademije za umjetnost i kulturu te Danijela Klobučar, voditeljica Odsjeka za kulturu pri gradskom Upravnom odjelu za društvene djelatnosti. 

Slična dijaloška inicijativa realizirana je 2015. u prostorijama Eurodoma, a na poticaj Centra za dokumentiranje nezavisne kulture, no ona je uključila veći broj sudionika, voditelja udruga, ali i novinara koji su tada, bilo posredno bilo izravno, participirali u kulturi Grada. No na tadašnjoj javnoj tribini izostali su predstavnici lokalne i područne uprave tako da je dijalog u određenoj mjeri bio jednostran, dok je u galeriji Kazamat dijalog uspostavljen, ali u znatno skromnijim razmjerima i s još uvijek jednakim problemskim sadržajem. Ono što u prvome redu treba zabrinuti jest činjenica da je u razdoblju od tek tri godine broj udruga koje se bave kulturom u Osijeku sveden na jednoznamenkastu brojku, a njihova je produkcija rapidno opala, tako da nezavisnu scenu ovoga grada doslovno na životu održava šačica entuzijasta. 

Drugi je problem prisutan u činjenici kako ovakve rasprave ponovo inicira netko tko ne sudjeluje u kulturnom životu grada, netko tko uočava nužnost razgovora, a dolazi iz umjetničke središnjice koja, iskreno i pošteno govoreći, ne dijeli ni duhovni ni financijski pejzaž s participantima istočnohrvatskog kulturnog prostora. Doduše, možda to i jest referentna pozicija od koje željeni dijalog i treba krenuti, ali ona ponovo svjedoči o nemoći samokritike kao i samoevaluacije nakon koje bi se, možda, i dogodila određena poboljšanja i vidljivije promjene. Drugim riječima, ovdje je na djelu pokušaj decentralizacije kulture koja je ipak utopijska sintagma i, u izvedbenom smislu, nemoguća misija čiji razlozi imaju uistinu duboko korijenje. Naime, suradnja osječkih kulturnjaka s onima iz ostalih dijelova Hrvatske svedena je na gostujuće izložbe, novouspostavljenu suradnju Mreže izvedbenih umjetnosti i udruge M-art ili projekte unutar institucija poput Akademije za umjetnost i kulturu. Sve navedeno ipak nije dostatno za održivost sintagme “decentralizacija kulture” iz jednostavnog razloga što u Osijeku nema vidljive i učinkovite kulturne jezgre (preciznije rečeno, nema ni tri aktera koji djeluju u kontinuitetu i “proizvode” kulturne događaje), dinamike, skupine ili inicijative koja bi samostalno i neovisno o Ministarstvu kulture osmišljavala i realizirala vlastite programe. 

Tijekom razgovora dijagnosticirani su problemi čiji je vijek jednak vijeku trajanja gore spomenutih festivala: nedostatak financijskih sredstava za programe nezavisne scene, birokratska ograničenja u ustupanju prostora udrugama, izostanak uvida u umjetničku validnost programa nezavisne scene, nekompetentnost, odnosno nestručnost osoba koje raspolažu ovlastima vezanim uz raspodjelu sredstava za kulturnu produkciju, nedostatak sluha za sadržaje izvan tradicionalističkog kulturnog obzora, ali i poslovično pasivni i nezainteresirani auditorij, kao i institucije koje ne uspijevaju obrazovati novu umjetničku publiku. Izvori tih problema pobrojani su u nizu tekstova poput ovoga, a proizlaze iz mehanizama po kojima proračun za kulturu gutaju mastodonti poput HNK-a i ostalih ustanova čiji je osnivač upravo grad Osijek. Razlozi nerazmjera u raspodjeli proračunskih sredstava još uvijek su nepoznanica i još uvijek nitko ne želi objasniti zašto, primjerice, organizacije koje se bave “tradicijskom kulturom i kulturno-umjetničkim amaterizmom” dobivaju trostruko više sredstava od onih koji promiču “urbanu ili novomedijsku kulturu”. Nadalje, zapošljavanje u kulturi i dalje znači da se na ravnateljske pozicije delegiraju osobe iz sustava gradske uprave kako bi se osigurala kontrola nad radom i produkcijom određene ustanove. Osim toga, naglašen je nedostatak u osiguravanju infrastrukture (poput grijanja unajmljenih prostora i sličnog) te nepostojanje bilo kakvog konkretnog plana ili strategije kojima bi se definirali barem kratkoročni kulturni ciljevi.

