Shibli je tako postala jedna od prvih “otkazanih”, kulturnjaka i javnih osoba čiji su nastupi, izložbe, govori, dodjele nagrada, ugovori i ine kulturno-umjetničke aktivnosti odgođene ili otkazane zbog njihovog izražavanja podrške Palestini ili percipiranog antisemitizma njihovih djela. Niz otkazivanja je uslijedio i traje dan danas, pa, četiri mjeseca kasnije, stranica Archive of Silence, pokrenuta kako bi dokumentirala ušutkane glasove, broji više od 90 redaka s imenima “otkazanih”. 

Da će Njemačka podržati ofenzivu Izraela nakon Hamasovog napada, nije bilo upitno. Da će Njemačka svesrdno podržavati Izrael i nakon što je ofenziva prerasla u višemjesečno neselektivno bombardiranje Gaze i, u trenutku pisanja ovog teksta, uzorkovala smrt gotovo 30.000 ljudi te gotovo potpunu anihilaciju infrastrukture, i nije nužno iznenađenje, ako se odnos Njemačke prema Izraelu promatra kroz prizmu uloge Trećeg Reicha u holokaustu. Godine 2008. bivša kancelarka Angela Merkel nazvala je sigurnost Izraela njemačkim državnim interesom (Staatsräson), što je stav koji je sadašnji kancelar Olaf Scholz ponovio nekoliko dana nakon Hamasovog napada. Sadašnja njemačka kultura kanceliranja u kulturnom sektoru logičan je nastavak njemačkog odnosa prema palestinskim simbolima i kritikama Izraela. 

Prosvjedi za slobodu Palestine već se desetljećima odvijaju uz teški policijski nadzor. Bundestag je još 2019. godine donio rezoluciju kojom je B.D.S. (Boycott, Divestment, Sanctions) – međunarodni pokret koji promovira bojkot i uvođenje sankcija za Izrael – obilježio kao antisemitski. Također, anticionizam i antisemitizam se danas u Njemačkoj mahom promatraju kao uvezeni sentimenti. U prvim tjednima nakon Hamasovih zločina i za vrijeme početne ofenzive na Gazu, spontani izražaji solidarnosti s Palestinom klasificirani su kao antisemitski, a kefije (marame koje su poznate i kao “palestinske”), simbol palestinskog identiteta,  oduzimane prosvjednicima. Razni su političari, od zelenog vicekancelara Roberta Habecka do socijaldemokratskog predsjednika Franka-Waltera Steinmeiera, pozvali Nijemce arapskih i palestinskih korijena te njemačke muslimane da se distanciraju od Hamasa. Vođa demokršćana, Friedrich Merz, kazao je da Njemačka ne može primiti više izbjeglica jer “ima dovoljno mladih antisemitskih muškaraca u zemlji”. 

U međuvremenu je prozivanje za antisemitizam i otkazivanje umjetnika postalo gotovo demokratično u svojoj isključivosti, pa su tako otkazivane javne osoba svih profila i nacionalnosti. Otkazani i kritizirani su pisci, vizualni i filmski umjetnici, DJ-evi, studenti, bivši predsjednički i premijerski kandidati, Greta Thunberg, kolektivi i kulturni centri. Razlozi otkazivanja sežu od iskazivanja nepodobnog političkog stava, javno ili na društvenim mrežama, do problematiziranja umjetničkih interesa i fokusa kao takvih. Minhenska Umjetnička akademija tako je 15. listopada otkazala radionicu glazbenika Nicolasa Jaara jer je na Instagramu kritizirao stav Bijele kuće. Mjesec dana kasnije otkazana je i izložba berlinskog fotografa Raphaëla Malika koja prikazuje fotografije svakodnevnog života Muslimana u Berlinu, Parizu i Istanbulu. U obrazloženju umjetniku, predstavnici galerije naveli su da žele izbjeći konflikte i stoga ne mogu prikazati izložbu fotografija iz “muslimanskog života”, a da istodobno ne prikažu i kontrastni pogled, “primjerice slike iz života Židova”. Otkazivanja nisu poštedjela niti židovske umjetnike.  Saarlandski je muzej otkazao izložbu židovske umjetnice Candice Breitz koja je trebala biti otvorena ovog proljeća, zbog njezinih “problematičnih” komentara o konfliktu. Za britanski Guardian Breitz je kazala da je muzej od nje de facto tražio da izjednači holokaust i Hamasove napade 7. listopada. “To bi značilo relativizirati holokaust (…) Trebam li prokazati apsurdnost toga da Nijemci diktiraju židovskom narodu kako će artikulirati svoje reakcije na mrzilački napad terorista na Židove”, kazala je. 

Birokratska cancel kultura

Slika moderne i otvorene Njemačke, Njemačke koja se suočila sa svojom prošlosti i naučila svoju lekciju, kao i imidž Berlina kao neprikosnovene umjetničke i klupske meke također su nagrizeni najnovijim događanjima. Institucije koje po percepciji pripadaju lijevom spektru (kazalište Volksbühne, kazalište Maxim Gorki) pridružile su se otkazivanjima; supkulturni prostori koji su postali institucije također. Berghain, vjerojatno najpoznatiji klub na svijetu, 20. prosinca je otkazao nastup francusko-libanonskog DJ-a Arabian Panther zbog podrške Palestini na društvenim mrežama. Organizatori Documente osudili su članove umjetničkog kolektiva ruangrupa (koji su i kao umjetnički ravnatelji festivala 2022. optuženi za antisemitizam) jer su lajkali video prosvjeda za Palestinu u Berlinu. Umjetnici su naknadno povukli lajkove i rekli da se radilo o pogrešci.

“Ne iznenađuje me da je šaptom pao kulturni sektor, budući da je dominantno ovisan o državnom financiranju. Reakcija je kulturnog sektora puno tiša nego što bih očekivao od Berlina, ali ja bih to povezao prvenstveno s egzistencijalnim pitanjem”, kaže Mario Kikaš koji je trenutno na doktoratu na Sveučilištu Nord u Norveškoj, a koji je 2018. i 2019. živio u Leipzigu, gdje je studirao na master programu Instituta za europske i globalne studije. Kikaš, koji se u svome radu bavi, između ostalog, pitanjima rada i kulture ističe da se na pitanju politike sprječavanja antisemitizma najbolje uočava birokratiziranost Njemačke: “Stihijska zabrana me i nije iznenadila jer je Njemačka jako birokratizirana država. Njihova politika borbe protiv antisemitizma je također politika jako birokratiziranih, etatističkih modela.”

Hana Ćurak, spisateljica i istraživačica koja se u Njemačkoj nalazi od 2017., a trenutno je angažirana kao istraživačica na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu, te je na doktoratu na Sveučilištu u Zürichu, taj etatistički model jednoumlja uočava i u akademskoj zajednici. “Biti na Univerzitetu u Berlinu danas, bez obzira na sve sjajne prilike koje on i dalje nudi, kao i šačicu neovisnih i angažovanih aktera, prvenstveno znači bojati se. Bojati se za svoju karijeru, bojati se za budućnost svoje porodice, za to da li će se nešto što kažeš protumačiti pogrešno, za stabilnost svog malog prekarnog ugovora od tri, četiri, pet godina… što vodi u totalnu depolitizaciju univerziteta. To se posebno osjeti otkako je, maltene, dekret države Njemačke takav da o Palestini nema ni govora”, objašnjava. “Ako [ga] uopšte ima, on je bijeloj Njemačkoj, čak i toj koja sebe percipira veoma dobronamjernom, često zamaskiran u neke cinične metafore, ili blazirane, cenzurisane i hiperintelektualizirane diskusije o nekim ‘komplikovanim problemima’ koji to nisu. Taj nivo privilegije u kojem možeš sebi dopustiti da kažeš da ‘nemaš dovoljno informacija’, da imaš ‘diferencirano mišljenje’ o genocidu nad Palestincima je zaista nedopustiv, osim što je ovdje totalno normaliziran“, ističe.

