Radionica se sastoji od teorijskog i praktičnog dijela. Teorijski dio će se održavati od 8. do 10. svibnja, a voditelji Sunčica Fradelić i Boris Poljak će kroz predavanja, projekcije i diskusije upoznati polanike_ce s poviješću eksperimentalnog filma i suvremenim eksperimentalnim filmom.

Praktični dio, pod vodstvom Damira Čučića, Sunčice Fradelić, Marinka Marinkića i Luke Matića održavati će se u periodu od 11. do 16. svibnja. U praktičnom dijelu, fokus će osim na razradi ideje, snimanja i montaže biti i na produkcijskom aspektu realizacije eksperimentalnog filma, te praktičnom snimateljskom i montažerskom radu. Kroz program radionice, mentori će se osvrnuti na suvremene tehnologije u stvaranju audio-vizualnih materijala, kao i na kombiniranje različitih analognih i digitalnih formata. 

Kotizacija za sudjelovanje iznosi 20 eura, a raspored ostalih termina dogovorit će se s polaznicima_cama radionice. Više informacija o pozivu možete pronaći ovdje.

Prijave su otvorene putem online obrasca do 4. svibnja.

Revija je otvorena okruglim stolom Osijek kao filmski grad na kojem su sudjelovali redatelj Branko Schmidt, ravnatelj Kulturnog centra Osijek Ivan Kristijan Majić, rukovoditeljica Odjela za poticanje ulaganja u audiovizualnu proizvodnju pri HAVC-u Tanja Ladović Blažević, redatelj Tomislav Šoban, predsjednik Video kluba Mursa Branko Hrpka te voditeljica revijskih i obrazovnih programa Hrvatskog filmskog saveza Sanja Zanki Pejić. Razgovor, koji je moderirala redateljica Dalija Dozet, vodio se oko smjernica i prijedloga za strateško uključivanje dugoročne filmske edukacije i poticanje filmske proizvodnje na području grada. 

Važnu vijest u kontekstu ostvarenja tog cilja, a time i budućnosti filma i razvoja filmske industrije u gradu, na okruglom stolu podijelio je Tomislav Šoban, otkrivši da zajedno s redateljem Davidom Gašom, snimateljem Tinom Ostrošićem i redateljicom Dalijom Dozet pokreće inicijativu za otvaranje Kino kluba Osijek. Klub bi trebao početi djelovati već početkom sljedeće godine, a svrha mu je “educirati i povezivati zainteresiranu ekipu s filmskim projektima”, rekao je Šoban. Na čelu Kino kluba bit će David Gašo, osječki redatelj iz redova Filmske RUNDE.

Najavljena nastojanja logično se nadovezuju na dosadašnje napore Filmske RUNDE, koja se već devet godina bavi, između ostalog, i izvaninstitucionalnom filmskom edukacijom u Osijeku. Ove su godine, u tjednima prije revije, Osječani imali priliku sudjelovati na Radionici praktičnog filma pod vodstvom snimatelja Marinka Marinkića i dizajnera zvuka Dine Ljubana. Održana je i tradicionalna Špica radionica pod vodstvom animatorice Sare Bernat, a najavnu su špicu nastalu na radionici posjetitelji imali priliku vidjeti na velikom platnu kina Urania za vrijeme trajanja revije. 

Osim edukativnog programa koji Filmska RUNDA svake jeseni nudi gradu na Dravi, ove se godine, u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, prvi put u Osijeku održala Škola medijske kulture “Dr. Ante Peterlić”. Program škole polaznike je okupio na pet specijaliziranih radionica, gdje su stjecali praktična znanja iz područja igranog filma, eksperimentalnog filma, dokumentarnog filma i scenarija. 