Boljoj komunikaciji javne uprave i nezavisne scene, uvjereni su kulturnjaci, pomoglo bi osnivanje svojevrsne platforme koja bi objedinila kulturne programe, njima koordinirala te omogućila otvorenu komunikaciju svih sudionika kulturne dinamike. Uz to, Danijela Klobučar najavila je i osnivanje nove ustanove – Kulturnog centra. Riječ je o ustanovi koja se nalazi u sklopu zgrade Eurodoma, poslovno-trgovačko-kulturnog centra u vlasništvu koncerna Agram, točnije o ustanovi čiji je imovinsko-pravni status konačno riješen u veljači 2017. potpisivanjem sporazuma kojim je Grad nakon 15 godina postao vlasnikom 4 500 neuređenih kvadratnih metara. Kulturni centar bi osigurao prostor za različite umjetničke sadržaje, a dugoročno je zamišljeno da ga se postupno oprema upravo u tu svrhu (galerijski prostor, koncertna dvorana i multimedijalni centar) te ustupi onim kulturnim subjektima kojima je potreban za njihove planirane programe. Pitanje je, s druge strane, koji će stručnjaci participirati u donošenju programskih dokumenata i kreiranju aktivnosti u toj novoj ustanovi jer još uvijek nije raspisan natječaj za ravnatelja spomenute ustanove, a trebao je biti realiziran tijekom prosinca, kao ni za ostala četiri radna mjesta s kojima bi Grad trebao krenuti u ovaj projekt. 

Osim toga, u osječkoj je Tvrđi u tijeku rekonstrukcija Trga Vatroslava Lisinskog i zgrade poznate pod nazivom Stara pekara, a kojom koordinira Upravni odjel za programe Europske unije pri gradskome poglavarstvu. Kornelija Mlinarević, voditeljica spomenutog odjela, pojasnila je kako je riječ o projektu koji bi trebao biti dovršen do kraja 2019. te koji nije zamišljen kao pasivno ustupanje prostora zainteresiranim subjektima, već kao oblik coworkinga i suradničkih platformi koji bi svojim aktivnostima mogli doprinijeti podizanju razine kulturno-turističke ponude. Jednostavnije rečeno, fizičko korištenje prostora ovisit će o isplativosti i financijskoj održivosti onih programa koji će se prijaviti na Poziv na iskaz interesa zainteresiranih pojedinaca, organizacija i institucija, a koji bi trebao biti objavljen u proljeće 2019. Na službenim stranicama Grada Osijeka kao i njihovih partnera (Nansen dijalog centra, produkcijske kuće Fade In i udruge Crocultour) moguće je pronaći i najavu partnerskog projekta Štruca kulture koji bi, zahvaljujući financijskim sredstvima Europske unije, točnije Europskog socijalnog fonda, konkretnije i snažnije povezao organizacije civilnog društva, Grad i zainteresirane pojedince u procesu kreiranja kulturno-umjetničkih sadržaja u obnovljenom prostoru Stare pekare. Unatoč tomu što sintagme kojima žonglira ovaj projekt u većoj mjeri inkliniraju turizmu, a ne kulturi (moguće je pretpostaviti kako će turističke organizacije u svemu tome i voditi glavnu riječ), važno je istaknuti kako bi i preostale udruge koje se bave kulturom mogle “zajahati na tom valu” te nekom promišljenijom strategijom ponuditi inicijativu koja bi pronašla svoje mjesto u budućoj, optimističnijoj razglednici Osijeka.

Istina, pozicije moći u Osijeku često imaju vrlo konzervativne kriterije pri određivanju “zanimljivosti” i “atraktivnosti” kulturnih sadržaja, a što je vidljivo u odobrenju sredstava za programe javnih potreba u kulturi, kao i onih programa koji stižu na Poziv za jednokratne aktivnosti. No, evidentno je i kako udruge prestaju aplicirati na određene natječaje nakon nekoliko odbijenica, kako gube energiju u iznalaženju alternativnih načina financiranja (putem međunarodnih projekata ili putem sponzorstava) te kako postaju inertne te se naposljetku, ako imaju sreće, pojedinci iz tih udruga okreću onim poslovima koji im pomažu staviti kruh na stol. A to je, bez sumnje, egzistencijalni diktat kojemu danas ne možemo pretpostaviti ništa drugo.

