U sklopu obilježavanja Noći knjige koja ove godine tematizira knjigu kao prostor slobode, u knjižnici S. S. Kranjčevića održat će se tribina Zašto queer, zašto knjižnice: o alternativnim izdavačkim praksama na kojoj će urednice i moderatorice susreta Irena Bekić i Petra Dolanjski Harni “zagrebati ispod površine vlastitih knjižničarskih identiteta te (pro)govoriti o queeru, marginaliziranim, prešućenim i (ne)vidljivim identitetima”.

Tribina se bavi dodirnim točkama alternativnog izdavaštva s usmjerenjem na queer tematiku i knjižnica kao javnih institucija te ispituje koje su taktike, strategije i djelovanja moguća u točki njihova susreta. Zvonimir Dobrović, osnivač udruge Domino, umjetnički direktor Queer Zagreba i festivala Perforacije te urednik Dominovih izdanja, govorit će o uredničkoj koncepciji, položaju i važnosti queer izdavaštva. Mario Hibert, izvanredni profesor s Odsjeka za komparativnu književnost i informacijske nauke Filozofskog fakulteta u Sarajevu, tematizirat će položaj i važnost postojanja alternativnog izdavaštva, povijesno će kontekstualizirati izdavačke prakse u okviru knjižničarstva, s naglaskom na queer izdavaštvo. Uvod iz prevoditeljske perspektive u izdanja latinoameričkih književnika koja se bave queer tematikom ponudit će prevoditeljica Nikolina Židek.

Nakon razgovora o alternativnom izdavaštvu, u utorak, 26. travnja Domino u kinu Kinoteka organizira diskusiju o queer filmu nekad i danas, na kojoj sudjeluju filmolog Željko Luketić, kritičarka Višnja Vukašinović te filmska kustosica Dina Pokrajac. Do 30. travnja zagrebačka publika ima priliku pogledati devet kratkometražnih i jedanaest dugometražnih filmova, a raspored projekcija potražite ovdje.

“Što bi trebala biti zadaća biblioteka i bibliotekara u trenutku kada ukoričene knjige i časopisi prelaze u digitalno, a pristup digitalnim knjigama i časopisima postaje ograničen centraliziranim digitalnim platformama? Što se događa kada biblioteke nekritički preuzimaju tehnološka rješenja koja ih ograničavaju u pružanju slobodnog pristupa knjigama i časopisima ravnopravno svim članovima društvene zajednice?”, neka su od pitanja koja ova knjiga otvara.

Na razgovoru pod nazivom Kritičko bibliotekarstvo, disruptivni mediji i taktičko obrazovanje o praksama koje mogu pružiti otpor procesima komodifikacije znanja i slijepoj vjeri u tehnološka rješenja govore Aleksandra Pikić, Boris Bosančić, Petar Jandrić, Mario Hibert te urednici Vedran Horvat i Tomislav Medak. 

U Knjižnici Medveščak 18. ožujka održan je stručni skup pod nazivom Dječje knjižnice i civilno društvo. Stručni skup tradicionalno se održava od 2006, a ove se godine tematski orijentirao na suradnje knjižnica i organizacija civilnog društva, važnost volonterskog rada, osvješćivanje i poticanje djece i mladih za aktivno sudjelovanje u društvu, mogućnosti rješavanja problema koji su od javnog interesa za veće ili manje skupine građana.

Uvodna izlaganja održali su Ivana Kordić, voditeljica zagovaranja i razvoja Volonterskog centra Zagreb, Mario Hibert s Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, te Grozdana Ribičić, voditeljica Odjela za djecu i mlade Gradske knjižnice Marka Marulića u Splitu.