Prvi dan revije nastavio se temom osječke filmske industrije u obliku projekcijskog bloka Osječka RUNDA, koji je bio posvećen upravo lokalnim autorima i njihovim filmskim narativima koji su uprizorili grad tijekom posljednjih nekoliko godina. Riječ je o dokumentarističkom insertu Hrvoja Petrovića DGO, isječcima iz komičnog pilota Tetak produkcije s osječkom adresom, Produkcije 187, nezavisnom dugometražnom filmu Frka Svebora Mihaela Jelića i nagrađivanom studentskom igranom filmu Niska trava Davida Gaše. 

Brojna publika koja prati Filmsku RUNDU, skoro osnivanje Kino kluba Osijek i prvo osječko izdanje Škole medijske kulture “Dr. Ante Peterlić” upućuju na činjenicu da je Osijek i više nego spreman rasti i razvijati se kao filmski grad, ističu organizatori revije. Optimističan pogled na filmsku budućnost u Osijeku ocrtao je i Branko Schmidt riječima kojima je zaključio okrugli stol: “Mladi moraju biti drski, bezobrazni i izboriti se za budućnost filma u Osijeku. Činjenica da danas razgovaramo o osječkoj filmskoj sceni i da u gradu postoji filmska revija, pokazuje da ste već na dobrom putu.”

Ljetna škola filma indirektno je potaknuta angažmanom profesora hrvatskog jezika u lokalnoj školi – Josipa Krunića. Generacije Krunićevih učenika i učenica, poput pokretača programa LJŠFG – Saše Dugonjića, okupile su se oko zajedničkog interesa za umjetnost formirajući Multimedijalni centar pod nazivom Studio kreativnih ideja Gunja (SKIG). “Iz tog inkubatora proizišli su brojni budući studenti ADU-a, ali i novinarstva te književnosti. Prošle godine nas je nastavnik Krunić napustio, a njemu u čast od ove godine Ljetna škola filma nosi njegovo ime” istaknuo je član SKIG-a i snimatelj Marinko Marinkić.

SKIG, osim Ljetne škole filma, tijekom godine provodi raznovrsne filmske i medijske programe usmjerene osnovnoškolcima na području Gunje. Neki od programa su gostujuće projekcije, osnivanje filmskih družina (klubova) u susjednim naseljima ili provođenje projekata poput Filmske pismenosti u školama. 

Ljetna škola filma također je namijenjena mlađim generacijama, osnovnoškolcima_kama, srednjoškolcima_kama i studentima_cama, a Marinkić pojašnjava njen razvoj “prvi LJŠFG imao je tri radionice i petnaestak polaznika, a ove godine imamo sedam radionica u kojima očekujemo preko 60 polaznika kako iz Gunje i okolice, tako i iz ostatka Hrvatske.” Ovogodišnje izdanje čini sedam modula, a to su: igrani film, dokumentarni film, animirani film, radiodrama, glazbeni spot, glazbena produkcija i medijska radionica. 

Navedene module vode članovi_ce SKIG-a, a odvijaju se tijekom dana u gunjanskoj Osnovnoj školi Antun i Stjepan Radić. Osim radioničkog programa, Ljetna škola filma organizira i večernji, kino program: “Nakon cjelodnevnih radionica svake večeri priređujemo i projekcije recentnih domaćih filmova u sklopu filmske revije Novo kino Osmijeh“, poručuje Marinko. Filmska revija i njen naziv nadovezuju se na nekadašnje Kino Osmijeh koje je Krunić pokrenuo 1976. godine u Gunji.

O uspješnosti programa govori i činjenica da se na Ljetnu školu filma iz godine u godinu sudionici_e ponovo vraćaju, a Marinkić smjenu generacija pojašnjava: “Imamo dosta ‘povratnika’ na radionice, što nas kao organizatore iznimno veseli i daje nam motivaciju da nastavimo. Voditelji su posebna priča i posebni luđaci, koji umjesto na moru, najtopliji tjedan u godini volonterski provode u Gunji. Među njima su i neki naši bivši polaznici, a sada uspješni mladi filmaši, SKIG-ovci koji su odrasli u Gunji i prijatelji koje smo nagovorili da dođu jednom, pa sad dolaze svake godine.”