Dakle, optimizam iz naslova ovogodišnjeg PAF-a presahnuo je na ovim prostorima prije dosta godina, a radovi koje smo u sklopu festivala imali prilike vidjeti spomenutom nazivu izbornika Zvonimira Dobrovića daju autoironijski pečat. Naime, gostujući umjetnici 18. PAF-a problematizirali su socijalnu i privatnu gorčinu unutar aktualnog nacionalnog trenutka dok otiske njihove ljudske i umjetničke nemoći ne povezuje optimizam, već njegova izobličena refleksija. Unatoč svojoj dugovječnoj kvaliteti Performance Art Festival svoje malobrojne posjetitelje nije uvjerio ni u čestičnu prisutnost tog dobrog osjećaja, a presjek viđenih izvedbi ozbiljno je ugrozio i dosadašnju umjetničku respektabilnost ovog osječkog donkihotovskog festivala. Ipak, čini mi se kako odsutnost optimizma još uvijek nije razlog za polaganje oružja na poligonu nezavisne kulturne scene. Ona je uvijek i bila marginalizirana, siromašna i neisplativa pa se na tom rubu kretala prkosno i uporno. Osječka je suvremena nezavisna scena pothranjena, njezini dionici upisuju različite adrese u svoje kulturne iskaznice i migriraju u krajeve koji nude bolje radne uvjete. Ipak, činjenica da je netko spreman sjesti za isti stol, razgovarati o problemima i ponuditi određene ideje dovoljno govori o činjenici kako je točkica u osječkom dijaloškom okviru još uvijek zelene boje te kako ju još uvijek ne bi trebalo dokinuti rezigniranim klikom. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Festival je 2014. pokrenula udruga Mamuze s ciljem da posjetiteljima prezentira suvremena i angažirana ostvarenja iz područja izvedbenih umjetnosti te željom da FIUK bude platforma za umrežavanje i istraživanje umjetničkih formi, ali i eksperiment postavljanja javnih prostora u službu umjetnosti. S takvim konceptom, FIUK okuplja mlade i nezavisne umjetnike, amaterska kazališta, organizacije nezavisne kulture i udruge koje se bave promicanjem izvedbenih umjetnosti u programskom dijelu festivala, te dizajnere, fotografe, glumce (amatere), kustose i brojne volontere u organizacijskom timu, a usmjeren je na publiku svih generacija i profila, ipak – s naglaskom na mlađe generacije i njima prilagođen sadržaj.

Festival će ove godine započeti u sinagogi, gdje će Mario Matoković predstaviti site-specific instalaciju We all had a dream, a koja, kao djelomična parafraza M.L. Kinga, prenesena u današnjicu progovara o snovima o državi, zajdnici i boljitku. Tin Dožić predstavit će se isti dan u muzeju zvučnom izvedbom Nekoliko krajolika i strojeva koja tematizira sukob prirode i tehnologije. U petak, 7. rujna svoju novu knjigu Topoi umjetnosti performansa: lokalna vizura predstavlja Suzana Marjanić, najvažnija istraživačica, kroničarka i promotorica umjetničke prakse performansa u Hrvatskoj, i to u društvu domaćeg povjesničara umjetnosti Marijana Špoljara i urednika knjige Marka Goluba. Prije predstavljanja knjige, performans o preispitivanju vlastitog identiteta Transition/Emotion izvodi Marin Renić iz Splita.

Performans će na ovogodišnjem FIUK-u održati i Kristina Marić, ovogodišnja finalistica za Nagradu Radoslav Putar Instituta za suvremenu umjetnost. Satirična predstava Otirač Ive Krešića bavi se negativnim društvenim anomalijama čiji utjecaj nas svakodnevno guši kroz dnevno-političke i medijske pritiske, dok festival zatvara glazbeno-poetski igrokaz Marko Marulić: Protiv današnjeg doba (Zoran Kelava i Igor Paro). Glazbeni dio programa čine bendovi koji pripadaju nekonvencionalnoj struji, pa ove godine nastupaju Trobecove krušne peći, Žen, Magickal Wow Band i Igralom.

Ulaz na sve izvedbe je besplatan, a detaljan program dostupan je na web stranici festivala.

U mnoštvu umjetničkih poetika kritički usmjerenih prema društveno nepovoljnim odlukama i nepravdama koje se gotovo svakodnevno proizvode od strane vlasti u zemljama diljem svijeta, Mario Matoković preko svojih radova zauzima izravan stav prema onome što smatra nezadovoljavajućom situacijom u vlastitoj domovini i postavlja suštinska pitanja o uvjetima života u Hrvatskoj. Njegovi radovi vizualna su artikulacija razmišljanja o odnosu države i njenih stanovnika, a sazdani su na uvjerenju prema kojem se država prije svega smatra društvenim konstruktom koji ne bi trebao biti imun na preispitivanja i promjene.