Ivana Kordić prisutne je provela kroz termine civilno društvo i treći sektor te ih opisala kao prostore nove građanske energije za društvo koje energetski slabi. Što se tiče volontiranja, istaknula je da u Hrvatskoj još uvijek ne postoji jasna ideja što ono jest. Radi se o procesu davanja i primanja, sklopu vrijednosti i iskazivanju građanskog stava. Ne radi se o radu za opće dobro, stručnom osposobljavanju, vraćanju dugova ili traženju posla, niti o filantropskoj djelatnosti kojom se razmjenjuje materijalno. Radi se o razmjeni vremena i najboljoj vježbi za demokraciju, kako je to formulirala Marjorie Moore. “Moramo željeli ulagati svoje vrijeme i pokloniti ga za izgradnju demokracije”, rekla je Kordić te istaknula da demokracija više nije samo izlaženje na izbore svake četiri godine, kao što ni volontiranje nije samo način da se do nečega dođe već vrijednosni stav koji ponekad graniči i s aktivizmom. Tako je kontrastirala primjere stvaranja vrta u domu za djecu i mladež s Povorkom ponosa ili prikupljanje potpisa za izmjenu ustavne definicije braka – sve su te aktivnosti iznijeli volonteri.

U Europskoj uniji, prema podacima Europske komisije iz 2010. godine, volontira oko 100 milijuna građana, dakle 20 posto Europljana, dok za Hrvatsku nemamo sustavne podatke. No, prema podacima organzatora volontiranja, jasno je da taj broj sve više raste. Razlog tomu je poboljšanje volonterske infrastrukture – danas je veći broj ljudi koji žele volontirati nego mjesta za volontiranje. Kao odgovor na pitanje što možemo učiniti da volontiranje postane društvena vrijednost, Kordić je istaknula sustavni građanski odgoj i obrazovanje – prihvaćamo da živimo u demokraciji, a ne odgajamo mlade da u njoj sudjeluju, sa svim pravima i obavezama koje im pripadaju. Volontiranje je građanski odgoj u praksi, rekla je Kordić.

Mario Hibert na stručni je skup donio teme o kojima se rijetko govori u javnom prostoru, a pretpostavljam, pogotovo na skupovima knjižničara. Radi se o temi javne knjižnice, aktivističkim praksama hakera, “pirata”, DIY aktivista te takozvanih commonersa, zastupnika znanja kao javnog dobra. Sloboda, pristup informacijama, osposobljavanje korisnika knjižnica za kritičko korištenje informacija te razmjena znanja i etika djeljenja čine ideju kritičkog bibliotekarstva koja odgovara istim identitetskim odrednicama u civilnom društvu, istaknuo je Hibert. Digitalni je rad ulaganje vlastitog vremena u nešto što proizvodi zajedničku vrijednost, a ako želite biti kritički bibliotekari, rekao je, vjerojatno ste na rubu zakona. Temeljno subverzivna pozicija knjižničara je inherentno politička, ona podrazumijeva organiziranje informacija radi njihova djeljenja: “Bez osvještavanja pojma javne sfere, javnih dobara, javnih institucija, ne možemo biti kritički bibliotekari, kao ni bez spoznaje nimalo neutralne pozicije nas samih”. U tom je kontekstu upoznao prisutne s projektom Javne knjižnice Tomislava Medaka i Marcella Marsa te pozvao kolege iz Zagreba da se upravo njima obrate ako žele upoznati sebe i svoje korisnike s problematikom.

Hibert je govorio, između ostalog, o kolektivu Radical librarians, projektu Library freedom, McKenzie Warku, Edwardu Snowdenu i Aaronu Swartzu, no nije naišao na veće razumijevanje – na pitanje tko je čuo za Swartza, nitko od prisutnih stotinjak knjižničara nije dignuo ruku. “Nakon tog nekog digitalnog prostora vraćamo se u našu knjižnicu”, slikovito je izlaganje započela sljedeća govornica te uspjela izjaviti da djeca danas prije tehnologije upoznaju knjižnice, da “jako dobro znamo zašto je mijenjan Zakon o udrugama” – “jer previše udruga oduzima energiju onima koji su jako aktivni”, da knjižnice omogućuju podizanje samopouzdanja predstavnicima udruga te promociju njihovih programa, iako je nekada nužno reći “ne” udrugama, s obzirom da one pretjeruju u svojoj želji da dolaze u knjižnice. 