Promišljajući buduće planove i geografski potencijal gunjanske Ljetne škole filma, Marinkić nagovještava ideju o tom da školu pretvore u “filmski kamp smješten u prirodu s naglaskom na ekologiju.” No, pothvat takvog opsega ipak zahtjeva više sredstava i vremena, zaključuje. Do tada, članovi_ce “obitelji Skigović” nastavit će s provedbom Ljetne škole filma Gunja Josip Krunić, čije su prijave otvorene do 21. lipnja. 

Radionica eksperimentalnog filma omogućava polaznicima da istraže kreativne mogućnosti filma kroz inovativan pristup. U prvoj skupini, polaznici koriste svoje mobilne telefone kako bi snimali materijale inspirirane temom vode, koristeći različite perspektive i tehniku snimanja. Druga skupina polaznika zatim koristi snimljeni materijal kako bi zajednički stvorila eksperimentalni film, jedinstveno djelo grupe autora. Kroz ovaj proces, polaznici imaju priliku istražiti svoju kreativnost, sudjelovati u timskom radu i eksperimentirati s različitim tehnikama filmskog stvaralaštva.

Sudionici će uz mentorsku podršku voditelja redatelja Igora Jelinovića i snimatelja Marinka Marinkića snimiti materijal u Karlovcu, a zatim će sudionici u Zagrebu dobiveni sadržaj montirati. Prijave za sudjelovanje dostupne su na linku.

Projekt FUSE_work in progress provodi se u okviru programa Clubture-HR programska razmjena i suradnja uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Zaklade Kultura nova, Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva kroz program Centri znanja.

Kroz projekt će biti realizirana izložba GIF for FUSE 2023, umjetnički filmski rad koji će nastati u radioničkom programu suradnjom mladih umjetnika i projekcija odabranih kratkometražnih filmskih radova uz filmsku analizu te prikazivanje nastalog filmskog rada.

Sudionici_e radioničkog programa će uz mentorsku podršku voditelja redatelja Igora Jelinovića i snimatelja Marinka Marinkića snimiti materijal u Karlovcu, a zatim će u Zagrebu dobiveni sadržaj i montirati. Radionički program bit će održan 24. lipnja u Karlovcu (snimanje) te vikend 30. lipnja i 1. srpnja 2023. u Zagrebu (montaža), a broj mjesta je ograničen. Polaznici mogu sudjelovati na jednoj ili obje aktivnosti, a sudjelovanje je u potpunosti besplatno.

Prijaviti se možete putem obrasca.

Preispitivanjem izmijenjenih uvjeta života, ljudskog ponašanja i općenito vlastitog poimanje slobode i javnog prostora koji nam je donijela pandemijska i potresna 2020. bavi se Sunčica Ana Veldić u filmu Osoba, koji nastaje kao tehnička vježba prilikom isprobavanja tonske opreme. “Svaku sam večer u Tisnom, za vrijeme trajanja karantene u obližnjem mjestu Murteru, radila probne snimke. Obično bih stavila kameru na neku dobru poziciju i s različitih bi udaljenosti od kamere snimala svoj glas. Kako sam zbog te vježbe stalno nešto govorila, tako sam zapravo bila dobro pripremljena za dokumentarnu priliku koja se iznenada pojavila u kadru.” Ovim riječima redateljica u uvodnim minutama filma opisuje okolnosti njegova nastanka. Početni kadrovi prikazuju nam urušavanje betonskih blokova, dimnjaka, a odmah zatim redateljičine roditelje koji preplašeno smišljaju kako napustiti Zagreb nakon razornog potresa. Nakon postapokaliptičnih prizora radnja se premješta u Tisno gdje autorica odlučuje provesti vrijeme snimajući mirnu atmosferu mjesta. Iako je do ovog trenutka film strukturiran kao suviše deskriptivan making off, nizanjem dinamičnih kadrova snimljenih kamerom iz ruke, još za vrijeme podrhtavanja tla ili pak u trenucima suočavanja s policijom na prelasku u drugu županiju, redateljica uspješno prikazuje hektičnost situacije, u vidljivom kontrastu s onom koja slijedi.