Kako u predogovru izložbi ističe kustos Božo Kesić, “iako svaki rad na izložbi u Salonu Galić na svoj način problematizira neke od negativnih obilježja života u Hrvatskoj i tako neizbježno podsjeća promatrača na aktualni koloplet turobnih tema poput nezaposlenosti, iseljavanja, loše demografske slike ili korupcije, to opetovano načinjanje ‘otvorenih rana’ strategija je usmjerena prema izložbenoj publici koja se može protumačiti kao vapaj za njenom reakcijom. To je neka vrst poziva na savjest gdje se Matoković kao autor (nevidljiv i pasivan sugovornik) ili akter (vidljiv i aktivan sugovornik) u svojim radovima (‘dokumentima’ koji ilustriraju hrvatsku sadašnjost referirajući se na njenu nedavnu prošlost) nastoji obratiti posjetiteljima galerije kako bi od njih isprovocirao bilo kakav glas o problematici zastupljenoj na izložbi. Matokovićeva umjetnost istodobno je i subverzivna i duboko anarhična upravo zbog toga što joj je početna zadaća ta da potakne izložbenu publiku na izricanje vlastita stava u odnosu na ono o čemu njegovi radovi slikovito progovaraju, a o čemu je često najpraktičnije šutjeti”.

Bez obzira na prirodu društvenog problema, Matoković mu prilazi zaokupljen idejama solidarnosti i zajednice, ukazujući ili na njihov nestanak ili na njihovo krivo shvaćanje. Matokovićev rad također podsjeća na napeti odnos između umjetnosti, kulture i države, koji nije svojstven samo Hrvatskoj, nego i drugim zemljama Istočne Europe. Je li umjetnost izgubila svoje društveno poslanje? Koja je njezina uloga u globalizacijskim procesima? Na temelju kojih kriterija danas procjenjujemo vrijednost umjetničkih djela i institucija u društvu čija je kulturna proizvodnja gotovo potpuno određena državnim potporama itd.?

Izložba pod nazivom U potrazi za dobrom vladavinom donosi šest Matokovićevih radova (nastalih u razdoblju od 2011. do 2018. godine) i kao takva bit će prvo veće predstavljanje ovog umjetnika u zagrebačkoj regiji.

Izložba je otvorena do 14. srpnja.

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Iako je u organizaciji i realizaciji osječke Filmske RUNDE, treće po redu revije hrvatskog kratkog filma, ponovo moguće uočiti određene propuste, treba iskreno i pošteno reći kako ona u isto vrijeme polako izrasta u sve dojmljiviji i značajniji kulturni događaj. Naime, kao i većina manifestacija u ovome gradu, i RUNDA je izrasla iz kreativnog entuzijazma (a ne promišljene kulturne strategije) koji je svoje začetke imao još na početku ovoga stoljeća. Tada je osječka III. gimnazija u svome dvorištu ugostila nekadašnjeg učenika Vjerana Hrpku, tada apsolventa filmskog snimanja na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, i skupinu srednjoškolaca koji su prikazivali studentske filmove, raspravljali o njima, a potom se ozbiljnije počeli baviti istom tom umjetnošću. Upravo spomenuta revija U mom dvorištu bila je sjeme ambicioznijeg i “ozbiljnijeg” festivala RUNDA (akronim Revije u našem dvorištu) koji ove godine, treći put po redu, organiziraju “klinci” iz prethodne rečenice, sada diplomirani redatelji, snimatelji i uopće filmofili.

Vjeran Hrpka, spiritus movens ove ideje, danas je prisutan na RUNDI kao gostujući domaćin, autor, mentor i savjetnik, ali organizacijski glavnu riječ vode mlađe snage: Dalija Dozet, Ana Šimić, Marta Užarević, Luka Matić i Ines Jokoš. A nakon dvogodišnjeg staža vidljivo je kako koncepcija festivala biva sve jasnija, programi sadržajniji, a publika brojnija i raspoloženija. Doduše, u tehničkoj izvedbi kao i prostornim uvjetima i dalje ima prostora za napredak, no energija pozitivnog kretanja u ovoj je sredini upravo endemski slučaj te ga iz tog razloga treba potapšati po ramenu i ohrabriti za buduće trajanje.

Ovogodišnja RUNDA ponudila je trodnevni program u kojemu je, pored glavnog filmskog programa, svoje mjesto pronašla i izložba studenata Umjetničke akademije u Osijeku naslovljena Na rubu fotografije, a popratne su aktivnosti bile edukativnog karaktera i realizirane kao radionice (glazbenog spota i camere  obscure) uz panel diskusiju gostujućih filmaša. Nadalje, organizatori su ove godine pokušali predstaviti još jedan segment filmske umjetnosti stavljajući u fokus profesiju filmskoga snimatelja s posebnim naglaskom na one umjetnike koji su ponikli iz Osijeka ili u njemu još uvijek žive i stvaraju. U tom su kontekstu najzanimljiviji programi prikazani u sklopu programa Fokus profesija i Premijerna runda, jer su zorno pokazali kako kreativna propulzija vrhunskih umjetničkih dometa svoj epicentar može imati i u ovoj nizinskoj, provincijalnoj nigdini.