U drugom dijelu održana je razmjena dobrih praksi, primjera programa i projekata koje knjižnice provode u suradnji s udrugama i volonterima. Među ostalima, Knjižnica Augusta Cesarca sudjeluje u projektu Oboji svijet tolerancijom Foruma za slobodu odgoja ili dvaput mjesečno odlaze u Kliniku na pedijatriju KBC-a Zagreb djeci čitati bake i priče. Knjižnica S.S. Kranjčevića već drugu godinu zaredom provodi projekt Besplatna pomoć u učenju kojim okuplja volontere obrazovane u poljima matematike, fizike, hrvatskog jezika, informatike i društvenih predmeta od 1. do 4. razreda, namjenjen korisnicima Dječjeg odjela te djeci iz scoijalno ugroženih obitelji. Gradska knjižnica Rijeka s udrugom Portić provodi veći projekt pripovjedača priča za laku noć u bolnici Kantrida ili manje suradnje s udrugom PaRiter, udrugom ljubitelja fantastike 3. zmaj, dramskom radionicom Malik. Godine 2014. u suradnji s udrugom Zdravi Novigrad Gradska knjižnica Novigrad-Cittanova pokrenula je projekt Aktivizam mladih i građansku inicijativu Ajmo svi na trg!, a s Društvom naša djeca iz Novigrada pokrenuli su Teen Corner s ciljem osvještavanja tinejdžera o važnosti čitanja za razumijevanje vlastitog položaja u društvu i kritičkog odnosa prema svijetu koji ih okružuje. Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić iz Karlovca surađuje s udrugama Polka, Dim i Gong s kojima organizira tribine i predavanja usmjerena na poticanje društveno-političkog aktivizma mladih.

Programi i aktivnosti koje knjižnice provode organiziraju se s ciljem stvaranja novih naraštaja čitatelja, pismenih i osvještenih pojedinaca, a osim što u tome surađuju s organizacijama civilnog društva, programima namijenjenim djeci i mladima pridonose razvoju samog civilnog društva, društva građanski i politički pismenih pojedinaca, koji vole i čitati.

Piše: Petra Dolanjski

Izuzev povremenih najava o predstavljanju autora ili novih izdanja, besplatnoj radionici ovog ili onog tipa, pristup koji bi sustavno i kritično obradio ulogu, usustavio dosadašnje napore ili eventualno detektirao smjer kretanja knjižnica te ih smjestio unutar trenutnog društvenog, političkog i ekonomskog konteksta, kao da nije dovoljno zanimljiv. Nekako usput prođu najave izložbi, gostiju, okruglih stolova, besplatnih usluga čija je svrha reagirati na aktualnu društvenu situaciju, ponuditi moguća rješenja, djelovati prema dobrobiti društva u cjelini. Pa tako čitamo o angažiranoj/kritičnoj umjetnosti, kazalištu, književnosti, a za knjižnice nam ne pada ni na pamet da mogu/jesu/trebaju biti angažirane, pravedne i progresivne. Prema tome, s punim pravom možemo postaviti pitanje: koja je njihova uloga danas?

Pojam javne knjižnice od svojih početaka podrazumijeva da je demokratsko društvo društvo prosvijećenih građana te da kao takvo svima mora omogućiti preduvjete za slobodan intelektualni razvoj. S vremenom, na tom se tragu razvio koncept knjižnice kao neutralnog trećeg mjesta, dnevnog boravka zajednice, prostora onkraj vremena – ugodnog, intimnog, romantiziranog prostora ispunjenog knjigama, tihim knjižničarima. No upravo zbog obrata koji se događa, a koji prolazi nezamijećeno, ostajući na margini kulturnih aktualija, zanimljivo je misliti knjižnicu kroz Foucaultovo određenje, kao heterotopije. U tekstu O drugim prostorima utopije i heterotopije pojavljuju se kao mjesta koja su povezana i u odnosu sa svim drugim mjestima, ali su im istodobno kontradiktorna jer obrću skupove odnosa u kojima se događaju. Knjižnice, kao heterotopije, bezgranično sakupljaju i čuvaju vrijeme. One su nemobilna mjesta u kojima vrijeme nikada ne prestaje akumulirati vlastite dosege: realiziraju ideju “ustanovljavanja generalne arhive, volje da se sve zatvori na jednom mjestu za sva vremena, sve epohe (…)”, dok su istovremeno smještene izvan vremena i otporne na njegov učinak. Određenje knjižnice kao heterotopije ovog tipa samo donekle korespondira s današnjim stanjem; njezin je prostor, već neko vrijeme, više porozan nego odijeljen te, kao takav, propušta obilježja i drugih heterotopija. Drugim riječima, od prostora kontemplacije i mjesta tihog rada, one se, svojim pridodanim funkcijama i dopisanim ulogama, odnose i upisuju u realno vrijeme i prostor.