Dokumentarna prilika, kako ju sama naziva, pojavljuje se iznenada kada obična prolaznica, vjerojatno stanovnica mjesta Tisno, jednog poslijepodneva ušeta u vidno polje autorice. Smještena s druge strane kamere, redateljica odlučuje pratiti njezino kretanje uvalom i upustiti se u ulogu komentatora koji u voice-overu opisuje njezina kretanja, navodeći gledatelja na mogući razvoj događaja. S maskom na licu i zaštitnim rukavicama na rukama, Osoba nepoznatog identiteta većinu je vremena nesvjesna pogleda koji je prati kroz objektiv kamere. Duhoviti komentari redateljice, o opreznosti zbog koronavirusa, kao i uvećanja kamere kojima ne ispušta iz vidokruga Osobu dok provodi vrijeme uz obalu, savršeno ilustriraju način poimanja stvarnosti koja nas je okruživala tijekom pandemije.

Iako je na prvi pogled riječ o sasvim uobičajenom prizoru, koji u normalnim uvjetima ne zaslužuje posebnu pažnju, svojim voajerističkim pogledom Veldić je naizgled svakodnevnu situaciju pretvorila u zanimljiv događaj ispunjen ironijom i začudnošću. Mlada redateljica, od nedavno magistrica dokumentarne režiji, a već nekoliko godina jedna od zanimljivijih autorskih osobnosti Kinokluba Zagreb, publici je poznata po dokumentarnim i eksperimentalnim radovima poput Hrvatska djevica (2015), Festivalski turizam (2016), White Trash (2017) i Precijenjena dramaturgija (2017).

Slično kao Veldić, i redatelj Igor Bezinović od početka svog bavljenja filmom kratkometražnu formu doživljava gotovo kao produženo iskustvo promatranja stvarnosti pa tako pored poznatih dugometražnih radova, Blokade (2012) i Kratkog izleta (2017), njegovu filmografiju čini iznimno bogat i raznolik spektar kratkih ili vrlo kratkih filmova. Oni variraju od televizijskih dokumentaraca, skečeva do spotova i razglednica, što upućuje da snimanje kratkih filmova nerijetko prelazi u svakodnevnu aktivnost, kojoj pristupa bez prevelikih ambicija i očekivanja. Posljednji film Mikrokazeta – najmanja kazeta koju sam ikad vidio, koji potpisuje zajedno s animatoricom Ivanom Pipal, ubraja se među hibridnije projekte, a u njemu se domišljato isprepliću elementi animiranog, dokumentarnog i igranog filma.

Pokušaj razlikovanja karakteristika triju rodova koje autori primjenjuju sasvim je suvišan jer se oni vješto prožimaju na razini režije i scenarija već od prvih minuta filma, obuzimajući gledatelja lakoćom pripovijedanja i duhovitošću glavnog lika. Mikrokazeta u potpunosti opravdava vlastiti opis hommagea ljudskoj mašti i slučajnosti te se poigrava s različitim elementima koji doprinose procesu stvaranja fiktivne priče. Odbačena mikrokazeta, koju turist Zoki (Đorđe Branković) pronalazi lutajući odlagalištem smeća na otoku Lošinju u potrazi za najljepšim pogledom na Jadranu, osnovni je generator mogućih narativa koje glavni junak počinje zamišljati. Na etiketi mikrokazete Sony na engleskom jeziku piše: “Dom je tamo gdje je srce. S ljubavlju, Petra. Washington, 1995.”, što glavnog lika potiče na pokušaj rekonstruiranja porijekla predmeta, njegova sadržaja, kao na koncu i na zamišljanje vlasnika kojemu je pripadao. Petra bi istovremeno mogla biti i osoba koja živi u Washingtonu, kao i grad u Jordanu, a sama činjenica da je pronašao mikrokazetu i da se baš toga dana zatekao na odlagalištu otpada također je rezultat niza koincidencija.