U prosincu 2023. berlinski je senat uveo takozvanu “klauzulu protiv diskriminacije” kojom se državno financiranje kulturnih projekata uvjetovalo prihvaćanjem definicije antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust (IHRA). Prema toj definiciji antisemitizam uključuje, između ostalog, i uspoređivanje današnje izraelske politike s nacističkom i demoniziranje izraelske države. Prema kulturnjacima koji su se usprotivili takvoj definiciji, njezino bi uvođenje otvorilo put sankcioniranju svake kritike Izraela.

Klauzula je naposljetku povučena zahvaljujući angažmanu međunarodne inicijative kulturnih radnika Strike Germany, koja poziva na bojkotiranje njemačkih institucija i kulturnih programa koji provode cenzuru i otkazuju umjetnike i umjetnice koje pokažu solidarnost s Palestinom. Peticija inicijative je u rekordnom roku prikupila više od tisuću potpisa, među kojima su i Nobelovka Annie Ernaux, filozofkinja Judith Butler te bivša direktorica Documente, Catherine David. Efekti protesta kulturne zajednice postali su vidljivi na programima festivala poput Transmedialea koji je bio načičkan riječju “withdrawn” nakon što su brojni uzvanici odlučili bojkotirati festival koji je financiran iz državnog budžeta, te samim time dužan podrediti stajališta službenoj politici.

Prosvjedni glasovi

Uz kolektivne plamičke otpora, valja izdvojiti i one pojedinačne, kakav predstavlja i odluka spisateljice Lane Bastašić da prekine suradnju sa svojim njemačkim izdavačem, frankfurtskim S. Fisherom, kao dio protesta protiv cenzure. Taj je potez prenesen u brojnim medijima, ne samo onima s našim prostorima nego i šire, jer slici pasivnog umjetnika u strahu od otkazivanja suprotstavlja umjetnika koji odabire sustav u kojemu će raditi. Nedugo nakon raskidanja ugovora, udruga Literaturhaus NÖ iz Austrije povukla je poziv za gostovanje Bastašić na umjetničkoj rezidenciji i književnom festivalu u Salzburgu. Spisateljica je ostala dosljedna svojem stavu i svoj odgovor objavila i na Instagramu: “Iako sam svjesna činjenice da su vas sredstva koja primate i sistem u kojem živite naveli da zaboravite što je zapravo umjetnost, ipak vas želim podsjetiti da (na sreću nesigurnih spisateljica poput mene) vi niste književnost. Vaš novac nije književnost. S.Fischer nije književnost. Njemačka nije književnost. A mi, književnici, pamtit ćemo,” dodavši ispod teksta “Nastavljaju podcjenjivati Jugoslavene. Opet.” 

A za Jugoslavene (u ovom kontekstu mislimo na ljude s područja bivše Jugoslavije) je, po Kikaševom mišljenju, danas Njemačka, što se tiče plesne i vizualne umjetnosti, najbliže što u Europi imamo Parizu s početka 20. stoljeća. “Geografija je sudbina. U Njemačkoj naši književni i plesni autori imaju poziciju, percipira ih se kao aktere, zbog povijesti i geografije i umreženosti”, kaže on. 

Granice kulture su porozne, pa su “jugoslavenski” glasovi mogli ostaviti traga i u njemačkoj misli. “I u akademiji i u umjetnosti smo ipak jaki i potkovani dobrim iskustvom i teorijom. Ovaj se prostor pokazao kao prostor u kojem se ljudi pronalaze, u kojem gradimo kolektive, posebno sada postaje jasno s kime se mogu graditi solidarnosti. Posebno nova generacija nas koji dolazimo iz bivše Jugoslavije – možemo i trebamo da svašta naučimo Nijemce, ne zbog njih, nego zbog nas, zbog svih nas”, smatra Ćurak.

Kaže i da, s obzirom na to da je u proširenijoj institucionaliziranoj poziciji i da je njezin projekt Sve su to vještice od početka zamišljen kao transnacionalni feministički poduhvat, ne ovisi ni od kakve strukture osim one koju sama pažljivo bira. “Takva pozicija Vještica za koju sam svjesno radila, a koja jeste platforma za kolektivnu – dakle ne samo moju – političku angažovanost u javnoj sferi, je nešto na što sam ponosna i što mi daje privilegiju i odgovornost da je otvorim za glasove koji o okupaciji Gaze progovaraju hrabro i neovisno. Ne mislim da je taj glas samo moj, ne mislim da je govoriti o Palestini nešto što se treba individualizirati na bilo koji način.”

Hoće li se buduća relevantnost naših kulturnjaka u Njemačkoj mjeriti time koliko su svoje stavove spremni prilagoditi njemačkom službenom narativu, ili će u skoroj budućnosti Njemačka govoriti o lekcijama naučenima 2024. pokazat će vrijeme. 

Trenutni narativ i reakcija na njega ostavlja dojam da se njemačka kulturna i ina politika nalazi na prekretnici, između ostalog i zbog toga što svjedočimo i neviđenom usponu ekstremno desne Alternative za Njemačku (AfD) koja je trenutno druga najsnažnija stranka u zemlji. Od tri istočnonjemačke savezne pokrajine u kojima će se u rujnu održati izbori, u dvije, Tiringiji i Saskoj, u anketama vodi AfD. Istraživački medij Correctiv 10. siječnja objavio je priču o sastanku političara iz AfD-a s pripadnicima neonacističkih krugova tik izvan Berlina. Na sastanku se, između ostalog, razgovaralo o deportaciji milijuna ljudi s ili bez njemačkog državljanstva na temelju rasnih karakteristika ili njihove “nemogućnosti asimilacije u njemačko društvo”. Za izvedbu ovog plana skupljale su se donacije. Nakon objave priče, uslijedili su masovni prosvjedi protiv ekstremne desnice diljem zemlje, pa je nedavni prosvjed u Berlinu okupio preko 150.000 ljudi. 

Antidesničarski prosvjedi zasjenili su tako na neko vrijeme i prosvjede solidarnosti s Palestinom, a lijevi je centar, sa Scholzom na čelu, u prosvjedovanju protiv AfD-a pronašao nekontroverzan način afirmiranja svoje lijeve pozicije. No vrijedi se prisjetiti da je to isti Scholz koji se u listopadu nije libio koristiti desničarskom retorikom kada je ustvrdio da Njemačka treba početi “deportirati na veliko”. Istodobno, mnogi njemački muslimani koji su na prosvjedima željeli pokazati solidarnost s Palestinom, izjavili su za medije da su bili žrtve diskriminacije i da im nije bilo dozvoljeno isticati palestinske zastave i propalestinske transparente.

Rasizam, islamofobija i relativizacija koja ih prati od 7. listopada za mnoge su izmijenili dojam Njemačke kao otvorene zemlje. Među njima je i Hana Ćurak, koja kaže da se uslijed ovakve atmosfere “bori sa vrlo pesimističnim pogledom na svijet, pogledom koji joj nije srodan.“ 

“Kao i većina mojih prijatelja, naravno među njima i Jevreja, kao i Jevreja iz Izraela, ne osjećam se posebno sigurno u budućnost u Njemačkoj, ne znam šta će od nje biti, ali mi je važno da doprinosim kolektivnom otporu koji tu postoji. Nakon prošle godine, kada sam se jako entuzijastično odlučila na to da živim u Berlinu i gradim svoj život ovdje, sada razmišljam i o nekim drugim varijantama. Iako mislim da nikada nisam romantizirala ovaj grad, nažalost, ni obećanje Berlina, čini mi se, više ne postoji“, zaključuje.

Odgovarajući na potrebu za kritičkim uvidima koji prate složenost i živost suvremene umjetničke i kulturne produkcije, kao i na sve manju zastupljenost posvećene i dubinske kritike u mainstream medijskom krajoliku, Kulturpunkt, odnosno Kurziv kao njegov nakladnik, već podulji niz godina radi na jačanju prostora za kritičku refleksiju. 

