U sklopu programske cjeline Proširena slika, fokusirane na odnos suvremene kinematografije prema aktualnim društveno-političkim temama, u MM centru prikazan je dokumentarni film Rachel Lears i Robina Blotnicka Ruka koja hrani (The Hand That Feeds). Film prikazuje proces borbe grupe imigracijskih radnika njujorške pekarnice i restorana Hot&Crusty za isplaćivanje minimalnih plaća i bolje radne uvjete, putem sindikalnog udruživanja. Osim što prati borbu zaposlenika Hot&Crustya, od osnivanja sindikata 2012. godine do neprekidnih prosvjeda i uličnih akcija, dokumentarac Ruka koja hrani kontekstualizira socijalnu i ekonomsku pozadinu imigrantskog rada i borbe za radnička prava u SAD-u. Problematizira i povezivanje radnika s organizacijama koje pripadaju rastućem trendu neklasičnog sindikalnog organiziranja te pokretom Occupy Wall Street. Film je prikazan na više od 40 festivala diljem svijeta, a okarakteriziran je kao hičkokovski neizvjestan dokumentarac koji “prikazuje borbu Davida i Golijata”.

Zagrebačka premijera filma bila je povod razgovoru s Mariom Ivekovićem iz Novog sindikata. U kratkoj, ali izrazito sadržajnoj raspravi koju je moderirala Jelena Ostojić, Iveković se osvrnuo na mogućnosti sindikalnog udruživanja kao i sve veće izazove sindikalnog rada u Hrvatskoj. Komentirajući film, naglasio je kako je zanimljiv jer nam daje uvid u situaciju koja, suprotno percepciji, u drugim zemljama nije bolja od naše. Istovremeno “daje ljudima poticaj da se bore i vjeru da je promjena moguća”.

U hrvatskoj javnosti na sindikate se u najboljem slučaju gleda kao na beskorisne, a vrlo često smatra ih se i kriminalnim organizacijama, kaže Iveković. Osim toga, ljudi se često pitaju koja je potreba za sindikatima u društvima sa razvijenim radnim zakonodavstvom te u državi koja štiti interese svih svojih građana. Možda dobar odgovor na to pitanje možemo vidjeti upravo u ovom filmu gdje “državu” vidimo samo u obliku pretjeranog policijskog nadzora šačice radnika koji prosvjeduju ispred svog radnog mjesta, dok tu vrstu državnog nadzora i “brige” za sigurnost svojih građana nismo vidjeli na primjeru inspekcije rada prije početka štrajka. “Da je film sniman kod nas”, kaže Iveković, “brzo bi završio jer bi vlasnik odmah na početku podijelio nekoliko otkaza i time bi pokušaj organiziranja bio gotov, pogotovo ako radnik nema ugovor”. No država New York, kao što je spomenuto na početku filma, ima nešto drugačije radno zakonodavstvo od ostatka Amerike pa su radnici Hot&Crustya, unatoč tome što su većinom nedokumentirani imigranti, imali pravo izglasati osnivanje sindikata. 

Film je zanimljiv i zato što prikazuje sindikalno udruživanje malog kolektiva, što je inače teško, jer što je manje radnika, strah od poslodavca je veći, a danas se tržište mijenja i radne sredine su sve manje. “Hrvatski sindikati na žalost nisu se pripremili na takve promjene i postotak članstva danas je duplo manji nego prije petnaest godina. Trebali bi se orijentirati na stvaranje novog članstva gdje ima prostora”, tvrdi Iveković. Pri tipu borbe kakva je prikazana u filmu, potrebna je potpora javnosti koja će radnike poduprijeti u trenucima kada su primorani kršiti zakon – tako smo imali prilike čuti prolaznike koji su govorili kako ih ne zanima imaju li ti radnici sve potrebne dokumente jer unatoč tome zaslužuju zagarantirana radnička prava. Osim toga, logistički poticaj dali su im aktivisti Occupy Wall Street, bez kojeg bi ovi radnici teško opstali tako dugo. No možda najvažnije od svega, film poručuje da je za uspješnost borbe potrebna jaka, organizirana i stabilna grupa radnika koja će ju iznijeti do kraja. Iveković je tu spomenuo slučaj na kojem je Novi sindikat radio, slučaj radnika trgovine “najboljeg i najvećeg hrvatskog poslodavca” u Gospiću. Čim je sindikat počeo postavljati pitanja, sve radnike razmjestili su po drugim trgovinama, ne samo unutar Gospića, nego čak u druge gradove. “No jednog dana”, kaže Iveković, “potrebna ekipa će se složiti”.