Fokus profesija: snimanje predstavila je tako autorski kvartet uistinu različitih generacijskih i poetičkih rukopisa koji se ostvaruju u krivulji od eksperimentalnog preko dokumentarnog pa do kratkometražnog igranog filma. Filmski snimatelj Luka Matić direktor je fotografije u igranom filmu Jurja Primorca Marija koji polazi od duhovite scenarističke dosjetke (glavni lik u svemu oko sebe vidi lik Gospe Marije) koja se razvija u intimnu i pomalo elegijsku dramu o usamljenosti i otuđenosti. U filmskom jeziku koji, uz očekivani socijalni rekvizitarij hrvatskih stereotipa, ne polemizira ili demitologizira pitanje vjerskih obrazaca, već vjersku ikonografiju smješta u neideološki kontekst, snimateljski rad Luke Matića pričljivi je segment filma koji epiloški uokviruje jednostavnu, a opet neobičnu priču. Filip Tot, direktor fotografije u igranom filmu Alda Tardozzija Siguran let potpisuje rad koji je potpuno u funkciji redateljske priče koja simpatično progovara o “mitovima” svakodnevice, obiteljskim konstelacijama, ali u nepretencioznoj i mejnstrimerskoj maniri te s naramkom poznatih imena čak triju (ili četiriju) glumačkih generacija.

S druge strane, ono što povezuje preostala dva člana spomenutog muškog snimateljskog kvarteta u prvom je redu autorska homogenost i filmski specifikum koji stoji ravnopravno s redateljskim potpisom, a u određenim ga dijelovima čak i nadvisuje. Predšasnik eksperimentalnog filma u hrvatskoj kinematografiji Ivan Faktor predstavljen je filmom Sve bih ostavio ovdje iz 2016. godine, koji je iniciran poetskim tekstom Lászla Krasznahorkaija, mađarskog romanopisca poznatog po magičnoj i meandrirajućoj rečenici. Film je to sastavljen od kadrova s detaljima krajolika koji postaju palimpsest za igru svjetla i eksperiment zvuka koji, neočekivano, na trenutke postaje dirljiv.

No emotivno najintenzivniji i narječitiji snimateljski rad zasigurno je onaj Vjerana Hrpke na dokumentarnom filmu Katarine Zrinke Matijević Iza lica zrcala. Riječ je o studioznom i filigranski preciznom uratku koji prati autobiografsku poetsku nit pripovjedačice i koji mozaično sklapa fotografski album raznolikih kadrova ličkih krajobraza. Naime, Matijević je predstavila četverogodišnji projekt u kojemu je pokušala riječju, slikom i zvukom iznijeti posve osobnu i intimnu autobiografiju, pretočiti emocionalni balast u filmski morf i podastrijeti priču o sebi, ali i drugima u sebi. Dok je narativna i stihovna linija istovremeno nježna, ali povremeno ritmički i figurativno pretenciozna, vizualni segment Vjerana Hrpke lišen je deklamacijske note i, unatoč izuzetno naglašenoj stilizaciji, vrlo je uvjerljiv i dojmljiv. On ni u jednom trenutku ne gubi na lirskoj dimenziji, a povremeno se strukturom otima podtekstu vodeći priču u neke svoje asocijativne rukavce. Hrpkin rad nagrađen je prestižnom snimateljskom nagradom Nikola Tanhofer 2016. godine što je potvrda kako izuzetna djela ne nastaju uz pomoć idealnih produkcijskih uvjeta, već upravo usprkos njihovom nepostojanju. Istovremeno, on je dokaz kreativne autonomije filmskoga snimatelja kao i darovitosti koju ne može zanijekati ni sveprisutna novovjekovna digitalija.

Lokalni, a opet univerzalni programski prefiks ovogodišnje RUNDE naglašen je i večernjim programom prvoga dana, nazvanim Premijerna runda, u kojemu je prostor ustupljen osječkim autorima i njihovim novim filmskim radovima. Svoju su premijernu izvedbu tako imali kratki filmovi Instar Edgara Njarija te Tragovi Tonija Baloga. Kvalitativno i stilski riječ je o posve oprečnim djelima; zanimljivost Njarijeva Instara svediva je tek na vizualnu komponentu koja proizlazi iz činjenice da je snimana analogno pa se, paradoksalno, doima vrlo neobično i autentično retro u moru digitalno snimljenih uradaka. No sadržajno, metaforički i kompozicijski ona je površno mišljena i barata jezikom školske zadaćnice, zbog čega bi redatelj ubuduće možda ipak trebao prepustiti scenaristički dio posla nekome drugome.