Prvi smjer naše posvećenosti razvoju kritike kao prakse i forme jest urednički rad s domaćim kritičarkama i kritičarima te objava njihovih tekstova na portalu, i on se razvija od samih početaka Kulturpunkta, odnosno od 2006. godine. Drugi smjer nastaje nešto kasnije kao zasebna programska linija posvećena razvoju kritike u širem smislu – pored klasične novinske kritike, ona se kroz diskurzivne, edukativne i razne druge formate bavi i refleksijom u području kritičke teorije i kritičkog promišljanja umjetnosti i društva, stvarajući prostor za komunikaciju i živu raspravu. Drugim riječima, kritiku i kritič(ars)ki rad kroz ovu programsku liniju, pokrenutu u suradnji s udrugom Kulturtreger (Booksa.hr), trudimo se osnažiti ne samo u medijskom, već i u širem kulturnom i društvenom kontekstu. 

Kritička linija zato odolijeva izazovima već više od deset godina, raste i razvija se u različitim geografskim, suradničkim i tematskim smjerovima. Njenim dijelom je i neformalna regionalna platforma Svijet oko nas, koja je od 2016. posvećena jačanju potencijala i prostora kritičkog mišljenja u kulturnom prostoru bivše Jugoslavije. Posljednje dane 2022. koristimo kako bismo se još jednom osvrnuli na ključne teme kojima smo se bavili i ljude koji su označili ovogodišnji program naše kritičke linije.

Jedna od osnovnih postavki od samih početaka jest ta da je umjetničkoj kritici kakva fingira “objektivnost” i “distancu”, kritici kakva se objektu svog promišljanja i/li čitatelju_ici obraća s visoka – odavno odzvonilo. Umjesto toga, zalažemo se za razvoj kritike kakva je u bliskom, sugovorničkom odnosu s praksom, a u godini iza nas ovaj je fokus poprimio nove konture kroz program Kritička dramaturgija koji smo razvili u suradnji sa strukovnom udrugom Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID). Kritička dramaturgija održala se ljetos kao ciklus različitih formata, a zanimali su nas nehijerarhijski modeli stvaranja i promišljanja izvedbe i filma. Program su koncipirale SPID-ovka Nina Gojić i Kurzivovka Hana Sirovica, a u fokusu je imao teme reciklaže u filmu, feminističkih principa rada u izvedbi te kolektivnog i kolaborativnog kritičarskog stvaranja. 

Uz radne grupe, koje su na navedene teme osmislile i vodile filmske radnice Karla Crnčević i Daria Blažević, plesna umjetnica i teoretičarka Ana Dubljević i kolektiv Critical Interruptions (kritičarke/umjetnice Bojana Janković i Diana Damian Martin), program je uključivao i niz javnih razgovora u kojima su uz voditeljice radnih grupa sudjelovale i naše drage suradnice, kritičarke i/li dramaturginje: Lucija Klarić, Ana Fazekaš, Pia Brezavšček i kritičarski kvadrilog u sastavu Jasna Jasna Žmak, Agata Juniku, Goran Pavlić i Una Bauer. Za sve koji su propustili pridružiti nam se uživo, snimke razgovora dostupne su na Kulturpunktovom Youtube kanalu. Potaknute novim smjerovima koje nam je Kritička dramaturgija otvorila, drago nam je najaviti da program nastavljamo i u idućoj godini, i dalje uz dramatično prepoznatljive vizuale Zorana Đukića.

Još jedan ciklus koji je obilježio godinu, odnosno njezin izmak, bio je Seminar koji smo u prosincu organizirali u suradnji s partnerskom organizacijom SCCA-Ljubljana u sklopu diskurzivnog dijela Human Rights Film Festivala. Seminar je redovni program kojim uz predavanja pozvanih teoretičara_ki i istraživačica_a jednom godišnje ispitujemo različite društvene i kulturne fenomene. Nedavno izdanje nosilo je naziv Seminar za prekarna vremena i bavilo se problemima s kojima se suočava kreativni i intelektualni rad danas, u razdoblju koje je oblikovano rastućom neizvjesnošću, društvenim podjelama i nazadovanjem životnih i radnih uvjeta. Predavanja o različitim naličjima prekarnosti u kulturrnom i intelektualnom radu održale su poljska filozofkinja Ewa Majewska, slovenska sociologinja Katja Praznik te domaći istraživači_ce i teoretičarke_i kulture Lea Horvat i Mario Kikaš, a popratnu diskusiju moderirala je Barbara Gregov.

U foto-finišu godine, u Zagrebu smo u suradnji s Kooperativom organizirali Na istom prostoru, ispred vremena, razgovor posvećen kritičkom razmatranju nasljeđa nezavisnih kulturnih scena bivše Jugoslavije, odnosno umjetničkih praksi koje su se na našem području razvijale u izvaninstitucionalnom kontekstu od devedesetih do danas, ali i stvaralaštvu koje im je prethodilo od sedamdesetih godina. Na tribini su sudjelovale kustosice, kritičarke, kulturne radnice i aktivne stvarateljice povijesti srpske i hrvatske nezavisne scene Darka Radosavljević i Janka Vukmir, istraživač tog perioda, kritičar i kustos Bojan Krištofić te kritičarka Miona Muštra.

Ovom je razgovoru prethodila tribina Pripasti ili propasti u (ne)zaslužnim vremenima, koja je srodne teme historijata izvedbenih umjetnosti na nezavisnoj sceni protresla ljetos u sklopu Jedinstvene vrtne zabave, a na njoj su također sudjelovali aktivni dionici_e i istraživači_ce scene Ivana Slunjski, Igor Mihovilović, Agata Juniku, Iva-Matija Bitanga i Ljubica Anđelković Džabić uz vodstvo Marije Krnić. Povod za obje tribine bio je naš recentni zbornik posvećen novijoj povijesti domaće nezavisne umjetničke scene koji možete preuzeti ovdje.

Pored nabrojanih, prisjećamo se i nekih od događanja koja su se održala diljem regije kao dio platforme koju koordiniramo: tribinu o stanju kritike u bivšoj Jugoslaviji na kojoj su uz Kulturtregerovu Miku Buljević i Kurzivovu Hanu Sirovicu sudjelovali izvedbeni i filmski kritičari Rok Vevar (Slovenija) i Mirza Skenderagić (BiH) organizirali smo u travnju u Mostaru, što je bilo prvo gostovanje naše platforme u Hercegovini. Jesenas su pak u Beograd na poziv naše parnerske organizacije Maska i festivala BITEF doputovale Ana Fazekaš i Hana Sirovica. One su svojim izlaganjima, uz Borisava Matića iz partnerske organizacije Pobunjene čitateljke i niz autorica i autora iz regije, sudjelovale na međunarodnoj konferenciji o jugofuturizmu The swish of the tracksuits of the future i predstavljanju novog broja časopisa Maska. Na poziv partnerske organizacije SEEcult.org i srpske sekcije međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA, u Beograd su na Oktobarski salon u prosincu stigli naši suradnici_e Leila Topić i Miha Colner, koji su sudjelovali u raspravi o budućnosti te manifestacije suvremene umjetnosti i snimanju serijala Kritika na delu.

Pored javnog programa, u sklopu kritičke linije nedavno smo počeli provoditi istraživanje čiji je cilj kritička (re)valorizacija recentne povijesti umjetničkih i kulturnih praksi, a koje ispituje relacije između uvjeta u kulturnom sustavu i razvoja (ili sputavanja) eksperimentalnih tendencija i sklonosti eksperimentu od 1970-tih do danas. Istraživanje uskoro ulazi u novu fazu, u kojoj ćemo početi javno predstavljati njegove teme, metode i zaključke, a pripremamo i niz novih formi na razmeđu kritike, prakse, eksperimenta i teorije koje će se u njegovom okviru razvijati.

Seminar organiziraju udruga Kurziv (nakladnika portala Kulturpunkt) i Centar za suvremenu umjetnost SCCA-Ljubljana u suradnji s Human Rights Film Festivalom, a objedinjuje doprinose teoretičara_ki i istraživača_ica iz Poljske, Slovenije i Hrvatske. Predavači_ce će ukazati na neizvjesne i opasne društvene situacije u koje su današnji (kulturni) radnici_e dovedeni te ujedno nastojati ponuditi neka razmatranja o oblicima otpora koje pružaju pojedinci_ke i kolektivi.