Ipak, čini se da nove uloge, funkcije i značenja knjižnice i dalje ostaju nevidljivi ispod slojeva predodžbi o tome što ona jest i što bi trebala biti. Tako je na prevladavajuće viđenje knjižnice kao neutralnog i apolitičnog mjesta s ciljem njezine repolitizacije još 1990. godine u New Yorku reagirala grupa knjižničara osnovavši Savez progresivnih knjižničara. Zabrinuti stanjem unutar struke koje je vodilo prema sklapanju sumnjivih saveza s poslovnom i informatičkom industrijom te zadovoljnog prihvaćanja usluga proizašlih iz takvog umrežavanja, a sve to bez propitivanja njihove navodne političke, kulturne i ekonomske neutralnosti, suprotstavili su se aktualnim trendovima u knjižničarstvu. Stvar je bila postavljena na ovaj način: kritično, progresivno knjižničarstvo naspram konzervativnog, tradicionalnog te, prije svega, neutralnog. I u tome nisu bili ni prvi, ni jedini: svođenje  knjižnice na ulogu neutralnog institucionalnog posrednika na informacijskom tržištu i moderatora informacijskog društva koji svojim korisnicima diseminira informacije nije se uspjelo održati. 

Danas, možda više nego ikad, važno je naglasiti socijalnu misiju knjižničarstva i informacijskih znanosti, čija je dužnost predstavljati javnu sferu i braniti javno dobro, zastupati ljudska prava, slobodu, demokraciju, kulturu te imati u fokusu nužnost kritičnosti čiji je cilj “razvijanje strategija kontrakulturnog otpora i alternativne vizije globalizacije putem promocije socijalnog aktivizma unutar bibliotečne struke” te zauzimanje stava spram “poimanja bibliotekarstva kao instrumenta kapitalističke ideologije uslužnosti” (Mario Hibert, Bibliotekarstvo želi biti… slobodno?, 2014). Budućnost knjižnica i njihova održivost nije u okretanju građi, zgradama, odborima, već učenju, znanju, i društveno angažiranom djelovanju u kontekstu socijalne pravde. Upravo s tog aspekta koncept neutralnog trećeg mjesta postaje nedostatan, a pojam zajednice, umjesto u svojoj sveukupnosti i slojevitosti, jednodimenzionalno (is)korišten. On se, naime, koristi kao poželjan u različitim sustavima (političkim, vjerskim, kulturnim, ekonomskim, odgojnim…) jer upućuje na homogenost i odanost, a zaustavlja osipanje. Tako upotrijebljen, pretpostavlja simetriju odnosa te se ostvaruje kao projekcija horizontalne solidarnosti, iako su odnosi u zajednici, u stvari, hijerarhični, asimetrični i obilježeni odnosima moći. Značajka zajednice je i da se njezini pripadnici međusobno ne poznaju; oni nastanjuju prostorni, ali ne i zbiljski kontinuum. Stoga knjižnica, kao mjesto privremenih i povremenih susreta unutar lokalne zajednice, djeluje s namjerom da osvijesti i uključi različitosti korisnika kojima se obraća te da ih okupi oko rješavanja pitanja od zajedničkog interesa, potakne osjećaj solidarnosti i povezanosti, s ciljem promišljanja i aktiviranja vlastite uloge u društvenom i političkom kontekstu u kojem djeluje. Promjena paradigme u čijem je središtu danas korisnik, ipak nije dokinula viđenje knjižnice kao ugodnog neutralnog mjesta za provođenje slobodnog vremena, stoga je subverzivno djelovanje spram opasnosti od vlastite komodifikacije i više no potrebno. Imperativ društvene pravde, kao središnja točka aktivistički shvaćenog knjižničarstva, zadaća je javnih knjižnica koju one svojim programima i uslugama usmjerenima protiv produbljivanja nejednakosti provode. Prema tome, “knjižničari nisu”, navodi Hibert, “tek institucionalni činovnici već istovremeno i građani čiji bi progresivni etos trebao nadilaziti mitove o neutralnosti”.