S druge strane, Toni Balog u Tragovima prati nastanak i realizaciju multimedijalnog rada osječkog umjetnika Marija Matokovića naslovljenog To All of Those People Who Destroyed My City. Kombinacijom performansa, grafičkog otiska i videoprojekcije Matoković simbolički progovara o privatizaciji osječkih tvornica, pri čemu jedna kuna postaje metaforom grabeži, propasti i korupcije. Toni Balog kao redatelj naglašava emotivnu potku cijelog projekta (Matokovićevi roditelji nekadašnji su radnici tvornice u kojoj se performans i izvodi), pronalazi lirične kadrove kojima nastoji kontrapunktirati prošlost i sadašnjost, no teško se oteti dojmu kako Matokovićev projekt i idejno i “likovno” ovdje nadilazi filmski jezik otimajući mu intrigantnost, a to je, priznat ćete, danas rijetka situacija. Doduše, Balog je i istaknuo kako je film nastao kao oblik pridružene “projektne dokumentacije”, no u ovom vizualnom klinču pobjedu ipak odnosi grafika koja priča bezbroj nostalgičnih i bolnih priča koje filmski kadar može tek sugerirati.

Osim autorskim filmskim radovima, spomenuti su redatelji i snimatelji bili prisutni i glasom i stasom, a njihov dijalog s moderatoricama programa kao i znatiželjnom publikom učinio je ovu RUNDU dinamičnijom i zanimljivijom od prošlogodišnjih izdanja. Bjelodano je kako koncepcija osječke RUNDE kao “malog” filmskog festivala koji nastoji djelovati i edukativno i revijalno u isto vrijeme odgajajući nove autorske i gledateljske naraštaje postaje kompaktnija i stabilnija iz godine u godinu. Pohvalno je i to što svoje filmsko platno još uvijek razvija u svom rodnom osječkom dvorištu bez obzira na činjenicu da joj je gradska vlast udijelila tek 5000 kuna za produkcijske troškove (točnije, organizaciji Teatar to go) te da ustrajava u nemogućoj misiji oživljavanja kinokulture grada koji je i ovu tradiciju prepustio stihiji i drčnosti sveprisutne mediokritetizacije društva.

Prije izložbe, u 18 sati, predviđen je razgovor s autorom koji će tom prigodom predstaviti svoj rad.

Bojović je autor mlađe generacije s boravištem u Novom Sadu, gdje je diplomirao na Odsjeku za nove likovne medije Akademije umetnosti. Inicijator je i osnivač umjetničkog i dizajnerskog kolektiva A3.Format, za što je 2010. godine dobio nagradu Grifon. Intenzivno se bavi grafičkim dizajnom izlagao je na velikom broju izložbi, idejni je začetnik nekoliko zapaženih radionica, a radovi su mu objavljivani u etabliranim međunarodnim publikacijama.

Tijek rezidencije moguće je pratiti na blogu MMML Studija.

Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović

Kada je prošle godine okončan šesnaesti Performance Art Festival u Osijeku, na kojem je kustosica Radmila Iva Janković okupila međunarodne i eminentne hrvatske umjetnike pod zajedničkom temom Politička tijela, bilo je jasno kako će naredna izdanja festivala teško zasjeniti neke umjetničke trenutke njegova šesnaestog izdanja. Pritom, u prvom redu, mislim na performans U tranzitu Marie Adele Diaz koji je svjetski aktualnu temu rekontekstualizirao upravo u domaćem povijesnom i prostornom okviru i istovremeno ponudio dirljivo umjetničko iskustvo. Osim toga, Politička tijela su bila obilježena izrazitom koncepcijskom artikuliranošću i promišljenošću, pa i solidnom posjećenošću, čiji je uobičajeni izostanak kronična osječka boljetica kada su ovakvi umjetnički sadržaji u pitanju.