Program je podijeljen u dva bloka posvećena raščlambi procesa prekarizacije koji je oblikovan klasnim, rodnim i drugim osima društvene marginalizacije. Prvi će se blok baviti prekarnošću i radničkim organiziranjem uz predavanja teoretičarki kulture Ewe Majewske i Katje Praznik, dok se u drugome objedinjuju mikro i makro perspektive specifičnih sfera intelektualnog i kulturnog rada, a uključuje izlaganja istraživača_ica Lee Horvat i Marija Kikaša. Diskusiju nakon predavanja moderirat će kustosica i kulturna radnica Barbara Gregov.

Seminar će se održati 5. i 7. prosinca u 18 sati, na engleskom jeziku i na platformi Zoom. Kako biste dobili Zoom ID i lozinku, pošaljite prijavu na mail. 

Program

Ponedjeljak, 5. prosinca 2022.

18.00 – 18.45: Ewa Majewska: Rod i prekarnost u izvanrednim okolnostima. Vodič za zbunjene.

19.00 – 19.40: Katja Praznik: Suprotstavljanje eksploataciji umjetničkoga rada s gledišta feminističkog radničkog organiziranja

19.40 – 20.10: diskusija s predavačicama

Srijeda, 7. prosinca 2022.

18.00 – 18.45: Lea Horvat: Razmišljati s prekidima

18.45 – 19.00: diskusija s predavačicom

19.00 – 19.45: Mario Kikaš: Odbjegla proizvodnja: globalna podjela rada u filmskoj industriji

19.45 pm – 20.00: diskusija s predavačem

Ewa Majewska: Rod i prekarnost u izvanrednim okolnostima. Vodič za zbunjene.

Procesi prekarizacije, koji primarno nastaju nakon okretanja prema neoliberalnom kapitalizmu, naglo se intenziviraju u razdoblju izvanrednih okolnosti. Prekarnost – rodno i rasno obilježeno iskustvo nesigurnosti, nevidljivog i marginaliziranog rada, iskorištavanog od strane države i korporativnoga kapitala u procesu akumulacije viška vrijednosti, bitno se produbljuje nakon uspostave fašističke vladavine. Fašističke tendencije današnjih desničarskih vlada te rasističkih i antirodnih pokreta pružaju zakonske okvire, kao i ideološko opravdanje za snažniju eksternalizaciju afektivnoga rada i rada u području skrbi na one koji su već društveno isključeni i marginalizirani – žene, LGBTQ+ osobe, migrante_kinje i izbjeglice, kao i siromašne osobe. U takvim uvjetima dohodovne razlike samo rastu, čime se dodatno pospješuje zaoštravanje klasnih podjela. U neoliberalizmu uočavamo radikalni povratak tradicionalnih rodnih uloga i modela. Ovo će predavanje prikazati neke opće tendencije prekarnosti u izvanrednim okolnostima, a ujedno pružiti i smjernice za pružanje otpora kakav se razvija u različitim dijelovima današnjih društava.

Ewa Majewska feministička je teoretičarka kulture iz Varšave. Predavala je na UDK u Berlinu, sveučilištima u Varšavi i Krakovu; bila je gostujuća predavačica na sveučilištu Berkeley u Kaliforniji; berlinskom ICI-u i bečkom IWM-u. Objavila je Feminist Antifascism. Counterpublics of the Common (Verso, 2021.) i pet drugih knjiga, te mnogobrojne članke i eseje u časopisima i zbornicima, uključujući e-flux, Signs, Third Text, Journal of Utopian Studies i Jacobin. Njezino je istraživanje usmjereno na arhivistiku, dijalektiku slabih; feminističku kritičku teoriju i antifašizam. Sukustosica je izložbe radova Mariole Przyjemske u galeriji Zachęta u Varšavi (2022. – 2023.). Trenutačno radi na Sveučilištu društvenih i humanističkih znanosti u Varšavi na projektu Public against their will. The production of subjects in the archives of Hiacynt Action. 

__________

Katja Praznik: Suprotstavljanje eksploataciji umjetničkoga rada s gledišta feminističkog radničkog organiziranja

Ovo se izlaganje temelji na marksističkom feminističkom pristupu problemima nevidljivog, esencijaliziranoga rada, koji uključuje i umjetnički rad, kako bi se ispitali mehanizmi koji pokreću njegovu kontinuiranu eksploataciju. Zašto moramo odvajati umjetnost od ideja o radu i radničkog organiziranja? Što radnici_e u području umjetnosti mogu izgubiti kritičkim pristupom pojmovima kreativnosti i modelima naknade temeljenima na zaslugama? Trebamo li o kreativnosti razmišljati i kao o obliku rada koji zahtijeva radne standarde? Suprotstavljajući se sveprisutnoj ideologiji kreativnosti i umjetnika_ce kao oglednog primjera neoliberalnog radnika_ce koji svoju uspješnost gradi na slobodi, samodostatnosti i autonomiji, ovo će izlaganje pokazati zašto je oslanjanje na individualizirane pojmove kreativnog izražavanja kontraproduktivno za radničko organiziranje u umjetnosti i kreativnom sektoru. Prikazujući kritiku poimanja čovjeka kao poduzeća i trenutačnu transformaciju radnih odnosa, razmotrit ćemo zašto se radi o pogrešnim tumačenjima položaja umjetnika/ca u klasnim odnosima i društvenom procesu proizvodnje.

Katja Praznik autorica je knjiga Art Work: Invisible Labor and the Legacy of Yugoslav Socialism (University of Toronto Press, 2021.) i The Paradox of Unpaid Artistic Labor: Autonomy of Art, the Avant-Garde and Cultural Policy in the Transition to Post- Socialism (Založba Sophia, 2016.). Izvanredna je profesorica na Sveučilištu u Buffalu na Programu za umjetnički menadžment te Odjelu za globalne rodne studije i studije seksualnosti. Prije preseljenja u SAD radila je kao freelancerica na slovenskoj nezavisnoj umjetničkoj sceni. Bila je glavna urednica časopisa Maska, dramaturginja u području plesa, te se aktivno angažirala u nastojanjima za poboljšanje radnih uvjeta umjetničkih radnika_ca u Društvu Asociacija. Živi između Buffala, New Yorka i Ljubljane, a trenutačno je uključena u organiziranje radnika_ca u području umjetnosti u Sloveniji kao jedna od osnivačica i članica radničkog odbora nedavno utemeljenog sindikata Zasuk koji okuplja radnike_ce u području umjetnosti i kreativnog rada.

__________

Lea Horvat: Razmišljati s prekidima

Navikli smo razmišljati o intelektualnome radu kao o dugotrajnom postupku koji zahtijeva našu punu pozornost. U tom konvencionalnom, patrijarhalnom shvaćanju intelektualnoga rada svaki bi prekid predstavljao neuspjeh ili nemarnost. Međutim, samo rijetki imaju povlasticu raditi s malim prekidima ili bez njih. Raspravljat ćemo o nizu prekida, od kojih su mnogi rodno obilježeni: o govornicama_icama prekidanima više “komentarom, nego pitanjem”, kolizijama između rada skrbi i intelektualnog rada, “novo normalnim” stankama u financiranju u neoliberalnoj akademskoj zajednici, samoometanju, pravljenju stanki kako bismo se brinuli o sebi, i raskidanju veza s utabanim stazama institucionalne moći. Međutim, razlika između protoka i distrakcije nije uvijek bjelodana. Iskustva međuovisnosti mogu nam pomoći da razbistrimo naša promišljanja u potrazi za uključenošću i jednakošću. Skretanje s utabanih putanji i prekidanje posla mogu biti ključni za promjenu. Konačno, razmotrit ćemo i samu prirodu prekidâ; prekida li naš neuredan život posao, ili je obrnuto?