Kroz čitav film slijedimo Zokijev protok misli, kao i brojne duhovite digresije koje pridonose širenju konteksta priče. Glavni lik na trenutke će nas podsjetiti na glumačku i redateljsku ikonu talijanske kinematografije, Nannija Morettija, koji u brojnim svojim filmovima poput Dragi dnevniče (Caro diario, 1993) ili April (Aprile, 1998) u voice-overu komentira vlastitu svakodnevicu te se osvrće na probleme iz osobnog života. Animacija u filmu Mikrokazeta također ima značajnu ulogu. Na tragu filmskih svjetova Jana Švankmajera predmeti na smetlištu doimaju se na granici nestvarnog i opipljivo zbiljskog, a kombiniranjem tehnika kolaža i stop animacije oni djelomično oživljavaju, kreću se i migolje, potencirajući fiktivnu odrednicu filma.

Odlagalište otpada jedina je “stvarna” (ne imaginativna) lokacija na filmu na kojoj glavni lik zamišlja mogući razvoj priče. Ono je ujedno i mjesto neuobičajenih susreta, gdje se gotovo iz vedra neba pojavljuju “slučajni” prolaznici, poput gospodina kineskog porijekla koji Zokiju poklanja magnetofon zahvaljujući kojem uspijeva poslušati sadržaj mikrokazete i otkriti više informacija o Petri i njezinom porijeklu. Na istom odlagalištu smeća Zoki će nastaviti zamišljati njihov mogući susret i nastavak sretne ljubavne priče. Pričom o mikrokazeti, malom komadiću tehnološke povijesti, autori nam ukazuju na mnogobrojne narativne potencijale filmskog medija, ujedno nas pozivajući da sami preispitamo istinitost priče koja je pred nama.

U sklopu Maratona predstavljen je i splitski redatelj Josip Lukić s filmom Južno voće (2019), kojeg među brojnim nagradama krasi i posebno priznanje programa Kockice, prošlogodišnjeg Zagreb film festivala. Nakon dokumentarnih filmova u kojima beskompromisno iskrenim pristupom raspliće povijest obiteljskih odnosa (Majči, 2018) ili pak secira njihovu unutrašnju dinamiku (Doplovit će Rex, 2019), Lukić se 2019. godine vraća kratkometražnom igranom filmu. Pritom u Južnom voću redatelj ne odstupa od njemu bliske obiteljske tematike, a istančanom i odmjerenom režijom uvodi nas u svijet glavnog lika, ispunjen frustracijom i razočaranjima.

Film o jednom danu u životu mladog Šimuna (Paško Vukasinović) započinje kadrom u kojem u hladovini uz more izvodi iscrpljujuću jutarnju vježbu sklekova s jednom rukom, dok s drugom preslaže role toaletnog papira. Nakon toga vrijeme provodi s majkom (Snježana Sinovčić) na plaži, u pauzi od njezina bolničkog liječenja, a zatim sa sestrom (Lana Barić), koja kao i protagonistkinja filma Doplovit će Rex osigurava egzistenciju vlastitoj obitelji radeći na kruzeru inozemne kompanije. Njihov naizgled opušten razgovor o sestrinom ljubavnom odnosu s oženjenim muškarcem, uskoro narušava rasprava izazvana prebacivanjem odgovornosti o (ne)brizi prema majci. Nakon toga Šimun odlazi na autobusni kolodvor gdje dočekuje djevojku (Tihana Lazović) koja mu dolazi u posjet. No i ovaj susret od početka prate nesuglasice i tenzije sve do kulminacije u sceni žestokog seksualnog odnosa na stijenama plaže. Napetost koja prati glavnog lika tijekom dana, duhovito podcrtana početnom scenom vježbanja sklekova, rezultat je interakcije s njemu bliskim ženama, a obilježavaju je različiti oblici agresije, koji variraju od pasivne do verbalne, pa čak i one fizičke. Majčinska figura kao pokretač obiteljskih dinamika naslijeđena je iz prethodnih Lukićevih filmova, jednako kao i problematičan odnos prema ženskoj seksualnosti, kojim pod izlikom afirmacije, autor upućuje jasnu kritiku konzervativnom mentalitetu.