Ovogodišnje je izdanje kao krovnu temu imalo Sreću, točnije njezine manifestacije u projekciji pojedinca i/ili društvene zajednice, a širina i kompleksnost ovoga pojma otvorila je vrata uistinu različitim umjetničkim izvedbama. Kustos sedamnaestog Performance Art Festivala bio je prošlogodišnji sudionik, umjetnik Marko Marković koji je, ugostivši par “provjerenih” imena (Sandro Đukić, Sebastian Gärtner, Ana Zorica, Nikola Iskra), otvorio vrata i mladim umjetnicima (Nina Kamenjarin, Kristina Marić, Mario Matoković) koji tek oblikuju vlastiti autorski profil, kao i medij umjetničkog izražavanja. Upravo su njihove izvedbe dale nove silnice ovome festivalu i na određeni ga način retuširale pokazujući kako kvalitetu ne treba uvijek tražiti “izvan vlastitog dvorišta”. Nesumnjivo najuspješniji trenuci Festivala ovoga su puta pripali mladim osječkim umjetnicima koji su temu sreće provukli kroz slojevitu umjetničku semantiku i, na trenutak unisono, progovorili o značajnom društvenom trenutku grada u kojemu žive, rade i umjetnički djeluju. 

Kristina Marić do sada je potpisala zapažene radove na području umjetničke fotografije i vizualnih instalacija, a ovom je prilikom realizirala ideju staru nekoliko godina o performansu u javnom prostoru koji je nazvala Blato. Na središnjem osječkom trgu postavljen je pravokutni sanduk napunjen zemljom od kojega umjetnica stvara blato u kojemu se igra, oblikuje i boravi sedam sati, tijekom vruće subotnje “špice”. Blato je za nju relikt slobode, nesputane dječje igre u kojemu proizvodi i uništava kratkotrajne oblike, iznalazi ideje i otpušta socijalne inhibicije bez obzira na prolaznike koji znatiželjno zastaju i zapitkuju o čemu se to ovdje radi. Njezin “osobni prostor sreće” u isto je vrijeme i evokacija djetinjstva kao i najava njezina životnog kraja; iz blata je stvorena njezina znatiželja i želja za oblikovanjem, a u blatu će i okončati kada ju sustigne tjelesna konačnost. Biblijske reference ovdje su prisutne, ali vrlo nenametljivo jer im se u brojnim slojevima pridružuje i društvena kritika na lokalnoj i nacionalnoj razini. 

Umjetnica, naime, poziva posjetitelje da zaprljaju ruke, da joj se pridruže (iako u interakciji rado sudjeluju isključivo djeca dok se odrasli zadovoljavaju tek reminiscencijama na vlastito odrastanje) u prljavštini koja je čitljiva u kontekstu kolektivne odgovornosti ili, barem, promatračke malodušnosti u ovom apsurdnom hrvatskom političkom trenutku. Ovim performansom Kristina Marić tako bilježi fenomenološku skalu emotivnih indikatora sreće na putanji od ushita preko osobnog zadovoljstva ili gađenja pa sve do konačnog smirenja.

Ipak, vrhuncem ovogodišnjeg Performance Art Festivala, bez ikakve sumnje, treba proglasiti rad Marija Matokovića, akademskog grafičara i umjetnika koji se prvi put predstavio živoj publici djelom P(r)osipanje. Matoković je rođeni Osječanin koji od samih umjetničkih početaka djeluje u okvirima društveno angažirane umjetnosti ističući aktualne probleme hrvatske zbilje; od nacionalnog identiteta zatočenog u kalupima državnih simbola, nužnosti kolektivne reakcije, problema rastuće nezaposlenost, nepotizma pa sve do korporativne manipulacije i uzurpirajuće ideologije. P(r)osipanje se idejno i konceptualno naslanja na njegovo prethodno djelo, performans naslovljen To All of Those People Who Destroyed My City u kojemu je upozorio na posljedice potpune “fizičke devastacije” industrijskog rastera Osijeka koji je osiguravao egzistenciju velikom broju građana i njihovih obitelji. 

Spomenuti je performans izveden u ruiniranom prostoru nekadašnje tvornice Analit pred samo četvero ljudi, a u njemu je Matoković puzao po platnu s drvenim “štitnicima” privezanim za koljena u koji su bile utisnute kovanice od jedne kune. Kao posljedica tog “hodočašća” nastao je grafički otisak crvenih ispresijecanih linija koje neodoljivo podsjećaju na tragove krvi, a istodobno su vizualno izuzetno dojmljive. To “torinsko platno” osječke privatizacije s drčnom etiketom “za jednu kunu” nije samo gorka bilanca jednog generacijskog i egzistencijalnog poraza, već je i snažna umjetnička poruka o gubitku identiteta i integriteta. Osim toga, četvorku koja je ispratila ovu umjetničku “pokoru” možemo smatrati ostatkom humanoidnog osječkog staništa, ali i nasljeđem gramzive vlasti koja je ovdje ostala samo kako bi ugasila svjetlo na konačnom odlasku iz grada.