Lea Horvat poslijedoktorandica je i istraživačica na Odjelu za kulturnu povijest Sveučilišta Friedrich Schiller u Jeni. Trenutačno radi na svojem habilitacijskom projektu A Taste of Caffeinated Emancipation: Coffee, Cafés, and Gender in the Habsburg Empire. Studirala je povijest umjetnosti i komparativnu književnost u Zagrebu, Beogradu i Berlinu. Doktorirala je povijest na Sveučilištu u Hamburgu. Njezin doktorski projekt A Cultural History of Mass Housing in (Post-)Socialist Yugoslavia poduprla je Njemačka zaklada za akademske stipendije. Bila je stipendistica na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, Sveučilištu u Leipzigu i Fakultetu za dizajn Državnog sveučilišta u Iowi. Suurednica je Krila, platforme za feministička čitanja popularne kulture. Njezina prva knjiga Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu: feministička čitanja ženske svakodnevice objavljena je 2020. godine.

__________

Mario Kikaš: Odbjegla proizvodnja: globalna podjela rada u filmskoj industriji

Izlaganje se bavi promjenama koje su u posljednjih nekoliko desetljeća na globalnoj razini utjecale na filmsku industriju, s naglaskom na teritorijalne promjene i njihove učinke na gospodarsku i društvenu organizaciju filmske produkcije u cijelom svijetu. Ovaj model dislokacije filmske industrije iz njezina povijesnog, gospodarskog i kulturnog središta, odnosno Hollywooda i njegovih produkcijskih studija, često se naziva “odbjeglom produkcijom” (eng. runaway production). Usporedbom različitih studija slučaja, Kikaš će prikazati promjene u filmskoj produkciji na makrorazini (konkurentnost među različitim nacionalnim državama i regijama, trgovinske politike, odnos između transnacionalnih korporacija i nacionalnih država), ali i na mikrorazini (uloga kooperanata u produkcijskome lancu, podjela rada na produkcijskim setovima te sindikalno udruživanje i zaštita radnih prava filmskih radnika_ca). Predavanje se temelji na interdisciplinarnom teorijskom aparatu ekonomske geografije, studijima filmske produkcije, političkoj ekonomiji i paradigmi globalnog robnog lanca.

Mario Kikaš slobodni je novinar i znanstveni novak u području kulturne sociologije na Sveučilištu Nord (Norveška). Njegova su istraživanja usmjerena na povijest kulturnih politika, političku ekonomiju kulturnih i medijskih industrija te povijest radništva.

_ 

Program će moderirati Barbara Gregov. Gregov je autorica, kustosica i kulturna radnica. Članica je kustoskog kolektiva koji vodi festival fotografije Organ Vida te programska koordinatorica u LGBTIQ organizaciji Zagreb Pride.

_

Seminar je dio kurikuluma Kulturpunktove novinarske školice i Škole za suvremene kustoske i kritičko pisanje SCCA-Ljubljana, ali otvoren je i široj javnosti. 

Program nastaje uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova u sklopu projekta Svijet oko nas – Očuvanje prostora kritike.

Unutar tjeskobnog područja prekarizacije rada, sindikalne raspršenosti i uklopljenosti u pripitomljujuću retoriku socijalnog dijaloga, kao poseban se slučaj izdvaja pitanje borbe za prava radnika u kulturi. U individualiziranom, nezbrinutom i fragmentiranom kulturnom polju na osobito se težak način prelamaju opći radnički problemi: krajnje nesigurna primanja, kratkotrajni angažmani, slabe mogućnosti zapošljavanja, eksploatacija, rezanje sredstava i drugi faktori čine radnike u kulturi zatočenicima prekarnosti, a takvi se uvjeti posebno teško reflektiraju na radnice, kojima su najčešće nedostupne elementarne poluge socijalne sigurnosti.

Upravo je temi kolektivnog djelovanja i sindikalnog organiziranja u kulturi bio posvećen seminar O mogućnostima sindikalizma u kulturnom sektoru, koji se u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju održao u utorak, 17. travnja u prostorijama Mreže antifašistkinja Zagreba. Seminar je bio organiziran oko vrlo poticajnoga i sistematičnog izlaganja u kojem je BRID-ov suradnik Mario Kikaš ponudio vrlo korisnu skicu institucionalne, pravne i organizacijske situacije u kulturnom polju i njegovim pojedinačnim sektorima.

Kikaševo izlaganje krenulo je od presudnog pitanja – do koje su mjere specifične značajke rada u kulturi prepreka izgradnji radničke solidarnosti – i odmah ukazalo na osnovni metodološki problem. Naime, kao što pokazuje studija Cultural Employment in Europe Andyja Feista na koju se Kikaš poziva, kada govorimo o radu u kulturi nijedan od elemenata tog predmeta nije samorazumljiv – podjednako je teško definirati i kulturni sektor i zaposlenost u njemu. Feist kako prepreku preciznom istraživanju ističe vrlo širok spektar tipova zaposlenja, a kao poseban problem sagledavanja stanja na razini Europe navodi nedostatak uniformiranih principa mjerenja, koji mogućnost komparacije čini u najboljem slučaju ograničenom.

Problem općeg uvida javlja se i na razini pojedinačnih kulturnih polja: kao što postoje prepreke uspoređivanju nacionalnih kulturnih sustava, tako postoje i snažne razlike među pojedinim njihovim sektorima – filmskim, kazališnim, glazbenim, izdavačkim itd. Kao što je upozorio Kikaš, organizacija rada, produkcijski gabariti, hijerarhijski odnosi, institucionalna struktura, načini financiranja i brojni drugi aspekti fundamentalno su drukčiji, primjerice, u filmu i u kazalištu, što predstavlja ozbiljan analitički, ali i politički problem u smislu izgradnje transsektorske solidarnosti.

Kako bi uveo red u shvaćanje rada u kulturnom polju u Hrvatskoj, Kikaš je predložio njegovu podjelu na ustanove u kulturi, umjetničke organizacije i organizacije civilnog društva, samostalne umjetnike te privatni sektor, pojašnjavajući da je, očekivano, sindikalna organizacija najprisutnija u prvima. Pritom vodeća uloga pripada Hrvatskom sindikatu djelatnika u kulturi, ujedno i jednom od reprezentativnih sindikata koji sudjeluje u pregovorima o kolektivnim ugovorima, a uključuje i Sindikat hrvatskih glumaca kao svoj dio.

Na razini legislative, kulturu uređuju sektorski zakoni poput Zakona o audiovizualnim djelatnostima ili Zakona o kazalištima, a posebnu važnost ima Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Važan element polja su i institucije koje Kikaš naziva arm’s length institucijama, poput Zaklade Kultura nova, HAVC-a, Agencije za elektroničke medije i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a na radnike se posebno odnose strukovne organizacije – primjerice, Udruga plesnih umjetnika hrvatske, Hrvatska glazbena unija itd. – čija je najčešća praktična korisnost u poreznim olakšicama koje omogućuju svojim članovima.

U tako raslojenom sustavu, dakle, temeljno je pitanje ima li smisla zagovarati sindikalizam i koja bi bila njegova funkcija u odnosu na postojeće oblike kolektivnog organiziranja, ali i pozicija prema širim pitanjima radničkih prava. Kikaš je istaknuo kako sindikalizam nema smisla zagovarati pod svaku cijenu u pojedinim sektorima, ističući pritom druge oblike samoorganizacije radnika u kulturi, kao što je slovensko Društvo Asociacija ili austrijski IG Kultur kao vrijedne putokaze. Kada je riječ o zanimljivim primjerima sindikalne prakse u Europi, Kikaš je, pozivajući se na povjesničarku Miru Bogdanović, izdvojio Federaciju nizozemskih sindikata (Federatie Nederlandse Vakbeweging, FNV), koja je 2011. godine donijela zanimljivu političku odluku o “samoukidanju” zbog procijenjenog raskoraka s potrebama novih radnika. FNV se potom restrukturirao i započeo djelovati u novom obliku koji je sindikalnu borbu koncipirao kao široku solidarnu frontu koja je počela uključivati i borbu za prava samohranih majki, migranata, freelancera i drugih skupina.