Ruka koja hrani završava holivudski optimistično. Radnici imaju svoj sindikat, novog poslodavca i radni ugovor za koji su se borili. Motivirani njihovim primjerom, tisuće radnika ugostiteljske industrije brze hrane u Americi, poznate po potplaćenosti, nesigurnim uvjetima rada i iskorištavanju migrantskih radnika, pokrenulo je lavinu štrajkova i borbe na federalnoj razini. No, radnici Hot&Crustya, sad preimenovanog u Brod Kitchen, u siječnju 2016. godine, netom prije pregovaranja o novom ugovoru, otpušteni su, a njihov restoran je zatvoren. Nekoliko mjeseci prije, isti vlasnik otvorio je sličnu poslovnicu na različitoj lokaciji s novim radnicima koji nisu učlanjeni u sindikat i koji su ostali raditi u novom restoranu, dok je stari zatvoren. Sindikat je počeo novu borbu za ostanak na radnom mjestu i poštivanje njihovih prava na rad.

U četvrtak, 19. svibnja, u MM centru u 19:30 sati prikazuje se film Ruka koja hrani (The Hand That Feeds) Rachel Lears i Robina Blotnicka.

Bogati stanovnici Manhattana svakog jutra kupuju kavu i peciva u jednoj od najpopularnijih pekarnica u New Yorku. Uslužuju ih ljubazni djelatnici kojima osmjeh ne silazi s lica. Ipak, za osmjeh nemaju puno razloga. Oni su potplaćeni, bez prava na godišnji odmor ili bolovanje, izloženi svakodnevnom maltretiranju. Istovremeno su apolitični, sramežljivi, skeptični prema kolektivnim akcijama, u strahu od poslodavaca. No, nesvjesni svoje snage, zaposlenici pekarnice Hot&Crusty ipak su krenuli u borbu za svoje dostojanstvo. Povezali su se s organizacijama koje pripadaju rastućem trendu neklasičnog sindikalnog organiziranja i pokretom Occupy Wall Street te, riskirajući gubitak posla i deportaciju, krenuli na put koji će testirati granice njihove odlučnosti. 

Osim što prati borbu zaposlenika Hot&Crustya, dokumentarac Ruka koja hrani kontekstualizira i socijalnu i ekonomsku pozadinu imigrantskog rada i borbe za radnička prava u SAD-u te reflektira društvene nejednakosti američkog društva.

Film je prikazan na više od 40 festivala diljem svijeta, a prema filmskim kritičarima riječ je o Hitchcockovski neizvjesnom dokumentarcu koji prikazuje borbu Davida i Golijata te o najinspirativnijem političkom filmu 2015.

Nakon filma slijedi razgovor s Mariom Ivekovićem iz Novog sindikata koji će moderirati Jelena Ostojić.

Film se prikazuje u sklopu programske cjeline Proširena slika koja se fokusira na odnos suvremene kinematografije prema aktualnim društveno-političkim temama. Kratke slike su filmski program MM centra koji pozornost posvećuje hrvatskom i europskom kratkometražnom filmu, inovativnim filmskim strujama te klasičnim filmskim ostvarenjima.

Ulaz je besplatan, a više informacija možete pronaći na službenoj i Facebook stranici.

U sklopu čitaonice i video arhiva u Showroomu u srijedu, 4. prosinca, u 18 sati u Galeriji Nova bit će prikazana dva filma, uz prateću diskusiju potaknutu navedenim pitanjima.

Bit će prikazani filmovi Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi (2011) Đure Gavrana i Amphibious Fictions (2005) Maríe Ruido. U diskusiji sudjeluju Đuro Gavran, režiser, Iva Zenzerović Šloser, voditeljica Mirovnih studija i Mario Iveković, predsjednik Novog sindikata. Koncepciju tribine osmislila je Martina Kontošić (WHW).

Također, ovo je posljednja prilika da u Showroomu pogledate i radni arhiv / čitaonicu s knjigama i publikacijama na temu rada i prava radnika. 

Program je dio višegodišnjeg međunarodnog projekta pod nazivom Početi što bolje možemo (Kako govorimo o fašizmu?), u suradnji s programom WHW arhiva i čitaonice.