Nastavak te društvene parabole Matoković razvija i u P(r)osipanju u kojemu postaje osobniji, a samim time i dojmljiviji. Naime, dok se u prethodnom radu bavio već spomenutom “fizičkom devastacijom” ovdje zadire u područje “psihološke devastacije zajednice koja je i danas vrlo potentna i aktualna”. U dvorištu jednako uništene tvornice OLT, koja je nekoć bila industrijski div i gospodarski generator ovih prostora, postavlja drveni stalak s lavorom i započinje obredno pranje. No, u lavoru se umjesto vode nalazi pepeo prikupljen iz prostora devastirane tvornice, a pranje (uz nevjerojatno dnevno osvjetljenje i vjetar) postaje kolektivna terapija jednako neugodna za oči, nos kao i za sjećanje okupljenih posjetitelja. Naime, zajednička kupka u pepelu zapravo je repelent od široko shvaćene kolektivne odgovornosti za izostanak pobune protiv tranzicijske krađe i uništenja grada u kojemu smo prije (sretno) živjeli. Zrnca tog pepela materijalan su trag naše krivnje, ali i sastojak lokalnog ozona s kojim smo, baš poput blata koje nam nudi Kristina Marić, pristali živjeti i letargično postojati.

S druge strane, prostor Matokovićeve izvedbe određen je posve osobnim razlozima; OLT je tvornica u kojoj su njegovi roditelji proživjeli svoj radni vijek i možda najsretnije godine života tako da je svaki njihov prolazak pored oronulog tvorničkog kompleksa svojevrsna evokacija sreće, memorabilija vremena koju ni novovjeki domaći lopovluk nije uspio ozbiljnije ugroziti. Upravo je ta obiteljska natuknica bitna za završnu poantu performansa; nakon pranja kojim se subjekt ne pročišćuje, već “zaprlja” pepelom, dolazi majka koja ga pokušava obrisati platnom i, poput Veronikina rupca, na tom platnu ostavlja njegov otisak, lik, profil. U tom otisku moguće je pročitati različite umjetničke alegorije ovoga čina; sreća koju su njegovi roditelji tada živjeli ucrtana je i u njegovu genetsku kartu i otisnuta na njegovu licu kao što je i pepeo jednog vremena oblikovao njegov društveni subjekt koji promišlja o vlastitom identitetu unutar zajednice ma koliko disonantna ili distonična ona bila.

Osim metaforične slojevitosti Matokovićev je performans imao jedan posve neobjašnjiv vizualni senzibilitet koji ga je na trenutak učinio i dirljivim i ganutljivim jer implicitno govori o reliktima sreće i jednoj posve tankoćutnoj nostalgiji koju je teško obuhvatiti odgovarajućom sintaktičkom cjelinom. A opet, i Kristina Marić i Mario Matoković vrlo su kritički jasni i glasni jer, osim adrese na osobnoj iskaznici, dijele i letargično ozračje slavonske ravnodušnosti koja jest specifična, no problemi u kojima se svakodnevno odmotava postaju univerzalna kulisa posttranzicijskih zemalja. Njihovi su radovi najartikuliranije usađeni i u krovnu temu ovogodišnjeg PAF-a i spajaju prošlost s prezentom uz snažni društveno angažirani čin, odnosno projekciju koja poziva na reakciju.

Sreća je bila i ostala sklizak pojam, utopijski odraz u brojnim umjetničkim djelima i instalacijama, a na ovogodišnjem Performance Art Festivalu izbjegla je jednoznačno morfološko određenje i tumačenje. Paradoksalno, ova je dvodnevna “umjetnička kriška sreće” demonstrirala kako se sreća kao fenomenološki pojam otjelovljuje u svom vlastitom “antipodu ili distopiji” koja pojačava njezin elementarni učinak. U isto je vrijeme predstavila jedan heterogen kustoski odabir, kvalitativnu šarolikost umjetničkih poruka i dva sjajna mlada umjetnika koja najavljuju progresivniju kulturnu dinamiku kako osječke scene tako, vjerujem, i širih prostora. 

Optimistične najave, barem kada je riječ o učestalosti ovakvih događanja, nudi i činjenica kako je ovogodišnji PAF organizirala udruga M-art u suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku (u čijem je dvorištu i održan veći dio programa), ali i udrugom Domino iz Zagreba koja je pokrenula Mrežu izvedbenih umjetnosti, a čiji je cilj povezati umjetničke udruge iz različitih krajeva Hrvatske te razmjenom kulturnih programa postići širu vidljivost umjetnika. Da je ta vidljivost i dalje nedosegnuta svjedoči i skroman odaziv osječke publike, ali to jednako tako ne umanjuje vrijednost i značaj Festivala koji suvereno kroči prema drugom desetljeću svoga trajanja.