Rasprava koja je uslijedila usmjerila je pažnju na više važnih sistemskih mjesta. Primjerice, Vesna Vuković iz kustoskog kolektiva BLOK upozorila je na vrlo uvjetnu mogućnost oštrog razlikovanja između ustanova u kulturi, organizacija civilnog društva i privatnog sektora, podsjećajući na raširenu komercijalizaciju ustanova, ali i česte spojeve nevladinih organizacija i privatnih tvrtki.

Kao pitanje od posebnog interesa izdvojio se najavljeni novi Zakon o umjetnicima, trenutno još u fazi izrade, koji bi postojeće okvire umjetničkog rada trebao temeljito izmijeniti i onkraj okvira uvjetovanih članstvom u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika. Kao što je Matija Mrakovčić pisala u rujnu prošle godine, dosadašnji razgovori sa strukovnim udrugama o novom Zakonu vodili su se pretežito oko “uvođenja minimalnog cenzusa, razvoja tržišta umjetnina, uvođenja programa podrške umjetničkom stvaralaštvu (stipendiranje, fondovi za produkciju), kriterija izvrsnosti, osiguranja isplate honorara za izlaganje, popisa relevantnih izlagačkih prostora”. S obzirom na navedeno, kao i na naglašavanje poduzetništva u kulturi u istupima predstavnika nekih cehova, ostaje otvorenim koliko će novi Zakon poboljšati položaj umjetnika, a koliko će to biti još jedna intervencija u evidentno kontraproduktivnom smjeru pronalaženja spasa u tržištu.

Zanimljiv moment seminara je bilo tretiranje glazbenog sektora kao stanovite iznimke o kojoj je teško govoriti zajedno s ostatkom kulturnog polja. U određenom smislu to jest točno – glazbenici su u svojem svakodnevnom preživljavanju na osobit način vezani za zabavljački angažman u privatnom ugostiteljskom sektoru, u znatno manjoj mjeri se financiraju iz javnih sredstava, ekonomska funkcija autorstva je vrlo specifično uređena, odnos s diskografima (a sada i digitalnim distributerima) izuzetno je asimetričan i sl.

Poučno je iskustvo, međutim, da u određenim dijelovima glazbene scene postoje vrlo karakteristični tipovi neformalne, protosindikalne solidarnosti koji povremeno rezultiraju i (zasad neuspjelim) pokušajima pokretanja sindikata glazbenika, uglavnom fokusiranih na minimalne iznose izvođačkih honorara. Takav tip solidarnosti relativno je prisutan, primjerice, među džez glazbenicima među kojima u znatnoj mjeri postoji svijest o potrebi da se ne ruši cijena svirke, kao i nešto izraženiji senzibilitet za tehničke i druge radne uvjete. Potonji se pritom ne tiču samo kakvog zvučnog elitizma, nego su i direktno povezani sa zdravstvenim opasnostima koncertnog nastupa. Koliko ozbiljne probleme mogu prouzročiti nedostatni tehnički uvjeti nedavno se pokazalo na koncertu JR Augusta u zagrebačkom KSET-u, kada je zbog neopreznosti tehničara preglasni binski monitor oštetio sluh gitarista, uz mogućnost uzrokovanja trajnog problema koji profesionalnom glazbeniku može upropastiti karijeru.

Uza sve sektorske razlike, dakle, ovaj slučaj pokazuje da po nekim temeljnim pitanjima, poput zdravstvene zaštite, prekarni rad u kulturi svugdje rezultira istim oblicima nesigurnosti. Sugerira to da prostora za transsektorsko udruživanje radnika u kulturi ipak ima, a on je neodvojiv od opće borbe za socijalna i radnička prava. No da bi se i sistemske i partikularne pozicije formirale, potrebno je proučavanje kapaciteta za solidarnost u kulturi i njezinim sektorima na tragu uvida koje je otvorio BRID-ov seminar. U tom smislu, ponudio je on elementarne pretpostavke za analitički ulazak u slojevito, pesimistično polje rada u kulturi. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tema rada u kulturnom i umjetničkom sektoru s posebnim naglaskom na nesigurnu narav tog rada dobila je zasluženu pozornost u stručnoj literaturi. Ovo predavanje nastojat će sumirati dio tih rasprava i stvoriti okvir za razgovor o modelima organiziranja radnika u ovom sektoru.

Rad u kulturi često prati individualizacija i atomizacija, ali i prilično jasna hijerarhija, pogotovo ako je riječ o kazališnim i filmskim produkcijama. U praksi to znači da se interesi radnika s obzirom na struku i hijerarhiju često razilaze. U tom kontekstu predavanje će se baviti načinima organiziranja radnika u kulturi kod nas, odnosno trenutnom klasičnom sindikalnom organiziranošću u kulturnim ustanovama te ulogama organizacija koje nisu sindikati, ali često igraju ulogu sindikata poput strukovnih organizacija. Predstavljeni će biti i primjeri regulativa u drugim europskim zemljama i “nove sindikalne prakse” koje su otvorene učlanjivanju radnika bez stalnog radnog odnosa, kojih u ovom sektoru ima mnogo.

Događaj je organiziran u sklopu BRID-ovog projekta Izgradnja zajedničkog radničkog i društvenog fronta koji financira Rosa Luxemburg Stiftung South East Europe.

Što podrazumijeva obrazovanje za rad u kulturnoj i umjetničkoj produkciji, i kako nas se tiču stvarne okolnosti rada u tom polju? Koje su to organizacije koje mogu zaštiti prava radnika u kulturi, i koji je potencijal udruženog djelovanja kroz takve organizacije? Je li vrijeme za kolektivno promišljanje problema kako preživjeti na vjetrometini individualiziranog rada udruženim djelovanjem?

O mogućim odgovorima na ta i slična pitanja razgovarat će glumica i predsjednica ogranka glumaca HDFD-a Lana Barić, kulturni radnik i aktivist Mario Kikaš i plesna umjetnica i aktivistica Zrinka Užbinec.

Politički leksikon je inicijativa profesora i studenata ADU-a koja u obliku javnih tribina nastoji otvoriti ključna pitanja umjetničkog rada i općenito pozicije umjetnosti i kulture u društvu.

Tribine su namijenjene studentima i svim zainteresiranima.

“Za svrhe ovog jednodnevnog seminara termin infrastrukture pokušali smo “primijeniti” na polje kulture, odnosno proizvodnje u kulturi i umjetnosti koji su često (zajedno sa obrazovanjem, znanošću, socijalnom skrbi) ostajali izvan uskog poimanja infrastrukture kao tek fizičke mreže koja nam olakšava život, omogućuje bržu razmjenu i efikasniju komunikaciju. Pitanje, koje smo si stoga kao polazište seminara postavili, glasi: kako su sve ove transformacije i dinamike utjecale na polje kulture i njenu osnovnu infrastrukturu – prostor? Na koji se način transformacija organizacije rada odrazila na kulturnu proizvodnju, a onda i upravljanje prostorom? Je li država kao upravljač infrastrukturom “završena priča” ili sudionik u novim upravljačkim mehanizmima vođenim porivima racionalizacije s iracionalnim efektima? Na koji način su svi ovi procesi vidljivi u kontekstima koji nisu više “zajednički” zadnjih 27 godina? Cilj seminara je da kroz različite formate (predavanje, razgovore, izvedbene forme) otvorimo aspekte “infrastrukturnog” promatranja kulture kao polazišta za buduće nadgradnje”, najava je organizatora seminara, [BLOK] – Lokalne baze za osvježavanje kulture i Marija Kikaša.

Program seminara Infrastrukture kulture koji će se održati u Bazi, 11. studenog, od 12 do 21 sat, uključuje uvod Marija Kikaša, predavanja Lidije Krienzer-Radojević, Miloša Miletića (Dom kulture Studentski grad), Izidora Baršija (Tvornica Rog), Ines Tanović (Ja sam muzej), Mile Pavićević te zaključni razgovor i diskusiju u kojoj sudjeluju Marta Kiš (Kultura promjene SC-a Zagreb), Ivana Rončević i Ana Jelušić (Plenum Zagrebačkog plesnog centra), a moderira Mario Kikaš. 

Detalje potražite ovdje.