Kao što piše Alberto Manguel u svom djelu Biblioteka noću, svaka knjižnica, usprkos težnji da bude sveobuhvatna, uspostavlja hijerarhiju koja počiva na izostavljanju onih ostvarenja koja ne uvrštava: “Svaka biblioteka je isključiva”, jer bez obzira na sveobuhvatnost odabira “svako uređivanje biblioteke stvara (…) i jednu avetinjsku biblioteku ispunjenu senama odsutnih dela (…)”. Mogući odgovor na ono što ostaje isključeno, kroz stvaranje digitaliziranih repozitorija kao odgovora na restriktivni koncept autorskog prava i direktne kritike intelektualnog vlasništva, koje ide “prema tome da iskorijeni i samu ideju o univerzalnom pristupu znanju za svakog člana društva”, nudi projekt Javna knjižnica Marcella Marsa i Tomislava Medaka. Kako navode, projekt je “zagovor institucije javne knjižnice i općeg prava na pristup znanju kao njenog temeljnog načela” te podrazumijeva da, ukoliko je sadržaj besplatno dostupan na webu, svatko mu može pristupiti i koristiti ga. No, može li gerilski rad stvaranja digitalne javne knjižnice zadovoljiti potrebe svih korisnika, odnosno ostaje li ipak netko isključen? I čemu onda uopće knjižničarstvo, kao struka i profesija, ako je svatko knjižničar/knjižničarka? Ako su preduvjeti za pristup sadržajima na koje se upućuje pristup internetu, poznavanje engleskog jezika, visoka razina informatičke i informacijske pismenosti, ali i (pred)znanje kao alat za snalaženje i razumijevanje, onda korištenje takvom javnom knjižnicom ipak nije dostupno svima te generira odnose moći koje svojim postojanjem želi dokinuti. Isključivo takav pristup teško može izbjeći stvaranje novih polarizacija i stratifikacija. S druge strane, knjižnica kao prostor nezavisne javne sfere, zagovara civilno društvo i istovremeno ga osnažuje, a takva pozicija nije neutralna. Upravo suprotno, ona podrazumijeva njezinu obvezu da omogući etično informacijsko društvo u okviru globalne socijalne pravde. Stručni poslovi – katalogizacija, indeksiranje, pružanje referentnih usluga, kao i nabavna politika, razvoj zbirki, automatizacija knjižnica i knjižnično upravljanje te rad s korisnicima, pretpostavljaju određene političke i ekonomske izbore, ali, kao i svaka profesija, zahtijevaju stručna znanja i vještine. Možda se rješenje krije u  zajedničkoj borbi kao platformi za pluralnu artikulaciju otpora proizvodnjom zajedničkih znanja i ideja, jer, u konačnici, javna knjižnica ni u jednom obliku ne smije nestati.

Na jednom od Javnih čitanja, galerijsko-knjižničnom programu baziranom na ekonomiji energetske razmjene, druženja i dobre volje, vizualna umjetnica Sandra Sterle čitala je dijelove iz knjige Mirande July No One Belongs Here More Than You (Baš ti, baš tu, prev. Mima Simić, Vuković&Runjić, 2008). U strategiji koja javnim knjižnicama nedostaje, a koja bi objedinila njihove pojedinačne napore i djelovanja te pružila sustavnu podršku u ostvarivanju ciljeva kojima teže, kao i vidljivost u medijskom prostoru, možda je baš taj naslov mjesto iz kojeg treba krenuti.