Autorski rukopis talentiranog splitskog redatelja vidljiv je prije svega u kompoziciji kadrova, ali i u ponavljanju motiva iz prethodnih filmova. Primjerice scene u kojima Šimun razgovara s majkom u kafiću na plaži ili sa sestrom na balkonu njezina stana, vrlo očito podsjećaju na razgovore između redatelja i njegove majke u hvaljenom dokumentarcu Majči. Pritom, kako bi postigao prirodnost i uvjerljivost svojstvenu njegovim opservacijskim radovima, Lukić se koristi diskretnim srednjim planom, dok u pozadini vidimo panoramu grada, ili u prvom slučaju brod Jadrolinije dok polako uplovljava u luku. Urbani pejzaž Splita još jedno je prepoznatljivo obilježje njegovog redateljskog potpisa. Kupalište na Bačvicama – gdje se odvija posljednja scena noćnog “picigina”, park šuma Marijan, autobusni kolodvor prepun turista, kao i modernistički dijelovi grada koji se naziru u daljini, zajedno tvore kulisu Šimunovih stanja pridonoseći ritmičnom, napetom i intenzivnom iskustvu gledanja. Split u ljetnim mjesecima, sa svojim ugašenim bojama i bučnim prometom, majstorski uokviren kamerom Marinka Marinkića, postaje razglednica egzistencijalnog kaosa u kojem se mladi pojedinac mora snalaziti ne bi li zadovoljio tuđe potrebe i održao uravnotežen odnos s bliskim osobama.

Premda kratkometražni film uvijek podrazumijeva sažimanje niza filmskih postupaka, s ciljem izražavanja osnovne ideje autora u kraćoj formi, svojom zadivljujućom umjetničkom vještinom Josip Lukić još jednom je dokazao da njegovi studentski filmovi u potpunosti nadilaze kategoriju obične vježbe, a kod publike stvaraju osjećaj i užitak jednak gledanju dugometražnog filma. Osmi Maraton kratkometražnih filmova uz to nas je podsjetio na bogatstvo kratkometražne produkcije koja u Hrvatskoj nastavlja rasti iz godine u godinu, ali i na važnost jačanja pojedinačnih festivalskih scena, zahvaljujući kojima studentski i profesionalni filmovi dobivaju sve ravnopravniji tretman i promociju.

Gostovanja u drugim gradovima (ukupno 58) i zemljama (Srbija, Slovenija, BiH,Austrija, Češka, Njemačka, Makedonija) imala su brojnu posjećenost (ukupno cca. 45 000 ljudi pogledalo je filmove prikazane na DORFu) i zanimanje za ovu vrstu dokumentarne filmske umjetnosti je postalo sve veće.

DORF se ovom prilikom u Močvari predstavlja s nekoliko odličnih filmova, te razgovorom s Ines Pletikos (film o Sexi), Filipom Meštrovićem i Marinkom Marinkićem (autori filma o Punčkama), Punčkama te Tonijem Šarićem, direktorom i dobrim duhom DORF-a. A za kraj, šarmantne Punčke će nas počastiti svojim indie DJ setom.

Cjelovit raspored projekcija u četvrtak, 21. studenog, od 20 sati, provjerite ovdje. Ulaz je slobodan.