Pet partnerskih organizacija civilnog društva: K-zona (Zagreb), LORI (Rijeka), Zora (Čakovec), Pobjede (Osijek) i Bonsai (Dubrovnik) provelo je istraživanje koje se bavilo vrednovanjem i zadovoljstvom rada u organizacijama civilnoga društva, s naglaskom na rodnoj ravnopravnosti. O ovom istraživanju i radnim pravima u civilnom sektoru razgovarali smo s Gabrijelom Ivanov iz K-zone. Pokazalo se da udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem svojih financijskih konstrukcija; da radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću. Takozvani ‘burn out’ postao je gotovo pravilo – 56% ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta.

V. B./M. K.: K-zona je jedna od organizacija civilnog društva koja je provela istraživanje o vrednovanju i zadovoljstvu rada u tom sektoru. Kako se ukazala potreba za takvim istraživanjem i koji je njegov cilj?

G. I.: U jednom smo trenutku shvatili da jako puno udruga koje vode mlade žene teško dolaze do sredstava i da te žene pritom jako puno rade, a da njihova radna opterećenost uopće nije vidljiva kao problem. Kako nismo točno znali od kuda krenuti, organizirali smo preliminarne fokus grupe. Na fokus grupama Orlanda Obad s Instituta za etnologiju i folkloristiku i kulturna antropologinja Ivana Družetić u jednom su nam trenutku rekle: “Vi  ste toliko u tome čime se bavite da uopće ne vidite da su radnička prava najveći unutarnji problem organizacija civilnog društva.” Uključila se tada i Jelena Miloš iz BRID-a, te su sve tri savjetovale da istraživanje provedemo u smjeru mapiranja radničkih prava.

V. B./M. K.: Drugim riječima, vi niste vlastiti rad u organizacijama percipirali kao – rad?

G. I.: Može se i tako reći. Percipirale smo ga kao angažman, ali nismo bile osviještene o vlastitim radničkim pravima. Stvar je zapravo vrlo jednostavna: krećeš od ideala da treba nešto mijenjati i nisi upućen u problematiku radnih prava. Čini se da nikome nije palo na pamet da imamo svojevrstan “sindikalni” problem – jer zašto bismo ga imale, kada su to projekti koje želimo provoditi i pristajemo na njih. Rad u civilnom sektoru prvo krene lagano, volonterski, onda dobiješ neka sredstva i količina posla se umnoži pa imaš sve više volontera koje treba organizirati i uvesti u cijelu priču da se ne osjećaju zapostavljenima. Uza sav posao na projektima treba razvijati i organizacijske, psihološke kapacitete kao i mehanizme solidarnosti. Kako je zadnjih godina stres postao svakodnevan shvatili smo da nam treba jača struktura koja bi pokušala drugačije organizirati rad i naš odnos prema radu unutar organizacija.

V. B./M. K.: Kakvi su bili rezultati vašeg istraživanja?

G. I.: U samom ispitivanju sudjelovalo je 109 udruga na području cijele Hrvatske i 213 osoba. Istraživanje smo provodili s udrugama koje imaju najmanje jednu zaposlenu osobu. Pritom smo se fokusirali samo na udruge koje se bave kulturom, ljudskim pravima, socijalnim uslugama i demokratizacijom. Pokazalo se da udruge imaju velikih problema sa zatvaranjem svojih financijskih konstrukcija; da radnici i radnice u udrugama imaju previše posla u odnosu na plaću. Takozvani ‘burn out’ postao je gotovo pravilo – 56% ispitanika doživjelo ga je jednom ili nekoliko puta, što je značajan postotak. Vrlo je teško efikasno raditi kada si pod tolikim stresom. Istraživanje je pokazalo da je prosječna plaća u ovom dijelu civilnog sektora za 2013. godinu iznosila 3000 kuna. Što se tiče rodne komponente – u udrugama je zaposleno 80% žena i samo 20% muškaraca, slično je i s omjerom volontera. Međutim, na mjestima odlučivanja omjer je 50:50, što je svakako simptomatično. Drugim riječima, kod donošenja odluka postoji ravnopravnost, a svakodnevni rad pada na žene, kao i volontiranje. Svi ti podaci su nam bili otrežnjujući.

V. B./M. K.: Drugim riječima, pokazalo se da su problemi koji su prisutni u ostalim dijelovima društva, pa i u ostalim djelatnostima, prisutni i u udrugama

G. I.: Da. Međutim, to često ne prepoznaje ni uža okolina niti obitelj ljudi koji rade u civilnom sektoru. Njihov posao se nerijetko smatra neozbiljnim radom. Mada je istraživanje pokazalo da u udrugama rade većinom visokoobrazovani ljudi koji još imaju neke ideale, odnosno novac im nije na prvom mjestu. Tako da oni i ne kukaju pretjerano oko plaća, ali su preopterećeni poslom i doživljavaju ‘burn out-e’. Vrijeme je da te probleme prepoznamo i adekvatno im se obratimo.

V. B./M. K.: Na koji način početi rješavati ta pitanja? Znamo da u udrugama ne funkcionira standardni odnos poslodavac – radnik i da je probleme rada u civilnom sektoru teško riješiti standardnim sindikalnim pristupom.

G. I.: Istina, ali ova pitanja treba početi rješavati – odnosno tražiti načine da ih se riješi. Iz iskustva mislim da je ključno početi od vlastite organizacije i razgovora s kolegama o njihovom radu i preopterećenosti poslom. Mi smo to učinili – dogovorili smo novu organizaciju rada, odlučili da nećemo odgovarati na poslovne mejlove izvan radnog vremena; da je radno vrijeme prilagođeno potrebama pojedinca ili pojedinke i da maksimalno iznosi šest sati dnevno, a ne da se rasteže kroz cijeli dan i noć. Što se tiče institucionalnog okvira, u razgovor treba uključiti i naše “financijere”, odnosno tijela koja su nadležna za financiranje i reguliranje civilnog sektora, poput nadležnih ministarstava, Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i sličnih ustanova. Naposljetku, zašto ne bismo uključili i sindikate? Zašto ne razmišljati o nekoj vrsti sindikata u civilnom sektoru ili bar jasnog okvira koji će regulirati i kontrolirati uvjete rada i radna prava u ovom sektoru?

V. B./M. K.: U javnosti je još uvijek većinom neprepoznato da organizacije civilnog društva, a zasigurno i vaša organizacija, obavljaju sve veći dio posla koji bi primarno trebale obavljati institucije (socijalne) države. Na koji način pristupate tom problemu?

G. I.: Mi smo svjesni da sve češće i češće služimo kao neka vrsta paralelnih institucija, a pritom radimo za kikiriki. Uzmimo na primjer građanski odgoj kojeg još nema u školama, ali zato civilne udruge već duži niz godina provode edukaciju o temama kojima bi se trebao baviti građanski odgoj. Naravno, zbog kapaciteta niti možemo, niti bismo trebali zamijeniti državu koja ne radi svoj posao. Što se tiče same zajednice – to je doista istina. K-zona već niz godina organizira i Vox Feminae Festival i medijsku djelatnost preko istoimenog portala i možemo reći da se oko tih punktova stvara određena zajednice koja usvaja kritički jezik i problematizira rodne normative. I unutar takve zajednice potrebno je otvarati ove i slične teme – poput rada u umjetnosti. Često se misli da je umjetnicima prirodno da svaštare. Njihov rad se ne prepoznaje kao prekarni rad koji teško da može osigurati neku stabilnu egzistenciju, posebice ako ste mladi i neafirmirani. Zato smo ovogodišnji 8. mart proslavili organiziravši druženje s mladim umjetnicama i shvatili smo da je takav tip komunikacije uživo s ugroženim skupinama društva ključan. Primjerice, naše volonterke, većinom žene – tek će u takvom, autonomnom i intimnom, kontekstu otvoreno progovoriti o svim svojim problemima. Živi kontakt ključan je za razumijevanje problematike, no samo solidarna suradnja koja mora imati i kreativnu notu i operativnu strukturu doprinosi razvoju zajednice. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Ako nas pritom zanima način funkcioniranja kulturnog polja u tom kontekstu, onda je logično pitanje: a što nakon 1945.? Odnosno: kako se dalje radilo na kulturi, njezinoj političkoj, a onda i fizičkoj infrastrukturi s obzirom na tekovine samoupravnog socijalizma u proizvodnom sektoru? Iskoristivši dva datuma: sedamdeset i prvu obljetnicu zasjedanja Kongresa kulturnih radnika Hrvatske (Topusko, 25-27. lipnja 1944.) i osamstotu godišnjicu potpisivanja najznačajnijeg pravnog dokumenta zapadne tradicije – Magne Carte, temu ‘kulturne politike i naroda’ iz trenutnosti Drugog svjetskog rata širim na temu demokracije i organizacije kulturnog i umjetničkog rada. 

Poriv za takvim korakom ne proizlazi samo iz potrebe za revalorizacijom ili re-revizionizmom određenog povijesnog perioda, nego i za drugačijom interpretacijom naših suvremenih ‘izazova’ i tema, odnosno pogotovo paradigmi europske kulturne politike poput kulturne participacije, inkluzije, integracije, razvoja publike, kulture kao zajedničkog dobra i sl. U skladu s već prisutnim interesom za spajanjem demokratskog iskustva samoupravnog socijalizma i suvremenom potrebom za drugačijim upravljanjem, odnosno korištenjem zajedničkim dobrom, ovim izlaganjem kanim naznačiti fusnotu na tu raspravu iz rakursa pitanja kulture”, stoji u najavi predavanja.

Mario Kikaš je kazališni kritičar, aktivist Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju i urednik časopisa RAD. 

Predavanje će biti održano u utorak, 30. lipnja, u parku Tuškanac, pored spomenika Vladimiru Nazoru, s početkom u 19 sati.

KP: RAD. je jedan od tri nova projekta koji su dobili potporu stručnog povjerenstva na prošlogodišnjem natječaju Ministarstva kulture za financiranje neprofitnih medija i jedini tiskani časopis među njima. Koje će teme RAD. uvesti u javni medijski prostor i na koji način?

RAD.: Pišući projekt za natječaj Ministarstva kulture uzeli smo u obzir nekoliko elemenata da bismo došli do onoga što predstavlja prvi broj RAD.-a i njegovu uređivačku politiku. Prvenstveno naš kontekst i “djelokrug” BRID-a kao organizacije civilnog društva koja se bavi radničkim pravima i suradnjom sa sindikatima i udrugama, zatim činjenicu da su u procesu “deindustrijalizacije” i “desindikalizacije” nestali adekvatni sindikalni mediji koji neće biti isključivo bilten pojedinačnog sindikata, i treće – širi politički kontekst i globalne primjere koji ukazuju na nužnost stvaranja šire progresivne fronte sindikata i civilnog sektora u borbi protiv mjera štednje i svih njenih neuralgija. I teme i priče koje ćemo pokušati iznijeti nekako će proizlaziti iz te agende. I ne libimo se reći to – da imamo agendu i ne skrivamo je. Neutralnost je luksuz koji si novinar u ovim ekonomskim i političkim uvjetima ne može priuštiti.

KP: Najavili ste da će koncept RAD.-a pokušati održavati ravnotežu između formalnih zahtjeva novinskog glasila i dinamike terenskog rada matične organizacije. Kakva je unutarnja struktura časopisa u kontekstu autorskih tekstova i onih preuzetih iz drugih medija?

RAD.: Težište je, doista, na istraživačkom radu i autorskim tekstovima pa čak i onim tekstovima koji nisu “klasični” terenski. S druge strane, teren nam je izrazito bitan kao osnova novinarskog rada nastradala u procesu rezanja tokova medija i sve češćeg copy/paste novinarstva. Manjak financija za odlazak na teren riješit ćemo naslanjanjem na resurse i infrastrukturu matične organizacije. Kraći tekstovi koji nastaju “preuzimanjem” ili nekom vrstom prijevoda i kompiliranja – opet nisu rađene po copy/paste principu. Riječ je, naime, o rubrici Vijesti iz svijeta koja nam je jako bitna, a nastaje “kopanjem” medija i izvora na različitim jezicima i iz različitih geografskih područja. Imamo tu “sreću” da su redakcija i naši suradnici iz BRID-a većinom neofilološkog obrazovanja pa nam to povećava mogućnosti nalaska vijesti iz različitih jezičnih i kulturnih konteksta. To je i neki naš odgovor na klasično prenošenje agencijskih vijesti koje se uvijek tiču “velikih priča”, “kriznih žarišta” i “visoke politike”, zanemarujući priče i događaje koji prolaze ispod radara novinskih agencija, a onda i domaćih “distributera” tih vijesti.

KP: RAD. je po svom konceptu suradnički časopis. Na koji način stvarate suradničku mrežu, koja je vaša primarna publika i hoće li i ona biti uključena u stvaranje časopisa?

RAD.: Veliki dio tekstova u prvom broju nastao je iz pera ljudi koji nisu članovi redakcije, a koji su dio neke šire mreže autora u neprofitnim medijima ili pak autora koji se stručno bave temama koje su nama u fokusu. Također, nastojimo da ta mreža suradnika ne ostaje u uskim okvirima Hrvatske nego da se širi i na suradnike iz zemalja bivše države. Primarna publika proizlazi iz našeg cilja/gesla – povezivanja civilnog sektora i sindikata. O tome nam ovisi i distribucija, a onda i širenje suradničke mreže. Jako nam je bitno osim stvaranja suradničke mreže stvoriti i recepcijsku mrežu. Tako da obećavamo da ćemo do izlaska idućeg broja organizirati neku vrstu “fokus” grupe naših čitalaca koji će onda dati komentare i kritike na prvi broj časopisa i sve njegove aspekte.

KP: U vrijeme nepovoljno po sve medije, RAD. se čini kao neobičan pokušaj “poravnavanja” medijskog polja – osim što se radi o tiskanom neprofitnom časopisu, u vašem su fokusu marginalizirane teme poput rada, radništva, sindikalnog organiziranja i suradnji na civilnoj sceni. Na koji je način organizirana distribucijska mreža časopisa te njegova promocija i evaluacija?

RAD.: Kao što smo rekli, distribucija je pomalo gerilska – tako da neće ići klasičnim putem. Šta se Zagreba tiče, već možemo najaviti da će se naš časopis moći skupiti na pojedinim punktovima poput Bookse, Galerija Nova, Mame, KSFF-a ili Galerije VN. A riječ je i o mjestima kojim fluktuira zagrebačka nezavisna scena. Što se tiče sindikalne scene – distribucija će ići preko naših, ravnomjerno regionalno raspoređenih, sindikalnih partnera s kojima BRID gradi suradnju već nekoliko godina. Klasičnu promociju časopisa smo ostavili za dva grada koji su nam u fokusu u prvom broju – Sisak i Karlovac – gradovi toliko blizu, a tako daleko od Zagreba.

KP: Što možemo očekivati u prvom broju časopisa, u kojoj nakladi izlazi te hoće li tekstovi iz časopisa biti na neki način dostupni i u elektroničkom izdanju?

RAD.: Prvi broj uvijek pati od toga da se u njemu mora pokušati reći sve. Pa smo i mi, možda, upali u tu zamku. Temat broja je posvećen upravo suradnji sindikata i civilnog sektora koja se ostvarila kroz kampanju Ne damo naše autoceste!. Dio tekstova je posvećen “deindustrijalizacijskim” pričama i aktualnostima: od Karlovca preko Siska do Kutine. Dvije zadnje rubrike smo pak ostavili temama kulturne povijesti rada i pojmovima koji su polako ušli u javni diskurs, a o njihovom značenjskom polju se vrlo malo zna. Riječ je o rubrici Pojmovnik koja funkcionira i kao neki naš otvoreni poziv akademskoj zajednici da se uključi u cijelu ovu priču. Svi tekstovi iz časopisa bit će “rasparčani” po mrežnim medijima nastalima na nezavisnoj sceni i lokalnim portalima i radio stanicama, a nakon nekog vremena moći će se naći i pdf časopisa na stranici radnickaprava.org.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.